1

DONNA TARTT

The Goldfinch 2013

2
 Majci,
Claudeu

3
 I.
__________

Apsurd ne izbavlja, on veže.

A LBERT C AMUS

4
 Prvo poglavlje

Dječak s lubanjom

i.
_______

D OK SAM JOŠ BIO U A MSTERDAMU , PRVI SAM PUT NAKON MNOGO GODINA SANJAO MAJKU .
Bio sam zatvoren u hotelu više od tjedan dana, bilo me strah ikoga zvati ili izaći; srce mi se koprcalo
i probijalo kroz prsa na čak i najnevinije zvukove: zvono dizala, zveckanje kolica za posluživanje,
pa i crkvena zvona na puni sat; de Westertoren, Krijitberg, neka tamna oštrina u tom zveketu, neki
prožeti bajkoviti osjećaj propasti. Danju bih sjedio na rubu kreveta pokušavajući dokučiti
televizijske vijesti na nizozemskom (što je bilo besmisleno jer nisam znao ni riječi nizozemskoga), a
kad bih odustao, sjeo bih kraj prozora i zagledao se u kanal, ogrnut kaputom od devine dlake - New
York sam napustio u žurbi, a odjeća koju sam ponio nije bila dovoljno topla, čak ni u zatvorenome.
Vani je vrvjelo od zbivanja i veselja. Bio je Božić, svjetla su noću svjetlucala na mostovima preko
kanala; dames en heren rumenih obraza, ogrnuti šalovima koji lepršaju na ledenom vjetru, jurili su
niz popločenu cestu privezavši jelke za stražnje dijelove bicikala. Popodne bi amaterski sastav
svirao božićne pjesme koje su tanušno i krhko lebdjele zimskim zrakom.
Nagurani pladnjevi, previše cigareta, mlaka votka iz arodromskog dućana. Tijekom tih
nemirnih izoliranih dana upoznao sam svaki centimetar sobe onako kako se zatvorenik zbliži sa
svojom ćelijom. Prvi sam put bio u Amsterdamu; grad skoro uopće nisam vidio, ali sama mi je soba,
svojom tmurnom, prohladnom, suncem izbijeljenom ljepotom, dala jasan uvid u sjevernu Europu,
minijaturni model Nizozemske: kreč i protestantska čestitost isprepletena s pomno obojenim
luksuzom dopremljenim trgovačkim brodovima s Istoka. Pretjerano sam mnogo vremena proveo
istražujući sićušan par ulja na platnu s pozlaćenim okvirom koji je visio iznad komode, na jednom
seljaci koji se kližu na zaleđenu jezeru pokraj crkve, na drugom jedrilica koja poskakuje na
uzburkanu zimskome moru: ukrasne imitacije, ništa posebno, iako sam ih promatrao kao da kriju
šifrirani ključ do srca starih flamanskih majstora. Vani je susnježica kucala na prozorsko staklo i
sipila nad kanalom; iako je brokat bio raskošan, a sag topao, zimska je svjetlost ipak nosila hladan
prizvuk 1943., nestašice i štednje, slaba čaja bez šećera i odlaska na počinak praznog želuca.
Svako jutro dok je vani još bio mrak, prije nego što bi nova služba stigla na posao a predvorje se
popunilo, sišao bih niza stepenice po novine. Hotelsko osoblje potiho je koračalo i došaptavalo se, a
pogledi su im hladno prelazili preko mene kao da me zapravo ne vide, kao da ne zamjećuju
Amerikanca iz sobe 27 koji nikad ne silazi tijekom dana; pokušao sam se uvjeriti da će si voditelj
noćne smjene (tamno odijelo, vojnička frizura, naočale s debelim okvirom) dati truda da spriječi
probleme ili izbjegne gnjavažu.
U Herald Tribuneu nije bilo ni riječi o mojoj neugodnoj situaciji, ali priča je preplavila nizozemske
novine u gustim odsječcima teksta na stranom jeziku koji su primamljivo visjeli tek na korak od
moje sposobnosti razumijevanja. Onopgeloste moord. Onbekende. Pošao sam gore i vratio se u krevet
(potpuno odjeven jer je u sobi bilo toliko hladno) i raširio novine po ukrasnom prekrivaču:
fotografije policijskih vozila, vrpcom ograđeno mjesto zločina, čak je i napise pod slikama bilo
nemoguće dešifrirati, a iako nisu znali kako se zovem, nikako nisam mogao znati imaju li moj opis
ili skrivaju informacije od javnosti.
Soba. Radijator. Een Amerikaan met een strafblad. Maslinasto zelena voda u kanalu.
Kako sam bio promrzao i bolestan i uglavnom nisam znao što ću sa sobom (nisam ponio ni
knjigu ni toplu odjeću), većinu dana provodio sam u krevetu. Noć bi pala usred popodneva. Često
bih - okružen razbacanim novinama koje bi šuštale poda mnom - utonuo u san i trzao se, a snove bi
5
mi većinom okaljala ista neodređena tjeskoba koja bi prokrvarila i do budnih sati: sudski slučajevi,
prtljaga otvorena na asfaltu i moja odjeća razbacana posvuda, beskrajni aerodromski hodnici
kojima sam bježao prema avionima znajući da na njih neću stići.
Zahvaljujući groznici nanizalo mi se mnogo čudnih i vrlo živopisnih snova, znojenja u kojemu
bih se tresao ne znajući je li noć ili dan, ali posljednje i najgore noći sanjao sam majku: brz, tajnovit
san koji mi se više doimao kao posjet. Bio sam u Hobiejevoj trgovini - to jest u nekom sablasnom
snovitom prostoru koji je na nju nalikovao - kad se odjednom pojavila iza mene, tako da sam
ugledao njezin odraz u zrcalu. Već samim pogledom na nju paralizirala me sreća: bila je to ona, do
najsitnijeg detalja, s pravim uzorkom njezinih pjega, nasmiješila mi se, ljepša ali ne i starija, crne
kose i usana smiješno izvijenih prema gore; nije bila san, već prisutnost koja je ispunila cijelu
prostoriju: sila kakvom samo ona vlada, oživljena drugost. Koliko god sam to želio, znao sam da se
ne mogu okrenuti, da bih pogledavši je u oči prekršio zakone njezina i svojeg svijeta; došla mi je
jedinim načinom kojim je mogla i oči su nam se na dug i miran trenutak susrele u zrcalu; no kad se
činilo da će progovoriti - kao da se u njoj radost stopila s ljubavlju i ogorčenošću - među nas je
uklizila tama i ja sam se probudio.

ii.
________

S VE BI BILO BOLJE DA JE PREŽIVJELA . M EĐUTIM , UMRLA JE KAD SAM BIO MALI , A IAKO SAM
za sve što mi se kasnije dogodilo posve sam kriv, kad sam nju izgubio, izgubio sam smjerokaz koji
me mogao uputiti na neko sretnije mjesto, u neki naseljeniji ili ugodniji život.
Njezina smrt, linija razgraničenja: Prije i Poslije. Iako je to tužno priznati nakon toliko godina,
još uvijek nisam upoznao nikoga tko bi me volio kao što me ona voljela. U njezinoj bi nazočnosti sve
živnulo; odisala je šarmantnom teatralnom energijom i njezin je pogled na svijet bio obojen življe
nego što obično jest - sjećam se kako smo nekoliko tjedana prije njezine smrti kasno večerali u
jednome talijanskom restoranu u Villageu, i kako me zgrabila za rukav opazivši odjednom gotovo
bolnu ljupkost rođendanske torte s upaljenim svjećicama koju su iznijeli iz kuhinje, jedva zamjetni
krug svjetlosti koja je treperila ispod tamnog stropa, a zatim i spuštanje torte da plamti usred
obitelji, lice jedne stare gospođe oplahnuto blaženstvom, osmijesi svuda ukrug, konobari koji se
udaljavaju držeći ruke na leđima - sasvim obična rođendanska večera kakvu možete vidjeti u
svakom prosječnom restoranu u centru, a siguran sam da je se kasnije ne bih ni sjetio da ubrzo
nakon toga nije umrla, ali stalno mi je dolazila u misli nakon njezine smrti i vjerojatno ću o njoj
razmišljali cijelog života: o tom krugu svijeća, tom živom prizoru svakodnevne, uobičajene sreće za
koju sam prikraćen otkako sam ostao bez nje.
Bila je i prelijepa. To je gotovo manje bitno, no ipak, bila je. Kad je stigla u New York iz Kanzasa,
povremeno je radila kao manekenka iako joj je pred objektivom uvijek bilo previše nelagodno da bi
u tome bila jako dobra; što god je u njoj postojalo, nije se uspjelo preslikati na film.
A opet je bila u cijelosti svoja: prava rijetkost. Ne sjećam se da sam ikad vidio nekoga drugog
tko bi joj zbilja nalikovao. Imala je crnu kosu, svijetlu put koju bi ljeti osule pjege, bljedosive oči s
puno svjetla; u silueti njezinih jagodica ogledao se osebujan spoj plemenskoga i keltskoga, pa bi
ljudi ponekad nagađali da je Islanđanka. Zapravo je bila napola Irkinja, a napola Cherokee
Indijanka iz jednoga grada u Kanzasu blizu granice s Oklahomom; voljela me nasmijavati
nazivajući se starom Oklahomkom iako je bila blještava i žilava i uglađena poput trkaćeg konja. Takav
egzotični karakter fotografija nažalost ne prašta jer se na njoj doima preoštar - pjege prekrivene
šminkom, kosa začešljana u rep na zatiljku poput kakva plemića iz Priče o Genjiju - i na njoj se
uopće ne vidi njezina toplina, njezina vesela nepredvidivost, koju sam u njoj najviše volio. Iz
mirnoće koju odaje na slikama vidi se koliko je nepovjerenje imala prema fotoaparatu: poput
oprezne tigrice koja se priprema za napad. No u životu nije bila takva. Kretala se uzbudljivom

