Historija Šerijatskog Prava, Karčić

serijatsko pravo.qxd 22.2.
2005 8:44 Page 1
Fikret Kar~i}
HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA
Tre}e dopunjeno izdanje

serijatsko pravo.qxd 22.2.2005 8:44 Page 2
ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI i HERCEGOVINI

UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU
Fikret Kar~i}
Tre}e dopunjeno izdanje
Izdava~: FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA

Za izdava~a: prof. dr. Enes Kari}
Recenzenti: prof. dr. Enes Kari}, doc. dr. Enes Ljevakovi}
Korektura: mr. Mustafa Hasani
Dizajn korice: Tarik Jesenkovi}
DTP: Fatima Zimi}
[tampa: [tamparija Rijaseta IZ u BiH
Za {tampariju: Nedib Prozorac, dipl. ing.
Tira`: 200
Fikret Kar~i}
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

Sarajevo, 2005.
SADR@AJ
PREDGOVOR PRVOM IZDANJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11

UZ OVO IZDANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13
UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15
1. Op{te napomene o historiji prava . . . . . . . . . . . . . . . .15
2. Specifi~nosti islamskog koncepta prava, pore|enje sa
pravnim teorijama evropskih pravnih {kola i pitanje
metodologije historije islamskog prava . . . . . . . . . . . . . .18
3. Pravno-historijske tradicije u {erijatsko-pravnoj nauci . . 22
4. Svremena historiografija {erijatskog prava . . . . . . . . .24
OP[TI DIO
GLAVNI TOKOVI RAZVOJA [ERIJATSKO-PRAVNE

NAUKE I PRAKSE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27
Periodizacija historije {erijatskog prava . . . . . . . . . . . . .27
DRU[TVENO-PRAVNE USTANOVE U
PREDISLAMSKOJ ARABIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31
PERIODI HISTORIJE [ERIJATSKOG PRAVA . . . . . . . . . . . .41
I – DOBA ZAKONODAVSTVA (OBJAVA [ERIJATA) . . . . . .41

1. Dru{tveno-historijske prilike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41
2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .44
a) Kur'an . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .44
b) Sunnet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49
c) Predislamski obi~aji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .52
II – DOBA HULEFA-I-RA[IDINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55

1. Dru{tveno-historijske prilike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55
2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .58
a) Id`tihad ashaba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .58
b) Obi~aji osvojenih zemalja . . . . . . . . . . . . . . . . . .67
3. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68
III – DOBA RANIH [KOLA PRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71

2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .73
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .74
a) Hidàska (medinska) {kola . . . . . . . . . . . . . . . . . .75
b) Ira~ka (kufanska) {kola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .77
c) Op{te karakteristike ranih {kola . . . . . . . . . . . . . .78
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .80
IV – DOBA KLASI^NIH [KOLA PRAVA . . . . . . . . . . . . . . .83

2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86
a) Ebu Hanife i njegova {kola . . . . . . . . . . . . . . . . .86
b) Malik i njegova {kola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95
c) [afija i njegova {kola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .98
d) Ibn Hanbel i njegova {kola . . . . . . . . . . . . . . . . .104
e) I{~ezle {kole ehlu-sunneta . . . . . . . . . . . . . . . . .107
f) Vladaju}e pravno tuma~enje haridìja . . . . . . . .110
g) Vladaju}e pravno tuma~enje {i'ija . . . . . . . . . . .113
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119
V – DOBA ZAOKRU@ENJA PRAVNOG TUMAÊNJA . . . . 123

1. Dru{tveno-historijske prilike . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123
2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126
a) Djelatnost pravnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127
b) Predstavnici pravnih {kola . . . . . . . . . . . . . . . . .128
c) [irenje pravnih {kola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132
d) Odnosi me|u pravnim {kolama . . . . . . . . . . . . .136
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .138
VI – DOBA SLIJE\ENJA PRAVNIH [KOLA . . . . . . . . . . . .143

2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145
a) [erijat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .146
b) Kanun . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .146
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .150
a) Posljedice taklida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151
b) Predstavnici pravnih {kola . . . . . . . . . . . . . . . . .153
c) [irenje ideja o obnovi id`tihada . . . . . . . . . . . . .157
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .160
VII – DOBA RECEPCIJE STRANIH PRAVA I POKU[AJ

OBNOVE ISLAMSKE PRAVNE MISLI . . . . . . . . . . . . . . . .165
I etapa – 1255/1839-1336/1917
2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167
a) [erijat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167
b) Svjetovno pravo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .173
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .183
II etapa – od 1336/1917. do danas

2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .189
a) [erijat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .189
b) Svjetovno pravo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .197
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .201
5. Perspektive {erijatskog prava . . . . . . . . . . . . . . . . . .203
POSEBNI DIO
HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA NA TLU ZAPADNOG

BALKANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .207
I – [ERIJATSKO PRAVO U VRIJEME OSMANLIJSKE

CAREVINE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .209
2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .210
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .212
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .214
II – [ERIJATSKO PRAVO NAKON PRESTANKA

OSMANLIJSKE VLASTI DO 1918. GODINE . . . . . . . . . . . .217
2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .220
a) Djela muslimanskih pravnika . . . . . . . . . . . . . . .221
b) Slu`bene i privatne kodifikacije . . . . . . . . . . . . .221
c) Osmanlijski dràvni zakoni i uredbe . . . . . . . . .223
10
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .223

4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .225
III – [ERIJATSKO PRAVO U VRIJEME 1918-1941. GODINE . 229

2. Izvori prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231
3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231
4. Primjena prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .234
IV – [ERIJATSKO PRAVO NAKON 1946. GODINE . . . . . .239
HRONOLO[KI PREGLED VA@NIJIH DOGA\AJA

U HISTORIJI [ERIJATSKOG PRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . .243
DODATAK
OTOMANSKI GRA\ANSKI ZAKON

«MED@ELLE-I AHKJAMI [ERIJE» . . . . . . . . . . . . . . . . . . .247
@ENIDBENI ZAKON
«HUKUK-I AILE KARARNAMESI» . . . . . . . . . . . . . . . . . . .263
LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .295
11
PREDGOVOR PRVOM IZDANJU
Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu se izu~ava

{erijatsko pravo iz teorijskih i prakti~nih razloga. Iz teorijskih
razloga, zato {to {erijatsko pravo predstavlja jedan aspekt ukupnog
islamskog u~enja i {to, razra|eno u okviru islamske pravne nauke
(fikh) predstavlja jedan od najve}ih doprinosa islama
op{teljudskoj kulturnoj ba{tini. Iz prakti~nih razloga, zato {to
{erijatsko pravo u sebe uklju~uje propise o vr{enju vjerskih obreda
(ibadat) ~ije je poznavanje neophodno za svakog sljedbenika
islama a, naravno, u najve}oj mjeri za vjerske slu`benike. Osim
toga, iako se u na{oj zemlji ne primjenjuje {erijat u smislu
pozitivnog prava, vrijednosni sudovi sadràni u {erijatskim
normama i dalje predstavljaju vjerska i moralna pravila pona{anja
u privatnom ìvotu sljedbenika islama.
Izmijenjena uloga {erijata u savremenom ìvotu muslimana
na zapadnom Balkanu name}e i novi pristup u njegovom
izu~avanju na Fakultetu islamskih nauka. Naglasak je na
izu~avanju njegovog historijskog razvoja i su{tine {erijatskih
normi a ne na normativno-pravnom aspektu. U skladu sa ovom
osnovnom orijentacijom odre|en je obim izu~avanja pojedinih
{erijatskih grana.
12
Materija {erijatskog prava izu~ava se u okviru podjele na

historiju (tarih), metodologiju (usul) i pozitivne grane (furu'). Ova
podjela je, ina~e prihva}ena u savremenoj nauci {erijatskog prava a
neophodna je zbog razli~ite sadrìne i funkcije pojedinih disciplina.
Na Fakultetu islamskih nauka historiji i metodologiji
{erijatskog prava je dat zna~aj pripreme za studij pozitivnih grana
te se izu~avaju na prvoj godini studija.
Odmah po uvo|enju ovog predmeta u nastavni plan
Fakulteta pojavio se problem odgovaraju}eg ud`benika, odnosno
literature na kojoj bi se studij zasnivao. I pored toga {to je na
na{em jeziku postojao odre|ni broj ~lanaka o pojedinim periodima
historije fikha, znamenitim pravnicima ili njihovim djelima
osje}ao se nedostatak jednog sintetiziranog prikaza op{teg razvoja
islamske pravne nauke od vremena njenog nastanka do na{ih dana.
Jedan takav prikaz, uz odgovaraju}u literaturu, bi ~inio okosnicu
studija historije {erijatskog prava na Fakultetu islamskih nauka.
Razlozi prakti~ne prirode nalagali su da se ovaj zadatak
obavi u {to kra}em roku. To je dalje zna~ilo da }e se pregled
historije {erijatskog prava pisati u vidu interpretacije dostupne
historijsko-pravne literature. Pri tome su kori{teni rezultati
postignuti kako u okviru muslimanske pravne nauke tako i
savremene orijentalistike. U ovom drugom slu~aju, naro~ito su
kori{teni faktografski podaci ali ne toliko i obja{njenja historijskih
~injenica koja nisu uvijek bila dovoljno argumentirana niti
prihvatljiva sa islamskog stanovi{ta. Odre|ana izlaganja autor je
propratio vlastitim analizama i opservacijama. Iza svake tematske
cjeline navedena je literatura na kojoj se izlaganje zasniva i koja
moè pomo}i studentima za produbljeni uvid u odre|ene
probleme ili doga|aje.
Rezultat cjelokupnog takvog pristupa su ova predavanja
koja su u prvom redu namijenjena studentima Fakulteta islamskih
13
nauka a zatim i svim onim koji se zanimaju za historiju islamske

misli i institucija.
Mo`da je suvi{no napominjati da ova predavanja, kao prvi
poku{aj cjelovitog prikaza historije {erijatskog prava na bosanskom
jeziku, u sebi potencijalno nose sve nedostatke koje jedno takvo
djelo podrazumijeva.
Autor
UZ OVO IZDANJE
Nakon dva izdanja ove knjige (1987. i 1997. godine)

osjetila se potreba za izmijenjenim i dopunjenim izdanjem
ud`benika historije {erijatskog prava, posebno nakon reformisanja
nastavnog plana i programa na Fakultetu islamskih nauka. U ovom
izdanju izvr{ene su neophodne intervencije i dodana su dva pravna
teksta – izvodi iz osmanskih kodifikacija {erijatskog prava
Medèlle i Hukuk-i aile kararnama.
Nadamo se da }e ova knjiga u dotjeranoj verziji koristiti
studentima i drugoj zainteresovanoj publici.
Autor
15
UVOD
1. Op{te napomene o historiji prava
Historija prava je ona grana pravne nauke koja prou~ava

pojedina~ne pravne doga|aje u pro{losti sa ciljem da objasni
promjene koje su se desile u pravu i njihovu me|usobnu
uvjetovanost i povezanost. S obzirom na sami predmet bavljenja
moè biti rije~i o historiji jednog nacionalnog prava, historiji
prava vi{e naroda ili op{toj historiji. Ova posljednja se obra|uje
kao svjetska historija prava ili uporedna historija prava. Op{ta
historija prava nije samo skup historijskih podataka o pravima
pojedinih naroda, ve} poku{aj pra}enja javljanja i razvoja ideje
prava u historiji ~ovje~anstva, odnosno svjetskoj historiji.
Historijsko izu~avanje prava u Evropi je zapo~elo prili~no
kasno – u 16. vijeku. To se obja{njava ~injenicom da evropska
pravna nauka vodi porijeklo od rimske jurisprudencije, koja se
bavila samo neposrednim stvaranjem prava i njegovim tuma~enjem.
Su{tina djelatnosti rimskih pravnika iskazivala se u rje{avanju
prakti~nih slu~ajeva (kazualna jurisprudencija). Ideje renesanse,
koje su dovele do preporoda nauke i umjetnosti u srednjevjekovnoj
Evropi, dale su podsticaj i za historijsko prou~avanje prava. Pravni
16
tekstovi se ne posmatraju vi{e kao dogma. Zapo~inje njihovo

kriti~ko prou~avanje, historijsko obja{njavanje i sistematsko
izlaganje pravne gra|e.
Historijski metod u pravu po~inje se primjenjivati u dva
oblika: kao izu~avanje pravnih spomenika (zakona, uredaba,
statuta i sl.), {to se nazivalo historia iuris, i kao izu~avanje
stvarnog smisla dràvnih ustanova, sudstva, ekonomskih i
dru{tvenih odnosa u kojima su vaìli pravni spomenici, {to se
nazivalo antiquitates iuris (pravne starine). Ovakvo usmjerenje
bilo je posebno sna`no u Njema~koj tokom 17. vijeka. U ovo doba
historija prava je, bave}i se opisivanjem i biljeènjem hronolo{kih
promjena u pravu, predstavljala jednu vrstu pravnih ljetopisa.
Krajem 17. vijeka njema~ki filozof G. W. Leibniz (Lajbnic) (1646-
1716) postavio je historiji prava zadatak razja{njenja historijskog
pravnog razvitka. U svojoj raspravi «Nova metoda za prou~avanje
i predavanje jurisprudencije» iznio je misao da je za obja{njenje
promjena u pravu potrebno prou~avati ne samo promjene pravnih
normi ve} i cjelokupni historijski ìvot odre|enog doba. Tako }e
prou~avanje spolja{nje sredine dovesti do razumijevanja promjena
u pravu. S tim u vezi Leibniz je govorio o unutra{njoj i spolja{njoj
historiji prava.
Poseban podsticaj razvoju historije prava dala je historijska
pravna {kola nastala u Njema~koj po~etkom 19. vijeka. Glavnim
predstavnikom ove {kole smatra se K. F. Savingny (Savinji)
(1779-1861). U okviru ove {kole razvijena je teza o pravu kao
historijskoj tvorevini. Pravo nije nepromjenljivo i univerzalno, ve}
je uvijek konkretno i mijenja se. Bez historijskog izu~avanja pravo
se ne moè nau~no objasniti. Ustaju}i protiv racionalizma
prosvjetitelja i univerzalnosti njihove epohe, teoreti~ari historijske
pravne {kole su uzeli narod kao sredinu i ~inioce dru{tvenog
ìvota. Na podru~ju prava odbacili su postojanje jednog prava za
17
sve ljude i sva vremena zastupaju}i ideju da postoje samo

specifi~na narodna prava koja odgovaraju duhu pojedinih naroda.
Iako su ove teorijske postavke osporavane od njihovih protivnika,
posebno pristalica prirodne pravne {kole, one su prakti~no
podstakle izu~avanje prava pojedinih naroda i razvijanje historije
prava kao samostalne discipline.
G. W. F. Hegel (1770-1831) je svojom filozofijom historije
doveo do daljeg razvoja historije prava. Pra}enje pravnog razvoja
je izvedeno iz uskog okvira narodnosti na podru~je svjetske
historije, a teza o mirnom procesu evolucije prava, {to je pokre}u
unutra{nje sile narodnog duha koje djeluju u ti{ini, kako je
nau~avao Savigny, zamijenjana je u~enjem o razvitku prava preko
protivrje~nosti.
Pozitivisti 19. vijeka uklju~ili su u podru~je interesovanja
historije prava ekonomske prilike i dru{tvene veze koje nastaju
izme|u pojedinaca neovisno od pravnog reguliranja.
Na ovim tradicijama u Evropi se oformila historija prava.
Neovisno o razli~itim teorijskim pristupima u pogledu su{tine
prava i njegove dru{tvene funkcije, ona je zabiljeìla zna~ajne
rezultate u historijskim istraìvanjima. U njenom okviru izgra|en
je odgovaraju}i nau~ni instrumentarij koji }e ba{tiniti kasniji
histori~ari prava izvan evropskog kulturnog kruga. Kada se
po~etkom 20. vijeka u islamskom svijetu jave moderni histori~ari
prava, u njihovim radovima prepoznat }emo ideje pojedinih
evropskih pravnih {kola. Uo~it }e se npr. razlikovanje norme i
njenog ostvarivanja u ìvotu, razlikovanje prava i dru{tvenih
ustanova, ispitivanje odnosa izme|u primjene prava i op{teg
idejnog stanja u dru{tvu u jednom periodu i sl. Me|utim, ubrzo }e
se ustanoviti potreba selektivnog preuzimanja evropskog iskustva
u bavljenju historijom prava. Metodi prikupljanja i opisivanja
~injenica pokazat }e se korisnim i vrijednim, ali }e op{ti
18
metodolo{ki pristup i razli~ite teorijske osnove za obja{njenje

historijskih ~injenica biti neadekvatne izu~avanju islamskog
prava. Tome }e biti razlog specifi~an koncept prava u islamu.
2. Specifi~nost islamskog koncepta prava,

pore|enje s pravnim teorijama evropskih
pravnih {kola i pitanje metodologije historije
islamskog prava
Profesor J. N. D. Anderson navodi kao najva`nije

specifi~nosti islamskog prava (ujedno i razlike u odnosu na
evropsko pravo) to {to je islamsko pravo u su{tini vjersko, a
evropsko pravo svjetovnog karaktera. S druge strane, islamsko
pravo u pogledu materije koju regulira obuhvata {ire podru~je
nego {to je to slu~aj s evropskim pravom. Ovdje treba napomenuti
da se pod evropskim pravom podrazumijeva pravo kontinentalne
Evrope, zasnovano na rimskim tradicijama, I anglosaksonsko
pravo. I pored razlika koje postoje izme|u prava pojedinih
evropskih zemalja, zbog izvjesnih op{tih principa i koncepcija,
dopu{ta se mogu}nost govora o «evropskom pravu».
Rimsko pravo, koje leì u osnovi evropskog kontinentalnog
prava, zadobilo je svoju najautoritativniju artikulaciju u vrijeme
imperatora Justinijana (527-565), kada je Rimska carevina
zvani~no bila hri{}anska dràva. Justinijanovo zakonodavstvo se
temeljilo na djelima pravnika antoninske ere, kada je stari
paganizam izgubio uticaj nad obrazovanim ljudima, a hri{}anstvo
jo{ nije bilo zauzelo njegovo mjesto. Tako u su{tini, zaklju~uje
profesor Anderson, rimsko pravo predstavlja pravo oporu~eno od
strane ~ovjeka ~ovjeku. To je pravo koje se moè mijenjati ako
okolnosti to zahtijevaju na isti na~in na koji je i formulirano.
19
Islamsko pravo (a u manjem obimu i drugi pravni sistemi

Istoka) u su{tini je druga~ije. Ono se smatra Boànskim pravom i u
osnovi je nepromjenljivo. Islamsko pravo u svakom ljudskom djelu
vidi eti~ki kvalitet (husn i kubh). Ovaj kvalitet se ne moè spoznati
ljudskim umom, on u potpunosti zavisi od objave, kako nau~avaju
uticajne islamske {kole mi{ljenja. U oblasti pravno indiferentnih
pitanja ostavljen je prostor ljudskom normiranju. Po{to islamsko
pravo u svoje podru~je uklju~uje i pitanja vjerskih obreda (ibadat), u
~emu je njegova sli~nost s ranim stadijem rimskog prava kao i drugih
starih pravnih sistema, te po{to nagla{ava eti~ki karakter ljudskih
djela tako da ne dolazi do suprotstavljanja prava i morala, ono je s
pravom ozna~eno kao «u~enje o du`nostima» (Snouck Hurgronje).
Specifi~an koncept prava u islamu stavlja pred njegove
histori~are i posebne zahtjeve u pogledu kori{tenja nau~ne
metodologije, koja }e mu u svakom slu~aju biti primjerena. U
pravnim teorijama evropskih pravnih {kola na}i }e se elementi
sli~nosti s islamskim koncepcijama, ali ne i sli~nosti u cjelovitim
rje{enjima. To }e se vidjeti iz sumarnog izlaganja u~enja pojedinih
pravnih {kola.
[kola normativne jurisprudencije. Za Hansa Kelsena

(1881-1973), predstavnika ove {kole, pravo je «sistem ili
hijerarhija normi koje opisuju {ta treba da se uvijek desi u datim
okolnostima». Norme se u krajnoj liniji oslanjaju na «osnovnu
normu» ili «prvi ustav». Ova definicija se moè primijeniti na
islamsko pravo ako se «osnovna norma» shvati kao autoritet
Boìje objave.
Historijska {kola prava. Prema u~enju ove {kole, kako je

spomenuto, pravo nema odvojene egzistencije, ve} predstavlja
20
funkciju cjelokupnog ìvota jednog naroda. U ranim vremenima

op{te uvjerenje naroda predstavlja izvor prava, ali sa razvojem
civilizacije stvaranje prava, kao i svaka druga aktivnost, postaje
posebna funkcija koju vr{i posebna pravni~ka profesija. Pravnici
nau~no formuliraju obi~ajno pravo, a nakon toga stru~no obra|eni
materijal postupkom kodifikacije dràva progla{ava za pravo.
Naglasak koji ova {kola daje pravni~koj profesiji moè biti
zna~ajan i za islamsku pravnu nauku, koja se naziva izrazitim
primjerom «pravni~kog prava». Pra}enje djelatnosti pravnika tako
moè biti od zna~aja za obja{njenje stvarnog razvoja fikha.
Me|utim, pravo koje su izgradili islamski pravnici nije bilo
izvedeno iz «{utljivih anonimnih snaga», kao {to je govorio
Savigny, ve} iz jedino pouzdane Boìje Objave.
Sociolo{ka {kola. Za predstavnike ove {kole najva`nije

podru~je izu~avanja je interakcija dru{tva i prava. Premda ovaj
pristup moè pruìti dojmljivu sliku stvarnog razvoja islamskog
prava u historiji, on je nespojiv s islamskom pravnom teorijom, za
koju nije dru{tvo to koje kreira pravo, ve} je pravo ono koje
osigurava od Boga objavljene vrijednosti kojima se muslimansko
dru{tvo ima pot~injavati.
Realisti~ka {kola. Za ameri~ke realiste, kao {to je O. W.

Holmes, pravo je ono {to sudovi stvarno ~ine. Ova definicija je
pogodna ukoliko se èli ustanoviti islamsko pravo koje je stvarno
primjenjivano u odre|enoj zemlji, ali je nijedan {erijatski pravnik
ne bi prihvatio za opisivanje {erijata kao takvog. Naprotiv, ma
koliko se {erijatski sudovi mogli udaljiti od pravog puta, za
muslimane {erijat ostaje pravo koje poti~e od Boga, koje treba da
se primjenjuje i koje pojedinac treba da po{tuje.
21
Za {vedske realiste, kao {to je K. Olivecrona, «obavezna

snaga» prava postoji samo kao ideja u ljudskom umu. Ona
sugerira ~ovjeku da je pravo ne{to {to stoji izvan i iznad ~injenica
dru{tvenog ìvota, te da pravo ima nezavisnu egzistenciju koja
nije prouzrokovana aktom ~ovjeka. Po u~enju ove {kole, u
stvarnosti postoji samo pravo koje je stvorio ~ovjek, koje vr{i
pritisak na ~ovjeka i tako se prevodi u fakti~ko pona{anje.
Ovo stanovi{te o~igledno nije prihvatljivo za islamsko
u~enje, za koje pravo stoji izvan i iznad ~injenica dru{tvenog
ìvota i ima sopstvenu i nezavisnu valjanost koja nije ljudskog
porijekla. âk kad ne bi uticao ni na koga, {erijat ostaje pravo
propisano od Boga i upu}eno vjernicima.
[kola prirodnog prava. Za pristalice ove {kole kao i za

muslimanske pravnike, pravo predstavlja vje~nu transcendentalnu
normu. Od ljudskog roda se zahtijeva da u~ini napore da joj se
pribliì. Pravo je zato univerzalno.
Pored polazne sli~nosti, izme|u {kole prirodnog prava i
islamske pravne teorije postoje odre|ene razlike. Prvo, pristalice
{kole prirodnog prava smatraju da pravo postoji u prirodi stvari, u
Univerzumu, u prirodi razumnih stvorenja. Drugo, oni smatraju da
se ovo pravo moè spoznati ljudskim razumom koji je mjerodavan
da odredi op{ti nacrt prirodne pravde.
Za islamsku pravnu teoriju (ve}ina u~enjaka) oba ova stava
su neprihvatljiva. Dominantno islamsko tuma~enje (e{'arije)
odbacuje mogu}nost da razum odvojeno od Boìje objave spozna
eti~ki kvalitet ljudskih djela, kao i to da ovaj kvalitet uop{te
postoji izvan Boìje zapovijedi ili zabrane. Me|utim, mu'tezilije
su zauzele stanovi{te identi~no {koli prirodnog prava te su u tom
smislu djelimi~no uticale na maturidije i hanefije. Kona~no, ostaje
22
da muslimanski pravnici priznaju ljudskom razumu vitalnu ulogu

u izvo|enju materijalnih propisa iz objavljenih izvora, ali ne i
zna~aj izvora iz kojih se ti propisi izvode. U tome je bitna razlika
izme|u islamske pravne teorije i {kole prirodnog prava.
Moè se zaklju~iti da ni jedna evropska pravna teorija o
kojoj je bilo rije~i, ne moè s islamskog stanovi{ta pruìti
adekvatnu metodologiju i op{ti metodolo{ki pristup izu~avanju
historije islamskog prava. Takav pristup osigurat }e, po na{em
mi{ljenju, kombinacija pojedinih elemenata iznijetih teorija.
Tako se za obja{njenje porijekla islamskog prava moè koristiti
teorija Boànskog prava, odnosno modificirana teorija prirodnog
prava, dok se za izu~avanje historijskog razvoja islamske pravne
misli i prakse mogu koristiti polazi{ta i metodi historijske i
sociolo{ke {kole.
3. Pravno-historijske tradicije u
{erijatsko-pravnoj nauci
Tradicionalnoj islamskoj jurisprudenciji je bilo strano

historijsko prou~avanje prava u onom obliku u kome ga shvata
moderna evropska pravna historiografija. Islamskom pravnom
u~enju je bila strana ideja o pravu kao historijskom fenomenu ~iji
je razvoj tijesno povezan sa razvojem dru{tva. Naprotiv, pravo se
posmatra kao objavljena Boìja volja, sistem normi koji prethodi
organiziranim dru{tvenim formama i koji ih kontrolira. Po{to, po
islamskom u~enju, pravo ([erijat) posjeduje nezavisnu
egzistenciju u odnosu na ovaj promjenljivi svijet, to je ono
izvanhistorijska ~injenica i samim tim ne moè biti predmet
historijske nauke. Me|utim, otkrivanje i formuliranje prava, {to je
23
predmet pravne nauke (fikh), jeste razvojni proces i moè biti

predmet historijskog prou~avanja. Tradicionalna pravna teorija ga
je sistemati~no podijelila u nekoliko stadija. U slu~aju islamskog
prava, dakle, zastupamo stanovi{te da jedino moè biti rije~i o
historiji islamske pravne nauke, odnosno fikha. To potvr|uju i
naslovi djela iz ove oblasti na arapskom jeziku. Me|utim, po{to se
pod islamskim, ili {erijatskim, pravom podrazumijeva
cjelokupnost pravnih normi izvedenih iz osnovnih islamskih
izvora intelektualnim naporima pravnika, to se uvjetno moè
govoriti i o historiji {erijatskog prava, imaju}i uvijek na umu da se
ono sastoji iz dvije komponente: nepromjenljivog Boìjeg zakona
([erijat), koji je metahistorijska ~injenica i promjenljivog ljudskog
tuma~enja ovog Zakona (fikh).
Iako tradicionalna, islamska pravna nauka nije posjedovala
sistematska izlaganja historijskog razvoja pojedinih grana prava ili
pojednih pravnih ustanova ona je, u skladu sa svojim konceptom
prava, njegovala odre|ene vidove historiografskih radova. To su
prije svega bila djela poznata pod zajedni~kim nazivom tabekatu-
l-fukaha', u kojima su izno{eni bio-bibliografski podaci o
generacijama muslimanskih pravnika. Nakon ustanovljenja
mezheba, ustalio se obi~aj da se navode pravnici jedne pravne
{kole u jednom djelu, {to je razumljivo s obzirom na okolnost da
je cilj navo|enja generacija pravnika bilo dokazivanje prenosa
pravnog znanja od autoritativnih drugova Boìjeg Poslanika do
doba u kome je odre|eno djelo nastalo. Pored ovih djela, bile su
poznate hronike sudstva u pojedinim krajevima.
Jedan od najranijih izvora koji govori o pravnicima i
njihovim djelima je «Kitabu-l-fihrist», koji je napisao Ibnu-l-
Nedim 377/987. [esti dio ovog djela bavi se pravnicima. Od djela
koja su posve}ena pravnicima pojedinih pravnih {kola treba
spomenuti: hanefijskog autora Abdu-l-Kadira b. Muhammeda (u.
775/1373), koji je napisao djelo «El-Dèvahiru-l-mudi'a”;
24
malikijskog pisca Ibn Ferhuna (u. 799/1397), ~ije je djelo poznato

pod naslovom «Ed-dibadù-l-muzehheb»; {afijskog autora Tadù-
d-dina es-Subkija (u. 771/1370), koji je napisao «Tabekatu-{-
{afi'ijjetu-l-kubra»; hanbelijskog autora Ibn Ebi Ja'la (u.
526/1133), ~ije je djelo «Tabekatu-l-hanabile», te {i'ijskog pisca
Aga-Pazreka et-Teheranija (u. 1390/1970), koji je napisao djelo
«Tabekatu ea'lami-{-{i'a».
Me|u autorima koji su se bavili opisivanjem sudstva u
pojedinim krajevima poznati su: Ku{ani (u. 371/981), koji je
napisao djelo o kadijama u Kordobi; Nubahi (8/14 vijek), koji je
napisao djelo o kadijama Andalusa; Ibn Hadèr el-Askalani (u.
852/1449), koji je napisao djelo o kadijama Egipta; te Ibn Tulun
(u. 953/1546), koji je posvetio pa`nju kadijama Damaska.
4. Savremena historiografija {erijatskog prava
Historijsko-pravna istraìvanja islamskog prava u moderno

doba odvijaju se u dva razli~ita nau~na kruga: orijentalisti~kom i
islamskom. Nepobitna je ~injenica da su radovi pojedinih
orijentalista potakli talas interesovanja za pravnu historiju me|u
muslimanskim autorima. Pojedine teze orijentalista su bile takvog
karaktera da su uzdrmale tradicionalne predstave o historiji
islamskog prava, pa su muslimanski pravnici, radi njihovog
obesnaìvanja, preduzeli nova istraìvanja pravne pro{losti. To je
sve imalo za posljedicu pojavu mnogih djela iz oblasti historije
islamskog prava u prvoj polovini 14/20. vijeka.
Od orijentalista ranije generacije treba spomenuti Ignaza
Goldzihera (Golzier), koji je 1920. u Parizu objavio djelo
«Vjerovanje i pravo u islamu». (Le Dogme et la loi de l'Islam).
25
Idu}i njegovim stazama Jospeh Schacht ([aht) je 1950. u Londonu

objavio knjigu «Izvori muhamedanske pravne nauke» (The
Origins of Muhammadan Jurisprudence) koja je potpuno
uzburkala orijentalisti~ke i islamske nau~ne krugove. U njoj je
formulisana teza da je islamska pravna nauka potekla iz prakse
emevijskih halifa a ne iz Kur'ana i Sunneta. Schacht je tvrdio da je
Sunnet Poslanika u islamu samo drugo ime za predislamski
normativni obi~aj, da su tuma~enja ranih pravnika naknadno
pripisana Poslaniku, da je, prema tome, cjelokupni zbir hadisa
nevjerodostojan. Ubrzo se pokazalo da }e Schachtove glavne
premise biti prihva}ene u radovima zapadnih orijentalista, mada
}e biti korigirane u pojedinim detaljima. S druge strane, takav udar
na islamsko u~enje i op{teprihva}ene predstave uzrokovao je
pojavu mnogih historiografskih djela u radovima muslimanskih
pravnika. U svakom slu~aju do{lo se do zaklju~ka da je u studij
fikha neophodno uklju~iti pravnu historiju i da se tek na takav
na~in dobija pravilna predstava o jednom pravu, pravnom institutu
ili propisu.
Iste godine kada je Goldziher objavio «Vjerovanje i pravo
u islamu» egipatski pravnik Muhammed el-Hudari je {tampao
«Historiju islamskog zakonodavstva» (Tarihu-t-te{ri'i-l-islamijji).
Nekoliko godina kasnije na Magrebu Muhammed b. el-Hasan el-
Had`vi je {tampao ~etverotomnu historiju islamske pravne nauke
(El-fikru-s-sami fi tarihi-l-fikhi-l-islami). Nakon toga je u Kairu
Ali Hasan Abdul-l-Kadir objavio (1942.) «Op}i pogled na
historiju islamske pravne nauke» (Nazretun âmetun fi tarihi-l-
fikhi-l-islamijji). U bibliografijama se jo{ spominje zna~ajan rad
Muhammeda Jusufa koji je, pod naslovom «Predavanja o historiji
islamske pravne nauke» (Muhadaratun fi tarihi-l-fikhi-l-islamijji),
{tampan u tri toma u Kairu 1954-56. Za historiju {i'ijske pravne
nauke zna~ajno je djelo Mahmud [ihabija «Razdoblja fikha»
(Edvar-i fikh), koje je objavljeno u Teheranu 1951. godine.
26
Uo~ava se saglasnost nau~nih rezultata, orijentalista i

muslimanskih pravnika u istraìvanju kasnijih perioda razvoja
islamske pravne nauke. Najve}e razlike u tuma~enjima odnose se
na prva dva vijeka hid`re, tzv. formativni period islamske pravne
nauke. Protokom vremena nestajat }e neslaganja koja se odnose na
~injenice, ali }e u pitanju nau~nog obja{njenja ostati znatne razlike
zbog razli~itih idejnih i ideolo{kih polazi{ta.
LITERATURA: F. Taranovski, Uvod u historiju slovenskih

prava, Beograd 1922; Pravna enciklopedija, Beograd 1979, 444; J. N.
D. Anderson, Islamic Law in the Modern World, London 1959, 1-10; N.
J. Coulson, Uloga pravne historije u muslimanskoj pravnoj nauci,
Glasnik VIS, br. 1/1982, 71-75; Abdu-Settar el-Halvedì, Turasune-l-fikhi
ve kadajahu-l-biblijud`rafijje, Ed-Dare (Rijad), juni 1977, 163-175; J.
Schacht, An Introduction to Islamic Law, London 1966., Bibliography.
27
OP[TI DIO
GLAVNI TOKOVI RAZVOJA [ERIJATSKO-PRAVNE

NAUKE I PRAKSE
[erijatsko pravo (u smislu cjelovitog pravnog sistema

izgra|enog naporima pravnika metodom individualnog i kolektivnog
tuma~enja osnovnih izvora) pre{lo je u svom historijskom hodu vi{e
etapa. One se razlikuju s obzirom na stanje razvijenosti pravne misli
i stepen njene primjene u stvarnom ìvotu. Histori~ari {erijatskog
prava su na osnovu subjektivnog razumijevanja historijskog procesa
razvoja {erijatskog prava iznijeli razli~ite podjele na vremenska
razdoblja vezana za op{te stanje {erijatsko-pravne nauke i prakse.
Periodizacija historije {erijatskog prava
Pod periodizacijom se u pravnoj historiji podrazumijeva

podjela historijskog procesa na hronolo{ke dijelove koji su
me|usobno odvojeni odlu~uju}im momentima. Ti momenti mogu
biti razli~iti ~inioci pravnog ili dru{tvenog karaktera: zakoni,
zakonici, akti sudske prakse, pobune, ustanci i sl. Ova periodizacija
se naziva tehni~kom, za razliku od racionalne, koja ima za predmet
pra}enje cjelokupnog historijskog procesa razvoja prava, utvr|ivanje
pojedinih stadija razvitka na temelju «ta~ki okretanja», ili smjene
28
pravnih principa mjerodavnih za dru{tveni ìvot. Na ovom mjestu bit

}e iznesene neke tehni~ke periodizacije historije {erijatskog prava.
Prema na{em saznanju, najstarija periodizacija je ona koju je
ponudio indijski pravnik Abdur Rahim, sudija Vrhovnog suda u
Madrasu u vrijeme britanske uprave. U djelu «Principi muhamedanske
pravne nauke prema hanefijskoj, malikijskoj, {afi'ijskoj i hanbelijskoj
{koli» (1911) on je historiju fikha podijelio na ~etiri perioda:
I – od Hid`re (622. n. e.) do smrti Boìjeg Poslanika (632.
n. e.) – ovaj period je ozna~io kao «zakonodavni»;
II – od smrti Boìjeg Poslanika do uspostavljanja razli~itih
{kola prava ili perid ashaba i tabi'ina;
III – od po~etka 2. vijeka (h) do kraja 3. vijeka (h) ili period
formiranja ~etiri pravne {kole ehli-sunneta;
IV – od po~etka 4. vijeka (h) do vremena autorovog ili
period taklida.
U osnovi ovu periodizaciju je usvojio i savremeni indijski

autor Asaf A. A. Fyzee (Fejzi) u djelu «Nacrt muhamedanskog
prava» (1949), mada ju je u odre|enoj mjeri modificirao. Prema
ovom piscu, {erijatsko pravo je u svojoj historiji pro{lo kroz
sljede}a razdoblja:
I – od 1. godine (h) do 10. godine (h): vrijeme objave
pravnih tekstova Kur'ana i Sunneta;
II – od 10. godine (h) do 40. godine: vrijeme hulefa-i-
ra{idina i bliske veze sa ranijim periodom;
III – od 40. godine (h) do kraja 3. vijeka (h): pojava ~etiri
ehlisunnetske pravne {kole;
IV – od 4. vijeka (h) do 1924: period dekadence i prodora
sekularnog prava u domen {erijata;
V – od 1924. do danas: ukidanje hilafeta i odvajanje vjere
od prava.
29
Desetak godina nakon Abdur-Rahima, egipatski pravnik

Muhammed el-Hudri iznio je svoje vi|enje historije fikha u djelu
«Historija islamskog zakonodavstva» (1920). Prema njegovom
mi{ljenju, moè se govoriti o sljede}im razdobljima:
I – zakonodavstvo u doba Boìjeg Poslanika;
II – period poznatih ashaba, koji se okon~ava krajem uprave
hulefa-i-ra{idina;
III – period sazrijevanja i upotpunjenja islamske pravne
misli (doba prvih Abbasija);
IV – period slije|enja pravnih {kola (doba kasnijih Abbasija);
V – period stagnacije (od pada Bagdada do 13. hid`retskog
vijeka);
VI – period bu|enja i obnove (od 13. vijeka (h) do danas).
Originalno vi|enje historije fikha dao je savremeni

pakistanski pravnik Kemal A. Faruki u djelu «Islamska pravna
nauka» (1962). On smatra da je islamska jurisprudencija u svom
historijskom hodu pre{la sedam perioda:
I – period Objave i primjene {erijata u privatnoj sferi – od
13. godine prije Hid`re do Hid`re;
II – period Objave i primjene {erijata u javnoj sferi – od
Hid`re do 10. hid`retske godine;
III – period ugledanja – od 11. godine (h) do 40. godine (h);
IV – period ìve tradicije i re'ja – od 41. godine do oko 200.
godine (h);
V – period id`tihada – od oko 201. do oko 400. godine (h);
VI – period taklida – od oko 401. do oko 1200. godine (h);
VII – period kanuna i dezintegracije – od oko 1201. do danas.
Iz ovih periodizacija, ilustrativno navedenih, mogu se

izvu}i zaklju~ci o nekim momentima koji po op{tem shvatanju
30
imaju zna~aj po~etka novih razdoblja za historiju fikha. U prvom

redu, period ìvota Muhammeda, (a. s.) se izdvaja u posebno
razdoblje koje ima karakter zakonodavnog perioda. Dalje se
poseban zna~aj daje periodu uprave «halifa na pravom putu».
Formativnim periodom islamske jurisprudencije smatra se
razdoblje od polovine 1. vijeka (h) do kraja 3. vijeka, po{to su se
u to vrijeme pojavili pravnici koji su udarili temelj islamskoj
pravnoj nauci. Iza toga je nastupilo vrijeme elaboracije pravnog
tuma~enja u okviru metodologije pojedinih velikih pravnika,
formirane su pravne {kole i zaokruène cjeline pravnog u~enja u
obliku fikha pojedinih mezheba. To je u~injeno u vremenu od
po~etka 4. vijeka do polovine 8. vijeka (h). Nakon toga je
nastupilo vrijeme slije|enja pravnih {kola, vrijeme komentatora i
glosatora, koje je trajalo sve do po~etka 13. vijeka (h), kada se
osporava teza o kona~nosti rje{enja islamske pravne nauke i
po~inje period obnove islamske jurisprudencije.
Slijede}i ove momente u ovim predavanjima }e biti dat
jedan op{ti pregled historije fikha. Me|utim, prije izlaganja
zakonodavnog perioda {erijatskog prava bit }e potrebno iznijeti
op{te podatke o dru{tveno-pravnim ustanovama u Arabiji prije
islama. Na to nas upu}uju dvije okolnosti: prvo, ~injenica da je
islamsko zakonodavstvo objavljivano i po~elo da se primjenjuje u
stvarnosti Arabije 7. vijeka n. e. obavezuje nas da poznajemo
tada{nje dru{tveno-pravne ustanove koje }e postati predmet
promjene i, drugo, selektivno preuzimanje odgovaraju}ih obi~aja
u cjelinu islamskog prava. Ovakav pristup omogu}ava da se u
islamskom pravu uo~e elementi univerzalnog i lokalnog karaktera.
LITERATURA: Abdur Rahim, Muhammadan Jurisprudence,

Lahore (-), 2-16; Anwar Ahmad Qadri, Islamic Jurisprudence in the
Modern World, Lahore 1981, 3-9; Joseph Schacht, An Introduction to
Islamic Law, Oxford 1964, 6-9.
31
DRUŠTVENO-PRAVNE USTANOVE
U PREDISLAMSKOJ ARABIJI
Op{te oznake predislamskog doba. Vrijeme izme|u

izdavanja Justinijanove kodifikacije (529-534. n. e.) i smrti
Muhammeda (a. s.) (632), u razmjerama tada{njeg svijeta, smatra
se jednim od najmra~nijih perioda ljudske historije. Dvije
tada{nje velike civilizacije bile su na umoru – rimska i perzijska.
Spolja su bile uzdrmane najezdama nomadskih naroda, a iznutra
nagriène tiranijom, gra|anskim ratovima i bole{tinama. Veliki
gradovi, simboli anti~kog svijeta, kao {to su Antiohija, Cezareja,
Damask, Jerusalem i Aleksandrija bili su opusto{eni u prvim
decenijama 7. vijeka.
Dru{tvo predislamske Arabije. U takvom stanju na

Arabijskom poluotoku semitska plemena i klanovi nastanjeni u
pustinjskim predjelima su vodili primitivan ìvot. To je bila
posljedica nedostatka vode i drugih uvjeta za poljoprivredu, te
ostalih prirodnih bogatstava. Preovladavao je nomadski na~in
ìvota, premda su na priobalnom podru~ju i raskrsnicama va`nih
puteva postojale i koncentracije sjedila~kog stanovni{tva.
32
Stanovni{tvo je bilo podijeljeno na plemena, rodove i

porodice. U okviru ove podjele postojale su starje{ine ~ija je uloga
ukazivala na vojni~ki karakter dru{tvenog ure|enja tada{njih
Arapa, {to odgovara i ustanovama drugih naroda na sli~nom
dru{tvenom stadiju. Bile su poznate starje{ine nad deset ljudi
(arifi) i starje{ine nad stotinu ljudi (kaidi). Izvan srodni~ke grupe
kojoj je pripadao stanovnik predislamske Arabije nije imao svijest
o nekim vi{im ciljevima. Porijeklo je posebno uvaàvano, a
prednost Arapa nad nearapima je posebno nagla{avana. Ovi
posljednji su nazivani «adèmi», {to je doslovno zna~ilo «nijemi».
(Tako su i Sloveni Germane nazivali «Nijemcima»).
Stanovni{tvo gradova nazivano je dèma'a. Ni tu
plemenska struktura nije bila rastrojena. Pojedinci su pripadali
plemenu ro|enjem ili adopcijom, a pleme i plemenska lojalnost
bili su kamen temeljac dru{tvenog ìvota.
U pogledu vjeroispovijesti ve}ina stanovnika Arabijskog
poluotoka bila je idolopokloni~ka. U manjem broju je bilo
prelaznika na hri{}anstvo i sljedbenika Zoroastra. Uz to su jo{
postojale uticajne koncentracije Jevreja u okolini Jesriba i na jugu
Arabije.
U vrijeme pred pojavu Poslanika u Arabiji nije postojao
nikakav nadplemenski autoritet koji bi imao funkciju javne vlasti.
Svako pleme je biralo starje{inu ({ejh). To je u ve}ini slu~ajeva
bio pojedinac koji se isticao svojim porijeklom, godinama i
mudro{}u, te na taj na~in zadobio po{tovanje saplemenika.
Njegova glavna funkcija je bila da predstavlja pleme u odnosima
sa drugim plemenima. U vo|enju poslova pomagao mu je savjet
staraca. Njegove odluke u okviru plemena su provo|ene pod
pritiskom plemenskog mnijenja, a bez oslonca na bilo kakav
aparat prinude. Pojedinac koji bi odbio da se pokori autoritetu
starje{ine obi~no bi prebjegao rivalskom plemenu, koje bi mu
33
pruìlo za{titu prihvativ{i ga kao «uljeza» (dehil). Ukoliko bi

pripadnik neke mo}ne porodice po~inio kakav zlo~in, a porodica
odbije da ga preda starje{ini, u takvom slu~aju bi svi pripadnici te
grupe napu{tali pleme i pridruìvali se nekom drugom plemenu
kao «saveznici» (ahlâf).
U ovom periodu u Meki se uo~avaju tendencije za
obrazovanje ustanova karakteristi~nim za gradske dràve. Tome je
doprinijela okolnost da se stanovni{tvo na tom mjestu bilo ustalilo
i da je dràlo u posjedu Kjabu, koja nije bila samo centar
hodo~a{}a ve} i brojnih dru{tvenih zbivanja.
Prema tradiciji, Kusejj, potomak Kurej{a, ustanovio je pet
slu`bi koje su kasnije postale nasljedne u pojedinim rodovima ili
porodicama. Te slu`be su bile: 1. daru-n-nedve – ili savjetodavno
tijelo sastavljeno od gra|ana iznad 40 godina ìvota i predstavnika
pojedinih porodica; 2. liva' – zastavni{tvo koje je pripadalo vojnom
zapovjedniku Meke (ovo je sli~no ustanovi bajraktara kod drugih
naroda sa jakim plemenskim tradicijama); 3. rifade – kupljenje
poreza za ishranu hodo~asnika na godi{njem skupu na Mini; 4.
sikaje – uprava izvora; 5. hidàbe – ili ~uvanje klju~eva Kjabe.
Ekonomija predislamskih Arapa je bila prili~no
jednostavna: rad je potcjenjivan, plja~ka je smatrana zakonitim
na~inom pribavljanja vlasni{tva, a ropstvo je bilo ra{irena pojava.
To sve ukazuje da je predislamsko dru{tvo u Arabiji bilo u stanju
propadanja egalitarnih plemenskih ustanova na mjesto kojih jo{
nisu do{le ustanove novog dru{tvenog poretka.
Vlasni{tvo je bilo individualno, a kao naj~e{}i predmeti na
koje se ono odnosilo su bili: kamile, konji, {atori, odje}a, oru`je i sl.
U gradovima je zemlji{te imalo zna~ajnu vrijednost, a posjedovane su
i ku}e i du}ani. Svetili{ta su smatrana javnim vlasni{tvom i to su bila
jedina dobra takvog statusa. Nije pravljena razlika izme|u pokretne i
nepokretne imovine, kao ni naslije|ene i one koja je ste~ena. Pravo
34
vlasni{tva je bilo priznato svima, uklju~uju}i i ène, ali se nije moglo

o~uvati ukoliko pojedinac nije uìvao za{titu porodice ili roda. Bez
takve za{tite on je bio ostavljen na milost i nemilost ostalim
u~esnicima «rata svih protiv sviju» u dru{tvu Dàhilijjeta.
Pravo predislamske Arabije. U literaturi je prihva}ena

podjela prava predislamske Arabije na obi~ajno pravo beduina i
ne{to razvijenije pravo gradskog stanovni{tva. U svakom slu~aju
kao op{ta karakteristika prava ovog doba se navodi odsustvo
pisanih pravnih spomenika.
Izvori za saznanje obi~ajnog prava beduina su predislamska
i rana islamska poezija i plemenska predanja. Obi~ajno pravo se u
detaljima razlikovalo od plemena do plemena, ali se ipak moè
govoriti o njegovim op{tim karakteristikama. U gradovima kao {to
su Meka, Taif i Jesrib bilo je posebno razvijeno trgova~ko pravo.
O tome svjedo~i veoma razvijeni ugovor o zajmu s kamatom, kao
i drugi trgova~ki termini koji se spominju u Kur'anu prilikom
osude idolopokloni~ke prakse. Razvijena trgovina sa vizantijskom
Sirijom, perzijskim Irakom i ju`nom Arabijom dovelo je arapske
trgovce u doticaj sa brojnim ustanovama poznog rimskog i
sasanijskog prava. Strani uticaji su se zato najvi{e odrazili na
ustanove obligacionog i donekle ratnog prava, dok je statusno i
porodi~no pravo, naslje|ivanje i krivi~no pravo bilo pot~injeno
arabijskom plemenskom sistemu.
Statusno i porodi~no pravo. U dru{tvu predislamske

Arabije punopravnim ~lanovima su smatrani mu{karci sposobni
da nose oru`je. @enska lica su imala drugorazrednu poziciju:
isklju~ena iz reda naslje|ivanja, ali sa priznatim pravom sticanja
imovine, mada su i tu bila upu}ena na mu{ke za{titnike u pogledu
o~uvanja tako ste~ene imovine. Poloàj maloljetnika ili starih lica
35
ograni~ene poslovne sposobnosti (non compos mentis) bio je za

stepen lo{iji, po{to obi~ajno pravo nije osiguravalo mehanizme
njihove za{tite od nepo{tenja staratelja.
Za odnose me|u polovima, kako navodi J. Schacht, nije bilo
toliko karakteristi~no postojanje vi{eènstva koliko u~estalost
razvoda i promiskuitet koji je dovodio do te{ko}e da se povu~e
linija razgrani~enja izme|u braka i prostitucije. Postojali su
razli~iti oblici bra~nih veza uklju~uju}i i privremene.
Nezainteresiranost muèva u pogledu morala supruge dovodila je
do «posu|ivanja» supruge gostima (sli~no obi~ajima Eskima ili
«gostinskoj obljubi» kod Slovena), ili dopu{tanja da odre|eno lice
vr{i muèva bra~na prava kao naknadu za odre|enu uslugu, ili put
da se dobije plemenito potomstvo. Obi~aj drànja robinja i
konkubina bio je tako|e ra{iren.
Postojala je neograni~ena sloboda jednostranog otkazivanja
braka i ponovnog vjen~avanja otpu{tene ène. Nakon smrti muà,
ène su smatrane dijelom zaostav{tine, {to je uklju~ivalo pravo
nasljednika da ih vjen~aju za sebe ukoliko nisu bili u zabranjenom
stepenu srodstva ili da im odaberu muà.
Nasljedno pravo. Nasljedno pravo je bilo u funkciji ja~anja

unutra{nje povezanosti porodica i rodova. Po{to su srodni~ke
grupe predstavljale skup lica povezanih mu{kom vezom sa
zajedni~kim pretkom pravo nasljedstva je dato mu{kim
srodnicima (agnati, 'asaba) i to onima koji su «sposobni da se
bore i brane blago». Na taj na~in je odràvana postoje}a struktura
porodice, a imovina je ostajala u okviru postoje}ih srodni~kih
grupa. Svi ènski, kao i maloljetni mu{ki srodnici bili su isklju~eni
iz nasljedstva. Me|u samim mu{kim srodnicima potomci su imali
prednost nad precima a preci nad pobo~nim srodnicima.
36
Sloboda testamentalnog raspolaganja izgleda da je postojala

pod uvjetom da ostavitelj nema mu{kih srodnika, a ukoliko je
imao, mogao je vr{iti raspolaganja za slu~aj smrti u vidu
pojedina~nih poklona (legata), mada neki autori govore o
apsolutnoj slobodi testiranja.
Gra|ansko pravo. Imovinsko-pravni odnosi su bili

razvijeni pod uticajem zna~ajnog trgovinskog prometa. S druge
strane, u oazama gdje su postojali uvjeti za razvoj zemljoradnje
razvili su se i neki pravni ugovori povodom kori{tenja zemlji{ta.
Predislamski Arapi su imali neograni~enu slobodu
raspolaganja stvarima u vlasni{tvu putem pravnih poslova me|u
ìvima. Postojali su razvijeni pravni oblici potpunog otu|enja
stvari (kupoprodaja, poklon, razmjena) ili otu|enja njenih plodova
(zajam, posluga, zakup). Mnogi od ovih poslova su bili
{pekulativnog karaktera, {to je odgovaralo moralnim shvatanjima
tada{njih Arapa.
Najrazvijeniji ugovor u dru{tvu Dàhilijeta je bio
kupoprodajni i u okviru njega ostvarena je potpuna sloboda
ugovaranja. Bile su poznate sljede}e vrste kupoprodaje: obi~na
kupoprodaja (bej'), gdje se razmjenjuje stvar za novac;
prenumeraciona kupovina (selem), gdje je kupac duàn da prvi
izvr{i isplatu kupoprodajne cijene a prodavac }e stvar docnije
predati u odre|enom roku; prodaja po cijeni ko{tanja (et-tevelije);
prodaja po sniènoj cijeni (vedi'); prodaja uz magi~ne radnje,
poznata pod imenom bej'bi ilkai-l-hadèr, gdje bi se iznad stvari
namijenjenih za prodaju razbijao kamen i sve stvari na koje bi pali
komadi kamena kupac bi morao kupiti a da pritome ni jedna strana
nije imala pravo odustanka. U strogo formalne kupoprodajne
ugovore spadao je i ugovor pod imenom mulamese, koji se
smatrao zaklju~enim ako kupac dotakne izloènu robu koja samim
37
tim postaje njegovo vlasni{tvo bez obzira da li prodavac bio

saglasan sa cijenom ili ne. Pod kupoprodaju stari Arapi su
svrstavali i ugovor mukajeda ili me|urazmjenu stvari (trampa) i
sarf, razmjenu novca za novac.
Ugovor o zajmu uz kamatu bio je posebno ra{iren me|u
gradskim stanovni{tvom. U tom smislu u literaturi se posebno
spominje jevrejska kolonija u Jesribu, gdje je bila ra{irena
neograni~ena kamata (riba). Prakticiran je i ugovor o posluzi
('arije), koji je poslugoprimcu davao pravo kori{tenja plodova
posu|ene stvari.
Me|u zemljoradni~kim stanovni{tvom prakticirani su
razli~iti ugovori o zakupu zemlji{ta. Bilo je uobi~ajeno davanje u
zakup u roku od jedne a najvi{e dvije ili tri godine. Zakupnina je
pla}ana u novcu ili u dijelovima proizvoda. Ukoliko bi bilo
ugovoreno da zakupodavac osigura sredstva za kultivaciju, ugovor
se nazivao muhabere, a ukoliko je ta sredstva nabavljao zakupac,
ugovor se zvao muzare'a.
Krivi~no pravo. U plemenskom dru{tvu predislamske

Arabije zlo~in pojedinca pripisivan je srodni~koj grupi kojoj je
po~inilac pripadao. Povrije|eno pleme je imalo pravo da zahtijeva
izru~enje po~inioca koji bi bio podvrgnut zakonu taliona («oko za
oko, zub za zub»), ili da zahtijeva isplatu naknade ili kompenzacije
(dije). Zakon taliona je bio modificiran u zavisnosti od dru{tvenog
poloàja umije{anih lica. Ako bi pripadnik neuglednog plemena
ubio pripadnika poznatog ili uglednog plemena, srodnici ubijenog
bi zahtijevali ìvote dva mu{karca za jednog svog, ili ìvot
mu{karca za jednu ubijenu ènu ili ìvot slobodna ~ovjeka za
ubijenog roba. Ovo modificiranje zakona taliona usljed dru{tvenih
razlika pokazuje da je plemensko dru{tvo Dàhilijeta bilo uveliko
u stanju degradacije. Me|u drugim kaznama u historijskim
38
izvorima se spominje i odsijecanje ruke kradljivcima (prakti~no

primjenjivao u slu~ajevima kada kra|u izvr{i pripadnik siroma{ne
ili inferiorne porodice). Me|u Arapima koji su primili jevrejsku
vjeru (naro~ito u okolini Jesriba) primjenjivane su neke kaznene
odredbe jevrejskog prava, modificirane tokom vremena.
Sudstvo. Kako je ve} navedeno, osnovnu karakteristiku

svakog plemenskog ure|enja, pa i onog koje je vaìlo u
predislamskoj Arabiji, predstavlja odsustvo bilo kakvog
nadplemenskog autoriteta koji bi vr{io funkciju organa javne
vlasti. Samim tim bilo je nemogu}e zamisliti bilo kakav ure|en
sistem sudstva. Uprava plemenskim poslovima bila je povezana sa
rje{avanjem sporova. Starje{ina plemena rje{avao je sporove
saplemenika, a me|uplemenske nesuglasice povjeravane su
izabranim sudijama. Interesantna je konstatacija da nepostojanje
organiziranog sudskog sistema u predislamskoj Arabiji nije dovelo
do preovladavanja samopomo}i, ve} obra}anja izabranim
sudijama koji su se nazivali hakem. Bio je obi~aj da ovim
sudijama pomaù odre|ena lica, nazvana hilfu-l-fudul, koji su
uzimali u obzir prava povrije|enog ili o{te}enog lica. Izabrani
sudija nije morao da pripada odre|enoj dru{tvenoj kategoriji, ali je
to ~esto bio starje{ina plemena. êsto su ovu funkciju vr{ili i
vra~evi (kahin), po{to su im predislamski Arapi pripisivali
natprirodne mo}i. U svakom slu~aju, stranke su se morale
dogovoriti o licu koje }e presuditi spor, kao i o pitanju o kome se
sudi. Prije su|enja morala je biti data zaloga (imovina ili taoci)
kao jamstvo da }e se stranke podvrgnuti presudi izabranog sudije.
Ova odluka je, perma Schachtovom istraìvanju predislamskog
prava, bila prije autoritativno saop{tenje o pravu koje se odnosi na
odre|eni slu~aj nego izvr{na presuda.
39
Procedura primjenjivana pred izabranim sudijama ima

sli~nosti s drugim primitivnim pravima: preovladava formalizam
te kori{tenje iracionalnih dokaznih sredstava. êsto kori{teno
dokazno sredstvo bila je zakletva. Ona nije smatrana obi~nim
dokazom da se govori istina ve} je smatrana aktom kojim se
okon~ava spor. Posebna pa`nja posve}ivana je ceremoniji
polaganja zakletve. Kao mjesto te ceremonije spominje se Hatim,
jedan dio zida oko Kjabe ~ije ime ukazuje na vjerovanje da }e
onoga ko se krivo zakune sti}i kazna (hatim doslovno zna~i
«razmrskan, smrvljen»). Tekst zakletve koja se polagala u vrijeme
Dàhilijeta nije poznat, ali se vjeruje da se zaklinjalo Hubelom,
glavnim boànstvom politeisti~kih Arapa, odnosno precima.
Ovako je u glavnim crtama izgledalo pravo predislamske
Arabije. Objavom [erijata nastat }e nova situacija: umjesto
lokalnih pravnih obi~aja pojavit }e se pravo koje sebi postavlja za
cilj za{titu sistema vrijednosti univerzalnog karaktera i po ~emu i
samo pravo predstavlja dar Boìji koji iz iznadhistorijskog svijeta
biva unesen u svijet ljudske historije. Pri tome }e propisi
univerzalnog karaktera i va`nosti biti kombinovani sa lokalnim
elementima. U islamsko pravo }e tako u}i i neki arapski obi~aji,
prethodno pre~i{}eni i vra}eni u stanje prvobitne ~istote.
LITERATURA: Abdur Rahim, Muhammadan Jurisprudence,

Lahore (-), 2-16; Anwar Ahmad Qadri, Islamic Jurisprudence in the
Modern World, Lahore 1981, 3-9; Joseph Schacht, An Introduction to
Islamic Law, Oxford 1964, 6-9.
41
PERIODI HISTORIJE [ERIJATSKOG PRAVA
I – DOBA ZAKONODAVSTVA (OBJAVA [ERIJATA)
1. Dru{tveno-historijske prilike
Nesumnjivo je period poslani~ke misije Muhammeda (a. s.)

najva`niji period historije islamskog prava. Indijski pravnik Abdur
Rahim nazvao je ovo doba «zakonodavnim periodom islama».
Zakon je tada objavljen od Boga u obliku teksta Kur'ana
protuma~enog od strane Boìjeg Poslanika.
Histori~ari dijele vrijeme poslani~ke misije Muhammeda
(a. s.) na dva perioda (mekanski i medinski) s obzirom na vrstu
propisa koji su objavljivani, domen njihovog vaènja i op{te
uvjete ìvota prvih muslimana. Kao glavni argument za ovo
razlikovanje se navodi okolnost da je objava u Meki davala
naglasak na u~vr{}enju vjere i unutra{njem moralnom pro~i{}enju
pojedinaca, a da je u Medini zapo~ela objava pravnih propisa u
punom zna~enju te rije~i, tj. propisa koji reguliraju odnose me|u
pojedincima i koji imaju izvr{nu sankciju javne vlasti. Neki autori
~ak isklju~uju mekanski period iz historije islamskog prava
rukovo|eni modernom definicijom pravne norme. Po njima bi
42
ovaj period spadao u historiju islamskog vjerskog u~enja, morala

i sl. Me|utim, po{to islam ima specifi~no poimanje prava
(uklju~uje odnose izme|u Boga i ~ovjeka – ibadat – u domen
pravnog normiranja), to se mekanski period ne moè isklju~iti iz
historije islamskog prava, nego je dovoljno naglasiti njegove
specifi~nosti.
U pogledu ta~nog vremenskog odre|enja trajanja
mekanskog i medinskog perioda postoje neznatne razlike me|u
islamskim autorima. S druge strane, postoje napori da se ovi
periodi do u detalje rekonstrui{u. Tako savremeni muslimanski
pravnik Abdulazim [erefuddin navodi da je Muhammed (a. s.) kao
Boìji Poslanik proveo u Meki 12 godina 5 mjeseci i 13 dana, tj.
od 17. ramazana 41. godine nakon svog ro|enja pa do 1. rebiul-
evvela 54. godine nakon ro|enja.
U Medini je Boìji Poslanik proveo 9 godina 9 mjeseci i 9
dana, tj. od 1. rebi-ul-evvela 54. godine nakon ro|enja pa do 9. zu-
l-hid`dè 63. godine ìvota.
Izraèno broj~ano, mekanski period obuhvata 19/30
Kur'ana a medinski 11/30.
Mekanski period. Op{ta karakteristika ovog perioda je

odsustvo posebnog bavljenja pravnim pitanjima, kako u Objavi,
tako i u prakti~nim postupcima Boìjeg Poslanika. U ovom
periodu Objava je u prvom planu imala isticanje principa Boìje
jedno}e (tevhid), izno{enje znakova Boìjeg postojanja, izno{enje
pouka o sudbini pro{lih naroda i moralno usavr{avanje pojedinaca.
Jasno je da Objava zapo~inje sa pitanjima unutarnjeg
pro~i{}enja pojedinca i njegovog moralnog ja~anja. Tek nakon
promjene u du{i ~ovjeka mogla se o~ekivati promjena u njegovom
vanjskom pona{anju, a samim tim i na podru~jima pravnog
43
normiranja. Za mekanski period Objave karakteristi~no je

iskazivanje vjere u privatnoj sferi pojedinaca. To je bilo i jedino
mogu}e u okolnostima ìvota malobrojne muslimanske skupine u
politeisti~kom okruènju. Zaklju~ak da je cilj Objave u Meki bilo
unutarnje pro~i{}enje pojedinaca osnaùje i ~injenica da je salat
(namaz) propisan u ovom periodu. Po{to se namaz kroz ibadat
uklju~uje u strukturu islamskog prava, to je ova ustanova jedan od
rijetkih primjera islamskog zakonodavstva u medinskom periodu.
Medinski period. Preseljenjem Boìjeg Poslanika u Jesrib

(koji je nakon toga prozvan Medinom) 622. n. e., zapo~eo je novi
period u historiji islamskog prava. Najva`nija novina u
iskazivanju islama bilo je konstituiranje ummeta – zajednice
vjernika. Nakon toga je Boìji Poslanik poduzeo mjere za
unutra{nje ure|enje dru{tvenog ìvota u Medini.
Najva`niji akt koji je u tom pravcu u~injen je dono{enje
ustava grada-dràve Medine. Ovaj konstitutivni akt je donio
Muhammed (a. s.) nakon savjetovanja sa muslimanskim i
nemuslimanskim predstavnicima stanovni{tva. Ovom ustavu je u
literaturi posvetio posebnu pa`nju Muhammed Hamidullah, pa
}emo se na njega pozvati u daljem izlaganju.
Ustav grada Medine poti~e iz 1. godine po Hid`ri, a u
izvorima se naziva kitab (spis) ili sahifa (list, dokument). Sadrì
52 ~lana, od kojih se 25 odnosi na muslimane a 27 na nemuslimane.
Ovim aktom je progla{eno stvaranje dru{tveno-pravnog entiteta
sastavljenog od muslimana iz Meke, muslimana iz Medine i
nemuslimana iz Medine koji prihvataju centralnu vlast Boìjeg
Poslanika. Svim ~lanovima zajednice su priznata jednaka prava,
naro~ito u vrijeme rata. Svaki gra|anin je duàn pomo}i izvr{enje
pravde ~ak i ako je to na u{trb njegovog plemena ili najbliìh
~lanova porodice. Bog predstavlja izvor zakonitosti i pravice, a
44
Muhammed, Boìji Poslanik, vrhovni je sudija. Zlo~incima je

zabranjeno pruàti za{titu. Nemuslimanima je data sloboda
vjeroispovijesti i pravo primjene vlastitih vjerskih propisa u svim
ìvotnim pitanjima {to zna~i da je garantirana pravna autonomija.
2. Izvori prava
Kao izvori prava u medinskom periodu su fungirali: vahj

