MEDRESE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE

Iz potrebe da se novoobraćenici u Bosni i Hercegovini obrazuju poput stanovništva u centru

carstva, namjesnici i vakifi podižu sve veći broj medresa. Obrazovanje u medresama je moglo
omogućiti svršeniku škole da napreduje u nauci ili u administrativnom sektoru. Mnogi
danišmendi su mogli postati budući muderisi ili su mogli vršiti dužnost kadije, te napredovati
sve do funkcije šejhulislama.

Kvalitet obrazovanja je zavisio od muderisa i sistema nastave kojeg on određuje. Učenici u

medresama nisu bili raspoređeni u razrede nego u kružoke. Učenici koji bi savladali gradivo u
jednom kružoku su mogli preći u naredni. Sve do 19. st. nije postojalo određeno vrijeme za
koje se mora preći određeno gradivo i završiti ružok. Predmeti u medresama su nosili naziv
prema udžebicima koji su se izučavali.

U većini slučajeva, medrese su se podizale kao neprofitni dijelovi vakufa. Vakif je

vakufnamom propisivao načela po kojima je medresa morala raditi. Medrese su bile
internatskog tipa, a iz vakufnama se može zaključiti da je noćenje u internatu dozvoljeno
samo učenicima medrese koji su se doselili iz drugih sredina. Mnoge medrese su učenicima
isplaćivali stipendije kako bi pružili sva sredstva koja su im neophodna za obrazovanje. Ismet
Kasumović navodi podatke iz vakufnama kojima je određeno koliko se sredstava izdvaja za
učenike u medresama. Učenici u Atmejdan medresi u Sarajevu su dobijali po 5 akči dnevno
za sobu, učenici u Karođoz-begovoj medresi u Mostaru su dobijali 8 dirhema dnevno, za
učenike u Mehmed-begovoj medresi u Foči je izdvajan po jedan dirhem dnevno, a u medresi
Mehmed-paše Kukavice u Travniku je dodjeljivano po 15 groša svakom učeniku mjesečno.1

Sistem nastave je bio takav da se u prvih 4-6 godina pređe sintaksa arapskog jezika. obično se
jezik učio prema jednom ili dva udžbenika. U početnim godinama se obrađivalo 1-2 udženika
iz vjeronauke. Na srednjem nivou su se isti sadržaji obrađivali detaljnije i uvodio se veći broj
udžbenika, te se izučavala logika. Na višem nivou se učilo tumačenje Kur'ana, islamsko
pravo, teologija...

Po završetku školovanja, muderis je danišmendima izdavao diplomu kojom tvrdi koje je

predmete danišmend odslušao. „U islamskom svijetu postojala je vrlo stara tradicija da kad
pred njim završi školovanje, učitelj svome učeniku izda idžazetnamu...Iako su se najčešće
izdavale za čisto islamske znanosti, kao što su hifz, kiraet, hadis, tefsir, akaid, islamsko pravo,

1
I. Kasumović., op. cit.
tesavvuf itd., postojale su idžazetname i za druge oblasti kao što su medicina, matematika,
kaligrafija, pojedini zanati i sl.“2 Svršenik medrese je mogao sa istom diplomom nastaviti
školovanje u drugoj medresi i nastaviti usavršavati svoje znaje ili postati novi muderis, imam
ili vršiti neku od funkcija u državnoj upravi.

Hajrudin Ćurić navodi niz knjiga prema kojima su se izučavali predmeti u medresama u Bosni
i Hercegovini. Neke od njih su: Durrijekta - djelo na turskom koje sadrži elemente dogmatike,
a autor je Imam zade Ahmed Esad, Multeka - udženik o obredoslovnlju i šerijatskom pravu na
arapskom jeziku autora Ibrahim ibn Muhamed El-Halebija, Pendi Attar - djelo koje sadrži
didaktičko moralne propise u stihu na perzijskom jeziku pjesnika Feridudina Attara, Gulistan-
dijelo na perzijskom jeziku koje se satoji od moralnih priča pisca Sadija, Bina - obrada
konjugacije arapskih glagola od nepoznatog pisca, Vadijje - uvod u logiku od raznih pisaca;
zatim su u upotrebi bili višejezični rječnici: Subahai sibjan - arapsko-perzijsko-turski rječnik
u stihu Muhameda Erumija iz Bosne, Nuhbei Vehbi - arapsko-turski rječnik u stihu od
Sumbulzade Vehbija... Ćurić u nastavku teksta navodi da su udžbenici vremenom postajali
nepraktični jer su zastarjeli i metodički loše napisani. 3 Prema spisku knjiga koje autor navodi
može se zaključiti da je dominantan jezik nauke bio arapski, a da su se koristila i književna
djela i djela pisana kao udžbenici za izučavanje određenog problema. Od početka su se u
medrese u Osmanskom carstvu uvodile nauke kao što su logika i filozofija kako bi pomogle
učenjacima da upotpune znanja o religiji i Bogu. Osim intelektualnih nauka, prostor je
otvoren i za astronomiju i matematiku.

