SAVREMENI MEĐUNARODNI ODNOSI

- PREDAVANJA PRVI DIO -

Lekcije:
• Pregled političke historije 20 st.
• Svjetska politika nakon Hladnog rata
• Prijetnje miru u 21 st.
• Korijeni sukoba na Bliskom istoku
• Dodatak iz skripte: Rusija, BRICS i Arapsko -izraelski ratovi (nije
predavao)
 Pregled političke historije 20 st.

Govorimo o periodu nakon završetka perioda hladnog rata. Neće se ići sa predavanjem na način
kako se sve dešavalo, nego će se izabrati određene teme koje će se prerađivati.

Da bismo razumjeli posthladnoratovski period potrebno je imati i neki uvod. Zbog toga će se
govoriti o dešavanjima, akterima i problemima koji je obilježio taj period. Jedan od osnovnih
problema posthladnoratovskog perioda je nedostatak bilo kakvih pravila ponašanja na
međunarodnoj sceni, jer je nastupio jedan veliki broj aktera koji su akteri novi vrste. To je
problematično jer države se uvijek ponašaju predvidivo. Imaju određene interese koji su
dugoročni i koji mogu biti ugroženi ako bi djelovali na način koji je nepredvidiv.

SAD - Od momenta kada je na vlast stupio Donald Trump prvi put u bliskoj historiji jedna
država se po prvi put u mnogim stvarima ponaša nepredvidivo. Napuštanje Pariškog klimatskog
sporazuma, uvođenje carina i ugrožavanje svjetske liberalne slobodne trgovine, zabrana ulaska
u SAD ljudi koji se nalaze u 7 islamskih zemalja. Bez obzira na sve to SAD će pokazivati
određene tendencije koje se mogu od strane ljudi koji prate ta dešavanja na neki način
predvidjeti,pretpostaviti jer SAD u slučaju ekonomije ima određene interese koje njihova vlada
mora da štiti bez obzira ko je na čelu te države. Ovisna je o jednom cijelom nizu pokazatelja ,
pretpostavki i zadaća te vlade kao vlade svake države je da te interese štiti u suprotnom će
izgubiti izbore i bit će korigirana od strane glasačkog tijela.

Isto tako i u diktaturama, autokratskim režimima bez obzira na postojanje izbora, postoje
određeni interesi koje te države, odnosno njihove vlade poštuju- njihova je to zadaća. U slučaju
Rusije gdje po svim pokazateljima ne postoje fer i slobodni izbori. Postoji samo jedan kandidat,
jedna stranka, njegova volja da bude sve prisutna, bude uvijek poštovana u svim institucijama
vlasti, što govori u velikoj mjeri o nepostojanju stvarne trodjelne podjele vlasti na izvršnu,
zakonodavnu i sudsku. Vlast bez obzira na sve to, postoji određeni kontinuitet u politici tog
istog Vladimira Putina i kako analizirate njegove ciljeve, politiku možete predskazati politiku
u godinama koje slijede jer njegova popularnost i ostanak u vlasti ovise o nizu pokazatelja koji
će omogućiti da zadrži neke premise na osnovu kojih je izabran. Rusija je od svih zemalja
velikih, jedna je od zemalja koja ima najnižu dobnu granicu za odlazak u penziju, što je u ovoj
ekonomskoj situaciji u Rusiji kojoj se ona nalazi neizdrživo, kao što je odlazak žena u 55 godini.
Rusija u velikoj mjeri zavisi od izvoza nafte i plina, i fortacije cijena nafte i plina. Ako su cijene
slabe ne puni se budžet, a 2/3 budžeta pune se upravo iz cijena nafte i plina. Cijena nafte kao
što se desilo 2014. godine do prošle godine (2017godine) padne sa 150 na 50 dolara po barelu
i sada se sa 2/3 novca manje u budžetu morate finansirati primanja koja su izdašna. U takvoj
situaciji Rusija planira postupno povećati dobnu granicu za odlazak u penziju. Suočena sa
velikim nezadovoljstvom kod kuće, padom prvi put od kako je došao na vlast popularnosti
predsjednika Vladimira Putina, intervenira na tu reformu. Ublažena je, sad samo djelimično
usvojena. To govori kada se pogleda ta država, i Putin i njegova vlast moraju da slušaju narod
kako se ponaša jer postoje načini i kako se autokrate svrgavaju i kako gube vlast. To je i historija
Sovjetskog saveza i Rusije dobro pokazala. Samim tim u situaciji u kojim postoje tradicionalni
akteri, a to su u prvom redu države postoje i neka pravila ponašanja i to je period koji je obilježio
taj hladnoratovski period. Posthladnoratovski period i slabljenje velikog broja država i cijelog
jednog niza novih akreta na međunarodnoj sceni teško je uspostaviti pravila ponašanja jer se ti
novi ateri ne ponašaju na način na koji vi možete očekivati da bi se jedna država ponašala.

Islamska država - ISIS je država koja ima teritorij, stanovništvo, i na prostoru tog teritorija
uživala je monopol nad upotrebom sile, imala je jaku administraciju i sigurnosne službe koje
su kontrolirale taj teritoritoj i stanovništvo. Imala je sve značajke države izuzev međunarodnog
priznanja. Nije se ponašala kao klasični akter i njeno ponašanje je bilo nepredvidivo. Zašto?
Jer nije željela da se ponaša kao klasična država. Pripadnici ISIS-a su sebe iznenadili svojim
usjehom koji je omogućen slabljenjem tradicionalnih aktera koji su u ovom slučaju Irak, a
nakon toga i Sirija. Nisu imali onu vrstu interesa kako imaju klasične elite- elite ostaju dugo na
vlasti. Cilj im je bio da se ponašaju kao pripadnici radikalne grupe čiji su ciljevi kratkoročni.
Sudbina koju je doživjela islamska država- njena kratkovječnost je pokazala koliko ta elita nije
ulazila u odnose sa drugim akterima na međunarodnoj sceni, odbijala je svaku vrstu saradnje i
sve je vodilo jednom vrlo kratkoročnom projektu, koji je bio triumfalan u jednom momentu.
Ne postoje danas ni tragovi te države. Činjenica da je došlo do raspada klasičnog državnog
sistema na području Iraka i Sirije, činjenica da je došlo do pojava ovakvih pokreta koji su imali
radikalne ciljeve sukoba civilizacije predstavlja ilustraciju perioda o kojem govorimo, gdje ne
postoje nikakva pravila ponašanja. Zbog toga je težak i razumjeti.

Mnogi govore da je rat u Siriji zbog nafte, činjenica je da tamo nafte i nema. Iz te cijele priče
proizilazi jedan paralelni svijet koji mi živimo. Ljudi koji vjeruju u nešto na internetu nalaze
dokaze svog vjerovanja putem kolačića.

Pokušat ćemo razumjeti dešavanja na Bliskom Istoku. Priča o Bliskom Istoku je toliko
zamršena, da mi možemo samo načeti priču o tome u dva predavanja. Vrlo je teško razumjeti
ta dešavanja čak i ljudima koji se time bave čitav život. U međunarodnim odnosima kao i
svemu u ljudskom rodu sve se dešava nekim slijedom dešavanja i uzročno posljedičnim
vezama.

Slika Kabula 1972.godine -tri djevojke u miniću i Kabula 2012.godine u burkama. Šta je to?
Islam ovo ono ahaha. Sad vi da dokažete da islam nema veze sa tim,nego da su Afganistan prvo
uništili komunistička intervencija 1978 i 1979godine, odnosno pokušaj po svemu sudeću
Sovjetskog saveza da u inkorporacijama u Afganistanu gdje su mislili da će ići lahko jer je riječ
o slaboj državi bez nacionalne kohezije , ekonomski potpuno zanemarive snage itd i onda ga
samo jedan korak dijeli od Pakistana i izlaska na Indijski okean. Pa su SAD u svemu tome
intervinirale da spriječe Sovjetski savez da izađe. I budući da Afganistan kako su i sami Sovjeti
zaključili nema neku nacionalnu koheziju, duh patriotizma, pa su razmišljali o tome koja
ideologija može pokrenuti te ljudi da ginu i onda su se sjetili da su svi ti Afganistanci muslimani.
Komunizam je imao jednu grešku u samom startu, a oni su bili protiv svake religije. Zbog toga
su napravili grešku kad su ušli u Afganistan. Nadali su se da će im Afganistanci prihvatiti jer
će im donijeti ekonomski razvitak, da će prihvatiti komunizam. A zaboravili su da ne mogu
svugdje prodavati svoju ideologiju. Zato jer su Afganistanci jako tradicionalni, religiozni.
Mislili su da je to moguće jer je Afganistan samo jedan u nizu od stanova od koji su svi izuzev
Pakistana bili u sastavu Sovjetskog saveza- Kazastan, Uzbekistan, Tadžikistan ( na ovim
mjestima je izbrisan islam) koji svi graniče sa Afganistanom i dio su civilizacijskog kruga koji
je sad nekad bio centralno Azijska regija koji je bio pod vlašću muslimana i različitih islamskih
imperija i sve su te regije inkorporirane u sastav Sovjetskog saveza nakon revolucije
1917.godine. I doba kada dolazi do invazije na Afganistan, poslije Islamske revolucije u Iranu
1979.godine Sovjeti se boje uticaja islama ulaze u Afganistan itd. I oni pretpostavljaju da će
Afganistan takav kakav jeste moći da potpadne pod uticaj njihov. Sovjetski savez je nastao
1917. godine i dolazi do stvaranja, u tom momentu oni ulaze u ta područja koja su tada dio
potpuno predmodernog društva, jedan sistem koji je srednjovjekovni potpuno pred raspadom i
to su oni mislili da ih to čeka u Afganistanu. Zaboravili su vremenski aspekt. Ljudi u
Afganistanu su vidjeli šta se dešava vani, postojala je veza sa svijetom, nije potpuno bio
nazadan. Amerikanci su bili jači od Sovjetskog da su Afganistanski (nešto) puno bolje plaćeni
bili. Pretpostavke nisu stajale onako kako su Sovjeti zamisljali. Zaboravili su da je to 1980ta,
a ne 1918.godina i ta ideja da će oni izbrisati nečiji identitet i da ne znaju ništa kao da su u
1918.godina U Afganistan upadaju Sovjeti, pokušavaju da unište religiju, a Amerikanci žele
da im se suprostave. Traže ideologiju koja bi mobilizirala kompletan islamski i nalaze islam
jer nema patriotizma, nema afganistanske nacije, ali imaju islam koji drže jako bitnom. I to je
ugroženo Sovjetskim pokušajem i izazivaju revolt. Amerikanci su to eksplatirali, ujedinili i
poslali sredstava. Potpuna anarhija u Afganistanu, kradu opijum. Islamske škole su bile vrsta
socijalnih ustanova. Ona slika sa početka Kabul sad ima neku pozadinsku priču. Nije to tek
tako da su pokrili sve žene. To je posljedica rivalstva SSSR i SAD-a.

Za vrijeme tog hladnog rata jedan od osnovnih uzusa ponašanja velikih sila bilo je rivalstvo
koje je uzrokovalo cijeli niz fenomena koji su nastali u periodu nakon raspada hladnoratovskog
poretka. Zakonitost ponašanja za vrijeme tog hladnoratovskog poretka jeste to rivalstvo,a bitna
stvar u toj priči jeste ko je na vašoj strani, a ko nije.

Za vrijeme hladnog rata govorimo o periodu nakon 1945.godine do danas došlo je

uspostavljanja određene zakonistosti na međunarodnoj sceni.

1. Postajale su dvije super sile: SAD-SSSR.

Došlo je do svrstavanja svih drugih zemalja na ovom svijetu na stranu ili jedne ili druge sile.
To je jedna od zakonitosti ponašanja u tom periodu. A je neko dio Varšavskog sporazuma kao
što je Čehoslovačka da će uvijek bezuvjetno stajati na strani super sile čiji su ona saveznica a
to je Sovjetski savez, isto tako sa druge strane i SAD.

Na područjima koji su bili kontenstirana područja, koji nisu bili jasno označeni jedna ili druga
strana pr. željezna zavjesa te rubne države su bile predmet sukoba dviju strana. Ti sukobi su u
mnogome odredili historiju posthladnoratovskog perioda jer su stvorile cijeli jedan niz vrlo
nestabilnih režima koji su jedni razlog za svoje postojanje imali u činjenici da su bili bitni jednoj
ili drugoj državi. Zatim, ti vrlo nestabilni režimi su stvorili jedan prostor u kojem su mogle da
procvjetaju određene radikalne grupacije koje su obilježile ovu našu sadašnju historiju. Kao što
su Al Kaida, Talibani. Koji su svojstveni za područja Azije, Afrike i ostalih područja koji su
nekad bile kolonije razvijenih država pa su se raspadom kolonijalnih carstava ankon 45 godine
priklonile jednoj ili drugoj strani, ali nije došlo do suštinskiog razvoja tih društava, nego su one
bile države klijenti super sila i one su u velikoj mjeri njih podržavale na životu, jedna takva
država na području Evrope je Jugoslavija koja nije bila ni lijevo ni desno nego se nalazila u
jednoj situaciji slijedom historijskih događanja da se nalazi između 2 bloka, dvije sile nije
pripala ni jednom bloku jer nakon završetka 2 svj rata nije postojao dogovor kome će pripasti.
Na području Jugoslavije je postojala jedna autohtona snaga , organizacija koja je dopustila
Jugoslaviji da se po završetka 2 svj rata svrsta na stranu sila pobjednica i da potpiše povelju o
osnivanju Ujedinjenih naroda. Rekao je NE Sovjetima. Istočni blok nije intervenirao, a ne
onako kako se učilo po knjigama da su se bojali Tita, već što je Amerika stala uz Tita. SAD je
stao uz Tita, Tito uz SAD. Amerika je imala nuklearno oružje, a Sovjeti ne.

2. Druga zakonitost koja je držala situaciju u hladnom ratu takvom kakvom jeste, a to je zakon
osiguranog- uzajamnog uništenja. Gdje i jedna i druga strana imaju nuklearno oružje, a da ga
ni jedna strana ne može koristiti.Nuklearno oružje kao faktor stabilnosti je doveo do te druge
zakonitosti da to rata između dvije sile neće doći. Za vrijeme hladnog rata postojao je taj faktor
stabilnosti, dvije super sile , njihovi blokovi. Svi su svrstani na jednu ili drugu stranu, a otvoreni
rat nije postojao zato se i zvao hladni rat. Postojao je rizik od upotrebe nuklearnog oružja i to
su htjeli da izbjegnu. Sa druge strane taj hladnoratovski poredak je proizveo cijeli niz sukoba
na periferijama tih imperija gdje su jedna i druga strana pokušavajući se natjecati za uticaj nad
državama na poručjima regiona. SAD podržavale pobunjenički režim u Angoliji, jer je u Ruandi
zvanični režim bio pod kontrolom Sovjeta, oni su ga podržavali vojno pa se desio građanski rat
u Angoli pa je to trajalo decenijama, uništilo potpuno tu zemlju. Jedini razlog toga je što je
Angola imala naftu vrlo dobro strateški postavljeno.

Zahvaljujući takvoj situaciji, poretku gdje su postojale 2 super sile - bipolarni sistem, zatim
činjenica da je stabilnost među njima održavao faktor nuklearnog oružja, koji je i spriječavao
rat, pa postojala je neka vrsta stabilnosti. Pa činjenica d a su se oni sukobljavali zbog situacije
da postoje dva centra moći i da svaki želi prostor između - Angola, Jugoslavija ne bi li više
kolača uzeli na svoju stranu. To su sve bile predvidive situacije.

Korejski rat ne bi se ni vodio da nije bile podrške jedne i druge strane velikih sila. Taj rat je
uveo te komponente ideološke i podrška velikih sila. Vijetnam odličan primjer, 1954godine
dolazi sukoba u Indokini i zbacivanja sa vlasti Fracuza. Nakon čega dolazi do podjele prvo
cijelog regiona na više država da,a onda na sjeverni(pod vlašću komunista) i južni (podržan
od strane SAD)Vijetnam. Na kraju dolazi do sukoba između te dvije države dolazi do otvorenog
sukoba i završio je porazom zapadnih sila.

