HRV.

STAND JEZ- autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno

polivalentan, stabilan u prostoru i elastično stabilan u vremenu, koji nastaje
pošto se jedna etička ili nacionalna formacija uključivši se u internacionalnu
civilizaciju, počne u njoj služiti idiomom koji dotada funkcionira samo za
potrebe etičke civilizacije.
Prvim predstavnikom filoloških škola smatra se Zagrebačka filološka škola
nakon koje slijedi Zadarska koja joj proturječi. Najistaknutniji predstavnici
Zadarske škole su njezin predvodnik Ante Kuzmanić te njegovi istomišljenici
poput Šime Starčevića, Slavonca Ignjata Alojzija Brlića . Već spomenuta filološka
škola djeluje u dva razdoblja: prvo razdoblje predstavlja vrijeme prije i za
djelovanje dalmatinskog časopisa „Zora dalmatinska“, a drugo razdoblje
obuhvaća vrijeme od prestanka izlaženja Zore dalmatinske do pojave
„Narodnog lista“, tj. 60-tih godina 19.st.
Nakon pojave i djelovanja Ilirskog pokreta osjećaju se određene težnje za
prestižem, prvenstvom te razilaženja u shvaćanju koja je od hrvatskih pokrajina
središnja, s obzirom na povijesnu slavnu prošlost, na književnu i jezičnu tradiciju
itd. Već spomenute karakteristike očitovale su se i u pokrajini Dalmacije u kojoj
su ljudi stoljećima živjeli bez prvih i bližih veza uključujući i sunarodnjake preko
Velebita. Posljedica toga bila je pojava osjećaja zatvaranja u vlastite granice te
prijekor zbog njihove niže pozicije u odnosu na ilirce Sjeverne Hrvatske koji su
donosili odluku bez savjetovanja sa književnicima u Dalmaciji. U to vrijeme
kulturno središte Dalmacije bio je Zadar. 1832. u njemu počinju izlaziti novine
poznate pod nazivom Gazzetta di Zara koje se se sastoje većinom od članaka
vezanih uz Dalmaciju, a manje uz Zagreb u kojemu 1835. počinju izlaziti Novine
Horvatzke i Danica. Ni godina 1836. nije puno bogatija prilozima o narodnom
jeziku te se može primjetiti odjek ilirskog pokreta iz Zagreba. Tek 1841. godine
pojavljuje se članak o Dalmaciji prenesen iz Danice ilirske.
Zadarski krug je zagovarao uporabu štokavske ikavice kao osnovicu hrvatskog
književnog jezika, ne odustajući ni nakon 1848. kada Kuzmanić nakon mnogo
polemika prihvaća Gajevu reformu pisma. Spor je nastao prilikom odluke koji bi
dijalekt trebao preuzeti ulogu osnove hrvatskog standardnog jezika. Kuzmanić
je Dalmaciju smatrao podređenom u ulozi rješavanja tako važnih problema od
kojih su dva osnovna problema bila Gajeva grafijska rješenja i ilirska orijentacija
prema (i)jekavici.
Ante Kuzmanić i njegove pristaše okupljene oko Zore dalmatinske na početku
su se služili starom grafijom(pr. x za ž, ch za ć, c za č), ostaju u pogledu
književnog jezika na dotadašnjim pozicijama. Smatrali su da za književni jezik
trebaju odabrati jedan dijalekt. Budući da je u Hrvata najprostranjeniji dijalekt
štokavska ikavica, smatrali su da je upravo ona trebala biti osnovica, koja bi
povezala Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju. Također su polazili od toga da su
književnom stilizacijom tog dijalekta bila napisana tada veoma poznata djela,
kao što je Razgovor ugodni naroda slovinskog Andrije Kačića Miošića. Osim
toga, pojavila su se djela slavonskih pisaca, uglavnom ikavaca, poput Antuna
Kanižlića, Matije Antuna Reljkovića i Vida Došena. Pozivalo se na to da je
ikavskim dijalektom ostvaren tada drugi najnoviji prijevod Svetoga pisma Ivana
Matije Škarića, tiskan 1858. godine u Beču u 12 knjiga. Kuzmaniću se u
njegovom protuzagrebačkom djelovanju priklonio Vuk Stefanović Karadžić
smatrajući da je bolje pisati dite, lipo i grih, nego dete ili djete, lepo ili ljepo,
greh ili grjeh. Karadžić je zastupao tezu „jedan narod, jedan jezik“.
Već spomenute novine Zora dalmatinska osnova su od strane Ante Kuzmanića
1844. godine sa sjedištem u Zadru. To je bio kulturno-književni časopis koji je
izlazio kao tjednik u Zadru u razdoblju od već spomenutog osnutka do 1849. Uz
Kuzmanića u rješavanju pitanja kojima se bavio časopis sudjelovali su i: Ivićević ,
Šantić, Petranović, Stazić te Dubrovčani Pucić, Kaznačić, te Ličani Šime
Starčević, Rukavina Ljubački, Slavonac Ignjat Alojzije Brlić te Srbi i Slovenci.

