I žene navijaju, zar ne?

Iako je Hrvatska već gotovo sedam godina članice Europske unije, život u njoj baš i nje „med
i mlijeko“. Ekonomska nesigurnost, male plaće, te kronična nezaposlenost mladih samo su neki
od problema koji nas svakodnevno muče. I upravo zbog toga prošlotjedni uspjeh naših
rukometaš došao nam je kao melem na ranu. Barem na trenutak uspjeli smo zaboraviti kakvi
nas sve problemi svakodnevno muče, te sa uživanjem pratiti našu reprezentaciju kako osvaja
srebrnu medalju. Naravno, osvajanje zlata bilo bi idealno, ali niti sa srebrom i drugim mjestom
nitko nije nezadovoljan. Ono što posebno veseli, jest činjenica kako ovaj uspjeh nije tek
izolirani slučaj, odraz puke sreće ili laganog ždrijeba, nego samo jedan u nizu naših sportskih
uspjeha. Ukoliko uzmemo u obzir da smo na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji postali
vice prvaci svijeta, onda epitet „sportske nacije“ koji toliko volim koristiti definitivno nije bez
težine.

No sportski uspjesi, sami za sebe, nisu jedina stvar koja izdvaja Hrvatsku od ostalih zemalja.
Ono što nas posebno ističe jest količina sreće, entuzijazma i pozitivne energije koju ti uspjesi
pobuđuju u čitavom društvu. Treba samo usporediti način na koji je Hrvatska dočekala svoje
nogometne heroje sa povratka iz Rusije, te način na koji je to učinila Francuska i sve će odmah
biti jasno.

Zanimljiva je činjenica kako u ovim slavljima sportskih uspjeha u podjednakom broju sudjeluju
i žene i muškarci. Ne samo da se zajedno raduju, već na jednako težak i mukotrpan način
proživljavaju sav stres i neizvjesnost koju nam u infarktnoj završnici naši sportaši često prirede.
Moram priznati kako mi je ovo izuzetno zanimljiv fenomen o kojemu bih volio u nastavku
teksta podijeliti par misli. Odmah na početku izlažem se opasnosti da me netko prozove zbog
šovinizma i rodne diskriminacije, ali sve jedno skupiti ću hrabrosti i iznijeti tvrdnju kako žene
sport generalno ne zanima i ne privlači u jednakoj mjeri kao što on zanima i privlači muškarce.
Da je tome tako, lagano ćemo se uvjeriti ukoliko uđemo u neki kafić za vrijeme održavanja
utakmica nogometne Lige prvaka. Pred ekranima koji prikazuju utakmicu, skoro pa u stanju
delirija sjedi gotovo isključivo muška publika. Ukoliko se i pronađe pokoja djevojka, ona je
gotovo uvijek u pratnji svojega dečka koji ju se na prevaru odveo na kavu obećavši joj kako će
provesti kvalitetno vrijeme u njenom društvu, a sada se jedna pretvara kako tu nije samo zbog
utakmice.
No ovakvo stanje dramatično se mijenja kada je u pitanju sportski događaj u kojemu sudjeluje
nacionalna reprezentacija. Tada se muškoj publici pridružuju i žene. Zajedno se navija, zajedno
se slavi, zajedno se proživljava ushićenje pobjede, ali se i zajedno tuguje prilikom poraza. Ono
što dodatno fascinira jest činjenica što žene ovakve događaje proživljavaju čak i emotivnije od
muškaraca. Euforija poslije pobjede kod njih je jača i iskrenija, a tuga prilikom gubitka snažnija
i bolnija. Da je tome tako uvjerio me razgovor između dvije srednjovječne gospođe, koji sam
ne đentlmenski prisluškivao za vrijeme vožnje tramvajem. Razgovor je odvijao na ljeto 2018.
godine tokom „nogometnog ludila“. U tome razgovoru jedna je tvrdila kako je jučerašnju
utakmicu (radi se o utakmici Hrvatska-Engleska) jedva odgledala, te je priznala kako napete
trenutke utakmice nije mogla normalno pratit, već je tek povremeno gledala prema ekranu
vireći kroz prste. Druga je tvrdila kako su penali na prošloj utakmici (Utakmica Hrvatska-
Rusija) za nju bili kobni, te je nakon godina apstinencije od stresa ponovno propušila. Ovaj
nevjerojatno zanimljiv razgovor potakao me na razmišljanje zašto su sportski događaji na
kojima nastupa hrvatska reprezentacija toliko popularni kod ljepšega spola. Kroz svoje
razmišljanje došao sam do trostrukoga zaključka.