Ekonomska logika je uništila komunizam, zajedno sa nedostatkom sloboda, realizacije

profesionalne, privatne. Ono što je bitno jeste da je nestalo tog jednog sistema, a kasnije dolazi
do jedne zbunjujuće situacije. Samo je sad SAD super sila i ta zbunjenost i nedostatak predvidih
reakcija i pravila ponašanje do dana današnjeg nije razriješen. Ne zna se kako će se SAD
ponašati. Sa se polahko jačanjem Kine pa Rusije pojavljuju paralele zakonitosti ponašanja.
 Svjetska politika nakon Hladnog rata

Govorilo smo otprilike o toj situaciji, pojavi društvenih okolnosti - da li je Amerika zapravo
sada postala unipolarna sila? O kakvom se svijetu radi? Te zaključili da, bez obzira što su SAD
najjača svjetska sila (neki je zovu i hipersilom), iz različitih razloga ne ostvaruju onu vrstu
dominacije kakvu su ostvarivale za vrijeme Hladnog rata u područjima koje su kontrolirale što
je bio rezultat njihovog stalnog natjecanja sa drugom supersilom - Sovjetskim savezom. U
situaciji kada nestaje te druge supersile nestaje logika natjecanja i cijeli jedan niz država,
prvenstveno u Africi i djelomično u Aziji, propada, nestaje. Pojavljuju se ti neki novi akteri na
međunarodnoj sceni i u ovoj situaciji sada mi ne možemo govoriti o kakvom se svijetu radi, jer
je zato neophodan jedan protok vremena. Međutim, možemo zaključiti da nije riječ o
unipolarnom svijetu kao što su autori, poput Fukujame i ostalih smatrali u periodu neposredno
nakon raspada komunizma, odnosno komunističkog bloka. Jedan broj autora smatra da se radi
o nekom novom multipolarizmu, dok jedan broj autora smatra da SAD, bez obzira na sve ostaju
vodeća svjetska sila i ne može se govoriti o multipolarizmu jer multipolarizam, u nekom svom
klasičnom obliku (kakav je bio na snazi u 19 st. i početku 20 st.) podrazumijeva postojanje više
sila koje su relativno blizu jedna drugoj po sili i snazi. Međutim SAD, i po svom ekonomskom
i po svom BDP, po vojnom budžetu.. jednostavno odskaču tako da prema mišljenju tih autora
u ovom momentu možemo govoriti o nekom svijetu koji nije niti unipolaran, niti multipolaran
nego se radi o svijetu koji je u literaturi označen kao „1+1+1+1... svijet“. Zašto ovakav poredak?
Iz razloga što dolazimo do situacije i zaključujemo da je u ovom vakumu natjecanju ove dvije
svjetske supersile došlo do jačanja starih sila (Rusije, Kine), pojave novih regionalnih sila
(poput Turske i Njemačke), međutim SAD su prvi na listi, najjači i još uvijek bez premca u
međunarodnim odnosima. Tako da možemo govoriti o svijetu koji je svijet SAD + Rusija +
Kina itd. To je taj aktuelni konsenzus u raspravi o međunarodnim odnosima (da ovaj svijet
najviše liči na ovaj oblik). U društvenim naukama je potrebno da prođe određeno vrijeme kako
bi sagledali situaciju i uvidjeli karakteristike jednog sistema.

Zašto je svijet po svemu sudeći sada najbliži ovom poretku, tj. ovoj vrsti opisa? Iz dva razloga:

1. Pojava novih aktera na međunarodnoj sceni

* akteri poput transnacionalnih terorističkih mreža koje su našle snažno uporište u zemljama u
kojima je došlo do sigurnosnog vakuma i nije postojala mogućnost kontrole (monopol nad
upotrebom sile) tih oružanih formacija. Oni su zahvaljujući slabljenju centralne vlasti i
različitim drugim razlozima došle u situaciju da kontroliraju praktično te države, nakon čega će
se nastaviti i utjecati na međunarodne odnose iz te države baze ili druge države u kojima imaju
neku dominantnu ulogu

Prvenstveno mislimo na Avganistan - Al Qaida, a zatim i na Somaliju koja je postala plodno

tlo za jačanje različitih terorističkih organizacija koje imaju prilično veliku ulogu u području
roga Afrike, odnosno istočne Afrike u cjelini, zatim novi primjer Ukrajine paravojnih formacija
itd.

Radi se o jednoj vrsti aktera koja je sada po prvi put terorizam, koji se uvijek tradicionalno
smatrao oružjem slabih, nemoćnih odnosno pojedinaca koji su djelovali tajno pretvorio se u
terorizam - aktivnosti oružanih formacija koje drže teritorij, imaju svoje određene organe vlasti,
djeluju na međunarodnoj sceni organizirano, aktivno itd. To je jedna velika promjena u odnosu
na klasično poimanje i shvatanje terorizma i terorističkih grupacija

* Drugi akter je pojava tzv Islamske države (ISIS) (Islamska država u Iraku i Sriji). U principu
ta država je jedan potpuno novi akter koji je nadišao samu Al Qaidu kao terirstičku grupaciju,
koji u jednom momentu zahvaljujući djelovanju na području u kojem se stvorio sigurnosni
vakum (područje Iraka i Sirije) stvorio neku vrstu protudržave sa svim onim organima vlasti
koji postoje na nekom mjestu, birokratijom, kontrolom teritorije, stajaćim vojnim formacijama,
policijom, zakonima itd. Ta tvorevina bila je kratkog vijeka, međutim za vrijeme svog
postojanja (što ne znači da će negdje ponovo isplivati neka slična struktura) prouzrokovala je
jedan interesantan fenomen u međunarodnim odnosima i na međunarodnoj političkoj sceni iz
razloga što se radilo o utemeljenju radikalne i unikatne ideologije (ISIS - mnogi nazivaju kultom
smrti zbog prisustva tog kulta „šehadeta“ odnosno mučeništva, žrtvovanje života - i sovjih i
onih koji su protivnici). Ono što je zanimljivo za tu „Islamsku državu“ jeste da je sa jedne strane
imala radikalne terorističke, ekstremističke ciljeve, a sa druge strane nije to bila klasična
teroristička mreža kao Al Qaida nego imamo prave oblike države - vojne formacije, birokratiju,
sudove, ministarsta itd. a sa treće strane pokret nije bio država iz razloga što nije mario za
međunarodni poredak, a kao što znamo u današnjem svijetu da bismo državu klasifikovali kao
državu ona mora imati granice, stanovništvo, teritorij i suverenitet (međunarodno priznanje).
Ova država nije marila za međunarodno priznanje, nije priznavala međunarodni sistem, druge
države i nije priznavala granice svoje države jer su po njihovom shvatanju granice bile samo
granice do kojih je uspjela da dominira njihova vojma moć, jer se po njihovom tumačenju svijet
dijelio samo na dva prostora odnosno prostor gdje vlada islam i prostor rata gdje je legitimno
ratovati da bi se ti ljudi primorali da pređu na islam i prihvate pravu religiju, dožive spasenje.
Samim tim Islamksa država, bez obzira što je imala određene karakteristike države nije bila
država u pravom smislu te riječi (gore već navedeno suverenitetet!). Da je ta ista država, koja
je u jednom momentu kontrolirala veći dio Sirije, insistirala da je ona legitimna vlast u Siriji
koja priznaje Siriju kao državu kao druge države, njene granice postojala bi teoretski neka
mogućnost da bi ona jednog dana zamijenila legitimnu vlast i samim tim postala vlast u državi
koja je međunarodno priznata takva kakva jeste i ona bi tu vlast mogla nastaviti obnašati.

Takvih novih aktera ima jedan niz. Međutim svi ti akteri govore u prilog teze da ne postoji
unipolarizam u svijetu iz vrlo jednostavnog razloga a to da nijedna sila ne može dominirati u
potpunosti akterima koji ne žele da se uklope u međunarodni politički poredak koji ima neke
svoje zakonitosti, aktere, svoju fenomenologiju i vrlo je teško utjecati na one koji jednostavnu
nemaju recimo taj apokaliptični kult smrti - koji nemaju nikakvih problema da ćete vi njemu
jednog dana ubiti, to je dio njihovog pogleda na svijet, njihove ideoloških shvatanja. Islamska
država je tumačeći taj jedan set kazivanja hadisa imala tu ideju da je ovo sve početak jednog
apokaliptičnog sukoba na svjetskom planu koji će dovesti do konačnog obračuna muslimana i
križara na području Bliskog istoka i taj će rat muslimani izgubiti po jednom tumačnju islamske
eshatologije i pojaviće se isa i povesti krajnji obračun. Vrlo ironično sastavni dio vladajuće
ideologije u islamskoj državi je da mi moramo izgubiti sve bitke da bi na kraju došli u situaciju
da dođe poslanik. Kako sa tom državom raditi na međunarodnom planu? Nemoguće
jednostavno. Međunarodni sistem je zasnovan na ideji da svaka država ima slične ili identične
interese. Svaka država želi da ima svoj teritorij, da bude prosperitetna, da bude zaštićena, da
uđe u interakciju sa drugim akterima. Kako dominirati nekim ko ne priznaje druge države, ne
želi da bude prosperitetan, ko ne želi da vlada mir? Suprotno želi da sve države u regionu
zahvati neki apokaliptični ogan konačnog obračuna. Koliko god pritiska vršili na tu državu
toliko se ide u prilog njihovoj ideologiji, a samim tim ne može se govoriti o uspostavljanju
međunarodnog poretka na teritoriji takve jedne države.

Slično je tako i sa terorističkim grupacijama, ono što je Amerika iskusila u ratu u Avganistanu
- došli, osvojili Avganistan vrlo brzo, u vrlo kratkom vremenu kompletna je teritorija nestala i
šta sada? Da li su uništili terorizma? Naravno da nisu. I Amerika sada već 17tu godinu ratuje u
Avganistanu pokušavajući završiti rat koji se može završiti samo ako se ubiju svi Avganistanci
jer dok postoji jedan postoji šansa za novi teroristički čin. Rat koji se ne vodi za glavni grad, za
interese one klasične postavke države (svaka država želi da zaštiti teritorij, stanovništvo,
prosperitet mir, ekonomski progres) - to teroriste apsolutno ne zanima i samim tim sa njima se
ne može dominirati.
Pojava tih novih aktera govori u prilog teoriji da je današnji svijet svijet u kojem Amerika ima
dominantnu ulogu, ali također postoji cijeli niz aktera - i država i subdržavnih i transnacionalnih
aktera. Svijet u kojem postoji neka vrsta multipolarizma sada u dominantnim ili podređenim
ulogama.

Koji akteri postoje mimo tih novih aktera? U svijetu u kojem postoji vakum interesa SAD da
dominiraju svakim dijelom planete, pojavljuje se situacija u kojoj određene države popunjavaju
taj vakum (ekonomski, sigurnosni, politički itd.) i nastoje igrati ulogu sila bilo na regionalnom
ili globalnom nivou.

Koje su to sile - te stare/nove sile označene su čuvenom kraticom BRICS (cigle na engleskom
- na neki način cigle novog međunarodnog poretka). Ključni akteri u tom sistemu su: Rusija
koja predstavlja ostatak nekadašnje Sovjetske imperije i bez obzira što je samo jedna od 15
država koja je nastala raspadom sovjetskog saveza i dalje je najveća država teritorijalno na
svijetu, najbogatija resursima na tom svom teritoriju, država koja ima poprilično velik broj
stanovnika, ima nuklearno naružanje (samim tim država kojoj ne možete teritorijalno nauditi),
država koja ima aspiracije da djeluje i u regionu i globalno i što je najvažnije država koja ima
historijsku memoriju iz vrlo bliske prošlosti kada je bila dominantna svjetska supersila - jedina
koja je parirala SAD-u.

U politici postoji jedna grana proučavanja koja se bavi psihologijom elita, jedni je nazivaju
biopolitika, drugi politika i psihologija elita i ona vrlo često naglašava značaj percepcije elita u
odnosu na države u kojima vladaju. Zašto je to jako bitno? Iz razloga što percepcija elita, kao i
stanovništa također na neki način utječe na sudbinu i djelovanje države koju oni vode. Npr.
primjer u Evropi - Njemačka i VB

Njemačka je vodeća ekonomska sila Evrope, drugi najveći svjetski izvoznik (tek je nedavno
prešla Kina), država sa preko 80 mil stanovnika, centralno pozicionirana

VB - sa svim pokazateljima (teritorijalno, broj stanovnika, ekonomski) zaostaje u odnosu na

Njemačku - ima manje stanovnika, manju teritoriju, manje resursa na tom teritoriju, dugoročno
joj se ne smiješi neka budućnost pogotovo ako izađe iz EU iz razloga što neće imati blok sa
kojima neće radit na globalnom planu, vojno također (jedina njena bitnost na međunarodnom
planu jeste što je članica NATO saveza, velika prijateljica SAD-a). Šta je razlika u djelovanju
ove dvije države, odnosno dvije elite koje vode državu na međunarodnom planu? Percepcija
sebe, odnosno percecpija države koju vode u kojoj političari u VB imaju percepciju jedne velike
sile, a elita koja vodi Njemačku ima percepciju velike ekonomske sile koja je dva puta vojno
poražena, osramoćena učešćem u Holokaustu u Drugom svjetskom ratu i koja je posve
pacifizirana - ima vojnu silu međutim nikakve aspiracije za dominaciju te vojne sile izuzev u
sklopu dogovorenih sigurnosnih struktura Nato saveza, UN, mirovnih trupa itd.
Velika Britanija je bila velika sila, najveća imperija u historiji čovječanstva - kontrolirala je
trećinu svjetskog kopna i stanovništva, najveću mornaricu, djelovala kao balanser u odnosima
na evropskom kontinentu.. i ta historija VB kao velike sile traje stotinama godina. Britanija
danas zapravo predstavlja mediokritetsku silu srednjeg nivoa, siromašnu resursima (pogotovo
ako izađe u EU), vojna sila također vrlo relativan pojam, nema industrijsku bazu - industrija
uništena. Ipak elite koje vode VB vide je kao veliku. Njemačka koja ima puno više ekonomske
snage i stanovnika i vojsku sebe promatra kao zemlju koja se bavi svojim poslom - to je ta
autopercepcija gdje Njemačkog ne pada na pamet da zahtijeva, interveniše npr. u Iraku nego
ako se nešto desi, osim ako se zapadna alijansa dogovori onda će doprinijeti, ali ne vode oni
ratove. Britanija sebe promatra kao država koja vodi ratove. Ako se pogledaju pokazatelji,
indikatori - statistički, ekonomski, politički, vojni i sve ostale vidi se da nema osnova da se VB
identifikuje kao velika sila. Dakle razlika je u percepciji elita koje vode te dvije sile.

Rusija je na prvom mjestu u poretku sila koje dolaze nakon SAD-a. Po svim pokazateljima
Rusija je jako potonula u odnosu na onaj period hladnog rata kada je bila supersila, kontrolirala
ogromna područja i u Evropi i u Aziji, ostvarivala nuklearni vojni paritet SAD-u, takmičila se
sa SAD-om za utjecaj u Africi i Aziji itd. Rusija je danas sjena tog Sovjetskog saveza; snagu
joj daje samo položaj, veličina i dostupnost nuklearnog naoružanja, ekonomski pokazatelji (a
ekonomija je u srži svake moći) su katastrofalni za Rusiju. Rusija danas je zapravo po BDP u
ravni sa jednom Italijom (koja vrijedi za malu državu, bez resursa) ili interesantniji pokazatelj:
BDP ima u ravni sa Tokiom - Tokio (glavni grad države koja niti je vojna sila, niti ima resursa..)
proizvodi isto novca koliko i Rusija. Zahvaljujući toj komadnoj ekonomiji zaostala je u
tehnološkom napretku. U momentu raspadanja Sovjetskog saveza nije mogla zaštiti svoje
granice, otvara se za međunarodno tržište i zahvaljujući ekonomskoj superiornosti Zapad u
potpunosti dominira nad ruskim proizvodima - od široke potrošnje do vojnih. (npr. Lada i
Toyota - većinom će kupti Toyotu). Predsjednik Putin koji ima viziju jačanja Rusije, pravi novu
silu, a sve vrijeme se vozi u Mercedesima zbog čega je kritikovan. Kritika je upalila pa su
napravili blindiranu limuzinu (mnogo para su utrošili samo da bi simbolično imali limuzinu kao
i američki predsjednici) - koja je vjerovatno sklopljena od zapadnih dijelova (hahaha) Sve to
govori o tome da Rusija zapravo nema onu vrstu sile kakvu je nekada imala, ali ima
autopercepciju sebe kao svjetske supersile. Zahvaljujući tome Rusija se smatra kao sila koja
ima globalne aspiracije a to je jako bitno zato što nijedna druga sila na svijetu, izuzev SAD-a,
nema globalne aspiracije, čak i Kina koja je država sa milijardu i po stanovnika, ekonomski
jaka... djeluje na način da ima apsiracije u svom regionu - Južno kinesko mora, području
jugoistočne Azije - tu želi dominirati, to smatra jednim prirodnim prostorom u kojem treba biti
glavna. A sa druge strane to je pitanje i prestiža - takmiči se sa SAD. Međutim Kina ne pravi
planove, da ih mi znamo, neke dugoročne - npr. neće se naći članci da Kina želi da dominira
Evropom, dok je za Rusiju to gotovo svakodnevnica. Iz tog razloga Rusija je globalna sila -
pokušava na području Afrike da vrati neke stare saveznike, takmiči se SAD-om bilo gdje (u
prostoru Azije, Bliskog istoka, mediterana itd). Djeluje globalno i kada bi bila mogućnost
sigurno bi djelovala i dalje, ali nema načine da proicira svoju silu. Sa druge strne Kina pravi
vrstu sile koja će omogućiti regionalnu dominaciju, biće i već jeste sila koja je dominantna u
prostoru Južno kineskog mora, jugoistočne Azije i to je za sada domet njihovih ambicija.
Njihova nuklearna sredstva su skromna, možda najmanja od svih nuklearnih sila (izuzev
Pakistana i Indije) i oni služe isključivo za postizanje nuklearnog pariteta odnosno odbranu od
napada. Naglasak stavlja na ekonomsku saradnju (čak i sa državama sa kojima je imala loše
iskustvo, poput Japana, Vijetnama).