U vrijeme kada se na jezična pitanja gleda s različitih gledišta, pojavljuju se

članci u Zori dalmatinskoj . Oni poprimaju ponekad i oštre oblike, pojavljuju se
duge polemike. Gramatička pitanja nailaze na različita tumačenja odgovora,
pisci jezičnih članaka nisu složni po mnogim pitanjima, vlada nesigurnost,
nestabilnost, kakvi su u to vrijeme bili i pogledi na jezik i u ostalim pokrajinama.
Bili su u gibanju, raznoliki, u nesporazumu te nejedinstveni. Zora dalmatinska
bila je manje književni, a više prosvjetni list za najšire narodne slojeve, naročito
za seljaštvo, pružajući mu zabavu, ali i pouku o gospodarstvu, vjeri, povijesti i sl.
Tijekom djelovanja Zore dalmatinske javljaju se problemi poput: grafijskih
problema i pitanja opstanka ikavskog ili ijekavskog govora. Osim navedenog
bitno je spomenuti i ponešto o jezičnoj teriji i praksi u Zori dalmatinskoj te o
značenju Zore dalmatinske u postavljanju i rješavanju jezičnih pitanja.
Što se tiče grafijskog pitanja ono nije imalo odjeka samo u Dalmaciji nego i u
drugim hrvatskim, srpskim, slovenskim krajevima, pa i slavenskim zemljama. To
pitanje dotada nije riješeno, pojedini su autori s pravom poticali da se to uradi.
Dolazi do prijedloga da se u Zoru dalmatinsku uvede ilirska grafija, čije je
prihvaćanje u Dalmaciji teklo sporo. U borbama oko grafije, naročito se isticala
prikladnost slova jer latinica nije imala posebnih znakove za sve glasove naših
jezika. Pobjeđuju prijedlozi u kojima je došlo do sloge, a ne oni koji su bili bolji i
praktičniji. Gajevi prijedlozi za glasove n(sa kvačicom),l, d, g bili su racionalniji i
više prihvaćenih od Daničićevih n(meka kvačića), l(dole crtica), đ, g(meka
kvačica u drugu stranu). Osnovu grafijskog pitanja činila je nemogućnost da se
jedan prijedlog raširi na čitavo jezično područje. Kuzmanić i Starčević ne
prihvaćaju ilirsku grafiju međutim, Kuzmanić nije tako oštar protivnik kao Šime
Starčević. On bi je htio prihvatiti no ipak daje prednost svojoj rodnoj ikavštini. U
nadi da će se sa Zagrebom dogovoriti, Kuzmanić bi bio spreman da prihvati
ilirsku grafiju, ali kada je vidio da se jezik Zagrebačke škole usmjeruje u drugom
pravcu nego što je on želio, tada se opet udaljavao od Zagreba, pogotovo što
nije mogao prihvatiti neprihvaćanje ikavskog izgovora od strane iliraca. Godine
1849. uvidio je i sam da njegova pravopisna opozicija nema smisla.
Kada je riječ o pravopisnim pitanjima u Zori dalmatinskoj dodirnuto je i pitanje
upotrebe latinice i ćirilice. Došlo je do težnje da se ta dva pisma približe. Tu
težnju pokušao je ostvariti Đuro Augustinović koji hoće odmah ujediniti jedno i
drugo pismo te stvoriti nešto treće tj. Ono što bi zadovoljavalo obje strane.
Osim te težnje približavanja dvaju pisama , dolazi i do drugih prijedloga koji se
tiču odnosa tih pisama. Srbi žele dominaciju ćirilice, a ilirci latinice kao
zajedničko pismo Hrvata i Srba. Također se dovodi u pitanje treba li se koristiti
etimološki ili fonetski pravopis. U Dalmaciji se i dalje piše „etimološkim“
pravopisom, ne samo u Zori dalmatinskoj, nego i u kasnijim listovima poput
Glasnika dalmatinskog. Tek će se 70tih godina 19.st. javiti neki pristaše
fonološkog pravopisa. Od svih tih sastavnica pravopisnih pitanja, bitno je
istaknuti i razloge upornosti Dalmatinaca u borbi za ikavicu. Oni ističu bogatstvo
i vrijednost hrvatske književnosti čiji je velik dio pisan ikavskim štokavskim
govorom. Također žele očuvati hrvatsku, ali i dalmatinsku, slavonsku, ličku i
djelomice bosansko-hercegovačku tradiciju.
U drugoj fazi Zadarskog književnog kruga, odnosno u razdoblju od prestanka
izlaženja Zore dalmatinske do pojave narodnog lista, u hrvatskoj je javnosti
postojalo više gledišta i dilema. Neke od njih su bile treba li i dalje stvarati
zajednički književni ilirski jezik za sve južne Slavene, zatim treba li se ograničiti
na jedan književni jezik za Srbe i Hrvate, ili se pak treba obazirati na oblikovanje
hrvatskog književnog jezika, bez obzira na srpski.
Literatura- Zlatko Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zadarski
jezično-kulturni krug:“Zora dalmatinska“,317-395, 1978., Zagreb, Sveučilišna
naklada Liber