(Boìja objava, ili otkrovenje), koja se manifestuje u razli~itim
pojavnim oblicima; id`tihad (rasu|ivanje Boìjeg Poslanika) i
postoje}i pravni obi~aji Arapa koji su bili podvrgnuti
islamskom propitivanju (urf). Vahj je imao izraz u tekstu i
smislu propisa (Kur'an), ili samo u njegovom smislu (Sunnet),
o ~emu govori i podjela islamskih u~enjaka na vahj metluvv i
vahj gajr metluvv.
a) K u r' a n
Medinski period Objave se moè vjerno rekonstruirati i u

pogledu redoslijeda sureta i u pogledu stvarnih doga|aja koji su
bili povod normiranja.
Najstarija sura iz ovog perioda je «El-Bekare» II (2. godina
h.), a sadrì propise pravnog karaktera koji se ti~u: promjena
Kible, pitanje zabranjenih jela, posta, zekjata, hadà, dìhada itd.
zatim slijedi sura «El-Enfal» (VIII), objavljena povodom bitke na
Bedru. Na pravnom podru~ju regulirala je pitanje ratnog plijena
(ganime). Sura «En-Nisa» (IV) objavljena je izme|u 3. i 5. godine
(h), a sadrì propise o udovicama, siro~adi, nasljedstvu, braku itd.
45
Na osnovu ovih normi histori~ari su izveli zaklju~ak da je

objavljena nakon bitke na Uhudu, kada se osjetila stvarna potreba
za ovakvim pravnim propisima. Sura «El-Ahzab» (XXXIII)
objavljena je oko 5. godine (h) i sadrì, izme|u ostalog, propise u
odnosu Boìjeg Poslanika i njegovih èna, o obla~enju èna,
adopciji itd. «Et-Tevbe» (IX) u dijelu o kome se govori o
odnosima muslimana i nemuslimana, posebno ustanovi dìzje
(glavarine), objavljena je oko 8. godine (h).
Lista kur'anskih sura koje sadrè ajete pravnog karaktera
ovim, naravno, nije iscrpljena. Ovdje je navedena u funkciji
primjera metoda i podru~ja kur'anskog zakonodavstva u Medini.
Metodi kur'anskog zakonodavstva

Muslimanski pravnici su na osnovu analize pravnih
tekstova Kur'ana do{li do saznanja o metodologiji islamskog
zakonodavstva. Tako se navodi da su primijenjeni sljede}i metodi:
- Metod stvarnih slu~ajeva: Kur'anski propisi su od samog
po~etka imali za cilj rje{avanje slu~ajeva koji su postojali u
stvarnom ìvotu. Kur'ansko zakonodavstvo nije rje{avalo
pretpostavljene, budu}e slu~ajeve, ve} je sadrìna jedne norme
dopirala do svijesti vjernika kroz rje{enje konkretnog slu~aja.
(Vidi, V:101).
- Metod na~elnog normiranja: Glavna te`nja Kur'ana je
postavljanje op{tih propisa i na~ela bez zalaènja u detalje. S
druge strane, u pojedinim va`nijim pravnim pitanjima date su
konkretne i precizne norme, pa je u tom pogledu ovo na~elo
dopunjeno. (Vidi, IV:29 u pogledu imovinsko-pravnih
transakcija).
- Metod postupnog uklanjanja {tetnih obi~aja i prakse.
Pojedine negativne dru{tvene pojave Kur'an nije ukidao odjednom
46
ve} postupno. Na taj je na~in osigurana naklonost u dru{tvu u

kome su se objavljeni propisi imali primjenjivati. Ilustrativan
primjer za kori{tenje ovog metoda pruà zabrana alkoholnih pi}a
koja se moè pratiti u sljede}im ajetima: II:219, IV:43, V:90, kao
i izricanje sankcija za blud u ajetima: IV:45, 46; XXIV:2.
Podru~ja kur'anskog zakonodavstva

Muslimanski pravnici su poduzimali poku{aje da izdvoje i
prebroje kur'anske ajete pravnog karaktera (ajatu-l-ahkam).
Jedan od njih, egipatski autor Abdulvehhab Hallaf, navodi da se na
porodi~no pravo odnosi 70 ajeta, na gra|ansko daljih 70, na
krivi~no 30, na sudstvo i sudski postupak 13, na ustavno pravo 10,
na me|unarodne odnose 25 i ekonomiju i finansije 10. Ra{ireno je
mi{ljenje da se oko 500 ajeta ili 1/13 Kur'ana odnosi na pravo.
Mi }emo na ovom mjestu dati prikaz osnovnih na~ela koja je
Kur'an postavio na odre|enim pravnim podru~jima i dati osnovne
historijske podatke o normiranju glavnih islamskih ustanova.
Ibadat. Za razliku od drugih pravnih sistema, posebno

sekularnih, u islamskom pravu se podru~je odnosa izme|u Boga i
~ovjeka smatra domenom pravnog reguliranja. Islamsko pravo
ovo podru~je ~ak smatra prioritetnim poljem interesiranja, pa se u
fikhskim djelima na prvom mjestu izlaè ibadat.
Kur'an sadrì naloge o svim vjerskim obavezama (farz).
Propisi su izloèni na sumaran na~in (id`malijjen), pa je njihovo
detaljiziranje ostavljeno Boìjem Poslaniku.
Ve} je spomenuto da je namaz propisan u Meki, o ~emu
svjedo~i hadis o isra'u. Post je propisan u Medini 3. godine (h). U
prvo vrijeme u Medini je bio propisan post jevmu'a{urâ', da bi
kasnije bio zamijenjen postom mjeseca ramazana. Propisan je
47
tako|e i post koji ima funkciju vjerske sankcije (keffâre), i to za

prekr{aj zakletve, zihar (formu otkaza braka rasprostranjenu u
Dàhijjetu), prekr{aje had`skih obreda i sl. Zekjat je propisan u
Medini izme|u 2. i 9. godine. U prvo vrijeme je prakticiran kao
li~no davanje pojedinaca rukovo|eno principima «dobro~instva».
Kasnije je, prema M. Hamidullahu, 9. godine (h) dobio karakter
dràvnog poreza, po{to su za njegovo ubiranje angaìrani javni
slu`benici. U funkciji javnog poreza zekjat je spominjan i u
ugovorima Muhammeda, (a. s.) i pojedinih arapskih plemena.
Had` je tako|e propisan u Medini, ali je pro{lo izvjesno vrijeme
dok su muslimani uspjeli da izvr{e po prvi put ovaj obred. Bez
uspjeha su to poku{avali 6. godine (h). Sljede}e godine su mogli,
na osnovu ugovora na Hudejbiji, obaviti umru u trajanju tri dana.
Godine 8. (h) osvojena je Meka, pa su muslimani te i sljede}e
godine obavili had` zajedno sa idolopoklonicima. Sljede}e, 9.
godine (h), zabranjeno je mu{ricima da hodo~aste Kjabu, pa je ta
godina prozvana senetu-l-bera'e po suri u kojoj je sadràn ajet o
zabrani, a koji je na hadù prou~io Hazreti Alija. Had` i umra su
postojali u predislamskoj vjerskoj praksi, ali su kur'anskim
normiranjem pro~i{}eni od iskrivljenosti.
Gra|ansko pravo. Op{ta karakteristika kur'anskog

zakonodavstva na ovom podru~ju je postavljanje op{tih na~ela i
smjernica i regulisanje onih oblika poslovnog prometa koji su bili
poznati u vrijeme Objave.
U suri «En-Nisa» (IV, 29) postavljeni su principi zabrane
sticanja imovine na nedozvoljen na~in i saglasnost volja u
ugovornim poslovima (konsenzualnost). Ovi principi, uz zabranu
kamate, ~ine osnovu islamskog gra|anskog prava.
Kur'an je tako|e obratio pa`nju ugovorima kao najva`nijem
dijelu obligacionog prava. Vaì sloboda ugovaranja u granicama
48
objavljenog zakona, a ugovori su oslobo|eni balasta nepotrebnih

formalnosti. Radi lak{eg dokazivanja se traì svjedo~enje o
sklopljenom ugovoru, povodom zajma i kupoprodaje (II:282),
zapisivanje duga odnosno kupovne cijene ako kod kupoprodaje
nije ispla}ena (II:282) i savjesno ispunjavanje ugovora (V:1).
Porodi~no i nasljedno pravo. Bra~ni i porodi~ni odnosi su

u Kur'anu regulisani detaljno i precizno. O zna~aju ovih pitanja za
islamsko zakonodavstvo govori i okolnost da se IV sura naziva
«En-Nisa» a LXV «Et-Talak». Kur'anom su regulisana mnoga
pitanja koja se ti~u braka i porodice, kao {to su: sklapanje braka,
bra~ne smetnje (IV:23), prekid braka, poslijebra~ni pri~ek (II:228)
itd., o ~emu ovdje nije potrebno {ire govoriti po{to se to izu~ava u
posebnim disciplinama.
Nasljednopravni odnosi su tako|e regulirani detaljno i
precizno. Kur'an je iznio zakonski nasljedni red (IV:11, 12 i 176)
i dao osnovu za ustanovu oporuke (II:180).
Krivi~no pravo. I na ovom podru~ju Kur'an je postavio

neke op{te principe i propisao sankcije za pojedina djela. Na
temelju kur'anskih ajeta izvedeni su principi li~ne odgovornosti
(LXXIV:38) i nevinosti, odnosno ka`njavanja na osnovu krivice
(IV:92, 93). Za pojedina krivi~na djela, kojima se vrije|aju Boìja
prava i dobra pojedinaca, propisane su sankcije nazvane hudud.
Tu spadaju: ubistvo i ranjavanje (kisas), vanbra~ni seksualni
odnosi (zina), neosnovana optu`ba za te odnose (kazf), kra|a
(serika), razbojni{tvo (kat'u-t-tarik).
Me|unarodno pravo. Kur'an je dao osnovu za razvitak

islamskog javnog i privatnog me|unarodnog prava. Proklamovao
49
je jedinstvo ljudskog roda po porijeklu (IV:1) i zabranu

prisiljavanja u vjerskim stvarima (II:256), ~ime su pruèni osnovi
za priznanje razli~itosti, me|usobno uvaàvanje i toleranciju.
b) S u n n e t
Sunnet je, kako je poznato, postupak Muhammeda (a. s.),

bilo da se radi o njegovim izjavama, djelima ili pre{utnim
odobrenjima. Na osnovu ~injenice da je Muhammed (a. s.), bio
Boìji Poslanik, njegovom postupku dat je poseban zakonodavni
kvalitet. Njegove rije~i, djela i {utnja nisu bili kao postupanja drugih
ljudi. On je bio prenosilac i tuma~ Boìje volje, ali istovremeno i
vo|a muslimanske zajednice u Medini, poglavar medinskog grada –
dràve, sudija i, ne treba zaboraviti, obi~an ~ovjek.
Ove okolnosti treba imati na umu kada se prosu|uje pravni
karakter postupaka Muhammeda (a. s.). Naime, postavlja se
pitanje kakvu su teìnu imale rije~i, djela i pre{utna odobrenja
Muhammeda (a. s.) u konkretnom dru{tveno-pravnom ure|enju
Medine i, nakon toga, u vrijeme elaboracije islamskog prava.
Odgovor ne moè biti dat bez ra{~lanjivanja samog pojma
«postupak Muhammeda a. s.». Islamski pravnici su jo{ davno
uo~ili da je u li~nosti Muhammeda (a. s.) bilo objedinjeno vi{e
svojstava ili funkcija. Od toga, u kom svojstvu je Muhammed (a.
s.) dao odre|enu izjavu, preduzeo odre|enu fakti~nu radnju zavisi
i pravni karakter takve izjave ili radnje.
Egipatski pravnik Ali Hasan Abdulkadir navodi da su u
li~nosti Muhammeda (a. s.) bile koncentirane sljede}e funkcije:
risalet (dostavljanje Boìje objave), futja (davanje obja{njenja o
vjerskim pitanjima), kada (presu|ivanje sporova) i imamet
(vo|enje javnh poslova muslimanske zajednice). U prve dvije
50
funkcije Muhammed, (a. s.) se pojavljuje kao prenosilac Boìje

volje, njegove rije~i, djela ili pre{utna odobrenja tu ne
predstavljaju postupke obi~nog ~ovjeka ve} Boìjeg Poslanika.
Postupak Muhammeda (a. s.) u pitanjima risaleta i futja ima
normativni karakter; on je bio obavezan kako za vrijeme
Muhammedovog (a. s.) ìvota, tako i nakon toga, sve do kraja
svijeta, jer to ~ini sastavni dio [erijata.Takav je, npr. slu~aj sa
obja{njenjima kako se obavlja namaz, had` itd.
Druk~ija je situacija u pogledu izjava i djela Muhammeda
(a. s.), koje je on u~inio u svojstvu sudije li vo|e muslimanske
zajednice. Kada je presu|ivao sporove – a Muhammed (a. s.) je
bio glavni sudija u medinskom gradu – dràvi – Muhammed (a. s.)
je izricao presude na osnovu ~injenica koje su mu zainteresovane
strane podnijele. Neke stranke su to ~inile sa vi{e a neke sa manje
vje{tine. Zato je i presuda Muhammeda, (a. s.), kao uostalom i
presuda svakog sudije, zavisila od predo~enog ~injeni~nog stanja.
Sadràj presude nije bila apsolutna istina, kao u slu~aju risaleta i
futja, ve} pravna istina.
Sli~no ovome je bilo i sa odlukama Muhammeda (a. s.) u
svojstvu vo|e muslimanske zajednice i poglavara medinskog
grada. Postupak u tom svojstvu predstavljao je djelovanje u
konkretnoj dru{tveno-historijskoj situaciji, odgovor na izazove
stvarnog ìvota i jedan na~in da se ostvare vrijednosti Boìjeg
zakona u prilikama rane muslimanske zajednice u Arabiji 7. vijeka.
Postupak Muhammeda (a. s.) u svojstvu kada i imamet
nema apsolutno vaènje, ve} zna~aj primjera kako se treba pona{ati
u rje{avanju sli~nih slu~ajeva koji se mogu pojaviti. Protiv odluka
Muhammeda (a. s.) donesenih u ovim funkcijama ne mogu
proizvoljno ustajati pojedinci, ve} jedino moè nosilac javnih
ovla{tenja i sudstva u muslimanskoj zajednici u nekom kasnijem
dobu da odstupi ukoliko na|e da druga~ija odluka, bazirana na
51
druga~ijoj procjeni konkretnih okolnosti, bolje odgovara op{tem

interesu i efikasnije {titi osnovne vrijednosti [erijata. Ukratko, u
periodu Objave [erijata postupci Muhammeda (a. s.) koji se odnose
na kada i imamet imali su pravnu obavezanost ali su, s promjenom
dru{tveno-historijskih okolnosti, mogle biti modifikovane, a neke su
to stvarno bile.
Kao primjer odluka Muhammeda (a. s.) u svojstvu sudije
navode se stvari utvr|ivanja vra}anja duga, raskida braka i sl. Za
odluke Muhammeda (a. s.), donesene u svojstvu vo|e vjerske
zajednice, spominju se ugovori sa razli~itim arapskim plemenima,
koji se mogu na}i u poznatoj historiografskoj literaturi.
[to se ti~e porijekla normi sadrànih u postupku (Sunnetu)
Muhammeda (a. s.), ono je dvovrsno: nalazi se ili u vahju
(otkrovenju) ili u id`tihadu (samostalnom rasu|ivanju Boìjeg
Poslanika). Id`tihad se naro~ito izrazio na podru~ju su|enja ili
upravljanja javnim poslovima muslimanske zajednice. [erijatski
pravnici navode da se id`tihad Boìjeg Poslanika niukoliko ne moè
poistovjetiti sa id`tihadom kasnijih pravnih autoriteta. Id`tihad
Boìjeg Poslanika potvr|ivan je ili korigovan Boìjom objavom tako
da se nije mogla ustaliti odluka zasnovana na manjkavom ili
pogre{nom ljudskom rasu|ivanju. U slu~aju id`tihada pravnika nema
Boìje objave koja bi ga mogla potvrditi ili korigovati, jer je, kako je
poznato, Objava okon~ana zavr{etkom misije Muhammeda (a. s.)
Na Sunnetu je zasnovan znatan dio kasnije gra|evine
islamskog prava. Podru~je ibadata je do u detalje normirano
propisima koji izviru iz ovog pravnog vrela; na podru~ju
imovinskopravnih odnosa brojne ustanove dobile su legitimnost
na osnovu Sunneta (razli~ite vrste kupoprodaje i drugih ugovora,
pravo pre~e kupnje i sl.), neke specifi~ne ustanove {erijatskog
prava utemeljene su na postupku Muhammeda (a. s.) (vakuf –
osnivanje, uprava, funkcija).
52
c) P r e d i s l a m s k i obi~aji
Predislamski obi~aji Arapa, bilo da su poticali iz arapske

dru{tvene tradicije ili da su preuzeti od susjednih naroda, imali su
karakter dopunskog izvora prava u vrijeme Objave [erijata. [erijat
je, kako je poznato, sukcesivno objavljivan, a u me|uvremenu
narod se pona{ao po ustaljenim obi~ajima. Jedan obi~aj je
napu{tan tek ako bi bio osu|en zbog nesaglasnosti sa islamskim
vjerskim i moralnim obzirima i bio zamijenjen objavljenim
propisima. Iako u stanju stalnog ispitivanja i korigovanja
predislamski obi~aj je, ukoliko nije bio izri~ito dokinut ili
preina~en, bio efektivni regulator dru{tvenih odnosa u vrijeme
Muhammeda (a. s.). Ovi obi~aji su po{tovani zbog toga {to su se
u krajnjoj liniji oslanjali na objavu upu}enu Ibrahimu (a. s.), ali su
zbog ljudskog nesavr{enstva tokom vremena doìvjeli
iskrivljavanja. Osnova za po{tovanje predislamskih obi~aja nije,
dakle, bila u nekom respektiranju Dàhilijjeta, ve} u {er'u men
kablena, jednom ranijem vjerozakonu ~ije su neke zasade ipak
bile o~uvane.
To {to je o~uvano od ranijih objava, {to predstavlja «~istu
vjeru» i istinsko stanje stvari, nazvano ed-dinu-l-hanif,
inkorporisano je u {erijat Muhammeda (a. s.) pod imenom urf ili
kur'anskim terminom ma'ruf, kao «ono {to je dobro poznato» ili
«uobi~ajeno». Upu}ivanje na ma'ruf se nalazi u Kur'anu (II:180,
233, 236; IV:6). Kao izvor prava obi~aj je na{ao posebnu primjenu
u domenu imovinskopravnih odnosa (naslije|a, ugovora i sl.). Tako
se npr. u Kur'anu (II:233) kaè: «Otac djece duàn je da ih prema
postoje}em obi~aju hrani i odijeva». Amin Ahsan Islahi, pakistanski
pravnik, koji skre}e pa`nju na ovo zna~enje rije~i ma'ruf, navodi da
se na osnovu ovog ajeta razvedenoj èni i djeci uz nju ima osigurati
izdràvanje prema postoje}em obi~aju u dru{tvu.
53
Pozivanje na obi~aj u prvom redu se ticalo obi~aja arapskog

dru{tva, po{to je neposredni cilj [erijata u vrijeme Objave
ostvarivan u okvirima tog dru{tva. Me|utim, postoje podaci da su
uvaàvani i obi~aji drugih naroda. Me|utim, ti obi~aji nisu imali
karakter samostalnog izvora, ve} su u [erijat u{li putem kategorije
Sunneta ili op{teg na~ela da su stvari u na~elu dopu{tene ukoliko
nisu izri~ito zabranjene. Kao primjer za ovaj navod u literaturi se
navodi hadis iz Muslimove zbirke po kome je Muhammed (a. s.)
rekao: «Htio sam da zabranim dojenje u trudno}i, pa sam se
obavijestio o Vizantijcima i Perzijancima i na{ao da se kod njih doje
djeca, a to im ni{ta ne {kodi». (Ali Hasan Abdulkadir, op. cit., 53).
Uvaàvanje obi~aja u vrijeme Muhammeda, (a. s.) imalo je
za posljedicu kasnije uvaàvanje i obi~aja drugih naroda, kako u
fazi razrade islamskog prava, tako i u postupku primjene.
LITERATURA: Abdulazim [erefuddin, Tarihu-l-te{ri'i-l-

islamijji, Bengazi 1974, 41-73; Ali Hasan Abdulkadir, Nazretun
ammetun fi tarihi-l-fikhi-l-islamijji, Kairo 1965, 8-54; Muhammed
Hamidullah, Muhammed (a. s.), Zagreb 1977, 174-186; Amin Ahsan
Islahi, Islamic Law - Concept and Codification, Lahore 1979, 75-80.
55
II – DOBA HULEFA-I-RA[IDINA
Period uprave hulefa-i-ra{idina obuhvata vrijeme od izbora

Ebu Bekra za halifu (11. II/632) pa do ubistva Hazreti Alije (40.
III/660). Ovo vrijeme histori~ari izdvajaju u zaseban period koji
nazivaju «doba hulefa-i-ra{idina» ili «doba velikih Ashaba». Ovi
nazivi ukazuju na dvije karakteristike ovog perioda: u to vrijeme
javni poslovi muslimanske zajednice, koja se konstituirala u
dràvu ~iji se suverenitet protegao i na nemuslimansko
stanovni{tvo, nalazili su se u rukama najbliìh drugova Boìjeg
Poslanika koji su i nazvani «halife na pravom putu». U
muslimanskoj historiografiji ovom dobu se daje epitet «zlatnog
doba islama» (asru-s-seade). Me|utim, jedan objektivni
posmatra~ na}i }e u ovom dobu, pored nesumnjivog ugledanja na
praksu Muhammeda, (a. s.), i za~etke brojnih vjersko-politi~kih i
pravnih raskola, sukoba i borbi za javne funkcije i presti`. O tome
govori i podatak da su trojica od ~etverice «halifa na pravom putu»
izgubili ìvot od ruku zavjerenika ili politi~kih protivnika.
S druge strane, ovo doba karakterizira djelovanje poznatih
ashaba, bliskih drugova Boìjeg Poslanika, svjedoka njegovih
56
postupaka, poznavalaca u~enja i prakse islama, koji su dali temelj

kasnijem razvoju islamskih disciplina, me|u njima i pravnoj nauci.
Na dru{tvenom planu, vrijeme hulefa-i-ra{idina je doba
{irenja islama izvan Arabijskog poluotoka, zahvatanja teritorija
Vizantijskog i Perzijskog Carstva, nicanja novih gradova,
uklju~ivanja naroda razli~itih tradicija i kultura. Ovaj burni tok
historije imao je na pravnom planu za posljedicu pojavu novih
dotad neregulisanih slu~ajeva koji su zahtijevali pravno
normiranje. Brojne dru{tveno-pravne ustanove pokorenih
teritorija trebalo je sagledati i procijeniti u svjetlu islamskih
vjersko-moralnih principa. Sve je to zahtijevalo poseban napor
pravne vlasti.
Vojna osvajanja koja su preduzeta u ovom vremenu u
izvjesnoj mjeri su ublaìla postoje}e napetosti unutar
muslimanske zajednice. Do{lo je do kretanja arapskih plemena
prema grani~nim predjelima gdje su osnovani novi gradovi
koncentrisani oko vojnih utvr|enja (Fustat, Kajrevan, Kufa, Basra
itd.). Osvojeno stanovni{tvo je dijelom pre{lo na islam, a dijelom
zadràlo svoju dotada{nju vjeru. Tako su se formirale sljede}e
dru{tvene grupe: muslimani-Arapi i muslimani-nearapi nazvani
mevali (klijenti) me|u kojima su postojale fakti~ke dru{tvene
razlike, te nemuslimani koji su imali status «{ti}enika» ili ehlu-z-
zime, gdje su spadali hri{}ani, Jevreji i zoroastrovci. Muslimanska
vlast se nije mije{ala u unutra{nju upravu poslova
nemuslimanskog stanovni{tva koje je imalo pravnu i sudsku
autonomiju. Glavna obaveza ovog stanovni{tva je bila lojalnost i
pla}anje poreza, a unutra{nja uprava bila je u rukama njihovih
vjersko-gra|anskih poglavara: biskupa u biv{im vizantijskim
krajevima i rabina u krajevima sa jevrejskim stanovni{tvom.
Na planu dru{tvenog ure|enja u ovom periodu su nastale
neke ustanove koje su preuzete u klasi~nu teoriju islamskog
57
prava, od kojih su neke nastavile da ìve u modifikovanom

obliku a neke dobile zna~aj «prakse ranih generacija». U prvom
redu, kreirana je ustanova hilafeta. Ebu Bekr se proglasio
«halifom Boìjeg Poslanika» (halifetu-r-resul). Hazreti Omer
je tako|e uzeo ovu titulu, mada je kasnije vi{e koristio naziv
«zapovjednik pravovjernih» (emiru-l-mu'minin). U svakom
slu~aju, u ovom vremenu je nastala ideja o ustanovi hilafeta kao
specifi~nom ure|enju vo|enja javnih poslova u muslimanskoj
zajednici. Smatralo se da javni poslovi sadràni u kategorijama
imamet, futja i kada (dakle, funkcije Boìjeg Poslanika osim
risalet – dobivanje Objave) treba da se vr{e od strane
pojedinaca kojima zajednica pokloni povjerenje. U svom
djelovanju trebalo je da se rukovode principima {erijatskog
prava po{to su bili smatrani i njegovim za{titnicima. U vrijeme
hulefa-i-ra{idina halife su ili birane od kruga najuglednijih
ashaba ili imenovane oporukom prethodnika, pa neki histori~ari
ovaj period nazivaju i «republikansko doba», iako ova
pore|enja nisu adekvatna.
Druga ustanova koja se za~ela u ovo doba je med`lisu-
{ura. Na osnovu kur'anskih naloga o savjetovanju, kao principu
vo|enja javnih poslova (XLII: 38), i prakse Boìjeg Poslanika,
Ebu Bekr je praktikovao konsultacije sa poznatijim ashabima u
rje{avanju va`nijih pitanja. Hazreti Omer je ustanovio regularno
savjetodavno tijelo koje se, izme|u ostalog, bavilo imenovanjem
javnih slu`benika. Ovaj savjet su zadràli i Hazreti Osman i
Hazreti Alija. Ovaj savjet, me|utim, nije uspio da se ustali zbog
sve ve}ih raskola i kasnijeg usvajanja dinastijskog na~ela, po{to
monrahija koja je uspostavljena s Emevijama nije trpjela
nezavisne izvore pravnih tuma~enja i u~e~{}a u dono{enju javnih
odluka. Isti razlozi su doveli i do modifikovanja ustanove hilafeta
koja je u tako izmijenjenom obliku nastavila da postoji kroz
naredne vijekove muslimanske historije.
58
2. Izvori prava
Pravo primjenjivano u ovo doba crpljeno je iz vi{e izvora:

Kur'ana, Sunneta, id`tihada ashaba, postoje}ih obi~aja u Arabiji i
obi~aja u osvojenim zemljama u zavisnosti od toga o kome
poru~ju pravnog reguliranja se radi. U odnosu na prethodni period
novi izvori prava su: id`tihad ashaba, pod ~ime se podrazumijeva
li~no rasu|ivanje nekog od ashaba u cilju saznanja pravog
zna~enja teksta Kur'ana i Sunneta, ili konkretizacije op{te
{erijatske norme na konkretni slu~aj, te obi~aji osvojenih zemalja
koji su kao izvor prava fungirali na imovinsko-pravnom podru~ju.
a) I d ` t i h a d a s h a b a
Id`tihad – intelektualni napor ashaba bio je usmjeren

saznanju pravog smisla kur'anskog teksta, zna~enja Sunneta,
primjeni op{tih kur'anskih normi na pojedina~ni slu~aj, te
prosu|ivanju novoiskrslih slu~ajeva o kojima u osnovnim
izvorima nije bilo konkretnog propisa. Id`tihad ashaba je
izraàvan u obliku mi{ljenja (fetva) i kao takav predstavljao je
pojedina~no mi{ljenje koje sadrì znanje neizvjesnog karaktera
(zanni), za razliku od Kur'ana i Sunneta ~iji nalozi sadrè znanje
kategori~nog, izvjesnog karaktera (kat'i).
Svi ashabi, me|utim, nisu imali karakter mud`tehida, niti su
izdavali fetve. To su bili, kako navodi Ibn Haldun u «Mukaddimi»
(str. 372, prema Ali Hasanu Abdulkadiru, op. cit., 77) samo
poznavaoci Kur'ana, znalci nasih i mensuh-ajeta, mute{abih i
muhkem i drugih dokaza koji poti~u od Boìjeg Poslanika. Oni su
zbog svog znanja bili nazivani el-kurra' (oni koji ~itaju Knjigu),
a kasnije, kada se nauka islama ra{irila i pojavio fikh kao zasebna
disciplina, nazvani su el-fukaha.
59
Predmet id`tihada ashaba nisu bila samo pravna pitanja, niti

se oni mogu nazvati pravnicima u pravno-tehni~kom smislu rije~i.
U ranim danima islama, kako u vrijeme Boìjeg Poslanika, tako i
u vrijeme hulefa-i-ra{idina, termini ilm i fikh su upotrebljavani u
zna~aju razumijevanja islama u cjelini, znanja o vjeri. Kada je
Hazerti Omer umro kaè se da je Ibni Mes'ud (u. 32 h./652) rekao:
«S njim je oti{lo devet desetina ilma». Kako je poznato, Hazreti
Omer nije samo bio poznat po svojim pravnim mi{ljenjima, ve} i
onome {to spada u teologiju i islamsko u~enje u naj{irem smislu.
U vrijeme hulefa-i-ra{idina muslimanska zajednica se
suo~ila sa brojnim novim problemima koji su zahtijevali umne
napore. U ovo vrijeme znanje koje je nastalo kao rezultat
kori{tenja uma i koje je predstavljalo li~no mi{ljenje pojedinaca
po~inje se nazivati fikh, a ono znanje koje se dosezalo putem
tradicije (hadisa) nazivano je ilm. S druge strane, zbog op{teg
realisti~kog pristupa islamskom u~enju u ovo vrijeme, osnovne
teme interesovanja bile su one prakti~ne prirode. Muslimane ovog
perioda nije interesovalo apstraktno islamsko u~enje, ve} su kao
osnovno pitanje postavljali: kako uskladiti svoj ìvot sa Boìjom
voljom izraènom u Objavi i postupku Boìjeg Poslanika. Iz tog
razloga, u polje interesovanja mud`tehida ovog perioda do{le su u
najve}oj mjeri stvari moralnog, vjersko-du`nosnog i pravnog
karaktera. Time je bio otvoren put za kasnije suàvanje zna~enja
fikha na «znanje o ljudskim pravima i du`nostima» (ma'rifetu-n-
nefsi ma leha ve ma alejha).
Ashabi koji su imali nivo mud`tehida davali su mi{ljenja
samo o problemima koji su postojali u stvarnom ìvotu. To je bilo
nastavljanje kori{tenja metoda realnih slu~ajeva koji je do{ao do
izraàja u Kur'anu i Sunnetu. I tada su se nerado odlu~ivali za
izdavanje fetvi, boje}i se da u nejasnim pitanjima ne bi dozvolili
ono {to je zabranjeno niti zabranili ono {to je dozvoljeno.
60
Tradicija je zabiljeìla pravna mi{ljenja ~etverice prvih

halifa i drugih ashaba njihova vremena. Okolnost da je halifa dao
neko pravno mi{ljenje nije samom tom mi{ljenju davala pravnu
obaveznost. Naprotiv, tek ako bi to mi{ljenje zadobilo potvrdu
ashaba koji su smatrani fakihima, ulazilo bi u cjelinu
primjenjivanog prava. Tako je u ovom peridou zapo~elo
formiranje novog izvora islamskog prava: id`maa, ili saglasnosti
mi{ljenja. Me|utim, u ovo doba radilo se samo o id`mau ashaba.
Saglasnost ashaba o jednom pravnom mi{ljenju bitno je uticala na
njegov kvalitet: to vi{e nije bilo neobavezno mi{ljenje pojedinca
ve} stav o kome je postignuta saglasnost naju~enijih drugova
Boìjeg Poslanika, koje je samim tim bilo autoritativno i
obavezivalo zajednicu. Tako prihva}ena mi{ljenja postajala su
praksa prve generacije muslimana (selef). Ideja saglasnosti ashaba
u kasnijem vremenu je transformirana u saglasnost u~enjaka
(id`mau-l-eimme) koji, u stvari, predstavljaju zajednicu u cjelini
(id`mau-l-umme).
înjenica da su postojala pravna mi{ljenja iz ovog doba o
kojima je postignuta saglasnost ashaba ukazuje i na mogu}nost
postojanja mi{ljenja koja su ostala vezana za odre|enog pojedinca
ili uì krug njegovih istomi{ljenika. Tako je stvarno i bilo. Razlike
u razumijevanju Kur'ana, u prihvatanju hadisa, te li~nom
prosu|ivanju odre|enih pitanja doveli su u pojedinim slu~ajevima
do pojave divergentnih pravnih tuma~enja. Histori~ari su
zabiljeìli ove slu~ajeve. Moè se re}i da je u ovom periodu
nastala osnova za kasnija razli~ita pravna tuma~enja i nastanak
posebnih pravnih {kola, po{to se svaka od ovih vezala, bar
zvani~no ili u glavnim crtama, za tuma~enje pojedinih ashaba.
Id`tihad pojedinih ashaba. Hazreti Ebu Bekr je donio

vi{e fetava od kojih su poznate sljede}e: 1. Odbio je traènje
61
Hazreti Fatime i Abbasa da im pripadne naslje|e Boìjeg

Poslanika, zasnivaju}i svoje mi{ljenje na hadisu: «Mi, Boìji
Poslanici, nemamo nasljednika. Ono {to ostane iza nas je sadaka».
Protuma~io je da ajet o naslije|u u ovom slu~aju trpi iznimke. 2.
Dao je, na osnovu izjave dvojice ashaba, neni nasljedni dio od 1/6,
pozivaju}i se na praksu Boìjeg Poslanika.
Hazreti Omer je poznat po velikom broju pravnih mi{ljenja
koja su uìvala po{tovanje njegovih savremenika. Navodi se da je
to bio rezultat prakse Hazreti Omera da se savjetuje sa ashabima
(med`lisu{-{ura) i tek onda formira svoj sud. Na taj na~in
odgovaraju}e mi{ljenje, pro{av{i kroz jedan oblik demokratskog
postupka, zadobilo bi op{te uvaàvanje. Takve su bile fetve hazreti
Omera: 1. uzimanje Hid`re za po~etak muslimanske ere; 2.
uvo|enje kazne od 80 udaraca bi~em za uìvanje alkoholnih pi}a,
po{to ni Kur'an ni Sunnet ovu kaznu nisu precizirali; 3. zabrana
privremenog braka (mut'a). Ovaj brak je, perma predajama, jedno
vrijeme bio dozvoljen u vrijeme Muhammeda, (a. s.), ali je kasnije
dokinut. Hazerti Omer je protuma~io da je ovaj oblik braka bio
dozvoljen radi potrebe (darure), pa kada je potreba pro{la nestala
je osnova zakonitosti tog akta. Hazreti Omerov id`tihad u ovom
pitanju nisu prihvatili Hazreti Alija i neki drugi ashabi, a preko
Hazreti Alije i {i'ije u cjelini; 4. klanjanje teravih-namaza u
dèmatu. U vrijeme Muhammeda (a. s.) i Ebu Bekra teravih
namaz se klanjao pojedina~no. Hazreti Omer je uveo praksu da se
ovaj namaz klanja u dèmatu, obrazloìv{i to korisno{}u. U
fikhskim djelima se, tako|er, navodi da je klanjanje 20 rekjata
teravih-namaza uvedeno nakon Boìjeg Poslanika, a na osnovu
samih okolnosti u ovom periodu; 5. tuma~enje da je tzv. trostruki
talak izraèn u jednoj formuli definitivni prekid bra~ne veze. U
vrijeme Muhammeda (a. s.) i Hazreti Ebu Bekra trostruki talak dat
u jednoj re~enici ili jednom momentu smatran je jednom izjavom
o otpustu ène koja se mogla opozvati (red`'i). Hazreti Omer je u
62
takvoj izjavi vidio tri formule o otpustu, {to je povla~ilo definitivni

raskid bra~ne veze. Tako pu{tena èna mogla se ponovo vjen~ati
za ranijeg muà ukoliko u me|uvremenu bude sklopila brak sa
nekim drugim licem i bude ga zakonito raskinula. Hazreti Omer je
izrekao ovo mi{ljenje kao sankciju za one koji olahko poseù za
otpustom ène, «Bogu najmrèm halalom». Dana{nja praksa
{erijatskih sudova ne usvaja fetvu Hazerti Omera.
Hazreti Osman je vaìo za dobrog poznavaoca propisa o
hadù. Poznate su njegove fetve: 1. davanje zekjata na vrijednost
koju odre|eno lice nekome pozajmi. Pravnim poslom
pozajmljivanja odre|ena vrijednost ne izlazi definitivno iz
imovine vlasnika, po{to zajmodavac ima tra`beno pravo na istu
koli~inu vrijednosti prema zajmoprimcu. Zato se u ukupan zbir
vrijednosti na koje se daje zekjat ura~unava i ona koja se nalazi
kod drugih lica na osnovu zajma. O ovom mi{ljenju postignut je
id`ma (sukuti); 2. davanje prava na naslije|e supruzi pu{tenoj u
vrijeme muève smrtne bolesti. Hazreti Osman je u aktu muà koji
u smrtnoj bolesti otpu{ta ènu vidio djelo izvr{eno u cilju li{enja
nasljednog prava koje èni po [erijatu pripada. Zato je odlu~io da
takvoj èni pripada nasljedni dio, koji joj je dat na osnovu bra~ne
veze; 3. uvo|enje drugog ezana na dùma-namazu. U vrijeme
Muhammeda, (a. s.) i prve dvojice halifa u~io se jedan ezan za
dùma-namaz. Hazreti Osman je uveo i drugi ezan u funkciji
pripreme za dùmu. U~enje dva ezana je postala ustaljena praksa
sve do na{ih dana.
Hazreti Alija se u dono{enju fetvi oslanjao na sopstveno
poznavanje glavnih izvora, duh [erijata i veliku mo} rasu|ivanja.
Najvi{e fetvi izdao je u Kufi. U literaturi se navodi (Ali Hasan
Abdulkadir, op. cit., 78) da je primjenjivao individualni pristup
pravnom tuma~enju za razliku od Hazreti Omera koji je vi{e
koristio kolektivni. To, s jedne strane, i okolnost da su, kasnije,
63
Hazreti Alijine pristalice mnoga tuma~enja mu pripisali, s druge

strane, imalo je za posljedicu da je samo jedan dio predaja od
Hazreti Alije prihva}en u pravnim {kolama ehli-sunneta, i to one
koje su prenesene preko ehlu-bejta i drugova Abdullaha b.
Mes'uda, koji je djelovao u Kufi.
Me|u njegovim fetvama se isti~u sljede}e: 1. odre|ivanje
najkra}eg trajanja trudno}e u vremenu od 6 mjeseci. Na osnovu
su~eljavanja dva kur'anska ajeta, onog o tome da se dijete nosi i
odbija od dojenja u roku od 30 mjeseci i onoga da majke doje
djecu pune dvije godine izveo je zaklju~ak da trudno}a traje
najmanje 6 mjeseci; 2. odbijanje primjene krivi~ne sankcije na
du{evno poreme}enu ènu koju je Hazreti Omer htio kazniti za
blud kamenovanjem. Hazreti Omer je, kako se prenosi, prihvatio
obrazloènje Alije da je Allah, d`. {. oslobodio du{evno
poreme}ene odgovornosti, i povukao odluku o kamenovanju uz
rije~i «Da nije bilo Alije, propao bi Omer».
Pored hulefa-i-ra{idina po svojim fetvama bili su poznati i

sljede}i Ashabi:
Abdullah b. Mes'ud (umro 32. h./652) bio je dobar
poznavalac islamskog u~enja i, posebno, postupaka Muhammeda
(a. s.) To duguje okolnosti da je znatno vrijeme proveo u slu`bi
Muhammeda (a. s.), ìve}i uz njega i prate}i ga kroz najva`nije
doga|aje, po~ev od Hid`re pa do kraja ìvota Boìjeg Poslanika.
Hazreti Omer ga je poslao kao u~itelja o vjeri u Kufu, gdje je
ostavio neizbrisivi trag. Oko njega se formirao krug u~enika koji
}e posluìti kao osnova za nastajanje kasnije pravne {kole. U
pravnom mi{ljenju je slijedio put Hazreti Omera, pa }e i to biti
va`na okolnost za misaono oformljenje kasnije kufanske {kole.
Umro je u Medini.
64
Zejd b. Sabit (umro 45. h./665) poznati je pisar Boìjeg

Poslanika. Vodio je prepisku Muhammeda (a. s.) i prve dvojice
halifa sa tada{njim vladarima. Poznati je prenosilac hadisa, a
me|u ashabima poznat je kao najbolji stru~njak za {erijatsko
nasljedno pravo. Najvi{e fetvi dao je iz ovog podru~ja.
Ai{a, supruga Boìjeg Poslanika, slovila je kao izvanredan
poznavalac {erijatskih pitanja koja se odnose na intimni ìvot i
feraiz.
Abdullah b. Abbas je uìvao veliki ugled zbog svoga
dubokog znanja (bahru-l-ilm), a Abdullah ibn Omer je bio
poznat po znanju {erijatskih propisa koji se odnose na vjerske
obrede.
Pojava razli~itih pravnih tuma~enja me|u ashabima. U

vrijeme hulefai-ra{idina pojavile su se prve razlike u tuma~enju
prava. Razlozi ove pojave su vi{estruki: razli~ito razumijevanje
odre|enih kur'anskih ajeta ili termina, razli~iti kriteriji za
prihvatanje hadisa, odnosno poznavanje utvr|enog Sunneta u
konkretnom slu~aju, te razlike u li~nom prosu|ivanju. Razlike u
pravnom tuma~enju, koje su se pojavile me|u ashabima, imale su
dalekose`ne posljedice. Kasnije ustanovljene pravne {kole vezale
su se za tuma~enja pojedinih ashaba, te su njihovi pristupi
tuma~enju [erijata zadobili vaènje koje uveliko prelazi mjesna i
vremenska ograni~enja. S druge strane, treba napomenuti da se
razlike u pravnim tuma~enjima ashaba po svom motivu, a samim
tim i vrijednosnim kvalifikacijama, razlikuju od nekih kasnijih
divergentnih pravnih tuma~enja koja su nastala u krugovima
vjersko-politi~kih grupa (npr. haridìja) u cilju zadobijanja
vo|stva u muslimanskoj zajednici. Takva tuma~enja su
predstavljala fakti~ku zloupotrebu islamskog u~enja.
65
Razlike u razumijevanju kur'anskog teksta. Pojedini

termini ili ajeti u cjelini razli~ito su shva}eni od strane pojedinih
ashaba. Razli~ito razumijevanje Teksta imalo je za posljedicu
razli~itu sadrìnu pozitivnih normi temeljenih na tom tekstu.
Takav je bio slu~aj sa propisom o poslijebra~nom ~ekanju (iddet).
U Kur'anu se kaè: «@ene koje su otpu{tene neka ~ekaju,
ìve}i odvojeno, tri perioda (kuru')» (II:228). U ovom ajetu
upotrijebljena je rije~ kuru', koja moè da zna~i ènsko mjese~no
pranje (menstruacija), ali i stanje ~isto}e izme|u dvije
menstruacije. Hazreti Omer, Alija, Ibn Mes'ud i Ebu Musa el-
E{'ari su smatrali da kuru' zna~i menstruacija (hajd), dok su Ai{a,
Zejd b. Sabit i Ibn Omer smatrali da to ozna~ava period izme|u
dvije menstruacije (tuhr).
Ove razlike u tuma~enju imale su za posljedicu razli~ite
stavove o duìni trajanja iddeta: prema prvom tuma~enju, iddet se
okon~avao zavr{etkom tre}e menstruacije; prema drugom
tuma~enju, po~etkom tre}e menstruacije.
Razlike u prihvatanju hadisa. Po{to u vrijeme hulefai-

ra{idina nisu postojale vjerodostojne zbirke hadisa, ashabi su
primjenjivali razli~ite metode utvr|ivanja autenti~nosti
informacija o Sunnetu Boìjeg Poslanika. Hazreti Omer je traìo
dva prenosioca kao zalogu vjerodostojnosti jednog hadisa, Hazreti
Alija je traìo zakletvu ravije. Utvr|ivanje vjerodostojnosti jednog
hadisa je bilo prethodno pitanje za zasnivanje jednog pozitivno-
pravnog rje{enja na takvoj predaji.
U literaturi se kao primjer navodi slu~aj Fatime b. Kajs.
Ona je pred Hazreti Omerom izjavila da joj je mu` dao trostruki
otpust u vrijeme Poslanika, a Boìji Poslanik joj nije dodijelio
pravo na smje{taj i izdràvanje na teret muà u vrijeme iddeta.
66
Hazreti Omer nije prihvatio ovaj hadis, smatraju}i da je rje{enje

sadràno u njemu protivno kur'anskom tekstu. Rekao je da ne
moè dokinuti propis Boìje Knjige zbog izjave jedne ène za
koju nije siguran da li govori istinu ili ne. Tuma~enje Hazerti
Omera su prihvatili ira~ki pravnici. Drugi pravnici su prihvatili
ovaj hadis (Malik i [afija), vezuju}i se za odre|ene ashabe, te nisu
dosudili izdràvanje otpu{tenoj èni u vrijeme iddeta. Oni su
kur'anski ajet (LXV:6) koji govori o izdràvanju protuma~ili u
uèm smislu – kao da se to odnosi samo na trudnicu.
Razlike u li~nom prosu|ivanju. U slu~aju nepostojanja

konkretnog propisa u Kur'anu i nepoznavanja ili nepostojanja
utvr|enog Sunneta, Ashabi su rje{avali slu~ajeve koriste}i li~no
prosu|ivanje rukovo|eni duhom [erijata. Pri tome su, naravno,
pojedina~ne procjene korisnosti i svrsishodnosti mogu}ih rje{enja
varirale od ashaba do ashaba.
Ibn Mes'ud je pitan da li supruga ima pravo na vjen~ani dar
(mehr) u slu~aju kada joj je mu` umro, brak nije konsumiran, a
visina mehra nije prethodno odre|ena. Ibn Mes'ud je rekao da
takvoj èni pripada pravo na dar uobi~ajen me|u ènama njenog
dru{tvenog statusa, da ima pravo na zakonski nasljedni dio iz
ostav{tine muà i da na nju pada obaveza poslijebra~nog ~ekanja.
Ibn Omer i Zejd b. Sabit su donijeli druk~iju odluku. Prema
njima, supruga u ovom slu~aju nema pravo na vjena~ni dar, ali se
poziva na naslje|e muève imovine. Ira~ki pravnici su prihvatili
mi{ljenje Ibn Mes'uda, po{to je ashab Ma'hil b. Sinan izjavio da je
i Poslanik u sli~nom slu~aju gotovo identi~no postupio.
67
b) O b i ~ a j i o s v o j e n i h z e m a l j a
Ovi obi~aji su odigrali ulogu izvora prava na podru~ju

uprave i finansija, odnosno na onim pravnim podru~jima na
kojima su se rane generacije muslimana susrele za vrlo kratko
vrijeme s velikim brojem novih odnosa i ustanova. Pravna nauka
koja se u to vrijeme za~injala nije odmah mogla dati nova rje{enja
zasnovana na islamskim konceptima, pa je, uz odre|ene korekcije,
usvajano postoje}e pravno stanje. Ali Hasan Abdulkadir navodi da
je u vrijeme hulefa-i-ra{idina zadràno ranije ekonomsko-
finansijsko ure|enje u osvojenim krajevima uz izmjene pojedinih
propisa i da je poreski sistem na islamskim osnovama izgra|en tek
u 2. vijeku (h). U isto vrijeme su zadràne i postoje}e upravne
institucije, koje su kasnije doìvjele modifikacije. S obzirom na
porijeklo, obi~aji koji su funkcionirali kao izvor prava u
finansijama i upravi bili su vizantijski ili perzijski.
Tako je npr. u vizantijskim i perzijskim pokrajinama
osnovnim porezom smatran porez na zemlju. U Kur'anu je u
pogledu nemuslimana propisan porez dìzja koji se davao po
glavi stanovnika (IX:29) – glavarina. Kada su muslimani osvojili
pojedine vizantijske i perzijske pokrajine, zadràli su, pored
dìzje, i porez na zemlju koji je nazvan harad`. O starosti i
prisutnosti ovog poreza na podru~ju Bliskog istoka govori podatak
da je harad` aramejska rije~.
U vrijeme Hazreti Omera u upravu Hilafeta je uveden institut
divan, koji je predstavljao dràvni popis stanovni{tva za posebne
potrebe. Ovakvi popisi su ranije postojali u perzijskoj dràvi, pa neki
autori, u traganju za zna~enjskim izvori{tem ovog termina upu}uju
na perzijsku rije~ «dev», kojom je ozna~avan sekretar. Drugi
smatraju da ovaj termin vodi porijeklo od arapske rije~i «devvene»,
koja zna~i «sakupiti, registrovati». U svakom slu~aju, historijski
68
izvori tvrde da je ustanova divana uvedena oko 20. (h) godine. U

prvo vrijeme ustanovljen je divanu-l-dùnd, popis vojnika po kome
su vr{ene isplate njihovih prinadle`nosti. Ovaj popis se odnosio na
Medinu. U drugim krajevima nastavljeno je kori{tenje vizantijskih i
sasanijskih popisnih dokumenata. U tim krajevima i administracija je
jedno vrijeme vo|ena na perzijskom, odnosno gr~kom jeziku.
Postoje podaci i o posrednom prihvatanju pravnih propisa
Vizantije o carinama u vrijeme Hazreti Omera putem prakse
reciprociteta. Muhammed Hamidullah citira historijske izvore prema
kojima je tre}i halifa naredio u pismu namjesniku u pograni~noj
pokrajini prema Vizantiji da se od vizantijskih trgovaca koji ulaze u
«Daru-l-islam» naplate carinske da`bine srazmjerne onim koje
Vizantija napla}uje od muslimanskih trgovaca kada ulaze na njen
teritorij. Ovo kori{tenje prakse osvojenih ili susjednih zemalja bilo je
privremeno. Primjenjivano je dotle dok se nije konstituisala islamska
teorija finansija. Neki pravni oblici privrednog prometa zate~eni u
osvojenim krajevima uneseni su, nakon vrijednosnog ispitivanja, u
cjelinu islamske pravne nauke. Pri tome je primjenjivan selektivni
metod: prihvatani su pravi~ni obi~aji. Takvim su npr. ocijenjeni
perzijski propisi o zemlji{nom porezu, dok su takvi vizantijski
propisi u Siriji, Egiptu i nekim drugim krajevima odba~eni. Ina~e,
obi~aji osvojenih zemalja imali su, i kada su uvaàvani, karakter
izvora partikularnog prava, tj. primjenjivani su samo u krajevima
gdje su zate~eni prije muslimanskih osvajanja.
3. Primjena prava
U vrijeme «halifa na pravom putu» do{lo je do

uspostavljanja odvojenog sistema sudstva. Kako se navodi u
historijskoj literaturi, u vrijeme Hazreti Ebu Bekra nije pravljena
69
razlika izme|u sudskih i upravnih organa. Ebu Bekr je podijelio

zemlju na vi{e pokrajina, kojima je na ~elo stavio namjesnike. Oni
su imali u rukama ovla{tenja upravne, vojne i sudske vlasti. Bili su
nadle`ni da komanduju vojskom i vr{e isplatu vojni~kih pla}a, da
budu imami u dàmijama i klanjaju dùmu-namaz, da osiguravaju
pravni poredak na svojoj teritoriji, nadziru javni moral, izvr{avaju
krivi~ne sankcije po {erijatskom pravu, osiguraju bezbjedan put
hadìjama, brinu se za unapre|enje poljoprivrede itd.
U isto vrijeme Hazreti Ebu Bekr je imenovao posebne ljude,
poznavaoce prava, za davanje pravnih tuma~enja i analiti~ko
bavljenje pravnom naukom. Tako je ustanovljena funkcija
muftija. U to vrijeme muftije su bili: Omer, Osman, Alija,
Abdurrahman b. Auf, Zejd b. Sabit i Ebu Hurejre.
Dio histori~ara smatra da je Hazreti Omer izvr{io diobu
sudske i upravne vlasti. Navode da je u svakoj pokrajini imenovao
kadiju, kao posebnog dràvnog slu`benika nadle`nog isklju~ivo
za rje{avanje sporova i primjenu prava. Kadije u ovo doba nisu
imali posebne rezidencije, radili su u dàmijama, a postupak koji
su primjenjivali bio je neformalan. Hazreti Omer je preduzeo vi{e
mjera za o~uvanje ugleda novopostavljenih sudskih slu`benika i
spre~avanje korupcije. Dao je kadijama visoku pla}u, tako da nisu
imali potrebe za dodatnim prihodima, spre~avao im je da se bave
trgovinom i zanatstvom. Na tu je funkciju imenovao ugledne i
u~ene ljude.
U historijskoj literaturi se navodi Hazreti Omerovo pismo Ebu
Musau el-E{'ariji, koji je bio namjesnik u Kufi, u kome su iznijete
instrukcije za su|enje. Me|utim, treba spomenuti da ima histori~ara,
kako ranijih (kao Ibn Hazm), tako i kasnijih, koji su izrazili sumnje
u pogledu autenti~nosti ovog pisma. U svakom slu~aju, ovo pismo je
va`no zbog principa sudskog postupka koji su u njemu sadràni i koji
su se primjenjivali makar i u ne{to kasnijem dobu.
70
U ovom pismu su nagla{eni principi:

- jednako tretiranje stranaka;
- teret dokazivanja leì na tuìocu, zakletva na onome ko
odbija tu`beni navod;
- stranke se mogu nagoditi u pogledu predmeta spora, osim
ako nagodba ne bi bila protivna zakonu;
- kadija moè preispitati svoju odluku;
- rok za raspravu moè se unaprijed odrediti;
- svjedo~enje lica koja su ranije davala la`ne iskaze ne}e se
prihvatiti.
Ovi principi kasnije su u{li u {erijatsko procesno pravo

(usulu-l muhakeme).
LITERATURA: Ali Hasan Abdulkadir, op. cit., 54-105;

Muhammed el-Hudri, Tarihu-t-te{ri'i-l-islamijji, Kairo 1920., 95-122;
Bozena Gajane Strzyzewska, Tarihu-t-te{ri'i-l-islamijji, Bejrut 1980,
36-70, Sayed Athar Husain, The Glorious Caliphate, Lucknow 1974,
221-226; Muhammed Hamidullah, Uticaj rimskog prava na fikh,
Islamska misao, septembar 1983, 11-16.
71
III – DOBA RANIH [KOLA PRAVA
Period koji se u novijoj literaturi naziva «vrijeme starih

{kola» (mada pojedini autori pod ovim terminom ne
podrazumijevaju uvijek iste stvari) obuhvata drugu polovinu 1.
vijeka Hid`re. To je vrijeme koje se naziva i «pripremnim
periodom» historije islamske pravne nauke, pri ~emu se misli na
okolnost da su u ovom vremenu ìvjeli autoriteti koji su imali
ulogu transmisije pravnog znanja od vremena ashaba ka
kasnijem dobu.
Doga|aj koji je ovaj period odvojio od ranijeg doba «halifa
na pravom putu» bio je dolazak Emevija na vlast i ukidanje
izbornog hilafeta. Godine 41/661. prekinuta je uprava hulefa-i-
ra{idina a novi vladar, Muavija, uspostavio je monarhiju
(memleket, mulk) s dinastijskim principom naslje|ivanja vlasti.
Na vanjskom planu emevijska dràva postigla je dalje
teritorijalno {irenje koje je rezultiralo i prihvatanjem islama od
strane stanovni{tva osvojenih krajeva. Na unutra{njem planu
dovr{avano je cijepanje muslimanske zajednice na ve}inu,
dùmhur, ili ehlu-s-sunnet ve-l-dèma'at, {i'ije i haridìje.
72
Razlike u tuma~enjima vjerskih i dru{tveno-pravnih pitanja postat

}e konstanta historije muslimana.
U cjelini su Emevije ocijenjeni kao svjetovni vladari, osim
rijetkih izuzetaka. Njihovo osnovno bavljenje bila je dràva, u ~ije su
ure|enje po~eli uvoditi strane sadràje (dvor, ceremonije i sl.). Oni
su, kako kaè J. Schacht, izrazili «rastu}u i centralisti~ku birokratsku
tendenciju slu`bene administracije protiv beduinskog individualizma
i anarhije arapskog na~ina ìvota» (The Cambridge History of
Islama, II, Cambridge 1970, 547). Svojim aktima administrativnog
karaktera oni su ure|ivali podru~je ratnog i finansijskog prava
(posebno sakupljanje da`bina od pokorenog stanovni{tva, pla}anje
prihoda arapskim rentijerima i sl.). Postoji tuma~enje da su Emevije
bili sekularno orijentirani koliko iz opredjeljenja toliko i iz nu`de.
Naime, brzo {irenje granica dràve dovelo je do bogatstva stvarnog
ìvota, susreta sa razli~itim tradicijama i ustanovama, sa ~ime pravna
nauka nije mogla da ide u korak. Rezultat je bio u zahvatanju ìvota
administrativnim aktima svjetovnog karaktera. (K. A. Faruki,
Islamic Jurisprudence, Lahore 1962).
Nezainteresiranost emevijskih vladara za pravne posljedice
islamskog u~enja i njihov autokratski mentalitet koji je odbacio ne
samo sadrìnu ve} i formu uprave iz doba hulefa-i-ra{idina imali
su za posljedicu da je pobo`na ulema po~ela napu{tati javni ìvot,
okrenula se teoriji i u krugovima u~enjaka po~ela formulirati
islamsko pravo. Ovakvi u~enjaci po~eli su napu{tati Damask, kao
simbol emevijske uprave i prakse, uzmi~u}i ka rubovima dràve –
Medini i Iraku. U ovim krajevima, posebno u Medini, gdje je bila
jo{ ìva tradicija Boìjeg Poslanika i njegovih drugova, rani
pravnici su zapo~eli jedan od prvih poku{aja formuliranja
islamskog prava i njegove osnove.
Histori~ari, kao {to je Ali Hasan Abdulkadir, navode da u to
doba ni kod uleme ni kod obi~nog svijeta, svakako na razli~itim
73
nivoima, nije postojalo zadovoljavaju}e znanje o vjeri. Za vrijeme

Ibn Abbasa u Basri se malo znalo o sadekatu-l-fitru, a u drugim
krajevima kao {to je [am, bilo je i teìh slu~ajeva neznanja:
zabiljeèno je da su stanovnici ovih krajeva pitali ashabe i o broju
dnevnih namaza (A. H. Abdulkadir, op. cit., 111). U cjelini,
stanovnici Medine su bili najbolji poznavaoci vjerskih pitanja,
budu}i da su bili u neposrednom doticaju sa Sunnetom i na njemu
zasnovanom dru{tvenom praksom.
Op{ta orijentacija emevijskih vladara i stanje vjerskog
znanja nisu doveli u ovom periodu do nastanka vjerski
inspiriranog prava koje bi upravljalo ìvotom, ve} do prihvatanja
administrativne prakse kao izvora prava.
2. Izvori prava
U ovom periodu, iz poznatih razloga, nastaje dvojstvo

izme|u prava koje se formulira u krugovima pobo`nih u~enjaka
i prava koje se stvarno primjenjuje od strane javne vlasti. Pravo
koje je formulisano u krugovima uleme zasnivalo se na Kur'anu,
Sunnetu i id`tihadu ashaba i predstavlja ono iz ~ega }e se kasnije
formirati fikh. Ti propisi su bili formulisani s obzirom na
principe tuma~enja osnovnih tekstova i predstavljali su njihove
logi~ke dedukcije. To su bile norme idealnog prava, onakvog
kakvo bi ono trebalo da bude s obzirom na islamske izvore, i nisu
imale doticaja sa normama koje su vaìle u ìvotu emevijske
dràve. To }e kasnije bitno opredijeliti karakter pravne nauke:
ona }e se razvijati kao teorijska disciplina udaljena od stvarnog
ìvota i provjere u praksi.
74
S druge strane, pozitivno pravo emevijske dràve

oblikovalo se uredbama uprave i presudama sudija koje su
izdavane na osnovu postoje}e prakse i razloga cjelishodnosti (u
slu~aju javnog prava) i pravnog shvatanja i rasu|ivanja sudija –
re'j (u slu~aju sudskih odluka). Mnoge ovako donesene presude i
uredbe nisu mogle izdràti ispitivanje njihove islamske
utemeljenosti. Kao primjer se moè navesti fetva kadije [urejha,
na osnovu koje je pogubljen Hazreti Husein. U toj fetvi se kaè.
«Dokazano je da je Husein, sin Alije, prestupio granice islama
zbog ~ega se protiv njega moè izre}i smrtna kazna» (Dèvahiru-
l-kalam, Tabriz 1862, 88).
Kasnije Emevije, naro~ito od vremena Omera b.
Abdulaziza, iskazali su vi{e interesa za odnos uprave prema
islamu, kao {to su i pravnici mnogo vi{e razvili svoju prakti~nu
orijentaciju.
3. Pravna nauka
Pojedini drugovi Boìjeg Poslanika, koji su kao

vjerou~itelji, muftije ili sudije ìvjeli u odre|enim krajevima
ostavili su neizbrisivi trag u ìvotu i mi{ljenju mjesnog
stanovni{tva. Oko njih su se formirali krugovi u~enika koji su
dalje prenosili predaje i pravna mi{ljenja. Do kraja 2. vijeka (h)
tabi'ini su oformili krugove zainteresovane za propise Kur'ana,
Sunneta Boìjeg Poslanika i fetve ashaba. Ove skupine pojedinaca
srodnih duhova i zajedni~kih interesovanja predstavljaju rane
{kole islamskog prava. Unutar pojedinih {kola nije postojala
jednoobraznost doktrine, ali je s njima po~elo formulisanje prava
na manje-vi{e stru~an na~in. Rani pravnici su bili ljudi proèti
75
vjerom, udaljeni iz javnog ìvota ({to su smatrali posebnom

vrijedno{}u zbog neodobravanja postupaka emevijskih vladara),
ali su istovremeno bili vrlo po{tovani od muslimanskih masa.
U vrijeme tabi'ina obrazovale su se tri geografske cjeline u
kojima se razvila nezavisna pravna aktivnost: Irak, Hidàz i Sirija.
Hidàz je imao dva poznata centra pravni~ke djelatnosti: Meku i
Medinu. Irak tako|e dva: Kufu i Basru. Sirijska {kola se ne
spominje ~esto u ranim tekstovima, ali su histori~ari bili u stanju
da na osnovu radova Ebu Jusufa rekonstrui{u njeno u~enje makar
i u dijelovima.
Na ovom mjestu bit }e rije~i o dvije najzna~ajnije rane
{kole: hidàskoj (medinskoj) i ira~koj (kufanskoj).
a) H i d ` a s k a (m e d i n s k a) { k o l a
U vrijeme Emevija Medina je postala nau~na prijestonica

dràve. Vladalo je mi{ljenje da u~enjaci Haremejna najbolje
poznaju fikh po{to poti~u iz kraja u kome je ìvio Boìji Poslanik,
ashabi i gdje je i u 1. vijeku (h) bio o~uvan Sunnet.
Hidàska {kola se vezivala za mi{ljenje Omera b. el-
Hattaba, Zejda b. Sabita, Abdullaha b. Omera, Abdullaha b.
Abbasa i Hazreti Ai{e.
Prvim centrom pravne nauke u Hidàzu i ina~e se smatra
«sedam pravnika Medine» (el-fukahau-s-seb'atu bi-l-medine). U
krugu ovih pravnika bio je koncentrisan fikh ashaba, mada je malo
toga o~uvano. Prema ocjeni Ali Hasana Abdulkadira, {kola
«sedam pravnika Medine» predstavlja izgubljenu kariku u lancu
historije fikha. Period ovih pravnika, naime, povezuje doba
Muhammeda (a. s.) i ashaba sa vremenom nastanka mezheba.
76
Izu~avanje ove {kole je neophodno za saznanje i razumijevanje

teorijskih osnova pojave mezheba, razlika u tuma~enju prava i sl.
Imamom ove {kole se smatra Kurej{ija Seid b. El-
Musejjeb (u. 94. h.) poznat kao alimu-l-ulema-i ve fekihu-l-
fukaha-i. Bavio se isklju~ivo fikhom. Poznavao je rje{enja
Muhammeda (a. s.), fetve Ebu Bekra i Omera. U djelu «Tabekatu-
l-fukaha» [irazi navodi da su nakon smrti «~etiri Abdullaha» (Ibn
Abbas, Ibn Zubejr, Ibn Amr b. As, Ibn Omer) nauku fikha u svim
zemljama preuzeli muslimani nearapi (mevali), izuzev Medine,
gdje je njen nosilac bio Se'id b. El-Musejjeb.
Ovaj pravnik je ìvio u doba hulefa-i-ra{idina (Hazreti
Osmana i Alije) i Emevija (Muavije i Mervanovih sinova). Iako je
bio zatvoren zbog odbijanja lojalnosti pojedinim emevijskim
vladarima, ipak nije aktivno u~estvovao u borbama Emevija i
njihovih protivnika.
Drugi iz grupe «sedam pravnika Medine» je bio Urve b.
Ez-Zubejr (u. 94. h.). Navodi se da je pisao knjige o fikhu, koje,
naàlost, nisu sa~uvane.
Tre}i pravnik je bio El-Kasim b. Muhammed (u. 106. h.),
koji je vaìo za dobrog poznavaoca Sunneta i kriti~ara hadisa.
êtvrti pravnik je bio Ebu Bekr b. Abdurrahman (u. 94. ili 95. h.),
poznavalac hadisa. Zatim je slijedio Ubejdullah b. Abdullah b.
Mes'ud (u. 98. h.), u~itelj Omer b. Abdulaziza. [esti je bio
Sulejman b. Jesar (u. 107. h.), nadzornik trì{ta u Medini u vrijeme
Omera b. Abdulaziza. Sedmi pravnik je bio Haridè b. Zejd b.
Sabit (u. 99. h.), za koga se navodi da je davao fetve, rje{avao
nasljedno-pravna pitanja i pisao pravne dokumente ljudima.
U krugu «sedam pravnika Medine» zapo~elo je formiranje
islamske pravne nauke u tehni~kom smislu rije~i. Njihova je
velika zasluga za uvo|enje islamskih osnova u postoje}e obi~ajno
pravo u tada{njoj Arabiji. Oni su poduzeli korak da usklade pravni
77
ìvot sa islamskim normama na taj na~in {to su postoje}e obi~aje

i praksu reformisali u skladu sa izvorima islamskog u~enja.
Njihovom uticaju pripisuje se, izme|u ostalog, ve}e interesovanje
kasnijih emevijskih vladara za islam i upravu u skladu s vjerom.
Krugu ovih pravnika, naime, pripadao je Abdulmelik b. Mervan, a
imali su doticaj sa Omerom b. Abdulazizom za vrijeme dok je on
bio namjesnik u Medini (Ali Hasan Abdulkadir, op. cit., 149).
b) I r a ~ k a (k u f a n s k a) { k o l a
U vrijeme djelovanja medinske {kole, na drugom kraju

dràve, u Iraku, javila se druga pravna {kola. Iako nije bila manje
zna~ajna od prve, ova {kola, ipak, nije u masama uìvala isti ugled
kao {to je to bio slu~aj sa {kolom «daru-l-hid`re».
Kufanska {kola se pozivala na ashabe: Abdullah b. Mes'uda,
Ali b. Ebi Taliba i Omera b. el-Hattaba. Najzna~ajniji oslonac u
preno{enju znanja bio je Abdullah b. Mes'ud, koji je u toku svog
boravka u Kufi, u svojstvu vjerou~itelja, okupio zna~ajan krug
ljudi zainteresovanih za pravna pitanja. To su bili: Alkame b. Kajs
en-Neha'i (u. 62. h.), El-Esved b. Jezid en-Neha'i (u. 75. h.),
Mesruk b. el-Ed`de' (u. 63. h.), Ubejde b. Amr es-Selmani (u. 72.
h.), [urejh b. el-Haris el-Kadi (u. 82. h.).
Najzna~ajnija li~nost kufanske {kole je bio Ibrahim en-
Neha'i (u. 85. h.). Imao je poloàj i uvaàvanje sli~no onom
koje je Seid b. el-Musejjeb uìvao u Medini. Posebno je
zna~ajan kao spona izme|u Abdullaha b. Mes'uda i mezheba
Ebu Hanife. Poticao je iz porodice koja je dala vi{e pravnika.
Nije imao svoju halku, izbjegavao je publicitet i odgovarao je
onda kada je bio pitan. U preno{enju znanja i tuma~enja traìo
je kritiku sadrìne i forme.
78
c) O p š t e k a r a k t e r i s t i k e r a n i h { k o l a
U literaturi se kao op{te karakteristike ovih {kola navode:

1. Stare {kole prava imale su geografski karakter. Okupljale
su pravnike odre|ene teritorije koji su samim tim dijelili istu
pravnu tradiciju. Razlike koje su me|u njima postojale
predstavljale su razlike lokalnih tradicija a ne pravnog tuma~enja
glavnih pravnika. Vezivanje za pojedine pravnike do}i }e tek
kasnije – u vrijeme uspostavljanja klasi~nih pravnih {kola.
2. Stare {kole su bile izgra|ene na re'ju (pravnom
mi{ljenju) zasnovanom na lokalnim tradicijama. U prvo vrijeme
nije bilo velikih razlika, ali su kasnije generacije razvile po~etne
ili potencijalne razlike (naglasak na tradiciji, odnosno na razumu)
do krajnjih konsekvenci, pa su se obrazovale {kole hadisa i re'ja.
U ovo doba re'j nije bio posebno ograni~en ni preciziran. Mogao
se odnositi na zaklju~ivanje po kijasu, istihsanu, uvaàvanje
obi~aja itd.
3. Ove {kole su se razlikovale u pogledu prihvatanja hadisa
kao izvora prava. U ovo doba hadisi su preno{eni po zna~enju i u
odre|enom broju slu~ajeva vezivani su za nekog drugog a ne
Poslanika. Nekada je hadis bio izraàvan u obliku mi{ljenja
odre|enog pravnika (re'j).
Ra{irena je pau{alna ocjena da se hidàska {kola oslanjala
na hadis a da ga ira~ka {kola nije uvaàvala kao izvor prava.
Me|utim, stvarna razlika je bila u metodologiji prava. Hidàska
{kola je prihvatila urf (obi~aj) i id`ma (saglasnost) gra|ana
Medine kao na~in saznanja Sunneta, pa, prema tome, i kao izvor
prava. Time je Sunnet dobivao {iri smisao: Sunnet Medine. Ira~ka
{kola je bila posebno oprezna u prihvatanju hadisa koje je za svoje
uvjete smatrala jedinim na~inom saznanja Sunneta, jer se npr. u
79
obi~ajima stanovnika Kufe nije mogao na}i izvor saznanja

Sunneta Boìjeg Poslanika. Prihvatanjem hadisa kao glavnog
na~ina saznanja Sunneta ({to je bila glavna tendencija) i
suàvanjem njegovog zna~enja na Sunnet Boìjeg Poslanika,
objektivno je smanjen broj hadisa (predaja) koji su u okviru ira~ke
{kole posluìli kao izvor prava.
4. Mi{ljenja ira~kih pravnika su sa pravno-tehni~ke strane
bila preciznija i bolje zasnovana. Izraàvala su ve}u misaonu
slobodu za razliku od tradicionalisti~kog duha Medinjana. U Iraku
je bila ve}a prisutnost stranih elemenata. @ivot je bio sloèniji, pa
je zahtijevao ve}e intelektualne napore za razliku od
jednostavnosti ìvota u Hidàzu.
Rane {kole prava bavile su se izvedenim znanjem (fikh),
koje se razumskim argumentima crpilo iz objavljenih tekstova.
Ono se po svom kvalitetu razlikovalo od tradicionanlog znanja
(ilm) sadrànog u objavljenim izvorima.
Razlike me|u ranim {kolama. Glavni faktori koji su

doveli do po~etnih razlika u pravnom tuma~enju me|u pojedinim
ranim {kolama su:
1. Razli~ite tradicije pravnog tuma~enja za koja su se
vezale pojedine pravne {kole. Razlike koje su u pogledu pravnog
tuma~enja postojale me|u ahsabima reprodukovale su se u
generaciji tabiina na osnovu ~injenice da su se tabi'ini vezivali za
tuma~enja pojedinih ashaba. Broj kontradiktornih predaja se
umnoìo. Sada su se pojavile razli~ite predaje i o postupku
ashaba u pojedinim pitanjima. Prema jednoj predaji, Hazerti Ebu
Bekr i Omer su u~ili kunut-dovu na sabah-namazu, prema drugoj
ne. Kasnije su se mezhebi vezali za ove predaje, pa se u tom
pogledu razlikuju.
80
2. Id`tihad tabi'ina. Li~no prosu|ivanje tabi'ina se

iskazivalo na razli~ite na~ine: kao izbor me|u mi{ljenjima ashaba
u pojedinom pitanju, ili kao davanje vlastitog suda o pojedinom
slu~aju. Jasno je da je ovo dovodilo do novih razlika.
3. Regionalni i lokalni faktori. Razli~ite pravne tradicije
koje su vladale u pojedinim krajevima, razli~iti geografski,
klimatski i dru{tveni uvjeti i njihovo uvaàvanje doveli su do
razlika me|u ranim {kolama. Te razlike su se posebno odrazile u
pravnoj metodologiji (pitanja izvora prava, posebno dopunskih,
njihovog zna~enja, poretka itd.).
4. Primjena prava
U emevijskoj dràvi nastavio je da funkcioni{e ranije

uspostavljeni sistem za primjenu prava. Kadije su vr{ili nadle`nost
rje{avanja pravnih sporova. Me|utim, upravni aparat je u skladu
sa op{tim emevijskim usmjerenjem vr{io odre|ene poslove
presu|ivanja tako da odnos sudske i upravne vlasti nije bio jasno
razgrani~en. Kadije su ~esto bili sekretari namjesnika.
U ovom periodu zapo~elo je pravno uobli~enje ustanova koje
imaju korijen u ranijoj islamskoj historiji. Na osnovu kur'anskih
naloga o nare|ivanju dobra i zabranjivanju zla, prakse Muhammeda
(a. s.) u, npr., postavljanju nadzornika trgova, iste prakse hulefa i-
ra{idina, ideja nadzornika javnog morala i po{tenja postojala je i u
doba Emevija. To nije bila slu`ba u pravno-tehni~kom smislu rije~i,
ali je ideja o takvoj ustanovi postojala i pobo`ni u~enjaci nekada su
svojim autoritetom na trgovima i u javnom ìvotu zamjenjivali
zvani~nog slu`benika. Pravnici su ovoj ideji posvetili du`nu pa`nju i
ve} po~etkom abasijskog perioda halifa imenuje nadzornika trì{ta.
81
Emevije su se susrele sa slu`bom agoranom ili nadzornika

trì{ta u osvojenim vizantijskim krajevima, koja je bila sli~na
kasnijoj funkciji muhtesiba. Neki orijentalisti su iz ovoga izvla~ili
zaklju~ak o direktnom preuzimanju ove ustanove iz rimsko-
vizantijskog prava, {to je pretjerano (vidi, Ishaq Al-Husaini, Hisba
in islam, The First Conference of the Academy of Islamic Research,
Al Azhar Academy of Islamic Research, Cairo, 255-275).
Na drugoj strani u ovo doba je zapo~elo pravno oblikovanje
ustanove mezalim. To je vanredna jurisdikcija vladara ili
posebnog tijela postavljenog od strane vladara. Ovom tijelu lica
o{te}ena u postupku pred upravnim organima ili sudovima
upu}uju àlbe (odatle poti~e i naziv «ispitivanje nepravdi» -
vilajetu-l-mezalim). Muhammed (a. s.) je sam bio sudija, hulefa
i-ra{idini su tako|e li~no obavljali funkciju sudije ili bili àlbene
instance, pa je postojala tradicija da dràvni poglavar daje rije~ o
postupku su|enja. U vrijeme emevijskih halifa bile su otvorene
mogu}nosti zloupotreba i nepravde pojedinih upravnih ~inovnika
ili sudija. Halife koji su nastojali da upravu usaglase sa
{erijatskim pravom uvode ovu izuzetnu nadle`nost kao branu
nasilju i nepravdama. Histori~ari navode da je mezalim
jurisdikcija uvedena u vrijeme Abdulmelika b. Mervana ili Omer
b. Abdulaziza i od tada ~ini dio sistema primjene {erijatskog prava
sve do na{ih dana.
LITERATURA: Ali Hasan Abdulkadir, op. cit; Kemal Faruki,

Islamic Jurisprudence, Lahore 1962; Zafir el-Kasim, Nizamu-l-hukmi
fi-{-{eri'ati ve-t-tarihi-l-islamijji, es-sultatu-l-kadaijje, Bejrut 1978;
Ishaq Musa al-Husaini, Hisba in islam, The First Conference of the
Academy of Islamic Research, Cairo 1964. 255-275; The Cambridge
History of Islam, II. Cambridge 1970.
83
IV – DOBA KLASI^NIH [KOLA PRAVA
Vrijeme od po~etka 2. vijeka (h) pa do po~etka, a prema

nekima polovine, 4 vijeka (h) smatra se periodom procvata
islamske pravne nauke. U ovo doba obrazovane su pravne {kole
ehli-sunneta, uobli~en je fikh {i'ija i haridìja. To je vrijeme
djelovanja velikih muslimanskih pravnika koji su ostavili
neizbrisiv trag u fikhu.
Na po~etku ovog perioda, 132/750., do{lo je do smjene
vladaju}e dinastije u Hilafetu. Narodno nezadovoljstvo protiv
Emevija i njihovog na~ina uprave, potaknuto dijelom opozicionim
stavom uleme, dovelo je do pada ove dinastije i dolaska na vlast
potomaka Abbasa b. Abdulmuttaliba. Nova dinastija Abasija
polagala je pravo na vlast na osnovu ~injenice da su pripadali rodu
Muhammeda (a. s.). Istovremeno, jedan ~lan dinastije Emevija je
izbjegao u [paniju, gdje je osnovao paralelni Hilafet sa sjedi{tem
u Kordovi. To je zna~ilo po~etak cijepanja jedinstvene dràve.
Abasije su zadràli isti oblik vladavine (monarhiju), ali su
po~eli vi{e pa`nje obra}ati vjeri, dovode}i pravo i upravu pod njen
84
uticaj. Za razliku od Emevija, koji su nagla{avali svojstva vladara,

Abasije su po~eli nagla{avati svoju funkciju vjerskih poglavara
(imamet, hilafet) daju}i ovoj funkciji duhovno zna~enje. To se
izraàvalo i putem odre|enih simbola. Emevije su se u javnosti
pojavili u vojnim odijelima, dok su Abasije, posebno petkom ili u
sve~anim prilikama, nosili ogrta~ (burde), koji je Boìji Poslanik
poklonio pjesniku Kja'bu b. Zuhejru, crvene haljine, crne
ahmedije, mushaf hazreti Osmana i sablju Muhammeda (a. s.). Na
taj na~in su èljeli svojoj vlasti osigurati vjersku legitimaciju.
Drugi vijek protekao je u znaku prosperiteta Abasija. Ovi
vladari su u javnom ìvotu isticale po{tovanje {erijatskog prava. U 3.
vijeku (h) fakihi su zauzeli va`na mjesta ne samo u sudstvu ve} i u
dvoru i administraciji. U pogledu pozitivno-pravnih stvari abasijski
vladari su se podvrgavali vladavini zakona, jednako kao i drugi
gra|ani. Istovremeno, blagostanje koje je bilo rezultat uspje{nih
osvajanja, stabilnosti i prosperiteta dràve dovelo je do pojave
rasko{i i lagodnog ìvota u vladaju}im krugovima. U dvorovima
abasijskih vladara, sarajima bogatijeg svijeta tekao je ìvot koji je
na{ao odraza u pri~ama »Hiljadu i jedne no}i«. Dvojstvo javnog
nastupa i privatnog ìvota po~elo se sve vi{e izraàvati.
Pravnik Sufijan es-Savri (u. 161/777) uputio je jednom
abasijskom halifi o{tar prijekor:
»Zatim je postavljena pod tvojim krovom i okriljem nasilni~ka
vojska koja ugnjetava narod i nema milosti, koja pije vino a
ka`njava drugi svijet koji pije, koja ~ini blud a ka`njava bludnike,
koja odsijeca ruke kradljivcima a sama krade, koja vr{i ubistva a
ka`njava ubice...« (Ali Hasan Abdulkadir, op. cit., 196).
Op{te zanimanje Abasija da svojoj vladavini daju vjerski

pe~at objektivno je pomoglo razvoju islamske pravne nauke i
njenom prevo|enju u pozitivno pravo.
85
Razvoj pravne nauke nije, me|utim, bio izolovana pojava.

Period dràvne stabilnosti i prosperiteta koji je ostvaren u 2. i 3. vijeku
(h) predstavljao je istovremeno vrijeme izrastanja muslimanske
civilizacije i razvoja sistematskog znanja. Pravo je moralo i}i u korak
sa razvojem dru{tvenog ìvota i ekonomije.
Razvoju sistematskog znanja pomogao je, bez sumnje,
liberalni duh nekih abasijskih halifa (kao {to je bio El-Me'mun i
drugi). Upoznavanje sa anti~kim nau~nim i filozofskim naslje|em
dovelo je do pojave novih vjerskih i filozofskih pravaca. U takvoj
duhovnoj atmosferi dolazilo je do zna~ajnih vjersko-filozofskih
rasprava koje su se nerijetko zavr{avale nametanjem odre|enih
gledi{ta silom dràvne vlasti (npr. rasprava o »stvaranju
Kur'ana»). Jednom potaknuti intelektualni razvoj na{ao je izraz u
pojavi novih disciplina: krajem 2. i po~etkom 3. vijeka pod
uticajem mu'tezilija nastaje kelam, kao nova samostalna
disciplina, obrazuje se nauka o hadisu, a u fikhu dolazi do
diferenciranja metodologije prava (usulu-l-fikh) od nauka koje se
bave pozitivnim granama prava (furu').
2. Izvori prava
Islamsko pravo je i u ovom periodu ostalo da se formuli{e

u krugovima uleme kao pravna nauka (fikh) temeljena na
poznatim izvorima. Pozitivno pravo abasijske dràve u cjelini je
postalo mnogo vi{e proèto islamskim na~elima nego {to je to bio
slu~aj sa prethodnom dinastijom. U tom slu~aju se moè re}i da je
u ovom periodu fikh postajao glavni izvor vaè}eg prava u dràvi.
Me|u samim izvorima fikha u ovo doba }e do}i do definisanja
njihove hijerarhije, zna~enja i dometa. O svemu tome }e biti rije~i
kod izlaganja pravnog tuma~enja pojedinih pravnih {kola.
86
3. Pravna nauka
U ovom periodu postale su jasnije razlike me|u ranim

{kolama prava. Po~etna opredjeljenja su se razvila u razli~itim
pravcima, {to je rezultiralo obrazovanjem dvije suprotstavljene
tendencije: sljedbenika hadisa (tarikatu ehli-l-hadisi) i sljedbenika
slobodnog mi{ljenja (tarikatu ashabi-r-re'ji). U osnovi ove
podjele leàlo je pitanje odnosa razuma i tradicije. Spoznaja prava i
njegovo prakti~no provo|enje bili su zavisni o odgovoru o
prvenstvu izvora saznanja, njihovom odre|enju i dometu.
U okviru dvije osnovne tendencije u tada{njoj pravnoj nauci
do{lo je do sistematizovanja i unapre|enja znanja. Nastale su
pravne {kole vezane za pojedine pravnike. Li~na vezanost do{la je
na mjesto teritorijalne vjernosti. S druge strane, poku{aj pomirenja
ovih pravaca u tuma~enju prava imalo je rezultat u nastanku novih
pravnih {kola. Histori~ari u ovom periodu biljeè nastanak brojnih
pravnih {kola od kojih je ve}ina za kratko vrijeme nestala sa
historijske pozornice, po{to nije izdràla provjeru prakse. U toku
daljeg izlaganja osvrnu}emo se na nastanak i karakteristike ~etiri
ehli sunnetske pravne {kole, predstavnike nestalih pravnih {kola,
te osnovna obilje`ja vladaju}eg pravnog mi{ljenja {i'ija i haridìja.
a) E b u H a n i f e i n j e g o v a { k o l a
@ivot. En-Nu'man b. Sabit, teolog i vjerski pravnik,

poznatiji pod imenom Ebu Hanife, ro|en je oko 80/699. Umro je
150/767. u sedamdesetoj godini ìvota. Djed mu je bio oslobo|eni
rob, porijelom iz Kabula, koji je postao {ti}enik plemena Tejm, pa
je i Ebu Hanife nazivan »Et-Tejmi«. O njegovom ìvotu se ne zna
mnogo: ìvio je u Kufi i bio je trgovac svilom. Pouzdano se zna da
87
je prisustvovao predavanjima Hammada b. Ebi Sulejmana (u. 120

h.) kao i Ataa b. Ebi Rebaha (u. 114. ili 115. h.) u vrijeme hadà u
Mekki. Nakon Hamadove smrti, Ebu Hanife je postao najve}i
autoritet za pitanja islamskog prava i najpoznatiji predstavnik
kufanske {kole pravnog mi{ljenja. Imao je mnoge privatne u~enike,
davao je pravna mi{ljenje u svojstvu privatnog pravnog savjetnika
(muftije), ali nije vr{io funkciju kadije. Umro je u zatvoru u
Bagdadu, gdje mu je nad mezarom podignuto turbe 459/1066.
Djelo. Ebu Hanife nije napisao ni jedno djelo o islamskom

pravu, ali je sa u~enicima raspravljao o pojedinim problemima
iznose}i svoje mi{ljenje ili ga diktiraju}i. Poznati izvori za
saznanje u~enja Ebu Hanife su djela koja je napisao njegov u~enik
Ebu Jusuf: »Ihtilafu Ebi Hanifeti ve Ibni Ebi Lejla«, te »Er-reddu
'ala sijeri-l-Evza'i«, kao i jedna verzija Malikovog djela »El-
Muvetta« koja poti~e od Muhammeda b. Hasana e{-[ejbanije.
Odlike pravnog mi{ljenja. Pravna misao Ebu Hanife je u

literaturi ocijenjena kao superiorna u odnosu na onda{nje pravnike,
kakav je bio kufanski kadija Ibn Ebi Lejla (u. 148 h.). Ebu Hanife
je ozna~en kao teorijski sistematizator koji je ostvario zavidan
napredak u pravnoj tehnici. Po{to nije bio kadija, nije mnogo
uvaàvao pravnu praksu svoga doba. Njegovo tuma~enje je
konzistentno, tehni~ki dobro razvijeno i prefinjeno. Njegova
sposobnost kori{tenja logike navela je Malika da izjavi da je Ebu
Hanife sposoban dokazati da je jedan obi~ni stub na~injen od zlata.
Svoje tuma~enje prva nije smatrao kona~nom rije~i nauke, niti
dogmom. Zabiljeèna je njegova izjava: »Ovo na{e znanje je samo
jedno mi{ljenje; to je najbolje {to smo mogli posti}i. Ko bude u
stanju da do|e do druga~ijih zaklju~aka ima pravo na svoje mi{ljenje,
kao {to i mi imamo pravo na svoje«. (A. A. Qadri, op. cit., 94).
88
Prema shvatanju Ebu Hanife, izvore jednog pravnog

propisa treba traìti sljede}im redom: 1. Kur'an, 2. Sunnet, 3.
id`ma ashaba, 4. kijas, 5. istihsan i 6. urf.
Ebu Hanife je bio veoma strog u prihvatanju hadisa. Ta
strogost ga je dovela dotle da je od Es-Sunnetu-l-kavli priznao za
mutevatir samo 17 predaja. Kasniji protivnici poku{ali su mu
pripisati odbacivanje hadisa u cjelini. To je demantovano cijelim
zbirkama hadisa koje je upotrebljavao Ebu Hanife. Ove zbirke su
sa~inili kasniji hanefijski pravnici, po~ev od Ebu Jusufovog sina,
i one su u literaturi poznate pod imenom »Mesanidu Ebi Hanifeti«.
[tampane su u Indiji.
Ebu Hanife je ograni~io upotrebu slobodnog, ni~im
vezanog mi{ljenja (re'j), uvode}i namjesto njega sistematsko
zaklju~ivanje po analogiji (kijas). Postavio je uvjet da se analogija
primjenjuje u situaciji kada nema vjerodostojnog hadisa. I u
takvom slu~aju zaklju~ivanje po analogiji se mora temeljiti na
propisu Kur'ana ili Sunneta. Time je sadrìna propisa do koga se
do|e putem analo{kog zaklju~ivanja u~injena ovisnom o sadrìni
propisa koji poti~e iz objavljenog teksta, te je sprije~ena
proizvoljnost slobodnog mi{ljenja.
Uvi|aju}i da stroga pravilnost pravni~nog rasu|ivanja ne
dovodi uvijek do pravi~nog rje{enja, Ebu Hanife je dopustio
mogu}nost korekcije analo{kog zaklju~ivanja. To je postignuto
uvo|enjem istihsana me|u izvore prava. To zna~i da }e se
odstupiti od pravnog propisa do koga se do{lo putem analogije
ukoliko to zahtijevaju razlozi pravi~nosti.
Ovaj princip zajedno sa priznanjem urfa, obi~aja za izvor
prava na podru~ju muamelata, imali su za posljedicu fleksibilnost
cjeline hanefijskog tuma~enja prava. To je ovoj {koli kasnije
omogu}ilo visok stepen prilago|avanja potrebama dru{tva u
razvoju.
89
Defini{u}i izvore prava i odre|uju}i njihov me|uodnos,

Ebu Hanife je do{ao na podru~je metodologije prava, posebno
pravno-tehni~kih metoda. Na ovom polju njegova je zasluga za
prve doprinose nauci usulu-l-fikha, koja }e svoj sistematizovani
oblik dosti}i kod kasnijih pravnika.
Kod Ebu Hanife, a kasnije i njegovih u~enika, uo~ena je
orijentacija ka apstrakcijama. Rje{avani su i pretpostavljeni
slu~ajevi, a uop{tavanjem sadrìne niza pojedina~nih normi do{lo
se do op{tih pravnih pravila (el-kavaidu-l-kullije).
Primjer pravnog tuma~enja

1. Kur'an, IX:34-35.
»... Onima koji zlato i srebro gomilaju i na tro{e ga na Allahovu
putu - navijesti bolnu patnju na Dan kada se ono u vatri
dèhenemskoj bude usijalo, pa se njima ~ela njihova i slabine
njihove i le|a njihova budu ìgosala. Ovo je ono {to ste za sebe
zgratali; iskusite zato kaznu za ono {to ste gomilali'«.
Zaklju~ak: Na uskladi{teno zlato i srebro treba dati zekjat.
U~enici. Ebu Hanife je imao znatan broj u~enika koje je

sam dijelio na tri kategorije: one koji duboko poznaju pravnu
nauku (nau~nike), one koji mogu izdavati pravna mi{ljenja
(savjetnike) i one koji mogu presu|ivati sporove (sudije).
Savjetovao je da se svako bavi onim poslom za {to je sposoban.
Svoje u~enike je u~io da znanje koje steknu ne sluì za postizanje
ovosvjetskih pogodnosti, ve} se treba upotrijebiti za stvar vjere.
Iako sam nije prihvatio javne slu`be, zbog te`nje da sa~uva
nezavisni poloàj tuma~a prava u vrijeme nekih nasilni~kih
90
vladara, svojim u~enicima je dopu{tao da to mogu u~initi ako vide

da bi neka slu`ba do{la u ruke pojedinaca koji }e kr{iti pravo i
raditi protiv op{teg interesa. To }e imati za posljedicu da pojedini
u~enici Ebu Hanife zauzmu druga~ije pozicije u prakti~nom
ìvotu u odnosu na svog u~itelja.
Najva`niji u~enici Ebu Hanife su Ebu Jusuf i Muhammed
e{-[ejbani, te Zufer b. Huzejl.
Ebu Jusuf Ja'kub bin Ibrahim el-Ensari. U histori-

ografskoj literaturi ovaj pravnik se spominje kao u~enik koji je
zapisao u~enje svoga u~itelja. Arapskog je porijekla, a kao godina
ro|enja se spominje 113/731. @ivio je u Kufi do prihvatanja
kadijske slu`be, kada je pre{ao u Bagdad, gdje je ostao do kraja
ìvota, 182/798. Bio je veoma blizak halifi Harunu er-Ra{idu, koji
ga je imenovao za kadi-l-kudat ili velikog sudiju, novu funkciju
u historiji islamskog pravosu|a. Iako je to bila po~asna titula data
sudiji prijestonice, Ebu Jusuf je postao halifin savjetnik u
pitanjima pravosu|a, finansija, uprave i sl.
Od brojnih djela koja se spominju uz ime ovog pravnika
o~uvan je »Kitabu-harad`«, djelo koje je napisao na traènje
Harana er-Re{ida, a koje tretira pitanja javnih finansija, uprave,
sudstva i sl. Ovo je djelo kasnije uveliko uticalo na regulisanje
zemlji{nih odnosa u Osmanlijskoj carevini i Indiji. Za ime ovog
pravnika veù se jo{ i ova djela: »Kitabu-l-asar«, o hadisima koje
je prenosio Ebu Jusuf; »Kitabu ihtilafi Ebi Hanifeti ve Ibni Ebi
Lejla«, o razlikama Ebu Hanife i njegovog savremenika,
kufanskog kadije Ibni Ebi Lejla; »Er-Reddu 'ala sijeri-l-Evza'i«,
odgovor na Evzaijinu raspravu o me|unarodnom pravu; »Kitabu-
l-hijeli«, o pravnim dosko~icama, itd. Spominju se i njegove
knjige o namazu, zekjatu, postu, {erijatskom nasljednom pravu,
oporuci, punomo}stvu, kupoprodaji, krivi~nom pravu i drugom.
91
U cjelini, za Ebu Jusufa se kaè da je slijedio pravnu

metodologiju Ebu Hanife. Njihov me|usobni odnos se poredi s
odnosom Platona prema Sokratu. Uo~eno je da se Ebu Jusuf vi{e
oslanjao na hadis nego u~itelj, {to se obja{njava okolno{}u da je u
njegovo doba bilo vi{e autoritativnih izvora za saznanje
Poslanikovih hadisa. Nekada tuma~enje Ebu Jusufa predstavlja
suàvanje slobodnog mi{ljenja Ebu Hanife. Isti~e se, tako|e,
njegovo ~esto mijenjanje stavova, ~emu je vjerovatno doprinio
poloàj pravnika-prakti~ara.
Sam Ebu Jusuf je imao veliki broj u~enika (spominje se
103). Ta okolnost i ~injenica da je kao najuticajnija li~nost u
pravosudnom sistemu abasijske dràve imao uticaj na imenovanje
kadija i proces primjene prava, imali su za posljedicu
intenziviranje {irenja hanefijskog mezheba. Istovremeno, s njim je
zapo~elo vezivanje pravnika za pravno tuma~enje Ebu Hanife
umjesto ranije vjernosti pravni~koj tradiciji teritorije. (U literaturi
se od tog vremena govori o »sljedbenicima Ebu Hanife« a ne
»ira~kim pravnicima«).
Muhamed ibnu-l-Hasan e{-[ejbani. U literaturi se

ozna~ava kao mla|i u~enik Ebu Hanife. Ro|en je 132/749. u
Vasitu. Odrastao je u Kufi, a dio ìvota je proveo u Bagdadu.
Slu{ao je predavanja Ebu Hanife i Ebu Jusufa, te Malika u Medini.
U vrijeme Haruna er-Re{ida vr{io je funkciju kadije. Ubrzo je
napustio javnu slu`bu radi nezavisnosti i nepristrasnosti. Umro je
189/804. u pedeset osmoj godini ìvota.
E{-[ejbaniji je u zaslugu upisano biljeènje teorije
hanefijskog mezheba. Ocijenjen je kao prefinjeni dijalekti~ar,
sistematizator bogatog pozitivno-pravnog materijala i teoreti~ar.
Poznat je po analizama stvarnih i pretpostavljenih slu~ajeva u
kojima je {iroko koristio dedukciju i indukciju. Okolnost da su mu
92
kasniji pravnici, uostalom kao i Ebu Jusufu, priznali status »el-

mud`tehidu fi-l-mezhebi« ne govori samo po sebi o apsolutnoj
prednosti mi{ljenja u~itelja nad mi{ljenjima u~enika. Naprotiv,
nekada se mi{ljenja Ebu Jusufa i Muhammeda uzimaju kao
»norma po kojoj se postupa« (mufta bihi kavl). Takav je slu~aj sa
pitanjem pravnih posljedica uvakufljenja. Prema Ebu Hanifi, vakif
moè opozvati uvakufljenje po{to samim tim aktom ne gubi pravo
vlasni{tva nad uvakufljenom stvari. Prema Ebu Jusufu i
Muhammedu, samom izjavom vakifa, odnosno predajom stvari,
vakif gubi pravo vlasni{tva nad uvakufljenom stvari, pa je
uvakufljenje neopozivo.
E{-[ejbani je iza sebe ostavio veliki broj djela koja se
klasifikuju u dvije kategorije. Djela prve vrste se nazivaju zahiru-
r-rivajeti ili el-usul. To su djela koja sluè kao izvori za saznanje
pravnog tuma~enja hanefijskog mezheba. To su djela: »El-
Mebsut«, »El-Dàmiu-l-kebir«, »El-Dàmiu-s-sagur«, »Es-Sijeru-
l-kebir«, »Es-Sijeru-s-sagir« i »Ez-Zijadat«. Ovih {est knjiga
sabrao je po~etkom ~etvrtog vijeka Ebu-l-Fadl el-Mervazi u
zbornik poznat pod imenom »El-Kafi«. Pravnici navode da ako u
ovim djelima nije druga~ije navedeno izloèni stavovi pripadaju
Ebu Hanifi i Ebu Jusufu.
Druga vrsta dijela se naziva en-nevadir. To su zabiljeèna
mi{ljenja pojedinih pravnika koja su doprla do E{-[ejbanije.
Poseban doprinos E{-[ejbanije pravnoj nauci u naj{irem smislu je
njegovo bavljenje pitanjima me|unarodnih odnosa i me|unarodnog
prava u djelima »Es-Sijer«. Poznati stru~njak za me|unarodno
pravo C. Rhyne u djelu »International Law« (1975) pi{e:
»Prva kodifikacija me|unarodnog prava je zbirka pravnih
slu~ajeva i prakse koju je sa~inio muslimanski nau~nik E{-
[ejbani u svojim djelima »Sijer« u 8. vijeku, ~ime je za vi{e
vjekova pretekao sli~ne zapadne radove«.
93
Zufer ibnu-l-Huzeji ibn Kajs. Ro|en je 110/728. Navodi se

da je u prvo vrijeme bio sljedbenik {kole hadisa, ali se kasnije
pridruìo ira~kim pravnicima i postao gorljivi zastupnik kijasa. Za
ìvota je vr{io slu`bu u~itelja i sudije. Pravnu nauku je prenosio
usmeno. Od njegovih pravnih mi{ljenja najpoznatije je ono koje se
odnosi na dozvolu uvakufljenja gotovog novca. U ovom pitanju
Zufer je zauzeo druk~ije stanovi{te u odnosu na druge velike
hanefijske pravnike. Po{to je mi{ljenje Zufera vi{e odgovaralo
izmijenjenim prilikama kasnijeg doba i forsiralo stvar vakufa
prihva}eno je u Osmanlijskoj carevini i Indiji kao mufta bihi kavl.
Hanefijski pravnici i pitanje »pravnih dosko~ica«. Za

Ebu Hanifu i njegove u~enike Ebu Jusufa i Muhammeda je vezano
pitanje »pravnih dosko~ica« (el-hijelu-{-{er'ijje). To su bile
pravne konstrukcije ili fikcije koje su trebale olak{ati
muslimanima slije|enje {erijata u odre|enom vremenu. Radilo se
o tome da se poslovima ~ija je dozvoljenost sa stanovi{ta striktne
teorije {erijata bila sumnjiva dá vanjski izgled pravno dozvoljenog
posla ~ime je i unutra{nji sadràj dobivao istu kvalifikaciju.
Porijeklo hijela (ili, prema turskoj varijanti, hille-i-{erijje)
treba traìti u ~injenici da se fikh za~eo i uobli~io kao teorijska pravna
misao, manje ili vi{e udaljena od stvarnog ìvota. Pravne norme fikha
su predstavljale ideal kome musliman treba da teì i koji je samo u
ranom dobu islama bio ostvaren. Tako se vrlo rano postavilo pitanje
usagla{avanja teorije i prakse. Jedan od mogu}ih izlaza na|en je u
»pravnim dosko~icama«, kao izrazu kompromisa zahtijeva idealnog
pravnog poretka i prozai~ne stvarnosti. Pravnici koji su ih zagovarali
èljeli su izna}i na~in kojim }e muslimanima biti mogu}e pona{anje
prema zahtjevima {erijata, a bez negativnih materijalnih i drugih
posljedica koje bi izazvala striktna primjena. »Pravne dosko~ice« je u
fikh uvela kufanska pravna {kola, a njima se posebno bavio mezheb
94
Ebu Hanife. Za uvo|enje njihovo isticana su dva oslonca: teza o

regresivnom toku historije, odnosno »kvarenju vremena« (fesadu-z-
zeman) nakon selefa i na~elo da nu`da ~ini dozvoljenim ono {to je
ina~e zabranjeno (ed-daruratu tubihu-l-mahzurati). Najvi{e
dosko~ica se odnosilo na zakletve, vakufe, vasijet, ugovore,
izdràvanje i sl. U novije vrijeme {tampana je knjiga o »pravnim
dosko~icama« koju je napisao E{-[ejbani (izd. J. Sshacht).
Hijel su odbacili: E{-[afi'i, El-Gazali i drugi, kvalifikuju}i
ih kao haram ili mekruh. Hanbelija Ibnu-l-Kajjim smatrao je da su
dopu{tene one dosko~ice gdje je dopu{ten i cilj i sredstvo,
odnosno da su nedopu{tene one gdje su nedopu{teni cilj i sredstvo,
ili cilj ili sredstvo. Ovo mi{ljenje se smatra argumentovanim
(Muhammed Abdu-l-Vehhab Buhajri, El-Hijelu fi-{-{er'ati-l-
islamijjeti, el-Kahire 1974.)
»Pravne dosko~ice« postojale su i u drugim pravima u
kojima se pojavio problem uskla|ivanja stroge teorije i prakti~nih
potreba. U rimskom pravu je postojala ustanova »in fraudem legis
agere« kojom su ozna~avani postupci pojedinaca kojim se
neposredno ne kr{i zakon ili neki drugi propis, ali se prijevarno
izbjegava, odnosno izigrava njegov cilj ili svrha.
Primjer hanefijskog hijela

Histori~ar Ebu Bekr Ahmed b. Ali el-Hatib el-Badadi
(392/1002-463/1071) u djelu »Tarihu Bagdad« spominje jedan
slu~aj Ebu Jusufove sposobnosti u kori{tenju hijela. Ovaj slu~aj
zabiljeìo je i Dèlaluddin es-Sujuti u djelu »Tarihu-l-hulefa-i«
(izd. Daru-l-fikri, n. d., 270-272).
Halifa Harun er-Re{id je pozvao jednog dana Ebu Jusufa da
mu rije{i sljede}i slu~aj. Harunu se svidjela jedna robinja koja je
bila vlasni{tvo Isaa b. Dàfera. Harun je traìo da mu je Isa
95
pokloni ili proda. Ovaj je to odbijao. Harun mu je onda zaprijetio

smr}u, zaklev{i se Bogom.
Ebu Jusuf se onda zainteresovao za{to Isa b. Dàfer odbija
prodaju i poklon robinje i dovodi sebe u tako teàk poloàj. Isa je
rekao da se on sa svoje strane zakleo da tu robinju ne}e ni prodati
ni pokloniti, jer }e u protivnom biti obavezan da se razvede od
ène, oslobodi robove i sav imetak podijeli kao sadaku.
Ebu Jusuf je ponudio ovo rje{enje: neka Isa b. Dàfer pola
robinje proda halifi a pola pokloni, tako je nije u cjelosti ni prodao
ni poklonio.
Tako su i u~inili: pola robinje je prodato za sto hiljada dinara.
Ostali pravnici hanefijskog mezheba. U periodu o kome

govorimo me|u pripadnicima hanefijske pravne {kole istakli su
se: Hilal er-Re'j (u. 245/859), Ahmed b. Omer el-Hassaf (u.
261/874), pisac djela o hijelu i vakufu, te Ebu Dà'fer et-Tahavi (u.
321/933), pisac djela o razilaènju pravnika. Njihova funkcija je
bila popunjavanje pravnih praznina (mesailu-n-nevazil).
b) M a l i k i n j e g o v a { k o l a
@ivot. Malik b. Enes el-Esbâhî ro|en je u Medini 95/713.

Atmosfera Medine, centra islamskih tradicionalista, i sklonosti
porodice iz koje je potekao uputili su ga na prou~avanje hadisa.
Ubrzo je zbog svog znanja postao jako cijenjen: lanci predaje
hadisa u kojima se on spominje smatraju se najpouzdanijim, a
njegova pravna mi{ljenja (fetve) uìvala su veliki ugled.
Za ìvota je u sebi ujedinio li~nost vjerskog vo|e, javnog
u~itelja i sudije. Svoja mi{ljenja je zastupao otvoreno i
96
nepokolebljivo. Zbog fetve da je neva`na izjava lojalnosti koja se

dâ halifi pod prinudom bio je od strane abasijskog guvernera
Dà'fera b. Sulejmana osu|en na bi~evanje.
Kasnije abasijske halife su mu ukazale po{tovanje. U
javnom ìvotu nije èlio da se opredijeli za bilo koju od tada{njih
rivalskih vjersko-politi~kih grupa. Odbijao je da raspravlja o
odlukama sudija, za razliku od Ebu Hanife koji je i povodom
sudskih odluka davao svoje fetve, pozivaju}i nekada kadije da
koriguju svoje odluke. Malik je izjavljivao da su|enje pripada
sultanu i u tu nadle`nost se nije mije{ao. Odbijao je proteìranje
svog pravca: nije se saglasio sa namjerom vladara da njegovo
djelo »El-Muvetta« dobije status zvani~nog zakonika. Umro je
179/795. godine.
Djelo. Najpoznatije Malikovo djelo je »El-Muvetta« i ono se

ubraja u najstarija o~uvana djela islamske pravne nauke. Ovo djelo
je nastalo izme|u 148. i 159. (h). Do nas su doprle dvije verzije
ovog djela: ona koju prenosi hanefijski pravnik E{-[ejbani i koja je
vi{e puta {tampana u Indiji i Pakistanu i verzija koju prenosi
Malikov sljedbenik Jahja el-Lejsi (u. 234/848). »El-Muvetta«
obuhvata pitanja kja se odnose na pravo, teologiju i druge discipline.
U ovom djelu su u razli~itim poglavljima, fakti~ki izneseni hadisi i
obi~aj ashabâ i tabi'inâ iz Medine. Smatra se fikhskim djelom zato
{to je pisano s ciljem da se iznesu pravni propisi sadràni u znanju
koje je preneseno tradicijom. U ovo djelo su uneseni i pravni obi~aji
Medine, ~ime su postali dio islamskog prava.
Odlike pravnog mi{ljenja. Malik je nastavio kazuisti~ku

praksu ranih pravnika, zadràvaju}i svoju pa`nju na pojedina~nim
propisima i slu~ajevima, a odbacivaju}i spekulativne tendencije
ira~kih pravnika. Nije imao sklonosti izvo|enju pravne teorije iz
97
mase pojedina~nih propisa. Drào se metoda stvarnih slu~ajeva,

na hipoteti~ka pitanja nije davao odgovore.
Pri tuma~enju {erijatskih propisa oslanjao se u prvom redu
na dva glavna izvora: Kur’an i Sunnet. Smatrao je da se Sunnet
moè saznati iz ìve tradicije grada Medine i predaja. Prihvatio je
i pojedina~ne predaje (ahâd). U odsutvu izri~itog teksta koristio je
i koncept javnog interesa (el-maslehatu-l-mursele). Iako je
kritikovao ira~ke pravnike u nekim slu~ajevima i sam je koristio
kijas, odnosno re'j.
Nije se zanimao pravnom tehnikom, niti pravnom naukom
na na~in ira~kih pravnika. Njegov cilj je bio davanje konkretnih
odgovora na konkretna pitanja. Zato se kod njega ne nailazi na
pravnu tehniku koju zahtijeva razvijeno pravno mi{ljenje. âk i
prilikom razmatranja pravnih pitanja u djelu »El-Muvetta« ne
nailazimo na analiti~ka istraìvanja, otkrivanje zakonskog razloga
niti izvo|enje propisa, ve} jednostavno izlaganje hadisa na jedan
sistematizovan na~in. Tek su kasniji malikijski pravnici izveli
odre|ene principe idu}i linijom svog u~itelja.
Jednim od glavnih obilje`ja Malikovog pravca tuma~enja
{erijatskog prava smatra se koncept el-masleha, koji je u svojoj
cjelini doprinosio fleksibilnosti ove pravne {kole. Me|utim, sam
koncept »javnog« ili, prema nekima, »op{teg interesa« razli~ito je
shva}en po{to je koncpt prili~no rastegljiv. Hanefije, naime,
tako|e imaju sli~an koncept pravi~nosti (istihsan), dok {afije
posjeduju istislah. Nekada uvaàvanje istog principa dovodi do
dijametralno razli~itih pozitivno-pravnih rje{enja.

Malik je smatrao da je dozvoljeno primijeniti prinudna
sredstva da bi se do{lo do priznanja lica osumnji~enog za izvr{enje
98
odre|enog krivi~nog djela. Navodio je da je u javnom interesu da

se do priznanja do|e. Ostali pravnici su se ovome usprotivili,
navode}i da je u interesu osumnji~enog da ne bude prinu|en na
priznanje, jer je mo`da nevin. Pravilo je da je bolje da se ne kazni
po~inilac nekog djela nego da bude osu|en nevin ~ovjek
(utemeljeno na hadisu).
U~enici. Najpoznatiji pravnici koji su zaslu`ni za razradu i

{irenje Malikovog u~enja su: Jahja b. Jahja el-Lejsi (u. 234/848),
Esed el-Furat (u. 213/828), Ebu Abdullah b. Vehhab b. Muslim
Hure{i (u. 197/812) i Abdurrahman el-Kurtubi (u. 193/808).
Istaknuti pristalica Malikovog tuma~enja prava bio je Sahnun
Abdusselam b. Habib (180/776-240/854). Bio je kadija u
Kajrevanu, a od poznatih Malikovih u~enika u Egiptu je traìo
obja{njenja za pojedina pitanja. Obrazovao se na djelu »El-
Esedijje«, koje je napisao pomenuti Esed el-Furat. Napisao je
djelo »El-Mudevvene«, koje se smatra jednim od autoritativnih
zbornika malikijskog fikha, posebno na Magribu.
c) [ a f i j a i n j e g o v a { k o l a
@ivot. Ebu Abdullah Muhammed b. Idris b. Abbas e{-[afi'i je

ro|en 150/767. u Gazzi. Po porijeklu je pripadao plemenu Kurej{.
Nakon o~eve smrti majka ga je dovela u Meku, gdje se, okruèn
siroma{tvom, posvetio u~enju. Slu{ao je predavanja iz tefsira, fikha
i pjesni{tva. Prisustvovao je Malikovim predavanjima. Svojim
znanjem je impresionirao abasijskog namjesnika u Jemenu, koji ga
je uzeo u dràvnu slu`bu. Javno angaòvanje [afije je bilo
kratkotrajno: protivnici su ga optuìli da slijedi zejdijskog imama pa
je upu}en u Bagdad. Pred halifom Harunom er-Re{idom odbranio
99
ga je, kao pravnik, Muhammed b. Hasan e{-[ejbani. Druènje s

ovim pravnikom uticalo je na kasniji pravni~ki razvoj [afije. Ira~ko
pravno razmi{ljanje razvilo je kod [afije kriti~ki odnos prema
Malikovom tradicionalizmu. Godine 188/803. napustio je Bagdad i
posvetio se pravnim studijama u Hidàzu i Siriji. Abasijski halifa
El-Me'mun mu je ponudio dràvnu slu`bu, ali je on odbio,
otputovav{i 198/813. u Egipat. Upoznavanje s tradicijama u toj
zemlji i nau~no dozrijevanje uticali su da [afija u odre|enoj mjeri
koriguje svoje ranije stavove. U Egiptu je umro godine 204/819. u
pedeset osmoj godini ìvota.
Djelo. U intelektualnom stvarala{tvu [afije razlikuju se dva

perioda: ira~ki (el-kavlu-l-kadim) i egipatski (el-kavlu-l-dèdid).
Rije~ je o razli~itim tuma~enjima pojedinih pitanja. Precizni
histori~ari su nabrojali osamnaest mes'ela o kojima postoje
razli~iti dogovori.
[afija je u Iraku, na traènje Abdurrahmana b. Mehdija (u.
198/813) napisao raspravu »Er-Risale«, posve}enu pitanjima
metodologije islamskog prava. Ovo djelo je postojalo u vi{e
verzija. Do nas je doprla egipatska. Pisano je u obliku dijaloga i
predstvlja prvo cjelovito, sistematizovano djelo iz usuli-fikha.
Drugo va`no [afijino djelo je »El-Umm«. Nastalo je u
egipatskom periodu, a postoji u vi{e verzija. Smatra se temeljnim
djelom za upoznavanje cjeline [afijinog tuma~enja prava. Me|u
ostalim [afijinim djelima se spominju: »Dàmil'u-l-'ilmi«,
»Ihtilafu-l-hadis«, »Kitabu ihtilafi Malik ve-{-[af'i«, »Kitabu
Ihtilafi-l-'irakijjin«, »Kitabu ihtilafi me'a Muhammed ibni-l-
Hasan«, »Kitabu sijeri-l-Evza'i« itd. Neka od ovih djela pisao je
sam [afija, neka je diktirao, a neka su napisali njegovi u~enici i
vezali ih za ime svog u~itelja. Me|u ovim djelima se mogu
izdvojiti djela koja pruàju podatke o [afijinom pravu, djela u
100
kojima se povla~i paralela izme|u [afijinog tuma~enja i

tuma~enja drugih pravnika i djela na osnovu koji se moè
rekonstruisati pravna misao [afijinih prethodnika ili savremenika.
Odlike pravnog mi{ljenja. [afijino tuma~enje prva se u

literaturi karakteri{e kao poku{aj uspostavljanja ravnoteè izme|u
tradicionalizma Malikovog pravca i hipoteti~kog spekulisanja Ebu
Hanife. Poku{aj pomirenja ove dvije tendencije imao je za
posljedicu nastanak nove {kole pravnog mi{ljenja. U cjelini se
moè re}i da se [afija prete`no oslanjao na tradicionalne izvore.
U zasluge [afije za dalji razvoj islamske pravne nauke
ubraja se: Sistematsko bavljenje metodolo{kim pitanjima.
Fahruddin er-Razi o tome kaè:
»Prije imama [afije ljudi su raspravljali o pitanjima osnova
fikha, o traènju i izno{enju dokaza. Me|utim, nisu imali op{te
principe na koje bi se pozivali u spoznaji {erijatskih izvora, u
njihovom su~eljavanju i proteìranju. [afija je izveo pravila
nauke usuli-fikha, dao svijetu principe na kojima se zasniva
poredak izvora prava. Utvr|eno je da je [afijin doprinos nauci
{erijatskog prava jednak Aristotelovom doprinosu logici«. (Ali
Hasan Abdulkadir, op. cit., 268.).
Razvijanje teorije tuma~enja glavnih izvora objavljenog

Zakona (Kur'an i Sunnet). [afija je prvi izvr{io klasifikaciju
kur'anskih propisa na op{te ('amm) i posebne (hass) s obzirom na
obim zna~enja pojedinih termina, odnosno broj slu~ajeva na koji
se odnose. Dao je zna~ajan doprinos pitanju derogacije u
{erijatskopravnoj nauci.
Insistiranje na hadisu kao na~inu saznanja Sunneta.

Prije [afije pod Sunnetom je podrazumijevana ustanovljena
101
praksa muslimana, a Sunnet je saznavan putem »ìve tradicije«,

odnosno putem rije~i ashaba i tabi'ina. [afija je zauzeo stanovi{te
da je hadis jedini na~in saznanja Sunneta, zastupaju}i tezu o
valjanosti pojedina~nih predaja (el-haberu-l-vahid) ukoliko
ispunjavaju uslove valjanosti.
Hijerarhija izvora prava. U [afijinom djelu »Er-Risale«

prvi je put naveden poredak izvora {erijatskog prava koji se smatra
klasi~nim (Kur'an, Sunnet, id`ma, kijas). [afija o tome kaè:
»Bog nikome nije dao pravo nakon smrti Boìjeg Poslanika da
(u islamskom pravu) izraàva mi{ljenje izuzev na osnovu znanja
(ilm) koje je do{lo prije njega. Takvo znanje je sadràno u
Kur'anu, Sunnetu, id`mau, rije~ima i djelima ashabâ (asar), a
zatim, kao {to sam objasnio, u kijasu utemeljenom na
prethodnim izvorima. Nikome nije dozvoljeno da upotrebljava
analogiju ukoliko ne poznaje praksu i rije~i prethodnika (sunen),
id`ma i razmimoilaènje naroda, te arapski jezik«. (Shafi's,
Risala, engl. ed., Baltimore 1961, 78-79).
[afija je Kur'an i Sunnet svrstao u istu kategoriju znanja o

{erijatskim propisima. Oboje poti~u od Boga, mada se razlozi i
oblici njihove objave razlikuju. Kur'an ne moè derogirati Sunnet,
ve} jedan Sunnet derogira drugi. Dao je teorijski koncept id`maa,
odbaciv{i njegovo svo|enje na id`ma Medine ili ashabâ. Kao
osnov zakonitosti id`ma naveo je poznati hadis: »Moj ummet se
ne}e sloìti u pogre{nom mi{ljenju«. [afija je odbacio proizvoljnu
upotrebu re'ja, prihvativ{i zaklju~ivanje po analogiji.
S obzirom na porijeklo, pravno je znanje podijelio na: ittiba
(ono {to se slijedi, ono {to je dato) i istinbat (ono do ~ega se do{lo
promi{ljanjem, ono {to je konstruisano). U prvu kategoriju
spadaju sadràji Kur'ana, Sunneta i mi{ljenja prvih generacija
102
muslimana ('ammetu selefina). U drugu kategoriju spadaju

sadràji do kojih se do{lo uvaàvanjem kijasa, obi~aja, op{te
koristi i sl.
U globalu, [afija je u literaturi ocijenjen kao klju~na li~nost
islamske pravne nauke. U sebi je ujedinio sposobnosti eklektika i
inovatora. Kao ba{tinik tradicija i ehlu-l-hadisa i ehlu-r-re'ja bio je u
prilici da preuzme ono {to je najva`nije u oba pravca. Svoje
sposobnosti sistematizatora iskazao je posebno pri kori{tenju
normativnog metoda u pravu, povezuju}i razli~ite pojedina~ne
norme u cjelinu razli~itog stepena op{tosti. Vrijeme u kome se
pojavio, a koje je karakterisalo naraslo pravno znanje u pojedinim
{kolama i li~ne sposobnosti (islamske tradicionalne nauke, logika i
dijalektika, te elokvencija) - omogu}ili su mu da odigra ulogu faktora
integracije i sistematizacije islamske pravne misli. [afijina pravna
misao je bila dinami~na i on je cijelog ìvota ostao student prava.
Ispitivanje ìve strane prava je smatrao za klju~ pravne nauke.
[afijina misao ima i teolo{ku stranu. Ona se ogledala u
njegovom antiracionalisti~kom usmjerenju, koje se u konkretnim
prilikama izraàvalo kao odbojnost prema mutekeliminima. U
teorijskom pitanju izvora saznanja prava dao je, kako je
spomenuto, prednost Objavi nad razumom. Prema njegovom
tuma~enju, obaveze nisu sadràne u prirodi stvari, ve} se temelje
na zakonu koji je Bog objavio. Za razliku od kelama koji je èlio
da ide iza Objave i spekuli{e o njenom Tvorcu, [afija je iznosio da
je jedino Bo`ja objava neophodna za spasenje. Kur'an i Sunnet su
izraz Bo`je objave; usuli-fikh i usuli-din su nauke koje se njima
bave, a id`tihad je metod koji se ima primijeniti u njihovom
tuma~enju.
103

[afija je u svojim djelima uobi~avao nuditi vi{e mogu}ih
rje{enja za jedan slu~aj. Na taj na~in je gradio koncept jednog
fleksibilnog tuma~enja prava. Ova ilustracija je iz djela »El-Umm«.
Jedan ~ovjek sklopio brak daju}i la`ne podatke o svom
porijeklu vjerenici. Vjerenica kasnije dozna istinu. Kakve s pravne
posljedice?
[afija odgovara: Neovisno od toga da li je muèvo porijeklo
visoko ili nisko, na osnovu ~injenice da je dao neistinite podatke
biva podloàn kazni ta'zir. U pogledu sudbine braka [afija navodi
dva mogu}a rje{enja: 1. supruga ima pravo izbora: da nastavi
bra~ni ìvot ili da raskine brak i 2. brak je u svakom slu~aju
nevaljan. (A. A. Qadri, Islamic Jurisprudence in the Modern
World, Lahore 1981, 130).
U~enici. Me|u [afijinim u~enicima bilo je ljudi razli~itog

nau~nog nivoa. Tu su bili mud`tehidi za koje su se vezale pravne
{kole, bilo o~uvane ili i{~ezle, kao {to su: Ahmed b. Hanbel,
Davud ez-Zahiri, Ebu Sevr el-Bagdadi, Ebu Dà'fer b. Dèrir et-
Taberi itd. Osim njih, [afijina predavanja su slu{ali ljudi koji }e
odigrati ulogu u kasnijoj razradi njegova mezheba.
Me|u pravnicima ovog perioda koji su zaslu`ni za
upotpunjenje cjeline pravnog tuma~enja uz kori{tenje [afijine
metodologije su: Ebu Ibrahim Ismail b. Jahja el-Muzeni (u.
264/878), pisac djela »El-Muhtesar«, zasluàn za {irenje [afijine
misli u Egiptu, ~ija je pojava ozna~ila potpuno oformljenje
{afijskog mezheba; Ebu Bekr Muhammed b. Ibrahim b. Munzir
en-Nejsaburi (u. 310/922), pisac djela »Ihtilafu-l-fukaha«; Ebu-l-
Abbas Ahmed b. Omer b. Sarîd` (u. 306/918) pisac djela o
pozitivno-pravnim granama.
104
d) I b n H a n b e l i n j e g o v a { k o l a
@ivot. Ebu Abdullah Ahmed b. Hanbel je ro|en u Bagdadu

164/780. Iako je poticao iz porodice u kojoj se njegovao
dràvni~ki i vojni~ki poziv opredijelio se za studij islamskih
disciplina. [kolovao se u Bagdadu, tada{njem centru nauke i
kulture. Slu{ao je predavanja Ebu Jusufa, te drugih znamenitih
u~enjaka. Preduzimao je nau~na putovanja u Siriju, Hidàz, Jemen
i druga mjesta. Posebnu pa`nju je posvetio Sunnetu i sakupljanju
hadisa. Kako navode njegovi biografi, u ~etrdesetoj godini je
zapo~eo izlaganja svog tuma~enja [erijata.
Ibn Hanbel je ìvio u vrijeme kada su abasijsku dràvu
zapo~ele potresati zna~ajne vjersko-politi~ke polemike i
unutra{nje napetosti. Tako se ovaj pravnik nije stavljao u slu`bu
vladaju}e dinastije, kao njegov otac, a nije joj se ni suprotstavljao.
Bio je {utljivi posmatra~ tragi~nih doga|aja koji su pratili borbe
pojedinih pretendenata za prijesto. I pored toga, stanovi{te
puritanskog idealizma koje je zastupao u tuma~enju {erijatskih
pitanja dovelo ga je pod udar abasijskih sankcija. Zbog toga {to se
usprotivio mutezilijskom tuma~enju pitanja »stvaranja Kur'ana«
vi{e godina je proveo u zatvoru.
Njegov li~ni ìvot je bio proèt dubokom pobo`no{}u i
po{tenjem. Umro je 241/855 u Bagdadu. Njegov mezar je svijet
obilazio sve dok nije uni{ten u poplavi u 7. vijeku (h).
Djelo. Djela imama Ibn Hanbela se uglavnom odnose na

hadis. To je imalo za posljedicu da su ga neki autori svrstavali u
muhaddise, a ne u fakihe. Najva`niji rad Ibn Hanbela je »El-
Musned«, zbirka hadisa koja je nastala nakon 180/796. Ovaj
zbornik, za ~ije je biljeènje posebno zasluàn imamov sin
105
Abdullah (u. 290/902), predstavlja dosta cijenjeno djelo u hadisu i

fikhu. Za ime Ibn Hanbela se vezuju i sljede}a djela: »Nasihu-l-
mensuh«, »Fedailu-s-sahabe«, »El-Menasiku-l-kebir«, »El-
Menasiku-s-sagir«, »Kitabu-z-zuhd« i druga.
Odlike pravnog mi{ljenja. U literaturi se navodi da je

mi{ljenje Ibn Hanbela u cjelini vi{e tradicionalisti~ko nego
pravni~ko. Pri tome se ima na umu njegovo zanemarivanje
bavljenjem pravnom tehnikom i pravnim konstrukcijama. Fikh
Ahmeda b. Hanbela je cjelina koja se zasniva na hadisu i
mi{ljenjima ashaba.
Poredak izvora prava prema njegovom u~enju je: 1. Kur'an,
2. Sunnet, 3. fetve ashaba, 4. nedovoljno pouzdane predaje, 5.
analogija. U rje{avanju pravnih problema sa podru~ja muamelata
oslanjao se na na~elo dopustivosti (ibâhat) ukoliko o tome nema
izri~itog teksta Kur'ana ili Sunneta, niti predaje ashaba.
Osnovni metod koji je Ibn Hanbel primjenjivao u
iznalaènju pravnih propisa za odre|eni slu~aj je bio izna}i odluku
Boìjeg Poslanika koja se na takav ili sli~an slu~aj odnosi. Zato je
~ak smatrao da nakon Kur'ana i Sunneta nikakvo pravno djelo nije
potrebno i da predstavlja novotariju (bid'a). Kasnije je ovo
mi{ljenje korigovao, uvidjev{i da se pojavljuju novi problemi
kojih nema u Poslanikovu Sunnetu, niti u praksi ashaba.
Njegovo tradicionalisti~ko usmjerenje imalo je za
posljedicu prihvatanje mursel i da'if-hadisa prema vlastitom
izboru. Upotrebu analogije ograni~io je na posebne slu~ajeve i
stanje prijeke potrebe.
Imamovi u~enici su kasnije, koriste}i njegov pravac,
prihvatili i jo{ neke izvore prava. Ibn Hanbelu je pripisana
upotreba koncepta »op{te koristi« (masleha) na temelju teze da
106
svaki propis {erijatskog prava ima u osnovi za cilj za{titu »op{teg

interesa«. Kori{tenje ovog koncepta je posebno razra|eno na
podru~ju javnog prava (es-sijasetu-{-{er'ijje). Uvaàvanje ovog
koncepta imalo je za posljedicu ispitivanje razloga i motiva
pravnih poslova pojedinaca, {to je hanbelijsko tuma~enje
{erijatskog prava dovelo u najuì dodir sa svakodnevnim ìvotom.
Bavljenje konkretnim problemima ostalo je trajnim obilje`jem
{kole koja se vezala za ime Ibn Hanbela.

Uvaàvaju}i koncept »op{teg interesa« hanbelijski pravnici
su izdali niz zanimljivih pravnih mi{ljenja. Takva su: ka`njavanje
pijanica koji remete javni mir, oduzimanje imovine pronevjeriocu,
zabrana kupoprodaje robinja, oduzimanje vi{ka stambenog
prostora od veleposjednika u korist besku}nika itd.
Ove fetve su zabiljeìli Ibnu-l-Kajjim, E{-[atibi i drugi. (A.
A. Qadri, op. cit., 145).
U~enici. Najpoznatiji u~enici Ahmeda b. Hanbela u ovom

periodu su: imamovi sinovi Salih (u. 266/879) i Abdullah (u.
290/902); Ebu Bekr Ahmed b. Muhammed el-Esrem (u. 273/886),
pisac djela »El-Minhad`«; Ibrahim b. Ishak el-Harbi (u. 285/898),
pisac zna~ajnih djela: »Garibu-l-hadis«, »Delailu-n-nubuvve«,
»El-Menasik« itd.; Ahmed b. Muhammed b. Harun el-Hallal (u.
311/923), pisac djela »El-Dàmiu-l-kebir«; Omer b. el-Husein el-
Hireki (u. 334/945), pisac djela »El-Muhtesar« i drugi.
107
e) I { ~ e z l e { k o l e e h l u-s u n n e t a
U periodu u kome govorimo u okviru ehlu-sunneta su se

pojavili i drugi pravnici koji su razvili sopstvenu metodologiju u
tuma~enju [erijata (mud`tehidi). Oni su me|u pravnicima i, u
odre|enom obimu, me|u masom zadobili pristalice. Me|utim,
djelovanjem razli~itih faktora ove pravne {kole su nestale.
Mezhebi o kojima je rije~ su: zahirijski, evzaijski, sevrijski i
taberijski. Na ovom mjestu bi}e data saèta obavijest o pravnicima
za koje su se ovi mezhebi vezali i obilje`jima njihovog u~enja.
1. Davud b. Ali el-Isfahani, vi{e poznat pod imenom Ebu

Sulejman ez-Zahiri ro|en je u Kufi 202/717. Obrazovao se u
Bagdadu, gdje je slu{ao predavanja poznatih fakiha i muhaddisa
kao {to su Ebu Sevr i Ishak b. Rahuvejh. Ovaj posljednji je zbog
strogog pridràvanja hadisa, uticao na kasniji Davudov razvoj.
Preko [afijinih u~enika upoznao se sa mi{lju ovog pravnika,
potenciraju}i naro~ito aspekt hadisa kao izvora prava. Umro je u
Bagdadu 270/883.
Za ime Davuda ez-Zahirije vezuju se mnogobrojna djela iz
oblasti usula i fikha. Me|u njima su: »Kitabu ibtali-t-taklid«,
»Kitabu ibtali-l-kijas«, »Kitabu-haberi-l-vahid« itd.
Najva`nija obilje`ja pravnog mi{ljenju Davuda ez-Zahirije
su: svo|enje izvora saznanja prava na obavezne tekstove (nass) i
id`ma, odbacivanje kijasa i taklida. U pogledu id`maa Ez-Zahiri
nudi vlastiti koncept: to je saglasnost samo ashaba. Id`ma je,
dakle, vremenski ograni~eni izvor prava. Uvi|aju}i kompleksnost
sudijske funkcije, bavljenje razli~itim vrstama slu~ajeva, Ez-
Zahiri je kadijama dopustio kori{tenje analogije. Njegov kasniji
u~enik Ibn Hazm je i to odbio. U rekonstrukciji u~enja Davuda ez-
108
Zahirije oteàvaju}a je okolnost da je malo njegovih fetava

o~uvano. Mnogo vi{e ima podataka o teoriji Zahirija, pa je te{ko
odvojiti {ta pripada u~itelju a {ta kasnijim u~enicima. Poznate
zahirijske fetve su: 1. otkaz braka (talak) se moè u~initi samo
upotrebom jedne od poznatih tri rije~i i iz njih izvedenih oblika
(talak, tesrih, firak) i s namjerom otkaza. Upotreba drugih rije~i
ili nedostatak namjere ne proizvode pravna dejstva, kao kada bi
mu` rekao supruzi: »Vra}am te porodici« (vehebtuki li ehliki). 2.
Otkaz braka se ne moè u~initi putem opunomo}enika, pod
uslovom, rokom niti se to pravo moè delegirati èni. 3. Poznati
hadis o zabrani kamate u razmjeni {est artikala (p{enica, je~am,
hurme, zlato, kovani novac, so), koji se mogu razmjenjivati samo
po principu “ista koli~ina za istu koli~inu i iz ruke u ruku” zahirije
su tako protuma~ili da nema kamate u razmjeni ostalih artikala.
Naime, fakihi koji se oslanjaju na kijas protegli su ovu zabranu i
na razmjenu gro`|ica, prohe, riè, graha i svih drugih artikala koji
su mjerljivi, jestivi i koji se mogu uskladi{titi i biti hrana po{to
razlog zabrane koji postoji kod je~ma i p{enice postoji i kod
drugih namirnica. Zahirije kaù: »Da je Poslanik htio pro{iriti
zabranu na sve mjerljive stvari ili namirnice on bi i upotrijebio
takve op{te izraze a ne bi nabrajao posebne nazive«. Zato i
zabranu kamate svode na razmjenu spomenutih artikala.
Zahirijska {kola se bila ra{irila u [paniji, gdje je njen
najpoznatiji pristalica u kasnijem vremenu bio Ebu Muhammed
Ali b. Ahmed b. Hazm el-Endelusi (u. 456/1063). Za njegovo ime
se veù mnoga djela s podru~ja prava, uporednih religija,
knjièvnosti itd. U pravnoj literaturi uvaàvaju se posebno »El-
Ihkam fi usuli-l-ahkam« i »El-Muhalla«. Ova {kola je izgubila
masovniju podr{ku po~etkom 5. vijeka (h), da bi u 8. vijeku
potpuno nestala.
109
2. Abdurrahman b. Amr Ebu Amr el-Evza'i je ro|en u

Balbeku (Liban) 88/706.). @ivio je ìvotom pobo`njaka, uìvao je
ugled imama u hadisu nose}i naziv »imam Sirije«, gdje je bio i
sudija.
Umro je 157/774. u okolini Bejruta, gdje mu se nalazi
mezar koji je i danas mjesto zijareta.
El-Evza'i predstavlja staru sirijsku {kolu prava. Njegovo
pravno tuma~enje karakteri{e u najve}oj mjeri oslanjanje na »ìvu
tradiciju«, pod ~ime on podrazumijeva neprekinutu praksu
muslimana od vremena Muhammeda (a. s.) i prvih generacija. Sve
je to uklju~ivao u »Sunnet Poslanika«, iako poneki propis nije
bivao osnaèn verbalnom predajom.
Za njegovo ime se veù radovi iz oblasti fikha i hadisi, ali
su uglavnom izgubljeni. Takvi su: »Kitabu-s-suneni fi-l-fikh« i
»Kitabu-l-mesaili fi-l-fikh«. Kao izvor za saznanje njegovog
tuma~enja fikha sluì u najve}oj mjeri Ebu Jusuf.
Evazijski mezheb potpuno je obrazovan nastojanjem
Evzaijinih u~enika, me|u kojima je posebno va`nu ulogu odigrao
El-Velid b. Mezjed (u. 203/818). Ovaj mezheb je preovladavao na
Magribu i u [paniji sve dok nije zamijenjen malikijskim iza
polovine 3. vijeka (h). Krajem 4. vijeka (h) izgubio je masovnost
i u Siriji, te od tada njegovo pravo u~enje nema prakti~ni zna~aj.
3. Ebu Abdullah Sufjan b. Se'id es-Sevri je ro|en 97/715.