SAD, Rusija sa globalnim aspiracijama i nedovoljnim kapacitetom, Kina koja je deklarisana

kao regionalna sila i onda jedan cijeli niz drugih država koje su sada aktivne iz razloga što
postoji taj vakum. SAD su bile nekada u poziciji da kroz NATO apsolutno dominiraju
sigurnosnom arhitekturom Evrope pa je NATO bio isključivo sredstvo zaštite države i nijedna
država NATO nije djelovala na način da propituje svoje mjesto za vid SAD-a (Čak ni Turska
do nedavno - trenutno je u pat poziciji radi kupovine i saradnje sa Rusijom što smeta SAD-u -
vrlo delikatno, a diplomatija ima veliku ulogu u tome jer traži neko kompromisno riješenje)

Njemačka također u situaciji kada SAD sada otvoreno rade protiv interesa Evrope, EU pod
predsjednikom Trumpom, nastoji se sačuvati integritet Evrope na svjetskom planu, svjesna da
ne može sama i da samo ujedinjene se mogu suprostaviti i Rusiji i SAD-u. Samim tim Njemačka
(u saradnji sa Francuskom) pokušava da se profilira u regionalnog lidera da bi sačuvala
jedinstvo EU.

Onda cijeli jedan niz država i aktera koji ne uključuju samo države nastoji imati određeni
utjecaj.
 Prijetenje miru u 21. st

U principu kao što smo do sada vidjeli historija i savremeni međunarodni odnosi, ne
razmatramo nešto što se nalazi u izolaciji problema u ovom periodu kojeg razmatramo (20 i
početak 21 st.). Međutim, razlog zbog kojeg naglašavamo ovu tematiku jeste nešto zbog čega
smo se već doticati u prethodnim predavanjima - narav novih sigurnosnih izazova u
međunarodnim odnosima koji na neki način nije paradigma međunarodnih odnosa.

Postoji jedan cijeli niz aktera na međunarodnom planu koji u potpunosti mijenja način na koji
se međunarodne organizacije, vojnopolitički savezi, supersile - individualne i regionalne itd.
odnose prema problemu osiguranju kolektivnog mira i sigurnosti u svijetu. Tokom hladnog rata,
sada iz ove perspektive u kojoj se nalazimo rješavanje tog problema bilo je relativno
jednostavno, naravno ne u potpunosti jednostavno, ali situacija u pogledu konflikata bila je
poprilično jasna. Nije moglo doći do konflikta između dvije supersile, odnosno njihovih vojno
- političkih saveza iz razloga postojanja čuvene sintagme „MAD“ (osigurano uzajamno
uništenje) iz razloga što su obje te velike supersile posjedovale značajne količine nuklearnog
oružja koje je preživilo i prvi udar i osiguralo da se na prvi udar uskrati nuklearnim oružjem i
samim tim osigurale uzajamno uništenje obje supersile odnosno oba vojnopolitička saveza.
Naravno postojalo je strah od slučajne upotrebe, odnosno strah od eskalacije incidenata sve do
upotrebe nuklearnog oružja (NO), a najpoznatiji takav slučaj je bio u doba Kubanske raketne
krize kada su SAD otkrile da je Sovjetski savez instalirao na Kubi nuklearne projektile kratkog
dometa što bi omogućilo da u toj nekoj igri naprave prvi udar. Sukob oko toga da li Sovjetski
savez ima pravo da instalira nuklearne projektile je eskalirao do tog da je u jednom momentu
62 godine pred očima svijeta, kamera, koje su to sve pratile prijetila opasnost od eskalacije od
upotrebe NO. Kao što sada znamo, od dokumenata koji su otkriveni, čak u jednom momentu je
bilo predviđeno da podmornica mora upotrijebiti silu da zaštiti konvoj koji prati i bilo je
predviđeno lansiranje nuklearnog oružja. Na sreću čovječanstva od 3 čovjeka koja su se mora
usaglasiti da lansiraju nuklearni torpedo jedan je odbio i to je spasilo svijet od propasta.
Međutim slučajevi poput tog su bili izolirani incidentalnih problema koji nisu bili predviđeni u
suverenim planovima odbrane jedne i druge supersile koje su bile svjesne da bi upotrebna NO
dovela do uništenja ove planete. Umjesto toga ratovi su se vodili na periferijama tih imperija,
odnosno vojnopolitičkih alijansi koje su pratile interese gospodara supersila. Ti procesi su
dešavali na neki način da su bili vrlo predvidivi u svom razvoju, uglavnom se radilo o
podijeljenim državama (koje su oslobođene nakon II svjetskog rata ili kroz proces
dekolonizacije - kao što je bio slučaj u Koreji i Vijetnamu) ili je bio slučaj da su logikom teorije
domina pokušava osigurati da pad jednog režima ne osigura pad drugih. Tako da su i SAD i SS
podržavale ili vlade zemalja koje su bile ? ... ili pobunjeničke pokrete koji su pokušavali da se
oslode.

Više nije moguće osiguravati kolektivni mir i sigurnost kao nekada, kada su akteri bili
uglavnom države, odnosno pobunjenički pokreti koji su imali za cilj da zavladaju jednom
državom pa su ovisili o vojnoj, ekonomskoj, političkoj podršci jedne ili druge supersile
(Somalija, cijeli niz Afričkih država...)

1. Terorizam

Novi akteri - Islamska država je jedan vrlo interesantan i na jedan način zabrinjavajući primjer
aktera koji se po svim parametrima ponašala kao država za razliku od Al Qaide (tipična
transnacionalna teroristička mreža koja nikada nije nadišla svoj okvir i zavladala kao država).
Islamska država zahvaljujući spoju radikalne islamske ideologije i državotvorne prakse (koju
su u nju unijeli pripadnici pokreta i vojske koju su amerikanci na glup način uklonili sa struktura
vlasti - dovelo do potpune anarhije, i da se ti elementi nađu u situaciju da se bore za
preživljavanje). Formirana je kao klasična država (sve organe vlasti), međutim za razliku od
klasične države nema međunarodno priznanje. Islamska država je tumačila kompletnu političku
situaciju u kojoj postoje dva područja - područje Islama i područje na kojem ratujete sa onim
koji ne žele da prihvate ono što vi mislite da je jedino isključivo tačno tumačenje Islama. Sa
takvom državom se isključivo teško boriti, a pogotovo na početku dok se nije formirao
jedinstveni front koji okružuju tu paradržavnu tvorevinu.

Islamska država je emblematična za tu novu narav sigurnosnih prijetnjih u svijetu, među kojim
u prve ubrajamo terorizam - kada govorimo o terorizmu moramo imati u vidu jednu stvar a to
je da je konkretna prijetnja stvarna po svjetsku sigurnosnu strukturu. Ta prijetnja je suštinski
zanemarljiva (za zapad) - ne postoji prijetnja uništenja zapadnog načina života, sistema od
strane tih terorista.

Kada se pogleda statistički, terorizam nije problem jer je jako malo ljudi u stanju ubiti, jako
mali broj ljudi umire na mjestima koji bi mogli nešto napraviti. Najveće žrtve islamskog
terorizma su ustvari muslimani. Nije to prijetnja zapada. Zašto onda govorimo o terorizmu kao
sigurnosnoj prijetnji, kao novoj i vrlo značajnoj prijetnji?
Islamski terorizam posjeduje jedan vrlo važan element koji ne posjeduju ove druge vrste
terorizma - IDEOLOGIJA - strašno bitno sredstvo, ona je najjači mobilizator ljudi u historiji
čovječanstva (npr. komunizam). Ona je set vrijednosti, razmišljanja sa jasno zadanim ciljevima
koji omogućavaju da vjerujete da vaš život ima smisla (jer ste dio veće cjeline). To je snaga
vjerovanja.. Kao takav taj islam i ta ideologija ima jaku magnetnu silu privlačenja ljudi koji se
ne osjećaju sretnim i zadovoljnim na ovom svijetu. (psihološki profili ljudi koje mobilizira:
imaju neku falinku, ne zadovoljni su i nisu integrirani u društvo - primjer: Francuska, ljudi žive
u getima). Slično i sa komunizmom. Ideološka fakta terorizma je prijetnja, a ne terorizam sam
po sebi. Zašto? Prijetnja od ogromne mobilizacije.

Ostale prijetnje:

2. neuspjele države - vrlo bitna nova pojava u međunarodnim odnosima koja je ogromna
prijetnja vladajućem sigurnosnom poretku. Zašto? Jer postavlja sigurnosni vakum u kojem
nastaje plodno tlo za svaku moguću vrstu sigurnosnih prijetnji - ne mora uvijek biti terorizam -
to može biti i kriminal (npr. Somalija - emblematična za neuspjelu državu. Ne smiju se imati
vakumi - sigurnosni, politički i ekonomski jer oni stvaraju i predstavljaju izvor nestabilnosti u
svijetu (Somalija, Avganistan, dijelovi Pakistana..) To su nove prijetnje sigurnosti koje nije lako
rješavati, a ne može se boriti protiv njih konvencionalnim sredstvima.

3. zamrznuti konflikti - svaki od njih predstavlja situaciju u kojoj nije riješen razlog i pitanje
zbog kojeg je do tog konflikta došlo, samim tim prije ili kasnije taj konflikt može ponovo planuti
i zahvatiti regije i države. A ti konflikti se dešavaju i locirani su u geopolitičkim vrlo bitnim
područjima - pivotalni regioni (mjesta značajnija od države). On je potencijalni izvor
nestabilnosti

4. globalni jaz između bogatog sjevera i siromašnog juga - govorimo o ogromnom jazu koji se
stvara između razvijenih industrijaliziranih država i onih što se zovu „trećim, pa i četvrtim
državama“. Taj jaz je nepremostiv iz jednostavnog, matematičkog razloga - geometrijske
progresije (neko je postao bogat zato što je opljačkao sav posjed, resurse, novac iz druge države
- kolonijalne države. Države su se oslobodile ali ostale siromašne). Taj jaz se ne može nikada
zatvoriti (iluzija je da može) - efikasna ekonomija je u bogatim državama, a u siromašnim
državama teško se uključiti u industriju koja je siromašna ili koja ne postoji. Jaz između
siromašnih i bogatih se povećava svaki dan i ne može se smanjiti niti uništiti bez globalne
kataklizme koja bi uništila sjever. Problem je iz razloga što oni koji žive gdje im je loše idu
tamo gdje im je dobro što dovodi do migracija (koje predstavljaju ogromnu prijetnju zbog
potencijala). Ekonomska katastrofa globalnog juga je toliko evidentna. Taj jaz se može riješiti
da bogati sjever prizna da je postao bogat djelomično eksploatacijom globalnog juga i da dio
bogatstva vrati njemu, a do toga naravno neće doći. Jaz je ogroman potencijal za probeleme -
prva manifestacija migracije, može doći i do ratova, masovnih seoba naroda.. Ekonomske
katastrofe se neće riješiti sve dok se ne riješi jaz između sjevera i juga.

5. Klimatske promjene - primjer rata u Siriji koji je krenuo zbog petogodišnje suše koja je jedan
uzrok araspkog proljeća (jer Sirija nema vode). Problemi dugotrajne suše na Bliskom istoku
gdje je primjer Sirija. Puno stanovnika na malo iskoristivom području i nedostatak pitke vode.
Rijeka Eufrat kao jedini izvor ne donosi vode kao prije i ljudi su u njemogućnosti da osiguraju
minimalni izvor prihoda od poljoprivrednih proizvoda. To dovodi do migracija.

Primjer Afrike - gdje je veliki br. Migranata iz subsaharske Afrike - Nigar, Čad koje se nalaze
u jednom pojasu koji se jednim dijelom naslanja na pustinju Saharu i tu je vrlo teško preživjeti.
Dolazi do širenja pustinje i primorani su da migriraju.

Korijeni sukoba na Bliskom istoku

Područje Bl. Istoka je jedno od žarišta kriza u svijetu. Bitno je za međunarodne odnose, zahtjeva
angažman velikih sila. Za razliku od nekih drugih područja čiji problemi ne ugrožavaju mir u
svijetu, taj historijski aspekt se vrlo često zanemari pa se i ne spominje. Južno Kinesko more je
potencijalno krizno žarišta u svijetu. Mogućeje izbijanja širokih konflikata zbog toga ko
kontrolira područje Južnog Kineskog mora (Kina ili SAD). Još uvijek je latentna ta kriza i iz
tog razloga se promatra kao fenomen i tu kada bi se zagrebala površina vidjelo bi se da zapravo
historija posljednjih 200 godina. Svi imaju veze sa Kineskim osjećajem kao nekog ko pokušava
da kontrolira. Sve je to jedan aktuelni momenat ne dešava se u izolaciji. Bl.istok je u žiži
svjetske pažnje.

Šta je geneza sukoba na Bl.istoku? Jedan od primjera koji se vrlo često spominje, jeste
fotografija studentica Kabulskog univerziteta, minići i kasnije burke. Rezultat jeste da je do
ovoga došlo kada su islamisli preuzeli vlast. Storija iza te fotografije, jeste da to nema nikakve
veze sa islamskim fundamentalizmom, ali ima veze sa rivalitetom velikih sila hladnog rata. Do
mnoštva sukoba je došlo.
Zakon rivaliteta je postojao u kojima su se dvije sile natjecale da imaju uticaja u svakom kutku
ove planete. To je taj princip natjecanja i budući da je taj rivalitet bio, nije postojala mogućnost
za neku sivu zonu- da bi neka država bila prepuštena sama sebi. Afganistan je jedna od
najnerazvijenijih zemalja svijeta. I najveći dio Afganistana je planinska zemlja; to je bila zemlja
u kojem su živjeli ljudi koji su sa tim običajima i načinom života bili nenasilni. Ne diram te, ne
diraj me. Vlada Afganistala vladala sa par urbanih sredina, dok je većina tih plemenskih
stanovnika bilo nepismeno, neobrazovano. Afganistan je bio neprivlačan za bilo kakvo
kolonijalno osvajanje. Ne postoji zvanično definiran razlog zbog kojeg je SSSR izvršio invaziju
na Afganistan. Jedini dokument je rukom pisani (neko ime) Po svjedočenjima ljudi ispostavilo
se da SSSR nije imao dugoročni plan, nego jer je to slaba zemlja, a kontrolirali su stanove
druge. Vjerovatno je bilo razumijevanje da će biti prosvjetiteljska snaga i bolje nego što im je
sada. Ta invazija je bila katastrofalna pogreška koja je sa jednim nizom problema, grešaka,
doprinijela krahu SSSR-a. Ekonomija je iscrpljena i ključni argument ratovi zvijezda su bile
gubljenje povjerenja od strane ljudi u ključne institucije koje su SSSR držale na okupu.
Ideološka tvorenja je SSSR, i sve je to činjeno u ime komunističke ideologije. Ključne
institucije te idelogije su bile Komunistička partija SSSR i crvena armija. Poraz u Afganistanu,
krah ekonomski, poraz vojnički koja je crvena armija imala, koja je pobijedila Hitlera, koja ne
zna kako da vodi rat. Sve je to doprinijelo do inklozije SSSR-a .

Afganistan '79.'80-'81 zapravo SSSR ulazi u Afganistan u nekoj prosvjetiteljskoj misiji.

Progresa tih ljudi koji su živjeli primitivno, ali se ispostavilo da to nije dobro. Urbana je i
prihvatila ih u određenoj mjeri. Greška od samog početka jeste insistiranje na nasilnoj
ideologijizaciji, jer Afganistanci su ponosan narod, više plemenska verzija islama, ali je kod
ponašanja bilo vezivno tkivo. Razlog osuđivanja na propast bio je što ovi ostali stanovi u doba
kada su postajali dijelom SSSR su bile zemlje koje su bile u srednjem vijeku i nije postojala
veza sa svijetom. Cijeli se taj proces odvijao decenijama Rusifikacije. Taj narativ su uspjeli
prodati do te mjere da su ljudi počeli govoriti Ruski.

Logika hladnog rata je dovela do toga da prodor Sovjeta u Afganistan, pretvori Afganistan u
mjesto sukoba istoka i zapada. Dolazi do stvaranja pobunjeničkih grupa i skupina, vrlo brzo se
one finansiraju od strane centralna obavješajna agncija SAD i na posljetku protjerao Sovjete iz
Afganistana.

Ključni momenat – Vrlo je opasno da su Sovjeti u Afganistanu između njih(SAD) i Indijskog

okeana što je ključni objetiv SSSR, Pakistan američka saveznica mora se odmaći i vratiti
ponovo u SSSR, SAD zahvaljujući novcu koji dobijaju od Saudijske Arabije mobiliziraju te
ljude. Ali vrlo brzo se ispostavilo da imaju problem. Ako želite da imate efikasnu vojsku, njih
mora nešto da vodi. Neka ideja, za šta se bore. Apel na patriotizam u slučaju Afganistana nije
mogao da funkcionira jer najveći dio tih boraca je bio iz tih plemenskih ratnika koji nisu ni čuli
na Afganistan vrlo često. Mozgovi CIE su istražili historiju, traživši ono što veže ta plemena,
što bi bila motivacijska snaga. Sovjeti su im sami pomogli sa tom svojom agresivnom politikom
ateizacije i antivjerske politike.

