Miroslav Krleža (književni portret)

Kad bi se u jednom izdanju Sabranih djela prikupilo sve što je objavio Miroslav Krleža u knjigama,
časopisima, novinama, takvo bi izdanje obuhvatilo više od 30.000 stranica, vjerojatno oko 80 knjiga, s
približno 400 stranica po knjizi. (Slavko Goldstein)

Krležina je pojava bila big bang za hrvatsku književnost. Razmjeri, odnosi, mjerila, aksiološki parametri –
ništa više nakon njega nije bilo isto. Krleža je bio vulkan i njegova nevjerojatna stvaralačka energija izbacila
je već u idućih nekoliko godina mnoštvo knjiga i tekstova po časopisima.. (Krešimir Nemec)

- rodio se u Zagrebu 7. 7. 1893. – neki navode da je njegovo rođenje povezano s brojem 7 – rodio se 7.7. u
kući u Zagrebu pod brojem 7 u 7 sati ujutro
- otac mu je bio gradski redarstveni nadstražar, a majka kućanica – ne spominje roditelje kao posebno
bliske osobe u svojemu životu
- može se reći važnu ulogu u njegovu životu imala je baka po majci Terezija
- kao devetogodišnjak bio je ministrant u zagrebačkoj katedrali
- nakon osnovne škole školovanje nastavlja u gimnaziji (bio je odličan i pohvaljivan učenik)
- nakon gimnazije odlazi u Pečuh u Kadetsku školu – tamo je imao profesora pod čijim je utjecajem
zavolio književnost i čitanje
- kao jedan od najboljih učenika dobiva stipendiju za vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti koju je
svojevoljno napustio nakon dvije godine i vratio se u Zagreb (1913.)
- neposredno prije Prvog svjetskog rata Krleža bježi u Srbiju kako bi postao dobrovoljac u njihovoj vojsci –
bio je osumnjičen kao špijun pa ga vlasti u Srbiji protjeravaju te se on vraća u A-U
- 1915./1916. – u vrijeme Prvog svjetskog rata dodijeljen je pričuvnoj časničkoj školi u Zagrebu, a 1916.
otpremljen je na bojišnicu u Galiciju – to ga je potaknulo da kasnije napiše zbirku novela Hrvatski bog
Mars u kojoj vrlo zorno opisuje stradanje hrvatskih vojnika u Galiciji gdje je i sam bio
- Bitka u Galiciji, u kojoj je prema povijesnim podatcima poginulo 630 000 vojnika, vodila se od 26. ožujka
do 17. rujna 1914. godine, između austrougarske vojske te ruske vojske, čijom pobjedom je bitka i
završila. (Saša Novak) – piše dramu Galicija
- boravio je vrlo kratko u ratu zbog lošeg zdravstvenog stanja – imao je početak tuberkuloze te je
smješten u vojnu bolnicu, a kasnije privremeno oslobođen vojne službe
- u toj prvoj fazi Krleža gaji naklonost prema Srbiji i priželjkuje ujedinjenje Južnih Slavena iz A-U u novu
državu s predvodnicom Srbijom – Srbija kao južnoslavenska matica (ali ravnopravna)
- nakon stvaranja Kraljevine SHS Krleža je bio oduševljen Lenjinom te se priključio komunističkom pokretu
– u to je vrijeme pisao srpskom ekavicom kao i svi tadašnji književnici Cesarec, Šimić, Andrić, Ujević… - u
to je vrijeme to bilo prihvaćeno jer se podržavala tada aktualna ideja o ujedinjenju svih naroda u jednu
državu, stoga mladi književnici prihvaćaju tezu o stvaranju zajedničkoga jezika (zvao se on hrvatski ili
srpski). Međutim, kasniji povijesni događaji pokazali su da u zajedničkoj državi nemaju svi narodi
ravnopravan status, a centralizacija političke vlasti u Beogradu dovela je do širenja srpskoga jezika na
područja javnoga života u Hrvatskoj (vojska, sudstvo, državna uprava, novinarstvo) – u takvim
okolnostima hrvatski pisci polako odustaju od ekavice, što je kulminiralo atentatom na hrvatske
poslanike u beogradskoj skupštini – dokaz da je nemoguća ravnopravnost naroda u Kraljevini SHS
- pod jugoslavenstvom je smatrao ravnopravan razvoj svih južnoslavenskih nacionalnih komponenti –
međutim upravo na planu ravnopravnosti i jednakosti Kraljevina SHS je zakazala – hrvatski nacionalni
interesi ozbiljno su ugroženi, a Krleža je protivnih velikosrpske ideologije
- 1928. Nakon atentata u beogradskoj skupštini, lijevo orijentirani pisci okupljaju se oko dviju
suprotstavljenih estetika: na jednoj su strani zagovornici socijalne literature, a na drugoj zagovornici
modernističke poetike. Taj je međuratni spor lijevo orijentiranih intelektualaca u književnosti poznat kao
sukob na književnoj ljevici. U središtu se našao i Krleža zagovarajući autonomiju umjetnosti.
- Titova Jugoslavija kao suprotnost Kraljevini SHS/Jugoslaviji na planu ravnopravnosti
- kako se bližio Drugi svjetski rat tako je slabila i njegova vjera u komunizam
- slijedila je faza šutnje i/ili prešućivanja (1941–1945). Ta se faza poklapa s razdobljem trajanja NDH.
Odmah po konsolidaciji ustaške vlasti Krležine su knjige zabranjene, a njihovo posjedovanje moglo je za
vlasnika imati fatalne posljedice. Ustaški general Štancer proglasio je Krležinu zbirku novela Hrvatski bog
Mars ruglom i sramotom kojom se truje hrvatska mladež. Sve vrijeme postojanja NDH Krležu su nastojali
izbrisati iz kolektivnoga pamćenja: knjige su mu zabranjene, drame mu se ne izvode na pozornici,
izbačen je iz udžbenika, nema ga u antologijama, ignoriraju ga u svakoj prilici, nastoji se izbjeći – gdje
god je moguće – čak i spominjanje njegova imena.