6
žustrinom, naglim i laganim pokretima, i uvijek je sjedila na rubu stolca poput kakve duge i
elegantne močvarne ptice koja samo čeka da se trgne i odleti. Obožavao sam njezin parfem od
sandalovine, grub i neočekivan, i šuštanje njezine uštirkane košulje kad bi se sagnula da me poljubi
u čelo. A njezin je smijeh bio dovoljan da poželite ostaviti sve što radite i pođete za njom niz ulicu.
Kamo god je išla, muškarci su je pogledavali krajičkom oka, a ponekad su je znali gledati tako da mi
je to pomalo smetalo.
Ja sam kriv za njezinu smrt. Drugi bi me uvijek prebrzo htjeli uvjeriti da nisam; i da, samo sam
dijete, tko je mogao znati, grozna nesreća, ušljiva sreća, moglo se dogoditi bilo kome, sve je to u potpunosti
točno, ali ja ne vjerujem ni riječi.
Dogodilo se to u New Yorku, 10. travnja, prije četrnaest godina. (Čak mi i prsti ustuknu na taj
datum; morao sam ih prisiliti da ga zapišu, da pokreću olovku po papiru. Nekoć je to bio posve
običan dan, a sad iz kalendara strši poput hrđava čavla.)
Da je taj dan prošao onako kako smo planirali, nezapaženo bi ispario u nebesa i nestao bez traga
kao i ostatak mojeg osmog razreda. Čega bih se od toga dana sada sjećao? Rijetko čega ili ničega.
No, naravno, ozračje toga jutra zornije mi je nego sadašnje, sve do natopljenog, vlažnog zraka. Tu je
noć kišilo, strašna oluja, trgovine su bile poplavljene, a neke stanice podzemne željeznice zatvorene;
nas dvoje stajali smo na pokislu sagu ispred naše zgrade, a naš najdraži vratar Goldie, koji ju je
obožavao, hodao je unatrag niz Pedeset sedmu ulicu podignute ruke i zviždeći zazivao taksi. Auti
su jurili kroz jezera prljave vode; oblaci nabrekli od kiše kotrljali su se visoko iznad nebodera,
razilazeći se pod udarima vjetra i pretvarajući u komade čistog plavog neba, a dolje na ulici, ispod
ispušnih plinova, vjetar je bio vlažan i mek poput proljeća.
“Eh, pun je, gospođo moja draga”, doviknuo je Goldie kroz buku na cesti, izmaknuvši se na
pločnik kad je taksi zapljusnuo iza ugla i ugasio svjetlo na krovu. Goldie je bio najmanji od svih
vratara: blijed, mršav, živahan čovječuljak, Portorikanac svijetle puti, bivši boksač perolake
kategorije. Iako je u licu bio podbuhao od pića (neki bi put u noćnu smjenu došao bazdeći po
J&B-ju), i dalje je bio žilav, mišićav i brz - uvijek se šalio, uvijek bi pušio na pauzi, prebacujući se s
noge na nogu i pušući u dlanove u bijelim rukavicama kad je bilo hladno, pričao viceve na
španjolskom i nasmijavao ostale vratare.
“Jako vam se žuri jutros?” upitao je moju majku. Na pločici mu je pisalo BURT D., ali svi su ga
zvali Goldie zbog zlatnog zuba i zato što mu prezime, de Oro, na španjolskomu znači “zlato”.
“Ne, vremena kao u priči, sve u redu.” No izgledala je iscrpljeno i ruke su joj se tresle dok je
ponovno vezala šal, koji se otimao i lebdio na vjetru.
Goldie je to zasigurno primijetio jer me pogledao (naslonivši se okolišavo na betonsku posudu
za biljke ispred zgrade, pogledavajući svuda osim u nju) s blagim neodobravanjem.
“Ne ideš na vlak?” upitao me.
“Moramo nešto obaviti”, neuvjerljivo je uzvratila majka kad je shvatila da ne znam što bih
rekao. Obično nisam obraćao pozornost na njezinu odjeću, no ono što je toga dana odjenula (bijeli
baloner, tanak ružičasti šal, crno-bijele mokasinke) toliko mi se usjeklo u pamćenje da je danas
gotovo samo takvu mogu pamtiti.
Bilo mi je trinaest godina. Grozno mi je kad se sjetim kako smo se čudno jedno prema drugome
ponašali toga posljednjeg jutra, dovoljno ukočeno da čak i vratar zamijeti; inače bismo druželjubivo
razgovarali, no tog jutra nismo jedno drugome imali što reći jer su me privremeno udaljili iz škole.
Dan ranije nazvali su je u ured; kući je stigla šutljiva i bijesna; što je najgore, nisam ni znao zašto su
me izbacili iako sam bio otprilike sedamdeset pet posto siguran da je gospodin Beeman (na putu od
kabineta do zbornice) pogledao kroz prozor na odmorištu drugog kata u potpuno pogrešnom
trenutku i ugledao me kako pušim u dvorištu škole. (To jest, vidio me kako stojim pored Toma
Cablea dok je on pušio, što je u mojoj školi bio gotovo isti prekršaj.) Moja majka mrzila je pušenje.
Njezini roditelji - o kojima sam obožavao slušali priče i koji su nepravedno preminuli prije nego što
sam ih upoznao - bili su ljubazni treneri konja koji su putovali zapadom i živjeli od uzgoja konja
Morgan: energični ljudi koji su pili koktele, igrali kanastu, svake godine odlazili na Kentucky Derby

7
i na svakom koraku držali cigarete u srebrnim kutijama. A onda je jednog dana dok se vraćala iz
staje baku presjeklo i počela je iskašljavati krv; ostatak majčinih tinejdžerskih dana na trijemu su im
stajale boce s kisikom, a u spavaćoj sobi rolete se više nisu podizale.
No kao što sam se bojao, i to opravdano, cigarete su bile samo kap koja je prelila čašu. Već sam
neko vrijeme imao problema u školi. Sve je počelo, to jest naglo se pogoršalo, kad je moj otac prije
nekoliko mjeseci pobjegao i ostavio mene i majku; nikad nam nije bio drag i majci i meni je
uglavnom bilo bolje bez njega, no drugi su bili šokirani i uznemireni zbog naprasnog napuštanja
(bez novca, alimentacije ili adrese na koju da mu proslijedimo poštu), a profesori moje škole na
Upper West Sideu tako su me sažalijevali, tako su mi željeli iskazati razumijevanje i podršku da su
mi dali - a bio sam stipendirani učenik - kojekakve olakšice i produljene rokove i druge i treće
prilike: mjesecima su mi otpuštali uže dok nisam uspio zaglaviti u predubokoj rupi.
I tako su nas dvoje - majku i mene - pozvali na vijećanje u školu. Sastanak su nam zakazali tek u
jedanaest i trideset, ali kako je majka morala uzeti slobodno jutro, rano smo krenuli na West Side -
da doručkujemo (a, pretpostavljao sam, i da ozbiljno porazgovaramo) i da kupi rođendanski
poklon za nekoga s posla. Prethodnu je noć bila budna do dva i trideset, lice joj se napinjalo pod
sjajem računala dok je pisala mailove i pokušavala pripremiti teren za jutro koje će provesti izvan
ureda.
“Ne znam kako vi”, Goldie se poprilično naprasno obratio mojoj majci, “ali meni je ovog
proljeća i vlage već preko glave. Kiša, samo kiša—” Zadrhtao je, pravio se da povlači ovratnik i
pogledao prema nebu.
“Popodne bi se trebalo razvedriti.”
“Ma da, znam, ali ja sam spreman za ljeto.” Trlja dlanove. “Ljudi bježe iz grada, mrze ga, žale se
na vrućinu, ali ja sam tropska ptica. Što toplije, to bolje. Samo daj!” Pljesnuo je i počeo uzmicati niz
ulicu. “A znate što mi je najbolje, kako se sve ovdje umiri u srpnju—? Zgrade prazne i pospane,
nikoga nema, znate?” Pucnuo je prstima, taksi je projurio pored njega. “To je moj godišnji.”
“Zar vam nije prevruće?” Moj je suzdržljivi otac to mrzio - tu njezinu sklonost čavrljanja s
konobaricama, vratarima, uzdihalim starcima iz kemijske čistionice. “Mislim, zimi barem možete
obući još jedan kaput—”
“Čujte, radite li vi zimi na vratima? Kažem vam da je ledeno. Koliko god kaputa i kapa navukli.
Stojiš ovdje u siječnju, veljači, a vjetar udari s rijeke? Brrr.“
Napeto grizući palac, buljio sam u taksije koji su jurili pokraj Goldiejeve podignute ruke. Znao
sam da mi se do vijećanja u jedanaest i trideset sprema mučno čekanje; mogao sam samo stajati
mirno i pokušati ne izlanuti inkriminirajuća pitanja. Nisam imao pojma čime bi majku i mene mogli
iznenaditi kad nas dovuku u ured; sama riječ “vijećanje” podsjeća na saziv nadležnih, optužbe i
konfrontaciju, na moguće izbacivanje. Bilo bi katastrofalno da izgubim stipendiju; ostali smo bez
novca kad nas je otac napustio; jedva smo uspijevali plaćati najamninu. Povrh svega, sludio sam se
od brige da je gospodin Beeman nekako doznao da smo Tom Cable i ja provaljivali u prazne
vikendice kad sam bio kod njega u Hamptonsu. Kažem “provaljivali” iako nismo obili nijednu
bravu niti učinili ikakvu štetu (Tomova majka bila je agentica za prodaju nekretnina; ulazili smo
pomoću rezervnih ključeva koje smo maznuli s police u njezinu uredu). Uglavnom smo njuškali po
ormarima i zagledavali se u ladice, ali neke smo stvari i uzeli: pivo iz hladnjaka, neke igrice za Xbox
i jedan DVD (Jet Li, Vjerni Danny), i novac, oko devedeset dva dolara: zgužvane petice i desetke iz
kuhinjske posude, hrpe sitniša iz prostorija za pranje rublja.
Kad god bih se toga sjetio, pozlilo bi mi. Prošlo je već nekoliko mjeseci otkako sam bio kod
Toma i pokušavao sam se uvjeriti da gospodin Beeman nikako nije mogao doznati da smo ulazili u
te kuće - kako bi doznao? Misli su mi letjele i mahnitale u svim smjerovima. Odlučio sam da neću
odati Toma (iako nisam baš bio siguran da on mene nije odao), ali u finu sam se kašu uvalio. Kako
sam mogao biti toliko glup? Provaljivanje je zločin; ljudi zbog toga idu u zatvor. Satima sam te
prethodne noći ležao budan na mukama, vrteći se i promatrajući kako kiša u grubim naletima
udara o prozor, razmišljajući što da kažem ako me suoče s time. No kako sam se mogao obraniti