@ivio je u Kufi, gdje je i umro 161/777. Po svojoj orijentaciji je
pripadao ehlu-l-hadisu. na njega su se pozivali Malik, El-Evza'i,
Ibn Hanbel i drugi. Zauzimao je stavove sli~ne Ebu Hanifi,
razlikuju}i se od njega u pogledu prihvatanja kijasa i istihsana.
Njegova {kola je nestala krajem 2. i po~etkom 3. vijeka (h)
{irenjem hanefijskog mezheba u Iraku.
110
4. Ebu Dà'fer Muhammed b. Dèrir et-Taberi je ro|en u

Taberistanu 224/838. Po tada{njem obi~aju preduzimao je nau~na
putovanja u razne krajeve Hilafeta. Stekao je visoko obrazovanje
na polju islamskih nauka, historije, dràvne uprave i sl. Nakon
svestranog upoznavanja sa razli~itim sistemima tuma~enja [erijata,
razvio je vlastitu metodologiju. Svoje poglede na pravo iznio je u
djelima »El-Latif«, »El-Hafif«, »El-Basit«, »El-Asar« i gotovo
najzna~ajnijem »Ihtilafu-l-fukaha«. Sa podru~ja javnog prava
poznato mu je djelo »Kitabu-d-dini ve-d-devleti«, koje je doìvjelo
vi{e izdanja (Manchester 1923).
U svoje vrijeme taberijski mezheb je bio jedan od
najuticajnijih mezheba u abasijskoj dràvi. I{~ezao je polovinom
5. vijeka (h).
f) V l a d a j u } e p r a v n o t u m a ~ e n j e
haridìja
Kako je poznato, haridìje su najranija vjersko-politi~ka

grupacija u islamu. Kao posebna grupa obrazovani su 37/657.
nezadovoljni okolno{}u da je Hazreti Alija u toku bitke na Siffinu
prihvatio prijedlog o arbitraì izme|u njega i Muavije. Grupa koja je
smatrala da ne moè biti ljudske arbitraè ni suda iznad Boìje rije~i
(la hukme illa li-llahi) izdvojila se i pobunila i protiv halife koga je
do tada podràvala (Aliju) i protiv njegovih protivnika. Tako su od
po~etka »oni koji su se izdvojili« nastupili s pozicija radikalizma i
idealizma. Sam Hazreti Alija je bio prinu|en da s njima ratuje i nanio
im je bolni udarac u bici u Nehrevanu safera 38/jula 658. Ta ga je
pobjeda kasnije ko{tala ìvota; pao je kao `rtva haridìjskog atentata.
U vrijeme Emevija haridìje su nastavili pobunu u isto~nim
provincijama (Kirman, Fars) i na Arabijskom poluostrvu. Politi~ki su
111
eliminisani energi~nim akcijama emevijskog namjesnika Hadàdà,

doprinose}i svom slomu i vlastitim fanatizmom i netolerancijom.
U vrijeme abasijskih halifa nestali su sa politi~ke scene,
preìvljavaju}i kao vjerska grupa u isto~noj Arabiji, sjevernoj i
isto~noj Africi.
Po{to je haridìjska mo} trajala prili~no kratko nisu bili u
stanju da u potpunosti i jedinstveno izraze svoje stavove, tako da
me|u njima postoje podgrupe koje se znatno me|usobno razlikuju.
U na~elu se moè re}i da su haridìje izgradile svoje
vjersko, moralno i pravno u~enje u skladu sa svojom prakti~no-
politi~kom pozicijom. U pitanju hilafeta zauzeli su poziciju
radikalnog demokratizma: u~ili su da je ova funkcija dostupna
svakom muslimanu »~ak i ako je crni rob«, te da je svaki
musliman duàn da proglasi nezakonitim svakog halifu koji
skrene s pravog puta i da ga ~ak zbaci silom. O tome kada je neko
skrenuo s »pravog puta« procjenjuje se haridìjskim mjerilima.
Time su, u stvari, opravdavali svoju pobunu protiv Alije.
U vjerskim pitanjima su smatrali da je nemogu}a vjera bez
prakti~nih djela. Sljedstveno tome, svakog muslimana koji po~ini
veliki grijeh smatrali su otpadnikom od vjere (murted) kome
slijedi smrtna kazna. Sve muslimane koji ne slijede haridìjski
pravac podveli su pod ovu kategoriju. To ih je prakti~no dovelo na
poziciju krajnjeg fanatizma, pri ~emu nisu prezali ni od masovnih
ubistava njihovih protivnika zajedno sa cjelokupnim porodicama.
Istovremeno su prema pripadnicima drugih nebeskih vjera
pokazivali posebnu toleranciju. Jednakim sebi su smatrali svakog
hri{}anina i Jevreja koji izgovori modifikovani {ehadet:
»Muhammed je Boìji Poslanik Arapima a ne nama«.
Haridìjski radikalizam se u pravu izrazio kao zahtjev za
krajnje idealizovanim pona{anjem. Osu|ivanje muslimana koji su
112
na bilo koji na~in u~estvovali u borbama oko Hilafeta dovelo ih je

dotle da odbace kao nevjerodostojne ve}inu hadisa i id`ma'u-l-
ummet, po{to su samo sebe haridìje smatrali pravim Ummetom.
Na taj na~in su izvore prava sveli samo na Kur'an. To je imalo za
posljedicu pojavu specifi~nih pozitivno-pravnih rje{enja:
- U slu~aju bluda bra~nog mu{karca i ène propisali su
kaznu bi~evanja jednako kao i u slu~aju nebra~nih lica. Nisu
priznali hadise o kazni kamenovanja koje je Muhammed (a. s.)
primijenio u slu~aju bra~nih lica.
- Dopu{taju oporuku nasljedniku, jer ne priznaju valjanost
hadisa »la vasijjete li varisin«. Kur'anski ajet o oporuci (II:180)
smatraju jedino mjerodavnim za ovo pitanje, a ne, kao ehlu-
sunnet, prvom fazom u regulisanju reda naslje|ivanja.
- Srodstvo po mlijeku kao bra~nu smetnju smatraju jedino u
slu~aju majke i sestre, po{to ne priznaju hadis »Sve {to je
zabranjeno po krvi zabranjeno je i po mlijeku«.
Idealizam u poimanju vjerskih i moralnih propisa imao je

za posljedicu rje{enje po kome taharet kao uslov za namaz
obuhvata ne samo tjelesnu ve} i duhovnu ~isto}u. Abdest, prema
haridìjama, kvari i mr`nja, zloba, bestidan govor i sl.
Tokom historije haridìjski fikh nije ostavio ozbiljnijeg
traga u islamskoj pravnoj nauci. Smatran je ekstremnim i kao
takav ostao na margini dru{tvene prakse i nauke.
U kasnijem dobu o~uvale su se one haridìjske grupacije koje
su imale umjerenu orijentaciju. Takve su ibadije u Muskatu, isto~noj
Africi, dijelovima Alìra i Libije. Ova grupacija ima u~enje veoma
blisko stanovni{tvu ehlu-sunneta. Kao izvore prava priznaju: Kur'an,
Sunnet, te id`ma ostalih pravnih {kola. Tako su se, fakti~ki, u najve}oj
mjeri pribliìli ve}inskom muslimanskom pravnom tuma~enju.
113
g) V l a d a j u } e p r a v n o t u m a ~ e n j e
{ i' i ja
Kao oformljena grupacija {i'ije ({i'atu Ali) pojavili su se u

vrijeme gra|anskog rata izme|u ~etvrtog halife Alije i sirijskog
namjesnika Muavije. U ovom sukobu, koji je trajao od 35. do 41.
(656-661). Aliju su podràli stanovnici Iraka, a Muaviju
stanovnici [ama. Alija je prenio prijestonicu u Kufu i to kratko
vrijeme ostalo je u svijesti lokalnog stanovni{tva kao idealno
doba, kratkotrajno sje}anje na slavnu pro{lost.
I nakon smrti hazreti Alije, njegove pristalice su se
grupisale oko njegovih sinova, posebno Husejna, djeluju}i kao
zaseban faktor, grade}i postupno vlastitu ideologiju. Sredi{nje
mjesto u toj ideologiji bilo je pitanje hilafeta (odnosno imameta po
{i'ijskoj terminologiji). [i'ije su formulisali tezu o tome da Bog
podaruje pravo na imamet, da je takav imam snabdjeven
Boànskom inspiracijom i da se ona nasljedno prenosi u krugu
potomaka Hazreti Alije i Fatime (ehlu-l-bejt). Insistiranje na
imametu kao pravu koje Bog podaruje pojedincima trebalo je da
obesnaì zahtjeve Emevija i Abasija na hilafet, po{to se njihovo
pravo izvodilo iz saglasnosti zajednice, tj. iz ljudskog prava.
U skladu sa ovom osnovnom koncepcijom izgra|eno je
cijelokupno vjersko, moralno i pravno u~enje {i'ija. Pri tome je
stvarni poloàj ove grupacije (dugogodi{nji progoni i pritisak)
na{ao vjerni odraz u teoriji (pravila tzv. »tekijje«, odnosno
skrivanje sopstvenog opredjeljenja ukoliko bi njegovo javno
izno{enje dovelo {i'ijskog sljedbenika u nepovoljan poloàj itd.).
Kako je poznato, {i'ije tokom historije nisu ostali
jedinstveni ve} su se razbili u vi{e podgrupa koje su, po svom
u~enju, bliè ili dalje ehlu-sunnetskom pravcu. Osnovna crta ovih
podjela bilo je pitanje prvenstva na imamet.
114
Najpoznatija {i'ijska podgrupa je »isna a{erijje«, odnosno

ona koja priznaje dvanaest imama. U zapadnoj literaturi se
ozna~ava kao »duodecimalni {i'iti«. Sami sebe nazivaju
»imamije«. Priznaju sljede}e imame: Aliju, Hasana, Husejna, Ali
Zejnu-l-Abidina, Muhammed el-Bakira, Dàfer es-Sadika, Musaa
el-Kazima, Ali er-Ridaa, Muhamedda et-Tekijja, Ali en-Nekijja,
Hasana el-Askerija i Muhammeda el-Mehdija. Ovi imami su
ìvjeli u periodu izme|u 35. i 260 godine (658-874).
Grupacija koja je nakon smrti Ali Zejnu-l-Abidina priznala
za imama njegovog sina Zejda umjesto Muhammeda el-Bakira
nazvala se »zejdijje« i razvila svoje posebno u~enje.
Ukratko }emo se osvrnut na pravno u~enje ove dvije grupe.
Fikh imamija/isna a{erija. Izvori prava prema u~enju

ovog pravca su: Kur'an, Sunnet, id`ma {i'ijskih pravnika i razum
(akl). Terminolo{ki, postoji sli~nost s ehlu-sunnetskim poretkom
izvora. Me|utim, u pogledu koncepta pojedinih izvora postoje
znatne razlike.
U pogledu prvog izvora Kur'ana, {i'ije primjenjuju
specifi~ne metode tuma~enja. Pod Sunnetom {i'ije
podrazumijevaju rije~i, djela i pre{utna odobrenja Muhammeda (a.
s.), ali i {i'ijskih imama. Za saznanje Sunneta koriste sopstvene
zbirke hadisa. Jedan hadis je vjerodostojan ukoliko ga prenosi neki
od {i'ijskih imama. Id`ma nije samostalni izvor prava ve} sluì kao
sredstvo za otkrivanje mi{ljenja imama. Logi~no, za {i'ije je id`ma
samo saglasnost {i'ijskih u~enjaka. Pod aklom {i'ije imamije
podrazumijevaju kategori~ke sudove izvedene iz ~istog ili
prakti~nog uma. Uloga akla i id`maa afirmisana je nakon 260/874,
odnosno nakon »nestanka« imama El-Mehdija. Racionalni izvori
prava dobili su na va`nosti tek nakon nestanka imama koji je, po
{i'ijskom vjerovanju, posrednik preko koga Bog progla{ava pravo.
115
U kasnijem razvoju, {i'ijski fikh je pretrpio znatan uticaj

mutezilskog racionalizma. Jedno od pravila imamijskog fikha
glasi: »Sve {to je nare|eno umom, nare|eno je i [erijatom«
(Kullu ma hakeme bihi-l-'aklu hakeme bihi-{-{er'u).
Polaze}i od istog pravnog materijala kao i sunije, {i'ije
imamije su, primjenjuju}i svoje klju~ne koncepte i specifi~ne
metode, do{li do bitno druk~ijih pozitivno-pravnih rje{enja.
Na polju ibadata postoje razlike u odnosu na ehlu-sunnet u
pogledu pojedinih propisa u obavljanju namaza i drugih ibadata.
Jedna od uo~ljivih razlika je dodavanje rije~i »E{hedu enne Alijje
velijjullah« u ezanu.
Na podru~ju porodi~nog i nasljednog prava postoji nekoliko
specifi~nih imamijskih ustanova i rje{enja. Prema imamijskom
fikhu, dozvoljena je mut'a veza. To je veza izme|u mu{karca i ène
koja se uspostavlja ugovorom na odre|eno vrijeme. Mu{karac je
duàn da èni dâ imovinsku naknadu koja se naziva ud`re (ina~e
zna~i »zakupnina«), èna je du`na da s tim mu{karcem stupa u
intimne odnose. Djeca iz takve veze pripadaju èni. @ena nema
pravo na imovinsku naknadu nakon prestanka ove veze, niti pravo
nasljedstva u slu~aju smrti mu{karca. S druge strane, za vrijeme
trajanja ove veze èna nije du`na da se pokorava mu{karcu. Mut'a
veza se i u {i'ijskoj teoriji svrstava pod ugovor o zakupu. Mut'a veza
je postojala u Arabiji prije islama; u vrijeme Muhammeda (a. s.) bila
je dozvoljena izvjesno vrijeme, ali je zabranjena. Na njenoj zabrani
je naro~ito insistirao hazreti Omer. Postoji tuma~enje da su {i'ije
imamije ovu ustanovu prihvatili zbog svog negativnog odnosa prema
drugom halifi. [i'ijski pravnici poku{avaju ovu ustanovu utemeljiti
na vlastitim tuma~enjima Kur'ana. Prema fetvama ehlu-sunnetskih
pravnika u ve}ini, mut'a veza nije dozvoljena i smatra se bludom.
Otkazivanje braka od strane mu{karca (talak) prema
imamijskom tuma~enju je restriktivno u odnosu na ehlu-sunnet.
116
Otkaz mora biti dat usmeno uz upotrebu rije~i talak i pred dva
svjedoka. Osim toga, mora biti dokazana kona~na namjera za
prestanak bra~ne zajednice. Ne priznaje se otkaz, gdje se izjava o
tome daje u jednom momentu (talaku-l-bid'a).
U pogledu zakonskog naslje|a {i'ije isna a{erije imaju
posebni nasljedni red. Prema tuma~enju ehlu-sunneta, na naslije|e
se, od zakonskih nasljednika, prvo pozivaju lica ~iji je dio
alikvotno odre|en u Kur'anu ili Sunnetu (ashabu-l-feraid), zatim
ostavio~evi srodnici po mu{koj liniji (asaba) i na tre}em mjestu
ostavio~evi srodnici po ènskoj liniji (zevu-l-'erham). Svaka
prethodna kategorija isklju~uje narednu. [i'ije u prvom redu na
naslje|e pozivaju lica ~iji je dio alikvotno odre|en u Kur'anu ili
Sunnetu (zevu-l-furud) a zatim sve ostavio~eve krvne srodnike
bilo po mu{koj bilo po ènskoj liniji (zevu-l-karabet). Mu{ki
srodnici, agnati, kod {i'ija ne postoje kao posebna kategorija. U
rje{avanju konkretnih slu~ajeva ova razlika je jako zna~ajna.
U slu~aju oporuke (vasijjet) iznad jedne tre}ine, po
tuma~enju imamija, potrebna je saglasnost nasljednika bilo prije
bilo poslije ostavio~eve smrti. Po tuma~enju ehlu-sunneta
(hanefijska {kola), saglasnost je potrebna nakon smrti ostavioca.
Imamije dopu{taju vasijjet zakonskom nasljedniku, a ehlu-
sunnetske pravne {kole ne dopu{taju.
Najve}i udio u formiranju fikha isna a{erija imao je imam
Dàfer es-Sadik. Ro|en je 80/699-700. u Medini, gdje je i umro
148/765. Smatra se da je s njim zapo~elo nastajanje specifi~nog
{i'ijskog fikha. Priznaju ga i {i'ije ismailijje. Bio je autoritet u
hadisu, pa se spominje i u ehlu-sunnetskim isnadima.
Dalju razradu imamijski (ili dàferijski) fikh je doìvio u djelu
Musa el-Kazima (u. 183/798) i njegovog sina Ali er-Ridaa, iza koga
je ostao pravni zbornik poznat pod imenom »Fikhu-r-rida«. Nakon
117
perioda imama, ulogu sistematizatora prava preuzeli su mudètehidi.

Me|u njima je bio najzna~ajniji Ebu Dà'fer Muhammed b. el-Hasan
el-Kummi (u. 290/902). U ~etvrtom vijeku (h) nastalo je jedno od
temeljnih djela ovog pravca poznato pod imenom »El-Kafi«.
U daljem historijskom toku {i'ijski pravci su imali zasebnu
sudbinu i razvoj te ih je nemogu}e pratiti u periodizaciji ehlu-
sunnetskog fikha.
Fikh zejdija. Ova {i'ijska podgrupa se izdvojila u vrijeme

spora o tome ko }e naslijediti ~etvrtog imama Ali Zejnu-l-Abidina.
Ve}ina {i'ija je priznala za imama Muhammeda el-Bakira, dok je
jedna grupa po~ela slijediti Zejnu-l-Abidinovog sina Zejda. Ubrzo
su se prozvali zejdijama.
Zejd b. Ali je uìvao glas velikog u~enjaka. Bio je dobro
upu}en u tuma~enje vjerskih pitanja. Smatraju}i obavezom da se
pobuni protiv Emevija, koje je smatrao uzurpatorima vlasti, poveo
je protiv njih oruànu borbu. U tome nije imao uspjeha pa je
poginuo 122/739.
Zejdu b. Aliji se pripisuje vi{e djela sa razli~itih podru~ja.
Me|u ovim djelima najzna~ajnija je knjiga »El-Med`mu'u fi-l-
fikh«, u kojoj se govori o razli~itim {erijatsko-pravnim pitanjima.
Neki hitori~ari sumnjaju u autenti~nost ovog djela, odnosno u
navod da ono poti~e od imama Zejda. Ukoliko bi njeno porijeklo
bilo ta~no, ona bi spadala u najstarija djela fikha. Histori~ari koji
su prou~avali ovu knjigu ustanovili su sli~nost u njoj sadrànih
pravnih rje{enja sa tuma~enjima Ebu Hanife.
Ova sli~nost bi se mogla objasniti okolno{}u da su i Ebu
Hanife i Zejd b. Ali ìvjeli i djelovali na podru~ju Iraka i da su,
prema tome, bili pod uticajem ira~kog pravnog mi{ljenja. Po{to je
djelo »El-Med`mu'u fi-l-fikh« datirano u prve decenije 2. vijeka (h),
118
u njemu nije ni moglo biti nekih specifi~nih {i'ijskih koncepata, koje

su zejdije uostalom i napustile.
Pravno tuma~enje zejdija se u teorijskom pogledu oformilo
i prakti~no po~elo slijediti u vrijeme El-Hasan b. Zejda b.
Muhammeda, koji je oko 250/864. osnovao samostalnu dràvu na
podru~ju Taberistana. Ova dràva je trajala do 520/1126. i u njoj
je primjenjivan zejdijski mezheb. Za razradu i biljeènje
zejdijskog fikha zasluàn je i El-Kasim Re'si (u. 246/860).
Zejdijski fikh, kakav je poznat u kasnijem vremenu, sadràn je u
djelima ovog pravnika.
Unuk ovog u~enjaka, Jahja b. el-Husejn uspostavio je
zejdijsku vlast u Jemenu 288/900, gdje su se kroz naredne vjekove
o~uvala znatne koncentracije pristalica ovog pravca.
U pogledu vjerovanja zejdije su pod vidnim uticajem
mu'tezilijskog racionalizma. U tom smislu odbacuju tesavvuf, koji
je u zejdijskim dràvama bio zvani~no zabranjen.
U pogledu fikha zejdije su izgleda bliè ehlu-sunnetu nego
{i'ijama. Tako se u djelima o razlikama me|u mezhebima
(hilafijjât) zejdijska pravna {kola poredi s ehlu-sunnetskim i
negdje navodi kao peti mezheb.
Specifi~na rje{enja ovog pravca su: u ezanu je dodata
formula: »Hajje 'ala hajri-l-'ameli«, u dènaza-namazu se donosi
pet tekbira, odbacuju mesh po mestvama, odbacuju klanjanje za
imamom grije{nikom, zabranjuju vezu mut'a, a njihovi sljedbenici
sklapaju brakove unutar zejdijske grupe.
119
4. Primjena prava
U ovo vrijeme u potpunosti je obrazovano sudstvo (kada')

odvojeno od upravne vlasti. Teorijski, sudska vlast je obja{njena
kao delegacija prava su|enja od strane halife pojedinim sudijama.
Sudije su, me|utim, od 2. vijeka (h) zadobile znatnu samostalnost:
halifa (odnosno kasnije sultan) postavljao ih je, ali su se oni pri
su|enju morali jedino pridràvati {erijata. U pravilu je sudsku
funkciju vr{io sudija pojedinac (kadija). Kadije su bili nosioci
sudskih, vjerskih i izvjesnih upravnih funkcija. Oni su rje{avali
sporove i vr{ili druge sudske poslove, vr{ili ulogu starateljskih
organa u pogledu maloljetnika i udovica, imali u nadle`nosti za{titu
dàmija, nadzor nad vakufima i obavljali druge poslove vjerskog
karaktera (prelasci na islam, objavljivanje po~etka mjeseca
ramazana, klanjanje dùma-namaza i drànje hutbe i sl.).
U [paniji su djelovali zborni sudski organi. Oni su
ustanovljeni na osnovu tuma~enja malikijskog mezheba od strane
magribskih i andaluskih pravnika. Tokom 2. i 3. vijeka (h) postalo
je pravilo da se su|enje vr{i samo u zboru (dva ili vi{e sudija).
Ovakvo su|enje je nazivano kadau-l-dèma'a.
U posljednjim decenijama 2. vijeka (h) u abasijskoj dràvi
je kreirana funkcija kadi-l-kudat. Njen nosilac je bio najvi{i
sudski funkcioner sa znatnim upravnim ovla{tenjima.
Iz istog perioda poti~e redovito spominjanje u izvorima
funkcije kadi-l-asker. To su bili sudije imenovani za rje{avanje
sporova me|u vojnicima na pohodima ili na osvojenim teritorijama.
Zaustavljanjem osvajanja u abasijskoj dràvi, odnosno emevijskoj
[paniji, kadi-l-asker je poprimio funkciju redovnog sudije.
U ovo vrijeme mezalim sudovi su doìvjeli dalju
afirmaciju. Smatrani su jednom od najva`nijih karakteristika
120
suverene vlasti. U vrijeme cijepanja jedinstvene dràve historijski

izvori pokazuju da je svaki novi vladar - sultan ili emir - me|u
prvim svojim aktima odre|ivao vrijeme prijema nezadovoljnih
podanika, raspravljanje njihovih tu`bi i àlbi i rje{avanje u
vanrednom postupku. Vo|enje mezalim-jurisdikcije su ubrzo
preuzeli mo}ni veziri. U pogledu materijalnog prava mezalim-
sudovi nisu mogli i}i protiv izri~itih zabrana {erijata, a u pogledu
procesnog prava nisu imali nikakvih ograni~enja.
U 3. vijeku (h) razvijen je i dogra|en sistem organizacije i
funkcionisanja sudova. Kadije su dobili ~itav niz pomo}nih organa
kojim je trebalo da im se omogu}i brè i efikasnije djelovanje. To
su bili: katib (zapisni~ar, ~ija se uloga ogledala u biljeènju izjava,
svjedo~enja, presuda i drugih sudskih akata); kassam (tehni~ki
pomo}nik sudije, zaduèn za fizi~ku diobu u imovinskim
pitanjima), muzekki ( slu`benik koji je imao zadatak ispitivanja
moralnog lika svjedoka); bevvab (slu`benik ~ija je funkcija
odràvanje reda u sudnici); muterdìm (prevodilac za stranke
koje ne znaju arapski jezik) i drugi.
Me|u sudskim pomo}nim organima va`nu ulogu su imala
lica nazvana {uhudu-l-hal ili e{-{uhudu-l-udul. To su bili
akreditovani svjedoci kod suda ~ija je uloga bila kontrolisanje
zakonitosti rada sudije. To su bili poznavaoci prava i li~nosti
visokog morala, koji su svojim autoritetom garantovali ispravnost
su|enja. Ovu ustanovu je prvi uveo egipatski kadija El-Mufaddal
b. Fudala' (u. 174/790). Uloga ovih svjedoka je bila osebno
nagla{ena u malikijskim pravnim redovima. Prihva}ena je i od
drugih pravnih {kola kao pravilo da nema su|enja bez prisustva
ovih svjedoka. Navodi se da je krajem 4. vijeka (h) u Kairu bilo
oko 1500 ovakvih svjedoka.
Pored sudske funkcije, dràva je u ovo doba posvetila
pa`nju i funkciji tuma~enja prava. To je ~injeno na dva na~ina:
121
postavljanjem slu`benih muftija i kontrolisanjem rada privatnih.

Muftije su davali fetve i slu`benim i privatnim licima. Neki
vladari su posebno insistirali da kadije prilikom dono{enja odluka
konsultuju muftije. Takav nalog izdao je, npr. abasijski halifa El-
Muti' prilikom imenovanja kadi-l-kudata 363/973. Pravnik koji je
izdavao fetve imao je poloàj savjetnika (mu{avir) pred sudovima
u [paniji.
LITERATURA: Anwar Ahmad Qadri, Islamic Jurisprudence in

the Modern World, 80-173; Ali Hasan Abdu-l-Kadir, Nazretun ammetun
fi tarihi-l-fikhi-l-islamijji, 191-292; Muhammed el-Hudri, Tarihu-t-
te{ri'i-l-islamijji, El-Kahire, 1920, 164-327; Asaf A. Fayzee, “Shi'i
Legal Theories”, u: Law in the Middle East (ed. M. Khadduri and H.
Lebesny), Washington D. C. 1950, 113-131; Emile Tyan, “Judicial
Organization”, u Law in the Middle East, 237-278; Dairetu-l-mearifi-l-
islamijje (odrednice: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Zejdije); Encyclopaedia of
Islam, Leiden, 1979, vol. I-IV (odrednice: Ahmed b. Hanbal, kadi);
Ahmad Hasan, Early Development of Islamic Jurisprudence, Islamabad
1982, 178-221.
123
V – DOBA ZAOKRU@ENJA PRAVNOG

TUMAÊNJA
Ovaj period traje od polovine 4. vijeka (h) do polovine 7.

vijeka. Kao kraj ovog perioda uzima se razaranje Bagdada od
strane Mongola 656/1258. U ovo doba pravno tuma~enje {erijata
zadobilo je svoj zaokruèni oblik, fiksirani su rezultati id`tihada i
izvr{eno vezivanje za mezhebe.
Svi ovi procesi izvr{eni su u nestabilnim dru{tvenim i
politi~kim prilikama. Jedinstvena abasijska dràva se pocijepala.
U [paniji su Emevije uspostavili svoju vlast, u sjevernoj Africi
{i'ije ismailije, u Jemenu zejdije, a vlast Abasija se ograni~ila na
Irak, Arabijsko poluostrvo i isto~ne provincije. Me|utim, i u ovim
krajevima vlast abasijskih halifa postaje uskoro nominalna.
Pojedini vojni zapovjednici i lokalni mo}nici ja~aju i
osamostaljuju se. Halife bivaju prinu|eni da priznaju ove oja~ale
centre mo}i (emiru-l-umera, emir, sultan). Pojavljuju se lokalne
dinastije (Buvejhije, Sasanije i drugi) izme|u kojih postoji
aktuelna ili potencijalna borba za vlast, podozrenje ili
surevnjivost. Od 5/11 vijeka abasijske halife postaju zato~enici
124
vojnih zapovjednika, a njihov uticaj svodi se na spominjanje

imena na hutbi i natpis na kovanom novcu (sikke).
U takvim prilikama polovinom 5/11 vijeka Turci Seldùci
dolaze s istoka i uspostavljaju fakti~ku vlast u Srednjoj Aziji,
Mesopotamiji i drugim zemljama sve do granice Egipta. Njihova
mo} traje do druge polovine 6/12 vijeka.
Krajem 5/11 vijeka po~inju krsta{ki ratovi koji za vi{e
stotina godina predstavljaju vaàn izvor vanjske opasnosti,
izazivaju osje}aj nesigurnosti i, s razli~itim uspjehom, poti~u
faktore integracije u muslimanskom svijetu.
U drugoj polovini 6/12 vijeka u Egiptu se pojavljuje nova
dinastija, Ejjubije, koji ~ine kraj dvovjekovnoj vladavini {i'ijske
dinastije Fatimija.
U prvoj polovini 7/13 vijeka na istoku se pojavljuju
Mongoli, koji pod vo|stvom Hulagu-hana osvajaju Bagdad
656/1258, ubijaju posljednjeg abasijskog halifu El-Musta'sima i
razaraju abasijsku prijestonicu. Hulagu-han je uspostavio veliku
dràvu kojom su gospodarili Mongoli i slojevi koje su oni
favorizovali, a koja se protezala od Oksa do Mediterana i od
Kavkaza do Indijskog okeana. Hulagu-han je bio neprijateljski
raspoloèn prema sunijskom islamu, pa njegova vladavina i
vladavina njegovih nasljednika za oko pedeset godina
predstavljaju prekid u historiji primjene {erijatskog prava (u
javnom podru~ju) na teritoriji kojom su zagospodarili. Za to
vrijeme primjenjivani su mongolski obi~aji, posebno oni
kodifikovan i u vrijeme îngiz-hana (Yâsâ). Me|utim, pola vijeka
nakon razaranja Bagdada u dinastiji Il-han, kako su se nazvali
Hulaguovi nasljednici, preovladava islam ehlu-sunetskog pravca.
U Egiptu, u kome su nakon Ejjubija vlast preuzeli Memluci,
dolazi jedan pripadnik roda Abasija, koga memlu~ki vladar Zahir
Bejbers priznaje za halifu. Kairo postaje njegovo sjedi{te
125
659/1261. Stvarna vlast pripadala je Memlucima, pa su abasijske

halife u Egiptu nazvane »halifama u sjeni«. Oni su tu ostali sve
dok Turci Osmanlije nisu preuzeli tu titulu.
2. Izvori prava
Op{ta dru{tveno-politi~ka kretanja u ovom periodu uticala

su i na pojavu nekih novih izvora prava u pojedinim dràvnim
cjelinama nastalim na teritoriji abasijskog halifeta. Najva`niji
proces koji je djelovao u tom pravcu bilo je osamostaljivanje
vojnih zapovjednika i njihovo progla{avanje za samostalne
nosioce vlasti. Njihova vlast - sultanat - po~ela se, izme|u ostalog,
manifestirati kao pravo izdavanja pravnih propisa nezavisno od
{erijata. Ovi propisi su nazvani el-kavaninu-s-sijasijje, odnosno
kanuni. Ovaj termin, gr~kog porijekla, u{ao je u terminologiju
prava Bliskog istoka s prodorom helenskih tradicija, a u arapski
jezik i dràvno-pravnu praksu u vrijeme prvih muslimanskih
osvajanja u Egiptu i Siriji. U prvo vrijeme kanuni su ozna~avali
propise koji se odnose na finansijsko-pravno podru~je uporedo sa
perzijskim nazivima destur i avarad`. Od vremena kasnih
Abasija koriste se u zna~enju pravnih propisa koje izdaje nosilac
svjetovne mo}i.
Kanune, koji su stvarno fungirali kao dràvno pravo, uskoro
su priznali i {erijatski pravnici. Teoreti~ari dràvnog prava, kao {to
je El-Maverdi (u. 449/1057), priznali su legitimnost sekularne
mo}i sultana radi primjene {erijata i o~uvanja muslimanske
zajednice. Kao osnov opravdanja nezavisnog autoriteta sultana i
njihovog prava da izdaju propise posluìo je koncept op{teg
interesa (masleha).
126
Op{ti uvjet valjanosti kanuna bio je saglasnost sa {erijatom.

Pitanja koja su regulisana kanunima spadala su u domen javnog
prava (dràvna uprava, porezi, zemlji{ni odnosi, izvr{enje
krivi~nih sankcija, za{tita ekonomskih interesa zajednice itd.).
[erijatski pravnici su priznali pravo sultanu da uredi svako pitanje
koje nije bilo izri~ito regulisana nassom. Smatralo se da podanici
imaju vjersku obavezu da se pridràvaju normi sadrànih u
kanunima. Fakihi su, s druge strane, priznali pravo sultanu da
interveni{e i u primjeni {erijatskih propisa. To se ogledalo putem
mogu}nosti da u javnom interesu propi{e obavezno slije|enje
jedne pravne {kole (slu~aj Abasija, Seldùka i Osmanlija u
pogledu hanefijske pravne {kole) ili da u slu~aju dva mogu}a
tuma~enja {erijata odabere jedno kao obavezno.
Sultani su nekada u kanunima progla{avali norme koje su
i{le mimo ili protiv odredba {erijata. Sukob {erijata i kanuna je
tada odraàvao postoje}i sukob halife i sultana.
Nakon mongolske invazije izdavanje kanuna je
intenzivirano (podru~ja Centralne Azije, Indije, teritorije Turaka
Osmanlija itd.).
3. Pravna nauka
U ovo doba pravno tuma~enje je zadobilo zaokruèn oblik.

U~enici velikih imama dovr{avali su zgradu pravnog tuma~enja
~iji su temelje i konstrukciju dali veliki imami. Pravne {kole u
pravnom smislu rije~i su oformljene: pravnici su slijedili na~in
mi{ljenja i metodologiju u~itelja. Ako je prethodno razdoblje bilo
vrijeme pravnika koji su imali rang el-mud`tehidu-l-mutlak i el-
mud`tehidu fi-l-mezheb ovaj period je bio doba pravnika ranga
127
el-mud`tehidu fi-l-mes'ele. Proces zaokruènja pravnog

tuma~enja koji se okon~ao u ovom periodu imao je za posljedicu
nastanak sveobuhvatnih djela u kojima su sabrana tuma~enja
pojedinih mezheba.
a) D j e l a t n o s t p r a v n i k a
Ona se u ovo doba, prema histori~arima, iscrpljivala u

sljede}em:
1. Istraìvanje »zakonskih razloga« pojedinih propisa koje
su iz {erijatskih izvora izveli imami. Istraùju}i ove izvore i na~in
njihovog tuma~enja pravnici ovog doba su se neminovno bavili
pitanjima metodologije prava. Pri tome su rekonstruisali
metodologiju koju je koristio njihov imam, daju}i i sami svoj
doprinos njenom daljem usavr{avanju. Ovo je, zbog toga vrijeme,
pojave zna~ajnih djela iz usulu-l-fikha.
2. Proteìranje jednog od vi{e ponu|enih rje{enja u okviru
jednog mezheba (terdìh), bilo u odnosu na lanac predaje bilo u
odnosu na sadrìnu. Rezultat ovog postupka izraàvao se kao
»prete`no mi{ljenje« (el-kavlu-r-radìh), koje se smatralo
obavezuju}om normom pona{anja za jednu pravnu {kolu i njene
sljedbenike.
3. Izdavanje pravnih mi{ljenja (fetava) o pitanjima o
kojima se imami nisu izjasnili. Ova djelatnost je ~inila su{tinu
funkcije muftijstva koju su obavljali predstavnici pravnih {kola.
4. Pisanje sistematskih prikaza pravnog tuma~enja
pojedinih mezheba i njihovo komentarisanje. Na ovaj na~in
nastala je golema literatura o pojedinim pravcima tuma~enja.
Pravnici su istovremeno pisali i djela kojima je trebalo poduprijeti
128
tuma~enje mezheba kome su pripadali, ista}i prednost njegovih

rje{enja nad drugim pravnim {kolama, ili ista}i li~ne, moralne ili
nau~ne kvalitete osniva~a njihovog mezheba (tako su nastali
ìvotopisi velikih imama - menâkib).
5. U~e{}e u polemikama sa predstavnicima drugih pravnih
{kola. Polemike (munâzare) bile su uobi~ajene i u vrijeme velikih
imama, ali su u ovom periodu poprimile druk~iji karakter. To vi{e
nisu bile diskusije kojima je cilj iznalaènje istine, odnosno
pravnog zna~enja odre|enog teksta ili rje{enja najblièg izvorima
{erijata, ve} pristrasna odbrana stavova vlastite pravne {kole,
iskazivanje li~nog znanja i sposobnosti ubje|ivanja. Ove polemike
su vo|ene u prisustvu predstavnika vlasti, uleme i obi~nog svijeta
i negdje im je pridavan zna~aj pobo`nog djela. (U Bagdadu su
praktikovane u toku àlosti za umrlim uporedo s u~enjem
Kur'ana).
Pravni~ke polemike su, izgubiv{i svoj prvobitni smisao,
kritikovane i osu|ivane od strane islamskih velikana, kao {to je to
slu~aj sa Gazalijom.
U cjelini, moè se re}i da je u ovom periodu nestajao duh
id`tihada. Umjesto njega bivala je sve prisutnija te`nja za
slije|enjem autoriteta. Kao {to kaè histori~ar prava Muhammed
el-Hudri, nije vi{e bilo pojedinaca koji su, kao Ebu Hanifa, mogli
da kaù za prve generacije (selef): »Oni su ljudi, mi smo ljudi«.
Umjesto li~nog napora i kriti~kog odnosa nastupalo je vrijeme
bespotrebne glorifikacije i slije|enja onog {to je dato.
b) P r e d s t a v n i c i p r a v n ih { k o l a
Najpoznatiji predstavnici pojedinih ehlu-sunetskih pravnih

{kola u ovom periodu su:
129
Hanefije
- Ebu-l-Hasan Ubejdullah b. el-Hasan el-Kerhi (260/873-
340/951) bio je najugledniji hanefijski pravnik u Iraku, pisac i
komentator koji je ubrajan u el-mud`tehidu fi-l-mes'ele. Pisac je
djela »El-Muhtesar«, a poznat je po glorifikovanju hanefijskog
mezheba.
- Ebu Bekr Ahmed b. Ali er-Razi el-Dèssas (u. 370/980)
pisao je djela iz oblasti usul-l-fikha, o postupanju sudija i
komentarisao je djela El-Kerhija i Et-Tahavija.
- Ebu-l-Lejs Nasr b. Muhammed es-Semerkandi (u.
3773/983), pisac je djelâ »Hazanetu-l-fikh«, »En-Nevazil« i
drugih.
- Ebu-l-Hasan Ahmed b. Muhammed el-Kuduri (u.
423/1036), pisac je djela »El-Muhtesar« i »Et-Ted`rid«, gdje
govori o razlikama Ebu Hanife i [afije, omiljenoj temi pravni~kih
polemika.
- Ebu Zejd Ubejdullah b. Umer ed-Debusi (u. 430/1038),
pravnik iz Semerkanda, pisac je djela o razlikama me|u
pravnicima i zbornika pravnih mi{ljenja.
- Muhammed b. Ahmed es-Serahsi (u. krajem 5. vijeka h.),
pravnik koji je uìvao rang el-mud`tehidu fi-l-mes'ele, pisac je
djela »El-Mebsut«, te mnogobrojnih komentara.
- Ali b. Muhammed el-Pezdevi (u. 482/1089) pisac je
poznatog djela o usulu-l-fikhu, koje je pod imenom »Usulu-l-
Pezdevi« kori{teno u svim zemljama u kojima je ra{iren hanefijski
mezheb.
- Ebu Bekr b. Mes'ud b. Ahmed el-Kasani (u. 587/1191),
pisac je djela »Kitabu-l-beda'i«.
- Fahruddin Hasan b. Mensur el-Fergani (u. 592/1195),
130
poznat pod imenom »Kadi-han«, uvaèni je pisac i komentator.

Poseban ugled me|u sljedbenicima hanefijskog mezheba imala je
njegova zbirka pravnih mi{ljenja »Fetava Kadi-han«.
- Ali b. Ebi Bekr b. Abdul-Dèlil el-Marginani (u.
593/1196) pisac je cijenjenog hanefijskog djela »El-Hidaje«.
Kao {to se vidi iz ovih osnovnih podataka o prvacima
hanefijskog mezheba centar ove pravne {kole pomjerio se iz
prijestonice abasijske dràve prema Centralnoj Aziji i teritorijama
pod dominacijom naroda turskog porijekla.
Malikije
- Muhammed b. Jahja b. Lubabe el-Endelusi (u. 336/947),
pisac je djela »Kitabu-l-vesaik«, »El-Muntehabe« i drugih.
- Bekr b. el-Ula el-Ku{ejri (u. 344/955), pisac je djela sa
podru~ja pravne metodologije: »Kitabu-l-ahkam«, »Kitabu usuli-
l-fikhi« itd.
- Ebu-l-Velid Muhammed b. Ahmed b. Muhammed b. Ru{d
el-Kurtubi (u. 520/1126), u svoje vrijeme najugledniji malikijski
pravnik u [paniji i na Magribu, pisac je mnogobrojnih djela me|u
kojima i »El-Mukaddimat«.
- Muhammed b. Ahmed b. Muhammed b. Ahmed b. Ahmed
b. Ru{d (u. 595/1198), poznat pod nadimkom »El-Hafid« (Unuk),
jedan je od uvaènih malikijskih pravnika. Pisac je djela
»Bidajetu-l-mud`tehidi ve nihajetu-l-muktesid«.
U ovo vrijeme najve}e koncentracije malikijskih pravnika
su na Magribu i u [paniji.
131
[afije
- Ebu Ishak Ibrahim b. Ahmed el-Merûzi (u. 340/951),
najugledniji je {afijski pravnik svoga vremena. @ivio je u Bagdadu
i Egiptu gdje je i umro. Pisac je komentara na djelo »El-Muzni«.
Podu~avao je fikh i davao fetve.
- Ebu-l-Hasan Ali b. Muhammed el-Maverdi (u. 449/1057),
pisac je vi{e djela, me|u kojima mu je knjiga »El-Ahkamu-s-
sultanijje« (Javno pravo) donijela najvi{e ugleda.
- Ebu-l-Me'ali Abdu-l-Melik bin Abdullah el-Dùvejni (u.
478/1085), poznat je pod imenom »Imamu-l-Haremejn«. Vaìo je
kao autoritet u fikhu, usulu i kelamu u Nejsaburu i ostalim
isto~nim krajevima. Seldù~ki uglednik Nizamu-l-Mulk imenovao
ga je glavnim muderrisom na svojoj ~uvenoj medresi, koja je
odigrala zna~ajnu ulogu u {irenju {afijskog mezheba.
- Ebu Hamid Muhammed b. Muhammed el-Gazali
(450/1058-505/1111) - na podru~ju pravne nauke ovaj velikan je
poznat po svojim djelima iz oblasti metodologije (»El-Mustasfa«),
pozitivno-pravnih grana (»El-Besit«, »El-Vesit«, »Es-Vedìz«) i
razlika me|u pravnim {kolama. Naslijedio je u~itelja »Imamu-l-
Haremejna« na medresi »Nizamiji«.
Teritorijalno, {afijski pravnici su bili grupisani u Egiptu i
isto~nim pokrajinama.
Hanbelije
- Ebu-l-Fered` b. el-Dèvzi (u. 597/1200), pravnik, muhaddis
i histori~ar, pisac je, me|u hanbelijama ra{irenog djela, »Telbisu
Iblis«, uperenog protiv novotarija (sufije, filozofi, mezhebi).
- Muvefakuddin Ebu Muhammed Abdullah b. Kudame el-
Makdisi (u. 620/1223) poznati je hanbelijski pravnik i teolog.
132
Antiracionalisti~ki je usmjeren, pokazivao je bliskost prema

sufijama, posebno pravcu {ejha Abdulkadira el-Dìlija (u.
561/1166). U pravnoj nauci je poznat po djelima »El-Mugni« i
»El-Umde« (pozitivno-pravne grane) i »Revdatu-n-nazir«
(Metodologija prava).
c) [ i r e n j e p r a v n i h {kola
U ovom periodu izvr{eno je dvostruko vezivanje za pravne

{kole: od strane pravnika (fukaha) i od strane mase (avam). Ovim
procesom po~eo je nestajati neposredni odnos sljedbenika islama
sa izvorima {erijata. Odgovor za teorijske ili prakti~ne probleme
ne traì se vi{e u izvorima islamskog u~enja, ve} u djelima
pravnika odre|ene pravne {kole. Drugim rije~ima, odnos ummeta
i {erijata od ovog perioda postaje u cjelini posredovan djelima
pravnika.
Ovaj tok se mogao i o~ekivati. Svaki sistem tuma~enja
prava logikom unutra{njeg razvoja doseè do nivoa u kome
postaje stvar stru~njaka. U slu~aju {erijatskog prava, negativne
posljedice su nastupile kada su stru~njaci odustali od samostalnog
tuma~enja i radove prethodnika proglasili krajnjim dometom
ljudskog shvatanja {erijata.
Me|u glavnim razlozima preovladavanja duha slije|enja
pravnih {kola bili su:
1. Unutra{nji razvoj i logika svakog sistema tuma~enja
prava. Svaki sistem tuma~enja prava teì da bude cjelovit i
konzistentan. Pravo mora da bude takvo da bi moglo vr{iti svoju
funkciju. Kada se ta zaokruènost postigne u takvom pravnom
sistemu nadvladavaju faktori stalnosti nad faktorima promjene.
133
2. Razlozi pravne prakse. Praksa primjene prava nalaè

zahtjeve u pogledu pravne sigurnosti i ujedna~enosti primjene
prava. Svaki pojedinac treba da zna pravo koje se na njegove
postupke primjenjuje a isti slu~ajevi treba da se tretiraju na isti
na~in. Pravna praksa, posebno djelatnost sudova, nije mogla da
trpi neizvjesnost u pogledu prava koje }e primjenjivati niti
neizvjesnost u pogledu izvora odgovaraju}ih pravnih normi. Zato
je dràvna vlast u pojedinim zemljama propisivala koje }e se
tuma~enje {erijata primjenjivati u sudstvu. U isto vrijeme
pojedinci su u pitanjima ibadata i nespornim slu~ajevima mogli
slijediti tuma~enje sopstvene pravne {kole, traè}i za to savjete
odgovaraju}ih muftija.
3. Nestanak kreativnog duha i strah od duhovne
dezintegracije. Muslimansko dru{tvo je izgubilo prvobitni
intelektualni potencijal i postajalo je sve vi{e »istro{eno«.
Polemike koje su vo|ene o pitanjima vjerovanja i o razlikama u
pravnom tuma~enju pokazale su kakve sve mogu biti dru{tvene
posljedice kada se takve rasprave spuste na nivo mase. Pravnici
svih mezheba su, zbog toga, radije priznali jednaku vrijednost
svakom ehlu-sunetskom tuma~enju nego da prihvata rizik daljih
sporenja, ili podjela zbog novog pravca tuma~enja.
[to se ti~e razloga {irenja pojedinih mezheba oni se mogu

svesti na sljede}e:
1. Fleksibilnost rje{enja pojedinih mezheba. U literaturi se
ovaj razlog ~esto zapostavlja iako je historijska ~injenica da su
neki mezhebi nestali zbog krutosti svojih rje{enja i nemogu}nosti
da prate dru{tvene promjene.
2. Povezivanje pojedinih mezheba s dràvnom vla{}u. Ovaj
faktor je uo~io jo{ Ibn Haldun i on je bez sumnje bio veoma
djelotvoran u historiji. Dràvna vlast bi progla{avala odre|eni
134
mezheb za obavezuju}i na svojoj teritoriji. Sudije su po njemu

morali izricati presude. To bi onda zna~ilo da se sudijski kadar
regrutuje me|u pravnicima te pravne {kole i da oni imaju glavnu
rije~ u {kolskom sistemu. Poznati slu~ajevi »dràvnih mezheba«
su hanefijski u vrijeme Abasija (Ibn Hazm ga naziva »mezhebu-s-
sultan«) i Turaka Osmanlija, {afijski u vrijeme dinastije Ejjubija u
Egiptu, malikijski u vrijeme Emevija u [paniji, ismailijski u
vrijeme Fatimija itd.
3. Sli~nost geografsko-klimatskih i dru{tvenih uvjeta
podru~ja na kome je jedan mezheb nastao sa podru~ja na kome se
{iri. Ovaj faktor je tako|e uo~io Ibn Haldun. Za stanovni{tvo
Magriba on je istakao da je bilo beduinsko, pa mu je bio bliì
mezheb koji je nastao u beduinskoj sredini (malikijski u Hidàzu)
od onog koji je ponikao u postojbini starih civilizacija (hanefijski u
Iraku). Geografsko-klimatski i dru{tveni faktori su, naravno, uticali
najvi{e na pravna rje{enja koja se ti~u imovinsko-pravnih odnosa.
Geografski faktor je na jo{ jedan na~in uticao na {irenje
odre|enog mezheba. Geografska povezanost i blizina prirodno su
dovodili do {irenja one pravne {kole koja se nalazila na pravcu
kretanja odre|enih naroda. Malikijski mezheb se tako ra{irio u
Africi, jer su hadìje iz tih krajeva putovali podru~jem na kome je
taj mezheb imao prevagu. Nije bilo mogu}nosti da se do|e u dodir
s hanefijama ~iji je centar bio u Iraku.
4. Prihvatanje odre|enog mezheba kao »oznake
razlikovanja«. U vrijeme kada se dràvna vlast povezivala sa
odre|enim mezhebima prihvatanje nevladaju}eg mezheba imalo
je funkciju »oznake razlikovanja«. Emevije su se s malikijskim
mezhebom kao zvani~nim u [paniji razlikovale od svojih rivala
Abasija u Bagdadu, koji su {titili hanefijski. Histori~ari navode da
su Berberi u Sjevernoj Africi prihvatili malikijski mezheb da bi
o~uvali svoj identitet u odnosu na arapske osvaja~e.
135
Karta teritorijalne ra{irenosti mezheba u periodu od

polovine 4/10 do polovine 7/13 vijeka je izgledala ovako:
Hanefije - Kolijevka ovog mezheba je bio Irak i u njemu su

hanefije imenovane kadijama ~ak i u slu~ajevima kada je kadi-l-
kudat bio {afija. Ovaj mezheb je preovladao u Horasanu,
Sidìstanu, Transoksaniji i drugim krajevima istoka (Azerbejdàn,
Armenija, Kuzistan, Tabriz). Stanovni{tvo i vladari Bengala su
tako|e slijedili ovaj mezheb.
U Egipat je hanefijska {kola doprla u drugoj polovini 2/8
vijeka, nakon {to je abasijski halifa El-Mehdi imenovao za
misirskog kadiju hanefijskog pravnika Ismaila b. el-Jese'a. Uticaj
hanefija na Magribu je bio jak sve do po~etka 5/11 vijeka, kada
prevagu dobiva malikijski mezheb.
Malikije - Iz svoje kolijevke, Medine, ovaj mezheb se u

prvo vrijeme pro{irio na cijeli Hidàz i Jemen. Jedno vrijeme je
bio ra{iren u Iraku, ali je kasnije potiskivan. Nakon 450/1058. u
Bagdadu nema imama, odnosno muftije ovog mezheba.
U Egiptu su malikije zadobile pristalice preko stalnih
kontakata sa Hidàzom. Na Magribu malikijski uticaj ja~a od kraja
2/8 vijeka, da bi po~etkom 5/11 vijeka postao dominantan. U
[paniji je krajem 2/8. vijeka, u vrijeme emevijskog halife Hi{ama
b. Abdurrahmana, malikijski mezheb progla{en slu`benim.
[afije - Prvi masovni uticaj ova {kola je ostvarila u Egiptu,

gdje je potisnula malikijski mezheb. U ovoj zemlji {afije su
oja~ane posebno u vrijeme Ejjubija. Za vrijeme vladavine iste
dinastije uticaj {afija je postao dominantan u zemljama [ama.
[afijski mezheb je imao veliki broj pristalica u isto~nim krajevima
136
abasijskog hilafeta (Herat, Nejsabur, [iraz) i u Perziji uop{te, sve

dok tu nije za vrijeme dinastije Safevija po~etkom 10/16. vijeka
{i'ijsko pravno tuma~enje zadobilo dràvnu sankciju.
[afije su imale uticaj i u Hidàzu. O tome svjedo~i i
podatak s kraja 8/14. vijeka iz pera Tadùddina es-Subkija da
imamet i hitabet u Meki i Medini pripada {afijama.
Hanbelije - Kolijevka ovog mezheba bio je Irak (Bagdad),

ali je zbog strogosti tuma~enja i optere}uju}eg tradicionalizma
njegov uticaj u masama bio mali. U prvoj polovini 4/10. vijeka
sljedbenici ovog mezheba su zadobili uticaj u abasijskoj dràvi. U
to doba su bili angaòvani u obra~unu sa {i'ijama i mu'tezilijama.
Zbog ekscesa koje su pritom ~inili bili su osu|eni i od abasijskih
halifa. Nakon dolaska na vlast pro{i'ijskih Buvejhija (334/945-
447/1061) potisnuti su iz javnog ìvota i prenijeli svoje djelovanje
u druge zemlje (Arabija, Sirija, Palestina). U kasnijem vremenu
svako ja~anje ovog mezheba bilo je povezano sa oìvljavanjem
pravca selefija.
d) O d n o s i m e | u p r a v n i m { k o l a m a
Oformljenjem pravnih {kola i vezivanjem pravnika i mase

za njihova tuma~enja nastao je problem njihovih me|usobnih
odnosa. Odnosi uzajamnog po{tovanja i uvaàvanja iz vremena
velikih pravnika su nestajali. Umjesto toga su na djelu bili
pristrasni sljedbenici i predstavnici pravnih {kola koji su
glorifikuju}i svoju {kolu sebi prisvajali pravo da budu jedini
posjednici istinitog tuma~enja {erijata. Me|u sljedbenicima
velikih imama nije vi{e bilo ljudi (ili ih je bilo malo) koji su bili
spremni promijeniti svoje mi{ljenje na osnovu snage argumenata.
137
Mezhebske pristranosti (et-te'assubâtu-l-mezhebijje) su

se pojavile i na nivou nauke i na nivou prakse.
Na nivou nauke to se manifestiralo kroz tezu da je
tuma~enje mezhebskih pravnika neprikosnoveno. Krajnji izraz
takvog stava bilo je npr. mi{ljenje hanefijskog pravnika El-
Kerhija, po kome se svaki ajet ili hadis koji se ne slaè sa
stavovima hanefijskih pravnika ima smatrati dokinutim. Ovakvih
ekstremnih stanovi{ta nisu bile li{ene ni ostale {kole.
Na planu prakse razlike me|u mezhebima su dovele do
pravne neujedna~enosti: isti slu~ajevi su razli~ito rje{avani.
Pripadnikom jednog mezheba se postajalo samim ro|enjem, a
promjena mezheba ukoliko je bila ponovljena ili u~injena iz
materijalnih razloga donosila je moralnu diskvalifikaciju pojedincu.
Na podru~ju ibadata mezhebske pristranosti su se vidljivo
iskazivale. Dato je npr. tuma~enje da pripadnik jednog mezheba
ne moè klanjati za imamom koji pripada drugom mezhebu. Kao
osnova za to izneseno je op{te pravilo koje glasi: El-ibretu fi-l-
iktidai bi-mezhebi-l-me'mumi la bi-mezhebi-l-imami (Valjanost
klanjanja za imamom se prosu|uje prema mezhabu muktedija a ne
prema mezhebu imama). Prema ovom pravilu se valjanost abdesta
imama-{afije prosu|uje prema mezhebu muktedije-hanefije. Zbog
razlike me|u mezhebima ista okolnost prema jednom tuma~enju
kvari abdest a prema drugom ne kvari. Imam kome pote~e krv
pokvaren je abdest prema hanefijskom mezhebu, dok prema
{afijskom nije. Tako prema navedenom pravilu muktediji-hanefiji
nije valjan namaz za takvim imamom-{afijom, dok je samom
imamu, prema njegovom mezhebu, valjan.
Ispravno pravilo u ovom pogledu, kako navodi Muhammed
el-Hudari (op. cit., 355-356), s obzirom na valjanost svih ehlu-
sunetskih mezheba, glasilo bi: El-ibretu fi-l-iktida-i bi-mezhebi-
l-imami la bi-l-mezhebi-l-me'mumi (Valjanost klanjanja za
138
imam se prosu|uje prema mezhebu imama a ne prema mezhebu

muktedije). U prilog ovom rje{enju govore razlozi personalnog
karaktera mezheba i sam koncept slije|enja imama u namazu.
Mezhebske pristrasnosti se nisu iscrpile samo u ovakvim
aktima podvajanja pripadnika iste vjere, niti u gra|enju ~etiri
mihraba u pojedinim dàmijama. U nekim historijskim
momentima do{lo je do netolerancije i otvorenih sukoba.
Poznatom pravniku Ibn Dèrir et-Taberiju klanjana je
dènaza po no}i, prema navodima Ibnu-l-Esira, na zahtjev
hanbelija, jer ovaj pravnik u svojoj knjizi »Ihtilafu-l-fukaha« nije
Ahmed b. Hanbela ubrojio u fakihe ve} u muhaddise.
U 5/11. i 6/12 vijeku hanbelije i {afije su vodili krvave borbe
na ulicama Bagdada, a hanefije su masakrirali {afije u Isfahanu.
Trezveniji umovi su nastojali obustaviti ovakve izlive
fanatizma i diskusije o razlikama me|u mezhebima svesti na
krugove u~enih pravnika. Postignuta je saglasnost o jednakoj
vrijednosti svakog ehlu-sunetskog mezheba i ona je u daljem toku
historije ublaàvala unutra{nje napetosti u muslimanskom
dru{tvu, mada je i dalje ostajalo otvoreno pitanje odnosa sa
{i'ijama i tretman sufija.
4. Primjena prava
U ovom periodu nastavio je funkcinisati ranije uspostavljeni

sistem primjene prava ali su, zbog op{tih dru{tveno-historijskih
okolnosti i promjena u strukturi islamske pravne nauke, neke
slu`be poprimile specifi~na obilje`ja a neke su transformisane. U
globalu se moè re}i da su najva`nije promjene u sistemu primjene
139
prava nastupile zbog cijepanja abasijske dràve, afirmisanja

sultanata i najave duha taklida u islamskoj pravnoj nauci.
Zadràna je postoje}a struktura kadijskih sudova, ustaljeni
propisi o njihovoj nadle`nosti i rangovi kadija. Uporedo s
pojavom paralelnih hilafeta (Bagdad, Kairo, Kordova) i
samostalnih sultanata umnoàvao se broj vrhovnih sudija. Tako je
svaka dràva imenovala funkcionere ranga kadi-l-kudat. Ovaj
proces je intenziviran od 6/2. vijeku. U vrijeme Memluka u Egiptu
(nakon 663/1264) u svakoj su pokrajini imenovani sudije ranga
kadi-l-kudat, a u samom Kairu su bila ~etiri funkcionera ovog
ranga kao predstavnici ehlusunetskih mezheba.
Od polovine 4/10. vijeka u pravnoj teoriji se kadija po~inje
smatrati zastupnikom sultana, a ne samo halife kao do tada. Na taj
na~in teorija je legalizirala fakti~ko stanje, a imenovanje kadije od
strane svjetovnog vladara smatralo se zakonitim.
Su{tina funkcije muftijstva u ovo vrijeme je ostala
nepromijenjena. Izdavanje pravnih mi{ljenja prema tuma~enju
odre|ene pravne {kole smatralo se njihovim glavnim zadatkom. U
vrijeme Memluka, u Egiptu je do{lo do blièg povezivanja muftija i
kadija. Kreirana je ustanova ifta'u dari-l-'adli, ~iji su nosioci davali
pravna mi{ljenja sudijama i dràvnim organima i, zajedno sa drugim
uglednicima, u~estvovali u radu vladarevog savjeta za razmatranje
àlbi (divanu-l-mezalim). Sli~ne slu`be su u to vrijeme ustanovljene
u Damasku, Halepu, Tripoliju, Hami i drugim gradovima.
Mezalim jurisdikcija nastavila je da funkcionira, izuzev u
onim zemljama u kojima je preovladavao malikijski mezheb.
Ovdje su redovne kadije bile ovla{tene da pored {erijata
primjenjuju i sijase {er'ijje, tj. da presu|uju i stvari, koje nisu
striktno u nadle`nosti kadija i da pri su|enju ne moraju da se
pridràvaju strogih proceduralnih normi {erijatskog prava, ve} da
se rukovode principima op{teg interesa i pravi~nosti.
140
U memlu~kom periodu do{lo je do afirmacije jo{ jedne

pravno-sudske funkcije. Transformisana je slu`ba hidàbe, koja je
u ranijem dobu ozna~avala dvorskog slu`benika (doslovno »~uvar
vrata«).Hadìb dobiva sudske funkcije: u prvo vrijeme rje{avanje
sporova izme|u vojnika i regulisanje pitanja vojni~kih renti, a
kasnije nastupa kao predstavnik glavnog vezira (naibu-s-saltane)
u mezalim-jurisdikciji. U vrijeme El-Makrizija (845/1442) hadìb
je mogao presu|ivati stvari koje su spadale u nadle`nost kadija i
sudova mezalim pridràvaju}i se sijase {er'ijje.
Suàvanje nadle`nosti {erijatskih sudova, koje je evidentno
od ovog perioda, i sve ve}a uloga vanredne ili ekstraordinarne
jurisdikcije pokazatelj je ja~anja prerogativa sultanata, izvjesnog
oko{tavanja {erijatskog prava, zato~enog u okvire pravnih
tuma~enja i formalizma sudskog postupka. Praksa je zahtijevala
brè i efikasnije rje{avanje teku}ih problema; a kada to kadije nisu
mogli pruìti, izlaz je na|en u vanrednoj jurisdikciji sultana i
njegovih slu`benika. Na taj na~in je ostvarivana i kontrola javne
vlasti nad presu|ivanjem va`nih slu~ajeva, {to je bilo nemogu}e
neposredno posti}i kod kadija. Sli~an proces poznaje rimsko pravo
(pretorsko pravo nasuprot ius civile) i engleska praksa (Equity
Law nasuprot Common Law).
U svim zemljama ovog doba postojala je funkcija hisbe.
Njeni nosioci su nastavili da vr{e kontrolu trì{ta i nadzor nad
po{tenjem u poslovnom saobra}aju. U ve}ini dràva muhtesib
glavnog grada imao je ulogu nadzora nad ostalim muhtesibima.
Po~etkom 7/13. vijeka halifa En-Nasir u Kairu je poku{ao
ustanoviti op{tu kontrolu nad slu`bom hisbe na Bliskom istoku, ali
u tome nije uspio. Interesantno je navesti da su ovu funkciju
preuzele i krsta{ke kneèvine nastale u toku pohoda na Jerusalem
pod imenom math-ssep.
141
LITERATURA: Anwar Ahmad Qadri, op. cit., 67-72; Ali Hasan

Abdul-Kadir, op. cit., 293-301; Muhammed el-Hudri, op. cit., 328-378;
Reuben Levy, The Social Structure of Islam, Cambridge 1957, 150-192,
242-355; Emile Tyan, “Judicial Organization”; Encylopaedia of Islam
(odrednice: Abasids, Kadi, Hisba, Hulagu, Khilafat, Katib).
143
VI – DOBA SLIJE\ENJA PRAVNIH [KOLA

(TAKLID)
Ovaj period traje od polovine 7/13. do polovine 13/19.

vijeka. Za njegov po~etak se zauzima i razaranje Bagdada
656/1258. a za kraj progla{enje dru{tveno-pravnih reformi u
Osmanlijskoj carevini 1255/1839. Ovo doba na nivou pravne
nauke karakteri{e privrènost postoje}em tuma~enju pravnih {kola
(taklid), a na nivou prakse dràvno sankcionisanje {erijatskog
prava na teritoriji biv{eg abasijskog hilafeta i krajevima osvojenim
u osmanlijskim i drugim pohodima. Ovo vrijeme neki histori~ari
nazivaju i »periodom komentatora i glosatora«, ukazuju}i na
osnovnu djelatnost {erijatskih pravnika ovog razdoblja.
Trideset godina nakon razaranja Bagdada na zapadu Anadolije,
me|u emiratima borbenih turkmenskih plemena, oja~ao je gazija
Osman sin Ertogrula. Bore}i se protiv Vizantije postao je najsna`niji
i najugledniji vojni starje{ina na granici Seldù~kog sultanata. Dalji
uspjesi su doveli do osamostaljivanja i u~vr{}enja Osmanovog
emirata i njegovog priznanja od strane seldù~kog sultana.
Interesantno je napomenuti da je u samom aktu o priznanju
144
nezavisnosti, koji je Osmanu izdao sultan Alauddin, postavljen uslov

primjene {erijatskog prava u novoj kneèvini. Pravac {irenja
Osmanove dràve bio je prema sjeveru - Vizantiji i Balkanu.
Nasljednici Osmana nazvani »Ali Osman« ili «Osmanlije«, nastavili
su osvajanja. êtvrti osmanlijski vladar }e od abasijskog halifa iz
Egipta dobiti titulu sultana (Bajezid i Jildirim), a nekada{nja
pograni~na kneèvina posta}e carstvo koje se protezalo od srednje
Evrope do Indijskog okeana. Nakon osvajanja Egipta, Sirije i Hidàza
u vrijeme Selima I, Osmanlijska dràva je postala najsna`nija dràva
muslimanskog svijeta. Za ovo osvajanje u pravnoj historiji se vezuje
pitanje prenosa hilafeta. Me|u osmanlijskim histori~arima i
pravnicima zastupana je teza po kojoj je zadnji abasijski »halifa u
sjeni«, El-Mutevekkil, prenio svoja ovla{tenja na najmo}nijeg
muslimanskog vladara tog doba - sultana Selima I. Od tada je funkcija
halife bila vezana za osmanlijske sultane. Neki moderni histori~ari su
izrazili sumnju u zvani~ni prenos hilafeta iz Kaira u Carigrad.
Moè se sa sigurno{}u re}i da osmanlijski sultani sve do
12/18. vijeka nisu nagla{avali svoju funkciju halife. Nazivali su se
»sultan« ili »hâkân«, a Selim I je nakon osvajanja Egipta uzeo
titulu hadimu-l-haremejni, koja je pripadala memlu~kim
sultanima, a ne abasijskom halifi. Sami turski pisci su svoju
dràvu ozna~avali imenom »Devleti aliye« ili »Sultanati seniye«.
Od 18. vijeka, posebno rusko-turskog ugovora u Küçük
Kaynarci 1774, osmanlijski suveren po~inje nagla{eno nastupati
kao halifa, te kao takav biva priznat od evropskih sila u
me|unarodnim ugovorima 19. i 20. vijeka. Hilafet je u ovim
aktima shva}en kao duhovni, vjerski autoritet, a ispoljavao se u
pravu halife da mu se ime spominje u hutbama i da autorizuje
poglavare islamskih vjerskih zajednica na teritorijama sa kojih je
osmanlijska vlast odstupila.
U svom historijskom putu Osmanlijska dràva je pro{la kroz
dvije faze, kako navode moderni histori~ari (H. Inaldìk, H. A.
145
Gibb, H. Bowen). Prva faza je klasi~no doba, od oko 700/1300. do

oko 1009/1600. To je vladavina prvih deset osmanlijskih sultana i
nju karakteri{u uspje{na osvajanja i ekonomsko-finansijski i
dru{tveni prosperitet. Druga faza nastupa po~etkom drugog
milenijuma po Hid`ri i toj okolnosti su stari turski histori~ari davali
posebni zna~aj. Karakteri{e je zastoj, opadanje i propast. Kraj je
bio posebno dug, tako da je 13/19. vijek Osmanlijska carevina
provela pod »starateljstvom« evropskih sila.
Na drugom kraju muslimanskog svijeta, u Indiji, uporedo s
ja~anjem Turaka Osmanlija do{lo je do ja~anja dràve Velikih
Mogula. Muslimanska prisutnost na ovom podru~ju datira od
po~etka 2/8. vijeka, a posebno je oja~ala u vrijeme Mahmuda
Gaznevije po~etkom 5/11. vijeka. U vrijeme slabljenja abasijske
dràve osamostalio se Delhijski Sultanat. On je posluìo kao
jezgro Mogulske dràve koja je doìvjela zenit u 10/16. i 11/17.
vijeku. Mogulski vladari su jedno vrijeme ~ak bili rivali
osmanlijskim sultanima, pretenduju}i i na titulu halife. U njihovoj
dràvi primjenjivano je {erijatsko pravo hanefijskog mezheba i
izvr{eni su zna~ajni poku{aji u pravcu njegove kodifikacije.
Me|utim, ve} krajem ovog razdoblja prosperiteta Mogulske
dràve zapo~inje prodor evropskog kolonijalizma na Indijski
potkontinent, a nakon toga i u druge krajeve muslimanskog
svijeta, {to }e imati dalekose`ne posljedice po dru{tveni, politi~ki
i pravni razvoj.
2. Izvori prava
U pojedinim dràvnim cjelinama ovog perioda kao izvori

prava su fungirali {erijat i kanun. Zbog vladavine teorije taklida
146
smatrano je da je {erijat autoritativno protuma~en u okviru

pojedinih mezheba, te da se javna vlast treba opredijeliti za u~enje
jedne pravne {kole kome }e dati izvr{nu sankciju. Istovremeno,
svjetovni vladari su nastavili praksu izdavanja kanuna.
a) [ e r i j a t
Relevantnim zbornicima {erijatskog prava smatrana su

pravni~ka djela koja su postojala u obliku komentara ({erh), glosa
(ha{ije), kompendijuma (muhtesar) i zbirki pravnih mi{ljenja
(med`me'u-l-fetava). U praksi su kao izvor saznanja {erijatsko-
pravnih normi sve manje kori{tena djela na koja su se pozivali
klasi~ni pravnici. U ovom periodu ne samo da se izvori {erijatskog
prava poredno saznaju preko vladaju}eg tuma~enja pojedinih
mezheba nego se u pravnoj praksi, uglavnom, i vladaju}e
tuma~enje odre|enog mezbeba saznaje posredstvom njegovih
daljih interpretacija. U ovom vremenu za pravnu praksu najve}i
zna~aj imaju zbirke pravnih mi{ljenja. Ona su naj~e{}e sluìle kao
izvor saznanja {erijatsko-pravnih normi u postupku tuma~enja i
primjene prava. Fetve su u ovo doba predstavljale sponu izme|u
teorijskog pristupa fakiha i stvarnosti svakodnevnog ìvota.
U ovom periodu nastalo je vi{e zbornika pravnih mi{ljenja

od kojih }emo spomenuti:
»El-Fetava el-hindijje« (el-alemgirijje), zbornik pravnih
mi{ljenja hanefijskog mezheba, nastao u Indiji u vrijeme
mogulskog vladara Evrengzib Alemgira. Radila ga je posebna
komisija pod vo|stvom {ejh Nizama iz Burhanpura u periodu
1075/1664-1083/1672. Ovaj zbornik, koji je po svojoj vrijednosti
stavljan odmah iza djela »Hidaje«, imao je obavezno vaènje u
147
Mogulskoj dràvi. Uvaàvan je i sluìo kao izvor sudskih odluka

i pravnih mi{ljenja u Osmanlijskoj dràvi i drugim krajevima gdje
ìve muslimani hanefijskog mezheba. Neki autori ga smatraju
jednim od prvih poku{aja kodifikacije {erijatskog prava.
»El-Fetava et-tatarhanijje«, zbornik pravnih mi{ljenja
nastao na inicijativu mogulskog vezira Tatar-hana (u. nakon
752/1351) u vrijeme vladavine Muhammeda II Tuglaka.
b) K a n u n
Kanuni su u ovom periodu doìvjeli posebnu afirmaciju.

