Teorijski aspekt planiranja

Kao znanstvena disciplina upravljanje ljudskih resursa nastalo je prvotno u okviru drugih
znanosti, posebice psihologije i sociologije, ali ekonomija iskazuje poseban interes za tu
disciplinu zbog funkcije koju najbolje opisuje pojam “intelektualnog kapitala”. U suvremenim
poduzećima Zapada menadžer ima funkciju pribavljanja kvalitetnih ljudi. On brine o njihovoj
motivaciji, obrazovanju i razvoju što je ujedno najvažnija odrednica upravljanja ljudskih resursa.
Međutim, taj pojam označava i specifičnu filozofiju koja u ljudima vidi najvažniji resurs i
potencijal (Bahtijarević-Šiber, 1999).
Predmet svakog upravljanja ljudskih resursa je adekvatna organizacija svih aktivnosti koje se
odnose na upravljanje zaposlenicima poduzeća, odnosno podrazumijeva koordinaciju svih
ljudskih resursa, planiranje njihove strukture, znanja i sposobnosti, motivacija i ostalih
karakteristika da bi ostvarivali planirane poslovne rezultate. Cilj upravljanja ljudskim resursima je
omogućiti takvu radnu okolinu djelatnicima i takvo profesionalno usmjeravanje da se omogući
ostvarenje aktualnih, razvojnih i strategijskih ciljeva poduzeća.
U svojim istraživanjima Bahtijarević-Šiber navodi faktore koji utječu na upravljanje ljudskim
resursima i dijeli ih na unutarnje i vanjske. Kao unutarnje faktore navodi upravljanje
(menadžment), veličinu organizacije, vrstu djelatnosti i tehnološku opremljenost rada, zatim faze
razvoja organizacije te organizacijsku kulturu, dok za vanjske faktore posebno navodi ekonomski
sustav, institucionalne faktore, tržište rada te kulturu društva.