8
kad nisam ni znao što oni znaju?
Goldie je duboko i glasno uzdahnuo, spustio ruku i unatraške se vratio do moje majke.
“Nevjerojatno”, rekao joj je držeći iscrpljeno oko na cesti. “Poplavilo je u SoHou, za to ste čuli, a
Carlos mi kaže da su zatvorili neke ulice kod UN-a.”
Sumorno sam promatrao radnike kako se slijevaju iz gradskog autobusa, turobni poput roja
stršljena. Možda bi nam se posrećilo da smo se pješice spustili prema zapadu ulicu ili dvije, no
majka i ja imali smo već dovoljno iskustva s Goldiejem, pa smo znali da bi se uvrijedio kad bismo se
sami uputili dalje. No upravo je tada - tako iznenada da smo se svi lecnuli - taksi sa upaljenim
svjetlom doklizio s druge strane ceste do nas, podignuvši val vode koja je bazdila po kanalizaciji.
“Pazite!” rekao je Goldie skočivši u stranu kad se taksi ukopao pred nama, a zatim je primijetio
da majka nema kišobran. “Čekajte”, rekao je, uputivši se u predvorje, prema zbirci izgubljenih i
zaboravljenih kišobrana koje je čuvao u mjedenoj kanti pokraj kamina i dijelio tijekom kišnih dana.
“Ne”, rekla je majka, kopajući po torbi da nađe svoj sićušni prugasti kišobran na rasklapanje,
“nemoj se gnjaviti, Goldie, imam—”
Goldie se žurno okrenuo prema rubu pločnika i za njom zatvorio vrata taksija, a potom se
pognuo i pokucao na prozor.
“Neka vam je blagoslovljen dan”, rekao je.

iii.
_________

S EBE RADO SMATRAM PERCEPTIVNOM OSOBOM ( VALJDA TAKO SVATKO ZA SEBE MISLI ) I DOK
se sve ovo bilježi, lako bi bilo upasti u privlačnu zamku i ucrtati neku sjenu koja bi nam se nadvila
iznad glave. Međutim, budućnost mi je bila posve uskraćena; jedina mi je stravična briga bio
sastanak u školi. Kad sam nazvao Toma da mu kažem da su me isključili (šapćući preko fiksnog
telefona; oduzela mi je mobitel), nije bio osobito iznenađen. “Gledaj”, rekao je i prekinuo me, “ne
budi glup, Theo, nitko ništa ne zna, samo drži jebeni jezik za zubima”; prije nego što sam išta više
uspio izustiti, rekao je: “Oprosti, moram ići” i spustio slušalicu.
U taksiju sam pokušao malo otvoriti prozor da uđe zraka: nisam uspio. Zaudaralo je kao da je
netko na stražnjem sjedalu mijenjao prljave pelene, a možda se čak stvarno i posrao, a onda to
pokušao prikriti hrpom osvježivača zraka s aromom kokosa koji su mirisali na kremu za sunčanje.
Sjedala su bila masna i izlijepljena debelom trakom, amortizeri su gotovo potpuno otkazali. Kad
god bismo naletjeli na rupu, zubi su mi zaklepetali, baš kao i šuplji vjerski ukrasi koji su visjeli na
retrovizoru: medaljoni, minijaturni zakrivljeni mač koji se klatio na plastičnom lancu, bradati guru s
turbanom koji je pogledom probijao stražnje sjedalo podignuvši ruku u znak blagoslova.
Na Aveniji Park jurili smo niz redove tulipana koji su stajali u stavu mirno. Bollywoodski pop -
utišan do nečujnog, gotovo podsvjesnog cvileža - piskao je i siktao na rubu sluha. Lišće je na drveću
upravo pupalo. Dostavljači iz D’Agostino’sa i Gristed’sa gurali su kolica prepuna namirnica;
rastresene direktorice u visokim potpeticama nadirale su niz pločnik vukući bezvoljnu vrtićku
djecu za sobom; radnik u uniformi meo je nakupine u žlijebu na dršku za metenje; odvjetnici i
brokeri pružali su dlanove i mrštili čela gledajući u nebo. Dok smo se drmusali niz aveniju (majka je
djelovala očajno i stiskala naslon za ruku pokušavajući se stabilizirati), ja sam kroz prozor zurio u
mrzovoljna radna lica (zabrinute ljude u kabanicama koji se kroz raskršća valjaju u otužnoj gomili,
ljude koji piju kavu iz papirnatih šalica, razgovaraju na mobitel i kriomice pogledavaju u stranu) i
svim se silama trudio da ne mislim na sve neugodne sudbine koje bi me mogle snaći: u nekima me
čekao sud za maloljetnike, čak i zatvor.
Taksi se u naglom skretanju zaljuljao u Osamdeset šestu ulicu. Majka je uklizala u mene i
zgrabila me za ruku; vidio sam da je ljepljiva od hladna znoja i blijeda kao bakalar.
“Je li ti zlo od vožnje?” rekao sam i na trenutak zaboravio svoje muke. Imala je bolan,