[irio se obim pitanja koja su zahvatali, krug lica na koje su se
primjenjivali i vrijeme za koje su vaìli.
U Osmanlijskoj carevini se smatralo da kanun izraàva
upravnu praksu i obi~aj (urfi osmani), da je kao takav ispod
{erijata i da mora biti saglasan obi~ajima (adat) ili pravnim
precedentima (emsal) dràvâ na ~ijoj je teritoriji uspostavljena
osmanlijska vlast. Koncipiranje teksta kanuna vr{eno je u
kancelariji visokog dvorskog slu`benika (ni{andì), ocjenjivao ga
je veliki vezir (sadr-i azam), a u posebno va`nim slu~ajevima
potpisivao ga je sami sultan (hatt-i {erif). Original je ~uvan u
arhivama Visoke Porte (bab-i ali), a kopije su upu}ivane
slu`benicima zaduènim za provo|enje odre|enog kanuna
(sandàkbezi, kadije, multezimi, emini itd). Kanuni koji se ti~u
stanovni{tva obznanjivani su putem telala na trgovima, u
dàmijskim haremima ili ih je kadija ~itao i tuma~io pred
uglednim gra|anima (ajani, e{raf).
Odnos kanuna i {erijata u Osmanlijskoj carevini nije bio
uvijek isti. Nekada je dolazilo do ja~anja kanuna i urfa (vrijeme
Mehmeda II Fatiha), nekada je {erijat potiskivao svjetovne zakone
148
(vrijeme Bajezida II). Konkretno stanje odnosa zavisilo je od vi{e

faktora, posebno od mo}i dru{tvenih snaga koje su stajale iza
pojedinih pravnih cjelina. U globalu se moè re}i da je ja~anje
uticaju {ejhu-l-islama u dràvnoj strukturi Osmanlijske carevine
od 11/17. vijeka imalo za posljedicu podre|enost kanuna {erijatu,
tako da je jednim sultanskim fermanom 1107/1696. zabranjen
upotreba rije~i »kanun« uz rije~ »{erijat«.
[to se ti~e pitanja na koje su se kanuni odnosili, to su i dalje
bile stvari upravnog, finansijskog, krivi~nog, vojnog i zemlji{nog
prava. U pitanjima krivi~nog prava {erijatski pravnici su smatrali
da je sultan ovla{ten da normira podru~je krivi~nih djela i
prekr{aja za koje u izvorima {erijata nisu odre|ene fiksne kazne
(ta'zir). To je ovla{tenje {iroko kori{teno tako da se sultanova
jurisdikcija (urfi sultani hukuk) ubrzo protegla i na normiranje
sankcija za djela hudud, za koje su u Kur'anu i Sunnetu bile
odre|ene fiksne kazne. Na taj na~in stvarno je bila potisnuta
primjena {erijatskog krivi~nog prava. Selim I Javuz je tako za blud
propisao nov~ane kazne umjesto {erijatskih sankcija (haddu-z-
zina). Iznos ove kazne je bio ovisan o imovnom stanju po~inioca
(oènjeni bogati mu{karac - 400 ak~i, onaj srednjeg imovinskog
stanja - 200 ak~i, siroma{ni - 40, odnosno 30 ak~i).
U Osmanlijskoj carevini razvijena je praksa izdavanja
zbornika kanuna. To je bilo u duhu tradicije sistematizovanja i
publikovanja dràvnog prava tursko-mongolskih naroda. Ulema
se, uglavnom, protivila ovim kodifikacijama svjetovnog prava,
po{to su na taj na~in kanuni dobivali trajniji karakter. Zbornici
kanuna su se nazivali kanuname. Turski histori~ar Halil Inaldìk
ih je podijelio u nekoliko kategorija:
1. Kanuname u obliku sultanovih ukaza. To su propisi izdati
u obliku fermana ili berata kao odgovor na pojedini upravni
problem ili upotrebu. Upu}ivani su guvernerima ili sudijama na
neposredno izvr{enje.
149
2. Sandà~ke kanuname. To su propisi potvr|eni

sultanovim znakom (tugra) koji reguli{u pojedina javno-pravna
pitanja na podru~ju osnovnih teritorijalnih jedinica Osmanlijske
dràve. U ovim zbornicima propisa detaljno su ure|ivani zemlji{ni
odnosi, poloàj i obaveze zavisnog stanovni{tva (re'aja), redovni
i vanredni porezi, globe itd. Prvi osmanlijski sultan koji je
kodifikovao ove propise bio je Mehmed II Fatih u svojoj »Re'aja
kanunami« iz 1453. Kanuname sandàka evropskog dijela
Osmanlijske dràve interesantne su po tome {to su prihvatile i
neke ustanove vizantijskog i slovenskog obi~ajnog prava (ba{tina
kao zemlji{na jedinica, taksa ispendè, izvedena iz balkanskog
feudalizma, napla}ivana na sijeno i drva, obru~ina i monopol,
takse vezane za proizvodnju vina itd.).
3. Kanuname koje se odnose na posebne dru{tvene grupe.
To su zbornici propisa koji su regulisali poloàj nekih grupa koje
su vr{ile dràvnu slu`bu u posebnom svojstvu. Rije~ je uglavnom
o vjersko-etni~kim grupama koje su vr{ile pomo}ne vojne slu`be
(jaja, muselem, juruk, eflak itd.).
4. Kanuname koje se odnose na dràvnu organizaciju. To su
zbornici propisa koji ure|uju oblik dràvne uprave, poloàj i
nadle`nost dràvnih funkcionera i sl. Najpoznatija kanunama
ovog tipa je ona koju je izdao Mehmed II Fatih 1476. Kasniji
sultani su izdavali kanuname koje se ti~u pojedinih aspekata
dràvne organizacije tako da je spomenuta kanunama ostala jedini
sveobuhvatni zbornik ove vrste.
5. Op{te kanuname. To su zbornici propisa koji su vaìli na
cjelokupnom teritoriju osmanlijske dràve. Ovoj kategoriji pripadala
je »Re'aya kanuname« Mehmeda II Fatiha. Ona je posluìla kao
osnova za kasnije kanuname koje su na jedinstven na~in regulisale
poloàj zavisnog stanovni{tva. Takva je bila kanunama Bajezida II
izdata 907/1501. pod imenom »Kitab-i-kavanin-i urfije-i osmanije«.
150
Propise dràvnog svjetovnog prava, bez obzira da li su

postojali u obliku pojedina~nih kanuna ili kanunama, primjenjivali
su osmanlijski upravni i sudski organi, a tuma~ile ih muftije u
svojim fetvama. Ovi propisi su imali teritorijalno vaènje, tj. vaìli
su za cjelokupno stanovni{tvo teritorije na kojoj je kanun
progla{en bez obzira na vjersku pripadnost podanika.
Muslimansko stanovni{tvo je u pogledu uvaàvanja pravilo
razliku izme|u {erijata i kanuna. [erijat je vezivan za nalog vjere,
a kanun za nalog vlasti.
3. Pravna nauka
Op{ta karakteristika stanja pravne nauke u ovo doba je

vladavina koncepta taklida. Tuma~enje pojedinih pravnih {kola
ehlu-suneta smatrana su zaokruènim i dovoljnim za rje{enja
svakog novog problema koji u dru{tvu iskrsne. Ovaj stav je bio
karakteristi~an za najve}i dio pravnika, pa su pojedinci koji su
nastupali sa zahtjevima za dalje odvijanje procesa tuma~enja
{erijata smatrani izuzecima.
U skladu sa konceptom taklida odvijala se i nau~na i prakti~na
djelatnost. Ona se ispoljavala kao pisanje pomenutih komentara,
glosa, kompendijuma i zbornika pravnih mi{ljenja. Tome treba
dodati i pojedina~na zanimanja za pitanja sistema pravne nauke
(definicije, uop{tavanja, podjele i sl.), bavljenje generacijama i
biografijama pravnika, dosko~icama, anegdotama itd.
Najve}im dijelom, pravni zbornici nastali u ovom periodu
ne predstavljaju originalni doprinos razvoju islamske pravne
misli. Jezik fikhskih djela postajao je sve teì i zamr{eniji, stil
151
nejasan, a brojne podjele i potpodjele zamagljivale su su{tinske

propise. Konsultovanje pojedinih fikhskih djela postalo je te{ko i
za stru~njake a kamoli za obi~an svijet. U rukama pravnika taklida
pravna nauka je postajala suhi akademizam i cjepidla~enje.
Svakako, ovaj proces degradacije nau~ne vrijednosti fikha tekao je
postepeno u toku {est vjekova ovog perioda.
a) P o s l j e d i c e t a k l i d a
Vladavina teze o zaokruènosti i kona~nosti pravnog

tuma~enja imala je vi{estruke posljedice u dru{tvenom ìvotu:
- Odvojenost fikha do ìvota je, mo`da, najva`nija me|u
ovim posljedicama. Prihvatanjem jednog datog tuma~enja {erijata
za kona~no zna~ilo je podvrgnuti muslimansko dru{tvo pravu
kome se odri~e mogu}nost evolucije. Pojavljivali su se novi
slu~ajevi za koje postoje}e pravno tuma~enje nije imalo rje{enja.
Po{to praksa ne dopu{ta da pojedini odnosi ostanu izvan pravnog
regulisanja, izlaz je na|en ili u pravnim konstrukcijama i
fikcijama, ~ime su odre|ene {erijatske norme protegnute na
slu~ajeve na koje se prvobitno nisu odnosile, ili u potiskivanju
{erijata od strane stalno rastu}eg dràvnog svjetovnog
zakonodavstva.
- Prekidanje neposredne veze sa izvorima {erijatskog prava
i djelima velikih imama, te slije|enje tekstova sumnjive
vrijednosti. Koriste}i se interpretacijama interpretacija, pravnici i
mase ovog doba gube sposobnost razlikovanja {ta je u cjelini fikha
vje~no i nepromjenljivo a {ta je podlo`no preispitivanju.
- Preovladavanje formalizma. Neki pojedina~ni
detaljiziraju}i propisi, zasnovani na sporednim izvorima prava,
dugotrajnom upotrebom su po~eli bivati smatrani su{tinskim, te su
152
nadvladali op{te {erijatske principe i propise. Forma pravnih

poslova je po~ela gubiti svoj prvobitni smisao (ostvarenje su{tine).
Postaju}i sama sebi cilj, ona je onemogu}avala ostvarenje funkcija
{erijatskog prava. Pravnici su pisali detaljne studije o rije~ima koje
treba upotrijebiti za sklapanje odre|enog pravnog posla ili na koji
na~in treba izraziti namjeru u pojedinim aktima, a jedno op{te
{erijatsko pravilo je glasilo: “U ugovorima se prednost daje
motivima i zna~enju a ne rije~ima i frazama”.
- Nezainteresovanost za “stvarne razloge” {erijatskih
propisa. Pravnici ovog perioda po~inju {erijatske propise
apstraktno posmatrati. Ne obra}a se pa`nja na illetu-{-{er’i, ili
“ratio legis” - stvarne razloge koji stoje iza pravnog oblika. Samim
tim dopu{ta se i primjena nekih pravnih propisa i nakon prestanka
njihovog zakonskog razloga.
- Zastoj u teorijskoj obradi {erijatskog prava. [erijatsko
pravo, nakon {to je postalo predmet bavljenja posebne nauke,
pro{lo je kroz nekoliko faza nau~ne obrade (tuma~enje teksta
Kur’ana, sakupljanje pravnih precedenata vezanih za djelovanje
Muhammeda (a. s.) utvr|ivanjem me|uodnosa normi koje poti~u
iz ova dva izvora, izvla~enje pravno relevantnih zaklju~aka
metodama samostalnog tuma~enja, izgradnja {erijatsko-pravnih
ustanova primjenom normativnog metoda, formulisanje op{tih
pravnih pravila). U periodu taklida upravo je obavljeno
formulisanje op{tih pravnih pravila pojedinih mezheba i to
predstavlja najve}i stepen uop{tavanja u nauci {erijatskog prava.
Vladavina koncepta taklida onemogu}ila je izgradnju op{te
teorije {erijatskog prava, odnosno teorija pojedinih pravnih grana.
Do toga je do{lo tek u 13/19-20. vijeku (op{ta teorija
ugovora i obligacija i sl.).
153
b) P r e d s t a v n i c i p r a v n i h { k o l a
Me|u pravnicima ovog perioda moèmo razlikovati dva

glavna usmjerenja: pravnike taklida, koji su se bavili
komentarisanjem i saìmanjem klasi~nih djela, sistemskim
pitanjima strukture fikha i pitanjem provo|enja tako formulisanog
pravnog u~enja u stvarnosti, i pravnike zagovornike id`tihada. Ovi
posljednji su predstavljali izuzetke u odnosu na ve}insko
usmjerenje i bili su vezani za pojedine pravne {kole ili potpuno
neovisni, te }e o njima biti posebno govora.
Hanefije
Najpoznatiji pravnici koji su u ovom periodu u okviru
hanefijske pravne {kole poznati po sistematskim prikazima u~enja
ovog mezheba, komentarima i usagla{avanju svjetovnog prava sa
{erijatom su:
- Mulla Husrev Muhammed b. Feramerz (u. 885/1480),
tre}i po redu osmanlijski {ejhu-l-islam, pisac je glasovitog djela
“Dureru-l-hukkam”, koje govori o {erijatskom sudskom postupku.
Djelo je kori{teno u sudskoj praksi Osmanlijske dràve.
- Mulla Kurâni, Ahmed [emsudin b. Ismail (u. 894/1488),
~etvrti osmalijski i {ejhu-l-islam, pisac vi{e cijenjenih djela
iz fikha.
- Ebu-s-Su’ud Muhammed b. Muhjiddin (u. 982/1574),
~etrnaesti po redu osmanlijski {ejhu-l-islam, poznat pod imenom
Hodà êlebi. Vr{e}i du`nost glavnog tuma~a {erijatskih propisa
Osmanlijske carevine u vrijeme trojice sultana, posvetio je osebnu
pa`nju dovo|enju kanuna u sklad sa {erijatom. U tom pogledu je
npr. zemlji{no pravo koje je vaìlo u Rumeliji revidirao i podveo
154
pod {erijatska na~ela. Njegova pravna mi{ljenja sabrana su u vi{e

zbirki, me|u kojima je najpoznatija “Ma’rudati-i Ebi Su’ud”.
Poznate fetve su mu: dozvola uvakufljenja gotovog novca, dozvola
davanja i primanja naknade za u~enje Kur’ana i obavljanje drugih
vjerskih obreda, dozvola lutkarske igre “kara|oz”. U raspravi
pravnika da li je dozvoljeno pijenje kahve-Ebu Su’ud-efendi je
poznat po tome {to je odbio da izda fetvu o zabrani.
- Burhanuddin Ibrahim b. Muhammed el-Halebi (u.
956/1549) je u historiji poznat po svom djelu “Multeka-l-ebhur”,
zbornika fikhskih propisa hanefijskog mezheba, koji je u
Osmanlijskoj carevini imao zna~aj autoritativnog izvora za
saznanje normi {erijatskog prava. Ovo je djelo utemeljeno na
pravni~kim djelima prethodnog perioda, a bilo je predmet brojnih
komentara, me|u kojima je najpoznatiji onaj {to ga je napisao
[ejh-zade mulla Abdurrahman Damad-efendi (u. 1078/1667.) pod
imenom “Med`meu-l-enhur”.
- Mehmed b. Pir Ali Birgivi (u. 981/1573), poznati turski
teolog, jezi~ar i pravnik, ~ija su djela o akaidu: “Vasijjet-nama», u
arapskom jeziku: “Izhar” i “Avamil” i vazu: “Tarika-i
muhammedijje» - kori{teni kao ud`benici u medresama {irom
Osmanlijske carevine. U fikhu je poznat po mnogobrojnim
poslanicama (risale), u kojima je ustajao protiv bilo kakvih novina
u praksi. Tako je, nasuprot {ejhu-l-islamu Ebu Su’ud efendiji,
izdao fetve o zabrani u~enja Kur’ana za novac, odnosno davanju i
primanju bilo kakve naknade za u~enje Kur’ana i vr{enje drugih
ibadeta, o zabrani uvakufljenja gotovog novca i pokretne imovine
i sl. Po svojim stanovi{tima dobio je naziv “Ibn Tejmije
hanefijskog mezheba”.
- Zejnuddin b. Ibrahim b. Nudèjm (u. 970/1563), pravnik
iz Egipta, posebno se zanimao za sistematsku strukturu fikha.
Ovim pitanjima posvetio je djelo “El-E{bah ve-n-nezair”, u kome
155
je govorio o op{tim pravnim pravilima, sli~nim i razli~itim

slu~ajevima, zagonetkama, pravnim dosko~icama i anegdotama.
Sli~nog je karaktera i drugo djelo ovog pisca, “El-Fevaidu-z-
zejnijje” u kome je iznio vi{e od hiljadu fikhskih pravila.
- Muhammed Emin b. Omer b. Abidin, poznat kao Ibn
Abidin (u. 1258/1842), pravnik je iz Sirije s kraja osmanlijske
uprave. Najpoznatije mu je djelo “Reddu-l-muhtar”, komentar na
djelo “Durru-l-muhtar”, koje je napisao Alauddin el-Haskefi (u.
1088/1677).
Malikije
- Ebu-l-Kasim b. Dùzei (u. 741/1340), pisac djela “El-
Kavaninu-l-fikhijje fi telhisi-l-mezhebi-l-malikijje”.
- Sidi Halil (u. 707/1365), magribski pravnik, pisac djela
“El-Muhtesam”.
[afije
- Ebu-l-Fadl Abdurrahman b. Ebi Bekr Dèlaluddin es-
Sujuti (u. 911/1505), pisac brojnih knjiga i poslanica sa podru~ja
tefsira, hadisa, historije i drugih disciplina. Poznato mu je djelo o
op{tim {erijatskim pravilima “El-E{bah ve-n-nezair”.
- Ebu-l-Abbas Ahmed b. Muhammed b. Hadèr el-Hajtemi
(u. 974/1567), {afijski pravnik iz Donjeg Egipta, poznat pod
imenom Ibn Hadèr, pisac je komentara na djelo “Minhadù-l-
talibin” od El-Nevevije i cijenjene zbirke pravnih mi{ljenja “El-
Fetava el-fikhijjetu-l-kubra”. Njegova djela se smatraju
autoritativnim tuma~enjima {afijskog mezheba i doìvjela su
brojna izdanja.
156
Hanbelije
- Tekijjuddin Ahmed b. Tejmijje (u. 728/1328),
hanbelijski pravnik i teolog porijeklom iz Sirije, u pravnoj nauci
poznat kao protagonista novog tuma~enja hanbelijskog
mezheba. Idu}i dalje i ne smatraju}i se ograni~enim granicama
odre|enog mezheba, postavio je zahtjev za oìvljavanjem
id`tihada, za odanost ranim islamskim generacijama (selef)
ispred slije|enja imama za koje su vezani mezhebi, za apsolutni
prioritet kur’anskog teksta (nass) nad id`maom itd. Tuma~enje
{erijata je smatrao procesom koji treba stalno da te~e, pa je
poku{ao definisati pravila kojih se svaki mud`tehid treba dràti.
U tom pogledu je podvukao zna~aj kijasa, istovremeno
ograni~avaju}i primjenu masleha kao izvora prava.
Bio je pravnik angaòvan u javnom ìvotu, {to mu je
nerijetko donosilo nevolje. Poznate su mu fetve o zabrani
posje}ivanja mezara i kultu evlija, o tome da tri talaka u jednom
trenutku nemaju valjanosti i da zakletva da }e se u~initi talak ima
zna~aj obi~ne zakletve ukoliko ~ovjek stvarno ne èli rastavu.
- Ibn Tejmijje je pisac vi{e zna~ajnih djela, me|u kojima su
najpoznatija: “Kitabu me’arifi-l-vusul” (Metodologija prava),
“Es-Sijasetu-{-{er’ijje fi islahi-r-rra’i i ve-r-re’ije” (Javno pravno)
i zbirka pravnih mi{ljenja (El-Fetava).
Svojim insistiranjem na id`tihadu Ibn Tejmijje se izdvojio iz
mase pravnika taklida i ta ideja je njegovana u krugovima njegovih
u~enika. [to se ti~e prakti~nih posljedica njegovih ideja, one su
jedno vrijeme imale uticaj na memlu~ke sultane iz porodice Bahri,
da bi gotovo nestale u vrijeme nakon osmanlijskog osvajanja Sirije
i Egipta. Ideje ovog pravnika ponovo su oìvljene 1206/1792. u
Arabiji pojavom Muhammeda b. Abdu-l-Vehaba i nakon toga }e se
javljati uporedo sa ja~anjem selefijskih tendencija.
157
U dana{njoj historijskoj nauci zapadno-evropskog izvori{ta

Ibn Tejmijje se karakteri{e kao zagovornik “konzervativnog
reformizma”.
- [emsudin Ebu Bekr Muhammed b. Ebi Bekr (u.
751/1350), poznat pod imenom Ibn Kajjim el-Dèvzije,
hanbelijski pravnik porijeklom iz Sirije, u~enik je Ibn Tejmije. Na
podru~ju pravne nauke poznat je po djelima “I’lamu-l-
muvekk’in”, koje je napisano kao uputstvo za savr{enog muftiju
pod uticajem metodolo{ko-pravnih ideja Ibn Tejmijje, te djelu
“Kitabu-l-turuki-l-hukmijje”, gdje je izlagao ideje svog u~itelja sa
podru~ja javnog prava.
- Zejnuddin Ebu-l-Fered` Abdurrahman b. Ahmed (u.
795/1392), poznat pod imenom Ibn Redèb, hanbelijski pravnik i
muhaddis, poznat je, izme|u ostalog po sistematskom prikazu
op{tih {erijatskih pravnih pravila prema tuma~enju svoje pravne
{kole (“El-Kavaid”).
c) [ i r e n j e i d e j a o o b n o v i i d ` t i h a d a
Osporavanje taklida i zagovaranje nastavka procesa

tuma~enja {erijatskog prava, koje je poteklo iz kruga pravnika
pojedinaca u 8/14. vijeku, preraslo je u pojave {irih razmjera u
12/18. i 13/19. vijeku. Na indijskom potkontinentu i u arapskim
zemljama pojavili su se pravnici, koji su zastupali ideje o obnovi
islamske pravne misli ili nastavku njenog prirodnog toka. Ove
ideje su bile dio op{tih te`nji za reformom muslimanskog dru{tva,
prava morala i prakse.
U Indiji je pokret za nastavak procesa tuma~enja {erijatskog
prava vezan za ime i djelo [aha Velijjullaha ed-Dihlevija (1113-
1176/1702-1762), ~ije je puno ime Kutbuddin Ahmed Ebu-l-
158
Fejjad. [ah Velijullah je preduzeo na planu teorije poku{aj

rekonstrukcije dru{tveno-pravne i vjersko-moralne strukture
islama. Njegove ideje su, pri tome, bile nijansirane zna~ajnim
sufijskim koloritom. U pogledu tuma~enja prava zaloìo se za
pravo id`tihada u svakoj generaciji, a rezultate pravnog tuma~enja
svih {kola smatrao je materijalom za jednu novu interpretaciju.
Stavove o obnovi pravne misli izloìo je u djelima
“Hud`dètu-l-lahi-l-bâliga”, “El-Musevvâ”, komentar na Malikov
“El-Muvetta”, “El-Musaffa” i drugim. Posebno se isti~e djelo
“Ikdu-l-dìd fi bejani ahkami-l-id`tihadi ve-t-taklid”, posve}eno
pitanju taklida i id`tihada. [ah-Velijjullahov stav prema taklidu
izraàva najbolje jedna re~enica iz djela “El-Musaffa”: “U svakom
dobu idìhad je obaveza koju neko mora ispuniti”.
Na njegovim su se idejama obrazovali indijski reformatori i
pokreti teorijskog ili aktivisti~kog karaktera. Me|u njima su bili
sljedbenici Sejjida Ahmedaa Barelevija, koji su kao izvore prava
prihvatili samo Kur’an i Sunnet, insistirali na zna~aju hadisa, zbog
~ega su prozvani ehlu-l-hadis, i koji su odbacivali autoritet
mezheba, zbog ~ega su nazvani “gajr mukallid”.
U Arabiji je do {irenja ideja o oìvljavanju id`tihada do{lo
pojavom Muhammeda b. Abdu-l-Vehhaba (1115-1206/1703-
1792). Inspirisan u~enjem Ibn Tejmijje, on je ustao protiv op{te
moralne labavosti tada{njeg doba, kulta pobo`nih ljudi, sufijskih
zastranjivanja i slijepog slije|enja autoriteta pravnih {kola. Iznad
odanosti mezhebima stavio je odanost ranim islamskim
generacijama (selef). Obavezuju}i izvori prava bi, prema ovom
u~enjaku, bili Kur’an, Sunnet i praksa prvih generacija (es-selefu-
s-salih). Id`tihad su smatrali neophodnim i nisu ga ograni~avali na
upotrebu zaklju~ivanja po analogiji. To je imalo za posljedicu da
se u okviru ovog usmjerenja donose nezavisna pa i originalna
rje{enja u pitanju tuma~enja prava.
159
Na u~enju Muhammeda b. Abdu-l-Vehhaba izrastao je cijeli

pokret poznat pod imenom “vehabije”, u kome se prepli}u
tendencije hanbelijske ortodoksije i originalni pogledi teoreti~ara
ovog usmjerenja. Op{te karakteristike ovog pravca su anti-
intelektualizam, anti-modernizam, pravna krutost i simplificizam.
U vrijeme formulisanja ideja [ah Velijullaha i Muhammeda
b. Abdu-l-Vehbaba na jugu Arabije, u Jemenu se pojavio jo{ jedan
teoreti~ar obnove islamske pravne misli. Bio je to Muhammed b.
Ali e{-[evkani (1172-1250/1759-1834), zejdijski u~enjak koji je
teorijski osporio taklid i svoje stavove o tuma~enju {erijatskog
prava iznio u djelu “Nejlu-l-evtar”.
U sjevernoj Africi, ideje o potrebi kontinuiranog procesa
tuma~enja {erijatskog prava na{le su svog nosioca u liku Ahmeda
b. Idrisa (u. 1253/1837), koji se istovremeno zalagao i za
reformisanje prakti~nog tesavvufa. U oblasti prava odbacio je
obaveznost id`maa, kori{tenja kijasa i insistirao je na id`tihadu.
Za {irenje ovih ideja zasluàn je u kasnijem dobu njegov u~enik
Muhammed b. Ali es-Senusi.
Na ovaj na~in, pred kraj perioda taklida, na nivou teorije, a
djelimi~no i prakse, stvorene su pretpostavke za inventivniji
pristup pitanju tuma~enja {erijatskog prava. Ovo usmjerenje }e se
sve vi{e afirmirati u narednom periodu.Istovremeno su se pojavile
i antiracionalisti~ke tenedencije koje su, naro~ito spojene s vla{}u,
mogle usporiti oìvljavanje islamske misli.
160
4. Primjena prava
Primjena prava u ovom periodu vr{ena je putem pravno-

sudskog mehanizma utemeljenog u ranije doba. Nadle`nost i
rangovi sudija i tuma~a {erijatskog prava bili su ure|eni na osnovu
autoritativnih zbornika pravnog tuma~enja pojedinih mezheba i
administrativnih propisa pojedinih dràva. To je zna~ilo da je na
konkretno stanje funkcija kadiluka i muftiluka znatnog uticaja
imala lokalna dràvno-pravna tradicija.
Po{to je u periodu o kome govorimo najzna~ajnija dràva u
muslimanskom svijetu bila Osmanlijska carevina, to }e se i prikaz
sistema tuma~enja i primjene {erijatskog prava vezati za njeno iskustvo.
Osmanlije su slu`bu kadije, s punim teorijskim
utemeljenjem, preuzeli iz ranije muslimanske dràvno-pravne
tradicije. Zbog svog ovla{}enja da primjenjuje pravo koje poti~e
od Boga, ova slu`ba je u svijesti muslimana u znatnoj mjeri
zadràla harizmu zlatnog doba islama.
Kadija je bio klju~na figura dràvno-pravnog sistema
Osmanlijske carevine. Imao je nadle`nost da primjenjuje
{erijatsko pravo po personalnom principu (na muslimansko
stanovni{tvo) i kanune po teritorijalnom principu (cjelokupno
stanovni{tvo nastanjeno na teritoriji na kojoj kanun vaì). Osim
toga, kadije su vr{ile i poslove koji spadaju u nadle`nost lokalnih
organa op{te nadle`nosti i poslove vjersko-administrativne
prirode (nadzor nad upravom i kori{tenjem vakufskih dobara).
Kadijski sudovi (med`lis-i {er’i) bili su osnovne sudske ustanove
Osmanlijske dràve a njihovo stvarno stanje i funkcionisanje
odràvalo je op{te stanje dru{tvenih i dràvno-pravnih institucija.
Kadije su imenovani sultanovim beratima na osnovu
specijalizovanog obrazovanja i radnog iskustva. Slu`bovanje u
161
jednom mjestu je bilo ograni~eno na vrijeme od jedne godine ili

dvije. Kadije su ubrajani u sloj uleme, a njihovi prihodi su zavisili
od {kolske spreme i ranga koji je pojedinac imao u hijerarhijskoj
ljestvici sudija.
Sultan je bio nadleàn da postavi ili smijeni kadiju, da
odredi koja }e se pravna {kola slijediti u praksi, ali nije mogao
naloìti kako da se rije{i konkretni slu~aj. U tome je glavna razlika
izme|u kadija i administrativnih slu`benika.
Teritorija na kojoj je kadija bio mjesno nadleàn nazivala se
kadiluk, a obi~no je obuhvatala vi{e nahija. Po tradiciji sudnica
(mehkeme) je bila uvijek otvorena. Zbog odsustva profesionalnih
zastupnika (advokata) stranke su pred kadiju izlazile li~no ili
predstavljene obi~nim zastupnicima (vekif).
U Osmanlijskoj dràvi postojalo je nekoliko rangova sudija.
Oni su se tokom vremena mijenjali, a od doba sultana Sulejmana
Kanunija ustaljeni su:
1. Kaziasker. U prvo vrijeme “vojni sudija”, odnosno
sudija koji je pratio vojsku na pohodima. Kasnije je to postao
sudija visokog ranga, koji je imao uticaj na postavljanje niìh
sudija. Od vremena Mehmeda II postoje dva kaziaskera - za
Anadoliju i Rumeliju.
2. Mulla. Sudije ovog ranga dijelili su se u dalje podgrupe. Na
prvom mjestu su bili bujuk mullalar. Tu su spadali: sudija Istanbula,
Mekke i Medine, Burse, Jedrena, Damaska, Kaira, Plovdiva, zatim
Soluna, Smirne, Halepa, Jerusalema i drugih mjesta.
Na drugom mjestu su bili ku~uk mullalar. To su bili sudije
u Sarajevu, Beogradu, Sofiji, Kutahiji, Dijar-Bekiru, Bagdadu i
drugim krajevima.
3. Kadije u varo{ima i ve}im mjestima Anadolije, Rumelije
i Afrike i njihovi zastupnici (naibi).
162
Sudstvo u Osmanlijskoj dràvi 10/16. i 11/17. vijeka

impresioniralo je evropske posmatra~e brzinom, efikasno{}u i
pravi~no{}u, kako to isti~e Uriel Heyd. Me|utim, ve} po~etkom
12/18. vijeka, ova slu`ba gubi kvalitete efektnog i pravednog
sistema. Razjedana korupcijom i nedostojnim nosiocima, ona gubi
svoj nekada{nji ugled i postaje ne samo znak ve} i faktor
propadanja osmanlijskog dràvno-pravnog sistema.
U vrijeme sultana Sulejmana Kanunija, uporedo s
organizacijom kadija, uspostavljena je i organizacija muftija na
nivou Carstva. Posve}ena je, dakle, odgovaraju}a pa`nja i funkcija
tuma~enja prava.
Od vremena sultana Murata II (824-855/1421-1451) muftija
osmanlijske prijestonice se naziva {ejhu-l-islam. Njemu je
priznato pravo autoritativnog tuma~enja {erijatskog prava. U
vrijeme Mehmeda II Fatiha [ejhu-l-islam je dobio rang jednak
rangu velikog vezira. Smatralo se da je sultan svoje ovla{tenje
halife u pogledu tuma~enja {erijatskog prava (ifta) prenio na
{ejhu-l-islama. [ejhu-l-islam je izdavao fetve na traènje Visoke
Porte u svim zna~ajnijim javnim pitanjima. Tako|e je davao
pravna mi{ljenja i zainteresovanim pojedincima.
[ejhu-l-islam je bio nadleàn da izdaje ovla{tenja (men{ure)
muftijama {irom Carevine. Na osnovu ovih ovla{tenja slu`beno
postavljene muftije u pokrajinama su bili du`ni da izdaju fetve
prema vladaju}em tuma~enju hanefijske pravne {kole. U krajevima
u kojima su dominirale druge ehlu-sunetske pravne {kole (sjeverna
Afrika, Sirija, Jemen) postojala je praksa da privatne muftije izdaju
fetve prema mezhebu koji slijede. Takve odluke su mogli da
provode i gra|anski autoriteti, po{to su muftije ne-hanefijskih
mezheba obi~no imali i zna~ajno mjesto u lokalnoj upravi.
Muftije u pokrajinama, koji su nazivani kenar muftileri,
imenovani su ~esto na prijedlog lokalne uleme i uglednika. Po{to
163
za svoju slu`bu nisu dobivali platu, ~esto su vr{ili i funkciju

muderisa u lokalnoj medresi. U praksi, me|utim, za pismeno
izdatu fetvu su primali odre|enu, istina minimalnu, nov~anu
naknadu. Nisu, kao kadije bili imenovani na odre|eni rok. U
na~elu muftiluk su mogli vr{iti doìvotno iako su, iz odre|enih
razloga, mogli biti i suspendovani.
Muftije su zainteresovanim licima (mustefti) davali
odgovor na stvarna ili pretpostavljena pitanja. Ta pitanja mogla
su se odnositi i na vjerovanja i moral, a ne samo pravo. Kada su
bila u pitanju tuma~enja prava, to se moglo odnositi i na {erijat i
na kanun.
Fetve u Osmanlijskoj carevini su imale karakteristi~nu
formu. Bilo je to hipoteti~ko pitanje stilizovano tako da se dobije
nedvosmislen odgovor. Umjesto imena stvarnih lica kori{tena su
fiktivna (Zejd, Amr, Hind), {to odgovara praksi rimskih
jurisconsulta. Muftija je bio duàn da navede izvor na kome je
zasnovao svoju fetvu.
Po svom pravnom karakteru fetva je bila obavje{tenje o
pravu i nije bezuslovno obavezivala kadije. To je zato {to muftija
donosi fetvu na osnovu ~injenica koje mu predo~e stranke, pa je i
fetva apstraktna. Kadija ispituje da li slu~aj o kome sudi odgovara
~injenicama na osnovu kojih je izdata fetva. Ukoliko na|e da je
~injeni~na osnova ista, fetva se prihvata (to }e biti slu~aj kada
zainteresovana strana muftiji vjerno predo~i stvarno stanje);
ukoliko na|e suprotno, fetva se odbija.
Fetva kojom se tuma~i {erijat

Ako bi Zejd bespravno udario Amra i Amr zbog rane po~ne
bolovati i postane nesposoban da zara|uje bi li u ovom slu~aju Zejd bio
duàn izdràvati Amra i snositi tro{kove oko lije~enja njegove rane.
164
Odgovor: duàn je.

“Ako jedan ~ovjek rani drugoga, pa ranjeni bude
nesposoban da zara|uje, duàn je onaj koji ga je ranio izdràvati
ga i lije~iti” (Dèvahiru-l-fetava).
H. Muhammed, sarajevski muftija
(prevod: M. Handì}, "Nekoliko fetvi na{ih muftija iz
turske dobi", Kalendar Gajret, 1939, 206 i dalje).
Fetva kojom se tuma~i kanun

Zejd ìvi u gradu 20 godina i pla}a porez kao {to pla}aju
stanovnici mahale. On je svu imovinu u selu napustio. Sada
stanovnici sela zahtijevaju od njega porez. Moè li to biti?
Odgovor: ne moè.
Inajetullah, muftija u Kajseriji
(prevod: R. C. Jennings, Limitations of the Judicial Powers
of the Kadi...Studia islamica, L (1979), 151 i dalje).
LITERATURA: A. A. Qadri, op. cit., 72-77; H. A. R. Gibb-H. Bowen,

Islamic Society and the West, vol. I. part II. Oxford University Press, 1957; A.
Heidborn, Droit public et administratif de l’Empire Ottoman, vol. I. Viocne-
Leipzig, 213-216; Subhi Mahmessani, Muslims: Decadence ond
Reinaissaice, The Muslim World, XLVI (1954), 186-201; The Encyclopedia
of Islam (odrednice: Ibn Taymiyya, Ibn Kayyim, Birgevi, Abu Su’ud, Dihlawi
Shah Wali Allah, Kadi).
165
VII – DOBA RECEPCIJE STRANIH PRAVA

I POKU[AJ OBNOVE ISLAMSKE PRAVNE MISLI
Ovaj period traje od polovine 13/19. vijeka do dana{njih

dana. Za njegov po~etak se uzima progla{enje dru{tvenih,
dràvnih i pravnih reformi u Osmanlijskoj carevini (Hatt-i {erif
od Gulhane 1255/1889, Islahat ferman 1273/1856). Glavni
procesi u pravnoj nauci i praksi, koji su zapo~eli u ovom periodu,
traju i dalje.
U ovo vrijeme do{lo je do va`nih promjena u {erijatsko-
pravnoj nauci i praksi od kojih su najva`nije: suàvanje primjene
{erijatskog prava i njegovo potiskivanje svjetovnim pravom
preuzetim iz evropske tradicije, poku{aji reforme tradicionalnog
tuma~enja {erijatskog prava i njegove pravne forme, te promjene
u organizaciji i strukturi organa za primjenu {erijatskog prava.
S obzirom na ispoljavanje pojedinih tendencija u {erijatsko-
pravnoj nauci i praksi mogu}e je ovaj period podijeliti na dvije
etape. Prva traje od polovine 13/19. vijeka do 1336/1917. Druga
etapa zapo~inje izdavanjem osmanlijskog Porodi~nog zakona
(Hukuk-i aile kararnamesi) i traje do dana{njih dana.
Svaka od ovih etapa }e biti posebno izloèna.
166
I ETAPA – 1255/1839-1336/1917
U ovom vremenu razvile su se postoje}e slabosti u

dràvama muslimanskog svijeta. Osmanlijska carevina odstupala
je sa Balkana i gubila posjede u Africi. Njena socijalno-politi~ka i
dràvno-pravna struktura sve manje je bila u stanju da vr{i svoju
funkciju. Muslimansko stanovni{tvo nastanjeno na teritorijama sa
kojih je Turska odstupila, ukoliko je preìvjelo pogrome ili se nije
iselilo, uklju~eno je u novoosnovane nacionalne dràve (na
Balkanu) ili u kolonije i protektorate evropskih sila (sjeverna
Afrika). Poloàj ovog stanovni{tva postao je predmet regulisanja
akata me|unarodnopravnog i unutra{njeg karaktera. U mnogim
me|unarodnim ugovorima novoosnovane dràve u koje su
uklju~ene muslimanske vjerske i narodnosne skupine prihvatile su
obavezu osiguranja jednakih gra|anskih prava za cjelokupno
stanovni{tvo bez obzira na vjersku pripadnost. Muslimanskim
skupinama je priznato pravo primjene {erijata u li~nim,
porodi~nim i nasljednim stvarima, te pri osnivanju i upravi
vakufima. Tako je nastavljena kontinuirana primjena {erijatskog
prava na teritorijama na kojima je prestao suverenitet Osmanlijske
carevine (Kipar, Bugarska, Rumunija, Srbija, Crna Gora, Bosna i
Hercegovina, itd.).
U drugim krajevima muslimanskog svijeta do{lo je do
u~vr{}enja vlasti kolonijalnih sila. Kolonijalno pot~injavanje
muslimanskog svijeta zapo~elo je tokom 11/17. vijeka (Java),
nastavljeno u narednom vijeku (Bengal), da bi u toku 13/19. vijeka
najve}i dio zemalja sa ve}inskim muslimanskim stanovni{tvom
do{ao u odre|eni oblik kolonijalne pot~injenosti. Neke zemlje su
167
postale kolonije u pravnotehni~kom zna~enju te rije~i, a neke su

postale protektorati evropskih sila. U poloàj kolonijalne
pot~injenosti su do{li: centralnoazijski krajevi, ju`na i jugoisto~na
obala Arabijskog poluostrva, sjeverna Afrika, jugoisto~na Azija
itd. U pogledu primjene prava u krajevima koji su imali status
kolonije ili bili anketirani od strane kolonijalnih sila, vr{ene su
znatne intervencije u zate~eni pravni poredak u pravcu njegove
evropeizacije. [erijatsko pravo je ograni~eno na pitanje el-
ahvalu-{-{ahsije ili, kako je to ozna~avano u zemljama pod
francuskom dominacijom. “Status Reel”, odnosno “Personal
Status” u zemljama pod engleskom dominacijom. U zemljama
koje su uìvale status protektorata (Maroko, Tunis, Buhara, Hiva,
itd.) ostao je u ve}oj mjeri da vaì raniji pravni poredak. Pored
{erijatskog prava tu su ostale u primjeni i norme izvedene iz
dràvno-pravnih tradicija doti~nih naroda.
2. Izvori prava
Pravne norme u zemljama s muslimanskim stanovni{tvom

u ovom periodu su izdvojene iz {erijata ili iz svjetovnog prava
(doma}eg ili stranog porijekla).
a) [ e r i j a t
Kako je poznato, {erijatsko pravo je do ovog perioda

postojalo u nekodifikovanom obliku. Izvori za saznanje {erijatskih
normi su bili pravni zbornici. U ovo doba su u~injeni zna~ajni
poku{aji da se {erijatsko pravo preto~i u moderne zakonike. Pri
168
tome je dolazilo do kodifikovanja ~istog {erijatskog prava prema

tuma~enju odre|enog mezheba ili do njegove izvjesne
modifikacije pod uticajem evropskih pravnih koncepcija.
Prvi poku{aj kodifikacije {erijatskog imovinskog prava
izvr{en je u Osmanlijskoj carevini. Rezultat osmanlijskog
reformatorskog pokreta iz polovine 13/16. vijeka bio je zbornik
pravnih propisa pod imenom “Medèlle-i ahkami adlijje”. Broji
1851 ~lan, raspore|en u 16 knjiga, koje su postepeno objavljivane
u “Dusturu” - slu`benom glasilu osmanlijske dràve izme|u 1870-
1877. godine. Medèlla sadrì propise koji se odnose na
vlasni{tvo, ugovore, o{te}enja, nezakonito prisvajanje tu|e
imovine i sudski postupak. Propisi sadràni u Medèlli poti~u iz
hanefijskih pravnih djela a posebno zna~ajnim se smatraju op{ta
pravna pravila (el-kavaidu-l-kullije) koja su navedena u prvih
100 ~lanova Medèlle. Po svojim izvorima i snagama koje su
stajale iza nje Medèlla je predstavljala jedno od najva`nijih
sredstava za o~uvanje islamskih institucija u vrijeme kada je
Osmanlijska carevina kretala putem preobraàja od orijentalno-
islamskog ka zapadno-evropskom dru{tvenom poretku.
Medèlla je vaìla na cjelokupnoj teritoriji Osmanlijske
carevine, uklju~uju}i i arapske zemlje, izuzev Alìra, koji je u to
doba bio pod francuskom okupacijom, i Egipta, koji se
osamostalio pod vladavinom dinastije Muhamed-Alija i odbio
primjenu zakonika nastalog u Osmanlijskoj dràvi.
U ovo vrijeme do{lo je do jednog poku{aja kodifikacije
{erijatskog prava koji u izvjesnoj mjeri predstavlja paralelu
naporima osmanlijskih reformatora. Egipatski pravnik
Muhammed Kadri-pa{a (1237/1821-1304/1886) sa~inio je tri
zbornika {erijatskih propisa u obliku modernih zakona. To su bili
“El-ahkamu-{-{er’ijje fi-l-ahvali-{-{ahsijje”, koji se odnosi na
li~no, porodi~no i nasljedno pravo, “Mur{idu-l-hajran ila ma’rifeti
169
ahvali-l-insan”, koji se odnosi na gra|ansko i obligaciono pravo, i

“Kanunu-l-adli ve-l-insaf li-l-kadai ala mu{kilati-l-evkaf”, koji se
ti~e vakufskog prava. Najva`niji od ovih zbornika je bio onaj koji
se odnosi na el-ahvalu-{-{ahsijje i njemu je egipatska vlada dala
izvr{nu sankciju 1308/1890. Primjenjivan je u sudstvu Egipta i
nekih drugih zemalja uklju~uju}i i zapadno-balkanske krajeve u
vrijeme funkcionisanja {erijatskih sudova.
Kadri-pa{a nije unosio nikakve promjene u hanefijske
fikhske propise nego je samo postoje}u materiju iznosio u obliku
paragrafa, ustanova i pravnih grana. Njegova djela se zato mogu
ozna~iti kao privatne kodifikacije i komplikacije {erijatskog
prava, koje su u izvjesnim zemljama imale slu`beno priznanje.
Pored ovih primjera kodifikacije ~isto fikhskih propisa u
nekim zemljama je do{lo do kodifikacije {erijatskih propisa
djelimi~no modifikovanih djelovanjem evropskih pravnih
koncepcija. To je, uglavnom, slu~aj sa zemljama koje su bile pod
uticajem francuskog prava, koje, kao dio evropskog
kontinentalngo prava, slijedi ideju o postojanju prava u
kodifikovanom obliku.
U Tunisu je 1314/1896. formirana komisija za izradu
gradjanskog zakonika, zakonika o gra|anskom postupku,
krivi~nog zakonika i zakonika o krivi~nom postupku. Na ~elu
komisije za kodifikaciju gra|anskog materijalnog i procesnog
prava bio je italijanski orijentalista D. Santillana. Tunis je u to
doba imao status francuskog protektorata, pa je, prema tome,
zadrào u izvjesnoj mjeri unutra{nju zakonodavnu autonomiju.
Godine 1317/1899. okon~an je rad na izradi Nacrta gra|anskog i
trgova~kog zakonika Tunisa. Zakonik je imao dva dijela: prvi, u
kome se govori o obligacijama uop{te, i drugi, u kome se govori o
pojedinim ugovorima. U pogledu sistematizacije, ovaj rad je bio
pod uticajem francuskog prava. U pogledu sadrìne, norme su
170
izvedene iz {erijata ili predstavljaju kombinaciju francuskog i

{erijatskog prava. Dio ovog Nacrta progla{en je za zakon
1325/1906. (Code tunisien des obligations et des contrats).
Savremeni {erijatski pravnici su odali priznanje kodificiranom
naporu D. Santillane.
Naredni poku{aj kodifikacije modificiranog {erijatskog
prava vezan je za ime francuskog orijentaliste Marcela Moranda.
On je izradio nacrt Zakonika alìrskog muslimanskog prava koji je
{tampan 1335/1916. Ovaj Nacrt se sastojao od ~etiri knjige koje su
se odnosile na li~ni status, naslje|e, vakufe, nekretnine i sistem
dokazivanja. Po svom porijeklu norme sadràne u ovom Nacrtu su
izvedene iz malikijskog, odnosno hanefijskog fikha, djelimi~no
izmijenog praksom francuskih sudova u Alìru. Francuski sudovi
u ovoj zemlji su primjenjuju}i {erijatsko pravo na muslimansko
stanovni{tvo u statusima i nekim drugim privatno-pravnim
pitanjima odstupali od op{te usvojenih tuma~enja malikijskog
mezheba ako su nalazili da ta rje{enja ne odgovaraju evropskim
poimanjima pravi~nosti, po{tenja i humanosti. Ovakvo
izmijenjeno {erijatsko pravo nazvano je “pravo alìrskih
muslimana” (Droit musulman algerien).
Premda ovaj nacrt, u literaturi nazvan “Code Morand”,
nije ozakonjen, imao je veliki prakti~ni zna~aj, posebno kao
izvor informacija za francuske sudove koji su primjenjivali
{erijatsko pravo.
Do modifikacije {erijatskog prava do{lo je i u zemljama
koje su bile pod britanskom upravom. Na Indijskom potkontinentu
uporedo s britanskim gospodstvom, zapo~eo je i prodor anglo-
saksonskog prava. Po{to ovo pravo karakterizira odsustvo
kodifikacije nije do{lo do pretakanja {erijata u zakonike, ali se
strani uticaj izrazio na drugi na~in. Britanski sistem precedenata
(stare decisis), po kome odluka sudije u jednom slu~aju ima
171
obavezno vaènje za sve budu}e identi~ne ili sli~ne slu~ajeve

prihva}ena je i u {erijatskoj jurisdikciji. Tako|e, britanski koncept
“pravi~nosti, jednakosti i savjesnosti” (justice, equity and good
conscience) postali su mjerilo prosu|ivanja pojedinih {erijatskih
propisa. Ovakvo modifikovano pravo nazvao je Anglo-
Muhammedan Law (anglo-muhamedansko pravo). Izvori za
saznanje ovog prava su: odluke britanskih sudova, zakoni
britanske uprave (statute law), prevodi fikhskih djela koje su
sa~inili britanski ili indijski autori (digeste), fikhska djela na
arapskom jeziku i fetve na arapskom i urdu jeziku.
b) S v j e t o v n o p r a v o
Dràvno zakonodavstvo, koje je od ranije bilo uobi~ajeno u

muslimanskom svijetu, u ovom periodu je doìvjelo dalju
afirmaciju i neke kvalitetne promjene. I u ranijim periodima je bilo
mogu}e da se u obliku kanuna izraze norme porijeklom iz obi~aja i
tradicija na odre|enom teritoriju ili eventualne pozajmice iz stranih
prava. U ovom periodu ono {to je bilo izuzetak postaje pravilo:
svjetovni zakoni po~inju izraàvati recipirano strano pravo.
U Osmanlijskoj carevini je na po~etku ovog perioda prvo
do{lo do kodifikovanja svjetovnog prava crpljenog iz turskih
obi~aja, djelimi~no proètog {erijatskim pravilima. Takav je bio
zemlji{ni zakon (Erazi kanunamesi), poznat pod imenom Zakon
od 7. ramazana 1274 (21. IV 1857). Po svom porijeklu i karakteru
ovaj zakon je predstavljao za~etak ideje o oblikovanju prva prema
nacionalnim osje}anjima, koja je do tada u Turskoj bila nepoznata.
Ovaj zakon je regulisao pitanja podjele zemlji{ta na razli~ite
kategorije (erazi-memluke, erazi-miri, erazi-mevkufe, erazi-
metruke, erazi-mevat), o zemlji{tu u dràvnom vlasni{tvu i pravu
172
njegovog kori{tenja, prenosu i naslje|ivanju i sl. Novela ovog

zakona od 17. muharema 1284. (1867) propisala je posebni
nasljedni red za erazi-miriju (zemlji{te koje je u vlasni{tvu
dràve, a pravo kori{tenja pripada pojedincima). Obi~ajni
nasljedni red (intikali adi) koji je ovim zakonom uveden u
pogledu zemlji{ta erazi miri radikalno je odstupio od {erijatskog
nasljednog prava. Mu{ki i ènski srodnici su jednako naslje|ivali,
a bilo je zabranjeno testamentalno raspolaganje sa mirije
nekretninama. Kada se zna da su pod kategoriju mirije spadali
livade, pa{njaci, oranice, {ume, itd., onda je jasno da je ovim
zakonom najve}i dio zemlji{ta Osmanlijske carevine bio izuzet
ispod primjene {erijatskog nasljednog prava.
U daljem procesu modernizacije dru{tvenog i dràvno-
pravnog sistema Osmanlijske carevine do{lo je do masovnog
preuzimanja evropskog prava. Na taj na~in su doneseni Trgova~ki
zakonik 1850/1267, Krivi~ni zakonik 1275/1858, Zakonik o
trgova~kom postupku 1278/1861, Zakonik o pomorskoj trgovini
1280/1863. i drugi. Kao osnova za izradu ovih zakonika posluìli
su odgovaraju}i zakonski zbornici Francuske, a u manjoj mjeri
Sardinije, Sicilije, [panije, Belgije i Pruske.
U Egiptu, koji je od 1291/1874. imao pravnu autonomiju,
do{lo je do paralelnog procesa. Na podru~ju gra|anskog i
krivi~nog prava do{lo je do recepcije stranih prava. Po uzoru na
francusko Napoleonovo zakonodavstvo, progla{eni su Gra|anski,
Krivi~ni, Trgova~ki i Pomorski zakonik. Istina, i Gra|anski i
Krivi~ni zakonik su sadràvali izvjesni broj odredaba porijeklom
iz {erijata.
Do recepcije stranih prava do{lo je tim prije u zemljama koje
su bile u odre|enom obliku kolonijalne zavisnosti. U zemljama
Magriba francusko pravo je vaìlo za sve gra|ane kada se radilo o
stvarima za koje su bili nadle`ni francuski sudovi. Francusko pravo
173
je bilo posebno recipirano u javno-pravnoj sferi (ustavno i

krivi~no), te nekim privatno-pravnim granama (gra|ansko i
trgova~ko). U cjelini se moè re}i da je u protektoratima Maroko i
Tunis u ve}oj mjeri o~uvano {erijatsko i doma}e obi~ajno pravo
nego u Alìru, koji je bio prisajedinjen Francuskoj. Protektorati,
kao oblik kolonijalne pot~injenosti, sadràvali su tendenciju
o~uvanja status quo u pitanju primjene prava.
Na Indijskom potkontinentu recepcija britanskog prava je
zapo~ela nakon 1186/1772. kada je Isto~no-indijska kompanija
dobila od britanske krune pravo da protegne jurisdikciju izvan
svojih fabrika. Iako je postoje}i pravni sistem ({erijatsko pravo
hanefijskog mezheba za muslimane, hindusko pravo za hinduse)
trebalo da bude o~uvan, tokom vremena je do{lo do njegove
postupne izmjene. [erijatsko krivi~no pravo je u potpunosti
dokinuto progla{enjem Indijskog krivi~nog zakonika 1279/1862 a
{erijatsko procesno pravo deset godina kasnije. Recepcija
britanskog prava je i dalje tekla tako da je na kraju ovog perioda u
domenu {erijata ostalo li~no pravo muslimana, porodi~no i
nasljedno pravo i druga pitanja sankcionisana religijom (vakufi,
pokloni, pravo pre~e kupnje, itd.).
Od 13/19. vijeka te~e proces recepcije holandskog prava u
Indoneziji. I pored nastojanja kolonijalne uprave da ovo pravo u
cjelini obuhvati ìvot muslimana, znatan dio privatno-pravnih
odnosa ostao je pod jurisdikcijom adata, tj. {erijatskog prava
modifikovanog narodnim obi~ajima.
U cjelini se moè zaklju~iti da je u ovo doba vladalo
dvojstvo izvora prava, koje u pore|enju s ranijim stanjem
predstavlja novinu u pogledu obima i zna~aja recipiranog stranog
prava. Tako|e se moè zaklju~iti da je do recepcije stranog prava
do{lo ili na zalaganje vladaju}ih krugova samostalnih ili
polusamostalnih muslimanskih dràva, koji su se time èljeli
174
pribliìti evropskim uzorima i provesti modernizaciju zemlje, ili

voljom kolonijalnih sila, koje su u tome vidjele svoju
“civilizatorsku” ulogu. [to se ti~e podru~ja na kome je preuzeto
strano pravo, ono je veoma {iroko i obuhvata u najvi{e slu~ajeva
gotovo cijelu oblast javnog prava i dio privatnog prava, osim
onoga {to se ve} smatralo neprikosnovenim domenom {erijata (el-
ahvalu-{ahsijje, vakufi).
3. Pravna nauka
U islamskoj pravnoj nauci ovog doba do{le su do izraàja

razli~ite intelektualne orijentacije. Na jednoj strani, ve}ina
tradicionalno obrazovanih pravnika uklju~enih u red uleme stajala
je na pozicijama taklida. Na drugoj strani su bili nosioci ideje o
potrebi obnove islamske pravne misli. U drugoj polovini 13/19.
vijeka oko nekoliko poznatih u~enjaka obrazovao se pokret za
reformu prava, vjerskog ìvota, dru{tvenih institucija i etike. Ovaj
pokret, poznat pod imenom islah, imao je za cilj pre~i{}enje i
preoblikovanje razli~itih aspekata ìvota muslimana u skladu sa
prvobitnom praksom islama. Na ovom mjestu bit }e rije~i o
djelatnosti reformatorskog pokreta na planu {erijatskog prava.
Pokret za reformu {erijatskog prava treba posmatrati kao
produètak ranije izraènih tendencija za kontinuirani tok procesa
tuma~enja {erijata. Pod reformom {erijatskog prava
podrazumijevalo se mogu}nost i pravo novog tuma~enja fikhskih
propisa koji su imali porijeklo u li~nom rasu|ivanju imama za ~ije
su ime vezane pravne {kole. Uzroci javljanja ovog pokreta leè u
stanju op{te dru{tvene dekadencije tada{njeg muslimanskog
svijeta, svijesti da okamenjena pravna misao ne moè efektivno
175
regulisati dinami~nu stvarnost, potrebi da se odgovori na izazove

zapadno-evropske kulture koja je uporedo s kolonijalnim
osvajanjem zapo~ela prodor u intelektualni ìvot, privatno i
dru{tveno pona{anje muslimana, itd.
Pred reformatorima se postavilo niz pitanja koja su traìla
odgovore: da li je {erijatsko pravo sposobno da efektivno normira
potrebe dru{tva u mijenjanju, da li je {erijatsko pravo, ili njegovo
odre|eno tuma~enje i na~in primjene, odgovorno za
nezadovoljavaju}e stanje pravnih i dru{tvenih odnosa i institucija,
na koji na~in unijeti duh ìvota u strukturu {erijatskog prava i sl.
U skupini reformatora mogli su se uo~iti ljudi razli~itog tipa
obrazovanja i mi{ljenja: tradicionalna ulema i moderno
obrazovani pravnici, teoreti~ari i dràvnici.
Prete~ama ovog pokreta se smatraju: Rifa’at Rafi’et-
Tahtavi (1216/1801-1290/1873), egipatski javni radnik i
publicista, koji se zaloìo za preduzimanje prvih koraka prema
“otvaranju vrata id`tihada”. Smatrao je da izme|u islamskog i
prirodnog prava, sadrànog u tada{njim evropskim
kodifikacijama, nema mnogo razlika, pa je muslimanima
dozvoljeno da u odre|enim okolnostima prihvate pravno
tuma~enje koje poti~e iz nekog zakonika izvan {erijata. Ova
sugestija je prihva}ena prilikom izrade pojedinih zakonika u
Egiptu (oslanjanje na francusko zakonodavstvo).
Hajrudin-pa{a et-Tunisi (1239/1823-1308/1890), tuniski
dràvnik i osmanlijski ministar, sa mjesta predsjednika vlade
Tunisa, koji je 1871. zadobio autonomiju u okviru Osmanlijske
carevine, inicirao je reforme upravnog postupka, vakufske
administracije, postupka {erijatskih sudova, Univerziteta Zejtuna
itd. Svoje poglede na reformu dràvnog prava iznio je u djelu
“Akvemu-l-mesalik fi-ma’rifeti ahvali-l-memalik” (Tunis 1867).
U pogledu reforme {erijatskog prava isticao je zna~aj principa
176
korisnosti (masleha), kao na~ina da se unutar fikha odabere ono

tuma~enje koje najbolje odgovara dru{tvenim potrebama. Najve}u
pa`nju ovaj reformator je posvetio ustavnom pravu.
Najzna~ajniji uticaj na dalji na dalji tok reformatorske misli
ostvario je egipatski u~enjak, publicista, javni radnik i muftija {ejh
Muhammed Abduhu (1266/1849-1323/1905). Obrazovao se u
tradicioinalnim islamskim ustanovama, a doticaj sa Dèmaluddin
el-Afganijem (1255/1839-1315/1897) pobudio mu je interes za
dru{tvena pitanja. Tokom svog ìvota imao je priliku da stavove o
pravu teorijski izlaè i obrazlaè putem predavanja ili pisane
rije~i, ali i da ih kao sudija, ~lan Zakonodavne skup{tine ili
egipatski muftija, prevodi u praksu.
Muhammed Abduhu je ìvio u vrijeme kada je Egipat bio u
fazi dinami~nih promijena: recipirani su novi zakoni, otvarane
nove {kole, uvedene nove institucije. Podràvao je ovaj proces
promjene, ali je bio svjestan posljedica koje on nosi. Dvojstvo
prava, dvojstvo ustanova i obrazovanja neminovno je dovodilo do
dvojstva duhova – tradicionalnog, isto~nog i modernog, zapadnog.
U egipatskom dru{tvu, kao uostalom i u drugim muslimanskim
dru{tvima koja su do{la u doticaj sa evropskim idejama i
ustanovama, pojavila su se dva sloja - obrazovani pozapadnja~eni
i tradicionalni islamski, koji se protivio bilo kakvim promjenama.
Jaz izme|u ova dva sloja nije se mogao premostiti povratkom u
pro{lost, ve} prihvatanjem neophodnih promjena, vezuju}i ih
istovremeno za principe islama.
Muhammed Abduhu je nastojao dokazati da islam u sebi
sadrì potencijale racionalne religije, dru{tvene nauke i moralnog
zakona kao osnova modernog ìvota. Zato je smatrao da je
potrebno iznova formulirati {ta je islam i razmotriti njegove
implikacije za moderno dru{tvo. U vezi prvog zadatka smatrao je
da je potrebno osloboditi misao okova taklida i razumijevanja vjere
177
na na~in prethodnih generacija. Smatrao je klju~nim uspostaviti

razliku izme|u onoga {to je u islamu su{tinsko i nepromjenljivo i
onoga {to je promjenljivo. Su{tinske su osnove islamskog
vjerovanja (iman) i ìvot u skladu s tim vjerovanjem. Objava
upu}ena Muhammedu (a. s.) sadràna je u Kur’anu i autenti~nom
hadisu. U pitanjima u kojima Kur’an i hadis ne daju jasno uputstvo
djeluje ljudski um kao tuma~. Individualni id`tihad nije samo
dopu{ten; on je bitan. Id`tihad mogu primjenjivati samo oni koji
posjeduju neophodna znanja, intelektualne sposobnosti i vjersko-
moralne kvalitete. Id`ma predstavlja kolektivno prosu|ivanje
zajednice, nema karakter nepogre{ivosti i ne moè zatvoriti “vrata
id`tihada”. Drugim rije~ima, nema snagu prva dva izvora prava.
Muhammed Abduhu je prihvatio stav E{-[atibija, Ibn
Tejmijje i drugih ranijih pravnika o razlikama me|u {erijatskim
propisima koji se odnose na ibadat i muamelat. Ibadat je detaljno
regulisan Kur’anom i hadisom i te propise treba samo
primjenjivati. Za pitanja muamelata u Kur’anu i hadisu su dati
op{ti principi, a ljudima je ostavljeno da ih detaljiziraju i
konkretizuju u skladu sa stvarnim okolnostima. Muamelat
predstavlja legitimnu sferu id`tihada.
[erijatske propise koji se odnose na muamelat treba, dakle,
iznova protuma~iti. U tom smislu, smatra Muhammed Abduhu,
treba koristiti dva metoda: 1. masleha, ili koncept korisnosti
(op{teg interesa), tako da se iz op{tih principa islamskog
dru{tvenog morala izvedu posebni propisi, koji su podlo`ni
promjeni u skladu sa zahtjevima blagostanja ljudi; 2. telfik, ili
elekticizam, odnosno sistematsko pore|enje mi{ljenja pravnih
{kola i pojedinih pravnika radi formulisanja pravnog propisa koji
uvaàva dobre strane mi{ljenja razli~itog porijekla.
Muhamed Abduhu je imao pred sobom viziju jedinstvenog
i modernog sistema islamskog prava. Pravna mi{ljenja (fetve),
178
koja je i sam davao, smatrao je prvim korakom u tom pravcu.