Prvi i najbanalniji razlog jest estetska privlačnost hrvatskoga dresa. Da su kockice vizualno
izuzetno privlačne, te da se savršeno dobro uklapaju na bilo koji dres vjerojatno ne treba
dodatno obrazlagati. Imajući to u vidu, svi mi pa tako i pripadnice ljepšega spola, volimo na
sebe odjenuti jedan nesvakidašnji, ali estetski izuzetno privlačan modni detalj u vidu
hrvatskoga dresa. Ukoliko se tome na obraze nadoda i pake up u vidu šahovnice, za žene tim
veće veselje. Kao što sam rekao ovaj prvi razlog je najbanalniji, ali definitivno ga ne bih
ispuštao iz vida.

Drugi razlog koji ovdje navodim jest puno ozbiljniji, a odnosi se na samu pozadinu navijanja.
Razlog zbog kojega je navijanje toliko popularno, jest taj što ono u svojoj suštini ima izuzetno
pozitivne terapeutske učinke. U procesu navijanja čovjek ima potpunu slobodu izraziti svoje
emocije. Niti jedna društvena konvencija ili bon ton ne obvezuju ga prilikom navijanja. Kada
navijamo možemo se derati, vikati, skakati, pa čak i ispustiti poneku ružnu riječ. Predmet
našega zadovoljstva, ali i bijesa i mržnje često puta uopće nisu igrači koje trenutno gledamo na
ekranu. Oni su samo medij, odnosno posrednik koji koristimo, kako bi svoje riječi uputili onima
kojima to u stvarnom životu ne možemo izgovoriti. Sudci su u takvim situacijama česta meta
navijačke kritike. Živcirajući se na sudačke pogreške i propuste zapravo posredno iskazujemo
ljutnu zbog nepravde koja je prema nama počinjena na poslu ili u nekoj drugoj okolini . Sudci
predstavljaju svemoćnog i nepogrešivog arbitra koji može odlučivati o svemu, a njegovu
odluku gotovo nitko ne smije dovesti u pitanje. Time oni postaju savršena supstitucija za nekog
nerazumnog šefa, te riječi koje izgovaramo sudcu zapravo su sve ono što želimo istresti svome
šefu u lice. Oblik emocionalnog pražnjenja koji omogućava sportsko navijanja obilato koriste
i muškarci i žene. Muškarci to čine češće, možemo reći gotovo na dnevnoj bazi, dok im se žene
pridružuju samo tijekom nastupa nacionalne reprezentacije.

I na kraju treći, po mome sudu i ključan razlog zbog kojega svi (bez obzira na spol) navijamo
za reprezentaciju jest osjećaj zajedništva. Iz same definicije pojma proizlazi činjenica da
nacionalna reprezentacija predstavlja naciju, odnosno sve nas, cijeli kolektiv koji se u
određenom vremenu nalazi na nekom određenom prostoru. Reprezentacija predstavlja
kolektivno „Mi“, odnosno naš kolektivni identitet. Ta ideja zajedništva motivira nas da uspjehe
reprezentacije doživljavamo kao vlastiti uspjeh. Tako nisu samo nogometaši postali vice prvaci
već smo i „Mi“ kao društvo dospjeli na sam svjetski vrh. Nisu rukometaši za ulazak u finale u
fatalnoj završnici pobijelili Norvešku, već smo „Mi“, iako puno siromašniji i ekonomski slabiji,
pokazali da možemo biti bolji i uspješniji od „Njih“ odnosno Norvežana. Ovakvom obliku
kolektivne euforije u jednakoj postotku pridružuje se i muški i ženski dio društva. Ovakav oblik
kolektivne euforije i poistovjećivanja sportskih uspjeha sa uspjehom čitavoga društva
podjednako je privlačan i muškarcima i ženama. Stoga nije čudno što i žene aktivno i
strastveno navijaju za naše nacionalne timove. podjednako je blizak i muškom i ženskom
djelu društva

Na kraju ću zaključiti kako je upravo taj osjećaj kolektivnog identiteta koji predstavlja
reprezentacije i osjećaj da je uspjeh reprezentacije ujedno i uspjeh čitavoga društva, presudan
razlog zbog kojega se žene emitivno i navijački snažno angažiraju onda kada igraju „naši
dečki“

Ovakvi uspjesi, budući da se reflektiraju, na čitavo društvo mogu imati izuzetno pozitivne
reperkusije. Mogu pobuditi neku novu nadu i neki novi elan. Mogu poslužiti kao svijetao
primjer koji nam pokazuje što sve možemo napraviti i koliko možemo biti bolji od drugih
ukoliko se kao društvo potrudimo. Nadajmo se samo da ćemo pronaći način na koji se uspjesi
sa sportskih terena mogu prenijeti i na druge sfere u društvu.