9
nepomičan izraz lica koji sam itekako dobro poznavao: usnice su joj se stisnule, čelo sjajilo, a oči su
joj bile staklene i goleme.
Zaustila je, ali je uto dlanom prekrila usta kad se taksi uz škripu zaustavio na semaforu,
pogurnuvši nas naprijed, a onda nas pribivši uz sjedalo.
“Drži se”, rekao sam joj, a zatim se nagnuo naprijed i pokucao na zamašćeni pleksiglas, pa se
vozač (Sikh s turbanom) trznuo od iznenađenja.
“Čujte”, dozvao sam ga kroz rešetkasti otvor, “ovdje nam odgovara da izađemo, može?”
Sikh, čiji sam odraz vidio u okićenom retrovizoru, nije skidao pogled s mene.
“Želite ovdje izaći?”
“Da, molim vas.”
“Ali ovo nije adresa koju ste mi dali.”
“Znam, ali u redu je”, rekao sam i pogledao majku - razmazane maskare, klonula, prekapa
torbu da nađe novčanik.
“Je li dobro?” sumnjičavo je upitao vozač.
“Je, je, dobro je. Samo moramo izaći, hvala vam.”
Majka je drhtavim rukama izvukla zgužvanu hrpu vlažnih dolara i gurnula ih kroz rešetku.
Kad je Sikh provukao ruku i stisnuo ih u šaku (ravnodušno, okrenuvši pogled), izašao sam i otvorio
joj vrata.
Majka je skoro posrnula stajući na rubnik i zgrabio sam je za ruku. “Jesi li dobro?” upitao sam je
bojažljivo dok je taksi jurio dalje. Bili smo na sjevernom dijelu Pete avenije, medu vilama s
pogledom na park.
Duboko je uzdahnula, obrisala čelo i stisnula me za ruku. “Uh”, rekla je i hladila lice dlanom.
Čelo joj se sjajilo, oči su joj i dalje bile mutnjikave; izgledala je pomalo raskuštrano, poput morske
ptice koju je vjetar otpuhao u neočekivanom smjeru. “Oprosti, i dalje sam malo rasklimana. Hvala
bogu da smo izašli iz onog auta. Bit će mi dobro, samo mi treba zraka.”
Ljudi su kolali oko nas na vjetrovitom uglu: školarke u uniformama smijale su se, trčale i
zaobilazile nas; dadilje su gurale raskošna kolica s djecom u dva ili tri sjedala. Jedan užurbani
pravosudni otac projurio je pokraj nas vukući sinčića za zglob: “Ne, Bradene”, čuo sam kako govori
dječaku, koji ga je kaskom nastojao sustići, “ne smiješ tako razmišljati, važnije je raditi posao koji
voliš—”
Maknuli smo se u stranu da izbjegnemo sapunicu koju je pazikuća izlio iz kante na pločnik
ispred svoje zgrade.
“Reci mi, molim te”, rekla je majka stišćući sljepoočnicu prstima, “je li u meni stvar ili je onaj
taksi bio nevjerojatno—”
“Odvratan? Hawaiian Tropic i dječji drek?”
“Dakle, stvarno”, hladila je lice dlanom, “sve bi bilo u redu da nije bilo onih zaustavljanja i
kretanja. Dobro sam se osjećala, a onda me odjednom pogodilo.”
“Zašto jednostavno ne zamoliš da sjedneš naprijed?”
“Zvučiš kao tvoj otac.”
Posramljeno sam okrenuo glavu - i ja sam osjetio taj tračak njegova pametujućeg tona. “Idemo
pješice do Madisona pa ćemo tamo naći neko mjesto gdje bi mogla sjesti”, rekao sam. Umirao sam
od gladi, a ondje je bila jedna zalogajnica koju sam volio.
No ona je - gotovo se stresavši, pod naletom vidljiva vala mučnine - odmahnula glavom.
“Zrak.” Elegantno crni podočnjaci od razmazane maškare. “Na zraku mi je dobro.”
“Može”, rekao sam malčice prebrzo, željan da joj ugodim. “Kako god.”
Silno sam se trudio biti obziran, ali majka je - mušičava i smušena - osjetila moj ton; zagledala se
u mene pokušavši dokučiti što mi je na pameti. (To je bila još jedna loša navika iz koje se nismo
mogli iskopati zahvaljujući godinama koje smo proveli s mojim ocem: pokušavali smo jedno
drugome čitati misli.)
“Molim?” rekla je. “Želiš nekamo ići?”

10
 “Pa, ovaj, ne, baš i ne”, rekao sam, zakoračivši unatrag i zabrinuto se ogledajući; iako sam bio
gladan, osjećao sam da stvarno ne mogu ništa zahtijevati.
“Bit će mi dobro. Daj mi još minutu.”
“Možda—” nervozno treptanje, što je htjela, što bi je zadovoljilo? - “što kažeš da sjednemo u
park?”
Laknulo mi je kad je kimnula. “U redu", rekla je jednim tonom glasa kojim me podsjećala na
Mary Poppins, “ali samo dok ne dođem k sebi”, i krenuli smo prema pješačkom prijelazu na
Sedamdeset devetoj ulici, pokraj ošišanoga grmlja u baroknim žardinijerama i glomaznih vrata sa
željeznim ukrasima. Svjetlost je izblijedjela do industrijski sive, a povjetarac je bio težak poput pare
iz čajnika. Prekoputa ceste, pokraj parka, umjetnici su postavljali svoje štandove, odmatali platna,
pribadali akvarelne preslike katedrale svetog Patrika i Bruklinskog mosta.
Hodali smo u tišini. Mozak mi je užurbano prevrtao po vlastitim nevoljama (jesu li zvali
Tomove roditelje? Zašto ga to nisam pitao?) i jelovniku za doručak čim je uspijem odvući u
zalogajnicu (omlet s više slanine i domaći krumpir; ona će jesti što i inače jede, raženi tost s
poširanim jajima i šalicu crne kave) pa gotovo i nisam obraćao pozornost kamo idemo kad sam
shvatio da je upravo nešto rekla. Nije gledala mene, već prema parku; njezin me izraz lica podsjetio
na jedan slavni francuski film kojemu nisam znao naslov, u kojemu smeteni ljudi hodaju niz
vjetrovite ulice i svašta govore, a nitko međusobno ne razgovara.
“Što si rekla?” upitao sam je nakon nekoliko zbunjenih otkucaja, požurivši da je sustignem.
“Vrijeme nije—”
Kao da se uplašila, kao da je zaboravila da sam s njom. U bijelom baloneru, koji je vijorio na
vjetru, izgledala je poput dugonogog ibisa, kao da se sprema raširiti krila i odlebdjeti iznad parka.
"Kakvo nije vrijeme?”
“A!” Lice joj je bilo zblenuto, a onda je zatresla glavom i prasnula u svoj zvonki, dječji smijeh.
“Ma ne. Rekla sam vremenska anomalija.”
Iako je to što je izgovorila bilo stvarno čudno, znao sam na što je mislila ili sam barem tako
mislio - na onaj drhtaj isključenosti, na nestale sekunde na nogostupu poput procjepa izgubljenog
vremena ili pokojeg kadra izrezanog iz filma.
“Ma ništa, psiću, samo ovo mjesto.” Raskuštrala mi je kosu i natjerala me na iskošeni,
poluposramljeni osmijeh: psićem me zvala kad sam bio mali i nije mi se sviđalo, kao ni raskuštrana
kosa, no iako sam se glupavo osjećao, bilo mi je drago što je bolje volje. “Uvijek mi se to ovdje
dogodi. Kad god sam tu, osjećam se kao da mi je ponovno osamnaest godina i kao da sam upravo
sišla s onog autobusa.”
“Ovdje?” rekao sam sumnjičavo, dopustivši joj da me drži za ruku, što inače ne bih. “To je
čudno.” Znao sam sve o majčinim počecima na Manhattanu, dobrano dalje od Pete avenije - na
Aveniji B, u garsonijeri iznad jedne gostionice, gdje su u ulazu spavali beskućnici, iz gostionice bi
često probila tučnjava, a starica koju su zvali Mo držala je deset ili dvanaest zabranjenih mačaka na
ograđenom stubištu na zadnjem katu.
Slegnula je ramenima. “Da, ali ovdje je sve isto kao i kad sam ga prvi put ugledala. Tunel kroz
vrijeme. Na Lower East Sideu - ma znaš kako je ondje, stalno nešto novo, a ja sam kao Rip van
Winkle, sve sam udaljenija i udaljenija. Ponekad se probudim i kao da su tijekom noći promijenili
fasade svih lokala. Stari restorani zatvoreni, pomodarski kafići ondje gdje je nekoć bila kemijska
čistionica...”
Uljudno sam prešutio. U zadnje ju je vrijeme često mučilo protjecanje vremena, možda zato što
joj se bližio rođendan. Prestara sam ja za ovo, rekla je nekoliko dana prije, kad smo zajedno puzali po
stanu, prekapali jastuke i džepove kaputa i jakni da nađemo dovoljno sitniša kako bismo platili
dostavljaču iz dućana.
Zavukla je dlanove u džepove balonera. “Ovdje je stabilnije”, rekla je. Iako joj je glas bio vedar,
oči su joj bile zamagljene; očito zbog mene nije dobro spavala. “Upper Park jedno je od rijetkih
mjesta u kojemu još uvijek možeš vidjeti kako je grad izgledao 1890-ih. Pa i Gramercy Park, dio