Njima je zapo~eo i proces reforme {erijatskog prava u Egiptu koji
se posebno izrazio u pravno-sudskim reformama dvadesetih
godina 20. vijeka. Me|u najpoznatijim Abduhovim fetvama je tzv.
transvalska fetva. Malobrojna islamska zajednica u Transvalu
(Ju`na Afrika) zatraìla je odgovor na sljede}a pitanja: 1. Je li
dozvoljeno muslimanu da u prete`no hri{}anskoj zemlji nosi
{e{ir? 2. Je li mu dozvoljeno da jede meso zaklano od strane
hri{}ana po njihovim obi~ajima iako nije siguran da je taj na~in u
saglasnosti sa propisima Kur’ana koji se odnose na klanje? 3. Je li
dozvoljeno hanefijama i {afijama da klanjaju dèmatile za jednim
imamom uprkos razlikama fikha ova dva mezheba? Muhammed
Abduhu je potvrdno odgovorio na sva tri pitanja.
Prilikom osnivanja Po{tanske {tedionice u Egiptu
postavljeno mu je pitanje da li je dozvoljeno uzimati nov~anu
naknadu na deponovane sume kod ove ustanove, odnosno da li se
ta naknada podvodi pod kategoriju riba. Muhammed Abduhu je
odgovorio da je dozvoljeno uzimati naknadu u iznosu 2,5
deponovane sume.
U pravnoj misli Muhammeda Abduha histori~ari su zapazili
uticaj ideja racionalizma, crpljenog iz mu’tezilijske tradicije. Bio
je to na~in da se u muslimanskoj ba{tini na|u ideje adekvatne, u to
vrijeme u evropskoj nauci jo{ uvaàvanom, u~enju {kole
prirodnog prava.
Pravne ideje {ejha Muhammeda Abduhu na{le su
osvjedo~enog zagovornika u sirijskom u~enjaku Muhammedu
Re{idu Ridau (1282/1865-1354/1935). U glavnim linijama on je
slijedio misao svog u~itelja, sistematski je izlagao i pri tome
modifikovao u odre|enom pravcu. Posebna djela napisao je o
{erijatskoj dràvno-pravnoj teoriji: “El-hilafetu ev el-imametu-l-
uzma”, “Jusru-l-islam ve usulu-t-te{ri’i-‘amm” i na tom planu
179
njegove koncepcije su ostale na nivou ideja, plijene}i vi{e pa`nju

kasnijih orijentalista nego savremenika. Pitanjima izvora
{erijatskog prava i njihovog tuma~enja bavio se u okviru
tuma~enja Kur’ana i op{teg pitanja revitalizacije islamskog
u~enja, dok je svoje vi|enje obnovljenog fikha dao u fetvama koje
je objavljivao u ~asopisu “El-Menar”.
Kao i Muhammed Abduhu, i Re{id Rida je u strukturi fikha
razlikovao ono {to je su{tinsko od onoga {to nije. Prvo je sadràno
u Kur’anu i autenti~nom hadisu. Id`ma prve generacije, onih koji
su vidjeli i ~uli Boìjeg Poslanika (selef), obavezna je. Rida dalje
pravi razliku izme|u ibadata i muamelata. U pogledu
muamelata, ako ne postoji konkretan propis u Kur’anu ili hadisu,
norma }e se izna}i naporima ljudskog uma, djelovanjem u duhu
islama i uz uvaàvanje op{teg interesa. Principu masleha Rida je
dao ve}i zna~aj nego njegov u~itelj. Smatraju}i da u pitanjima
dru{tvenog morala nije obavezna ni id`ma selefa, on je zaklju~io
da tada muslimanska zajednica – Ummet- ima puna zakonodavna
ovla{}enja. Djeluju}i u javnom interesu, ona ima pravo da kreira
sebi sistem pravnih propisa adekvatnih datoj situaciji.
Stvaranje i primjena normi dru{tvenog morala i propisa s
tog podru~ja u nadle`nosti je “ehlu-l-halli ve-l-akdi” (pobo`nih
vladara i uleme koja ispunjava kvalifikacije za id`tihad). Pravo se
formulira njihovom me|usobnom konsultacijom ({ura) u jednoj
vrsti parlamentarnog procesa.
Re{id Rida je osu|ivao okamenjenje islamske pravne nauke
(dùmud) i slijepo slije|enje pravnih {kola (taklid). Stagnacija i
imitacija je uvijek lo{a, a posebno u vrijeme kada se muslimanski
svijet suo~avao sa novom civilizacijom i kada je trebalo donijeti
nove zakone. Zato su promjene u pravu morale da budu ve}e nego
ikada ranije. Smatrao je da nije dovoljno modificirati ~etiri
postoje}e pravne {kole, ve} stvoriti jedan novi i jedinstveni pravni
180
sistem islama zasnivan na spoju tuma~enja svih {kola. Kao i

Muhammed Abduhu, i on je pledirao za telfik, smatraju}i da ga
treba koristiti racionalno i sistematski, tako da on postane jedna
vrsta id`tihada.
Racionalna misao Muhammeda Abduhu doìvjela je u djelu
Re{ida Rida odre|eni zaokret prema hanbelijskoj koncepciji
strogosti principa i fleksibilnosti njihove primjene. Tako je jedna
ista misao o potrebi reforme inspirisala ljude razli~itog
intelektualnog i prakti~nog opredjeljenja u kasnijem vremenu.
Jedni su apsolutizovali tvrdnje o nepromijenljivoj prirodi i
nepromjenljivim zahtjevima islama i uzeli pravac selefija
(povratak praksi prvih generacija koja odatle ima normativnu
obaveznost), dok su drugi naglasili legitimnost promjene i podjele
dru{tvene stvarnosti na dva dijela - svjetovni i religiozni, svaki s
vlastitim normama.
Na indijskom potkontinentu reformizam je u pravnu nauku
do{ao iz izvora razli~itih od onih na Bliskom istoku. Nosioci
reformatorskih ideja su bili intelektualci obrazovani u Velikoj
Britaniji, pa je reformizam na ovom tlu zapo~eo u obliku
tuma~enja islama u skladu sa vladaju}om racionalisti~kom mi{lju
Evrope 19. vijeka. Sejjid Ahmed-han (1233/1817-1316/1898) je,
pod uticajem filozofije prirode (nature; od protivnika nazvan na
urdu jeziku “ne~ari”), kriterijumom razuma opravdavao na~ela
islama. Na planu filozofije poku{ao je ostvariti spoj nau~nog
pogleda na svijet sa islamskim u~enjem. Smatraju}i Kur’an
jedinim su{tinskim elementom u islamu, ograni~io je dejstvo
hadisa kao izvora prava. U prvo vrijeme pravio je razliku izme|u
autenti~nih i neautenti~nih hadisa, ali je kasnije, sli~no drugom
indijskom modernisti ârah-Aliju, odbacio obaveznost hadisa,
shvataju}i ga kao jedno historijsko tuma~enje Kur’ana. Odbacio je
obaveznost id`maa, a kijas zamijenio id`tihadom koji je smatrao
181
pravom svakog obrazovanog i inteligentnog muslimana.

Postojanje derogacije (nash) u Kur’anu je odbacio, smatraju}i
jedino mogu}om derogiranje ranije Objave kasnijom (Kur’an
derogira ranije svete knjige).
Ve}u pa`nju pravu, posebno pravnoj praksi, ukazao je
Sejjid Emir Ali, profesor prava i prvi Indijac ~lan Pravnog savjeta
u Londonu, najvi{eg tijela za pravosu|e britanskih kolonija.
Njegova djela, kao {to je “Mahomedan Law” (I-II, Calcutta 1884),
predstavljaju i danas standardne priru~nike “anglo-
muhamedanskog prava” u Indiji. Svoje poglede na reformu nekih
ustanova i propisa {erijatskog prava iznio je u djelu “The Spirit of
Islam” (Duh islama), prvi put {tampanom 1873. u Londonu. U
ovoj knjizi Emir Ali je uspostavio razliku izme|u pravnih i
moralnih propisa islama. On je, naime, smatrao da Kur’an i hadis
sadrè izvjesne moralno-dru{tvene vrijednosti koje predstavljaju
institucije islama, ali i odraàvaju stanje arabijskog dru{tva u 1/7.
vijeku. U ovim ustanovama treba uo~iti islamsku tendenciju
razvoja, a odraz konkretnih prilika ne smatrati obavezuju}im. Zato
Emir Ali smatra da je islam prihvatio ropstvo kao pravnu
ustanovu, ali je na moralnom planu stvorio uslove za njegovo
ukidanje, prihvatio je vi{eènstvo na pravnom planu, ali ga je
ograni~io moralnim zahtjevima (jednak tretman svih èna) koji ga
prakti~no isklju~uju.
Jednom od najzna~ajnijih figura indijskog modernizma
smatra se Muhammed Ikbal (1292/1875-1357/1938). Po svojoj
vokaciji pjesnik i filozof, pravom se bavio uglavnom na~elno. U
poznatoj knjizi “The Reconstruction of Religious Thought in
Islam” (Obnova vjerske misli u islamu), koja je nastala na osnovu
predavanja koja je Ikbal drào na indijskim univerzitetima 1928.
godine, {esto poglavlje je posvetio “principu kretanja u strukturi
islama” - id`tihadu. Analiziraju}i historiju islamskog prava Ikbal
182
je nedvojbeno potvrdio mogu}nost evolucije ovog prava. Uo~io je

u njegovoj strukturi elemente stalnosti i promjene i govorio o
metodama kojima se ta promjena ostvaruje. Sam Kur’an pou~ava
da je ìvot proces konstantnog progresivnog kretanja, kaè Ikbal,
pa to traì da svaka generacija, vo|ena ili neometana radom svojih
prethodnika, ima pravo da rje{ava svoje probleme. Obnova pravne
misli u islamu nije prosto prilago|avanje fikha savremenim
uvjetima, ve} pretpostavlja daleko ozbiljniji proces preispitivanja
islamskog pravnog naslje|a. Smatrao je da je id`tihad za docnije
pravnike lak{i nego za ranije, ali da, istovremeno, nijedna
individualna interpretacija ne moè pretendovati da se smatra za
posljednju rije~. Zato je prihvatio koncept id`maa i pro{irio ga
navode}i kao njegov mogu}i oblik parlamentarnu praksu, gdje je
predstavni~ko tijelo sastavljeno od uleme i svjetovnih poslanika.
Reformatorske ideje na Indijskom potkontinentu u praksi su
imale izvjesni uticaj na ustavni razvoj, a na podru~ju pozitivnog
prava na pitanje bra~nih odnosa (oteàvanje sklapanja poligini~nih
brakova i oteàvanje jednostranog otpusta supruge).
Od tradicionalno usmjerenih pravnika ovog doba treba
spomenuti nekoliko sljedbenika hanefijske {kole iz Indije:
- Abdulhajj Laknevi (1264/1848-1304/1887). Bio je
predava~ na ~uvenom Firandì mahallu u Lucknowu. Pisao je na
arapskom, perzijskom i urdu jeziku, na kome je napisao i trotomnu
zbirku fetava, po kojoj je najvi{e poznat.
- Mevlana E{ref Ali Senevi (1280/1863-1363/1943),
predava~ na medresama u Kanpuru i Sena Bavanu. Napisao oko
900 trakata i knjiga. Njegova zbirka fetava (Fetava e{refijje)
nastala je na liniji hanefijskog tuma~enja {erijata i imala je veliku
popularnost u Indiji.
183
4. Primjena prava
Afirmacija svjetovnog prava (posebno recipiranog

evropskog), u muslimanskim zemljama imala je za posljedicu
kreiranje posebnih sudskih ustanova nadle`nih za njegovo
tuma~enje i primjenu. Dualitet prava proizveo je dualitet sudova.
Do prakti~nog kretanja u ovom pravcu do{lo je prvi put u
okviru Osmanlijske carevine. Na osnovu ~l. 12. Hatti humajuna iz
1272/1856. uslijedilo je osnivanje mje{ovitih sudova (el-
mehakimu-l-muhtelita, muhtelit divanlar), nadle`nih za
rje{avanje imovinsko-pravnih i drugih sporova izme|u muslimana
i nemuslimana, te izme|u nemuslimana razli~itih vjeroispovijesti.
Mje{oviti sudovi su osnovani kasnije i u zemljama koje su se
osamostalile u odnosu na Portu (Egipat, Tunis) i posebno su se
bavili sporovima izme|u doma}eg stanovni{tva i stranaca,
uglavnom trgovaca. Sluìli su kao transmisija evropskog prava na
tlo isto~nih zemalja.
Za primjenu svjetovnog prava na doma}e stnaovni{tvo
Osmanlijske carevine, bez obzira na vjersku priapdnost, osnovani
su posebni sudovi. Za rje{avanje trgova~kih sporova progla{eni su
mjerodavnim trgova~ki sudovi (el-mehakimu-l-tidàrijjje,
tidàret mehakimi) 1276/1860. Ovi sudovi su imali stalne i
promjenljive ~lanove. Me|u ovim posljednjim su mogli biti
trgovci razli~itih konfesija. Ove vrste sudova su obrazovane u
svim pokrajinama Osmanlijskog Carstva.
Za rje{avanje gra|anskih parnica i krivi~nih stvari podanika
osmanlijske dràve obrazovani su 1281/1864. redovni gra|anski
sudovi (el-mehakimu-n-nizamijje, nizamijje mehakimi). Ovi
sudovi su bili trostepeni: med`lisi deavi (sreski sudovi), medìlisi
temjiz (okru`ni sudovi) i divani temjiz (pokrajinski sudovi).
Najvi{om sudskom instancom za gra|anske i krivi~ne stvari u
184
Osmanlijskoj carevini smatran je Divani ahkami adlijje (Vrhovni

sud) u Carigradu. Redovni sudovi su primjenjivali kodifikovano
osmanlijsko, {erijatsko i evropsko pravo.
Sli~na organizacija redovnih sudova uspostavljena je i u
Egiptu od 1292/1875. godine.
Do ja~anja svjetovanih sudskih institucija do{lo je i u
krajevima izvan Turske. U Maroku je raspravljanje i presu|ivanje
krivi~nih stvari, obligacija i ugovora izuzeto iz jurisdikcije
{erijatskih sudova i predato u nadle`nost upravnih vlasti - kaida i
pa{a. Oni su tu funkciju vr{ili pod nadzorom velikog vezira. U
Tunisu su iste stvari bile u nadle`nosti upravnih ~inovnika - kaida
ili izaslanika tuniskog bega, odnosno kasnije uspostavljenih
regionalnih svjetovnih sudova.
Prije kolonizacije muslimanskih zemalja oja~alo je, dakle,
usmjerenje ka suàvanju nadle`nosti {erijatskih sudova i
pro{irivanju jurisdikcije svjetovnih vlasti.
[erijatski sudovi su pri tome svedeni na sudske vlasti ~ija je
nadle`nost bila posebna kako u pogledu lica tako i u pogledu
pravnih odnosa koje razmatraju. U pogledu lica, njihova
nadle`nost je ograni~ena na muslimane, a u pogledu stvari na
pitanja li~nog, porodi~nog i nasljednog, odnosno vakufskog prava.
U ovom okviru nadle`nost {erijatskih sudova (el-mehakimu-{-
{er’ije, {erijat mehakimi) predvidio je osmanlijski zakon iz
1276/1859. i ona je ostala uglavnom ista kroz sve vrijeme o kome
govorimo.
Osnivanje nizamijje - sudova je vrlo zna~ajna pojava u
historiji {erijatskog prava. To je, kako kaè J. Schacht, prvi slu~aj
u historiji islama da se svjetovni sudovi koji primjenjuju isto takvo
pravo postave na isti nivo kao i kadijski sudovi. U tom pogledu oni
su ja~ali proces sekularizacije muslimanskih dru{tava.
185
U zemljama koje su do{le u poloàj kolonijalne

pot~injenosti primjena {erijata u statusnim i nekim drugim
privatno-pravnim pitanjima muslimana bila je razli~ito rije{ena. U
prvom redu u protektoratima je ostavljen raniji sistem sudova, pa
su kadije nastavile primjenjivati {erijatsko pravo u do tada
vaè}em obimu. Takav je slu~aj bio u Maroku, Tunisu, sjevernoj
Nigeriji, Buhari, Hivi itd. [erijatski sudovi u ovim zemljama,
odnosno krajevima bili su obojeni lokalnim koloritom.
U zemljama koje su bile integrisane u dràvno-pravni
sistem kolonijalne sile, putem aneksije ili na drugi na~in, stanje je
bilo druk~ije. Tu je bilo mogu}e da {erijat primjenjuju kadije, ali
da reviziju njihovih odluka vr{i sud kolonijalne vlasti, ili da sami
sudovi kolonijalne vlasti budu nadle`ni za primjenu {erijata. Prvo
rje{enje prihva}eno je u Alìru. Kadija je bio nadleàn za
primjenu {erijata u pitanjima li~nog statusa i naslje|a i djelovao je
kao prvostepena instanca. Kao drugostepena (àlbena) instanca
djelovali su francuski sudovi - apelacioni sudovi koji su imali
poseban odsjek za razmatranje slu~ajeva {erijatskog prava.
Drugo rje{enje je prihva}eno u tzv. britanskoj Indiji.
[erijatsko pravo su primjenjivali gra|anski britanski sudovi koji
su u prvo vrijeme imali {erijatske pravnike kao savjetnike
(muftije, odnosno prema tada{njoj terminologiji mawlawi).
Tokom vremena se obrazovao sloj sudija, uglavnom iz redova
indijskih muslimana, koji su nastavili samostalno vr{iti ovu
funkciju. Zajedno sa sudijame Britancima i Hindusima oni su
usvajaju}i sistem precedenata modifikovali {erijatsko pravo u
pravcu »anglo-muhamedanskog prava«. Drugostepena instanca je
bio Pravni komitet Tajnog savjeta u Londonu. Sli~no stanje je bilo
i u drugim britanskim posjedima. Neposredna nadle`nost
kolonijalnih vlasti u procesu primjene {erijata imala je, kako se
vidi, za posljedicu njegovu modifikaciju.
186
Funkciju tuma~enja {erijatskog prava u ovo vrijema su

nastavili vr{iti muftije. Po{to je u to doba osmanlijski suveren bio
nominalno nosilac titule halife, tuma~enje {erijatskog prava dato u
ovoj zemlji imalo je veliki uticaj u svim krajevima nastanjenim
muslimanima. Kako je poznato iz ranijih perioda, sultan je svoja
ovla{}enja tuma~enja islamskog prava prenio na {ejhu-l-islama,
odnosno na njegovu kancelariju nazvanu Me{ihat. U Me{ihatu je bilo
posebno odjeljenje - fetvahana, zaduèno za izu~avanje pitanja za
koje se traì pravno tuma~enje. Na ~elu ovog odjeljenja bio je
slu`benik pod imenom fetva-emin. Prema kararnami od 1332/1914.
odjeljenje za izdavanje fetvi se sastojalo od dvije sekcije - jedne koja
se bavila sistematizacijom postoje}ih fetava i izradom sveobuhvatnih
zbornika i, druge, koja je vr{ila izbor mogu}ih odgovora na pitanje
koje se postavi. Ova druga sekcija je, pod nadzorom fetva-emina,
pripremala odgovor na konkretno pitanje, iznalazila odgovaraju}u
pravnu osnovu i tako pripremljen odgovor podnosila {ejhu-l-islamu
na odobrenje. Po~ev od 1332/1914. fetve Me{ihata su objavljenje u
slu`benom mjese~niku »Dèride-i ilmijje«. Me{ihat je izdavao fetve
prema vladaju}em hanefijskom mezhebu, s tim {to je na osnovu
pomenute kararname iz 1332/1914. mogao prihvatiti i manjinsko
hanefijsko tuma~enje, odnosno mi{ljenje neke druge ehlu-sunetske
{kole ukoliko na|e da je to u op{tem interesu.
U zemljama koje su se u pogledu prava osamostalile u
odnosu na Carigrad imenovani su tako|e glavne muftije - veliki
muftija Egipta (el-mufti-l-ekber) i glavni muftija Tunisa
(ba{mufti). U odnosu na ove muftije, fetve Me{ihata su mogle
imati samo moralni presti`. Osamostaljivanje pojedinih
muslimanskih zemalja neminovno je dovodilo do zaokruènja
islamske vjerske strukture u nacionalnim granicama.
U zemljama u kojima je do{lo do spoja {erijatskog i
evropskog prava (Alìr, Indija) vrhovni sudovi su davali tuma~enje
187
tako modifikovanog {erijatskog prava. Takvo tuma~enje vaìlo je

samo za sudove i ~esto bi bilo odbacivano od strane uleme. Tako je
bila ustanovljena i dvostrukost tuma~enja {erijatskog prava.
U krajevima koji su ostali izvan evropskog uticaja
(Arabijsko poluostrvo) zadràna je tradicionalna struktura
primjene i tuma~enja {erijatskog prava.
II ETAPA – OD 1336/1917. DO DANAS
Nakon zavr{etka prvog svjetskog rata do{lo je do zna~ajnih

promjena na geopoliti~koj karti muslimanskog svijeta.
Osmanlijska carevina je prestala da postoji. Njene teritorije u
arapskom svijetu do{le su, na osnovu mandata Dru{tva naroda,
pod upravu zapadnih sila (Engleska i Francuska). U drugim
zemljama, u kojima je od ranije uspostavljena kolonijalna
zavisnost, stanje je ostalo nepromijenjeno sve do zavr{etka
Drugog svjetskog rata.
U ovo doba zapo~eli su neki procesi koji }e imati
dalekose`ni uticaj na historiju {erijatskog prava. U Turskoj je
1343/3. III 1924. ukinut hilafet. Prestankom funkcionisanja
Me{ihata prakti~no je prestalo djelovati tijelo koje je u znatnom
dijelu muslimanskog svijeta smatrano autoritativnim tuma~em
{erijatskog prava. Neki pravnici, kao {to je A. A. Fyzee i M. K.
Nawaz, smatraju da nakon 1924. nastupa novi period u historiji
islamskog prava za koji je karakteristi~no odvajanje vjere i prava
i pretakanje {erijata u moralni kodeks. U svakom slu~aju, nakon
188
1924. sudbina {erijatskog prava odvija se u okvirima nacionalnih

dràva, te nosi pe~at specifi~nosti historijskog razvoja pojedinih
naroda i dràvnopravnih cjelina.
Nakon uspostavljanja mandatne uprave nad arapskim
dijelovima biv{e Osmanlijske dràve uslijedila je druga faza
recepcije evropskog prava. Selektivno su preuzeti evropski pravni
propisi u oblasti obligacija, krivi~nog prava i procesa. Li~ni status
i vakufi ostali su netaknuti domen {erijatskog prava.
Nastavljen je proces reinterpretacije {erijatskog propisa.
Reformizam se vi{e nije ograni~avao na teorijski plan ve}
pojedina rje{enja nalaze mjesto i u pozitivnom pravu.
U nekim zemljama dolazi do sekularizacije prava.
[erijatsko pravo se ukida i zamjenjuje svjetovnim pravom
doma}eg ili stranog porijekla. Legalno podru~je manifestovanja
islama u dràvama izgra|enim na sekularnom principu ostaje sfera
li~nog, odnosno privatnog ìvota. Do sekularizacije je do{lo u
Turskoj (1926), Albaniji (1928) i SSSR (1928-1941).
U periodu izme|u dva svjetska rata u zemljama ju`ne i
jugoisto~ne Evrope u kojima su postojale muslimanske vjersko-
narodnosne skupine aktima me|unarodnopravnog karaktera je
garantovana primjena {erijatskog prava (Gr~ka, Jugoslavija,
Bugarska, Rumunija). Nakon Drugog svjetskog rata i na ovom
podru~ju, izuzev Gr~ke, gdje postoji samo vjerska forma braka,
{erijat je izgubio status pozitivnog prava.
U isto vrijeme, u toku dinami~nog procesa dekolonizacije,
u Aziji i Africi se pojavio veliki broj samostalnih dràva u kojima
cjelokupno ili ve}insko stanovni{tvo predstavljaju muslimani. U
toku izgradnje dràvnopravnog sistema ovih zemalja pojavio se
problem vaènja {erijatskog prava. Kako }e se vidjeti,
primjenjivana su uglavnom sljede}a rje{enja: {erijat je progla{en
189
sveukupnim pravnim sistemom zemlje, {erijat je progla{en

jednim, odnosno glavnim izvorom prava, ili je dobio mjesto
jednog od vi{e izvora prava.
2. Izvori prava
I u ovo vrijeme u zemljama muslimanskog svijeta pravne

norme se crpe iz {erijata ili svjetovnog prava.
a) [ e r i j a t
Kao izvori za saznanje sadràja normi {erijatskog prava sve

vi{e se koriste kodifikacije i kompilacije. S druge strane,
kodifikatori se ne pridràvaju strogo tuma~enja jednog mezheba.
Prvi pravni akt u kome je do{la do izraàja ova orijentacija
bio je osmanlijski Porodi~ni zakon (Hukuk-i aile kararnamesi)
donesen 8. muharrema 1336/17. V 1917. Ovaj zakon odobren je i
od tada{njeg Me{ihata, a progla{en sultanovim ukazom. S
obzirom na sadrìnu vi{estruko je interesantan. U prvom redu,
sadrì propise koji se imaju primjenjivati na cjelokupno
stanovni{tvo Osmanlijske carevine. Propisi za muslimane
izvedeni su iz {erijata, a propisi za nemuslimane iz njihovog
kanonskog, odnosno obi~ajnog prava. Drugo, prilikom
kodifikacije {erijatskog propisa redaktori se nisu pridràvali samo
hanefijskog mezheba, ve} i drugih ehlu-sunetskih {kola ako su
zaklju~ili da ta tuma~enja bolje odgovaraju potrebama i duhu
vremena. Tako je u ovom zakonu primijenjen metod reforme
190
{erijatskog prava poznat pod imenom tehajjur - izbor

odgovaraju}e pravne norme me|u alternativama koje nude
mezhebi ehlu-suneta. Uz ovaj metod kori{ten je i postupak es-
sijasetu-{-{er'ijje, po kome je javna vlast nadle`na da propi{e
na~in primjene {erijata i uredi nadle`nost {erijatskih sudova, pa su
tako izvr{ene izvjesne modifikacije {erijatskog materijalnog i
procesnog prava u bra~nim i porodi~nim stvarima. Najva`nije
takve promjene su: odre|ivanje minimuma starosti potrebnog za
sklapanje braka (za mu{karce navr{ena 18. godina ìvota za ène
navr{ena 17. Godina), zabrana starateljima da sklapaju brak u ime
maloljetnih {ti}enika, a za punoljetna lica ispod gornje dobi
potrebno je odobrenje suda, uvo|enje nagovje{taja za sklapanje
braka, isklju~iva nadle`nost {erijatskih sudova za sklapanje braka,
isklju~ivo nadle`nost {erijatskih sudova za sklapanje brakova
muslimana, ustanovljenje mati~nih knjiga vjen~anih kod
{erijatskih sudova, registrovanje talaka kod {erijatskog suda,
uvo|enje porodi~nog mirovnog suda za pitanja koja proisteknu iz
neskladnog ìvota bra~nih drugova, itd.
Nakon raspada osmanlijske dràve ovaj Zakon je nastavio
da vaì u Siriji, Libanu, Palestini i Transjordaniji, te se u ovim
krajevima i danas primjenjuje ili je uticao na novo zakonodavstvo.
Odstupanje od vladaju}eg hanefijskog tuma~enja i
prihva}anje stavova drugih ehlu-sunetskih {kola posta}e stalna
karakteristika mnogobrojnih pravnih akata izdatih u Egiptu
izme|u 1339/1920. i 1375/1955. Ovim aktima je modifikovano
pozitivno {erijatsko pravo u oblasti porodi~nih odnosa, nasljednog
prava i vakufa. Glavni cilj ovih reformi je bilo pobolj{anje
poloàja ène u braku i porodici. U tom pravcu je supruzi priznato
pravo zahtjeva za sudski razvod braka zbog nemogu}nosti muà
da materijalno izdràva ènu (malikijski mezheb), odnosno zbog
neprekidnog odsustva u trajanju od godinu dana ~ak i kada ostavi
191
imovinu za izdràvanje ène, data joj je mogu}nost da u bra~nom

ugovoru, sklopljenom na temelju principa slobode ugovaranja u
granicama zakona, ograni~i muù mogu}nost sklapanja
poligini~nog braka, pridrì za sebe pravo raskida bra~ne zajednice
ili prava slobodnog angaòvanja u dru{tvenim ili profesionalnim
aktivnostima (hanefijski mezheb), itd. U oblasti nasljednog prava
do{lo je, tako|e, do reformi. Spominjemo ustanovu tzv. obavezne
oporuke koja je uvedena u Egiptu 1366/1946. Na osnovu ovih
propisa ostavilac je duàn da unuku koji poti~e od umrlog sina
ostavi oporuku u visini do 1/3 ostavine. [erijatsko pravo ne
poznaje ustanovu reprezentacije, pa se na ovaj na~in spre~ava
mogu}nost da potomak umrlog sina ostavioca bude li{en
nasljedstva. U pitanjima vakufa, egipatski zakon od 1946. je npr.
propisao da porodi~ni vakufi mogu najvi{e trajati 60 godina, ili
dvije generacije korisnika, ~ime se odstupilo od tradicionalnog
hanefijskog tuma~enja u korist malikijske teorije vremenski
ograni~enih uvakufljenja.
Sli~ne tendencije su do{le do izraàja u modernisti~ki
inspirisanom zakonodavstvu bliskoisto~nih zemalja u toku {este i
sedme decenije 20. vijeka.
Pored poznatih metoda reforme {erijatskog tuma~enja, u
ovo doba je {iroku i sistematsku primjenu dobio postupak telfika.
U jednom zakonskom propisu kombinovana su mi{ljenja dvije
razli~ite pravne {kole. Pri tome su prihvatana i manjinska
mi{ljenja u okviru jednog mezheba.
Sli~an proces odvijao se i na Indijskom potkontinentu. Od
dalekose`nog zna~aja za primjenu {erijata na ovom prostoru bilo
je dono{enje Zakona o {erijatu (Shariat Act) 1356/1937. godine.
U taksativno odre|enim privatnopravnim stvarima {erijat je
progla{en za obavezno pravo za sve indijske muslimane bez
obzira na mezheb kome pripadaju. Svi obi~aji koji su suprotni
192
{erijatu su odba~eni (naro~ito obi~aji da ènski srodnici ne

naslje|uju zemlju). U oblasti {erijatskog porodi~nog prava do{lo
je do promjena sli~nih onima u Egiptu i drugim bliskoisto~nim
zemljama. Zakon o razrje{enju muslimanskih brakova
(Dissolution of Muslim Marriages Act) iz 1358/1939. je
uglavnom, usvojio malikijsko tuma~enje u pogledu prava ène na
razvod braka. Supruga je dobila pravo na sudski raskid bra~ne
veze i ako ìvi u poligini~nom braku a nije jednako tretirana kao
ostale ène, te drugim okolnostima za koje malikijski mezheb,
{tite}i ène, vezuje prestanak braka.
U toku pete i {este decenije 20. vijeka zapaà se novi
pristup kodifikaciji {erijatskog statusnog prava. Za razliku od
ranijeg doba, kada je vr{en izbor me|u tuma~enjima ~etiri pravne
{kole, ili kada su kombinovana njihova rje{enja, sada se poku{ava
preto~iti u pozitivno zakonodavstvo jedna nova interpretacija
{erijatskog prava. Tipi~an primjer ovakvog pristupa je tuniski
Zakon o li~nom statusu iz 1957. Ovaj zakon je zabranio
vi{eènstvo na osnovu tuma~enja kur'anskog ajeta (IV:3) u tom
smislu da mu`, pored finansijske mo}i, kao uvjet za sklapanje
poligini~nog braka treba ispuniti i uvjet jednakog postupka sa
svim ènama. Po{to je to, kaù redaktori ovog Zakona, u
savremenim dru{tvima nemogu}e, vi{eènstvo nije dozvoljeno.
Jednak tretman èna u poligini~nom braku tuniski reformatori su
shvatili kao pravni uslov a ne kao moralnu obavezu. Vi{eènstvo
je zabranjeno i u krivi~nom zakonu kvalifikovano kao prestup za
koji se izri~e nov~ana kazna ili kazna zatvora. Ovaj Zakon je,
tako|e, ukinuo pravo muà da jednostrano raskida bra~nu vezu
(talak). Kur'anski propisi o mirenju zava|enih supru`nika (IV:
35), koji su u osmanlijskom Porodi~nom zakonu posluìli kao
osnova za porodi~ni mirovni sud, ovdje su uzeti kao osnova za
propis o isklju~ivoj nadle`nosti dràvnih sudova da razvrgavaju
bra~ne veze.
193
Iako konkretna rje{enja reformatorski orijentisanih {erijatskih

pravnika nisu zadobila op{te odobrenje, ona su u pojedinim
dràvama izvor prava koje primjenjuju sudovi, a teorija taklida
izgleda osporena ne samo na teorijskom nego i na prakti~nom planu.
U ovom vremenu, dakle, generalno je prevladala koncepcija
o potrebi kodifikacije (taknin) {erijatskog prava. Zahtjevi pravne
sigurnosti i jednoobraznosti primjene prava nalagali su da se
autoratitvno utvrdi tekst prava koji reguli{e zna~ajne pravne
odnose u pojedinim zemljama. Proces kodifikacije {erijatskog
prava pojedini pravni sociolozi su nazvali »desakralizacija prava
na nivou forme« (J. Corm). Pravo utemeljeno na vjerskim
izvorima saznaje se iz akta koje izdaje svjetovna dràvna vlast.
Kodifikacija je, me|utim, bila u skladu sa izmijenjenim
koncepcijama o ure|enju dràve, posebno s idejom nacionalnog
suvereniteta, po kojoj je zakonodavna vlast koncentrisana u okviru
najvi{eg narodnog predstavni~kog tijela. Tako zakonodavno tijelo
odlu~uje da jedan dio pravnih odnosa prepusti jurisdikciji normi
vjerskog prava i tim normama daje izvr{nu sankciju. Te norme se
zatim kodifikuju da bi bile dostupne stanovni{tvu na koje se
odnose, savremenim pravnicima a ne samo tradicionalno
obrazovnim u~enjacima - ulemi.
b) S v j e t o v n o pravo
Gotovo u svim zemljama muslimanskog svijeta u ovo doba

odre|ene pravne grane bivaju domen svjetovnog prava. Pravne
norme koje imaju izvor u doma}im ili stranim pravnim tradicijama
progla{avaju se u oblik zakonika, zakona, uredaba ili dobivaju
obaveznost putem sudskih precedenata. U zavisnosti od mjesta
nazivaju se kanun, nizam ili sli~no.
194
Najva`nija tendencija koja je do{la do izraàja u domenu

svjetovnog prava u ovo doba je da se ne preuzimaju u potpunosti
strani zakonodavni akti, ve} se kombinuju u njima sadràni
principi sa lokalnim pravnim tradicijama. To je bila posljedica,
izme|u ostalog, i promijenjenih dru{tveno-politi~kih okolnosti. U
vrijeme kolonijalne zavisnosti zakoni kolonijalne sile su u cjelini
preno{eni na zaposjednute teritorije. Nakon Prvog svjetskog rata
dràve koje su dobile mandat za upravu pojedinim muslimanskim
zemljama u ve}oj mjeri respektuju lokalne pravne tradicije i vr{e
selektivnu recepciju evropskog prava. U periodu nakon Drugog
svjetskog rata novooslobo|ene ili novoosnovane dràve izgra|uju
sopstveni pravni sistem, oblikuju}i ga prema nacionalnim pravnim
tradicijama u kojima se mogu na}i elementi stranog (evropskog)
prava, {erijatskog prava i lokalnih obi~aja. Zbog toga u domenu
vaènja svjetovnog prava (ustavno, krivi~no, upravno, gra|ansko,
itd.) nailazimo u ovo doba na kodifikacije u kojima nije isklju~ivo
sadràno recipirano pravo.
Ilustrativan primjer ovog usmjerenja je kodifikatorski rad
egipatskog pravnika Abdurrezaka Senhurija. On je sa svojim
saradnicima sa~inio Nacrt gra|anskog zakonika Egipta koji je
ozakonjen 1948., a stupio na snagu 1949. godine. Glavni izvori
ovog zakonika su bili: 1. ustanove i odredbe evropskih zakonika,
posebno francuskog i njema~kog; 2. sudske presude donesene u
Egiptu nakon 1850; 3. {erijatsko pravo. Prema odredbama ovog
Zakonika, {erijat ima ulogu dopunskog izvora prava; ako za jedan
slu~aj nema zakonske odredbe niti odgovoraju}eg obi~aja
primjenjuju se {erijatski propisi. Ranije se sudija u slu~aju pravne
praznine pozivao na prirodno pravo i pravi~nost.
Prema egipatskom Gra|anskom zakoniku, {erijat je jedan
od izvora prava iz kojih se crpe norme i koje zajedno sa onim iz
drugih izvora ~ine jedan sintetizovan i unificiran sistem. Takvo
pravo je egipatsko nacionalno pravo. U njega su uklju~ene
195
{erijatske norme zato jer ~ine, kako je Senhuri pisao, dio

nacionalne ba{tine. U cjelini, dakle, radilo se o kodifikaciji normi
svjetovnog prava, kombinovanih sa odredbama {erijata, kao
odgovaraju}eg a ne vjerskog odnosno svetog prava.
Godine 1951. Abdurrezak Senhuri je izradio Nacrt
gra|anskog zakonika Iraka. U ovaj zakonski tekst unesene su
odredbe Medèlle i egipatskog Gra|anskog zakonika. U tom
pogledu udio normi porijeklom iz {erijata bio je mnogo ve}i nego
u slu~aju egipatskog Gra|anskog zakonika. U Egiptu je, kako je
poznato, sedam decenija prije kodifikatorskog rada Senhurija
primjenjivano francusko pravo i on je morao respektirati tu
stvarnost. U Iraku je bilo druk~ije stanje - sve do 1951.
primjenjivana je Medèlla. Zato je bilo mogu}e donijeti
kodifikaciju gra|anskog prava utemeljenu u ve}oj mjeri na
{erijatskom pravu.
Senhurijev kodifikatorski rad izrazio se u zakonodavnim
aktima i Libije (1956) i Kuvajta (1959-64).
Poslije Drugog svjetskog rata, kako se vidi, u
kodifikacijama svjetovnog prava pove}ana je prisutnost {erijatskih
principa i propisa kao posljedica uvaàvanja nacionalne pravne
ba{tine u muslimanskim zemljama. Nosioci ideje kodifikacije na
ovim osnovama smatrali su ovaj postupak neophodnim s obzirom
na konkretno stanje zakonodavstva, pravne nauke i sudstva u
pojedinim zemljama. Abdurrezak Senhuri je tako pisao da }e tek
nakon obnavljanja mladosti islamske pravne nauke i afirmacije
njenih faktora razvoja biti u stanju da se formulira pravo saglasno
duhu vremena i pogodno za neposrednu primjenu. Tek tada }e biti
mogu}e izvesti jednu kodifikaciju zasnovanu na principima i
odredbama {erijata u cjelini koja ne}e biti vezana za tradicije
odre|ene zemlje. Do tada je nu`nim smatrao kodifikacije prava
svjetovnog karaktera proète principima {erijata.
196
U ovim okvirima izvr{ene su kodifikacije svjetovnog prava

i u drugim bliskoisto~nim zemljama. Krivi~ni zakonik Maroka iz
1954. usvojio je francusko pravo, ali je zadrào neke propise
{erijatskog prava uvaàvaju}i pravnu svijest doma}eg
stanovni{tva Seksualni odnosi izvan braka (zina) predstavljaju
krivi~no djelo za koje je predvi|ena kazna od {est mjeseci zatvora.
U Tunisu je u cjelini recipirano francusko pravo u oblasti
trgova~kog prava, gra|anskog procesa i sl. na osnovu kodifikacija
iz {ezdesetih godina. U Nigeriji je 1959. donesen Krivi~ni zakonik
baziran na indijskim i sudanskim zakonodavnim aktima, kojima je
dokinuta primjena {erijatskog krivi~nog prava-ukubata. U oblasti
ugovora i obligacija primjenjuje se {erijatsko pravo kao
odgovaraju}e pravo, odnosno pravo prema kome su stranke
sklopile pravni posao ili kao lokalno obi~aj. I u ovoj zemlji do{lo
je, kako se vidi, do transformacije {erijata od vjerskog do
obi~ajnog prava.
Do odre|ene afirmacije svjetovnog prava do{lo je i u
zemljama koje su tradicionalno bile izvan modernisti~kih uticaja.
U Afganistanu je kralj Emanullah 1924. proglasio Krivi~ni
zakonik (nizam-name), koji je unio inovacije u tradicionalni
na~in primjene {erijata. Ovaj zakonik nije bio dugog vijeka. U
Saudijskoj Arabiji, u kojoj se u tradicionalnom obliku primjenjuje
{erijatsko pravo hanbelijskog mezheba, do{lo je do pove}anog
izdavanja pravnih propisa od strane dràvne uprave. Ovi upravni
akti poznati pod imenima mersum (dekret) i nizam (uredbe)
reguli{u pitanja za koja u tradicionalnim zbornicima fikha nema
konkretnih propisa (smrtni slu~ajevi i povrede u automobilskim
nesre}ama, povrede na radu, eksploatacija nafte na osnovu
koncesije, itd.). U ovim upravnim aktima izraàva se strano
materijalno i procesno pravo (ameri~ko) u ~istom obliku ili
kombinovano sa {erijatskim propisima.
197
3. Pravna nauka
U pravnoj nauci ovog doba do{le su do punog izraàja

tendencije po~etno izraène u prethodnom razdoblju. U krugu
{erijatskih pravnika u ve}oj mjeri uo~avaju se sljedbenici ideja o
obnovi fikha i oìvljavanju id`tihada. To su, s jedne strane,
moderno obrazovani pravnici {kolovani na zapadnim
univerzitetima ili univerzitetima modernizovanih muslimanskih
zemalja i, s druge strane, reformatorski orijentisani pripadnici
uleme, {kolovani na tradicionalnim islamskim obrazovnim
ustanovama. Ovi posljednji putem nau~nih radova, publicistike,
predavanja i fetava nastoje opovrgnuti predstave o fikhu kao
kona~no oblikovanom sistemu normi koji je potrebno jednostavno
primjenjivati. Isti~u da svako vrijeme donosi nove probleme koje
treba razmatrati u svjetlu op{tevaè}ih {erijatskih pravila, novih
saznanja i potreba dru{tva u razvoju. Drugim rije~ima, zalaù se
za jednu dinami~ku koncepciju islamske pravne nauke. Moderno
obrazovani pravnici ove orijentacije nastoje ideje reformatora -
teoreti~ara preto~iti u tekstove pozitivnog prava. Oni se
prvenstveno pojavljuju kao nosioci ideje o kodifikaciji pojedinih
grana {erijatskog prava.
Pored pravnika ovog usmjerenja, postoji i djeluju znatan
broj fakiha tradicionalno usmjerenih. Njih karakteri{e odanost
rezultatima historijskog razvoja islamske pravne misli. Nove
doga|aje, nove pravne odnose i pitanja nastoje podvesti pod
postoje}a pravna rje{anja, nastala u okviru pojedinih pravnih
{kola. Iako su mnogi ovakvi pravnici plijenili pa`nju svojim
izuzetnim znanjem ostali su u sjeni autoritativnih pravnika
klasi~nog doba, na ~ije su se stavove redovno pozivali i koji su im
predstavljali nesavladivu psiholo{ku branu da sami postanu
mud`tehidi svoga doba.
198
Me|u reformatorski orijentisanim pravnicima iz redova

uleme treba, pored ostalih, spomenuti:
- Muhammed Mustafa el-Meragi (1299/1881-1365/1945),
u~enjak koji je u dva maha vr{io funkciju rektora El-Ezhera i bio
prakti~no angaòvan u {irenju reformatorskih ideja i reorganizaciji
islamskih obrazovnih, pravnih i dru{tvenih ustanova.
- Mahmut [eltut (1311/1893-1383/1963), egipatski u~enjak
za ~ije su ime vezani teorijski i prakti~ni napori za reafirmaciju
islamske pravne misli i ustanova. Bio je profesor {erijatskog
prava, advokat i na kraju rektor El-Ezhera. Zbog svojih ideja
nailazio je na otpore me|u konzervativnom ulemom, ali je njegov
dugogodi{nji napor krunisan uspjesima - reorganizacijom
Univerziteta El-Ezher i osnivanjem Akademije islamskih nauka u
Kairu. Kao osvjedo~eni pristalica ideje o obnovi id`tihada, {ejh
[eltut je u novoosnovanoj Akademiji vidio ustanovu koja }e
preuzeti funkciju kolektivnog tuma~enja {erijatskog prava u
svjetlu saznanja i potreba na{eg doba. Svoj konkretni doprinos
jednom takvom tuma~enju dao je u zbirci fetava. Od ostalih djela
izdvajamo: »Gra|anska i krivi~na odgovornost u {erijatskom
pravu«, »Uporedno izu~avanje pravnih {kola« i »Islam -
vjerovanje i pravo«.
- Abdulhamid b. Badis (1307/1889-1359/1940), alìrski
reformator koji je ideje islaha na Magribu {irio putem lista
»[ihab« (1924-1939). Njegove poglede na pravo karakterisao je u
velikoj dozi realizam. Bio je svjestan potrebe obnove islamske
pravne misli, ali je istovremeno poku{ao ponuditi odgovore na
pitanje njene realizacije. Zalagao se, izme|u ostalog, za osnivanje
stalnog savjeta stru~njaka, koji bi kao apoliti~ko tijelo, izu~avao
novonastala pitanja u svjetlu {erijatskih principa.
- Muhammed et-Tahir b. A{ur (1297/1879-?), tuniski
u~enjak, rektor Univerziteta »Ez-Zejtune«, pisac vi{e djela sa
199
podru~ja {erijatskog prava, me|u kojima i cijenjenog »Mekasidu-

{-{eri'ati-l-islamijje« (Ciljevi {erijatskog prava) i »Difaun ani-{-
{eri'ati« (Odbrana {erijata).Bavio se pitanjima intencija, odlika i
vrijednosti islamskog prava. U drugim svojim radovima,
uklju~uju}i i one publicisti~ke prirode, zaloìo se za kodifikaciju
islamskog prava na Magribu, koja bi se mogla osloniti i na
odredbe francuskog Gra|anskog zakonika (Code Civile), ~ija su
rje{enja, prema ovom autoru, u velikom broju slu~ajeva identi~na
ili sli~na {erijatskim.
U redovima pravnika-pozitivista, koji su ideje
reformatorskog pokreta nastojali preto~iti u pozitivne zakone
ili teorijski obrazloìti neophodnost kodifikacije odre|enih
grana {erijatskog prava, u arapskim zemljama najve}i uticaj je
imao Abdurrezak Ahmed es-Senhuri, egipatski pravnik
zasluàn za kodifikaciju gra|anskog prava u bliskoisto~nim
zemljama. Prilikom izrade gra|anskih zakonika uvaàvao je,
kako je spomenuto, principe {erijatskog prava kao jedan od
izvora pozitivnog gra|anskog prava. U istraìvanju {erijatskog
prava zalagao se za dvostruki uporedno-pravni metod:
pore|enje u~enja pojedinih mezheba i pore|enje {erijatskog
prava u cjelini sa evropskim pravnim sistemima. Ovaj metod je
primijenio u poznatom djelu »Mesadiru-l-hakki fi-l-fikhi-l-
islamijji« (Izvori prava u islamskoj jurisprudenciji), koja je u
deset tomova {tampana u Kairu 1954-1959. Abdurrezak es-
Senhuri je ostavio duboki trag na niz generacija pravnika
savremenog arapskog svijeta.
Na Indijskom potkontinentu reformatorske ideje i zamisao
o kodifikaciji islamskog prava su dobili podsticaj u toku rasprava
o pravnom sistemu novoosnovane dràve Pakistana nakon 1947.
Iako su se pojavila djela koja predstavljaju zna~ajan doprinos
islamskoj pravnoj nauci i prou~avanju historije ideje kodifikacije
200
islamskog prava, prakti~ni rezultati su bili nedovoljni. Me|u

autorima koji su se ovim pitanjima bavili isti~emo Amina Ahsena
Islahija. Pisac je vi{e djela, me|u kojima: »Fikhi ihtilafat kahil«
(Rje{avanje razlika me|u pravnicima) i »Islamic Law - Concept
and Codification« (Islamsko pravo - koncept i kodifikacija).
Mevlana Islahi je argumentovano podupirao ideju kodifikovanja
islamskog prava, isti~u}i da se pri tome ne treba pridràvati jednog
odre|enog mezheba, po{to id`tihad svih imama ehlu-sunneta
predstavlja zajedni~ku ba{tinu muslimana ovog pravca. U pitanju
u kojima id`tihad imama nije primjenljiv predlagao je nadle`nost
najpozvanijih stru~njaka savremenog doba. Nakon svestranog
izu~avanja odre|enog problema, oni bi trebalo da predloè
rje{enja o kome bi trebalo da se postigne id`ma. Usljed ~injenice
da muslimani ìve u razli~itim dràvama, smatrao je da se ovakav
proces tuma~enja {erijatskog prava treba odvijati unutar
postoje}ih dràvnih granica i da id`ma postignut na odre|enom
teritoriju samim tim ne vaì na drugim podru~jima. U zavisnosti
od konkretnih uvjeta u pojedinim zemljama, u pitanjima
otvorenim za razmatranje mogu}e je do}i do razli~itih rje{enja.
Me|u tradicionalisti~ki opredijeljenim pravnicima ovog
doba postoje razli~ite nijanse koje se kre}u od konzervativnog
reprodukovanja vremenski uslovljenog tuma~enja {erijatskog
prava na izmijenjene dru{tvene odnose pa do kriti~kog odnosa
prema fikhskom naslje|u veoma bliskog stavovima reformatora.
Jedno od najpoznatijih imena tradiiconalne i islamske pravne
nauke je {ejh Muhammed Ebu Zehre (?-1394/1974). Bio je
profesor El-Ezhera i Kairskog univerziteta, a njegov nau~ni opus
obuhvata vi{e od ~etrdeset djela iz razli~itih oblasti {erijatsko-
pravne nauke. Pisao je o ìvotu i djelu velikih muslimanskih
pravnika, usulu-l-fikhu, pravnim {kolama, svim granama
{erijatskog prava, davao komentar na zakone u kojima je
kodifikovano {erijatsko pravo, monografski obra|ivao neka va`na
201
pitanja savremenog pravnog prometa (kamata), poku{ao na~initi

enciklopediju islamskog prava itd. Izuzetno je poznavao {erijatsko
pravo tako da je, prema ocjenama poznavalaca njegovog djela,
mogao biti mud`tehid na{eg doba, ali je ostao u sjeni autoriteta
klasi~nih pravnika.
4. Primjena prava
U ve}ini muslimanskih zemalja u ovo doba je zadràno

dvojstvo sudova: sekularni sudovi, koji primjenjuju svjetovno
pravo, i {erijatski sudovi, koji primjenjuju islamsko pravo.
Organizacija {erijatskih sudova i proceduralne norme koje
reguli{u postupak pred njima doìvjeli su, me|utim, dalje izmjene.
Pod uticajem evropskog koncepta sudstva ustanova {erijatskih
sudova modifikovana je u sljede}em pravcu: 1. Ustanovljena je
vi{estepenost sudova. Nadle`nost sudova svakog stepena je
precizirana u zakonskim aktima. Vi{i sudovi su apelacionalna
instanca. U nekim zemljama ustanovljeni su posebni sudovi koji
rje{avaju sukobe nadle`nosti izme|u {erijatskih i sekularnih
sudova. 2. Uveden je princip zbornosti u su|enju. Tradicionalni
koncept kadije - pojedinca dokinut je u pogledu vi{ih sudova, u
kojima {erijatske sudije sude u kolegijumu.
Procesno pravo koje vaì pred {erijatskim sudovima
uglavnom je kodifikovano. Usvojeni su neki instituti nepoznati
klasi~nom {erijatskom pravu: pismeni dokumenti preovladavaju
kao dokazna sredstva, po~inje prodirati ideja o slobodnom
sudijskom uvjerenju i sl.
U zemljama u kojima postoje sekularni i {erijatski sudovi
statusna pitanja nemuslimana rje{avaju sudovi tih vjersko-
gra|anskih zajednica (rabinski, crkveni i drugi).
202
U odre|enom broju muslimanskih zemalja funkcioni{u

jedinstveni sudovi. To je u prvom redu slu~aj sa zemljama koje su
bile pod uticajem britanskih pravnih tradicija. Ovdje redovni
gra|anski sudovi u odre|enim pravnim pitanjima primjenjuju
{erijatsko pravo na muslimansko stanovni{tvo po britanskom
sudskom postupku (doktrina stare decisis). U zemljama kao {to je
Egipat i Tunis postojalo je dvojstvo sudstva do 1955, odnosno
1957, kada je ukinuta specijalna jursdikcija {erijatskih i drugih
konfesionalnih sudova. Od tada {erijatsko pravo primjenjuju
redovni gra|anski sudovi u koje su uklju~ene dotada{nje kadije.
Izmjene do kojih je u ovom vremenu do{lo u izvorima za
saznavanje normi {erijatskog prava odrazile su se i na
tradicionalnu funkciju tuma~enja {erijatskog prava (muftiluk).
Pojavom kodifikacije muftija je po~eo gubiti osnovnu ulogu
tradicionalnog pravnog savjetnika. Pravo je sada moglo da se
autoritativno sazna iz zakonskog zbornika a ne samo iz fetve
muftije.
Uloga muftija je tako oslabljena u sudstvu i usmjerena je
vi{e na razja{njenje razli~itih pitanja vezanih za vjerski ìvot i
administraciju. U zemljama u kojima muslimani ~ine jedan dio
ukupne populacije funkcija muftje je doìvjela dalju
transformaciju - u Libanu, npr., »muftija Republike« je vjerski
vo|a muslimana i njihov predstavnik u odnosu sa javnom vla{}u.
Istovremeno, sa slabljenjem uloge muftije u sudstvu i
njegovim prvenstvenim bavljenjem pitanja teorijskog tuma~enja
{erijatskog prava, posebno vjerskim propisima u uèm smislu,
zapaèno je preno{enje ove funkcije sa pojedinaca na zborna
tijela. Na El-Ezheru je 1354/1935. osnovana Komisija za fetve
(Led`netu-l-fetava). U drugim zemljama su tako|e osnovana
sli~na tijela bilo u sklopu islamskih univerziteta ili dràvnih tijela
nadle`nih za vjerske poslove. Ovim tijelima se obra}aju pojedinci,
203
grupe ili dràvne ustanove u slu~aju nejasno}e o sadrìni

odre|enih {erijatskih propisa. U tom pogledu, fetve i dalje imaju
odre|eni uticaj na javno mnjenje i dru{tveni ìvot muslimanskih
zemalja, iako nemaju uvijek i neposrednu obaveznost.
5. Perspektive {erijatskog prava
Iako je historija nauka o pro{lim doga|ajima, na kraju

izlaganja pro{losti jednog prava o~ekuje se zaklju~ak ili
pretpostavka o mogu}em toku njegove budu}nosti. Mi se tim
pitanjem ne}emo direktno baviti, jer znanje o budu}nosti pripada
samo Bogu, ali }emo u sada{njosti {erijatskog prava nastojati
uo~iti elemente koji mogu uticati na njegovu sudbinu u narednom
vremenu. Pri tome }emo se djelimi~no osloniti na sudove koje je
prije vi{e od dvije decenije izrekao prof. J. N. D. Anderson i koji
su se u dobroj mjeri pokazali osnovanim. (Vidi, Islamic Law in
Contemporary Cultural Change, 85-90.)
O~igledno je da }e sudbina {erijatskog prava biti najuè
povezana sa dru{tveno-ekonomskom, politi~kom i kulturnom
budu}no{}u muslimanskih zemalja. Po{to su dràve zasnovane na
nacionalnom principu op{teusvojeni model ìvota u
me|unarodnoj zajednici, budu}nosti {erijatskog prava }e se
odvijati u okvirima i razmjerama ovih dràva. Za tok odvijanja
ovog procesa }e biti zna~ajna dva momenta:
1. Da li }e se odràti veza izme|u islama i javne vlasti u
muslimanskim zemljama ili }e se prihvatiti sekularni model? Ako
se u ovim zemljama bude i dalje prihvatalo rje{enje o islamu kao
dràvnoj vjeri ili jednoj od vi{e zakonom priznatih vjera,
{erijatskog pravo }e zadràti status pozitivnog prava. Ukoliko
204
dru{tveni razvoj krene u smjeru sekularizacije, {erijatsko pravo }e

izgubiti pravnu sankciju kao vjersko pravo i eventualno biti
uvaàvano kao obi~ajno pravo naroda odre|enog teritorija. I u
uslovima sekularnih dru{tava {erijatski propisi }e, kao vjerske i
moralne norme, obavezivati muslimane.
2. Da li }e {erijatsko pravo, u dijelovima podlo`nim
ljudskom normiranju, zadobiti jedno novo tuma~enje koje }e ga
u~initi fleksibilnim, kakvo je bilo na po~etku svoje historije, da bi
na taj na~in moglo slijediti zahtjeve stvarnosti? Islamska pravna
nauka o~ekuje jednu novu sintezu koja }e racionalizovati nove
odnose izme|u Kur'ana, Sunneta i savremenog dru{tva.
Savremeni pravni razvoj u muslimanskom svijetu pokazuje
da }e porodi~no i u znatnoj mjeri nasljedno pravo ostati domen
{erijata, te da }e na podru~ju ostalog dijela gra|anskog prava i u
manjoj mjeri krivi~nog prava vaìti norme crpljene iz evropskih
zakonika impregnirane {erijatskim pravilima i ustanovama. Praksa
kodifikacije odre|enih pravnih grana i oblasti }e se vjerovatno
nastaviti, a samim tim i poku{aji unifikacije prava u zemljama
odre|enih regiona.
Savremena kretanja na podru~ju me|unarodnog prava
pokazuju da je mogu}a afirmacija {erjatskog prava i na ovom
podru~ju. Sve je ve}i broj nezavisnih muslimanskih zemalja koji
svoje me|usobne odnose ili sporove treba da rje{avaju prema
»op{tim principima prava priznatog od strane civilizovanih
naroda« (~l. 38 (1) Statut Me|unarodnog suda pravde), a
{erijatsko pravo, naravno, sadrì takve principe.
Moè se, tako|e, o~ekivati i dalja afirmacija {erijatskog
prava na podru~ju komparativne pravne nauke. Kako je poznato,
jedan od osniva~a ove relativno nove pravne nauke, Edouard
Lambert, skrenuo je pa`nju na {erijatsko pravo kao jedan od
najra{irenijih pravnih sistema danas. Napu{tanje evropo-
205
centristi~kih pogleda na pravo imat }e za posljedicu ve}e

uvaàvanje vrijednosti sadrànih u izvanevropskim pravnim
sistemima. O ovom trendu svjedo~i sve ve}i broj doktorskih i
magistarskih radova na evropskim i ameri~kim pravnim
fakultetima posve}enih {erijatskom pravu i njegovim ustanovama.
LITERATURA: A. A. Qadri, op. cit., 77-90; Wilfred Cantwell

Smith, Islam in Modern History, Princeton University Press, 1957, 41-
93; J. N. D. Anderson and N. J. Coulson, Islamic Law in Contemporary
Cultural Change, Saeculum (München) 1967, 13-92, Malcolm H. Kerr,
Islamic Reform, University of California Press, 1966, 103-153, 187-
227; Albert H. Hourani, Arabic Thought in the Liberal Age, Oxford
University Press, 1962, Tanzilur Rahman, Application of Shariah in the
Muslim World, MWL magazine, vol 11, no. 3, 24-29; Encyclopaedia of
Islam (odrednica Islah).
207
POSEBNI DIO
HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA NA TLU

ZAPADNOG BALKANA
Osmanlijskim osvajanjem i {irenjem islama u toku 15.

vijeka i poslije stanovni{tvo nastanjeno na zapadnom Balkanu
(Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija,
Srbija) do{lo je u dodir sa {erijatskim pravom. Ovo pravo je, kao
osnova dràvnopravnog sistema Osmanlijske carevine, regulisalo
u najve}oj mjeri privatni i dru{tveni ìvot muslimanskog
stanovni{tva u vrijeme osmanlijske vlasti ostaviv{i i ne mali uticaj
na obi~aje nemuslimana.
I nakon prestanka osmanlijske vlasti na podru~ju zapadnog
Balkana, nastavljena je primjena {erijatskog prava u slu~aju
muslimanskog stanovni{tva u sferi porodi~nog, nasljednog i
vakufskog prava. Takvo stanje je ostalo sve do radikalnih
promjena u zapadno-balkanskim dru{tvima u toku i nakon drugog
svjetskog rata, me|u kojima je posebno zna~ajno odvajanje
vjerskih zajednica i dràve, odnosno prihvatanje sekularnog
modela dràve. Od tada vjerske norme nemaju pravnu sankciju, a
podru~je privatnog ìvota pojedinaca predstavlja legitimnu sferu
manifestovanja vjere.
S obzirom na petovjekovnu prisutnost {erijatskog prava na
tlu zapadnog Balkana, potrebno se, makar u najkra}im crtama,
208
osvrnuti na sferu vaènja i na~in primjene ovog prava u razli~itim

dràvopravnim okvirima, op{te stanje {erijatsko-pravne nauke i
na~in primjene {erijatskog prava. Pri tome }e biti korisno uo~iti
neke specifi~nosti koje su pratile prisutnost {erijatskog prava na
ovom tlu. [erijatsko pravo je, kako je poznato, u svoju strukturu
uklju~ivalo obi~aje zemalja u kojima ja vaìlo ili je prilikom
primjene bilo modifikovano djelovanjem takvih obi~aja, a, s druge
strane, i samo je vr{ilo povratni uticaj na pravna shvatanja i praksu
u odre|enim zemljama.
Na taj na~in, {rijatsko pravo pored svoje op{te historije ima
i posebnu historiju, odnosno historiju prisutnosti u dru{tvenom
ìvotu i kulturi pojedinih naroda i zemalja.
Periodizacija historije {erijatskog prava na tlu zapadnog
Balkana bi}e izvr{ena s obzirom na pojedine dràvnopravne
okvire koji su se na ovom podru~je smanjivali u toku njegovog
petovjekovnog prisustva.
209
I – [ERIJATSKO PRAVO U VRIJEME