U 17. st. u carstvu dolazi do ekonomske i kulturne krize. Mnogi problemi imaju uzroke u
korupciji, falsificiranju dokumenata, zapošljavanju nestručnog kadra i pojavi ortodoksih
islamskih redova. Generalna situacija se odrazila i na školstvo te kvalitet obrazovanja opada, a
na mjesto muderisa se često postavljaju nekvalitetni predavači. „U 17. st. opada interesovanje
za pozitivne nauke i predmeti se više zatvaraju u okvire fikha. Matematika, astronomija i
filozofija su kao predmeti u školama ostali u drugom planu. Dešavalo se da na mjesta
predavača dolaze oni koji nemaju ni osnovna znanja iz ovih nauka.“ 4 U tom periodu će se
smanjiti izgradnja novih medresa, a nauka koja se razvija na Zapadu će nadmašiti osmansku.

2
Haso Popara, „Idžazetname u rukopisima Gazi Husrev-begove biblioteke- prilog pručavanju historije obrazo
vanja u BiH“, u: Anali Gazi Husrev- begove biblioteke, br. XXV-XXVI, Sarajevo, 2007. , str..5.
3
H. Ćurić., op. cit. str. 120-124.
4
Adnan Adivar, Nauka kod osmankih Turaka, (Zenica: Dom Štampe, 1999.), s turskog prevela :Kerima Filan,
str. 177.
Ukupan broj podignutih medresa u Bosni i Hercegovini nije precizan jer nisu sačuvane sve
vakufname, a mnoge medrese su vremenom srušene ili oštećene. Ismet Kasumović u svom
djelu navodi da je prema dostupnim podacima u Sarajevu postojalo 15 medresa, u Mostaru
10, u Foči 3, u Banjoj Luci 5, u Travniku 3, te navodi još 26 manjih mjesta u kojima su
postojale medrese.5

Uz medresu je skoro uvijek postojala biblioteka. Knjige su bile uvakufljene, a u vakufnami se

obično navodio broj knjiga, a ponegdje i naslovi. U Sarajevu su postojale dvije javne
biblioteke, a to su Gazi Husrev-begova biblioteka i biblioteka uz Atmejdansku medresu.

U medresama se često vršilo prepisivanje rukopisa i udženika. Broj prepisa nekog udžbenika
može biti pokazatelj koliko se ta knjiga često koristila u nastavi. Česti su slučajevi da se
prepisi rukopisa i knjiga koje su se koristile u jednoj medresi nađu u fundusu druge medrese.
To se može objasniti selidbom, posudbom, poklanjanjem djela ili povjeravanjem knjiga na
čuvanje. Obično su muderisi, učenici ili drugi učeni ljudi prepisivali spise. Osman Lavić je
prikupio podatke o rukopisima koji su se prepisali u Jajcu, a danas se nalaze u mnogim
drugim biblioteka i arhivima. Neki od tih rukopisa imaju oznake da su prepisani u tvrđavi, u
džematu ili u medresi. „Tako je u periodu od 1623. do 1861. godine, prema nama dostupnim
izvorima, prepisano dvadeste pet djela, i to osamnaest na arapskom i sedam na turskom
jeziku. Tematska zastupljenost prepisanih djela izgleda ovako: 8 djela iz fikha, 5
leksikografije, 4 tefsira, 2 akaida i književnosti te po jedno iz etike, historije i kozmografije.“6

Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu je imala status više škole. Visokim školama su se
smatrale Semanija, Sulejmanija i fakultet Aja Sofija. Svršenici ostalih medresa su se mogli
dodatno školovati u tetimama kako bi nastavili školovanje u nekoj od tih visokoobrazovnih
ustanova. Gazi Husrev-beg u vakufnami određuje karakter škole, predmete koji će se izučavat
i kompetencije koje mora imati. Profesor u medresi mora biti učen, plemenit, savršen,
iskusan i predavat će racionalne i tradicionalne discipline. „On će predavati: al-tafsir, al-hadis,
al-ahkam, al-usul, al- ma'aniwa al-bazan, al-kalam i ostalo što bude zahtijevalo mjesto i
običaj.“7 Odredbom da će se izučavati nauke koje zahtijevaju mjesto i običaj je omogućilo
medresi da mijenja plan i program rada, te da uvede svjetovne nauke koje su vremenom
5
I. Kasumović, op. cit.
6
Osman Lavić, „Prepisivači rukopisa iz Jajca“, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. XVII-XXVIII,
Sarajevo, 2008, str. 160.
7
Omer Nakičević, „Mjesto Gazi Husrev-begove medrese u sistemu osmansko-turskog školstva i sistem školstva
u osmanskoj Turskoj“, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke , br. IX-X, Sarajevo, 1983. , str. 158.
postale neophodne u školskom sistemu. Osman Nakičević u nastavku teksta iznosi podatak da
medrese koje su podizali namjesnici nisu mogle imati status visoke škole jer su samo sultani
mogli podignuti školu visokog ranga, a svršenik takve škole je registrovan kod kazaskera i
čekao je namještenje u prosvjeti ili u sudstvu. Vakufnamom se propisuje da muderis prima
plaću od 50 akči dnevno. U Gazi Husrev-begovoj medresi se jedno vrijeme školovao i jedini
šejhulislam iz Bosne i Hercegovine - Hadži Mehmed Refik ef. Hadžiabdić ( umro 1871. g. ).8

I u vremenu krize u carstvu su se nastavile podizati medrese na periferiji carstva ali ne tako
intenzivno kao u 15. i 16. stoljeću. Mustaj-beg je 1642. g. sagradio medresu u Livnu.
„Mustaj-beg je odredio da se u njoj predaje: tefsir (tumačenje Kur'ana), hadis (tradicija, život,
riječi i djela Muhamedova), fikh (šerijatsko pravo), Mesnevi (mistični epos Dželaludina
Rumija), meani (arapska stilistika i retorika), bejan (poetika), kelam (apologetika), mantik
(logika) itd... od prihoda svog vakufa odredio je, pored ostalog, muderisu 40 akči dnevno, a
učenicima za dnevnu opskrbu po 5 akči.“9 Elči Hadži Ibrahim-paša je 1705. g. u Travniku
podigao medresu internatskog tipa. Muderis je imao plaću od 15 akči dnevno, a učenici su
mogli koristiti biblioteku u kojoj je zavještano 103 naslova.10 Muderis u medresi Derviš-paše
Bajezidagića u Mostaru je ima dnevnu plaću od 10 akči, a morao je predavati Mesneviju. 11
Prvu poznatu biblioteku u Mostaru je podigao Karađoz-beg 1570. g., a uz nju i medresu u
12
kojoj je muderis imao plaću od 20 akči dnevno. U toj medresi je svojevremeno predavao i
Mustafa Ejubović Šejh Jujo.

Kroz kratak pregled nekoliko navedenih medresa moguće je utvrditi da je prema plaćama koje
su primali mudrisi, Gazi Husrev-begova medresa imala status više škole, a ostale medrese su
bile u rangu haridž medresa.

Od hanikaha koji su podignuti u Bosni i hercegovini od 15. do 19. stoljeća izvajaju se Gazi
Husrev-begov u Sarajevu, Koski Mehemd-pašin u Mostaru i hanikah Mehmeda Čauša u
Konjicu. Hanikasi su bili halvetijskog reda, a izučavali su poslaničku tradiciju i tesavvufska
djela.

8
H. Ćurić, op. cit., str. 134.
9
H. Ćurić, op. cit. str. 94.
10
ibid.
11
ibid.
12
ibid.