11
Villagea. Ali kad sam tek stigla u New York, pomislila sam da je ova četvrt spojila Edith Wharton,
Franny i Zooey i Doručak kod Tiffапуја.“
“Franny i Zooey je na West Sideu.”
“Da, ali ja sam bila preglupa da bih to znala. Hoću ti reći da je bio posve drukčiji od Lower
Easta, od beskućnika koji pale vatru u kantama za smeće. Ovdje je vikendom bilo čarobno - lutati
muzejom - vrzmati se Central Parkom sama—”
“Vrzmati?” Njezin mi je govor često zvučao egzotično, a vrzmanje me podsjećalo na neki konjski
pojam iz njezina djetinjstva: možda na lijeni galop, na neki konjski hod između kasa i trka.
“Ma znaš, klatiti se i skitati kao što ja obično radim. Bez novca, sa šupljim čarapama, živeći na
ječmenoj kaši. Vjerovao ili ne, nekiput bih vikendom došetala ovamo. Uštedjela bih za povratak kući
vlakom. To je još bilo u ono vrijeme kad su umjesto kartica bili žetoni. A kad bi trebalo platiti ulazak
u muzej? Preporučeni iznos? Očito sam tada bila obijesna ili su me jednostavno sažalijevali zbog - O,
ne”, rekla je promijenivši ton glasa i ukopala se u mjestu pa sam odmaknuo nekoliko koraka bez nje
a da nisam ni primijetio.
“Što?” Okret. “Što je bilo?”
“Osjetila sam nešto.” Ispružila je dlan i zagledala se u nebo. “A ti?”
Čim je to izgovorila, svjetlost kao da je presahnula. Nebo se najedanput zamračilo, svake
sekunde sve tamnije; vjetar je zašuštio kroz drveće u parku, a mlado je lišće drhtalo i žutjelo pod
crnim oblacima.
“Opa, tko bi rekao”, rekla je majka. “Samo što se ne prolomi.” Naginje se prema cesti, gleda
prema sjeveru: taksija nigdje.
Ponovno sam je primio za ruku. “Dođi“, rekao sam, “imat ćemo više sreće s druge strane.”
Nestrpljivo smo čekali da crveni lik na semaforu otreperi do kraja. Komadići papiru vrtložili su
se zrakom i kotrljali niz cestu. “Hej, eno taksija”, rekao sam gledajući niz Petu; čim sam to izustio,
opazio sam poslovnog čovjeka kako trči prema cesti podignute ruke, i svjetlo na krovu je ugasnulo.
Umjetnici s druge strane ceste užurbano su prekrivali slike plastičnim ceradama. Prodavač kave
spuštao je rolo na svojim kolicima. Pojurili smo preko i čim smo se domogli druge strane ulice,
debela kaplja kiše pljusnula mi je na obraz. Nasumični smeđi krugovi - širokih razmaka, veliki kao
kovanice - počeli su nicati na pločniku.
“Joj, kvrapcu!“ povikala je majka. Rovala je po torbi tražeći kišobran, koji je jedva bio dovoljan za
jednoga, kamoli za dvoje.
A onda se spustilo; hladni valovi kiše udaraju iskosa, široki naleti uzburkavaju krošnje, vijore
tendama s druge strane ulice. Majka se uzalud mučila pokušavajući rastvoriti rasklimani
kišobrančić. Ljudi na ulici i u parku prekrili su glave novinama i aktovkama, cupkajući uza stube
prema trijemu muzeja, gdje su se jedino mogli skloniti od kiše. Bilo je u našoj jurnjavi uza stube
ispod tanušnoga prugastog kišobrana nečega radosnog i sretnog, brzo, brzo, brzo - po svemu se
doimalo da uzmičemo pred nečim stravičnim, a ne kao da u nj hrlimo.

iv.
_________

TRI SU SE VAŽNE STVARI DOGODILE MOJOJ MAJCI OTKAKO JE AUTOBUSOM IZ KANZASA STIGLA
u New York, bez ikoga svog, a skoro i bez novca. Prva se dogodila kad ju je lovac na talente Davy Jo
Pickering opazio kako konobari u kafiću u Villageu: neuhranjenu tinejdžericu u martensicama i
jeftinoj odjeći, s pletenicom koja je bila toliko dugačka da je na nju mogla sjesti. Kad mu je donijela
kavu, ponudio joj je sedamsto, a potom i tisuću dolara da na snimanju kataloga prekoputa zamijeni
djevojku koja se toga dana nije pojavila na poslu. Upro je prstom prema službenom kombiju,
opremi koju su postavljali u parku na Sheridanovu trgu; izbrojio je novčanice i poslagao ih na šank.
“Dajte mi deset minuta”, rekla je; iznijela je ostatak naruđžaba za doručak, a zatim objesila pregaču

12
i izašla.
“Bila sam samo teleprodajni model”, uvijek bi si dala truda da ljudima objasni - a to je značilo
da nikad nije snimala za modne časopise ili visoku modu, već kataloge za lance trgovina, povoljnu
svakodnevnu odjeću za mlade gospođice iz Missourija i Montane. Ponekad je bilo zabavno, rekla je,
ali najčešće nije: kupaći kostimi u siječnju, tresući se od gripe; tvid i vuna na ljetnoj žezi, skapavajući
satima među lažnim jesenjim lišćem dok bi ventilator raspirivao vreli zrak, a šminker upadao
između kadrova ne bi li joj puderom uklonio znoj s lica.
No tijekom tih godina stajanja i tobožnjeg studiranja pozirajući u improviziranoj sveučilišnoj
scenografiji u ukočenim parovima i trojcima, stišćući knjige uz prsa, uspjela je čarapu popuniti s
dovoljno novca da se upiše na pravi studij: povijest umjetnosti na Sveučilištu u New Yorku. Dok se
u osamnaestoj nije preselila u New York, nijednu značajnu sliku nije vidjela uživo, i željno je htjela
nadoknaditi izgubljeno vrijeme - “čisto blaženstvo, savršeni raj”, govorila bi zakopana do grla u
knjige o umjetnosti, zadubljujući se u iste stare dijapozitive (Manet, Vuillard) dok joj se ne bi
zamutilo pred očima. (“Čudno je to”, rekla je, “ali bila bih savršeno sretna da samo sjedim i do kraja
života gledam tih istih šest slika. Nema boljeg načina da siđeš s uma.”)
Fakultet je bio njezin drugi važni trenutak u New Yorku - za nju vjerojatno najvažniji. A da nije
bilo trećega (upoznavanja i udaje za mojeg oca - što nije bilo toliko sretno kao prve dvije stvari),
gotovo bi sigurno završila magisterij i nastavila prema doktoratu. Kad god bi odvojila koji sat za
sebe, uvijek bi odlazila u Frick, MoMu ili Met - i upravo me zato, dok smo stajali ispod muzejskog
trijema s kojeg se slijevalo, pružajući pogled prema zamagljenoj Petoj aveniji i bijeloj zapljuskujućoj
pjeni na cesti, nije iznenadilo kad je otresla kišobran i rekla: “A da uđemo i malo pronjuškamo dok
ne prestane?”
“Hm—” Ja sam htio doručak. “Može.” Bacila je pogled na sat. “Zašto ne. Ionako sad vani
nećemo naći taksi.” Bila je u pravu. Doduše, ja sam skapavao od gladi. Kad ćemo jesti? pomislio sam
čangrizavo, prateći je uza stube. Kako sam pretpostavljao, bit će toliko bijesna nakon sastanka da
me uopće neće htjeti voditi na ručak, morat ću otići kući i pojesti čokoladicu.
Međutim, u muzeju je uvijek bilo kao da je praznik; kad smo ušli, okruženi razveseljenom
grajom turista, osjećao sam se nekako čudno izolirano od bilo čega što bi mi ostatak dana mogao
donijeti. Glavna dvorana bila je glasna i zagušena mirisom mokrih kaputa. Natopljena skupina
starijih Azijaca nadirala je pokraj nas, slijedeći žustru vodičicu koja je nalikovala na stjuardesu;
blatne i mokre izviđačice došaptavale su se pokraj garderobe; pokraj infopulta stajao je red kadeta
vojne akademije u sivim svečanim odorama, spuštenih šešira, ruku sklopljenih iza leđa.
Za mene - gradsko dijete koje je uvijek bilo zatočeno među četiri zida u stanu - muzej je bio
zanimljiv uglavnom zbog svoje golemosti, palače s bezbroj soba koje, što dalje prolaziš, nastanjuje
sve manje i manje ljudi. Neke zanemarene odaje i radne sobe ograđene užetom u dubinama
Europskog stila uređenja, kao da su bile sputane kakvom dubokom čarolijom, kao da u njih stotinama
godina nitko nije kročio. Otkako sam vlakom počeo putovati sam, volio sam onamo odlaziti i skitati
se naokolo dok se ne izgubim, lutajući sve dublje i dublje kroz labirint galerija dok se katkad ne bih
našao u zaboravljenim dvoranama s oklopima i porculanom koje nikad dotad nisam vidio (a
kojiput ih više nikad nisam uspio pronaći).
Dok sam polako slijedio majku u redu za ulazak, zabacio sam glavu i prikovao pogled za
golemu krovnu kupolu dva kata iznad nas: kad bih dovoljno dugo gledao, katkad bi mi se činilo
kao da ondje lebdim poput perca; taj trik iz ranog djetinjstva blijedio je kako sam odrastao.
U tom je trenutku majka - rumenog nosa i zadihana od naše jurnjave kroz kišu - grabila
novčanik u torbi. “Možda zavirim u trgovinu kad budemo gotovi”, rekla je. “Rekla bih da Mathildi
knjiga o umjetnosti nije ni na kraj pameti, ali neće se smjeti požaliti da ne ispadne glupa.”
“Uf”, rekao sam. “Tražiš poklon za Mathilde?” Mathilde je bila umjetnička direktorica tvrtke za
oglašavanje u kojoj je radila moja majka; bila je kći francuskog magnata koji se bavio uvozom
tkanina, mlađa od moje majke i nadaleko poznata po cjepidlačenju, pa je znala prirediti ispade kad
ne bi bila zadovoljna popravkom automobila ili dostavom hrane.