Logično je bilo da će islam ujediniti te pobunjenike i pretvoriti ih u efikasne skupinu uz trening

SAD i obračunati se sa SSSRom. Islamizacija Afganistana - storija zašto je islam na velika
vrata došao u Afganistan. Nakon toga razvoj događaja gdje je došlo do trijumfa tih
pobunjeničkih snaga koje su sve vrijeme bile ujedinjene samo po pitanju islama, borbe protiv
komunizma da bi ih SAD odbacile onog momenta kada su Sovjeti prešli preko čuvenog mosta
prijateljstva i povukli se. Dolazi do hausa jer se pobunjeničke grupe ne razumiju u vođenje
države, nemaju premoć sve se nalaze u Kabulu,a inače su negdje druge. Dolazi do građanskog
rata u Afganistanu.

Stvaranje Talibanskog pokreta- talib- student-/učenik vjerske škole

Pakistan je morao da intervenita jer veliki dio sjevernog Pakistana u kojoj žive Pašuni i dio su
jednog tijela, ugrožavajući sigurnost Pakistana. Pa je Pakistan odlučio da preuzme tu zemlju. A
drugi razlog, odakle toliki Talibani. Talibani su siročad, u Afganistanu stotine hiljada žrtava je
bilo za vrijeme tog 10godišnjeg rata. Siročad je prihvatana po centrima koje su osnivale vjerske
institucije. U tim medresama su se dodatno radikalizirali. Afganistan se našao na liniji fronta
dvije nuklearne super sile.

Bitno je naglasiti da je Bliski Istok jedna vrlo složena geopolitička cjelina u kojoj je situacija
do koje smo sada došli rezultat jednog historijskog spleta događaja. Da bismo mogli razumjeti
šta se dešava sad u ovom momentu, moramo zagrabiti unazad do nekog perioda sredine 19 st.-
Period visoke kolonizacije. To je period kada već je uspostavljena kolonijalna moć VB, zatim
Francuske nad većim dijelom svijeta izuzev na prostoru Bl.istoka. Prostorom Bl.istoka tada
dominira Otomanska Turska. Ima bukvalno period rasta i na vrhuncu nastaje strmoglavi pad.
300 godina nakon toga je bio jedan kontinuirani slobodni pad. Otomanska imperija se održava
samo zahvaljujući tome što je bila uspostavljanja na vrlo čvrstim zakonodavnim okvirima i
institucijama. Zakoni su bili dobro napravljeni da su formirali institucije koje su bile toliko
čvrste da su održale tu tvorevinu. Druga polovica 19 st. početak 20 st. Taj prostor koji još uvijek
nije koloniziran i jedini je veliki prostor na svijetu koji je ostao van šape velikih evropskih
kolonijalnih sila. Postaje jako interesantan tim silama u tom nadmetanju sila ko će kontrolirati
taj prostor. A svim tim silama postaje jasno da je Otomanska imperija jedna sila na umoru, bez
obzira što je i dalje velika. Znali su da je pred raspadom jer su joj oni posuđivali novac koji
nije imala. Naposljetku dolazi do izbijanja I svj rata koji zahvaća i Otomansku imperiju koja na
početku tog velikog sukoba pravi pogrešnu odluku. Otomanska je odabrala stranu Njemačke-
Austrougarske imperije jer su se borili za iste ciljeve ( protiv dominacije Britanaca i Francuza).

Dolazi do potpunog poraza sila osovine odnosno do raspada AU imperije, poraza Njemačke i
raspada Otomanske imperije.

Usred tog rata 1915 godine Britanci zajedno sa Francuzima sjedaju, znajući da su dani odbrojani
za Otomansku imperiju i potpisuju čuveni Sajt Piko sporazum koji ima za cilj da prostor koji
je nekada na Bl. Istoku zauzimala Otomanska imperija podijeli u zone interesa između VB i
Francuske. Prostor Bl. Istoka se dijeli i dolazi do formiranja jednog cijelog niza država na
prostoru od granica Perzije do Atlanskog okeana.

Britanija koja je već bila prisutna u jednom dijelu tih prostora puno bolje prolazi u svoj toj priči.
Francuska dobija neke utješne nagrade. Njima je bilo bitno područje Sjeverne Afrike to su i
dobili. A oni su dobili Siriju, Liban itd. I dolazi do stvaranja država nacija po modelu koji
evropljani poznaju, imena im se smišljaju. Sirija je ime i glavnog grada Damaska i provincije.
I to je bila lokalna odrednica.

Jordan- nepostojeća odrednica; Prazni dio pustinje u kojem ništa nije bilo, međutim to područje
koje izvorno pripadalo britanskom mandatnom području i nalazilo se na granici sa Sirijom. U
Siriji su bili Francuzi jer je bila urbanija, Beduetska plemena su stalno pljačkala te gradove i
onda su se Francuzi žalili VB jer je to bio njihov prostor. Nakon toga odlučili su iz VB da
formiraju državu jer je bilo dosta Francuskog zanovjetanja između Sirije i Saudijske Arabije
koja će zapravo čuvati mir, dat ćete vlast nekome ko će glumiti policajca na mjestu gdje se
susreću dvije imperije. Koga će staviti, nesretni šerifi jedan od te braće dobio je Jordan, a
drugom su dali novostvoreni Irak. Bolje je prošao Fejsal kojem je pripao Irak Abdulah je dobio
Jordan, a on se stalno žalio. Pa su mu napravili palaču, a se pokazalo da je on opet bolje prošao
jer je brat Fejsan koji je masakriran sa svojom porodicom u čuvenoj Iračkoj revoluciji.

Čerčil- nacrtao ono što danas zovemo Jordanom. Formirali su tu državu jer taj prostor nije imao
ni grada. Jordan rijeka pa su ga nazvali prostor iza rijeke i to ime je bilo zvanično sve do '65.
Zatim su dali ime Jordan jer da se zovete ono preko rijeke pokazuje koliko ste bitni. Jedna
zemlja bez historije bez kulture, bez značaja postaje zemlja koja postaje bitna. Poenta priče
jeste da je presjecanjem tih historijskih tokova, tih historijskih jedinstvenih cjelina, kulturnih,
vjerskih, civilizacijskih zapravo napravljeno područje koje je po definiciji moralo biti
nestabilno.

Na vlasti su bili autokratski režimi koji nikada nisu uspjeli dobiti legitimitet da vladaju od strane
stanovnika. Nisu bili slobodni izbori, i zahvaljujući nafti, strateškom položaju svih zemalja itd
sva priča o demokratiji i ljudskim pravima umirala je na granicama Bl.istoka gdje su ranije
Francuzi, Britanci, a kasnije Amerikanci bili presretni da održavaju autokratske režime koji će
držati kontrolu za njih. Svi ti režimi koji vladaju imaju između ostalog problem sa stanovnicima
jer znaju da ih stanovnici gledaju sa prezirom, da nisu legitimni, da ih promatraju kao neke koje
kontroliraju zapadne sile.

Dodatak iz skripte: Rusija, BRICS i Arapsko -izraelski ratovi (nije predavao)

Rusija

Rusija je najveća zemlja na svijetu, resursima bogata sa velikom populacijom stanovništva i

nuklearno naoružana država. Ima globalne aspiracije. Da bi se shvatilo zašto Rusija ima
aspiracije koje imaju globalni karakter potrebno je izvšiti uvid u strateške dokumente.
Posljednji takav je Putinova doktrina koja Rusiju postavlja u centar. Zadržava pravo da
intervenira bilo gdje u svijetu gdje je interes Ruskih građana ili Rusije ugrožen. Raspadom
SSSR-a Rusija pada nisko u domenu društvenog razvoja, ekonomske moći, vojne moći i njen
politički ugled trpi udarce. Kao i za vrijeme SSSR-a i za Rusiju primarni izvor prihoda je bila
nafta i plin koji su imali nisku cijenu. Tako je i tonuo budžet Rusije.

Od 2000 godine počinje era Putina koji dovodi stabilnost u sigurnosnom smislu. Imao je
dogovor sa Tamarom Jelcin, kćerkom Borisa Jelcina. U zamjenu za podršku obećao im je
imunitet za sav kriminal koji su napravili. Početkom 2000ih desio se i 11. sept.2001. i porast
cijene nafte i plina. Tako se stabilizirala Ruska ekonomija. Putin ima novce, plaća dugove,
stabilizira valutu.

Od kraja 2002.godine počinje da uspostavlja Rusiju kao novu silu. Prva manifestacija povratka
na svjetsku scenu je I plinska kriza 2003.godine u Ukrajini. Ukrajina je trebala da se ponaša u
skladu sa Ruskim pretenzijama. Pod uticaj Rusije pada Ukrajina koja je pivotalna država. Znali
su da nemaju novac, sa ciljem da joj povećaju dug. Putinova su definirale kriza u Ukrajini,
Čečenski rat gdje su povratili Čečeniju, Gruzijska kriza 2008 godine kada je Gruzija pokrenula
rat protiv Rusije zbog Južne Osetije i Abhazije. Sakašvili je iskoristio NATO vježbu i napao
Južnu Osetiju i Abhaziju. Rusija je već imala brojniju vojsku pogotovo na Južnoj Osetiji.
Sakašvili poziva NATO i poziva se na član 5. Ali je NATO izjavio da je neutralan u ovom
sukobu. Rusija je pozvala nezavisnost i priznala ih.

2013. druga kriza- Ukrajina je odlučila da svrgne Janukovića da poništi već pripremljen
sporazum sa EU. Narod se diže protiv Janukovića i dolazi do izbijanja Rusko-Ukrajinskog rata.
Izbija rat 2014. Godine i u to doba Rusija doživljava strmoglavi pad nafte i ekonomija im pada
trostruko. Rusija gubi 2/3 budžeta. Svoj uspjeh Putin je zasnovao na plinu i nafti. Rusija je
ovisna o cijeni nafte i plina.

Rusija je od svih zemalja velikih, jedna je od zemalja koja ima najnižu dobnu granicu za odlazak
u penziju, što je u ovoj ekonomskoj situaciji u Rusiji kojoj se ona nalazi neizdrživo, kao što je
odlazak žena u 55 godini. Rusija u velikoj mjeri zavisi od izvoza nafte i plina, i fortacije cijena
nafte i plina. Ako su cijene slabe ne puni se budžet, a 2/3 budžeta pune se upravo iz cijena nafte
i plina. Cijena nafte kao što se desilo 2014. godine do prošle godine (2017godine) padne sa 150
na 50 dolara po barelu i sada se sa 2/3 novca manje u budžetu morate finansirati primanja koja
su izdašna. U takvoj situaciji Rusija planira postupno povećati dobnu granicu za odlazak u
penziju. Suočena sa velikim nezadovoljstvom kod kuće, padom prvi put od kako je došao na
vlast popularnosti predsjednika Vladimira Putina, intervenira na tu reformu. Ublažena je, sad
samo djelimično usvojena. To govori kada se pogleda ta država, i Putin i njegova vlast moraju
da slušaju narod kako se ponaša jer postoje načini i kako se autokrate svrgavaju i kako gube
vlast.

BRICS

Kao poseban akret u međunarodnim odnosima pojavljuje se BRICS čiji su osnivači BRAZIL,
RUSIJA, INDIJA, KINA I JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA. Prvi formalni samit BRIC održan
je u Rusiji 2009.godine, a od 2011.godine koristi se termin BRICS jer im se pridružuje
Južnoafrička Republika. BRICS je novo poglavlje u povijesti ekonomije koje podrazumijeva
iskorištenost potencijala, međusobnu saradnju i čvrće savezništvo država članica. BRICS je
nastao uvidom njenih država članica da postoji visok stupanj komplementarnosti njihovih
privreda. Brazil i Rusija su države bogate prirodnim resursima potrebnim Indiji i Kini kao
globalnim proizvođačima. Južnoafrička Republika je prepoznata kao država preko koje bi se
mogao ostvariti uticaj na afričkom kontinentu. Svih 5 članica su dio G20 najrazvijenijih
ekonomija. U trenutku stvaranja skupine G20 udio članica BRICS-a je bio 18,4%, dok je
2016.godine narastao na 31,2% i prvi put nadmašio i skupinu G7.

Arapsko-Izraelski ratovi

Nakon što je VB predala Jevrejima svoju mandatnu teritoriju Palestinu za formiranje države
1948. godine nakon proglašenja nezavisnosti Izraela započinje prvi Arapsko-Izraelski rat.
Izrael napada 5 arapskih država: EGIPAT, JORDAN, SIRIJA, LIBAN i IRAK. Ovaj rat
završava porazom arapskih država jer u to vrijeme nisu bile toliko složne, teško ih je bilo
ujediniti jer su donedavno živjeli u plemenima. Imali su podršku od SAD,SSSR i VB koja je je
proslijedila oružje Izraelu koji je imala u Egiptu i tako je Izrael imao prednost već u prvom ratu.

Drugi Arapsko-Izraelski rat koji je poznat kao „Suecka kriza“ događa se 1956.godine Nakon
nacionalizacije Sueckog kanala od strane Egipta. Za vrijeme ovog rata Izrael zauzima Sinaj.
SAD podršku pružaju Izraelu . Izrael pobjeđuje, ali su vratili Sinaj Egiptu.

Treći Arapsko-Izraelski rat koji se još naziva i šestodnevni rat 1967.godine je između
Izraela i Egipta. Tokom ovog rata Izrael zauzima SINAJ, GOLANSKU VISORAVAN,
ZAPADNU OBALU I POJAS GAZE.

SSSR JE PODRŽAO EGIPAT, A SAD IZRAEL. Jedna od posljedica ovog rata u kojoj je Izrael
ponovo pobjedio bilo je zatvaranje Sueckog kanala koji je ponovo otvoren 1975.godine.

Četvrti Arapsko-Izraelski rat događa se 1973.godine kada Egipat i Sirija da bi povratili

izgubljenje teritorije napadaju Izrael. SSSR je pomogao Egiptu zaprijetivši nuklearnim
napadom na Izrael. Ovaj rat je prvi u kojem Izrael nije pobjedio, jer nije bilo pobjednika.
Došlo je potpisivanja sporazuma u Camp Davidu 1978-1979 pod pokroviteljstvom SAD-a. I
to je prvi put da je jedna Arapska država tj. Egipat uspostavila diplomatske odnose sa Izraelom.