*Sukob na književnoj ljevici

U lijevome pokretu od 1928. vode se polemike u kojemu smjeru treba ići umjetnost. S jedne strane
formirana je skupina intelektualaca, zagovarajući estetiku socijalne umjetnosti – socrealizma.

Socijalna književnost trebala bi zrcaliti temeljne preokupacije te idejne koncepte socijalizma. Dakle, radi se
o zagovaranju tendenciozne i utilitarne poetike – podređivanju umjetnosti ideologiji.

Vrlo značajan događaj razumijevanje početka sukoba na ljevici bit će „Druga konferencija Međunarodnoga
udruženja revolucionarnih pisaca,“ u Harkovu 1930. Naime, udruženje revolucionarnih pisaca na
konferenciji donijelo je niz direktiva i uputa nacionalnim i regionalnim udruženjima pisaca diljem
europskoga lijevog pokreta s ciljem širenja iskustava proleterske književnosti prve zemlje socijalizma, SSSR-
a. Krleža se apsolutno protivio bilo kakvomu obliku nametanja bilo kakvih smjernica u umjetnosti.

Kulminacija piščeva nezadovoljstva predstavlja „Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića iz

1932.“ „Predgovor“ po piščevim riječima „šetnja je kroz Louvre“.

Svojevrstan pregled povijesti umjetnosti i apologija talentu naspram utilitarnom diletantizmu.

Supruga Bela Krleža

- zajedno su proveli 62 godine, djece nisu imali

- Bela je po zanimanju bila učiteljica, a postala je uspješna kazališna glumica (igrala je uloge u Krležinim
dramama Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda i Aretej)
- koliko su značili Miroslav i Bela Krleža jedno drugom, najbolje kazuje podatak da su i umrli u istoj godini.
Belina smrt 23. 4. 1981. duboko deprimira M. Krležu i “napušta ga volja za životom”.
- M. Krleža napisao je Pismo Beli u bolnicu sljedećeg sadržaja

Zagreb, 27.3. 1981.

Draga moja B.,
Stiglo je proljeće na Gvozd. Zvoni zvono Sv. Marka, kotrljaju se srebrne lopte zvonjave po našem krovu,
sunčano jutro, kosovi, dobro jutro, nadam se da si dobro spavala.
“Pod ovim tornjem Sv. Marka”, davno u davnoj davnini, prije mnogo godina, srela se jedna djevojčica s
jednim dječakom, koji je pisao pjesme… Taj(mladić) ni danas ne radi drugo, nego piše pjesme, a jedna od
njih je i ovo pismo.
Do viđenja, Tvoj M. K.

- u rujnu 1891. obolijeva od upale pluća i umire 29. 12. 1981.

- u Zagrebu – Memorijalni dom u kojem je živio i radio M. Krleža sve do svoje smrti 1981. godine