13
 “Da.” Bez riječi mi je ponudila žvaku, koju sam uzeo, a zatim paketić ubacila u torbu. “Mislim,
pa tako to Mathilde voli, pomno odabran dar ne bi trebao biti skup, sve se svodi na savršen jeftini
uteg za papir kupljen na buvljaku. Što bi valjda bilo sjajno da itko od nas ima vremena vući se do
centra i kopati po buvljacima. Lani je na redu bila Pru—? Uhvatila ju je panika, pa je na pauzi za
ručak odjurila u Saks i na kraju prikupljenom novcu dodala svojih pedeset dolara kako bi joj kupila
naočale, mislim da su bile Tom Ford, a Mathilde je ipak morala ubaciti svoju pošalicu o
Amerikancima i kulturi konzumerizma. A Pru uopće nije Amerikanka nego Australka.”
“Jesi li razgovarala sa Sergiom?” upitao sam. Sergio - koji je rijetko zalazio u ured, ali je često
krasio društvene stranice naslikavajući se s Donatellom Versace i sličnima - bio je multimilijunaš i
vlasnik majčine tvrtke: “razgovor sa Sergiom” bio je izvjestan kao razgovor sa samim Isusom.
“Sergiov pojam knjige o umjetnosti je Helmut Newton ili možda ono ilustrirano izdanje koje je
Madonna davno objavila.”
Htio sam upitati tko je Helmut Newton, ali na pamet mi je pala bolja ideja.
“Zašto joj ne kupiš karticu za podzemnu?”
Majka je preokrenula očima. “Trebala bih, vjeruj mi.” Na poslu je nedavno nastala strka jer je
Mathildin auto zapeo u prometu, a ona zaglavila u draguljarnici u Williamsburgu.
“Ali ono - anonimno. Ostavi joj karticu na stolu, neku staru bez novca. Samo da vidiš što će
učiniti s njom.”
“Znam što bi učinila”, rekla je majka gurnuvši člansku iskaznicu kroz prozor blagajne.
“Otpustila bi pomoćnicu, a vjerojatno i pola ljudi iz Produkcije.”
Majčina tvrtka za oglašavanje specijalizirala se za ženske modne dodatke. Po cijele bi dane pod
budnim i pomalo zlobnim Mathildinim okom nadzirala snimanja na kojima su kristalne naušnice
klizile niz lažni blagdanski snijeg, a krokodilske se torbe - same, na stražnjim sjedalima napuštenih
limuzina - ljeskale pod korunama nebeskog svjetla. Bila je dobra u svojem poslu; radije je zarađivala
iza kamere nego ispred nje, a znam da se razveselila kad god bi ugledala svoj rad na plakatima i
reklamnim panoima na Times Squareu. Međutim, unatoč sjaju i biještavilu tog posla (šampanjac uz
doručak, poklon-paketi iz Bergdorfsa), radni su dani bili dugi, a u njegovoj je srži bilo ispraznosti
koja ju je - i znao sam to - rastuživala. Samo se htjela vratiti na fakultet, iako smo, naravno, znali da
je to gotovo nemoguće sad kad tate više nije bilo.
“Dobro”, rekla je okrenuvši se od blagajne i pruživši mi značku, “podsjećaj me da pazim na
vrijeme, može? Izložba je ogromna - pokazala je na plakat, PORTRETI I MRTVA PRIRODA,
REMEK-DJELA ZLATNOGA DOBA SJEVERA - “ne možemo danas pregledati sve, ali ima nekih
stvari...”
Glas joj se izgubio dok sam je pratio u stopu uz glavno stubište - rastrgan između mudre
potrebe da se ne udaljavam i poriva da se odšuljam koji korak dalje i pokušam se praviti da nismo
zajedno.
“Mrzim ovako juriti”, rekla je kad sam je sustigao na vrhu stubišta, “ali ovo je ionako izložba
koju moraš posjetiti dva ili tri puta. Tu je Sat anatomije i njega moramo vidjeti, ali zapravo me
najviše zanima jedan sitni, rijetki rad Vermeerova učitelja. Najveći stari majstor, za kojeg nikad nisi
čuo. Slike Fransa Halsa također su značajne. Poznaješ Halsa, zar ne? Veseli pijanac? I upraviteljice
ubožnice?”
“Aha”, rekao sam oprezno. Od svih slika koje je spomenula poznat mi je bio samo Sat anatomije.
Dio te slike bio je prikazan na plakatu izložbe: olovno sivo meso, silne nijanse crne, kirurzi nalik na
alkoholičare, krvavih očiju i crvenih nosova.
“Gradivo Uvoda u umjetnost”, rekla je majka. “Tu skreni ulijevo.”
Na katu je bilo ledeno, kosa mi je još uvijek bila mokra od kiše. “Ne, ne, ovuda”, rekla je majka
uhvativši me za rukav. Izložbu nije bilo lako pronaći, a dok smo lutali prepunim galerijama
(krivudajući kroz masu, skrećući udesno, skrećući ulijevo, povlačeći se kroz labirinte zbunjujućih
oznaka i nacrta), goleme turobne reprodukcije Sata anatomije iskakale bi nasumično i na
neočekivanim prekretnicama, isto ono staro truplo s razderanom rukom, a ispod njega crvene

14
strelice: za galeriju ovamo.
Nisam bio oduševljen što me čeka mnogo slika Nizozemaca koji stoje uokolo u tamnoj odjeći, a
kad smo pogurnuli prva staklena vrata - iz odjekujućih hodnika u tapisonski muk - isprva sam
pomislio da smo ušli u krivu dvoranu. Zidovi su zračili toplom šaputavom izmaglicom obilja,
generičnom blagošću starine, da bi se potom sve raspalo u bistrinu i boje i čistu polarnu svjetlost,
portrete, interijere, mrtve prirode, neke sitne, druge veličanstvene: dame sa supruzima, dame sa
psićima u krilu, usamljene ljepotice u izvezenim opravama, samotni trgovci nakićeni dragim
kamenjem i krznom. Oguljene jabuke i ljuske oraha razbacane po uništenim stolovima za gozbu,
drapirane tapiserije i srebro, iluzionističke slike s puzavim kukcima i prugastim cvijećem. Što smo
dalje lutali, slike su bile sve neobičnije i ljepše. Oguljeni limuni i kora koja se blago napinje na oštrici
noža, zelenkasta sjena plijesni. Svjetlost koja nadire kroz rub poluprazne čaše vina.
“I ova mi se sviđa”, šapnula je majka pridruživši mi se ispred omanje i osobito potresne mrtve
prirode: bijeli leptir na mračnoj podlozi koji lebdi iznad crvena voća. Pozadina bogate čokoladne
nijanse crne odisala je složenom toplinom prizivajući nakrcana spremišta, prolazak vremena.
“Nizozemski slikari stvarno su sjajno baratali tom granicom - zrelost koja postupno tone u
gnjilež. Voće je savršeno, ali neće potrajati, samo što ne strune. A naročito ovdje, vidi”, rekla je
posegnuvši iznad mojeg ramena i poprativši prstom liniju u zraku, “ovaj prolazak - leptira.” Donji
dio krila bio je toliko prašan i nježan da je izgledalo kao da bi se boja mogla razmrljati kad bi je
dodirnula. “Kako se predivno poigrava. Mirnoća s drhtajem pokreta.”
“Koliko mu je trebalo da je naslika?”
Majka, koja se pomalo previše približila, zakoračila je unatrag da promotri sliku - posve
nesvjesna da je privukla pozornost zaštitara koji je mlio žvaku i nije skidao pogled s njezinih leđa.
“Čuj, Nizozemci su izmislili mikroskop”, rekla je. “Bili su draguljari, brusitelji leća. Žele sve
razraditi do najsitnijeg detalja jer čak i najneznatnije stvari nešto znače. Kad u mrtvoj prirodi
ugledaš muhe ili kukce - uvelu laticu, crnu točku na jabuci - slikar ti šalje tajnu poruku. Govori ti da
žive stvari ne opstaju - sve je privremeno. Smrt u životu. Zato se to zove mrtva priroda. Možda je
nećeš uočiti u svoj toj ljepoti i cvatu, tu sitnu točku gnjileža. Ali ako pobliže promotriš - tu je.”
Pognuo sam se da pročitam opis koji je diskretnim slovima bio otisnut na zidu i doznao da
slikar - Adriaen Coorte, datum rođenja i smrti nepoznat - tijekom života nije bio priznat te da je
njegov rad postao značajan tek 1950-ih. “Hej”, rekao sam, “mama, jesi li vidjela ovo?”
Ali već je nastavila dalje. U prostorijama je bilo prohladno i tiho, stropovi su bili spušteni, nije
bilo ni traga dvorske buke i jeke Velike dvorane. Iako je izložba bila umjereno napučena, i dalje je
pružala umireni, vrludavi osjećaj mrtvila, neki vakumirani smiraj: duge uzdahe i izdašne izdisaje,
kao da smo u sobi punoj učenika koji pišu test. Vukao sam se za majkom dok je krivudala od
portreta do portreta, od cvijeća do stolova za kartanje, pa do voća, znatno brže nego što je inače
gledala izložbe - ignorirala je brojne slike (naš četvrti srebrni vrč ili mrtvog fazana) i bez oklijevanja
skretala prema drugima (“E sad, Hals. Ponekad je baš otrcan sa svim tim pijandurama i droljama,
ali kad se da, onda se stvarno da. Nema te pedantnosti i preciznosti, radi mokro na mokro, pljus,
pljus, sve je tako brzo. Lica i ruke izražava s finoćom, zna da to privlači pogled, ali pogledaj odjeću,
tako je labava - gotovo skicirana. Pogledaj kako je slikarska tehnika otvorena i moderna!”) Neko
smo vrijeme proveli pred Halsovim portretom dječaka koji drži lubanju (“Nemoj se ljutiti, Theo, ali
podsjeća li te na koga? Na nekoga” - povukavši mi stražnji dio kose - “tko bi se mogao ošišati?” - i
dva velika Halsova portreta časnika na gozbi, a rekla mi je da su jako, jako poznati i da su
strahovito utjecali na Rembrandta. (“I van Gogh je volio Halsa. Negdje piše o Halsu i kaže: Frans
Hals ima čak dvadeset devet nijansi crne! Ili ih je bilo dvadeset sedam?”) Slijedio sam je u stopu s
određenim ošamućenim osjećajem izgubljenog vremena, oduševljen njezinim zanimanjem,
njezinom nesvjesnošću minuta koje lete. Činilo se da je naših pola sata gotovo isteklo, no htio sam
još malo ljenčariti i omesti je u djetinjastoj nadi da će vrijeme proletjeti i da ćemo propustiti
sastanak.
“E sad, Rembrandt”, rekla je majka. “Svi uvijek tvrde da je ova slika prikaz razuma i