Peti Arapsko-Izraelski rat odigrao se 1982.godine kada je Izrael zauzeo južni dio Libana.
Ovaj rat je bio dio građanskog rata koji je u Libanu trajao od 1975-1990 godine. Izrael je u
ovom ratu pokušao na vlast da dovede jednu kršćansku grupu, te je u Libanu omjer kršćana i
muslimana bio 50:50 kada se u okvire Libanona uključuje Bejrut jer je to bila država koja nije
mogla funkcionisati bez ekonomije, a koju je zapravo uspostavila Francuska. Izrael je dio svoje
vojske iz Libana 1985.godine a drugi dio 2000.godine. Rat je završio potpisivanjem sporazuma
iz Ta'ifa.
 SAVREMENI MEĐUNARODNI ODNOSI
- PREDAVANJA DRUGI DIO -

Lekcije:
• Bliski istok
• Latentna žarišta u svijetu
• Afrika
• Geopolitika energije
• Migracije, klimatske promjene i zagađenost vode
 Bliski Istok

Period nakon 2011. Poznat kao Arapsko proljeće ili arapsko budjenje. Kao posljedica dolazi do
instaliranja jednog cijelog niza režima na bliskom istoku koji za rezultat one cuvene odluke
da će se interesne zone na bliskom istoku koje je kontrolirala otomanska imperija podijeliti kao
rezultat sajks piko sporazuma iz 1916., i koji je na poslijetku u periodu izmedju dva svjetska
rata odnosno nakon zavrsetka drugog svjetskog rata i povlačenja kolonijalnih sila opcenito iz
svih kolonija tako i sa područja bliskog istoka rezultiralo postavljanjem jednog cijelog niza
režima koji su zaprao bili klijentski rezimi velikih sila. Prvi i Drugi svjetski rat potuno su iscrpili
evropske kolonijalne sile i razlog zbog kojeg je doslo do procesa dekolonizacije u prvom redu
jeste nemogućnost VB, Fran i drugih evropskih sila da jednostavno vise izdrze taj pritisak,
njihove ekonomije su bile u potpunosti devastirane, finansijski su se zaduzili. Nakon drugog
svjetskog rata ubrzano dolazi do dekolonizacije sto je i rezultat budjenja tih koloniziranih nacija
i njihovog saznanja da bijeli čovjek nije vise nepobjediv, a sa druge strane nemogućnosti tih
velikih sila da jednostavno finansijski, vojno ili na svaki drugi način održe kontrolu nad tim
područjima. Nisu to velike sile uradile dobrovoljno, pokušale su ostati na vlasti, međutim jedan
niz događaja dokazao je i onim najupornijim u tim kolonijalnim rezimima da je kontrola
neodrziva, najvise se misli na desavanju u Indiji, gdje je široka pobuna koju je godinama vodio
Mahatma Gandi dovela do sveopćeg ustanka protiv Britanskog rezima i naposlijetku rezultirala
shvatanjem Britanaca da bi najbolje bilo da se oni što prije povuku, da se nagode sa tom nekom
budućom vladom nego da insistiraju i dalje na nečemu što je neodrživo. Velika Britanija je brzo
shvatila da je najbolje povući se sa područja koja su nekada bila kolonizirana cak i pomoci
uspostavljanju novih rezima i nadati se da ce ti rezimi biti prijateljski raspolozeni prema vama
da bi nastavili imati kakav takav uticaj na to područje. VB je bila vrlo efikasna u upravljanju
koloniziranim podrucjima i bila je vrlo efikasan zamjenik kolonijalnih rezima rezimima koji ce
biti njihovi klijenti i koji ce onda dalje sprovoditi njihov interes u drzavama koje su nekad bile
kolonizirane. To se vidi u zemljama Jugoistocne Azije poput Malezije, gdje su podrzali elitu
izabranih od strane lidera lokalnih monarha s kojima su oni godinama suradjivali pa ce oni do
dan danas upravljati Malezijom i to je najbolji primjer te vrste. Cijeli jedan niz afričkih zemalja,
gdje se desila jedna situacija u kojoj su elite koje su se borile protiv britanaca i dosle na vlast
zahvaljujuci tome sto su britanci shvatili da im je vrijeme isteklo i da treba da se povuku uz
njihovu asistenciju izgradili su institucije, naoruzali se i usposavili red i nakon toga postaju
anglofili i Britanija im postaje uzor i nastoje da sto vise budu kao oni. Francuska je s druge
strane imala jako los stav po tom pitanju, francuski lideri nisu shvatali da je vrijeme kolonija
proslo i pokusali su po svaku cijenu da povrate svoje kolonije tamo gdje su zbacene prvenstveno
Japanci iz istocne i Jugoistocne Azije i htjeli su da povrate ta svoja kolonijalna područja i pri
tome su dozivili jedan cijeli niz katastrofalnih poraza koji su onda u potpunosti promijenili
narod same francuske. Nakon Drugog svjetskog rata Francuska je htjela da uspostavi kontrolu
nad svojim bivsim kolonijama sto je izazvalo citav niz oslobodilackih ratova koji su završili
porazavajuce za Francusku.

Na području Bliskog istoka najcuveniji je bio rat u Alžiru koji je vojno zavrsio 1958 godine a
1962 potpisan mirovni sporazum. Taj rat je doveo do promjene načina kako Francusko društvo
percipira sebe. Rat u Alžiru je Francusku u potpunosti bacio na koljena i taj poraz do kog je
doslo 1958 doveo je do velikih nereda i nemira i da bi se spasila Francuska je u jednom
momentu ti legionair francuski planiraju desant cuveni na Pariz i Francuska je dosla do
zaključka da se mora zavrsiti ta sva prica u Alziru i da mu se mora dati nezavisnost te da se
mora stabilizirati samo francusko društvo, a general De Gol je napisao novi francuski ustav koji
je i dan danas na snazi. Trebalo je puno stradanja i ljudskih patnji da bi Francuska shvatila da
nije više velika sila i da više ne može kontrolirati područja koja je kontrolirala, i između ostalog
problem koji danas Francuska ima kao zemlja sa najvećom muslimanskom populacijom u
Evropi, to su potomci migranata iz Alžira, Tunisa, Maroka i drugih zemalja koje je Francuska
kontrolirala je izravno vezan za taj period, zato što su ti ljudi u prvom redu iz Alžira a oni su
potomci ljudi koji su stali na stranu francuske administracije, bili su suočeni sa smrću ako
ostanu u Alžiru. Francuska je bila primorana da jedan broj ljudi koji su bili njeni državljani i
koji su ze borili za nju prebaci na svoj teritorij a jedan broj jeste dosao sam preko mediterana i
naselio juzni dio Francuske, oni nikada nisu integrirani kako treba i smatrani su građanima
drugog reda. I ovo je sve dovelo do problema koji sada Francuska ima sa 4 miliona francuskih
građana arapskog porijekla a to su sve potomci tih poraženih arapskih snaga koji su se borili na
strani Francuza.

Francuska je pokušala ratom u Alžiru ali je pokušala isto tako i u Siriji jer je to bilo njeno
mandatno područje i pokušala se tu vratiti kao neka vrsta vladara. Britanci su shvatili sta se
desava i vrlo brzo pokušali da zadrže kontrolu nad kolonijama kroz nastojanje da izgrade sto
cvrsce veze sa elitama koje su oni u medjuvremenu instalirali. Došlo je vrijeme da se povuku
ali ce sa svim tim vladarima izgraditi sto cvrsce veze, isfinansirati ih, pokušati na neki način
pomoći. Britanija je mislila da ce ona biti ta koja ce nastaviti kontrolirati bliski istok, ali u
medjuvremnu promijenia se realnost, Britanija je pala na neku trećerazrednu poziciju velikih
sila, a područje Bliskog istoga postala je utakmica između Amerikanaca i Sovjeta sto se najbolje
vidi za vrijeme arapsko izraelskih ratova. Ti režimi koje su Britanci instalirali, a Amerikanci
nastavili finansirati, odnosno Rusi u Egiptu, to su bili nenarodni režimi, demokracija nije
testirana na izborima. Svi ti ljudi koji su valdali tamo su bili duboko svjesni koliko su
nepopularni akteri ljudi i režima kojima su upravljali. Narod je bio nezadovoljan, obećani
prosperitet nije došao naročita sa otkrićem nafte, sav taj novac se slivao ili u ruke kolonijalnih
bivših gospodara koji su zadržali vlast ili u ruke njihovih lokalnih sluga i elita koje su oni
instalirali, a to narod vidi sto dovodi do jednog cijelog niza buna, revolucija. U Iranu su se
udružili britanska i američka tajna služba da se taj premijer skine sa vlasti i objesi Mohamed
Mosadeh koji je demokratski izabran a da na vlasti ostane nepopularni ne izabrani Šah koji je
nekompetentan i nepopularan u javnosti i postoji izravna veza između tog obaranja i svrgavanja
čovjeka koji je izabran voljom naroda i revolucije koja je uslijedila 79. godine ono što je
poznato kao Islamska revolucija u Iranu, to je bio rezultat revolta protiv covjeka koji je bio
američki sluga, koji je svo bogastvo Irana trošio u okviru 200 porodica ili par hiljada ljudi. A
taj novac koji amerikanci nisu uzimali on je trošio na pravljenje vojske čiji je bio zadatak da
njega zadrži na vlasti a sav taj novac je opet isao amerikancima od kojih su kopavali oružje i tu
vojsku trenirali, kontrolirali itd. razlog zbog kojeg je Mohamed Musadek svrgnut i ubijen bio
je njegova odluka da će nacionalizirati naftnu industriju koja je tada bila u vlasništvu stranaca,
britanca i najvećem dijelu amerikanaca. Te revolucije Alžir, Iran, iračka revolucija, dale su vrlo
jasnu lekciju svim tim režimima koji su tamo još uvijek bili na vlasti, da ako vas narod ne voli
a nema načina da vas nešto zavoli iz razloga sto niste pretjerano zainteresirani da bogatstvo
dijelite sa narodom morate se zastiti da vas narod ne bi svrgnuo i ubio. To je dovelo do jače
autokratizacije tih rezima joji su videći kako stvari stoje sav novac sto su imali ulagali u tajne
službe, vojsku, policiju, tako da je jedna od najnepopularnijih riječi na Bliskom istoku Etalad
što znači informacija što se veže za tajnu policiju, koja nije bila preterano tajna jer hodajući
ulicama Damaska mogli vidjeti velike reklame i svaki kvart je imao svoj Etalad, kao tajna
policija a svi znaju gdje je ko je. Poenta tajne policije nije da bude tajna, nego da bude vrlo
javna prijetnja narodu da ako se slučajno bude borio protiv režima. Morate držati narod u nekoj
vrsti straha, a cijelo vrijeme imate ogroman problem tj sta narod misli o vladaru, hoce li se
pobuniti. Tajnim sluzbama nije cilj ubijanje vec nanosenje boli od koje ces umirati ali neces
umrijeti. Autokrate su na vlasti uzurpirali su legitimitet i imaju strah od toga sta narod misli o
njima. Kroz medije vladari mogu saznati šta narod misli o njima. Posto nemaju slobodne medije
i nisu demokratsko društvo da bi znali šta narod misli o njima tu su tajne službe za prisluškivanje
i ta ideja tajne sluzbe je razvijena do krajnjih apsurda. Režimi na bliskom istoku su zivili u
potpuno iskrivljenoj realnosti jer su im tajne službe davale potpuno pogresnu sliku. Nakon
svega ovoga dešava se Arapsko proljeće koje je promijenilo autopercepciju diktatora i
promijenilo način kako se odnose prema društvu.

Arapsko proljeće je nakon par godina dalo prostora za Arapsku jesen sad je vec Arapska zima,
ništa se ne dešava. Arapsko proljeće je uspješna priča samo u jednoj zemlji a to je Tunis iako
taj rezim nije bio toliko zločinački. Pošto nema nafte nije bilo mogućnosti da se postane
korumpiran kao u nekim drugim arapskim zemljama. Problem sa Gadafijem je bio sto je u Libiji
zivjelo 6 mil stanovnika sto je izvozila ogromne količine nafte ali davao je ljudima toliko da
niko nije bio gladan, bilo je ja vas hranim vi sutite. Sada se tek otkriva gdje su te milijarde pa u
belgijskoj banci ima 30 milijardi dolara pa u Alžiru 20 milijardi i jos puno toga koliko je on
sklonio. Bilo je apsurdno sto ce jednom covjeku desetine milijardi dolara a bilo je vrlo lahko
vidjeti koliko novca sklanja sa strane jer libijska nafta je svit nafta spada u kategoriju lahkih
nafti koja se lahko eksploatira i ima vrlo malo katrana i sa vrlo malo preradjivanja se moze
odmah koristiti. Ta nafta je bas crno zlato. Cijelo vrijeme kod naroda je prisutan strah, politički
zatvorenici koji se ubijaju i to sve ide do jednog dana kada se nakupi i revolucija kada do nje
dodje nemate nacina da se odbranite, jer kad se narod digne niko nema dovoljno ljudi da se
brani. Gadafi je svoju moć koncentrirao u tako malom krugu ljudi, nije htio da dijeli moc i vlast
ni sa kim jer nikome nije vjerovao. Ispostavilo se da je oko Gadafija bila grupa samo oko 200
ljudi koji su bili ti koji su benefitirali od toga. Kada je doslo do revolucije od 6 miliona ljudi
branilo ga 200. 200 ljudi u zemlji od 6 miliona ljudi je bilo oko Gadafija koji su ga branili.
Poslije nekoliko dana oko 150 je njih shvatilo da nemaju koristi da ga brane i napustili su ga.
Vjerovao je da ga ljudi vole, ali na kraju je shvatio da to nije istina - to mu je bio prvi šok. Drugi
šok kada je shvatio da nije bilo dovoljno ljudi da idu da ga brane, a na kraju je spao da su zadnji
ljudi koji su ga čuvali bili francuski plaćenici. Međutim, nije moglo pedesetak ljudi (koliko je
ostalo oko njega) spasiti ga. Nevjerovatna je to priča - od šest miliona ljudi ko vas podržava?
Niko.

Slična situacija se desila i u Egiptu, Egipat je jako problematičan slučaj jer je on ogromna
zemlja, jedan od pivotarnih zemalja u geopolitičkom smislu; Suetski kanal, spoj dva kontinenta
- Azije i Afrike, što se desilo u Egiptu ima reprekusije u cijelom svijetu, što su pokazali arapsko
- izraelski ratovi... Egipat nema nikakvu demokratsku tradiciju, pa i sve ostale arapske zemlje.
Na vlasti su neki ljudi koji su kontrolirani od strane amerikanaca, najveća ambasada SAD-a je
u Kairu u Americi. U Egiptu, Kairu na centralnom trgu počeli su se okupljati ljudi jer je taj val
revolucija koji je krenuo u Tunisu u decembru 2010. godine (a zapravo su same velike
demonstracije krenule u januaru 2011. godine) zarazile ostatak arapskog svijeta. Šta se desilo
u Tunisu što je okuražilo sve ostale? Slučaj Tunisa je protjerao lidera Tunisa koji je bio oko 40
godina na vlasti, a koji je bio okružen samo svojim savjetnicima koji su gledali samo svoj život.
To je okuražilo ostatak arapskih masa, pa onda Libija također lako se smijenio lider, e onda je
došao Egipat koji je drugačiji slučaj. Zato što je ta vladajuća klasa, koja je za razliku od drugih
režima, već dugo držala ? (ne razumijem ovaj dio) ☹

Vojska je zapravo sve vrijeme od nezavisnosti Egipta, od Nasera pa na ovamo, ta interesna

skupina koja drži Egipat pod kontrolom i to je jedan kolektiv, jer zapravo niko od njih se ne
može osamostaliti, jer su došli na vlast jer su ih drugi generali podržali. Vojska ima ogromne
interese u očuvanju postojećeg režima Egipta. To nije samo vojska koja dobiva izravnu pomoć
od SAD - milijarde dolara su u pitanju, naoružanju i novcu. Egipatska vojska je jedna ogromna
interesna skupina u ekonomskom smislu, imaju svoje novce u hotelima, industrijama, vlasnici
su ogromne turističke infrastrukture itd. Narod se podigao u Egiptu, vojska naravno štiti svoje,
ona je branila lidera, dok nije shvatila (jedan dio ljudi u vojsci) da je narod fokusirao svoj bijes
na diktatora (autokratu) isto kao u drugim arapskim režimima. Oni nisu fokusirali svoj bijes na
vojsku, međutim ako vojska budu dovoljno dugo podržavala vođu narod će se okrenuti i protiv
nje. Bitni su interesi i vojska prestaje podržavati vođu, te narod dolazi na vlast. To je vrlo
pametna i lukava kalkulacija od strane vojske. Održali su se prvi demokratski izbori. Međutim
nema tradicije političkog organiziranja, ko se takmiči na izborima? Političke strane koje
zastupaju interese određenih interesnih skupina. Kada se nema te tradicije onda nema ko da
kontestira te izbore. U Egiptu glavna institucija je birokracija koja sprovodi odluke tih
interesnih skupina. U situaciji kada kada se ima taj politički vakum (nema organiziranih
političkih stranka, nikoga ko će voditi neku političku kampanju itd) na scenu stupaju ili kao u
Libiji, koja nije imala nikakvu političku organizaciju (sva organizacija veća od 3 čovjeka bi bila
uhapšena ili ubijena) naoružana milicija koje su opljačkale kasarne pa se naoružale ili u slučaju
Egipta, tu je bilo malo više sređeno, dolazi muslimansko bratsvo. To je organizacija koja je
jedna od najstarijih egipatskih i inače političkih organizacija - to su bili borci za nezavisnost.
Islamsko bratstvo je jedna organizacija koja je za čitavo vrijeme postojanja Egipta jedna vrsta
tolerirane, ne opozicije, nego alternativne političke organizacije. Zašto je postojala i zašto je
Egipat tolerirao? Zato što je egipatska država nesposobna da napravi bila šta, a jako je
siromašna, glavni prihodi Egipta su Suetski kanal i turizam, a muslimansko bratstvo, operirajući
na nivou solidarnosti, bilo nadomjestak za nešto što bi u drugim državama bilo ministarstvo za
socijalne usluge. To je bila jedna humanitarna organizacija i zato je bilo tolerirano njihovo
prisustvo. Oni su u svakom gradu manje više imali svoje neke mjesto, štab, zgrad, ogroman
novac koji su raspoređivali i oni su održavali socijalni mir u Egiptu. Iz tog razloga su postojali
kao neka vrsta alternative koje nije bila prevelika, jer su znali da ne smiju previše dići glas.
Dešava se da na izborima postoji samo jedna organizirana politička struja, a to je ta
muslimanska braća, te na kraju oni trijumfiraju i dolaze na vlast. Svi su čekali promjene i nadali
im se. Međutim, oni nisu iskoristili vrijeme da razviju politički program (nisu imali nikakav),
iako su mnogi mislili da to imaju. Nakon tačno godinu dana vojska shvati da neće ta vladavina
nigdje, te vojska organizira prevrat i uhapsi vođu muslimanske braće, te napravi nove izbore na
kojima bude izabran maršal koji vrati dominantnu ulogu vojske. Prvu demokratsku vlast u
Egiptu i prvog demokratskog predsjednika nije branilo više od par stotina ljudi i zapravo je
narod podržao vraćanje prijašnjeg statusa jer se pokazalo da nova vlada ne zna voditi.