OSMANLIJSKE CAREVINE
Najva`nija dru{tveno-historijska okolnost koja je imala uticaj

na vaènje {erijatskog prava bio je status islama u odre|enoj dràvnoj
cjelini. Zato }e se tom pitanju posvetiti pa`nja pri razmatranju vaènja
{erijatskog prava u svakom dràvno-pravnom okviru.
Osmanlijska dràva klasi~nog perioda predstavlja ono {to
se u nauci naziva organskim modelom ure|enja odnosa vjere i
dràve. Vjerske i dràvne funkcije leè i vr{e se u istoj strukturi.
Islam je vr{io ulogu dràvne ideologije i integracijsku funkciju
ograni~enog obima, tj. integraciju pripadnika islamske vjere u
vjersku zajednicu. Druge vjere (kr{}anska, jevrejska) imale su
istovjetnu ulogu u pogledu svojih pripadnika. Osim toga, kako
navode savremeni autori ([erif Mardin, Binaz Toprak, itd.) za sve
religije u Osmanskoj carevini je bilo zajedni~ko da su imale ulogu
posrednika izme|u pojedinca i dràve.
Za razliku od kr{}anskih i jevrejskih zajednica, koje su
imale autonomne vjerske organizacije, islamska vjerska struktura
je u Osmanlijskoj dràvi bila dio dràvne birokratije. Ulema je
210
ozna~avala specifi~nu grupu vjerski obrazovanih ljudi koji su

vr{ili razli~ite vjerske, obrazovne i pravne slu`be. Ove okolnosti
su dovele do zaklanjanja razlike izme|u islama i dru{tvenog
sistema Osmanlijske dràve, kao i drugih dràva poniklih u
tradicionalnim muslimanskim dru{tvima.
Pri takvom statusu islama, {erijat je smatran osnovom
dru{tva, glavnim regulatorom privatnih i dru{tvenih odnosa i
glavnim sredstvom dru{tvene akcije.
2. Izvori prava
U zemljama zapadnog Balkana koje su potpale pod

osmanlijsku vlast, kao uostalom i u drugim krajevima
centralisti~ki ure|ene Osmanlijske carevine, izvori prava su bili:
{erijat i kanun. Ovaj posljednji je teorijski smatran dopunom
{erijatu, iako je stvarno nekada i{ao mimo a nekada i protiv
{erijata.
[erijat je, kako je poznato, vaìo po personalnom principu
(za muslimane). Nemuslimani, koji su uìvali pravno-sudsku
autonomiju, mogli su se na svoje traènje podvrgnuti jurisdikciji
{erijata. Kako svjedo~e sidìli {erijatskih sudova sa zapadnog
Balkana, ova praksa je bila prili~no ~esta i to u pogledu sklapanja
i razvoda brakova i diobe ostav{tine.
Norme {erijatskog prava bile su sadràne u pravnim
zbornicima (djela pravnika, zbirke pravnih mi{ljenja itd), {to je
karakteristi~no za cijelu Osmanlijsku dràvu. Za krajeve zapadnog
Balkana treba jedino spomenuti pojavu pravnih djela koja su
uvaàvana kao izvori za saznanje normi {erijatskog prava, a autori
su im doma}i ljudi.
211
Kanuni su i u zemljama zapadnog Balkana predstavljali

sredstvo prilago|avanja {erijatskog prava konkretnim prilikama,
dràvnim potrebama i normiranja slu~ajeva za koje u zbornicima
fikha nije bilo konkretnih rje{enja.
To se posebno vidi na slu~aju krivi~nog prava. [erijatsko
krivi~no pravo Osmanlije su u osvojenim krajevima, uklju~uju}i i
zemlje zapadnog Balkana, prilagodili svojoj fiskalnoj politici
(potraìvanje nov~anih kazni) i konkretnim prilikama (uvaàvanje
ranijeg prava). Modifikovanje krivi~nopravnih propisa izvr{ena su
i u pogledu krivi~nih djela za koja je u Kur'anu i Sunnetu
propisana fiksna kazna (hudud) i u pogledu djela za koja je
dràvnoj vlasti (sultan, kadija) ostavljena diskreciona vlast
(sijaset, ta'zir).
U kununamama koje su vaìle u zapadno-balkanskim
krajevima za djela hudud, kao {to je blud, propisane su nov~ane
kazne. U tim slu~ajevima, npr., nemuslimanima je propisivana
polovina kazne predvi|ene za muslimane. Klasna pripadnost nije
uticala na visinu kazne. Jedino je u slu~aju krivi~nog djela spahije
obavje{tavana Porta.
U slu~aju djela sijaset, odnosno ta'zir do{lo je u znatnoj
mjeri do uvaàvanja elemenata srednjovjekovnog prava zapadno-
balkanskih naroda. U tom pogledu do{lo do poo{trenja sankcija za
djela koja su i ranije smatrana krivi~nim (otmica djevojke i ène,
paljevina, popa{a, odgovornost za nestanak stvari iz karavan-
saraja itd). Za blud je npr. propisana kazna ìgosanja ~ela, za onog
ko vjen~a otetu djevojku ili ènu da mu obriju bradu i dobro ga
istuku, itd. Sijaset nije tako|e proèt uvaàvanja klasnog
momenta, niti se pravila razlika u ka`njavanju muslimana i
nemuslimana, {to se u nauci uzima kao dokaz za odlu~uju}i uticaj
obi~ajnog prava.
212
3. Pravna nauka
[erijatsko pravo je primjenjivano na tlu zapadnog Balkana

u vrijeme kada je njegovom naukom vladao duh taklida. Takvo
op{te stanje {erijatsko-pravne nauke odredilo je okvire i domete
pravne misli u na{im krajevima.
[erijatski pravnici su i ovdje pisali komentare poznatih
pravnih djela, njihove glose, kompendijume i zbirke pravnih
mi{ljenja. Bogat ~injeni~ki materijal o toj djelatnosti iznijet je u
Katalogu arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi
Husrevbegove biblioteke (posebno knj. II, Sarajevo 1979). U
literaturi je mjestimi~no spomenut i izvjesni orginalni doprinos
pojedinih pravnika na{eg tla tuma~enju nekih {erijatskih pitanja.
Me|utim, mjera orginalnosti treba tek da se utvrdi savjesnim i
objektivnim istraìvanjem djela pojedinih pravnika. Pri tom }e
najvi{e podataka, najvjerovatnije, pruìti fetve na{ih pravnika,
koji su bili u mogu}nosti da tuma~e}i konkretne pravne slu~ajeve
vr{e i konkretizaciju op{tih {erijatskih normi na posebne prilike.
Prvi {erijatski pravnici u zapadno-balkanskim krajevima
bili su stranog porijekla (Turci, Arapi, itd). Prema podacima o
nosiocima kadijskih i muftijskih funkcija u Bosni i Hercegovini
moè se zaklju~iti da je trebalo prote}i otprilike jedan vijek da bi
se iz redova doma}ih ljudi mogli regrutovati pravnici sposobni za
tuma~enje i primjenu {erijata. To se de{avalo u toku procesa
{irenja islama i prihvatanja nove osmanlijsko-islamske kulture i
pismenosti. Nakon toga {erijatsko-pravna nauka se ve} afirmisala
u krugovima doma}eg muslimanskog stanovni{tva, ~emu je
sigurno doprinjelo i njeno visoko mjesto u sistemu osmanlijsko-
islamskog obrazovanja. Nije potrebno posebno isticati da se u
zapadno balkanskim krajevima ra{irio isklju~ivo hanefijski
mezheb - zvani~na pravna {kola Osmanlijske dràve.
213
Na ovom mjestu bi}e kao primjer spomenuti samo

najpoznatiji {erijatski pravnici iz Bosne i Hercegovine:
- Hasan Kafi Pru{~ak (951/1544 - 1025/1616), kadija i
muderis, pisac vi{e djela me|u kojima »Samtu-l-vusul ila 'ilmi-l-
usul« (Metodologija islamskog prava), »Usul-l-hikem fi nizami-l-
alem« (Teorija dràve), »Hadikatu-s-salati« (Ibadat) itd. Me|u
ovim djelima, koja uglavnom predstavljaju komentare poznatih
klasi~nih redova, u literaturi se posebno isti~e djelo »O osnovama
mudrosti u ure|enju svijeta«, u kome je autor dao svoje teorijsko
vi|enje ure|enja idealne dràve i predloìo prakti~ne mjera za
reformu Osmanlijske carevine.
- Zijauddin Ahmed sin Mustafin (? - c. 1090/1679),
dugogodi{nji muftija u Mostaru. U fikhu je poznat po zbirci
pravnih mi{ljenja »Fetva-i Ahmedi«, veoma ra{irenoj u Bosni i
Hercegovini
- Muhammed Muhte{im [abanovi} (? - 1104/1694),
muderis, kadija i sadri Anadoli, pisac djela »Adabu-l-hukkam«
([erijatsko procesno pravo).
- Mustafa Ejubovi} sin Jusufov - {ejh Jujo (1061/1651–
1119/1707), mostarski muftija, pisac vi{e dijela iz usulu-l-fikha,
bahsa i munazare (disputacije), {erijatskog nasljednog prava, itd.
Spomenut }emo djelo »Miftahu-l-husul« (Metodologija islamskog
prava).
- Mehmed Refik Hadìabdi} (1229/1814 - 1289/1872),
{ejhu-l-islam Osmanlijske carevine, jedini u~enjak s na{eg
podru~ja koji je bio imenovan na tu funkciju. U fikhu je napisao
djelo »Nukulu-l-fetava-l-fejdijje«.
214
4. Primjena prava
U zapadno-balkanskim krajevima, kao i u drugim zemljama

uklju~enim u Osmanlijsku carevinu, funkciniralo je jedinstveno
ure|eni sistem tuma~enja i primjene {erijatskog prava. Oli~enje
ovog sistema bile su kadije i muftije. U pogledu vremena pojave i
nosilaca ovih funkcija u zapadno-balkanskim krajevima izrazile su
se neke specifi~nosti.
U prvom redu, uo~ava se da je slu`ba kadije uspostavljena
uporedo s osmanlijskim osvajanjima, a u nekim krajevima ~ak i
prije ustaljivanja nove vlasti. Kadije su bili vezani za vojsku
(rje{avanja sporova me|u vojnicima, oporuke, dioba nasljedstva,
itd.), pa su postavljeni u vojnim upori{tima i prije masovnijeg
procesa {irenja islama. U Bosni i Hercegovini, npr., u Vi{egradu je
postojao kadija i prije Fatihovog osvajanja 868/1463. godine.
Nadle`nost kadija je, kao i u drugim krajevima Osmanlijske
dràve, obuhvatala primjenu {erijata i kanuna, te vr{enje nekih
poslova lokalne uprave.
U 11/17. vijeku, kad je Osmanlijska carevina imala pod
svojom vla{}u najve}u teritoriju u Evropi, u zemljama zapadnog
Balkana je bilo: dva mulaluka (Sarajevo i Beograd), jedan sitte-
kadiluk i sto deset kadiluka, koji su dalje bili raspore|eni u
razli~ite razrede prema prihodu koji su donosili svojim nosiocima.
Kadije su bili pla}eni iz dràvnih sredstava (prema
{kolskoj spremi i kategoriji kadiluka), a imali su pravo i na
odre|ene takse za vr{enje sudsko-upravnih poslova. Te takse su
se nazivale rusum, a napla}ivane su: prilikom diobe imovine
(1,5%-2,5%), sklapanja brakova, izdavaje potvrda, ovjere
ugovora, uvo|enje akta u protokol, itd. Sve akte koje bi kadija
primio ili odluke koje bi donio unosio u sudski protokol (sidìl) u
215
integralnom obliku, tako da ovi dokumenti danas predstavljaju

prvorazredni historiji izvor.
Upordo s op{tim slabljenjem osmanlijske dràve i kadijska
funkcija u krajevima zapadnog Balkana je po~ela gubiti presti`.
Tome je doprinijela i ra{irena praksa davanja ove slu`be pod zakup.
Osnivanje muftiluka u zemljama zapadnog Balkana je
zapo~elo u vrijeme kada se islam dobro pro{irio i u~vrstio (druga
polovina 10/16. vijeka). Prvi muftija u Sarajevu je imenovan
926/1519, prema Sejfullah-efendiji Kemuri, a u Mostaru izme|u
979/1571. i 1001/1592, prema Hifziji Hasandedi}u. Najstarije
vakufname u Bosni i Hercegovini potpisivali su, u svojstvu
{uhudu-l-hala, kadije, muderisi i hatibi, a ne i muftije.
S druge strane, i u slu~aju sarajevskih i mostarskih muftija,
uo~ava se da su to u prvo vrijeme bili stranci. U Sarajevu je tek
1021/1612. za muftiju imenovan doma}i ~ovjek. Nakon toga, to
postaje redovna praksa. U Mostaru je, tako|e, tek polovinom
11/17. vijeka imenovan muftija iz kruga mjesnog stanovni{tva. U
svakom slu~aju, zna~i da je trebalo da pro|e period od pedeset do
sto godna da se za muftije po~nu imenovati doma}i ljudi. Kasnije
imenovanje muftija u odnosu na kadije moè se objasniti
~injenicom da je muftijska funkcija prvenstveno vezana za
tuma~enje vjerskih propisa muslimanima, pa je njena nu`na
pretpostavka bilo masovnije prihvatanje islama. Kadije su, kao
dràvni slu`benici i nosioci sudske funkcije, bili vezani za proces
u~vr{}enja osmanlijske dràvne vlasti, pa su se zato pojavljivali u
procesu osvajanja ili stabilizacije nove vlati.
U ve}im mjestima, kao {to su Sarajevo i Mostar u Bosni i
Hercegovini, muftije su postavljene ukazom {ejhu-l-islama. U
manjim mjestima to su mogli biti pojedinci kojima je pokrajinski
muftija ili mjesno nadle`ni kadija dao odgovaraju}e ovla{}enje.
On je ozna~avan kao me'zun bi-l-ifta.
216
Na postavljanje pojedinih muftija imalo je uticaja mjesno

muslimansko stanovni{tvo. [ejhu-l-islam je redovno uvaàvao
prijedloge koje bi dobio u tom smislu u vidu predstavke (mahzar)
potvr|ene od strane lokalne upravne vlasti.
U toku reformi u Osmanlijskoj carevini u 13/19. vijeku
reorganizovane su slu`be kadiluka i muftiluka. Kadije su, pored
rada u {erijatskim sudovima, dobile i zna~ajnu ulogu u
novouspostavljenim redovnim gra|anskim sudovima, a muftije su,
kao uticajni ljudi pojedinih vilajeta, u{li u savjetodavna tijela
imenovana u pojedinim teritorijalnim jedinicama.
Treba tako|e spomenuti da su brojne muftije svojim
ugledom u muslimanskim masama doporinosili brèm provo|enju
tanzimatskih reformi. Svjedo~anstva o tome dao je i osmanlijski
dràvnik Ahmet Dèvad-pa{a u slu~aju Bosne i Hercegovine.
217
II [ERIJATSKO PRAVO OD PRESTANKA

OSMANLIJSKE VLASTI DO 1918. GODINE
Tokom 13/19. i po~etkom 14/20. vijeka prestala je

osmanlijska vlast u zemljama zapadnog Balkana (Crna Gora,
Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Novopazarski Sandàk
i Kosovo). Ovaj proces bio je pra}en brojnim maskrima
muslimanskog civilnog stanovni{tva koje je jedan savremeni
histori~ar nazvao “etni~ko ~i{}enje osmanlijskih muslimana”.
Prilikom regulisanja op{teg stanja u oslobo|enim i
prisajedinjenim krajevima pojedine dràve su pristupile ure|enju
pravnog poloàja muslimanskog stanovni{tva. Pri tome su bile
vezane i odre|enim me|unarodnim ugovorima u kojima su
evropske sile izrazile zahtjev upu}en novouspostavljenim
balkanskim dràvama za politiku vjerske sno{ljivosti i gra|anske
jednakosti. S druge stane, i same novouspostavljene dràve su bile
zainteresovane za uklju~ivanje preostalog muslimanskog
stanovni{tva u vlastiti dràvnopravni i dru{tveni sistem.
Kao rezultat djelovanja unutra{njopoliti~kih i vanjskih
faktora uslijedilo je javno pravno priznanje islama, garantovanje
218
li~ne i imovinske sigurnosti i jednakih gra|anskih prava

muslimanima u svim zemljama zapadnog Balkana u kojima je
prestala osmanlijska vlast. Za historiju {erijatskog prava posebno je
zna~ajno javno pravno priznanje islama, koje je u uslovima vaènja
crkvenog prava u pojedinim tada{njim zapadno-balkanskim
zemljama izri~ito ili pre{utno povla~ilo i vaènje {erijatskog prava
u odre|enim privatno-pravnim odnosima muslimana.
U svim tada{njim zapadno-balkanskim zemljama postojala
je odre|ena veza izme|u dràve i vjerskih zajednica, pa je takav
tretman potegnut i na islamsku vjersku zajednicu. Islam je
progla{en za zakonom priznatu vjeru, {to je imalo za posljedicu
pravo da se njegovo u~enje javno ispovijeda, da njegovi
sljedbenici javno vr{e vjerske obrade i da se okupe u vjersku
zajednicu.
U Srbiji je islam implicite priznat 1868. kada je knez
Mihailo Obrenovi} muslimanskom dèmatu u Beogradu predao na
kori{}enje Bajrakli dàmiju, odredio dràvnu pomo} za njeno
odràvanje i platu vjerskim slu`benicima. Ovo priznanje je
preto~eno u zakonski tekst 3. I 1878, kada je Privremenim
zakonom o ure|enju oslobo|enih predela islamu izri~ito dat status
zakonom priznate vjere. Ova odredba je kasnije ponovljena u
Uredbi o ure|enju oslobo|enih oblasti, koja je izdata 18. VIII
1913, nakon poraza Osmanlijske dràve u balkanskom ratu i
zauzimanja Novopazarskog sandàka, Kosova i Makedonije od
strane Srbije i djelimi~no Crne Gore. Po{to je u Srbiji u to doba
postojao samo crkveni brak, fakti~ki je dopu{tena primjena
{erijatskog prava u bra~nim i porodi~nim pitanjima. To je kasnije
osnaèno Uredbom o ure|enju sudova i o sudskom postupku u
prisajedinjenim oblastima Stare Srbije od 7. VI 1914. godine.
Javno pravno priznanje islama u Crnoj Gori postavljeno je
nakon 1878, kada je teritorija nekada{njih pet kadiluka do{la u
219
okvir ove dràve. U prvo vrijeme priznanje je u~injeno fakti~kim

putem: knjaz Nikola je imenovao muftiju crnogorskih muslimana
i dao mu ovla{tenja da sudi muslimanima po {erijatu »onako isto
kao {to je bilo u turski vakat«. Ovo je kasnije potvr|eno i u
crnogorskom ustavu od 6. XII 1905, u kome se kaè: »Unutra{nja
uprava Muhamedove vjeroispovijesti pripada muftiji
crnogorskom« (~l. 129). Kako se vidi, nakon prestanka
osmanlijske vlasti nastavljeno je vaènje {erijata. To je osnaèno i
u ~l. IV uvodne odredbe, Zakona o sudskom postupku u
gra|anskim stvarima od 1. XI 1905.
U Bosni i Hercegovini, koju je 1878. okupirala
Austrougarska Monarhija, islam je tako|e dobio status zakonom
priznate vjere, a {erijat nastavio da vaì u obimu u kome je vaìo
i u doba osmanlijske uprave. Priznanje islama se moglo vidjeti iz
vi{e proklamacija austrougarskih vlasti upu}enih »narodu Bosne i
Hercegovine« u kojima se obavezuju na po{tovanje islamske vjere
i obi~aja, Konvencije o regulisanju okupacije Bosne i Hercegovine
od 21. IV 1879., kontinuiranom funkcionisanju {erijatskih sudova
i njihovim normiranju od strane okupacionih vlasti i
uspostavljanju posebnog islamskog vjerskog starje{instva
neovisnog o Me{ihatu u Istanbulu, te imenovanja reisu-l-uleme
carskim dekretom 17. X 1882. godine.
Svoju politiku iz okupiranog perioda Austro-Ugarska je
ozakonila u Zemaljskom ustavu za Bosnu i Hercegovinu od 17. II
1910, gdje je u ~l. 8. kao priznata vjerska udruènja (zajednice)
izri~ito navela islamsku.
U Sloveniji i Dalmaciji islam je dobio status zakonom
priznate vjere 15. VII 1912. kada je donesen Zakon o priznanju
sljedbenika islama po hanefisti~kom obredu kao vjerozakonsko
dru{tvo. Muslimani su i na ovom podru~ju dobili pravo javnog
ispovijedanja vjere, vr{enja vjerskih, nastavnih i zakladnih
220
poslova pod dràvnim nadzorom, a nauka, uredbe i obi~aji islama

stavljeni su pod dràvnu za{titu ukoliko nisu bili u suprotnosti sa
zakonom. Pravo primjene {erijata nije bilo priznato, ve} je to
ostavljeno da se rije{i posebnim zakonom.
Na istim principima priznat je islam i u Hrvatskoj i
Slavoniji zakonom od 27. III 1916. godine.
Do priznanja islama u Sloveniji i Dalmaciji, Hrvatskoj i
Slavoniji do{lo je relativno kasno, vjerovatno zbog malobrojnosti
muslimanskog stanovni{tva na tom podru~ju, te zbog potrebe da
se pred prvi svjetski rat i u toku njega osigura lojalnost ovog dijela
stanovni{tva prema Austrougarskoj Monarhiji. Nepostojanje
islamske vjerske strukture u ovim krajevima imalo je za posljedicu
vaènje op{teg gra|anskog prava umjesto {erijatskog u
porodi~nim i nasljednim stvarima.
2. Izvori prava
U ovo doba norme {erijatskog prava u zemljama zapadnog

Balkana su crpljene iz razli~itih izvora. Njihova raznovrsnost je
posljedica kontinuiteta primjene {erijatskog prava iz vremena
osmanlijske uprave i uticaja nekih novih tendencija u praksi
primjene ovog prava. Po svom obliku, izvori {erijatskog prava se
mogu podijeliti na tradicionalne i moderne. U prvu kategoriju
spadaju djela muslimanskih pravnika (komentari, glose,
kompendijumi, zbirke pravnih mi{ljenja, itd.), dok u drugu
kategoriju spadaju slu`bene i privatne kodifikacije. Osim toga,
organi za primjenu {erijatskog prava su nastavili da se drè i
osmanlijskih dràvnih zakona i uredaba u kojima je kodifikovan
kanun i djelimi~no {erijatsko pravo.
221
a) D j e l a m u s l i m a n s k i h p r a v n i k a
I nakon prestanka osmanlijske vlasti u zemljama zapadnog

Balkana nastavljeno je konsultovanje klasi~nih fikhskih djela
hanefijskog mezheba. I dalje su uvaàvana djela: »Multeka«,
»Med`meu-l-enhur«, »Ed-Durru-l-muhtar«, »Reddu-l-muhtar«,
»Fethu-l-kadir«, »El-Bahuru-r-raik«, »Muhit«, »Dureru-l-hukam«,
te zbirke pravnih mi{ljenja: »El-Fetava el-hindije«, »El-Fetava et-
tatarhanijje«, »Fetava el-ankarevi«, »Behdètu-l-fetava« i druge.
b) S l u ` b e n e i p r i v a t n e
kodifikacije
U svim zamljema zapadnog Balkana nastavljena je primjena

najva`nije kodifikacije {erijatskog prava iz 18/19. vijeka –
Medèlle. Primjena Medèlle je bila naj{ira u Bosni i Hercegovini.
Ovdje su norme sadràne u ovom zakoniku obavezivale i {erijatske
i redovne gra|anske sudove. Naime, austrougarska vlast je ubrzo
nakon okupacije sankcionirala znatne dijelove Medèlle u svom
Zborniku zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu. Na taj na~in
norme sadràne u ovom zakoniku postale su kao »zemaljsko
pravo«, obavezno za redovne gra|anske sudove i primjenjivale su
se na cjelokupno stanovni{tvo Bosne i Hercegovine. Me|utim,
nemogu}nost austrougarskih sudskih slu`benika da se sluè
izvornim tekstom Medèlle, odsustvo odgovaraju}eg prevoda (do
prvog prevoda do{lo je 1906.) i te`nja za evropeizacijom prava,
doveli su do potiskivanja Medèlle u redovnom gra|anskom
sudstvu i do fakti~ke recepcije austrijskog Op{teg gra|anskog
zakonika. Za {erijatske sudove u Bosni i Hercegovini Medèlla je
ostala glavni izvor materijalnog i procesnog prava.
222
U Crnoj Gori i Srbiji, Medèlla je tako|e predstavljala jedan

od glavnih izvora {erijatskog materijalnog i procesnog prava. O
tome nisu postojale zakonske odredbe, ve} odluke i praksa
{erijatskoh sudova, odnosno muftijstava.
U Bosni i Hercegovini je primjenjivana i privatna
kodifikacija Muhammeda Kadri-pa{e »El-ahkamu-{-{er'ijje fi-l-
ahvali-{-{ahsijje«, skra}eno citirana kao »Ahvali {ahsija«. [erijatski
sudovi su tako|e uvaàvali i privatnu kodifikaciju osmanlijskog
pravnika Omera Hilmi-efendije, koja se ti~e vakufskog prava,
citiranu kao »Ahkami evkaf«. Za potrebe kontrole {erijatskog
sudstva austrougarska uprava je u Be~u 1883. sa~inila jednu
kompilaciju {erijatskog bra~nog, porodi~nog i nasljednog prava
hanefijskog mezheba pod imenom »Eherecht, Familienrecht, und
Erberechat der Mohamedaner nach dem hanefitschen Ritus«.
Za tuma~enje {erijatskih propisa u Bosni i Hercegovini i
ujedna~enje sudske prakse bile su zna~ajne i okru`nice i naredbe
Vrhovnog {erijatskog suda u Sarajevu. U ovim aktima vr{ena je i
reforma {erijatskog materijalnog i procesnog prava primjenom
metoda tehajjur. Vrhovni {erijatski sud u Sarajevu je u nekim
slu~ajevima naloìo podru~nim sudovima da odstupe od
tradicionalnog hanefijskog tuma~enja u korist stavova nekih drugih
ehlu-sunetskih {kola, koji su bili primjereniji okolnostima ìvota
bosanskohercegova~kih muslimana. Ove naredbe, izdate u periodu
1878-1900, izdala je Zemaljska vlada i Vrhovni {erijatski sud.
Naredbe i okru`nice za kasniji period izdao je Abdulah [kalji}
(Glasnik VIS, br. 8-9/1944 - 1-3/1945.).
223
c) O s m a n l i j s k i d r ` a v n i z a k o n i i
uredbe
Od osmanlijskih zakona koji sadrè kanun i {erijat u Bosni i

Hercegovini primjenivani su: Erazi kanunama, odnosno Zakon od
7. ramazana 1274, Zakon od 16. zu-l-hid`dèta 1286, koji se odnosi
na utvr|ivanje punoljetnosti osmanlijskih dràvljana, Uredba od 5.
zu-l-hid`dèta 1268. (Ejtam nizamnama), koja se odnosi na za{titu
siro~adi i Zakon od 10. safera 1290, koji se odnosi na upravu
vakufa. Osmanlijski zakoni i uredbe su u Bosni i Hercegovini vaìli
u ve}em obimu nego u drugim zemljama zapadnog Balkana, jer je
mandat za okupaciju koji je Austrougarska Monarhija dobila na
Berlinskom kongresu podrazumijevao obavezu o~uvanja postoje}eg
pravnog poretka. Druge zemlje zapadnog Balkana, koje su nakon
prestanka osmanlijske vlasti u{le u sastav novouspostavljenih
nacionalnih dràva, napravile su radikalni prekid s turskim pravnim
sistemom. Tu su {erijatski sudovi nastavili primjenjivati samo one
osmanlijske zakone i uredbe koje su se odnosile na one stvari za
koje su {erijatski sudovi bili nadle`ni.
3. Pravna nauka
U {erijatskopravnoj nauci u ovo doba u krajevima zapadnog

Balkana dolazi do nekih kvalitetno novih tendencija. Pored
tradicionalno obrazovnih {erijatskih pravnika koji pi{u na
arapskom i turskom jeziku, pojavljuju se i moderno obrazovni
pravnici koji o {erijatskom pravu pi{u na maternjem jeziku,
usvajaju}i terminologiju i sistematiku evropske kontinentalne
pravne nauke (austrijskog tipa). Ova konstatacija treba, me|utim,
da se ogrni~i na pravnike koji su se zanimali pitanjima teorijske
224
obrade {erijatskog pozitivnog prava, tj. prava koje su primjenjivali

{erijatski sudovi. U oblasti {erijatskih propisa koji su bili bliè
povezani s vjerom (ibadat) noviji trendovi su sporije prodirali.
Zbog nedovoljne istraènosti historije {erijatskog prava u
zapadno balkanskim krajevima, iznije}emo samo podatke o
pojedinim predstavnicima nauke fikha u Bosni i Hercegovini.
Me|u tradicionalno obrazovanim pravnicima treba
spomenuti Sujfullah-efendiju Prohu (1276/1859-1352/1932),
muallima, muderisa i profesora [erijatske suda~ke {kole u
Sarajevu. Pisac je vi{e djela sa podru~ja {erijatskog prava na
arapskom, turskom i bosanskom jeziku. Spomenu}emo »Zubdetu-
l-feraid« (O nasljednom pravu), »Kitabu-n-nikah« (O bra~nom
pravu), te vi{e kra}ih radova i bro{ura (o ted`vidu, hajzu i nifasu i
drugim vjerskim, odnosno fikhskim pitanjima).
U ovoj skupini treba tako|e ista}i neke vrsne poznavaoce
{erijatsko-pravne nauke iza kojih nije ostalo pisanih radova ili koji
se njom nisu bavili na jedan sistematizovan na~in. To su: Ahmed-
ef Burek, Salih Safvet Ba{i}, Ali Riza Prohi} i drugi. Najvi{i
vjerski predstavnici u ovo vrijeme su bili uglavnom {erijatski
pravnici (reisu-l-uleme i muftije). Me|u njima je bilo pojedinaca
koji su se svojim tuma~enjem {erijatskih propisa izdizali iznad
vladaju}eg stanja duhova vremena u kojima su ìvjeli. U tom
pogledu se mogu ista}i reisu-l-ulema Dèmaluddin âu{evi} i
crnogorski muftija Murteza Kara|uzovi}.
U ovo doba jo{ nije bilo potpuno oformljenih {erijatskih
pravnika moderne orijentacije koji bi u samostalnim radovima dali
sistematizovane prikaze pojedinih grana islamskog prava. Uglavnom
se pojedinci pojavljuju kao koautori pojedinih radova, gdje zajedno
sa nemuslimanskim pravnicima pi{u o odre|enim pravnim
pitanjima. Me|u austrougarskim pravnicima u Bosni i Hercegovini
225
koji su se interesovali za {erijatsko pravo i na tom podru~ju dali

zna~ajne rezultate treba spomenuti: Adalberta Scheka, visokog
vladinog slu`benika i profesora svjetovnog prava i postupka pred
{erijatskim sudovima na [erijatsko-suda~koj {koli u Sarajevu; Franju
Kruszelnickog, pisca duèg rada o {erijatskom procesnom pravu,
Mihaila Zobkowa, sudiju, pisca vi{e radova me|u kojima o onog o
pravu pre~e kupnje u osmanlijsko-bosanskom pravu i Ljudevita
Farka{a, sudiju i univerzitetskog profesora, pisca poznatog rada o
vakufskom pravu i vakufskoj upravi u Bosni i Hercegovini.
[erijatsko-sudski kadar se u Bosni i Hercegovini u ovo
doba {kolovao u [erijatsko-suda~koj {koli u Sarajevu, koji su
osnovale austrougarske vlasti 1887. Ova {kola je bila prvi centar
obrazovanja moderne muslimanske inteligencije u Bosni i
Hercegovini, a njeni svr{enici su, pored slu`be {erijatskih sudija,
vr{ili i druga ugledna zvanja u vjerskom, kulturnom i politi~kom
ìvotu Bosne i Hercegovine, a kasnije i Jugoslavije.
4. Primjena prava
Sistem tuma~enja i primjene {erijatskog prava nije bio

jednoobrazno ure|en u zemljama zapadnog Balkana prije 1918. U
svakoj zemlji su do{le do izraàja specifi~nosti njenog historijskog
razvitka. [to se ti~e tuma~enja {erijatskog prava, ono je ostalo u
nadle`nosti muftija u svim krajevima ali je poloàj ovih
funkcionera bio razli~ito rije{en. [to se ti~e primjene {erijatskog
prava, ono je negdje bilo u nadle`nosti dràvnih {erijatskih sudija
(BiH, Crna Gora) a negdje u nadle`nosti vjerskih funkcionera –
muftija (Srbija).
226
U Bosni i Hercegovini Autro-Ugarska je zadràla {erijatske

sudove i dala im status dràvnih vlasti. Njihovu nadle`nost i
organizaciju uredila je brojnim naredbama. Temeljni pravni akti
austrougarske vlasti u tom procesu je bila Naredba o ustrojstvu i
djelokrugu {erijatskih sudova od 30. X 1883. Postojale su dvije
vrste {erijatskih sudova: kotarski sudovi i Vrhovni {erijatski sud u
Sarajevu. Ovaj posljednji je imao ulogu apelacione instance.
[erijatski sudovi su bili nadle`ni za sljede}e stvari: pitanja
bra~nog prava ako su mu` i èna islamske vjere bez obzira da li se
radi o imovinskopravnim ili drugim poslovima, pitanja prava i
du`nosti izme|u muslimanskih roditelja i djece, raspravljanje i
dijeljenje ostav{tine muslimana ako je ona mulk-prirode,
raspravljanje svih pitanja u vezi sa zapisima u slu~aju smrti,
u~e{}e u dijeljenju mirije nekretnina, tutorskim i starateljskim
poslovima, tapijskim poslovima i upravi vakufa. Kasnijim aktima
okupacione uprave nadle`nost {erijatskih sudova je pro{irena. U
svakom slu~aju njihova jurisdikcija je bila obavezna za sve
sljedbenike islama.
U Crnoj Gori su tako|e funkcionisali {erijatski sudovi koji
su imali karakter dràvnih vlasti. Njihova nadle`nost je bila
odre|ena rje{enjima ministarstva pravde a obuhvatala je, tako|e,
bra~ne i porodi~ne stvari, diobu tzv. malog miraza (sli~no »mulku«
u BiH), za{titu imovine siro~adi i udovica islamske vjere itd.
Odluke {erijatskih sudova izvr{avali su redovni gra|anski sudovi.
Primjena {erijatskog prava u Srbiji je bila u nadle`nosti
muftija i nije bila zakonski regulisana sve do 1914. Do tada je
fakti~kim putem, naro~ito zbog nepostojanja gra|anske forme
braka u srpskom pravu, ni{kom muftiji priznata nadle`nost u
bra~nim stvarima muslimana. Nakon dono{enja Uredbe o
ure|enju sudova i o sudskom postupku u prisajedinjenim
oblastima stare Srbije 7. VI 1914. muftije su dobili u nadle`nost
227
raspravljanje bra~nih sporova izme|u muslimana, sporova oko

izdràvanja, starateljskih i tutorskih poslova, imovine siro~adi i
emancipacije maloljetnika. U toku prvog svjetskog rata imenovan
je i Vrhovni muftija Kraljevine Srbije, koji je predstavljao najvi{u
islamsku vjersku vlast na teritoriji ove dràve za drugostepenu
instancu u pitanju tuma~enja i primjene prava. Za Srbiju je bilo,
dakle, karakteristi~no spajanje vjerskih i {erijatsko-sudskih
funkcija u istim licima. Muftije su bili najvi{a vjerska i {erijatsko-
sudska vlast na svom podru~ju. Oni su istovremeno vr{ili i nadzor
nad vakufskom upravom. Nadlaènost muftija je bila sli~na
nadle`nosti vi{ih sve{tenika pravoslavne crkve, a {erijatsko pravo
je uglavnom vaìlo u onim pitanjima za koja je u slu~aju
hri{}anskog stanovni{tva vaìlo crkveno pravo.
U Bosni i Hercegovini je funkcija tuma~enja {erijatskog
prava bila podijeljena izme|u Vrhovnog {erijatskog suda, reisu-l-
uleme, odnosno med`lisu-l-uleme i tradicionalnih muftija.
Tuma~enja Vrhovnog {erijatskog suda su obavezivala kotarske
{erijatske sudove i odnosila su se na {erijatsko-sudske stvari.
Ulema med`lis, na ~ijem je ~elu tada bio reisu-l-ulema, davao je,
na traènje Vrhovnog {erijatskog suda, mi{ljenje o zna~ajnim
pitanjima. Ovo tijelo je tako|e davalo tuma~enja {erijata u
vjerskim i vakufskim pitanjima. Muftije su nastavili da vr{e svoju
tradicionalnu funkciju – da izdaju fetve na traènje
zainteresovanih pojedinaca. Osim toga, u toku konstituisanja
Islamske vjerske zajednice austrougarske vlasti su nastojale
oja~ati funkciju muftija, koriste}i je kao sredstvo uticaja na
pona{anje muslimanskog stanovni{tva. Muftije su postale zna~ajni
faktori u sferi muslimanskog {kolstva i vakufske uprave. Bili su
pla}eni iz dràvnih sredstava, a ako su predavali u mjesnim
medresama, onda i iz blagajne vakufa. Bili su imenovani u
okru`nim mjestima.
228
Dono{enjem Statuta za autonomnu upravu islamskih

vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova 1909. do{lo je do izvjesnih
izmjena u na~inu postavljanja muftija i djelokrugu njihovog rada.
Bilo je propisano (~l. 144) da muftije imenuje Zemaljska vlada na
prijedlog Ulema-med`lisa, tako {to ovo tijelo za svako upra`njeno
mjesto ozna~ava dva kandidata od kojih vlada jednog imenuje za
muftiju. Du`nosti muftije su bile (~l. 146): da izdaje uobi~ajene
fetve, nadzire vjerske i vakufske slu`benike, dàmije i druge
vjerske objekte, nadzire izvr{enje nastavnog plana za islamsku
vjeronauku u dràvnim i konfesionalnim {kolama, da nastoje
pro{iriti poznavanje islamske nauke me|u muslimanima, da radi
na u~vr{}enju islamskog morala i sl.
Kako se vidi, u funkciji muftije, pored jurisprudencijalnog
elementa, po~eo se sve vi{e iskazivati vjersko-{kolski i upravni
sadràj.
229
III – [ERIJATSKO PRAVO U VRIJEME

1918-1941. GODINE
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u

Kraljevini Jugoslaviji, prihva}en je sistem priznatih vjerskih
zajednica. To zna~i da je zadràna povezanost vjerskih zajednica i
dràve i da priznate vjerske zajednice mogle svoj vjerozakon
javno ispovijedati. U Ustavu od 28. VI 1921. progla{ena je
ravnopravnost usvojenih vjerskih zajednica, tj. onih koje su u ma
kom dijelu dràve ve} zadobile zakonsko priznanje. Po{to je islam
u pojedinim dijelovima tada{nje dràve takvo priznanje zadobio
prije 1918. uvr{ten je u red priznatih i usvojenih vjeroispovijesti.
Od samog osnivanja jugoslovenske dràve postavilo se
pitanje vaènja {erijatskog prava za muslimane. Pri tome treba
imati na umu da je prva zajedni~ka dràva jugoslovenskih naroda
naslijedila neujedna~en pravni sistem. Na podru~ju gra|anskog
prava postojalo je {est pravnih podru~ja na kojima su vaìli
razli~iti pravni propisi. Oblast bra~nog prava bila je u najve}em
dijelu dràvne teritorije podru~je vaènja crkvenog prava.
230
U takvim okolnostima pitanje vaènja {erijatskog prava za

muslimane postalo je predmet me|unarodnog i unutra{njepravnog
normiranja.
Na me|unarodnopravnom planu, Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca je pristupila Senèrmenskom ugovoru o za{titi manjina
od 10. IX 1919. kojim je u pogledu muslimana preuzela sljede}e
obaveze:
1. da u pogledu porodi~nog i li~nog statusa muslimana
donese odredbe koji dopu{taju da se ta pitanja reguli{u po
muslimanskim obi~ajima;
2. da preduzme mjere za imenovanje reisu-l-uleme;
3. da osigura za{titu dàmija, grobalja i drugih
muslimanskih vjerskih ustanova, da dâ puno priznanje i olak{ice
postoje}im muslimanskim zakladama (vakufima) i vjerskim
dobrotvornim ustanovama, te da za ustanovljenje novih vjerskih i
dobrotvornih ustanova ne uskrati ni jednu od potrebnih olak{ica
koje su zagarantovane drugim privatnim ustanovama iste vrste.
Djelovanjem muslimanskog vjersko-politi~kog faktora u

toku priprema za dono{enje Vidovdanskog ustava, me|unarodna
obaveza o dopu{tanju da se pitanja li~nog i porodi~nog statusa
reguliraju po muslimanskim obi~ajima preto~ena je u ustavni tekst
kao obavezno vaènje {erijatskog prava koje se primjenjuje putem
dràvnih {erijatskih sudova. ^l. 109. ovog Ustava je propisao: »U
porodi~nim i nasljednim poslovima muslimana sude dràvni
{erijatski sudije«. Na ovaj na~in {erijatsko pravo je zadobilo
obavezno vaènje na cijelom dràvnom teritoriju. Istovremeno,
stekle su se pretpostavke da se ujedna~i na~in njegove primjene.
To je postalo predmet kasnijeg zakonskog regulisanja.
231
2. Izvori prava
U ovo doba kori{teni su u ranijem periodu afirmisani izvori

za saznanje normi {erijatskog prava (tradicionalni i moderni).
Analiza prakse {erijatskih sudova pokazuje da su sve vi{e
kori{tene moderne kodifikacije i kompilacije {erijatskog prava.
Preduzimani su npr. koraci da se slu`beno recipira osmanlijski
Porodi~ni zakon (Hakuk-i aile kararnamesi), ali bez kona~nog
uspjeha. I pored toga, ovaj zakon je zadobio fakti~ko uvaàvanje
u {erijatsko-sudskoj praksi u Jugoslaviji.
Doma}i {erijatski pravnici su uo~ili nedostatak jedne
sveobuhvatne kodifikacije onih grana {erijatskog prva koje vaè u
Jugoslaviji sa~injene na bosanskom jeziku. Na taj na~in, {erijatsko
pravo bi postalo dostupno {irokom krugu lica na koje se odnosilo {to
bi uticalo na kvalitet za{tite subjektivnih prava. Me|utim, ka{njenje
sa zakonskim regulisanjem organizacije i nadle`nosti {erijatskih
sudova i izbijanje Drugog svjetskog rata sprije~ili su nastanak
doma}e kodifikacije {erijatskog prava. Bio je izra|en projekat
zakona o sudskom postupku pred {erijatskim sudovima, ali je i on
ostao u pripremnoj fazi. Nedostatak kodifikacije {erijatskog prava na
slu`benom jeziku nadokna|ivao se sistematskim pregledima
porodi~nog, nasljednog i vakufskog prava koje su doma}i {erijatski
pravnici objavili u to vrijeme. Za stru~njaka osnovni izvori saznanja
normi ovog prava bila su i ostala djela na arapskom i turskom jeziku.
3. Pravna nauka
Tendencije koje su se u pravnoj nauci izrazile u prethodnom

periodu sada su se dalje razvile. Definitivno je preovadalo pisanje
232
o {erijatskom pravu na bosanskom jeziku. Odluke {erijatskih

sudova nakon 1929. pisane su na bosanskom jeziku, a na
arapskom i turskom jeziku su mogli biti napisani u zagradama
citati iz stru~nih djela i starih zakona ili pravno-tehni~ki termini.
U vrijeme izme|u dva svjetska rata pojavilo se na bosanskom
jeziku vi{e djela u kojima je {erijatsko pravo, odnosno grane koje
su primjenjivane u Jugoslaviji, bilo predmet nau~ne ili stru~ne
obrade. Ta djela su sluìla kao sistematski prikazi
{erijatskopravnih normi iz odre|ene oblasti, ud`benici na vi{im
{kolama i fakultetima i priru~nici za pravnike koji nisu znali
arapski jezik.
Me|u piscima o {erijatskom pravu bili su, u prvom redu,
istaknuta imena {erijatskog sudstva u Bosni i Hercegovini, zatim
pripadnici vi{e uleme i, na kraju, pravnici koji su na stranim ili
doma}im univerzitetima stekli visoka nau~na zvanja na osnovu
radova o {erijatskom pravu. Treba tako|e spomenuti i pravnike
nemuslimane koji su dali zna~ajan doprinos literaturi o {erijatskom
pravu ili zakonskom regulisanju primjene {erijatskog prava.
Prvi koji je dao zna~ajne radove o {erijatskom pravu na
na{em jeziku bio je Abdulah Bu{atli} (1288/1871-1366/1946.),
{erijatski sudija i predava~ {erijatskog prava na [erijatsko-suda~koj
{koli u Sarajevu. Najpoznatija djela su mu »Porodi~no i nasljedno
pravo muslimana« (Sarajevo 1926.) i [erijatsko-sudski postupnik s
formularima« (Sarajevo, 1927.). Osim toga, u najpoznatijim
tada{njim pravni~kim i vjerskim ~asopisima objavljivao je redovito
priloge o aktuelnim pitanjima tuma~enja {erijatskog prava ili
pravne prakse. Njegovo tuma~enje pojedinih {erijatsko-pravnih
pitanja bilo je elasti~no i uvaàvalo je konkretne prilike dru{tvenog
i kulturnog ìvota muslimana u Jugoslaviji.
Iz reda svr{enika [erijatske suda~ke {kole u Sarajevu
posticao je i Mehmed Ali ]erimovi} (1289/1872-1362/1943.),
233
{erijatski sudija, fetva-emin u Ulema-med`listu i predava~

{erijatskog nasljednog i vakufskog prava na Vi{oj islamskoj
{erijatsko-teolo{koj {koli u Sarajevu. U tada{njoj islamskoj {tampi
je objavio ve}i broj radova iz oblasti {erijatskog prava, od kojih su
neki doìvjeli i posebna izdanja. Me|u tim radovima treba
spomenuti: »O vakufu ({erijatsko vakufsko pravo«) (Sarajevo,
1935.), »[erijatsko nasljedno pravo – Feraiz« (Sarajevo 1937.),
»Pitanje odre|ivanja i regulisanja islamskih vjerskih praznika«
(Sarajevo 1933.).
U pisce o {erijatskom pravu iz reda uleme spada i Mehmed-
ef. Handì} (1324/1906-1364/1944.), nastavnik Gazi Husrev-
begove medrese i profesor Vi{e islamske {erijatsko-teolo{ke {kole.
U svojim radovima o {erijatskom pravu bavio se posebno
pitanjima vezanim za vjerske propise u uèm smislu. Od ostalih
radova spominjemo: »Tuma~enje {erijatsko-pravnih pitanja kod
nas« (Sarajevo, 1939.) i »Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini
za vrijeme turske vlasti« (Sarajevo 1941.).
O {erijatskom pravu u ovo doba jo{ su pisali: Abdurahman
Adil ôki}, Muhamed Seid Serdarevi}, Ibrahim Mehinagi} i drugi.
Pored {erijatskih sudija, koji su se bavili pitanjima
tuma~enja i sistematskog izlaganja vaè}eg {erijatskog prava i
uleme, koja je naglasak stavljala na vjerski aspekt {erijata, u
vrijeme izme|u dva svjetska rata javljaju se i prvi predstavnici
nau~nog bavljenja {erijatskim pravom. To su bili moderno
obrazovani pravnici koji su ustanove {erijatskog prava izlagali
evropskom pravnom terminologijom, istraìvali njihovu historiju,
dru{tvenu sadrìnu i funkciju i upore|ivali ih sa sli~nim
ustanovama drugih pravnih sistema.
Prvi je bio dr Mehmed Begovi} (r. 1322/1904.), profesor
beogradskog Pravnog fakulteta, koji je u Alìru 1930. odbranio
doktorski rad pod naslovom »O evoluciji {erijatskog prava u
234
Jugoslaviji« (De l'eveolution du droit Musulman en Yougoslavie).

Dr Begovi} je vodio {erijatski kurs koji su poha|ali kandidati za
{erijatske sudije. Objavio je knjige: »[erijatsko bra~no pravo«
(Beograd 1936.), »Vakufi u Jugoslaviji« (Beograd 1963.) i vi{e
vrijednih radova u stru~nim ~asopisima.
Drugi pravnik koji je odbranio doktorski rad u oblasti
{erijatskog prava je bio Alija Silajdì} (1327/1909-1394/1974.).
Njegova disertacija pod naslovom »Testament u {erijatskom
pravu« {tampana je u Sarajevu 1941. godine.
Vrijedne priloge literaturi o {erijatskom pravu dali su pravni
pisci Bertold Eisner i Eugen Sladovi}.
[erijatski pravnici u Jugoslaviji izme|u dva svjetska rata su
se {kolovali na [erijatsko-suda~koj {koli, Pravnom fakultetu u
Beogradu (od 1931.) i Vi{oj islamskoj {erijatsko-teolo{koj {koli
(od 1937.), moderno koncipiranoj visoko{kolskoj ustanovi u koju
je prerasla ranija [erijatsko-suda~ka {kola, i koja je dala poznate
teologe, pravnike i orijentaliste.
4. Primjena prava
S obzirom na razli~ito stanje u pogledu ure|enja sistema za

primjenu {erijatskog prava u Jugoslaviji mogu se uo~iti dva
perioda: prvi, od 1918. do 1929. i drugi, od 1929. do 1941. godine.
Prvi period karakteri{e zadràvanje postoje}eg stanja u
primjeni {erijatskog prava i preduzimanje vi{e poku{aja da se to
pitanje zakonski i jednoobrazno rije{i za cijeli dràvni teritorij.
Ovi poku{aji do 1929. nisu imali rezultate, tako da su {erijatsko
pravo u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori primjenjivali kadije
({erijatske sudije), a u Srbiji muftije.
235
Drugi period zapo~inje dono{enjem Zakona o ure|enju

{erijatskih sudova i o {erijatskim sudijama 21. III 1929. Ovim
zakonom na cijelom podru~ju Jugoslavije propisana je
organizacija {erijatskih sudova sli~na onoj koja je postojala u
Bosni i Hercegovini do 1918. godine.
Postojale su dvije vrste {erijatskih sudova: sreski, koji su
uspostavljeni kod svakog sreskog suda na ~ijem podru~ju ìvi
najmanje 5000 muslimana, i vrhovni, koji su uspostavljeni kao
odjeljenja apelacionih sudova u Sarajevu i Skoplju. [erijatski
sudovi su bili odjeljenja gra|anskih sudova i imali su karakter
dràvnih vlasti. [erijatske sudije je postavljao kralj na prijedlog
ministra pravde, a reisu-l-ulema mu je davao posebno ovla{}enje
– muraselu, kao dokaz da je odre|eno lice s islamskog stanovi{ta
podobno da vr{i funckiju {erijatskog sudije.
[erijatski sudovi su bili nadle`ni za:

1. pitanja bra~nog prava ako su mu` i èna islamske vjere
ili ako je brak sklopljen pred {erijatskim sudom, odnosno pred
licem ovla{}enim od {erijatskog suda, bez razlike da li se ti~u
imovinsko-pravnih ili drugih pitanja iz bra~nog odnosa;
2. predmete koji se odnose na prava i du`nosti izme|u
roditelja i djece, bez obzira da li se ti~u imovinsko-pravnih ili
drugih pitanja iz roditeljskog ili rodbinskog odnosa, uklju~uju}i i
sporove o bra~nosti djeteta;
3. predmete nasljednog prava i to raspravljanje i diobu
zaostav{tine muslimana, te s tim povezane tu`be ukoliko su
posrijedi pitanja prava naslije|a i valjanost odredaba u~injenih za
slu~aj smrti;
4. predmete starateljstva, i to postavljanje staratelja
maloljetnim muslimanima i stavljanje punoljetnih muslimana pod
236
starateljstvo, kao i ukidanje starateljstva i progla{avanje maloljetnih

muslimana punoljetnim;
5. progla{enje muslimanskih lica umrlim;
6. ovjeravanje potpisa muslimanskih lica;
7. predmeti islamskih zadu`bina, i to svi sporovi koji se
odnose na prava i du`nosti {to se osnivaju na vakufskom svojstvu
jednog imanja ukoliko to svojstvo nije sporno, kao i sporovi o
tome da li je naredbom posljednje volje ili pravnim poslom me|u
ìvima zasnovan vakuf.
I u pogledu muftijske funkcije vladala je neujedna~enost

organizacije i nadle`nosti do 1930. Kako je poznato, u Bosni i
Hercegovini vr{enje ove slu`be je bilo regulisano »Autonomnim
{tatutom« iz 1909, a u ostalim krajevima odgovaraju}im
podzakonskim i zakonskim aktima, s tim {to je na podru~ju Srbije
u funkciji muftije bila spojena jurisprudencijalna, vjersko-upravna
i sudska funkcija.
Godine 1930. do{lo je do jedinstvenog ure|enja Islamske
vjerske zajednice u Jugoslaviji. Ustavom od 9. VII 1930.
jedinstveno je ure|ena i funkcija muftija. Muftije su birani prema
propisima posebnog Zakona o izboru reisu-l-uleme, ~lanova
Ulema-med`lisa i muftija, a postavljani su kraljevim ukazom.
Du`nost muftije odre|ene su gotovo identi~no kao i u
»Autonomnom {tatutu» (jurisprudencijalna, upravno-vjerska i
vjersko-{kolska funkcija). Muftije u dobile status koji su imali
biskupi i vladike u hri{}anskim crkvama. Na teritoriji Jugoslavije
je odre|eno devet muftijskih sjedi{ta: Sarajevo, Mostar, Banja
Luka, Tuzla, Pljevlja, Novi Pazar, Prizren, Bitolj, Skoplje.
237
Kako se vidi, zbog veze izme|u dràve i vjerskih zajednica

u staroj Jugoslaviji, vr{enje {erijatskih sudskih i
jurisprudencijalnih funkcija, kao i vjerskih i vjersko-{kolskih
slu`bi, bilo je regulisano dràvnim propisima, a ne autonomnim
aktima Islamske vjerske zajednice. Na taj na~in, uloga dràve nije
bila ograni~ena na nadzornu funkciju, ve} i na funkciju teku}e
uprave. To je otvaralo mogu}nosti intervencije ne samo u
{erijatsko sudstvo, kao dio dràvnog sudskog sistema, ve} i u
unutra{nja pitanja same vjerske zajednice.
Dono{enjem novog Ustava IVZ 24. X 1936. muftijstva su
ukinuta. Inicijativa za to do{la je iz kruga vo|stva Jugoslovenske
muslimanske organizacije pod ~ijim uticajem je ra|en Ustav. Taj
potez je obrazloèn neaktivno{}u i nesposobno{}u njenih nosilaca
i budètskim optere}enjem. U su{tini se radilo o borbi za pozicije
u upravi Islamske vjerske zajednice izme|u pristalica razli~itih
politi~kih partija i usmjerenja. Iz krugova uleme upu}eni su brojni
zahtjevi za o~uvanje ove tradicionalne islamske ustanove, ali oni
su bili bez rezultata. Izdavanje fetava stavljeno je u du`nost
posebnog slu`benika (fetva-emin) pri Ulema med`lisu.
239
IV – [ERIJATSKO PRAVO NAKON 1946. GODINE
Nakon zavr{etka drugog svjetskog rata i socijalisti~ke

revolucije, u Jugoslaviji je prihva}en princip odvajanja vjerskih
zajednica od dràve. Istovremeno, gra|anima je zajam~ena
sloboda vjere, udruìvanja u vjerske zajednice i slobodno
djelovanje tih zajednica u granicama zakona. Ova na~ela,
istaknuta u dràvnom Ustavu iz 1946., bila su osnovica
sveukupnog kasnijeg zakonskog regulisanja ovih pitanja.
Odvajanje vjerskih zajednica od dràve i progla{enje vjere
za privatnu stvar gra|ana nu`no se odrazilo i na pitanje vaènja
vjerskih prava. Poznato je ve} da su u monarhisti~koj Jugoslaviji
vaìla vjerska prava ili prava primjenjivanja po principu vjerske
pripadnosti u bra~nim i porodi~nim (a za muslimane i nasljednim)
stvarima. Progla{enje vjere za privatnu stvar pojedinaca zna~ilo je
da vjerski propisi dalje ne}e imati pravnu sankciju i da pojedinac
zbog svoje vjerske pripadnosti ne moè biti podvrgnut nekom
posebnom pravu. Progla{eno je na~elo vaènja jednakog prava za
sve gra|ane.
U tom pravcu djeluju}i, Predsjedni{tvo Narodne skup{tine
Republike Bosne i Hercegovine donijelo je 5. III 1946. Zakon o
ukidanju {erijatskih sudova na podru~ju NR BiH. Ovim zakonom
240
ukinuti su {erijatski sudovi, a predmeti koji su spadali u njihovu

nadle`nost dati su na raspravljanje gra|anskim sudovima i drugim
dràvnim organima. [erijatski sudovi su ukinuti i u drugim
republikama. Od tog momenta u Jugoslaviji ne postoji {erijatsko
pravo u normativnom smislu rije~i, tj. u smislu sistema normi
osobene vrste koje su dio pozitivnog prava.
U vremenu koje je dolazilo moglo se govoriti o izvjesnoj
prisutnosti {erijatskih normi, odnosno njenih sadràja, u svijesti i
pona{anju muslimana. Prvo, neki {erijatski propisi su nastavili da
se praktikuju u vidu normi vjerskog morala i obi~aja sljedbenika
islama (propisi sklapanju braka, uklju~uju}i i mehr, osnivanje
vakufa itd.). Drugo, organi Islamske zajednice su, na osnovu
vlastitih normativnih akata, u svom radu vezani propisima {erijata.
U tom pogledu, moglo bi se re}i da odre|eni {erijatski propisi
postoje i dalje figuriraju kao unutra{nje norme Islamske zajednice.
I, na kraju, treba podvu}i da propisi ibadata (obredoslovlja),
koji tradicionalno ulaze u korpus {erijatskog prava, imaju
obaveznost za sljedbenike islama u na{im krajeivma, ali ne kao
pravna, nego kao vjerska norma. To je, u stvari, dio {erijata koji
ima najve}i prakti~ni zna~aj u uslovima sekularnog dru{tva.
U skladu sa izmijenjenom funkcijom {erijata u ìvotu
muslimana u BiH i drugim zemljama zapadnog Balkana do{lo je do
promjena u na~inu njegova tuma~enja i primjene. [erijat kao vjersku
normu sami primjenjuju vjernici u privatnom ìvotu, a organi i
ustanove Islamske zajednice u toku obavljanja svojih redovnih
du`nosti (vjerski obredi, sklapanje brakova, uvakufljenja itd.).
LITERATURA: H. Mehmed Handì}, Pogled na sudstvo u

Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Sarajevo 1941; Avdo
Su}eska, Neke osobenosti krivi~nog prava u jugoslovenskim zemljama
241
za vrijeme Turaka, Godi{njak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1971, 243-

251; Safvet-beg Ba{agi}, Kako se za turske uprave Jugoslavija dijelila
na kadiluke, Novi Behar, br. 12/1930, 177-179; Fikret Kar~i}, Pitanje
primjene {erijatskog prava kroz historiju bosanskohercegova~kih
muslimana, Zbornik radova Islamskog teolo{kog fakulteta, 1/1982,
213-226; Isti, [erijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941, Sarajevo 1986.
243
HRONOLO[KI PREGLED VA@NIJIH DOGA\AJA

U HISTORIJI [ERIJATSKOG PRAVA
622. – Hid`ra Muhammeda (a. s.). Po~etak muslimanskog

ra~unanja vremena.
9/632. – Preseljenje Muhammeda (a. s.) na Ahiret.
9/632-40/661. – Vrijeme hulefa-i-ra{idina (Halifa na pravom putu).
41/661-132/750. – Vrijeme dinastije Emevija.
95/713 ili 96/715. – Umro Ibrahim en-Nehai u Kufi. U isto vrijeme
i u narednoj dekadi preselili su na Ahiret »sedam pravnika
Medine«.
114/732 ili 115/733. – Umro Ata b. Ebi Rebah u Meki.
120/738. – Umro Hammad b. Ebi Sulejman iz Kufe.
122/740. – Umro Zejd b. Ali.
132/750. – Pad Emevija i po~etak dinastije Abasija.
138/756. – Uspostavljanje emevijskog emirata (kasnije hilafeta) u
[paniji.
150/767. – Umro Ebu Hanifa.
157/774. – Umro Evza'i.
161/778. – Umro Sufjan Sevri.
244
170/786-193/809. – Vladavina abasijskog halife Harun Re{ida

179/795. – Umro imam Malik.
182/798. – Umro Ebu Jusuf.
189/805. – Umro [ejbani.
204/820. – Umro [afi'i.
240/854. – Umro Sahnun, malikijski pravnik.
240/854. – Umro Ebu Sevr.
341/855. – Umro Ibn Hanbel.
264/878. – Umro Muzeni, {afijski pravnik.
270/884. – Umro Davud b. Hallaf.
297/910. – Uspostavljanje fatimijskog hilafeta.
310/923. – Umro Taberi, zapo~elo »zatvaranje vrata id`tihada«.
321/933. – Umro Tahavi, hanefijski pravnik.
447/1055-541/1146. – Pokret Murabituna (Almoravida) u
sjevernozapadnoj Africi i [paniji.
456/1065. – Umro Ibn Hazm.
524/1130. – Umro Ibn Tumart, osniva~ pokreta Muvehhiduna (Al-
mohada).
620/1223. – Umro Ibn Kuddame, hanbelijski pravnik.
oko 700/1300. – U okviru ehlu sunneta se ustaljuju ~etiri pravne
{kole.
728/1328. – Umro Ibn Tejmijje, hanbelijski pravnik.
751/1350. – Umro Ibn Kajjim el-Dèvzijje, u~enik Ibn Tejmijje.
855/1451-886/1481. – Vladavina osmanlijskog sultana Mehmeda
II Fatiha.
245
952/1545-982/1574. – Funkciju {ejhu-l-islama Turske carevine

vr{i Ebu Su'ud efendija. Pozitivno pravo se u najve}oj mjeri
uskla|uje sa {erijatom.
956/1549. – Umro Ibrahim Halebi, pisac autoritativnog pravnog
djela Multeka.
975/1567. – Umro Ibn Hadèr, {afijski pravnik.
1097/1685-1119/1707. – Vladavina mogulskog vladara Eureng
Zib Alemgira. Nastaje hanefijska komplikacija Fetava-i
Alemgirijje.
1186/1772. – U Indiji zapo~inje simbioza {erijatskog i britanskog
prava (Anglo-Muhammadan Law).
1201/1787. – Umro Muhammed b. Abdulvehhab, vjerski osniva~
vehabijskog pokreta.
1223/1808-1255/1839. – Vladavina osmanlijskog sultana
Mahmuda II. Po~etak dru{tveno-pravne reforme u
Osmanlijskoj Carevini.
1246/1830. – Francusko osvajanje Alìra. Zapo~inje simbioza
{erijatskog i francuskog prava (Droit musulman algerien).
1255/1839. – Muhammed Kadri-pa{a u Egiptu sa~inio
kompilaciju porodi~nog i nasljednog prava.
1294/1877. – Progla{ena prva zvani~na kodifikacija {erijatskog
imovinskog prava Medèlle-i ahkami {eri'ijje.
1317/1899. – Izra|en Prednacrt Gra|anskog i trgova~kog
zakonika Tunisa (Code Santillana).
1335/1916. – Izra|en Prednacrt Gra|anskog zakonika alìrskih
muslimana (Code Morand).
1336/1917. – Progla{ena osmanlijska kodifikacija {erijatskog
porodi~nog prava Hukuk-i aile kararnamesi.
246
1339/1920. – Po~etak modernisti~kog zakonodavstva u Egiptu.