15
prosvjetljenja, počelo znanstvenog istraživanja, ali meni je jeziva ta njihova ljubaznost i službenost,
kako se naguravaju oko mesa kao oko švedskog stola na zabavi.
Doduše - vidiš li onu dvojicu zbunjenih u pozadini? Oni ne gledaju u truplo - oni gledaju nas.
Mene i tebe. Kao da nas vide kako stojimo ovdje pred njima - dvoje ljudi iz budućnosti. Iznenađeni.
“Otkud vi ovdje?” Vrlo naturalistično. No s druge strane” - prstom po zraku ocrtala je tijelo -
“truplo, ako ga promotriš, i nije naslikano na prirodan način. Neki čudan sjaj isijava iz njega, vidiš
li? Kao obdukcija izvanzemaljca. Vidiš li kako obasjava lica muškaraca koji spuštaju pogled prema
njemu? Kao da svjetluca nekim vlastitim izvorom svjetlosti? Pridaje mu tu radioaktivnost jer nam
želi privući pogled na tijelo - kao da iskače na nas. A ovdje" - pokazala je na raskrvavljenu ruku -
“vidiš kako priziva pozornost njezinom veličinom, neproporcionalnom u odnosu na ostatak tijela?
Čak ju je okrenuo, pa je palac s krive strane, vidiš li? E, to nije učinio greškom. Koža je oguljena s
ruke - odmah vidimo da je nešto sasvim izopačeno - ali okretanjem palca djeluje još izopačenije,
pogađa nas na podsvjesnoj razini iako ne znamo što je točno posrijedi, nešto sasvim pogrešno, nešto
naopako. Vrlo inteligentan trik.’' Stajali smo iza skupine azijskih turista, iza tolikih glava da sam
sliku jedva vidio, ali me zapravo nije bilo briga jer sam vidio jednu djevojku.
I ona je mene vidjela. Pogledavali smo se dok smo prolazili kroz galerije. Nisam čak bio siguran
zašto mi je zanimljiva jer je bila mlađa od mene i izgledala je pomalo neobično - nimalo slična
curama u kakve bih se obično zaljubljivao, ozbiljne hladne ljepotice koje bi snishodljivo promatrale
druge na hodnicima i izlazile s golemim tipovima. Ova je imala jarko crvenu kosu; pokreti su joj bili
brzi, lice oštro, vragolasto i nesvakidašnje, a oči su joj bile osobite boje, medeno zlatnosmeđe. Iako je
bila premršava, zglobava i u neku ruku gotovo priprosta, bilo je u njoj nečega zbog čega sam ostao
bez teka. Njihala je i udarala u dotrajalu futrolu za flautu - gradsko dijete? Na putu prema glazbenoj
školi? Možda i nije, pomislio sam kružeći oko nje dok sam hodao za majkom u sljedeću galeriju;
odjeća joj je bila prebezlična i prigradska; vjerojatno je turistkinja. No kretala se sa
samopouzdanjem kakvo nije imala većina djevojaka koje sam poznavao, a prepreden, staloženi
pogled koji bi mi neopazice uputila kad bi prošla pokraj mene izluđivao me.
Bio sam majci za petama, napola obraćajući pozornost na njezine riječi kad se tako nenadano
zaustavila ispred jedne slike da sam se umalo zabio u nju.
“Joj, oprosti—!” rekla je ne pogledavši me, uzmaknuvši da mi napravi mjesta. Lice joj je
izgledalo kao da ga je netko obasjao lampom.
“O ovoj sam ti govorila”, rekla je. “Zar nije sjajna?”
Naherio sam glavu prema majci, držeći se kao da pozorno slušam dok su mi oči lutale prema
djevojci. Bila je u društvu smiješnog sijedog starčića, a po oštrim crtama lica rekao bih da su bili u
rodu, mogao joj je bili djed: kaput pepita uzroka, duge uske cipele sjajne poput stakla. Oči su mu
bile blizu nosa, nos kljunast i nalik ptičjemu; šepao je - zapravo mu se cijelo tijelo naginjalo na jednu
stranu, jedno mu je rame bilo više od drugoga, a da je bio imalo povijeniji, moglo bi se reći da je
grbavac. No istodobno je odisao elegancijom. A djevojku je očito obožavao, što se vidjelo po tome
kako je veselo i druželjubivo hramao uz nju, pazio gdje gazi, naginjao glavu prema joj.
“Ovo je vjerojatno prva slika koju sam stvarno zavoljela”, rekla je majka. "Nećeš vjerovali, ali
vidjela sam je u knjizi koju sam kao dijete posuđivala u knjižnici. Sjedila bih na podu pokraj kreveta
i satima je potpuno opčinjeno promatrala - taj maleni! A, mislim, nevjerojatno je koliko možeš
naučiti o slici ako puno vremena provedeš s reprodukcijom, čak i ako nije jako dobra. Zavoljela sam
tu ptičicu kao što voliš kućnog ljubimca, a na kraju sam zavoljela i način na koji je naslikan.”
Nasmijala se. “I Sat anatomije bio je u istoj knjizi, ali zbog njega sam se ježila od straha. Zalupila bih
knjigu kad bi se slučajno otvorila na toj stranici.”
Djevojka i starac stali su pokraj nas. Nesigurno sam se nagnuo naprijed i zagledao se u sliku.
Bila je malena, najmanja na izložbi, i najjednostavnija: žuta zeba na jednostavnoj, blijedoj pozadini,
prikovana za prečku lancem oko zgloba tankog poput grančice.
“Bio je Rembrandtov učenik. Vermeerov učitelj”, rekla je majka. “A ova je sličica poveznica
između njih - to jasno dnevno svjetlo, baš se vidi od koga je Vermeer naslijedio osvjetljenje.