Sirija je vrlo zanimljiv slučaj jer kada se desila Sirija svi su očekivali da će i u Siriji pasti Asad.
Međutim, za razliku od drugih režima u kojima nije branilo mnogo ljudi vođe, režim Asada je
branila alevitska manjina. Aleviti su jedna od zanimljivih sekti koja je nastala u okviru islama,
podijeljena su mišljenja uleme da li su oni uopće muslimani ili nisu, ali ta manjina je došla na
vlast. Njih je oko 2-3 miliona, a to je elita koja drži sve poluge vlasti, političke, vojne i
industrijsko najbogatija elita u državi. Ne postoji alevitska sekta mimo granica Sirije, ne postoji
druga država u kojoj žive, tako da nemaju gdje otići. Oni su prepušteni sami sebi. U interesu
zapada je bilo da ih sklone sa vlasti jer je Sirija jedina država na Bliskom istoku koja je zadržala
stanje otvorenog ratnog sukoba sa Izraelom, postoji potencijal za konflikt - nikada nisu htjeli
da potpišu separatni mir kao Egipat, podržavali su aktivno Palestince i jedina je arapska zemlja
saveznica Irana, koja je Perzijska zemlja, pogotovo 79te godine koji je najveći poraz Amerike
nakon II svjetskog rata na području Bliskog istoka, izgubili su vlast na tako jednoj bitnoj
strateškoj državi. Usljedio je rat koji su Amerikanci podržali na strani Iraka da bi pobijedili
Irance. Iranci su imali jako malo saveznika u svijetu, niko baš ne voli te revolucionarne režime
jer postoji opasnost da se vrati vama podrška. Sirija je podržala Iran zato što je Iran mrzio Irak,
samo radi toga. Iran je taj koji je spasio režim Asada. Iran je dominantan igrač u Iraku. Iran je
jedina država na Bliskom istoku koja je država u pravom smislu te riječi, ona je sofisticirana,
ima neprekidnu tradiciju i nezavisnost (nikada nisu u potpunosti kolonizirani). Znaju kako se
upravlja državom, za razliku u drugim arapskim državama. Amerikanci su isključivanjem Iraka
omogućili Iranu dominaciju - formiran je šitski polumjesec od granice Avganistana preko Iraka,
Irana, Sirije, Libana, te je Iran zavladao Bliskim istokom zahvaljujući Amerikancima.
Amerikanci su podržali opoziciju u Siriji koja je protiv Irana, kako ne bi ponovili istu grešku.
Na samom početku se formirala ta opozicija i sve te države zapada proglase režim nelegitimnim
u Damasku. Ne priznaje se sirijska vlada, nego druga. Međutim aleviti nisu imali gdje otići. Oni
su na početku vidjeli šta ih čeka ako budu pobijeđeni, a bili su naoružani, bogati i imali su
podršku Irana. To je ta snaga koja nije zanemarljiv broj, nisu zanemarljivi saveznici, Iran ih je
podržao jer nije htio izgubiti tu stratešku državu koju ima. Ali oni nisu šiti, oni su političkom
odlukom svojedobno priznati kao šiti, a oni imaju svoja pravila, pa samo su iz političkih razloga
priznati kao šiti. U toj situaciji dolazi do bitke koja traje do dana današnjeg. Ulaze u cijelu priču
i Rusi jer vide situaciju u kojoj bi mogli pomrsiti račune sa Amerikancima, u izravni sukob
ulaze na strani Iranskog bloka, a to donosi konačnu prevagu tom bloku kada su Iranci krenuli u
ofanzivu (to je i slomilo ISIS na kraju, a ne američka akcija). Sirija se stabilizirala i taj režim.
Pod izravnom kontrolom Iranaca i Rusa puno više nego što je to bilo ranije, Amerikancima je
to veći gubitak, Arapima isto - tom čitavom antiiračkom bloku jer nisu očekivali takav slijed
događaja, ipak su se ujedinili, ali Iran je ponovo pokazao da je neuništiva nacija - koja ima
poseban inat i prkos.

Latentna žarišta u svijetu

Tema se odnosi na situaciju koja se hronoloski proteze od s kraja XXst. Te se danas bavimo
situacijom koja ima posljedice trenutna desavanja u svijetu I savr medj odnose. Sto se tice tih
problema govorili smo o bliskom istoku (arapsko proljece na ovamo) naime postoji cijeli niz
latentnih zarostau svijetu koji uticu negativno na mir I sigurnosrt u svijetu

Postoje odredjeni problemi koji nisu prevazidjeni niti rijeseni. E u svakom trenutku postoji
potencijal da se ti problemi razbuktaju I na neki nacin promijene situaciju u svijetu te promijene
odnose te naruse mir u svijetu. Kada govorimo o latentnim zaristima ne govorimo o vojnim
sukobima koji su trenutno aktivni niti o gradjanskim ratovima koji su u punom jeku to su teme
koje se vec obradjuju. Rat u siriji je jedan veliki problem ne desava se samo u siriji nego utjece
na cijeli region. Ovaj sukob je ukhjucio sile od irana do saudijske arabije I rusije I SAD I utjece
na njihove odnose. Sirija je evidentan problem.

Krizna zarista u svijetu na koji se referiramo jesu podrucja koja mogu da naruse mir u svijetu,
to je jedan niz zarista. Situacija nije eskalirala. Postoji niz tih podrucja ali spomenut cemo samo
najvaznije I njihov potencijal je da mogu da ukljuce velike sile
I – Palestinsko pitanje

Zasto je ovo pitanje konstantno od XX st pa dosad I gleda se kao latentno zariste? Palestinci
polauz hist pravo na teritorij. I to hist pravo je zanemraemo zbog dogd koja se ticu osmanske
kontrole I prestanka tog vlasnista I prelaska vlasnistva sa osmanlija na britance te se taj teritorij
ne gledoa kao kolonija nego kao mandatni teritorij. Izmedju dva svj rata doslo do izmjena -
iseljavanje jevreja. Da bi sve kulminiralo nakon holokausta I doseljavanje velikog br izbjeglica
I prezivjelih iz holokausta koji su na teritorij Palestine dosli u skladu s rezolucijom UN ostvarili
dvije domovine jedna za jevreje, jedna za palestince. Problem je u tome sto je taj teritorij u
kojem su oni tezili da kreiraju drzavu nije prazan rterioj nego naseljen plaletstinicma dolazi do
sukoba. Nakon pocetka sukoba britanci shvatju da ne mogu rijesiti sukbo povlace se. problem
se rjseva takos to dvije zaejdncie dolaze u sukob. Palestinci nisu zadovoljni podjelom teritorija,
jevreji imali cilj uspostava teritorija I kreiranje drzave koju nikad nisu imali. Sukobe smo
spominjali koji su usljedili. Rezultirali time das u palestinici su izgubili podruzje koje je
rezolucijom trebalo biiti nihova domovina, izrael okupira podrucja koja su bila dio plaestine ali
I dijelove drugih drzava sirije, jordana, egipta I naposljetku I teritorij sinaja ali su vratili, nakon
sporazuma camp david, egiptu. Strateski sinaj je vazno podrucje za egipat. Camp david
sporauzm vracanje sinaja egiptu ali izrael je zadrzao ostala podrucja. Izrael je “etnicka
demokratija” drzava izraelskog naroda, palestinci gradjani drugog reda tj palestinci koji zive u
izraelu. Izrael sabotirao dogovor iz OSla. Cijeli sklop desavanja oko palestinaca cini ovu
situaciju nerjesenom. Ovo pitanje stoji kao latentno zariste, problem nije rijesen. izrael tezi da
ostane jedina drzava na tom podrucju koja ima nuklearno oruzje. To im daje prednost nad
svima.

II – Ukrajina

To je novo pitanje unazad 2 3 godine. Sta se desava, zasto je problem ukrajina? Zasto se gleda
kao latentno krizno zariste? Izmedju ostalog nakon raspada sssr-a, ukrajina je bila jedna od
dvije drzvae koje su stale na stranu rusije (dvije drzave tampon zone bjelorusija I ukrajina).
Dugo godina vladali rezimi koji su prijatelj nastrojeni prema rusiji, vazna za rusiju, nakon
raspada sssr-a rusija je ostala bez zemalja koje su cinile prvu liniju odbrane od strane
neprijatelja. Historijski gledano rusija ima problem jer je okruzena drzava koje nisu njeni
saveznici. Nakon pobjede 1947.god rusija je se osjecala sigurno jer je imala drzave oko sebe.
Raspada se sssr te izmejdu njega ostaju dvije drzave bjelorusija I ukrajina te one ostaju te
tampon zone. Od pivotalnog znacaj kontrola ovih podrucja. U ukrajini cijeli niz revolucija.
Promjena vlasti I dovodjenje proevropske vlasti u ukrajini. Ukrajina je jedna podijeljnea drzava,
nije monolitna drzava velike podjele – jedni se osjecaju kao zapadnjaci a jedni kao rusi. Ta
linije dijeli ukrjainu na dva dijela (istok cine ljudi koji pricaju ruski, pripadaju ruskoj crkvi, cija
je ekonomija integrirana u rusku ekonomiju te je to korjen sukoba koji se sad odvija te
prekidanje tih veza bi unistilo ekonomiju podrucje dohansk; podrucje zapadno granica poljska
I rusija, ljudi na tom dijelu svjedoci kako je poljska nakon raspada sssr-a prosperirala,
aspriracije da se situacija popravi,) ukrajina tezi da postane dio evrope, pojavljuje se masa ljudi
koji hoce promjenu. Pobjeda prozapadnih snaga. Jedino sto preostaje rusiji jested a iskoristi
mogucnost sto postoji niz ljudi koji ne zele te izmjene te da tu s njima pokrene bunu, rat izmejdu
ukrajinske vlade I rusije. Tu se javljaju dva strateska cilja ako ne moze se kontrolirati ukrajina
kontrolirat ce se Krim, jer bez krima nema izlaska na more, na krimu ogromna ruska baza. Krim
jeste pripadao rusiji, tek je 1954.god hruscev prebacio krim pod nadleznost ukrajine nije imalo
posljedica ista drzavba u pitanju tada bila. Ne zele da NATO dospije na granice ukrajine, rusija
je spremna na sve da zadrzi nato sto dalje od sebe. Sukob je sadasukob niskog inteziteta, zato
sto se rusija nasal u situaciji kada su SAD I saudijska arabija 2015 obaraju cijenu nafte.
(ekonomska katastrfoa za rusiju) postoji potencijal da sukob eksalira; rusija pod kontrolom
autokratskog vladara Putina. Spajanje krima sa rusijom, ukrajinski brodovi moraju proci ispod
mosta koji se tu nalazi te je to sada problem. Nisu problem rijesini, situacija ili-ili (kontrola
zapada ili kontrola rusije) krizno zariste postoji ali je pitanje vremena kada ce se on pokrenuti.
Ukrajina je pivotalna zemlja. Mogla je biti u situaciji da nikad ne dodje problem, jer je jedna
od zemalja koje su naslijedile nuklearno oruzje od rusije, medjutim rusija u saveznistvu sa
SADom I zapadnim zemljama te su napravile dogovor sa kazahstanom, bjelorusijom I
ukrajinom da one vrate to nuklearno oruzje rusiji uz dogovor da ce imati garanciju za njihov
teritorijalni integritet. 1994.godine ukrajina je pristala jer je ona imala najvise, zauzvrat je
potpisan Budipestanski sporauzim ruisja I ukrajina ce obavezuju da ce stiti teritorijalni integritet
ukrjaine jer se ona dobrovoljno obavezala da ce vratiti to oruzje.ukrajina je pokusala tokom
sukoba da tim sporazumom da rijesi sukob s rusijom medjutim rusija je rekla - Ako nemate
nuklaerno oruzje nemate garanciju

III – Kasmir

Podruzje je kasmira latentno podrucje te dugo ne predstavlja vijest te se zaboravilo na ovo

podrucje. Britanci kontroriali indiju, 1947 indija postaje nezavisna. Indija se sastojala od niza
manjih drzava. Separacija izmedu indije (hindusi) I podrucje pakistana koje se dijeli na dva
podrucja istocni banglades I zapadni tj Pakistan. Doslo je do rata. Istocni Pakistan je
osamostaljuje. Jedno od podrucja ciji status nije rijesen jeste kasmir. Jedna od drzava koje je
cinilo podrucje indije (sultanate ga cinili)

Muslimansko podrucje, stanivnici htjeli da budu dio pakistana. Medjtuim indija je tezila da
zauzme to podrucje jer je strateski vazno za indiju koje doseze do podnozja himalaja, podrucje
ishodiste najvecih svetih rijeka hindusa. Dolazi do niza sukoba. Teritorij kasmira podijeljen,
jedna dio kontrolise Pakistan drugi indija,. Postoji kampanja da se spoji sa pakistanom. Indijci
sprovode kampanju terora. Pakistan je osvjezio naoruzavanjem pobunjenika, potencijal da
dodje do opceg rata izmejdu indije I pakistana, razlog zasto kasmir nije prisutan u medijim jeste
sto Pakistan ima nuklearno oruzje proglasio se nuklearnom silom. Sada opci rat izmedu ove
dvije zemlje, indija I paksitan, je skoro nemoguc zbog nuklearnog oruzja ali ovo podrucje spade
u latentno zariste. (nuklerano oruzje u pakistanu nije na jednom podrcuju nakon sto je
napadnuta od strane terorista jedna baza te su tu se nalazile nuklearke, Pakistan je odlucio da
podijeli to nuklearno oruzje na tri dijela zbog sigurnosti)

IV juzno kinesko more

Cijelo pitanje juznog kineskog mora jeste njegova kontrola. Otocje Spratli koje Kina zeli
kontrolirati, ni jedna drzava ne kontrolira ovo podrucje. Zasto niko kontrolira jeste sto se ova
otocja ne vide jer su grebeni,. Kina je u zadnjih 10tak godina pocela radi na tom otocju, nasipa
pijesak na to podrucje prave vjestacke otoke te instaliraju vojne baze. (lanac kineskih vojnih
baza) dominacija kine na ovom podrucju. (sve do japana pa do indonezije) podrucje bogato
naftom, prolaz svjetkse trgovine tim podrucjem sto je veliki plus za kinu, kontrola tog mora
kljuc kontrole kine. SAD moze da blokira kinu ako preuzme kontrolu tog mora zato kina
preuzima kontrolu mora. To podrucje postaje opasno za kreiranje sukoba velikog inteziteta.
Ovo podrucje ima najveci potencijal za izazivanje sukoba svjetskog inteziteta.