Ideje o reformi {erijatskog prava po~inju se pretakati u
pravne akte.
1345/1926. – U Turskoj dokinuto vaènje {erijatskog prava.
1356/1937. – U Indiji done{en Zakon o {erijatu (Shariat Act).
1371/1951-1381/1961. – U Jordanu, Siriji, Tunisu, Maroku, Iraku
i Pakistanu kodifikovano porodi~no i nasljedno pravo. Za
osnovu kodifikacije je uzeto {erijatsko pravo u cjelini ili
prema tuma~enju pojedinih pravnih {kola.
Ovaj Hronolo{ki pregled se u najve}em dijelu temelji na

Chronological Table koji je J. Schacht objavio u djelu An
Introduction to Islamic Law (Oxford University Press 1964,
212-214.).
247
DODATAK
IZ KODIFIKACIJA [ERIJATSKOG PRAVA1
OTOMANSKI GRA\ANSKI ZAKON

«MED@ELLE-I AHKJAMI [ERIJE»
(Sarajevo: Tisak i naklada Daniela A. Kajona, 1906.)
1
Arhai~ni jezik prevoda ovih pravnih tekstova na bosanski je o~uvan (op. autora)
249
UVOD
SADR@I DVA GOVORA
Govor prvi: O definiciji i podjeli pravni~ke nauke
§ 1. Ilmi Fikh = pravni~ka znanost (nauka) je poznavanje

{erijatskih pravila postoje}ih o prometu (postupanju, ìvljenju).
Pravni~ka pravila ili se odnose na budu}i ìvot, to je pravo
(zakoni) o bogo{tovlju, ili se odnose na ovaj svijet. Ta se dijele na
pravila o ènidbenim pogodbama o prometu op{tem (postupanju)
me|usobnom ljudi i o kaznama. A to s toga, {to je istiniti
svemogu}i Bog odlu~io, da ure|enje ovog svijeta postoji do nekog
odre|enog vremena, koje postojanje je vezano za opstanak
~ovje~ijeg roda, a ovo vezano je za spajanje mu{kog spola sa
ènskim u svrhu ra|anja i produènja roda ljudskog.
Isto tako biva opstanak (postojanje) ~ovje~ijeg roda s
odrànjem pojedinaca toga roda. ôvjeku treba zbog njegove
umjerene (ograni~ene) naravi za njegov opstanak jela, pi}a i odijela
i stan, a za ovo trebaju mu zanatski poslovi (radnje). A za ovo se
traì da nastane zajednica i me|usobno potpomaganje pojedinaca.
250
Kra}e re~eno, budu}i da je ~ovjek pitome naravi, ne moè

ìvjeti u samo}i, kao ìvotinje, nego treba da prostre prostirku
pitomosti, te da se druì i potpomaè (me|usobno).
Budu}i da svaki ~ovjek traì ono, {to njemu godi, a srdi se
na ono, {to mu ne godi, potrebna su neka utvr|enja (nepomi~na)
pravna pravila, da bi se me|u ljudima sa~uvao i odrào red i
pravda bilo u pitanjima ènidbenim, bilo u pitanjima koja se ti~u
udruènja i me|usobnog potpomaganja, na ~emu se svemu temelji
pitomost (civilizacija).
Otuda dva dijela toga prava. Prvi sadrì pravila o
ènidbenim pogodbama, drugi o dru{tvenim pogodbama (o
me|usobnom na~inu ìvota).
Zatim je potrebno postaviti (urediti) kaznene zakone, da bi se
mogla odràti pitomost (red). Ovo je kazneni dio od pravnih pravila.
Pravila od dijela o dru{tvenim ugovorima koja se naj~e{}e
upotrebljavaju, izva|ena su iz priznatih knjiga, pa je iz njih
sastavljena Medèlla, tako da su ona podijeljena u knjige, ove u
poglavlja, a ova u odsijeke.
Pravila potanja (posebna), po kojima }e se postupati pred
sudovima, jesu ona, koja su sadràna u sljede}im poglavljima i
odsjecima. Ali potanki ispitatelji pravni~kih pravila sveli (slili) su
pravni~ka pravila (pitanja) u neka op{ta pravila (na~elna), koja
~ine temelj, kojim se ostala pravila dokazuju i koja se op{ta pravila
drè za priznata u pravni~kim knjigama tako, da svako to op{te
pravilo obuhvata i sadrì u sebi vi{e pravni~kih pitanja (rje{enja za
ista pitanja).
Ako se najprije ta op{ta pravila zapamte, onda }e se lahko
priljubiti pameti posebna pitanja koje rje{enje je u njima sadràno,
pa }e ta op{ta pravila biti sredstvo da se ta pravna pitanja u pameti
tvrdo (duboko) smjeste.
251
Uslijed toga skupljeno je devedeset i devet (99) temeljnih

pravni~kih pravila i navedena su ona kao drugi govor na na~in koji
slijedi i to prije nego se pre|e na glavnu stvar.
Makar da ima iznimaka od ovih op{tih pravila, kad se svako
posmatra za sebe (pojedina~no), ne}e to kvariti njihove
op}enitosti, ako se ona razmotre ukupno (u cjelosti) jer jedna od
njih ograni~ava i pobliè opredjeluju druga.
Govor drugi: O pravnim pravilima

(temeljnim na~elnim pravilima, ostalo su pravna pitanja,
kojih je rje{enje u pravilima sadràno)
§ 2. Po zakonu ima jedan posao (radnja) onu posljedicu,

koja odgovara svrsi (namjeri) koja se htjela posti}i iz tog posla.
§ 3. Kod ugovora daje se va`nost (uzima se u obzir)
glavnim svrhama (ugovora) i smislu ugovora, a ne rije~ima i
na~inu njihove upotrebe (izraàja). Usljed toga }e se bei-bil-vefa
prosu|ivati po ustanovama o zalogu.
§ 4. Ne{to, {to je tvrdo dokazano ne moè se uni{titi
(razoriti) dvojbom (sumnjom).
§ 5. Na~elno (glavno je) treba svaka stvar da ostane u onom
stanju, u kom se nalazi (status quo).
§ 6. Ono, {to je vaikada{nje (postoji od davnina) ima se
ostaviti (pustiti) u tom vaikada{njem stanju.
§ 7. [teta ne moè postati vaikada{njom (ne moè se
opravdati starinom, dugim trajanjem).
252
§ 8. Oslobo|enje od du`nosti je pravilo (u pravilo se uzima,

da je ~ovjek prost od svake obaveze). Uslijed toga ako bi neko
jedno tu|e dobro upropastio, pa bi izme|u onoga, koji je
upropastio to dobro i izme|u gospodara dobra nastao spor o
koli~ini dobra, uvaìt }e se rije~ (tvrdnja) upropastitelja, a
gospodar treba da dokaè vi{ak koji traì.
§ 9. U pogledu svega, {to }e tek postati (prido~i, nastati
ima), pravilo je nepostojanje toga.
Naprimjer, ako bi nastao spor kod zajednice mudarebe
(1404. i slijede}i) o tome, da li ima kakvog dobitka ili ne, budu}i
je pravilo, da dobitka nema, uvaìt }e se rije~ radnika, i gospodar
}e glavnice morati dokazati, da imade dobitka.
§ 10. Ono ~ije je postojanje u nekom vremenu tvrdo
dokazano, dràt }e se da postoji nadalje sve dok se ne dokaè
suprotno od toga.
Usljed toga, ako bi se dokazalo, da je ne{to bilo ne~ije
vlasni{tvo nekad prije, dràt }e se da je to i sada njegovo vlasni{tvo,
dok god ne nastupi neko stanje, koje to vlasni{tvo odstranjuje (ukida).
§ 11. Pravilo je, da je ne{to, {to je novo, nastalo u vremenu
koje je najbliè sada{njosti, to }e re}i, ako nastane spor o razlogu
ili vremenu postanka ne~ega, {to je novo, uzet }e se da je to
nastalo u vremenu koje je najbliè sada{njosti, sve dotle dok se ne
dokaè da je nastalo u nekom daljem vremenu.
§ 12. Pravilo je da se da govoru zna~enje kakovo rije~i
donose sobom (bukvalno zna~enje).
§ 13. Neima va`nosti ono, {to bi se mu~e (kao neizraèno)
moglo razumjeti, ako postoji izri~no o~itovanje. (Pored izri~nog
o~itovanja nema mjesta predmjeri).
§ 14. Neima mjesta pravni~kom ispitivanju (mi{ljenju
253
u~enih pravnika, tuma~enju) ondje gdje je ne{to tako jasno re~eno,

da ne trpi izvrtanja.
§ 15. Ono, {to se kao valjano uzelo (ustanovilo) protiv
zakonskog mjerila (zakona, pravila), ne moè biti mjerilo za sli~an
slu~aj (izuzetak od pravila ne moè sa~injavati pravilo).
§ 16. Mi{ljenje jednog pravni~kog u~enjaka (njegovo
tuma~enje) ne}e biti pokvareno mi{ljenjem drugog u~enjaka
pravni~kog (tuma~itelja).
§ 17. Pote{ko}a izaziva (dovodi) olak{anje; to }e re}i
pote{ko}a moè biti razlog polak{ici, i kod tjeskobe (u neprilici)
treba popu{tanja. Mnoge pravni~ke ustanove utemeljene su na
ovom pravilu, kao davanje zajma, uputa i ograni~enje u
raspolaganju.
Na ovom pravilu temelje se sve polak{ice i popu{tanja od
strogih zakona, koje su zakonodavci svojim pravilima dodali (uveli).
§ 18. Kad se uvidi pote{ko}a u izvi|anju nekog posla, treba
se biti {irokim kod prosu|ivanja tog posla, tj. kod primjene pravila
na taj posao (treba pokazati blaè prosu|ivanje).
§ 19. Zabranjeno je {tetu ~initi (prouzrokovati) a isto tako i
u~injenu {tetu {tetom odvra}ati (naknaditi dati, odmazditi,
odstranjivati).
§ 20. Treba odstraniti (ukloniti) ono {to {tetu moè
prouzrokovati.
§ 21. Nu`da (sila ve}a) ~ini dozvoljenim ono {to je
zabranjeno.
§ 22. Nu`da se odmjeruje (prosu|uje) prema njezinoj
veli~ini (ono {to se dozvoljava zbog nu`de, dozvoljeno je samo u
razmjeru prema veli~ini nu`de).
254
§ 23. Ono {to je dopu{teno iz (zbog) nekog izvinjuju}eg

razloga, presta}e biti dopu{teno kad nestane tog izvinjuju}eg razloga.
§ 24. Kad nestane zaprijeke ne~emu, dolazi opet do svoje
valjanosti ono {to je zaprije~eno.
§ 25. Jedna {teta ne smije se odstranjivati (nakna|ivati)
jednom drugom njoj jednakom (sli~nom) {tetom.
§ 26. Odobravat }e se trpljenje privatne {tete pred javnom
{tetom. Na ovome se temelji zaprije~enje neznalice lije~nika od
vr{enja lije~ni~kog zanata.
§ 27. Teù {tetu treba odstraniti lak{om {tetom.
§ 28. Kada bi se dva zla sna{la (sukobila) onda se treba
upustiti u zlo, koje je manje, a gledat }e se odstraniti koje je ve}e.
§ 29. Izme|u dva zla, treba birati manje zlo.
§ 30. Bolje je odstranjivati zlo nego pribavljati si korist.
§ 31. [tetu treba odstraniti (naknaditi) koliko je mogu}e.
§ 32. Bila potreba op{ta ili privatna, smatra se nu`dom. Na
ovome se temelji odobrenje (dozvola) bei-bil-vefe (§118.), koja je
pripu{tena uslijed uvi|ene potrebe u vrijeme, kad se kod
stanovnika Buhare pomnoìo dug.
§ 33. Nevolja ne uni{tuje tu|eg prava (ne daje prava na
uni{tenje tu|eg prava). Uslijed toga, ako bi neko ogladnio, pa bi
pojeo tu|i hljeb, trebat }e platiti njegovu vrijednost.
§ 34. Ono {to je zabranjeno primati, zabranjeno je i
drugome davati.
§ 35. Ono {to je zabranjeno raditi (~initi), zabranjeno je i
zahtijevati (traìti).
§ 36. Obi~aj ima mo} zakona (je tvrd) to }e re}i, obi~aj, bio
on op{ti ili posebni, uze}e se odlu~nim kod presu|ivanja.
255
§ 37. Svjetski obi~aj je takovo dokazno sredstvo, kojeg se

valja dràti kod presu|ivanja.
§ 38. Ono {to obi~no (po obi~aju) nije mogu}e, drì se da u
istini nije mogu}e.
§ 39. Ne moè se pore}i, da se promjenom vremena mijenja
i primjena zakona.
§ 40. Bukvalno zna~enje rije~i napu{ta se (ispu{ta se,
otpada), ako obi~aj pokazuje na neko drugo zna~enje.
§ 41. Obi~aj vaì samo onda, ako je stalan i ako ga
upotrebljava prete`na ve}ina svijeta.
§ 42. Va`nost (valjanost) se daje onome {to ~e{}e biva i {to
je op}enitije (u vi{e svijeta) a ne onom, {to se rijetko zbiva.
§ 43. Ono {to je po obi~aju priznato, drì (smatra) se kao da
je ugovoreno (ima istu valjanost kao i ugovor).
§ 44. Ono {to je me|u trgovcima obi~ajno, smatra se kao da
je me|u njima ugovoreno.
§ 45. Odre|enja (ustanove) obi~ajna su kao i odre|enja
jasnim govorom, koji ne trpi (ne podnosi) izvrtanja.
§ 46. Kad se sastane razlog, koji dopu{ta ne{to u~initi, i
zapreka, koja tome stoji na putu, da}e se prvenstvo zapreci.
Uslijed toga ne moè neko prodati svoje dobro, koje je zaloìo
svome vjerovniku.
§ 47. Ono ~iji postanak zavisi od ne~eg drugog, pripada}e
tome drugom i obzirom na posljedice koje nastanu za to drugo (za
glavnu stvar).
Uslijed toga, kada se proda jedna su`drijebna kobila, bi}e
prodana kao pripadak njezin i ono `drijebe, koje je u njezinom
trbuhu.
256
§ 48. Ono {to je pripadnost ne~ega, ne moè imati posebnik

(zasebnik) posljedica.
Naprimjer, `drijebe koje je jo{ u trbuhu kobile, ne moè se
pojedina~no prodati.
§ 49. Onaj, koji postane vlasnikom jedne stvari, postat }e
tako|er vlasnikom i onog, bez ~ega ta stvar ne moè postojati.
Naprimjer, kupac jedne ku}e postat }e vlasnikom i onog
puta, koji vodi do te ku}e.
§ 50. Kad nestane temelja, otpast }e i ono {to na njemu
po~iva.
§ 51. Ono ~ega nestane ({to otpadne), ne vra}a se vi{e (ne
oìvljuje), to }e re}i ono, {to ode, vi{e se ne vra}a natrag.
§ 52. Kada bude ne{to uni{teno, bi}e uni{teno i ono, {to je
u njemu sadràno (njegov dio).
§ 53. Kada ne bude mogu}e predati ono {to je glavno, ima
se predati zamjena toga (ekvivalent).
§ 54. Ono {to se ne bi moglo dopustiti neposredno
(zasebno), moè se dopustiti posredno (s ne~im drugim, kao
sadràj ne~eg drugog).
Naprimjer, nije valjano da kupac opunomo}i prodavca, da
ovaj primi predmet kupoprodaje (za kupca), ali ako bi kupac dao
prodavcu posu|e, da prodavac ìto izmjeri i saspe u posu|e, pa bi
prodavac to u~inio, u ovom slu~aju nastat }e primitak posredno
(sadràjno i pripadno, tj. sastoji taj primitak u mjerenju i sipanju
ìta u posu|e).
§ 55. Zapreka po~etku (postanku) ne~ega ne prije~i iza
postanka toga ne~ega dalje postojanje njegovo, naprimjer, nije
valjano neodijeljeni dio jedne stvari drugom darovati, ali ako bi
257
jedna stvar bila ve} darovana, pa bi neko tre}i dokazao iza toga
svoje pravo na jedan dio te stvari i presudio mu se taj dio, ne}e
darovanje biti uni{teno, nego }e ostali dijelovi (ne presu|eni
tre}em) ostati vlasni{tvo onog, u korist koga je darovanje u~injeno.
§ 56. Lak{i je opstanak nego postanak (tj. ako je ne{to
postalo, lak{e ga je i pored zapreka odràti, ali ne moè ni{ta tako
lahko da postane, ako ima zapreka).
§ 57. Davanje besplatno (dàbe) moè postati potpunim tek
primitkom (predajom), naprimjer, ako bi neko darovao ne{to
nekom, ne}e darovanje biti potpuno prije primitka (predaje).
§ 58. Vladanje nad narodom, treba da je zavisno od op{te
koristi (dok se vlada u op{tu korist, dotle je vladanje opravdano).
§ 59. Uprava posebna (privatna) prete`nija je (pre}a je; ima
prvenstvo), nego uprava op}enita (javna).
Naprimjer, mutevelija ima pravo prvenstva za upravu
jednog vakufa pred kadijom.
§ 60. Jednom govoru bolje je dati makar kakvo zna~enje,
nego ga ostaviti bez zna~enja, to }e re}i, govor se ne smije uzeti
da nema nikakvog zna~enja, sve dotle, dok mu je mogu}e neko
zna~enje dati.
§ 61. Kod govora, kojem se ne moè dati smisao koji iz
zna~enja rije~i izlazi, dat }e mu se prenesni smisao.
§ 62. Ako jednom govoru ne bude mogu}e dati nikakvog
smisla (zna~enja), on }e ostati bez smisla (zna~enja), to }e re}i ako
ne bude mogu}e jednom govoru dati smisao, koji izlazi iz
zna~enja rije~i, niti preneseni smisao, onda }e se uzeti da taj govor
ni{ta ne zna~i.
§ 63. Kod nedjeljivih stvari, ako se napomene (navede)
samo jedan dio, isto je kao da je cijela stvar spomenuta (navedena).
258
§ 64. Ono {to je neograni~eno, dràt }e se da je

neograni~eno sve dotle, dok se ne ograni~i izri~nim ili mu~e}im
ograni~enjem.
§ 65. Nema se uzeti u obzir kakvo}a jedne stvari koja je pri
ruci (prisutna), a va`na je kakvo}a kod stvari koja nije pri ruci.
Naprimjer, ako bi neko prodavaju}i jednog kulatasta
(Mausfahl) konja, koji je pri ruci u sjednici kupoprodaje, rekao:
«Ja prodadoh ovog zekastog konja za toliko hiljada gro{a»,
ponuda }e mu biti valjana, izraz «zekast» ne}e biti od va`nosti
(odlu~nosti). Ali ako bi prodao jednog kula{a konja, koji nije pri
ruci, rekao da prodaje zekastog konja, kupoprodaja ne}e biti
sklopljena jer ovdje odlu~uje kvakvo}a.
§ 66. Uzima se (drì se) da su rije~i (izrazi) jednog pitanja
sadràne u odgovoru, to }e re}i, kod pitanja na koje se jasno
odgovara, drì se da je odgovaratelj izgovorio sve one rije~i, koje
su navedene u pitanju.
§ 67. O onome, koji {uti, ne moè se uzeti da govori. Ali u
slu~aju gdje bi trebalo da neko govori, smatrat }e se govorom
njegova {utnja, to }e re}i, ne moè se re}i da govori onaj koji {uti,
ali u slu~aju gdje bi on morao govoriti, njegova {utnja }e se
smatrati priznanjem i pristajanjem.
§ 68. Ono {to je sakriveno, ima se dràti za onako kako se
u spolja{njem svijetu pokazuje, to }e re}i, ono {to je sakriveno
tako da se ne moè istinski spoznati (saznati) prosu|uje se prema
njegovom vanjskom dokazu.
§ 69. Me|usobno dopisivanje vaì kao i razgovaranje
usmeno.
§ 70. Neki izvjestni pokaz nijemoga smatra se kao i
izraàvanje jezikom.
259
§ 71. Rije~ (kazivanje) tuma~a primit }e se (vaìt }e) u svim

slu~ajevima (materijama).
§ 72. Nema krijeposti misao (pretpostavka) ~ija je
neistinitost o}evidna.
§ 73. Dokaz ne~ega ne moè imati valjanosti ako postoji
predmnijeva za ne{to protivno, koja se predmnijeva oslanja na
neki temelj (ako postoji kakva okolnost, koja ustanovljuje
predmnijevu protiv tog dokaza). Naprimjer, ako bi neko priznao
da je duàn jednom od svojih nasljednika toliko i toliko gro{a, ne
moè to priznanje biti dokaz duga, ako bude u~injeno u vrijeme
smrtne bolesti, sve dok ga ostali nasljednici ne odobre (potvrde),
jer tome se protivi predmnijeva, da je on htio imetak ostalim
nasljednicima uskratiti, a ova predmnijeva oslanja se na okolnost
smrtne bolesti. Ali ako on bude to u~inio (priznao) za vrijeme
svoga zdravlja, bit }e to priznanje valjanim dokazom. I u ovom
slu~aju ne}e biti zaprekom ta predmnijeva da to priznanje bude
dokazom, jer je ta predmnijeva u tom slu~aju samo prosta sumnja.
§ 74. Samoj prostoj (jednostavnoj) sumnji ne daje se
nikakva va`nost.
§ 75. Ono {to je dokazano bezdvojbenim logi~nim
zaklju~kom, smatra se da postoji tako, kao da se o~ima vidi.
§ 76. Dokaz spada na tuìtelja, a prisega na onog koji
pori}e.
§ 77. Dokaz sluì za to da se njime dokaè (ustanovi) ono
{to se protivi onome stanju, za koje se uzima da postoji, a prisega
sluì za to, da se i nadalje odrì ono {to u pravilu postoji.
§ 78. Dokaz, koji nije priznanje je prijelazne naravi,
priznanje je dokaz, koji ne prelazi na nekog drugog (osim
priznavatelja).
260
§ 79. ôvjek biva primoravan (siljen) na temelju svoga

priznanja.
§ 80. Protislovlje uni{tava dokaz, ali ono ne}e sprije~iti
osu|ivanje onog koji protuslovi.
Naprimjer, ako bi svjedoci protislovili time {to bi povukli
svoje svjedo~enje natrag; ne}e vi{e njihovo svjedo~enje biti
dokazom. Ali ako sud bude ve} osudu donio na temelju njihovog
svjedo~enja, ta osuda ne}e biti tim protuslovljem pokvarena, nego
}e osu|eni morati naknadno dati predmet ~inidbe po svjedocima.
§ 81. Postoji slu~aj gdje moè biti dokazano ono {to treba
da slijedi iz ne}eg glavnog a da to glavno ne bude dokazano.
Naprimjer, ako bi neko rekao: taj i taj duàn je toliko i toliko gro{a
tome i tome, ja sam za njega jamac, pa bi uslijed poricanja du`nika
vjerovnik tu svotu tu`bom zatraìo, trebat }e jamac nju platiti.
§ 82. Kada se dokaè da je uvjet ispunjen, slijedit }e iz toga
da je dokazano i ono {to je za taj uvjet svezano ({to od njega zavisi).
§ 83. Na uvjet treba uzimati obzira (uvaàvati ga) po
mogu}nosti.
§ 84. Obe}anje }e biti nepobitno (nepokvarljivo) kada se
u~ini uvjetno. Naprimjer, ako bi neko rekao drugome: «Prodaj to
dobro tome i tome, pa ako ti on ne plati, ja }u ti platiti», morat }e
taj koji je tako obe}anje u~inio, platiti kupovninu tog dobra, ako je
ne plati kupac.
§ 85. Uìvanje ne~ega stoji u razmjerju sa odgovornosti za
to ne{to, to }e re}i, onaj koji trpi (snosi) {tetu u slu~aju propasti
neke stvari, treba kao od{tetu za to da vu~e i koristi od te stvari.
Naprimjer, ne moè prodavac naplatiti od kupca ni{ta zato
{to je kupac upotrebljavao onog konja, kojeg je povratio natrag
na temelju prava izbora zbog mane, jer da je taj konj poginuo prije
povratka prodavcu, snosio bi {tetu sam kupac.
261
§ 86. Najamnina i od{teta (naknada {tete) ne mogu se

zajedno nalaziti (ne mogu se kumulirati).
§ 87. Teret (muka) stoji u razmjerju prema koristi, to }e re}i,
ko vu~e od ne~ega korist, taj }e snositi i terete od toga (ne~ega).
§ 88. Muka stoji u razmjerju prema uìvanju (dugovanje
prema dobitku), a uìvanje u razmjerju prema muci.
§ 89. Po{ljedica jednog ~ina pripisat }e se ~initelju a ne}e onom
koji je njemu dao nalog, dok god ovaj nije bio prisilitelj (silu vr{io).
§ 90. Kada se sastanu (na|u skupa) neposredni tj. onaj koji
osobno jedan ~in preduzima i posredni po~initelj, po{ljedice }e se
pripisati neposrednom po~initelju; naprimjer, ako bi neko tu|eg
konja upropastio baciv{i ga u jamu, koju je neko tre}i na javnom
putu iskopao, morat }e ga sam naknaditi a ne}e onaj dati naknade
koji je jamu iskopao.
§ 91. Dozvoljenje zakonito protivi se naknadi {tete (tj. ako
se ne{to ~ini na temelju pravne dozvole, pa se neka {teta po~ini,
nema mjesta naknadi {tete otud nastale.
Naprimjer, ako bi ne~ija ìvotinja uginula upav{i u jamu,
koju je neko drugi u svojoj vlastitoj nekretnini iskopao, ne}e on
trebati dati naknadu.
§ 92. [tetu koju neposredni po~initelj osobno u~ini, treba je
sam i naknaditi, makar je i neu~inio hotimi~no.
§ 93. [tetu, koju neko po~ini posredno, ne}e morati
naknaditi ako je ne bude hotimice u~inio.
§ 94. Ne moraju se naknaditi one {tete koje po~ine ìvotinje
same po sebi (bez tu|eg sudjelovanja).
§ 95. Poni{tena su djela koja neko poduzima s tu|om stvari
kao vlasnik.
262
§ 96. Nije dopu{teno (valjano) da neko raspolaè

(upotrebljava) s tu|im vlasni{tvom bez odobrenja vlasnika.
§ 97. Nije dopu{teno da neko prisvoji za sebe tu|e dobro
bez zakonitog razloga (temelja).
§ 98. Promjena onog razloga, na temelju kojeg se sti~e
vlasni{tvo (ne~ega) smatra se promjenom same stvari.
§ 99. Ko god ùri da dobije ne{to prije pravog vremena, bit
}e ka`njen li{enjem (ne dobitkom) te stvari (toga ne~ega).
§ 100. Ko god se upinje (trudi se) da pokvari ono {to je sam
ispunio (u~inio), trud mu je uzaludan.
263
@ENIDBENI ZAKON
«HUKUK-I AILE KARARNAMESI»
Priredio: Abdulah [kalji}

Izdao: Glavni odbor El-Hidaje u Sarajevu, 1945.
265
Zakonska naredba o porodi~nim pravima

Sklapanja i razvodi ènidbi
KNJIGA I – O SKLAPANJU @ENIDBI
ODSJEK I
Odjeljak 1: O zarukama
§ 1.
Zaru~enjem ili obe}anjem ènidbe ne moè se ènidba
sklopiti.
§ 2.
Ako se poslije sklopljenih zaruka jedno od zaru~nika
ustegne od sklapanja ènidbe ili jedno od njih umre, moè se
traìti povrat onih stvari, koje je zaru~nik dao na ra~un mehra,
odnosno vrijednost njihova, ako su stvari uni{tene. Ali ono, {to su
zaru~nici jedno drugom darovali, smatra se poklonom.
§ 3.
(Ovaj se § ti~e nemuslimana).
266
Odjeljak 2: O sposobnosti za sklapanje ènidbe
§ 4.
Kandidatima za ènidbu priznaje se sposobnost za sklapanje
ènidbe ako je zaru~nik navr{io 18, a zaru~nica 17 godina ìvota.
§ 5.
Sudac moè dozvoliti vjen~anje doraslom mu{karcu, koji
nije navr{io 18 godina ìvota, ako se ovaj obrati za to sudu s
tvrdnjom da je postao punodoban, a tjelesno tako razvijen, da mu
se moè tvrdnji povjerovati.
§ 6.
Sudac moè dozvoliti vjen~anje dorasloj ènskoj osobi,
koja nije navr{ila 17 godina, ako se ova obrati za to sudu s
tvrdnjom da je postala punodobna, a tjelesno bude tako razvijena,
da joj se moè tvrdnji povjerovati i ako postoji dozvola tutora.
§ 7.
Ne moè niko odobriti vjen~anje, odnosno vjen~ati
malodobnog mu{karca, koji nije navr{io 17 godina niti malodobnu
ènsku osobu, koja nije navr{ila 9 godina ìvota.
§ 8.
Ako se obrati sucu radi vjen~anja sa izvjesnom osobom
punodobna ènska osoba, koja nije navr{ila 17 godina ìvota,
sudac }e stvar saop}iti njezinom tutoru, pa ako tutor ne stavi
prigovor ili mu se prigovor ne uvaì, sud }e dozvoliti vjen~anje.
267
§ 9.
Nije dozvoljena ènidba lu|aka niti lu|akinje bez nu`de.
Ako postoji nu`da, moè se dozvolom suca ènidba sklopiti po
njihovim zastupnicima.
§ 10.
Zakonitim tutorima za vjen~anja smatraju se po redu
prvenstva one osobe, koje su «asaba binefsihi» (~isto mu{ka loza
s o~eve strane).
§ 11.
Za tutorsku sposobnost uvjet je, da tutor bude svojevlasna
osoba. Dijete, slabouman kao i malouman zbog starosti ne mogu
imati tutorstva nad nikakvom osobom.
§ 12.
(Ovaj se § ti~e nemuslimana).
ODSJEK II
Odjeljak 1: O ènidbenim zaprekama
§ 13.
Zabranjena je ènidba sa ènskom osobom, koja je ve} u
ènidbi ili u iddetu.
268
§ 14.
Zabranjeno je ponovno sklopiti ènidbu sa nekom ènskom
osobom onom mu{karcu, koji ve} ima ~etiri ène, bile iste u samoj
ènidbi s njime ili u iddetu iz ènidbe s njim.
§ 15.
Mu{karac, koji sa tri pu{tanja rije{i svoju ènu ènidbe i
time prouzro~i definitivnu rastavu ènidbe, ne moè se vi{e sa tom
ènom vjen~ati dok postoji time nastala zapreka.
§ 16.
Zabranjeno je istovremeno u ènidbi imati dvije ène, koje
su jedna drugoj «mahrem» (u srodstvu zabranjenog stepena) po
krvnom ili mlije~nom srodstvu. Dvije ène su jedna drugoj
«mahrem» onda, ako bi bile u takvom srodstvu, koje bi bilo trajna
zapreka njihovoj me|usobnoj ènidbi pod pretpostavkom jedanput
da je jedno mu{ko a drugo ènsko i drugi put obratno. Naprimjer,
dvije sestre. Ali ako bi ènidba me|u njima bila zabranjena samo
pod pretpostavkom jedne od njih mu{karcem, a ne i obratno, onda
se takve ène mogu istovremeno u jednoj ènidbi sastaviti.
Naprimjer, k}erka i ma}eha.
§ 17.
Trajno je zabranjena ènidba izme|u jednog mu{karca i
njegovih rodica, koje su s njim u krvnom srodstvu stepena «zi
rahmi mahrem». Ove mahrem ène dijele se u ~etiri vrste: 1.
doti~nog mu{karca mati i babe, 2. k}eri i unuke (potomkinje), 3.
sestre uop}e i sestrine i bratove k}eri i unuke (potomkinje) i 4.
tetke – o~eve i materine sestre – uop}e.
269
§ 18.
Na isti na~in kao {to je opisano u prethodnom paragrafu
zabranjena je trajno i ènidba mu{karca sa onim ènama, sa
kojima je u mlije~nom srodstvu odnosnog zabranjenog stepena.
§ 19.
Trajnu zapreku za ènidbu ~ini i tazbinsko srodstvo. Po
tazbini zabranjene ène dijele se u ~etiri vrste: 1. snahe, tj. ène
sinova i unuka (potomaka), 2. ta{te (punice), tj. ènina mati i
ènine babe uop}e, 3. ma}ehe, tj. ène oca i djedova i 4. pastorke,
tj. ènine k}eri i k}eri ènine djece i unuka (potomaka). No, kod
ove ~etvrte vrste, da bude zapreka ènidbi uvjetovano je, da bude
bilo spolno op}enje tog mu{karca sa svojom ènom. I spolno
op}enje, izvr{eno u nevaljanom braku, prouzrokuje tazbinsku
ènidbenu zapreku.
Odjeljak 2:
O ènidbenim zaprekama kod jevrejskih ènidbi
§§ 20-26.
(Ovi se paragrafi odnose na Jevreje).
Odjeljak 3:
O ènidbenim zaprekama kod kr{}anskih ènidbi
§§ 27-32.
(Ovi se §§ odnose na kr{}ane).
270
ODSJEK III
Odjeljak 1: Sklapanje ènidbe
§ 33.
Prije izvr{enja samoga ~ina sklapanja ènidbe mora se stvar
objaviti.
§ 34.
Za valjanost ènidbe uvjet je, da budu kod vjen~anja
prisutna dva «mukellef» (vjerskim obredima i du`nostima
obvezna) svjedoka. Za svjedoke se mogu primiti i osobe, koje
spadaju u potomke ili pretke zaru~nika ili zaru~nice.
§ 35.
Vjen~anje biva sklopljeno na taj na~in, {to stranke osobno
ili preko svojih punomo}nika izreknu ponudu i prihvat ènidbe, i
to da i ponuda i prihvat budu izre~eni na mjestu, gdje se vjena~nje
obavlja.
§ 36.
Prilikom sklapanja ènidbe ponuda i prihvat moraju biti
izgovoreni rije~ima izri~itim kao {to su rije~i: vjen~anje ili ènidba.
§ 37.
Vjen~anje se ima obavljati pred {erijatskim sucem onog
kotara, u podru~ju kojeg se nalazi stalno prebivali{te zaru~nika ili
271
zaru~nice ili pak pred njegovim zastupnikom, posebno na to

ovla{tenim. Doti~ni }e {erijatski sudac sastaviti ènidbeni ugovor
i vjen~anje kroz knjige provesti.
§ 38.
@enidba je valjano sklopljena i postavljeni uvjet se uvaàva,
ako se prilikom vjen~anja ugovori, da se mu` na zaru~nicu ne moè
oèniti drugom, a ako se oèni, da je ona ili ta druga èna pu{tena.
Odjeljak 2:
O sklapanju jevrejskih i kr{}anskih ènidbi
§§ 39-44.
(Ovi se §§ odnose na kr{}anske i jevrejske ènidbe).
Odjeljak 3:
O dostojnosti zaru~nika zaru~nici
§ 45.
Za neopozivost ènidbe uvjet je, da bude mu{karac
odgovarao zaru~nici u pogledu imovnog stanja i obrta.
Dostojnost u pogledu imovnom sastoji se u tome, da mu`
bude u stanju dati èni «mehri muadèl» (mehri muadèl je
imovina, koju mora mu` odmah pri sklapanju ènidbe dati èni, i
to u iznosu ugovorenom ili u iznosu {erijatskog minimuma) i da je
u stanju èni pribaviti ono, {to joj je potrebno za izdràvanje.
272
Dostojnost u pogledu obrta sastoji se u tome, da bude ona vrsta

trgovine ili posla, kojemu se posvetio mu`, po ugledu i ~asti pribli`na
sa trgovinom ili poslom ène, odnosno njezinih zakonitih tutora.
§ 46.
Dostojnost se traì samo prije sklapanja ènidbe. Ako
dostojnosti bude nestalo kasnije poslije sklopljene ènidbe, to za
ènidbu nema {tetnih posljedica.
§ 47.
Ako se jedna dorasla (za ènidbu punodobna) ènska osoba
uda za nekog tajno i ne traè}i dozvole od svoga tutora, onda }e se
gledati za koga je po{la. Ako se vjen~ala za svoju priliku, ènidba
je neopoziva, pa makar se vjen~ala i uz manji mehr od «mehri
misla». (Mehri misl je opisan u § 80. ove naredbe). Ali ako se udala
za nepriliku, tutor ima pravo obratiti se sudu i ènidbu razvrgnuti.
§ 48.
Ako tutor jednu doraslu (za ènidbu punodobnu) ènsku
osobu sa njezinom dozvolom vjen~a za mu{karca, koji joj nije
prilika, a ne budu nijedno od njih znali da joj taj mu{karac nije
prilika pa se kasnije ispostavi da joj nije prilika, nemaju nijedno
pravo prigovora ènidbi. No, ako je kod vjen~anja postavljen uvjet
da mu` bude prilika èni ili mu` prije vjen~anja bude iskazao da
je prilika, a kasnije se ispostavi da nije, onda svako od njih dvoje
(tutor i èna) imaju pravo obratiti se sudu i tu ènidbu razvrgnuti.
273
§ 49.
Ako su po stepenu tutori jednaki, onda privola jednog obara
pravo prigovora drugoga. Isto tako privola po stepenu daljnjeg
tutora obara pravo prigovora bli`njeg tutora, ako je ovaj odsutan.
§ 50.
Zbog prigovora nedostojnosti sudac moè ènidbu
razvrgnuti samo prije pojave trudno}e. Privola tutora, bila ona
izri~ita ili pak u~injena ~inom, koji privolu pokazuje, obara pravo
traènja razvrgnu}a ènidbe.
§ 51.
(Ovaj se § odnosi na nemuslimane).
ODSJEK IV
Odjeljak 1:
Kada }e biti ènidba pravno nevaljana (fasid),
a kada ni{tetna (batil)
§ 52.
@enidba je pravno nevaljana (fasid), ako koja od ènidbenih
stranaka ne bude imala u ~asu vjen~anja sve uvjete ènidbenih
sposobnosti.
274
§ 53.
Ako bi oènjen ~ovjek sklopio drugu ènidbu sa jednom
ènom, koja u smislu § 16. ne moè biti u jednoj ènidbi sa prvom
mu ènom, onda je ova druga ènidba pravno nevaljana (fasid).
§ 54.
@enidba je fasid, ako se sklopi sa jednom od èna, kod kojih
se nalaze ènidbene zapreke izloène u §§ 13, 14, 15, 17, 18 i 19.
§ 55.
@enidba je pravno nevaljana (fasid) ako se sklopi
privremeno i samo u svrhu spolnog sno{aja.
§ 56.
@enidba je fasid ako se sklopi bez svjedoka.
§ 57.
Prisilno sklopljena ènidba je fasid.
§ 58.
Poni{tena (batil) je ènidba nemuslimana sa muslimankom.
Odjeljak 2 i Odjeljak 3:
§§ 59-68.
(Ovi se §§ odnose na kr{}anske i jevrejske ènidbe).
275
ODSJEK V
Odjeljak 1:
Pravne posljedice ènidbe
§ 69.
Sklapanjem valjane ènidbe nastaje obaveza muà za davanje
mehra i izdràvanje ène kao i pravo me|usobnog naslje|ivanja.
§ 70.
Mu` je duàn staviti èni na raspolaganje {erijatom propisani
stan sa svim potrep{tinama s tim, da mjesto on moè izabrati.
§ 71.
@ena, koja je u potpunosti primila mehri muadèl, du`na je
stanovati u ku}i, koju joj je kao {erijatom propisani stan mu`
odredio. Isto je tako prisiljena, ako nema kakve zapreke, slijediti
muà, ako bi on èlio i}i u drugi kraj (drugo mjesto).
§ 72.
Mu` ne moè bez dozvole ène nastaniti u svojoj ku}i nikog
od svoje porodice i rodbine izuzimaju}i malu nerazumnu djecu.
Tako isto ne moè ni èna bez dozvole muà primiti u ku}nu
zajednicu svoju djecu niti rodbinu.
§ 73.
Mu` je duàn sa svojom ènom lijepo postupati, a èna je
du`na pokorna biti muù u {erijatom dozvoljenim poslovima.
276
§ 74.
ôvjek, oènjen sa vi{e èna, duàn je podràvati
(izvr{avati) me|u njima pravednost i jednakost.
§ 75.
Poni{tena ènidba (batil) nema nikakvih pravnih posljedica
bez obzira na to, jesu li supru`nici imali spolni sno{aj (vat' coitus)
ili ne, dok pravno nevaljana ènidba (fasid) nema pravnih
posljedica samo onda, ako se nije obavio spolni sno{aj. Prema
tome se ovakvim ènidbama ne ustanovljavaju me|u
supru`nicima ona prava i du`nosti, koja proizilaze iz valjane
ènidbe, kao {to su: du`nost izdràvanja, mehr, srodstvo, idet,
tazbinska ènidbena zapreka i nasljedstvo.
§ 76.
Ako se u pravno nevaljanoj (fasid) ènidbi dogodilo spolno
op}enje supru`nika, onda temeljem tog op}enja nastupa obaveza
mehra i ideta i ustanovljuje se srodstvo poroda i tazbinska
ènidbena zapreka. Ali ostale pravne posljedice, kao {to su
izdràvanje i nasljedstvo, ne nastupaju.
§ 77.
Zabranjeno je uop}e i kod pravno nevaljane i kod poni{tene
ènidbe dopustiti da stranke ostanu u zajednici kao supru`nici. Ako
ne}e svojevoljno da se razi|u, sudski }e se rastaviti jedno od drugog.
§§ 78. i 79.
(Ovi se §§ odnose na nemuslimane).
277
ODSJEK VI
Odjeljak 1: O mehru
§ 80.
Mehr je ili ugovoreni «musemma» ili je «mehri misl».
Musemma je me|u u~esnicima ènidbe ugovoreni mehr, bio on
malen ili velik. «Mehri misl» je onaj mehr, u kojoj visini se
vjen~avaju rodice doti~ne zaru~nice s o~eve strane, ili ako ovih
nema, onda ukoliko se vjen~avaju u tom mjestu (gradu) njezine
vr{njakinje i njoj ravne ène.
§ 81.
Dozvoljeno je ugovoriti, da se mehr u potpunosti ili
djelomi~no odmah preda (muadèl) ili pak da se njegovo
predavanje (isplata) odgodi (muedèl).
§ 82.
Ako se kod mehri muedèla odredi jedan rok, onda èna
nema pravo potraìvati taj mehr sve dok taj rok ne nastupi, pa
makar se i razvod ènidbe dogodio. Ali smr}u muà svaki rok
prestaje vaìti. Ako pak rok nije ugovoren, onda se du`nost
predaje mehra odga|a do razvoda ènidbe ili do nastupa smrti
jednog od supru`nika.
§ 83.
Kod valjano sklopljene ènidbe ugovoreni mehr biva u
cjelosti perfektuiran (nastaje obaveza isplate) smr}u jednog od
278
supru`nika ili razvjen~anjem, koje bude uslijedilo nakon valjanog

intimnog sastanka (vat' i halveti sahiha). Ako se pak razvjen~anje
dogodilo prije valjanog intimnog sastanka supru`nika, nastaje
time obaveza za davanje samo polovine ugovorenog mehra. Ako
je povod razvjen~anju do{ao sa ènine strane, kao {to je npr. slu~aj
kad tutor zahtijeva rastavu usljed udaje ène za nepriliku, onda
otpada obaveza cijelog ugovorenog mehra, ali opet ukoliko je to
uslijedilo prije valjanog intimnog sastanka.
§ 84.
Ako kod valjano sklopljene ènidbe nije mehr nikako
ugovoren ili ako nije valjano ugovoren, onda smr}u jednog od
supru`nika ili razvjen~anjem nakon valjanog intimnog sastanka
nastupa obaveza davanja mehri misla. No, ako se razvod ènidbe
dogodio prije valjanog intimnog sastanka, onda nastaje obaveza
davanja «mut-e». «Mut-a» je ènska oprema, koja se odre|uje
prema prilikama i obi~aju ali s tim, da vrijednost iste ne bude ve}a
od polovine mehri misla.
§ 85.
Kod pravno nevaljane ènidbe (fasid) kada se rastava
dogodi nakon spolnog op}enja supru`nika posljedica je u pogledu
mehra ova: ako je mehr ugovoren (odre|en) du`nost je izme|u
ugovorenog mehra i mehri misla dati onaj, koji je manji, a ako
mehr nije ugovoren ili ako nije valjano ugovoren, onda se mora
obavezno dati u potpunosti bez {krtarenja mehri misl. Dogodi li se
razvod ènidbe prije spolnog op}enja, otpada obaveza davanja ma
kakvog mehra.
279
§ 86.
Ako se u slu~aju spora o ugovorenom mehru utvrdi da nije
mehr ugovoren, obavezno je dati mehri misl. No, u ovom slu~aju
ako je èna tuìoc, obavezni mehr misl ne smije biti ve}i od onog
iznosa kojeg je ona kao ugovoreni mehr u tu`bi navela. Ako je pak
tuìoc mu{karac, onda ne smije biti manji od onog iznosa kojeg je
on u tu`bi kao ugovoreni mehr nazna~io.
§ 87.
Kod nastalog spora o koli~ini ugovorenog mehra, ako mu`
tvrdi da je ugovoreno ne{to kao mehr, {to je uobi~ajeno da se kao
mehr ugovara, njemu pripada pravo prvenstva u dokazivanju
svoje tvrdnje.
§ 88.
Ako se jedan ~ovjek oèni u smrtnoj bolesti, pa ugovoreni
mehr bude jednak mehri mislu doti~ne supruge, supruga ima pravo
uzeti ~itav ugovoreni mehr iz ostav{tine po njegovoj smrti.
Me|utim, ako je ugovoreni mehr ve}i, onda onaj vi{ak iznad
mehri misla, tretirat }e se kao vasijet (oporuka).
§ 89.
Ne moè se èna prisiliti da od svog mehra, koji se smatra
njezinim vlasni{tvom, izradi udadbenu opremu.
§ 90.
Zabranjeno je roditeljima zaru~nice, da ma {to od novaca ili
kakvih drugih stvari uzimaju od zaru~nika na ime vjen~anja ili
prevo|enja zaru~nice u ku}u zaru~nika.
280
§ 91.
(Ovaj se § odnosi na nemuslimane).
Odjeljak 2:
O nafaci (alimentaciji)
§ 92.
Obaveza i na~in izvr{enja du`nosti izdràvanja ène (ènina
nafaka) utvr|uje se ili sporazumom supru`nika ili osudom suca.
Na ovaj na~in utvr|ena nafaka ipak se moè pove}avati i
smanjivati, ako bi se ustanovilo da se popravilo imovno stanje
muà ili da je u imovnom pogledu nastala kod supru`nika
promjena nabolje ili nagore, ili se pak ustanovi da je odre|ena
nafaka manja ili ve}a od zadovoljavaju}eg iznosa.
§ 93.
Alimentacija se moè odrediti i preuzeti i za izvjesno
vrijeme unaprijed. Ako bi èna istu preuzela, a zatim, nalaze}i se
u posjedu onog {to je na ime svog izdràvanja preuzela i ne
utro{iv{i to, umrla ili se razvela, ne moè se to natrag potraìvati.
§ 94.
Ako èna zatraì od suda da joj se odredi alimentacija zbog
toga {to je mu` ne}e da izdràva, iako se nalazi u mjestu svoga
prebivali{ta, sud }e joj odrediti izdràvanje prema stanju i
prilikama oba supru`nika, i to ra~unaju}i od dana kada je èna
stavila svoj zahtjev. Sud }e narediti da se odre|eni iznos na ime
281
izdràvanja odmah preda za sve ono vrijeme, za koje je

izdràvanje odre|eno.
§ 95.
Nafaka zastarijeva i propada za sve ono proteklo vrijeme od
sudske odluke, odnosno do vremena od kada je sudskom odlukom
odre|eno davanje nafake.
§ 96.
Ako mu` ne bude u mogu}nosti ènu izdràvati i èna se
obrati sudu, sud }e joj odrediti izdràvanje kao dug na teret muà,
i to ra~unaju}i od dana ènina zahtjeva za sudsko odre|enje nafake
i dozvolit }e joj da se moè na ra~un muà zaduìti.
§ 97.
Ako mu` ostavi ènu neopskrbljenu, pa se sakrije ili otputuje
u mjesto udaljeno 18 sati pje{a~kog hoda (mudeti sefer) ili u jedno
bliè mjesto ili se zagubi, sud }e na zahtjev ène, po{to ova dokaè
ènidbenu vezu i po{to poloì zakletvu da joj mu` nije ostavio
nafake, da nije bezrazlo`no napustila muèv dom i postala
«na{izom», te da nije razvedena, odnosno da joj idet nije istekao, -
odrediti istoj izdràvanje, ra~unaju}i od dana kada se sudu obratila.
Po potrebi sud }e joj dozvoliti i zaduènje na ime muèvo.
§ 98.
Ona osoba, koja bi bila du`na da muà izdràva, du`na }e
biti, kada muà nema (gaib), ako je èna siroma{na i ako traì
zajam, dati toj njegovoj èni na zajam potrebna sredstva za
282
izdràvanje, ukoliko je istoj sudskom odlukom dozvoljeno

zaduènje na ra~un muà u smislu navedenih paragrafa. Doti~ni
povjerioc mo}i }e dug naplatiti samo od muà. No, ako se èna
zaduìla kod neke strane osobe, vjerovnik moè traìti naplatu po
volji: od muà ili od ène.
§ 99.
Sud moè na traènje ène, ~iji je mu` odsutan, odrediti
istoj izdràvanje ra~unaju}i od dana stavljanja zahtjeva i iz one
imovine, ili gotovine, koja se bude nalazila u pohrani ili na dugu
kod drugog, pa doti~na osoba tu pohranu ili dug kao i bra~nost
ène bude priznavala ili pak, u slu~aju nepriznanja, ako to èna
dokaè i ako poloì zakletvu, da joj mu` nije ostavio nafake, da
nije na{iza i da nije razvedena, odnosno da joj nije idet istekao.
§ 100.
Razvodom ènidbe ili smr}u jednog od supru`nika ne uni{tava
se ènino pravo na zaostalu nagomilanu koli~inu sudski odre|ene ili
nagodbom utvr|ene nafake. No, ako èna postane na{iza, gubi pravo
na onu koli~inu nafake, koja nije dozvolom suda zaduèna.
§ 101.
Ako èna bez {erijatom predvi|enog razloga napusti muèv
dom i odvoji se od muà, ili ako stanuju oboje u njezinoj ku}i, pa
ona ne dozvoli muù pristup u ku}u, a ne bude prije toga zatraìla
od muà nastambu za njih oboje u drugoj ku}i, te time postane
«na{izom», onda za vrijeme trajanja te njezine nepokornosti èna
nema pravo na izdràvanje.
283
KNJIGA II – O RAZVODU @ENIDBE
ODSJEK I
Odjeljak 1: Op{ti propisi
§ 102.
Za razvod ènidbe (pu{tanje ène) sposoban je onaj mu`, za
kojeg je kao doraslog i pametnog nastupila obaveza vjerskih
du`nosti (mukellef).
§ 103.
Za razvod ènidbe sposobna je ona èna, koja se nalazi u
valjano sklopljenoj ènidbi ili koja je u idetu iz takve ènidbe.
@ena, koja je u idetu poslije sudskog razvrgnu}a ènidbe, nije
sposobna da bude pu{tena.
§ 104.
Ne moè se uvaìti kao valjano razrje{enje ènidbe pu{tanje
ène (talak) od strane pijana muà.
284
§ 105.
Ne moè se uvaìti kao valjano silom iznu|eno pu{tanje ène.
§ 106.
Valjano je, ako se razrje{enje ènidbe u~ini ovisnim o
nastupu kakvog uvjeta ili roka.
§ 107.
Dozvoljeno je nastup razvoda ènidbe vezati za budu}e
vrijeme.
§ 108.
Mu` je vlastan tri puta pustiti svoju ènu.
§ 109.
Pu{tanje ène vr{i se izri~itim rije~ima. I uobi~ajene rije~i,
koje u prenesenom smislu zna~e razrje{enje ènidbe, smatraju se
kao izri~ito izgovoreno razrje{enje. Naprotiv, izgovori koji u
prenesenom smislu obi~no ne zna~e razrje{enje ènidbe, mogu
proizvesti razvjen~anje samo onda, ako je mu` tim izgovorima
namjeravao pu{tanje. Ako nastane spor me|u supru`nicima o tome
je li mu` namjeravao pu{tanje ili ne, uvaìt }e se ta~nom
zaprisegnuta izjava muà.
§ 110.
Mu`, koji pu{ta svoju ènu, mora stvar priop}iti sudu.
285
Odjeljak 2:
Talaki rid`-i i talaki bain
§ 111.
«Talaki rid`-i» je onaj razvod ènidbe, kada mu` svoju
valjano vjen~anu ènu pusti izri~itim rije~ima, nakon {to je izvr{io
s njom spolno op}enje.
§ 112.
Talaki rid`-i ne razrje{uje ènidbenu vezu odmah. U toku
ideta mu` ima pravo opoziva talaka rije~ima ili ~inom. Ovo se
pravo ne gubi odreknu}em.
§ 113.
Ako se mu` pokaje i opozove talak, istog momenta se
postoje}a ènidbena veza produùje. Za to produènje nije
potrebna privola ène niti je potreban novi mehr.
§ 114.
Opoziv talaka, vezan za nastup kakvog uvjeta ili za budu}e
vrijeme, nije valjan.
§ 115.
Kao {to je valjan opoziv prvog talaki rid`-ije, tako je isto
valjano pokajanje i opoziv drugog talaki rid`-ije. No, tre}om talaki
rid`-ijom nastupa definitovno razrje{enje ènidbe.
286
§ 116.
Ako mu` pusti svoju valjano vjen~anu ènu prije nego li je
imao s njom spolno op}enje, taj }e razvod biti «talaki bain». Isto }e
tako biti talaki bain, ako se izvr{i pu{tanje sa rije~ima koje direktno
ili indirektno zna~e definitivno razrje{enje ènidbene veze.
§ 117.
«Talaki bain» razrje{uje ènidbenu vezu odmah. Jedan ili
dva talaki baina nisu smetnja za obnovu ènidbe, dok poslije tri
talaka nastupa definitivna smetnja takozvana «bejnuneti kat-ijje».
§ 118.
«Bejnuneti kat-ijje» smetnja moè se otkloniti na taj na~in,
da se razvedena èna po isteku ideta preuda za drugog, ali ne s
namjerom da se u~ini vjen~anjem dozvoljenom prvom muù, nego
da u toj novoj ènidbi ima s novim muèm spolno op}enje, a zatim
da se razvede od tog drugog muà i da joj istekne idet.
Odjeljak 3:
O pravu izbora razrje{enja ènidbe
§ 119.
@ena, koja nema pri sebi takve mane, koja bi bila zapreka
spolnom op}enju, ima pravo od suda traìti razvrgnu}e ènidbe, kad
sazna da se takva bolest pojavila kod njezinog muà. Ali ako se i kod
nje ta smetnja nalazi, onda se njezinom zahtjevu ne}e udovoljiti.
@ena pak, sa kojom je mu` izvr{io spolno op}enje, nema pravo traìti
razvrgnu}e ènidbe zbog pojave ovakve mane kod muà.
287
§ 120.
@ena nema pravo izbora razvjen~anja, ako je prije vjen~anja
znala da se kod njenog muà nalazi kakva smetnja za spolno
op}enje (osim impotencije) ili ako je poslije vjen~anja bila
zadovoljna sa muèvom manom, pa makar kakva ta mana bila.
No, èna ne gubi pravo izbora za razvrgnu}e ènidbe, ako je za
impotenciju muà znala i prije vjen~anja.
§ 121.
Kad se èna u stvarima navedenim u prednjim paragrafima
obrati na sud, onda }e se postupati ovako. Ako je manu (bolest)
nemogu}e otkloniti, sud }e ènidbu odmah razvrgnuti, a ako ima
nade da }e mane nestati, sud }e muù odrediti rok od jedne godine,
ra~unaju}i od tog momenta (kada se èna obratila sudu) ili, ako je
mu` bolestan, do njegova ozdravljenja. Ako se u trajanju ovog roka
mu` ili èna razbole u tolikoj mjeri, da to bude zapreka spolnom
op}enju za kra}e ili dulje vrijeme, ili ako èna bude gdje odsutna,
onda se doti~ni period vremena ne}e ura~unati u rok. No, vrijeme
odsutnosti muà i vrijeme ènskog pranja ène ura~unavaju se u
rok. Ako u ovom roku ne bude uklonjena postoje}a mana kod muà
i mu` ne bude voljan pustiti ènu, a ona to bude uporno traìla, sud
}e donijeti odluku da se ènidba razvrgne. Ukoliko bi mu`, bilo u
po~etku bilo pri kraju ovog postupka, tvrdio, da je izvr{io spolno
op}enje sa ènom, onda }e se uz prisegu uvaìti njegovo tvr|enje,
ako je èna pri stupanju s njim u ènidbu bila udovica. Ako je pak
bila djevojka, uvaìt }e se bez prisege tvrdnja ène.
§ 122.
Ako èna poslije vjen~anja sazna da joj je mu` obolio od
lepre, beresa ili koje druge prelazne bolesti, zbog koje bi za nju {tetan
288
bio zajedni~ki ènidbeni ìvot ili ako bi se takva bolest kasnije kod
muà pojavila, ima pravo traìti od suda razvrgnu}e te ènidbe.
Ukoliko bi bilo nade ozdravljenju muà, sud }e razvrgnu}e odgoditi
za jednu godinu. Ako u ovom roku mu` ne ozdravi, i ne bude voljan
razvesti svoju ènu, a èna bude to traìla, sud }e ènidbu razvrgnuti.
No, ako mu` bude }orav ili hrom ili sa drugom mahanom sli~nom
ovima, to ne moè biti razlogom razvrgnu}u ènidbe.
§ 123.
Kad mu` poludi poslije vjen~anja i èna radi toga zatraì od
suda razvrgnu}e ènidbe, sudac }e odgoditi razvrgnu}e za jednu
godinu. Ako u tom roku ne ozdravi, a èna bude uporno ostala pri
svom zahtjevu, sud }e ènidbu razvrgnuti.
§ 124.
U onim slu~ajevima, gdje èna ima pravo izbora ho}e li se
razvesti ili ostati u ènidbi, to svoje pravo ne mora ona odmah
iskoristiti. Moè ona sa svojom tu`bom izvjesno vrijeme pri~ekati, a
moè i poslije podnesene tu`be za izvjesno vrijeme od iste odustati.
§ 125.
Ako bi se supru`nici nakon razvrgnu}a njihove ènidbe po
propisima pro{lih paragrafa ponovno vjen~ali, èna nema vi{e
prava izbora u ovoj drugoj njihovoj ènidbi.
§ 126.
Ako se mu` jedne ène sakrije ili otputuje u mjesto,
udaljeno 18 sati pje{a~kog hoda (mudeti sefer) ili u jedno bliè
289
mjesto ili se zagubi i usljed toga pribavljanje ènine nafake

postane posve oteàno, pa èna zatraì od suda razvrgnu}e
ènidbe, sud }e, poslije provo|enja potrebnih uvida, donijeti
odluku o razvrgnu}u te ènidbe.
§ 127.
Ako se èna zbog odsutnosti muà bude obratila sudu za
razvrgnu}e ènidbe, a mu` joj bude imao one vrste imovine, koja
moè posluìti za izdràvanje, sud }e provesti uvide glede
odsutnoga. Ustanovi li se da je izgubljena svaka nada, da bi se
moglo saznati ne{to za ìvot ili smrt odsutnoga ili za njegovo
boravi{te, odredit }e se, ra~unaju}i od tog ustanovljenja
zagubljenosti, rok od ~etiri godine. Ako se u ovom roku ne sazna
za njega ni{ta, a èna ostane pri svom zahtjevu, ènidba }e se
razvrgnuti. Ako je mu` u ratu nestao, sud }e ènidbu razvrgnuti
nakon isteknu}a godine dana, ra~unaju}i od vremena, kada se
budu ratnici i zarobljenici svojim domovima vratili. U oba ova
slu~aja èna }e ra~unati od dana sudske odluke udovi~ki idet.
§ 128.
Ako se u smislu prednjih paragrafa razvedena èna preuda
za drugog, ne}e se ova druga njena ènidba razvrgavati, ako bi joj
se prvi mu` pojavio.
§ 129.
Ako bi se èna, ~iji je mu` progla{en mrtvim, preudala za
drugog, ta druga ènidba }e se razvrgnuti, ako se kasnije ustanovi
da joj je prvi mu` u ìvotu.
290
§ 130.
Kad se me|u supru`nicima pojavi sva|a i nesloga, pa se
jedno od njih obrati na sud, sudac }e odrediti po jednog izabranog
suca (hakem) izme|u srodnika jednog i drugog supru`nika. Ako se
iz jedne ili obiju obitelji ne mogu na}i osobe, koje bi se mogle
odrediti za izabranog suca ili se na|u, ali ne ispunjavaju uvjete za
izabranog suca, sud }e odrediti podesne osobe izvan njihovih
obitelji, odnosno srodnika. Na ovaj na~in ustanovljeno obiteljsko
povjerenstvo saslu{at }e supru`nike, ispitat }e njihove prepirke i
nastojat }e da ih izmiri. Ne postignu li to, a ustanove da je krivica
na strani muà, ènidbu }e razvrgnuti. Ustanove li pak da je
krivica do ène, onda }e ènidbu razvrgnuti na {tetu ène
ukinu}em cijelog njenog mehra ili jednog dijela istog. Ako se
izabrani suci ne sloè, onda }e nadle`ni sud odrediti drugi izabrani
sud od osoba, koje ispunjavaju potrebne uvjete za to ili }e tim
izabranim sucima dodati jednog tre}eg, koji nije u srodstvu niti s
jednim od supru`nika. Odluka izabranog suda je odmah
pravomo}na i ne moè se protiv nje uloìti pravni lijek.
§ 131.
Odluka o razvjen~anju, koja se u smislu prednjih paragrafa
donese, proizvodi definitivni razvod ènidbe (talaki bain) i kao
takva }e se propisno upisati u sudske knjige.
ODSJEK II
§§ 132-138.
(Ovi se §§ odnose na nemuslimane).
291
ODSJEK III
Odjeljak 1: O idetu
§ 139.
Idet (odre|eni period vremena koji nastupa poslije smrti
muà ili poslije razvoda ènidbe, unutar koga èna ne moè
sklopiti novu valjanu ènidbu) valjano vjen~anih èna, kojih se
ènidba nakon valjanog intimnog sastanka razvrgne, poni{ti ili
koje mu` pusti, traje do svr{etka tri potpuna ènska pranja
(periode), ukoliko ne budu trudne ili godinama dostigle starost (55
godina). No, ako bi èna prije proteka tri mjeseca tvrdila da joj je
idet istekao, ne}e joj se ta tvrdnja uvaìti.
§ 140.
Ako razvedena èna u spomenutom roku ne bude imala
ènskog pranja nikako ili bude imala jedno ili dvoje, pa dalje ne,
njezin }e se idet u tom slu~aju ra~unati, ako je stupila u godine
starosti (navr{enih 55 godina), tri mjeseca od dana nastupa godina
starosti, a ina~e devet mjeseci od dana nastupa ideta.
§ 141.
Idet onih valjano vjen~anih èna, koje su dostigle godine
starosti, pa im se poslije valjanog intimnog sastanka sa muèm
ènidba sudski razvrgne ili ih mu` pusti, traje tri mjeseca.
§ 142.
Propisi gornjih paragrafa vrijede i za one ène, koje su
292
poslije spolnog op}enja s muèm u pravno nevaljanoj ènidbi

(fasid), postale udovice ili razvjen~ane.
§ 143.
Idet udovica iz valjano sklopljene ènidbe, bez obzira da li
je intimni sastanak bio ili ne, traje ~etiri mjeseca i deset dana, osim
onih udovica, koje su trudne.
§ 144.
Idet trudne ène, koja je iza valjano sklopljene ènidbe
pu{tena ili po sudu razvjen~ana ili pak postala udovica, traje do
poro|aja. Ako se dogodi poba~aj, isti }e se smatrati kao i poro|aj,
ako se moè razabrati ~ovje~iji oblik poba~enog, ina~e poba~aj
ne}e prekinuti ideta, nego }e se on ra~unati prema propisima,
opisanim u pro{lim paragrafima.
Ovi propisi vrijede i za one trudne ène, koje iza pravno
nevaljane ènidbe (fasid) budu razvjen~ane ili postanu udovice.
§ 145.
U prednjim paragrafima opisani idet po~inje te}i od
momenta pu{tanja ili poni{tenja ènidbe, odnosno od smrti muà,
pa makar èna i ne znala da se nalazi u idetu.
§ 146.
Ako se dogodi pu{tanje ili poni{tenje ènidbe prije spolnog
op}enja ili prije valjanog intimnog sastanka, èna ne}e vr{iti ideta
bez obzira bila ènidba valjana (sahih) ili pravno nevaljana (fasid).
293
§ 147.
Ako umre mu` talaki rid`-ijom pu{tene ène dok je ona jo{
u idetu, ideti-talak se obara i èna mora iznova vr{iti ideti-mevt
(udovi~ki idet). To ne vrijedi kod talaki bainom pu{tene ène, koja
zavr{ava ideti-talak bez obzira na smrt muà.
§§ 148. i 149.
(Ovi se § odnose na nemuslimane).
Odjeljak 2:
Nafaka èna, koje vr{e idet
§ 150.
Mu` je duàn davati nafaku razvjen~anoj èni, koja se
nalazi u idetu.
§ 151.
@ena, koja je kao nepokorna (na{iza) pu{tena, nema pravo
na nafaku za vrijeme ideta.
§ 152.
@eni, ~iji je mu` umro, ne pripada nafaka za vrijeme ideta,
bila ona nose}a ili ne.
§ 153.
@ena gubi pravo na nafaku istekom ideta, ako joj nije sudski
ili sporazumom sa muèm idetska nafaka odre|ena.
294
§ 154.
Smr}u muà èna ne gubi pravo na onaj zaostali dio nafake,
koji joj je odre|en, ali ga jo{ nije preuzela.
§§ 155.-157.
(Ovi § odnose se na izvr{enje ovog zakona).
8. Muharema 1336. (1917.)

Mehmed Re{ad
Predsjednik vlade: Mehmed Talat

Ministar pravosu|a: Halil
295
LITERATURA
a) NA ARAPSKOM JEZIKU:
1. Bozana Gojanac Strzyzewska, Tarihu-t-te{iri'i-l-islamijji,

Bejrut 1980.
2. Ed-Darretu (adedun hassun ani-l-fikhi-l-islamijji), Er-Rijad,
juni 1977.
3. Muhammed el-Hudri, Tarihu-t-te{iri'i-l-islamijji, El-Kahire
1920.
4. Ali Hasan Abdu-l-Kadir, Nazretun ammetun fi tarihi-l-fikhi-l-
islamijji, El-Kahire 1965.
5. Abdu-l-Azim-[erefeddin, Tarihu-t-te{iri'i-l-islamijji,
Bengazi 1974.
b) NA ENGLESKOM I FRANCUSKOM JEZIKU:
6. Abdur Rahim, Muhammadan Jurisprudence, Lahore, n. d.

7. Ahmad Hasen, Early Development of Islamic Jurisprudence,
Islamabad 1982.
296
8. Anderson J. N. D., Islamic Law in the Modern World, London

1959.
9. Anderson J. N. D. - Coulson N. J., Islamic Law in
Contemporary Cultural Change, Saeculum (München), 1967,
13 - 92.
10. The Cambridge History of Islam, II, Cambridge 1970.
11. Encyclopaedia of Islam, I - IV, Leiden 1979.
12. Faruki Kemal, Islamic Jurisprudence, Lahore 1962.
13. Gibb H. A. R. - Bowen H., Islamic Society and the West, vol.
I, part II, London 1957.
14. Hourani Albert H., Arabic Thought in the Liberal Age,
Oxford 1962.
15. Heidbern A., Droit public et administratif de L'Empire
Ottoman, vol. I, Vienne - Leipzig 1909.
16. Husain Sayed Athar, The Glorious Caliphate, Lucknow 1974.
17. Al-Musaini Ishaq Musa, Hisba in Islam, The First
Conference of the Academy of Islamic Research, Cario 1964,
265-275.
18. Kerr Malcom H., Islamic Reform, Berkeley-Los Angeles 1966.
19. Law in the Middle East, ed. by M. Khadduri and H.
Liebesny, Washington D. C. 1950.
20. Levy Reuben, The Social Structure of Islam, Cambridge 1957.
21. Mahmessani Subhi, Muslims: Decadence and Reneissance,
The Muslim Words, 1954, 186-201.
22. Qadri Anwar Ahmad, Islamic Jurisprudence in the Modern
World, Lahore 1981.
23. Schacht Joseph, An Introduction to Islamic Law, London 1966.
297
24. Smith Wilfred Cantwell, Islam in Modern History, Princeton

1957.
25. Tanzilur Rahman, Application of Shariah in the Muslim
World, MWL Journal, vol. 11, no. 3, 24-29.
c) NA BOSANSKOM JEZIKU:
26. Ba{agi} Safvetbeg, Kako se za turske uprave Jugoslavija

dijelila na kadiluke, »Novi Behar«, 12/1930, 177-179.
27. Coulson N. J., Uloga pravne historije u muslimanskoj
pravnoj nauci, »Glasnik VIS-a«, 1/1982, 71-75.
28. Hadìbegi} Hamid, Turski zakonski spomenici kao historijski
izvor, »Zbornik radova ITF«, 1/1982, 51-61.
29. Hamidullah Muhammed, Muhammed a. s., Zagreb 1977.
30. Hamidullah Muhammed, Uticaj rimskog prava na fikh,
»Islamska misao«, septembar 1983, 11-16.
31. Handì} Mehmed, Knjièvni rad bosanskohercegova~kih
muslimana, Sarajevo 1933
32. Handì} Mehmed, Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini
za vrijeme turske vlasti, Sarajevo 1941.
33. Kar~i} Fikret, [erijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941,
Sarajevo 1986.
34. Kar~i} Fikret, Pitanje periodizacije historije fikha, »Glasnik
VIS-a«, 1/1985, 49-61.
35. Kar~i} Fikret, Pitanje primjene {erijatskog prava kroz
historiju bosanskohercegova~kih muslimana, »Zbornik radova
ITF«, 1/1982, 113-226.
298
36. Kanuni i kanuname za bosanski, hercegova~ki, zvorni~ki,

kli{ki, crnogorski i skadarski sandàk, izd. Orijentalni institut,
Sarajevo 1957.
37. Pravna enciklopedija, Beograd 1979.
38. Sikiri} [a}ir, Na{i {eriatski sudovi, Spomenica [eriatske
suda~ke {kole u Sarajevu, Sarajevo 1937, 5-23.
39. Su}eska Avdo, Neke osobenosti krivi~nog prava u
jugoslavenskim zemljama za vrijeme Turaka, »Godi{njak
Pravnog fakulteta u Sarajevu«, 1971, 243-251.
40. Taranovski Teodor, Uvod u istoriju slovenskih prava,
Beograd 1922.

Historija Šerijatskog Prava, Karčić

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Historija Šerijatskog Prava, Karčić

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

serijatsko pravo.qxd 22.2.

2005 8:44 Page 1

HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA

Tre}e dopunjeno izdanje

ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI i HERCEGOVINI

HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA

Tre}e dopunjeno izdanje

Izdava~: FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA

HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11

GLAVNI TOKOVI RAZVOJA [ERIJATSKO-PRAVNE

PERIODI HISTORIJE [ERIJATSKOG PRAVA . . . . . . . . . . . .41

I – DOBA ZAKONODAVSTVA (OBJAVA [ERIJATA) . . . . . .41

II – DOBA HULEFA-I-RA[IDINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .55

III – DOBA RANIH [KOLA PRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71

IV – DOBA KLASI^NIH [KOLA PRAVA . . . . . . . . . . . . . . .83

V – DOBA ZAOKRU@ENJA PRAVNOG TUMA^ENJA . . . . 123

VI – DOBA SLIJE\ENJA PRAVNIH [KOLA . . . . . . . . . . . .143

VII – DOBA RECEPCIJE STRANIH PRAVA I POKU[AJ

II etapa – od 1336/1917. do danas

HISTORIJA [ERIJATSKOG PRAVA NA TLU ZAPADNOG

I – [ERIJATSKO PRAVO U VRIJEME OSMANLIJSKE

II – [ERIJATSKO PRAVO NAKON PRESTANKA

3. Pravna nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .223

III – [ERIJATSKO PRAVO U VRIJEME 1918-1941. GODINE . 229

IV – [ERIJATSKO PRAVO NAKON 1946. GODINE . . . . . .239

HRONOLO[KI PREGLED VA@NIJIH DOGA\AJA

OTOMANSKI GRA\ANSKI ZAKON

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu se izu~ava

Materija {erijatskog prava izu~ava se u okviru podjele na

nauka a zatim i svim onim koji se zanimaju za historiju islamske

Nakon dva izdanja ove knjige (1987. i 1997. godine)

1. Op{te napomene o historiji prava

Historija prava je ona grana pravne nauke koja prou~ava

tekstovi se ne posmatraju vi{e kao dogma. Zapo~inje njihovo

sve ljude i sva vremena zastupaju}i ideju da postoje samo

metodolo{ki pristup i razli~ite teorijske osnove za obja{njenje

2. Specifi~nost islamskog koncepta prava,

Profesor J. N. D. Anderson navodi kao najva`nije

Islamsko pravo (a u manjem obimu i drugi pravni sistemi

[kola normativne jurisprudencije. Za Hansa Kelsena

Historijska {kola prava. Prema u~enju ove {kole, kako je

funkciju cjelokupnog `ivota jednog naroda. U ranim vremenima

Sociolo{ka {kola. Za predstavnike ove {kole najva`nije

Realisti~ka {kola. Za ameri~ke realiste, kao {to je O. W.

Za {vedske realiste, kao {to je K. Olivecrona, «obavezna

[kola prirodnog prava. Za pristalice ove {kole kao i za

da muslimanski pravnici priznaju ljudskom razumu vitalnu ulogu

Tradicionalnoj islamskoj jurisprudenciji je bilo strano

predmet pravne nauke (fikh), jeste razvojni proces i mo`e biti

malikijskog pisca Ibn Ferhuna (u. 799/1397), ~ije je djelo poznato

4. Savremena historiografija {erijatskog prava

Historijsko-pravna istra`ivanja islamskog prava u moderno

Idu}i njegovim stazama Jospeh Schacht ([aht) je 1950. u Londonu

Uo~ava se saglasnost nau~nih rezultata, orijentalista i

LITERATURA: F. Taranovski, Uvod u historiju slovenskih

GLAVNI TOKOVI RAZVOJA [ERIJATSKO-PRAVNE

[erijatsko pravo (u smislu cjelovitog pravnog sistema

Periodizacija historije {erijatskog prava

Pod periodizacijom se u pravnoj historiji podrazumijeva

pravnih principa mjerodavnih za dru{tveni `ivot. Na ovom mjestu bit