Afrika

O kojoj govorimo je Afrika iz domena savremenih međunarodnih odnosa. Afrika je sada kao i
nekada prije u historiji bila interesantna velikim silama. Historijski razlog interesovanja je u
kolonijama. Kada se priča o kolinijalnim studijama, o procesu kolinijalizacije kao i o
posljedicama kolinijalizacije, Afrika je najbolji primjer toga iz razloga što je Afrika jedini
kontinent koji je u cijelosti bio kolijaliziran od početka pa do kraja.
Počeci procesa kolonijalizacije uključuju (za)uzimanje teritorije koji počinje u Africi, i kraj
onosno proces dekolonijalizacije završava u Africi. Zadnje kolonije koje su dobile nezavisnost
na kraju dekolonijalizacije su države poput Mozambika (1984 godine) – Portugalska kolonija.
Period od otprilike 200 godina Afrika je bila pod vlašću različitih kolonijalizatora (velikih
evropskih sila) i zbog toga je veoma interesantno studirati i baviti se proučavanjem Afrike.
Šta je osnovni problem današnje Afrike, ako o Africi govorimo nakon Drugog svjetskog rata?
Dakle, Afrika na početku procesa dekolonijalizacije.
1945 godina kreće polako taj proces On je bio jako interesantan jer je doveo do pojave jednog
ogromnog broja država koje su postale članice međunarodne zajednice, odnosno Ujedinjenih
nacija koje su prva i jedina univerzalna organizacija jer uključuju sve zemlje svijeta.
Najveći problem Afrike od tog perioda dekolonijalizacije i sticanja nezavisnosti jeste to što su
one kroz proces kolonijalizacije stotinama godina u potpunosti uništene u društvenom,
socijalnom, ekonomskom smislu i nije postojao njihov kapacitet za stvaranje, formiranje
društava sa svim onim potrebnim mehanizmima, institucijama, procesima, odnosima snaga itd.
Na čemu se zasniva jedno društvo? Društvo izrasta iz svoje realnosti, iz svojih pretpostavki na
određenom teritoriju gdje živi određeno stanovništvo i tu se stvaraju neke elite koje to
stanovništvo kontroliše. Društvo se zasniva na jednom setu uspostavljenih vrijednosti; sistem
vrijednosti na kojem počivaju društva se rađaju kroz praksu tih ljudi.
(postoje narodi koji su dovodili Njemce, Francuze da im uspostave strani koncept koji će riješiti
njihove probleme na tom području, međutim ni to ne funkcionira. Bez obzira koliko bio savršen
strani koncept, on ne odgovara društvenoj navici jednog drugog društva.
Primjer Turske – tek je Ataturk uspio napraviti koncept moderne Turske ali Turska još uvijek
pokušava uspostaviti demokratske standarde ponašanja, funkcioniranja institucija,
Primjer: GRUZIJA – nakon pomoći Evropske unije prema Gruzijskoj policiji koja je do tad
funkcionisala na sovjetski način (nisu znali drugačije), gruzijski policajci su dobili nova auta i
povećanja plata, transparentniji rad itd.. za običnog građanina uloga EU je značila samo da
policajci rade za veću platu, ostalo je sve isto.
Rezultat tog povećanja i ulaganja u policiju je bio smanjenje korupcije u policijskom sektoru.
To je Gruzija mogla uraditi i prihvatiti takav koncept (smanjenja korupciej u policiji)jer je bila
društveno zrela za to.
Afrika je primjer u kojem oko 200 godina niste imali izgrađene sisteme vrijednosti, zato što
kolonijalizatori nisu marili za lokalno stanovništvo; porobljavali su ga, držali za roblje,
iskorištavali jeftinu radnu snagu, radili sa njim šta hoće, držali ga u logorima (npr u Kongu
kompletano stanovništvo je bilo u logorima, kopali su rude itd).. infrastruktura društva nije
građena; građeno je samo izvoz od rudnika do luka – građene su pruge samo da bi se izvozilo.
Britanci su pred kraj svoje vladavine učile određeni napor da odškoloju svoje elite i postave na
određene institucije da bi pripremili te države na neku vrstu nezavisnog života da bi se mogli
odnositi prema potrebama i problemima koje imaju iz razloga da sami upravljaju sobom. Nisu
ni Britanci to potpuno altruističkih motiva napravili, više su napravi da te elite budu prijateljske
sa Velikom Britanijom da bi nastavili imati utjecaj nad tim državama. Najbolji primjer toga su
Malezija i Indija. Elite koje danas vladaju Malezijom su redom pripradnici one elite koje su
dobile nezavisnost od Velike Britanije i koji su odškolovali te ljude (uglavnom pripadnike
kraljevskih porodica i sultanata).
Sve te države, bivše kolinije, su imale jedan problem,a to je da bez obzira na napore koje su
npr. britanci uložili na samom kraju, to je bilo generalno
Zapadne sile, kolonijalne sile, nisu planski napustile kolonije, nisu rekle „e sad je vrijeme da ti
ljudi stanu na svoje noge“ i da ih „mi“ pustimo..
... ovdje je neki nedostajući dio..
..sigurnosne snage, vojske itd. i u najvećem broju slučajeva je ta vojska bila jedina institucija;
praktično institucija vlasti koje je svaka od tih država imala. To je bilo tako zato što su
kolinijalne vlasti sve poluge vlasti držale us vojim rukama i uvijek su imale neku lokalnu
vojsku, miliciju, sigurnosne snage da im pomognu vladati sa nihovim oficirima. Britanija je u
doba svoje najveće involviranosti nakon bengalske pobune u indiji držala pod kontrolom stotine
mliona ljudi uz pomoć 17-18 hiljada vojnika ukupno. Britanija je imala par stotina vojnika tu,
jer je gledala isključivo ekonomsku korist. Britanci su to sve odradili „pametno“ : pomagali su
lokalne vlasti a oni su ostalo držali pod kontrolom.
U momentu kad su evropske sile postale primorane da izađu iz tih država, one u najvećem broju
slučajeva te svoje lokalne, vojne, policijske snage organizuju tako da sačuvaju red jer „valja se
izvuć'“ da ne ostane totalni haos. Obično se tad formira neka kolinijalna vojska.
U slučajevima kada su države napustile svoje kolonije, ne dobrovoljno nego kao rezultat poraza
dekolonijalizacije – ratova za oslobođenje, za nezavisnost – onda su te snage koje su pobjedile
postale vojska. U oba slučaja, formirale su se kolonijalne trupe ili su se oni sami formirali kao
vojnici, VOJSKA postaje jedina institucija koje te države imaju! Nema parlamenta, nema
ministarstava, nema resursa, agencija, univerziteta..sve je to bilo potpuno nepotrebno jer u to
niko nije investirao, samo vojska!
I sad, napravite državu, imate nekog predsjednika, neki „parlament“ i stanovništvo računa kako
će sad nakon što su stekli nezavisnost , oslobodili smo se, država je naša, međutim u najvećem
broju slučajeva ekonomska situacija umjesto da ide bolje postaje još gora (zbog prethodno
navedenih razloga) i dolazi do potpunog kolapsa, ekonomskih procesa, gladi, sukoba i svega
ostalog i tad dolazi do protudemokratskih suspenzija tih pokušaja u Africi i na vlast dolazi
vojska. Da li državnim udarom ili kao spasioc, da li kao neko koga je pogurala CIA ili KGB
zato što je predsjednik bio previše proistočni ili prozapadni, jer Afrika i u tom periodu nije
„ostavljena na miru“ zbog hladnoratovske podjele svijeta na istok i zapad i dolazi do cijelog
niza korumpiranih režima i razlog zašto ostaju na vlasti jeste finansiranje ili SSSR-a ili SAD-a
a njima jedini interes opet nije čak ni ekonomski nego da drži vlast pod kontrolom na račun
jedne ili druge velike sile; da one druge trpa u zatvor .. onda druge velike sile formiranju
pobunjeničke pokrete. (primjeri Južni i Sjeverni Vijetnam a u Africi je cijeli niz takvih primjera
i sukoba – npr Angola nakon sticanja nezavisnosti od Portugala 1975. Vlast u Angoli preuzima
Socijalistička partija Angole koja se borila za nezavisnost i koja je bila protiv zapada; u
međuvremenu zapad formiraja pokret elite koji se bori za oslobođenje – da sklone sa vlasti
proistočnjake. I tako sukob između istoka i zapada rezultira građanskim ratom koji je trajao sve
do prije par godina (2002. potpisano primirje). Angola je zemlja koja je potpunosti ekonomski
uništena; zemlja sa najvećom koncentracijom mina..jedino što ima jeste nafta koju pod
kontrolom drži korumpirana elita. Slično je u Nigeriji koja ima naftu i na račun toga uvozi
milijarde, ali od te nafte stanovništvo ne vidi ni dolara jer je sve u rukama korumpirane elite.
Sve te elite finansiraju zapadne naftne kompanije kojima je cilj da nafta teče i da se „pumpa“ a
šta će biti sa stanovništvom, to nije njihov problem .
Boko Haram – teoristička grupacija?! Primjer Nigerije - šta je problem sa Boko Haramom i
Nigerijom. Korumpirana Nigerijska vlada zapravo oružjem, silom, silovanjima, masakrima,
stanovnistva cuva red zbog naftnih kompanija. Ogroman problem predstavlja to sto se nafta
izvlaci iz vode i dolazi do zagađenja lokalnih voda i lokalne zemlje, močvarnog područja, i ljudi
jednostavno dižu pobune : nit ima ribe u rijekama, nit se može šta uzgajati.. ona oni napadaju
te naftne izvore, miniraju i uništavaju.. onda „zapadni šefovi“ zakite predsjednika Nigerije a on
zauzvrat pošalje vojsku koja masakrira cijelo selo. I to je proces koji se ponavlja u začaranom
krugu već decenijama. I onda se to stanovništvo počne radikalizirati i mrzi sve što je zapad, jer
vlada radi za zapad i zapadne korporacije. Naposlijetku se formira taj pokret koji nije
teroristički, nije Islamska država, nije Al Kaida, nego se ljudi koji su radikalizirani zbog zapada
organizovali i nazvali pokret Boko Haram što u prijevodu znači „Zapad je haram – zapad je
grijeh“. Sve što dolazi sa zapada uništava naše živote i mi se borimo protiv naše vlade koja tim
zapadnjacima dozvoljava uništavanje naših života.
Sve u svemu, u Africi dolazi do suspenzije društvenog razvoja; društva u Africi se ne
razvijaju, za razliku od zemalja jugoistočne Azije poput Malezije pa za te zemlje kažemo da su
funkcionalne iako nisu još uvijek demokratske ali imaju institucije i sisteme vrijednosti koje
funkcioniraju.
Ali u Africi je došlo do suspenzije društvenog razvoja jer je riječ o državama koje su
kontinuirano u stanju prevrata, ratova, probuna, sukoba i svega ostalog i u toj situaciji jedina
stvar koja opstaje na vlasti je institucija sile u vidu vojske ili pobunjenika. Države skoro 50
godina poslije raspada kolonija nisu stekle osnovne preuvjete da ostanu nezavisne; odnosno da
se uspostavi sistem vrijednosti u društvu, da postoji neka elita, da postoje neki procesi koji će
se odvijati da to niko ne ugrožava bez prestanka. Zimbabve je zemlja koja se uspješno
dekolonijalizirala, ali koja krahira; postala je jedna uništena zemlja zavađena sukobima,
problemima, glađu.
Na kraju, s kraja 20. odnosno početka 21. stoljeća, dolazi do pojave jednog cijelog niza
neuspjelih država. Neuspjele države su ostavile na vlasti, postojale su nisu se urušavale, samo
zato što je ta neka institucija, vojska, ditatorski režim bia finansirana od strane jedne ili druge
velike sile i zato su opstale onako kako jesu.
Najbolji primjer je Somalija – država koja je bila pod vlašću Italije iz čega se može zaključiti
da stvari nisu funkcionisale i koja je u potpunosti unišila bilo kakvu ideju nacionalne kohezije;
kontrolisala je stvari tako što je zadržala predsjednike određenih plemena koje je finansirala
državna vlast; nakon toga vlast dolazi u ruke predsjednika kojeg su finansirali Amerikanci, pa
onda Sovjeti koji daju više novca, pa onda opet Ameri koji ponude više od Sovjeta i kad ta
logika finansiranja prestaje dolazi i do kraja Hladnog rata i Somalija nikog više ne zanima:
vojska koju su finansirali se raspada, jedinice se raspadaju i počne se raspadati Somalija kao
država. Ima stanovništvo i teritoriji, ali nema vlasti. To se nikad nije desilo u historiji jer priroda
ne poznaje vakum – ako postoji vakum neko će drugi ući tu.
Somalija je priznata država, članica Ujedinjenih naroda i kao takva mora postojati. Iz tog
razloga postoji taj vakum koji je neprirodna pojava u prirodi i u historiji društva.
Sve u svemu, jedna vrlo nesretna priča o Africi koja nikako da se otrgne iz tog začaranog kruga;
nemogućnosti da se razvijaju na principima koji bi omogućili da se te države razvijaju i
funkcioniraju samostalno.
 Geopolitika energije

Energija postaje faktor međunarodnih odnosa. Historijski gledano, energija nije bila faktor
odnosa među državama, jer je energija služila za zadovoljavanje osnovnih potreba ljudi. Nije
postojalo neko preveliko uplitanje. Od momenta kada se tehnološki industrijskom revolucijom
stvaraju industruje energija postaje faktor koji utiče na međunarodne odnose. Sa razvojem
industrije dolazi do aglomeracije-prikupljanja na jedno mjesto proizvodnih kapaciteta koji sada
proizvode višak proizvoda i koji postaju resursi sa kojim se trguje na međunarodnom planu.
Mijenjaju u potpunosti sliku društva i država iz cijelog jednog niza razloga. Oko tih
industrijskih pogona dolazi do stvaranja gradova, odnosno ljudi napuštaju selo i dolaze u grad.
Za rad u određenim industrijskim kapacitetima dobijaju novac za koji kupuju životne
potrepštine. Sa industrijskom revolucijom dolazi do potpune transformacije društava, mijenja
se karakter društva, odnos između država i mijenja se geopolitički poredak svijeta.

Zašto bi od tog momenta energija postala faktor odnosa među glavnim akterima međunarodnih
odnosa- a to su države? Osnovni razlog jeste pokretač industrije. Puno više energije je potrebno
nego što je u predindustrijskom dobu. Tada je energija bila potrebna za svakodnevne poslove,
nije postojao faktor koji bi uticao na to da energija postane nešto što je jako bitno jer zbog
njenog postojanja ili ne postajanja ovisi sudbina ekonomije, pa samim tim i društva. Energija
postaje ključna jer ako osigurate energiju za tu industriju, industrija će funkcionirati. Ako ne
osigurate energiju ta industrija doživjet će kolaps ili se neće razvijati. Kada industrija proizvede
određeni proizvod ona s tim proizvodom treba da ode na druga tržišta. U doba industrijske
revolucije razvijaju se i sredstva transporta. Prvo sredstvo transporta koje je dominiralo
industrijskom scenom Evrope sve do sredine 20st. jeste voz. I voz i industriju do sredine 20st.
pokreće parna mašina. Dovoljno je praktična da se ugrađuje u industrijske pogone, pa i u mašine
koje pokreću sredstva za transport poput vozova koje hrani energent -ugalj. Sagorijevanjem
uglja grije se voda, voda se onda pretvara u paru i na kraju pokreće parni stroj. Dolaze do
potrebe rasta za energijom, jer to nije više nešto što iskopate u lokalnom rudniku, sada je
potrebno u ogromnim količinama. Osiguravanje dostupnosti energenta predstavlja srž vaše
snage, vašeg društva i opstojnosti. Industrija proizvodi sve što je potrebno, utiče na ekonomiju,
GDP, od ključne važnosti u svrsi svega stoji osiguranje tog resursa uglja. Države koje su otkrile
da imaju rezerve uglja,a jedna takva je Britanija koja je imala velike rezerve uglja i iz tog
razloga Britanija imavši taj ključni energent, pored svih drugih stvari koji je imala, izoliranost,
industrijsku bazu mogla da bude dovoljno jaka i neovisna od ostatka svijeta. Na kontinentalnom
dijelu Evrope situacija nije bila tako jasna iz razloga što se rezerve uglja tzv. bazeni smješteni
na samo par mjesta na evropskom tlu i uglavnom se nalaze na rubnim područjima koji su nakon
toga postali kontestirana područja jer kontrola nad rezervama uglja omogućava vam energetsku
neovisnost i energetsku snagu.

Jedan od razloga zašto je Njemačka pokrenula I svj.rat jeste i taj što je VB kontrolirala tržišta
na kojima nije dopuštala Njemačkoj robi da bude konkurentna. Sa druge strane Njmeačka je
kontrolirala jedan veliki rudarski bazen iz kojeg se onda razvila industrija. To je najjači bazen
tzv. Rurski bazen i upravo je dostupnost uglja pa onda željeza i rude i svega ostalog razvijanje
industrije na tom rudnom području između Francuske i Njemačke postao jedan ogroman kamen
spoticanja u odnosu između dvije države. Pa se i Francusko-Pruski ratovi, I i II svj. rat
djelimično vode između Francuske i Njemačke između ostalog zbog pitanja kontrole oblasti
Rura. Poslije II svj.rata incijativa koja je dovela do stvaranja onoga što danas poznajemo pod
nazivom EU krenula je od prijedloga da se proizvodnja uglja i čelika u Evropskim državama
članicama tzv. Evropske zajednice uglja i čelika stavi pod kontrolu jednog nad državnog tijela.
To dovodi do stvaranja prve komisije pretače današnje Evropske komisije za ugalj i čelik i
potpisivanja Pariškog sporazuma 1951.godine koje je integriralo i stavilo izvan kontrole države
u ruke jednog tijela koje donosi odluke samostalno. Omogućivši mir u Evropi, početak saradnje,
kontrole atomske energije novog bitnog energenta i sa druge strane saradnja u obasti ekonomije.
Stvaranje parne mašine i njeno ugrađivanje u prvom redu na vozove i brodove omogućilo je
državama koje su to na početku radile da se razviju u industrijskoj sferi i da postanu države čije
će mornarice dominirati svjetskim morima. Brodovi su omogućili državi poput VB da postane
mnogo jača od njihovih protivnika, brže prenose više tereta i to VB je omogućila da države koje
su bile kolonijalni gospodari u potpunosti iskoriste kapacitet tih kolonija. Parna mašina je
omogućila da globalizira ovaj svijet, a to znači postupno brisanje granica. Niti jedna država od
momenta industrijske revolucije više nije u potpunosti samo dostatna. VB nije povoljna za
poljoprivredne proizvode, dosta je sjeverna ali sada može da donese rezerve hrane. Dolazi do
shvatanja da država treba da se specijalizira u onome u čemu je dobra jer će joj to donijeti
dovoljno novca da može da kupi ono što joj je potrebno. Dolazi do ogromnog volumena
međunarodne trgovine koja čini sve zemlje ovoga svijeta međusobno ovisnim. Sve države ovog
svijeta se polahko specijaliziraju za jednu, drugu, treću ili više strana ekonomija. Niti jedna
država ne pokušava biti u potpunosti samo dostatna jer ako zarađuju dovoljno novca zašto bi
se bavili sa nečim što im ne ide od ruke.
Sve ovo je moguće i međunarodna trgovina i saradnja po ovom planu pa i konflikti koji su
uslijedili za kontrolu samo zahvaljujući industrijskoj revoluciji koja je ovisila u početku o
postojanju parne mašine, a parna mašina ovisila o postojanju uglja. Vidite kolika je važno i
neophodno osigurati dostupnost energenata odnosno kontrolirati područja u kojima se ti
energenti nalaze. Iz tog razloga energija je postala najbitniji faktor međunarodnih odnosa i
nikada više nije prestalo njena važnost.

Kad se pogleda historijski gledano vidjet ćete da je fokus odnosno pažnja svijeta bila usmjerena
od početka 19st. pa sve do kraja prve polovine 20st. na zemlje koje su imale dovoljne resurse
uglja jer je to bio glavni svjetski energent. Ratovi su se vodili na području Evrope između
ostalog i za kontrolu energenta. Između 2 svj rata naučno tehnološki razvoj se nastavlja, ide
dalje. Dolazi do izuma i upotrebe nove mašine tzv.motora sa unutrašnjim sagorijevanjem kojeg
za razliku od parne mašine ne pogoni ugalj nego ga pogoni nafta ili njeni derivati-benzin.

Ono što je revolucionarno u odnosu na naftu jeste mogućnost minijaturizacije tog motora i
dostupnost energije na zahtjev. Vrlo brzo nakon što se uspostavilo da ovaj koncept valja ,zato
je došlo do odbacivanja parne mašine. Jedan razlog minijaturizacija ovog motora da sad možete
napraviti i prevozna sredstvo za osobnu upotrebu vrlo mala, dovoljno je da naspete rezervoar
benzina i ključna prednost toga je jeste instatna upotreba energije dakle želite energiju pritisnete
dugme ili okrenete ključ zavisi čim se vozite ili šta korisite. Parna mašina je komplicirana za
upotrebu, zahtjeva puno i nikad ne proizvodi instantnu energiju. Parnoj mašini treba dosta
vremena i zahtjeva puno rada.

20 godina nakon završetka I svj.rata dolazi do početka 2 svj rata koji je potpuno drugačiji jer
Njemci u tom međuvremenu stvaraju jednu novu taktiku gdje je zahvaljujući motoru na
unutrašnje sagorijevanje, postalo moguće trupe prebaciti na drugo mjesto i probiti liniju te
iskoristiti to mjesto gdje ste probili liniju fronta. Francuska je za 7 dana izgubila rat. Sve to ne
bi bilo moguće sa parnom mašinom. U 2 svj ratu razvoj motora na unutrašnje sagorijevanje
prebacivanje svih motora na taj energent dovodi do promjene u geopolitičkoj strukturi svijeta.
Nije toliko važno, ali i dalje je važno imati dostupne rezerve uglja no ključno je da biste
osigurali mogućnost da vaša vojska funcionira, da transport funcionira, ekonomija od izuzetne
važnosti imati pristup nafti.

Gdje nafta raste? Ta nafta raste na potpuno drugačijim mjestima od onih gdje se nalaze
najidustrijalizirane zemlje Zapada. Od početka je naftu imala Amerika koja je otkrila na samom
početku razvijanja motora na unutrašnje sagorijevanje i postala je tako jaka kao što jeste upravo
zato što je u svom dvorištu imala izvor energenta koji joj je bio potreban za razvoj njene
industrije, izvoz proizvoda i za pogon njene vojne sile. Evropske države,najrazvijenije države
ovoga svijeta, najmoćnije u jednom momentu su se našle u ogromnoj dilemi, imamo sve ovo,
a nemamo osnovni energent. Tada nastaje ogromna geopolitička trka za kontrolu država gdje
postoji nafta. Nafta je na području Bl.istoku odn područje Arapsko Perzijskog zaljeva, Perzija
itd. Jedan poprilično izolirani dio svijeta koji ima rezerve nafte, a nema nikakvu industriju.
Period 2 svj rata, a pogotovo period nakon 2 svj.rata dovodi do nastojanja da se kontroliraju
države gdje nafta postoji. Evropske države nastoje dominarati tim područjima kada se
oslobađaju od kolonijalnog jarma jer im to ne odgovara, sazrele su itd. i Evropske države
nastoje na druge načine ostati u kontroli tih sredstava i to proizvodi jedan cijeli niz efekata koji
mijenja geopolitičku sliku.

Perzija današnji Iran jedna ogromna država, sa dugom tradicijom i nakon što postaje nezavisna
država pokušava da nacionalizira svoju naftnu proizvodnju i to dovodi do sabotiranja
demokratski izabranog premijera Irana i dolazi do revolucije, vješanja tog prvog premijera sve
da bi Amerikanci sačuvali kontrolu nad naftom. Ova situacija izravno nekoliko decenija poslije
toga dovodi do kulminacije nezadovoljstva protiv Šaha koji je bio sluga Amerike i Engleske i
profitirao je od naftnog davanja Amerikancima.

70ih godina SSSR otkriva velike rezerve plina na području Sibira, gradi cjevovode od Sibira
preko svojih granica sve do Evrope. Evropa koja u tom momentu preživljava jedan veliki
ekonomski šok. Rusija nudi plin. Plin je bitan jer ne služi samo kao energent već i kao resursna
baza za cijeli jedan niz proizvoda- plastika. Evropa preuzima Ruski gas i pojačava ovisnosti o
SSSR-u. Kada se raspada SSSR, a i raspada se jer je 80tih god opala cijena energenta. Tada se
takmiče Arapi i Sovjeti i za vrijeme Iransko- Iračkog suboka prodaju je te SSSR nije mogao
da izdrži teret i kolapsira u potpunosti ekonomski. Rusija nastavlja koristiti naftu i plin kao
jedan instrument međunarodnih odnosa. (Vratiti se na priču o Rusiji o kojoj je već pričao -
Ukrajina.)

Migracije, klimatske promjene i zagađenost vode

Nasa zadnja tema, migracije, problemi, klimatske promjene, zagadjenost vode. Znaci u sustini
dvije teme koje se ticu predvidjanja buducnosti. Do sad smo imali rekapitulaciju odnosa koji
su prethodili raspadu hladnoratovskog poretka, da bismo razumjeli desavanja koja su usledila
bilo je potrebno razumjeti desavnja na samom kraju hladnoratovskog perioda.
Situaciju u cijelom nizu drzava poput Sovjetskog saveza, SAD, drzava treceg svijeta poput
afrike, u tim drzavama je u periodu nakon hladnog rata, rezultiralo cijelim nizom novih
problema, pa su u nas vokabular usli novi termini poput neuspjelih drzava, zamrznutih sukoba.
Takodjer sto se tice nacina na koji pokusavamo razumjeti medjunarodne odnose u razdoblju
nakon bipolarnog svjetskog poretka govorili smo o situacijama koje karakteriziraju
medjunarodne odnose I pokusavali da ih identificiramo pa smo govorili da li je rijec o
multipolarizmu ili unipolarizmu da li je rijec o snagama 1+1+1 Itd. SAD kao najdominantnija
sila, zatim Rusija, Kina pa sve ostale.

Danas cemo razgovarati o onomo sto bi se moglo desavati u buducnosti, sve ono o cemu
razgovaramo je speculativne naravi. Osnovni problem sa kojim se susrecemo je nepredvidivost
ljudskog ponasanja. Situacija u kojoj se mi neprestano vrtimo u krug zbog pokusaja
razumjevanja ponasanja ljudskog ponasanja, zbog toga su naucnici skloni teoretiziranju.
Zaljucak je da se ti isti ljudi Ili narodi nece isto ponasati u buducnosti.

Obicno se u kritikama u pokusajima da se teoretski razumije ponasanje elita navodi primjer

teorije racionalnog donosioca odluka gdje se elite koje se nalaze u stanju da vode drzavu, u
situacijama koje su opasne po buducnost drzave, u tim situacijama elite se uvjek ponasaju
racionalno. Taj model je zasnovan na studiju slucaja Kubanske raketne krize 62,63 godina. Jer
je SSSR krijuci uspio na Kubu instalirati svoje raketne baze koje su nosile rakete srednjeg
dometa, kojima bi po logici uzajamnog unistenja bile u prednosti u odnosu na SAD jer za svega
10min rakete mogu da dodju do teritorije SAD,sto bi predstavljalo prednost za SSSR. Dolazi
do Kubanske krize, SAD uspostavljaju perimetar oko Kube ,otoka , I proglasavaju da nijedan
sovjetski brod ne moze pristati. SSSR ne pristaje na te ucjene I salje svoje flote. Svijet dolazi
na rub nuklearnog rata jer nijedna sila ne zeli da popusti zato sto bi popustanjem izgubila
kredibilitet. SAD odredjuju perimetar ispred kojeg ne zele da popuste. Nalazi se nacin da jedna
I druga strana porade na kompromisu, jedan dio stvari zrtvuju od svojih interesa, ali zajednicki
interes je bio mir u svijetu I sprecavanje uzajamnog unistenja je postignut uz ocuvanja digniteta
jedne I druge strane. Nesporno je da su Amerikanci dobili mnogo vise iako su povukli svoje
oruzje iz Turske, medjutim cinjenica je da su njihove rakete zastarele I da bi bile svakako
povucene, dok su Sovjeti svoje rakete isporucili na Kubu I morali su ih povuci. Studirajuci ovaj
slucaj, ljudi koji se bave medjunarodnim odnosima dosli su do zakljucka da u situaciji kada je
u pitanju opstojnost drzava, vodece svjetske elite ponasace se racionalno bez obzira na
mogucnost gubitka vlasti, I to se pravilo uzima kao zlatno pravilo u medjunarodnim odnosima.
Nakon toga su akteri u slicnim situacijama ponasali iracionalno I po stetu njihovih drustava.
Primjer je administracija predsednika Kenedija koja je uvalila SAD u cijelu mocvaru rata, u
Vijetnam na primer u kojem su Amerikanci izgubili I reputaciju I preko 50 000 zivota. Drugi
primjer je 1999 godina gdje NATO I SAD postavljaju ultimatum Milosevicu da povuce oruzane
snage sa Kosova, ukoliko to ne uradi usledice vojna intervencija koja ce trajati sve dok se vojne
snage ne povuku s Kosova.Bombardovanje je trajalo 72 dana. Milosevic se tu ponasao vrlo
iracionalno jer je dopustio bombardovanje 72 dana, I na kraju ostao bez pokrajine zbog koje je
usao u cijeli konflikt. Na kraju ga je to kostalo reputacije I polazaja predednika republike.
Zavrsetak ovog kursa o predvidjanju buducnosti svodi se na to da mi ne znamo nista. Sta mi
mozemo uraditi, proucavoati trendove, znaci kuda ide ovaj svijet I na osnovu toga mozemo
imati neku ideju da ako odredjeni trend nastavi dovesce do odredjenih rezultata.

U silabusu sam izdvojio dvije bitne teme, prva se tice migracija a druga se tice generalno
problema vezanih za klimatske promjene, hranu vodu itd… Ova druga tema je puno bitnija I
kriza migracija proizilazi iz klimatskih promjena, o migracijama pricamo puno jer su one od
2015 godine usle u nasu svijest.

Mi sada vidimo da Evropa nakon decenija I decenija nije imala iskustva sa prisilnim
migracijama ljudi koji bjeze iz podrucja zahvacenjim gladom I bijedom, klimatskim
promjenama itd.. u prostor koji im pruza sansu za bolju buducnost, Zadnje takvo iskustvo koje
je Evropa imalo ticalo se ratova u bivsoj Jugoslaviji, iz tog podrucja se oko million ljudi raselilo
sirom Evrope. Medjutim u poredjenju sa ovim migracijama te migracije su bile daleko
skromnije po ucinku koji su imale I na politicke procese I opcenito na evropsko drustvo. Razlozi
zato su jednostavni, Balkan se nalazi prakticno na Evropskom predvorju, ti ljudi koji su bili
izbjeglice imali su jasnu buducnost vracanja na svoja podrucja I najveci broj se vratio nakon
smirivanja rata. Ljudi koji su migrirali s ovih prostora ne izgledaju drugacije u odnosu na ljude
iz Arapskih drzava. Nije postojala vizualna dimenzija prijetnje Evropskim drustvima, I nisu
postojale neke velike prepreke u integraciji Balkanaca. Ljudi sa Balkana su dobrodosli jer se
jako brzo integriraju u drustvo.2015 godina predstavljala je sok za Evropu u momentu kada
million izbeglica ulazi u Evropu. Jako puno je doslo u kratkom vremenu I svi su izgledali puno
drugacije nego ostatak Evropskih drustava sto vam garantitra jedan vizualni sok. U isto vrijeme
desava se da je Evropa u krizi vlastitog identiteta, nema nikakve veze s izbeglicama. Migracije
od 2015 god. su jedna pojava koja prati vizuelni spektakl razlicitosti, a dolazi u vrlo nezgodno
vrijeme u doba internih podjela Evropa na liberalni zapad I neokonzervativni istok. Evropa u
tom periodu nikad bolje ekonomski nije stajala. Razlog je jednostavan, o odsustvu jacih
problema covjek mora imati nesto oko cega ce se angazirati. U svim problemima koje su
sekundarne naravi dolazi million imigranata u vrlo neugodno politicko vrijeme. Sada izazivaju
ogroman potres, jedna od bitnih posljedica je promjena politicke arhitekture odredjenih zemalja
zapada, odnosno zaokret udesno u tim drustvima. Doslo je do radjanja desnicarskih stranaka, I
zbog toga su stranke koje vladaju, da ne bi izguble glasace okrenule se desno, sto je I najveci
problem. Doslo je do zacaranog kruga gdje se centristicke stranke pomeraju sve vise udesno
zbog desnicarskih stranaka.

Migrantski val 2015 godine je imao potencijal da preraste u poplavu, jer u turskoj postoji 3
miliona izbjeglica koji su bili spremni da krenu dalje, million je proslo. Val je zaustavljen ne
zbog zica I zidova, vec mitom I korupcijom. Znaci EU je dosla Erdoganu I rekla koliko? EU je
tokom ljeta 2015god. dala 3 milijarde eura za finansiranje izbjeglica. Turska dobija milijarde
da drzi izbjeglice tamo I nikad se ne zna do kad ce to trajati. Nije u pitanju samo 3 miliona
izbeglica u pitanju su milioni izbeglica u tom regionu koji mogu zavrsiti u Evropi, jer jednom
kad ta poplava krene tesko ce se zaustaviti. Vecina tih ljudi zivi u gladu I bjedi gdje je
sigurnosna situacija katastrofa. Turska ima problem da je sva vlast koncetrirana u Erdoganovim
rukama. Migracije su jako osetljiva pojava, I Evropa je to ozbiljno shvatila

I postoji niz studija kako cemo upravljati migracijama kad do njih jednom dodje, nije pitanje
ako vec kad do njih dodje. Migracije mogu dovesti do mobilizacije velikog broja ljudi koji su
desnicarski I nacisticki orijentisani. Migracije stvaraju potencijal za konflikt ogromnih
razmjera. Vrlo je opasno ako se realizira u neko skorije vrijeme dok se ne stabilizira situacija u
Evropi, dok se ne rijesi problem identiteta, ako se desi I realizira neki novi val migracija.

Druga stvar koja je vezana za migracije to su klimatske promjene, problem nedostatka vode,
gladi u svijetu itd.. Migracije koje vidimo su zapravo ilustracija iz zemalja koje imaju ogromne
potencijalne ili vec sada imaju problem sa klimatskim promjenama. Migranti dolaze sa podrucja
subsaharske afrike I sa bliskog istoka. Subsaharska afrika I bliski istok su podrucja koja su
najveca koncentracija ljudi na svijetu koji zive u situaciji tzv vodenog stresa. Vodeni stres znaci
da imate problem da osigurate vodu za svoje prezivljavanje. Voda mijenja okolis I nacin
zivljenja.

Sirija takodje ima veliki problem sa vodom, polupustinjska zemlja. U Siriji u period od pet
godina nije pala kisa do 2001 godine. Sirija je zemlja u kojoj je oko 70% ljudi zivjelo od
poljoprivrede. Nakon pet godina nije vise bilo vode, I ogroman broj ljudi je sa sela preselio u
gradove,jer je to jedino mjesto gdje mozete pronaci egzistenciju ili neki posao.
Ogromne su razlike izmedju juga Afrike I subsaharskih drustava. Jug afrike je najvise zahvacen
klimatskim promjenama. Sirenjem suse I sirenjem Sahare, tjera ljude da migriraju, najcesce idu
do Maroka, preko kojeg pokusavaju doci u Evropu. Indija je zemlja cija poljoprivreda zavisi o
redovnom monsunu koji natapa zemlju I cini vodu dostupnom. Nivo podzemnih voda u Indiji
se smanjuje. Nivo potrosnje vode je neizdrljiv I moze se doci u situaciji gdje preko milijardu
ljudi nema vode. Banglades je vrlo zanimljiva zemlja, gdje zivi 150 miliona ljudi I nalazi se na
dijelu prema par velikih Himalajskih rijeka koje sve manje vode nose sa himalaja zato sto ovise
o otapanju glecera, koji se tope velikom brzinom I dolazi do poplava. Banglades se nalazi na
maloj nadmorskoj visini, morska voda je otjerala podzemne vode i ljudi moraju bjezati u
gradove. Kompletan Banglades je potencijalna zona katastrofe.