16
Naravno, o tome nisam imala pojma kad sam bila mala niti me bilo briga za taj povijesni značaj. Ali
postoji.”
Zakoračio sam unatrag da ga bolje promotrim. Bilo je to jasno i realistično malo biće, nije nimalo
izazivalo sentimentalnost; njegova skladna, zbijena ušuškanost u sebe - njegova jarkost, pozoran,
oprezan izraz - podsjetila me na majčine fotografije kad je bila mala: zeba tamne glave,
nepokolebljiva pogleda.
“To je poznata tragedija iz nizozemske prošlosti", govorila je majka. “Uništen je veći dio grada.”
“Što?”
“Katastrofa u Delftu. U kojoj je Fabritius smrtno stradao. Jesi li čuo onu učiteljicu iza kako djeci
priča o tome?”
Čuo sam. Bila su to tri sablasna pejzaža slikara Egberta van der Poéla, različiti pogledi na istu
tinjajuću pustoš: spaljene razrušene kuće, vjetrenjača razderanih krila, vrane koje kruže
zadimljenim nebom. Jedna je službena gospođa skupini srednjoškolaca glasno objašnjavala da je u
Delftu tisuću šesto i neke eksplodirala tvornica baruta, a slikar je bio toliko potresen i opsjednut
razaranjem njegova grada da ga je svaki put iznova slikao.
“E da, Egbert je bio Fabritiusov susjed, kao da je sišao s uma nakon eksplozije baruta, tako se
barem meni čini, no Fabritius je poginuo i njegov je studio bio uništen. A i gotovo sve njegove slike,
osim ove.” Činilo se da čeka da nešto kažem, ali kad sam prešutio, nastavila je. “Bio je jedan od
najvećih slikara svojeg vremena, u jednom od najznačajnijih razdoblja slikarstva. Jako, jako poznat
u svoje doba. Ali jako je tužno što je od cijelog opusa preživjelo tek pet ili šest slika. Sve je ostalo
izgubljeno - sve što je ikad napravio.”
Djevojka i djed tiho su zastali sa strane, slušajući što moja majka govori, zbog čega me bilo
pomalo sram. Okrenuo sam glavu, a zatim ih - ne mogavši se oduprijeti - ponovno pogledao. Stajali
su vrlo blizu, toliko blizu da sam mogao ispružiti ruku i dotaknuti ih. Poigravala se i navlačila
slarčev rukav, povukavši ga za ruku da mu nešto šapne na uho.
“Ali ako mene pitaš”, rekla je majka, “ovo je najposebnija slika cijele izložbe. Fabritius jasno daje
do znanja da je sasvim sam nešto otkrio, nešto što nijedan slikar na svijetu prije njega nije znao -
čak ni Rembrandt.”
Vrlo je tiho - toliko tiho da sam jedva čuo - djevojka šapnula: “Tako je morao živjeti cijelog
života?”
I ja sam se to pitao: prikovana noga, grozan lanac; djed joj je nešto promrmljao, ali moja je majka
(koja kao da ih uopće nije bila svjesna iako su stajali tik uz nas) zakoračila unatrag i rekla: “Tako
tajnovita slika, tako jednostavna. Stvarno nježna - poziva te da priđeš blizu, zar ne? Ondje svi oni
mrtvi fazani, a ovdje ovo sićušno živo biće.”
Dopustio sam si još jedan potajni pogled prema djevojci. Stajala je na jednoj nozi, izbacivši kuk
u stranu. A onda se - sasvim iznenada - okrenula i pogledala me u oči; u zbunjenosti uzburkanog
srca okrenuo sam glavu.
Kako se zove? Zašto nije u školi? Pokušavao sam razaznati ime napisano na futroli, ali čak i kad
sam se nagnuo najviše što sam se usudio a da ne djeluje očito, nisam uspio pročitati debele, šiljaste
poteze markerom, više ocrtane nego ispisane, kad da ih je netko nasprejao na vagonu podzemnog
vlaka. Prezime je bilo kratko, tek četiri ili pet slova; prvo je nalikovalo na R ili možda P?
“Ljudi umiru, naravno”, govorila je majka. “Ali potresno je i nepotrebno izgubiti stvari. Iz čistog
nemara. Požara, ratova. Partenon su upotrebljavali kao skladište streljiva. A valjda je sve što smo
uspjeli sačuvati iz povijesti pravo čudo.”
Djed je odlutao nekoliko slika dalje, ali ona je, djevojka, ostala koji korak iza njega, i dalje
pogledavajući majku i mene. Prelijepa put: nilječnobijela, ruke kao isklesane od mramora. Svakako
je bila sportske građe, doduše preblijeda za tenisačicu; možda balerina ili gimnastičarka, ili možda
skakačica u vodu koja dokasna trenira u unutarnjim bazenima, jeka i zrake koje se lome, mračne
pločice. Sunovraćuje se izvijenih prsa i ispruženih prstiju do dna bazena, tihi pljus, sjajni crni kupaći
kostim, mjehurići se pjene i klize niz njezin sitan, napet stas.

17
 Zašto sam bio tako opsjednut ljudima? Je li normalno netremice promatrati neznance na ovako
osobito živ, grozničav način? Mislim da nije. Teško mi je bilo zamisliti da bi neki slučajni prolaznik
na cesti bio toliko zaražen mnome. A to je opet bio glavni razlog zašto sam s Tomom odlazio u one
kuće: bio sam zadivljen neznancima, htio sam doznati kakvu hranu jedu, iz kakvog posuđa, kakve
filmove gledaju i kakvu glazbu slušaju, želio sam im poviriti ispod kreveta i u tajne ladice i noćne
ormariće i u unutarnje džepove kaputa. Često bih na ulici viđao zanimljive ljude i danima
neumjereno razmišljao o njima, zamišljajući kako žive, izmišljajući priče o njima u podzemnoj ili na
gradskom autobusu. Prošle su godine, a ja sam i dalje razmišljao o tamnokosoj djeci u uniformama
katoličke škole - bratu i sestri - koje sam ugledao na glavnom kolodvoru dok su oca doslovno
pokušavali za rukave sakoa izvući kroz vrata nekog sumnjivog lokala. Nisam zaboravio ni krhku
djevojku koja je nalikovala na ciganku, a sjedila je u invalidskim kolicima ispred hotela Carlyle,
neumorno brbljajući s pahuljastim psom koji joj je sjedio u krilu, dok je osoran tip u odijelu (otac?
tjelohranitelj?) stajao iza njezinih kolica i očito dogovarao neki posao preko telefona. Godinama
sam u mislima prevrtao te neznance pitajući se tko su i kako žive i znao sam da ću otići kući i na isti
se način pitati o ovoj djevojci i njezinu djedu. Starac je imao novca; vidjelo se to po njegovoj odjeći.
Zašto su njih dvoje sami? Odakle su? Možda su pripadnici neke velike stare, zamršene newyorške
obitelji - ljudi iz svijeta glazbe, akademici, jedna od onih umjetničkih obitelji s West Sidea koju viđaš
oko Columbije ili na matinejama u Centru Lincoln. Ili možda - ovako priprost, uglađen stari stvor -
možda joj uopće nije djed. Možda joj je učitelj glazbe, a ona je flautistički genij kojeg je otkrio u
nekom gradiću i doveo je da nastupa u Carnegie Hallu—
“Theo?” najedanput je rekla majka. “Jesi li me čuo?”
Njezin me glas vratio u stvarnost. Bilo smo u posljednjoj prostoriji izložbe. Iza se nalazila
muzejska trgovina - razglednice, blagajna, blještavi redovi knjiga o umjetnosti - a moja majka,
nažalost, nije izgubila pojam o vremenu.
Zamijetio sam kako djevojka promatra moju majku dok govori - pogled joj se radoznalo spuštao
niz majčin sjajni crni rep, njezin baloner od bijelog satena stegnut u struku - i oduševilo me što sam
je na trenutak vidio kao što je ona djevojka vidi, kao neznanku. Je li opazila kako moja majka navrh
nosa ima sićušnu grbicu, gdje ga je slomila kad je kao dijete pala s drveta? Ili kako joj crni krugovi
svjetloplavih šarenica daju neku blago divlju crtu, kao da je neki lovački stvor upornoga pogleda
koji samo čeka u nizini.
“Znaš...” - majka je bacila pogled preko ramena - “ako nemaš ništa protiv, htjela bih još jednom
nabrzinu pogledati Sat anatomije prije nego što odemo. Nisam ga uspjela vidjeti izbliza, a bojim se
da se nećemo stići vratiti ovamo prije nego što izložba završi.” Počela se udaljavati, potpetice su joj
užurbano odzvanjale - a onda me pogledala kao da želi reći: ideš sa mnom?
To je bilo toliko neočekivano da na trenutak nisam znao što bih rekao: “ Ovaj“, rekao sam,
oporavljajući se, “nađemo se u trgovini.“
“Dobro”, rekla je. “Kupi mi koju razglednicu, može? Vraćam se za sekundu.”
I požurila je prije nego što sam išta uspio reći. Dok mi je srce divljački tuklo jer nisam mogao
vjerovati kako mi se posrećilo, promatrao sam je kako se brzo odmiče od mene u bijelom satenskom
baloneru. To je to, moja prilika da porazgovaram s djevojkom; ali što da joj kažem, razmišljao sam
mahnito, što joj uopće mogu reći? Zabio sam ruke u džepove, udahnuo jednom ili dvaput da se
umirim i - s uzbuđenjem koje mi je poput vatrometa prštalo u želucu - okrenuo se prema njoj.
Međutim, na moje zaprepaštenje, više je nije bilo. To jest, nije otišla; njezina crvena glava i dalje
je bila tu, krećući se nevoljko (tako mi se barem učinilo) na drugi kraj prostorije. Djed ju je uhvatio
pod ruku i šapćući joj s velikim oduševljenjem - vukao je prema nekoj slici na suprotnome zidu.
Htio sam ga ubiti. Napeto sam pogledao prema vratima, gdje nikoga nije bilo. Šake sam zarovao
još dublje u džepove i - užarenog lica napadno krenuo na drugi kraj galerije. Sat je kucao; majka će
se svakog trena vratiti; iako sam znao da nemam petlje banuti onamo i stvarno nešto izreći, mogao
sam je barem još jednom dobro pogledati. Nedugo prije jednu sam noć s majkom dokasno gledao
Građanina Kanea i jako me se dojmila zamisao da u prolazu možeš zamijetiti čarobnu neznanku i

18
pamtiti je do kraja života. Možda jednog dana i ja budem poput starca iz filma, pa zalegavši se u
naslonjač i zagledavši se u daljinu kažem: “Vidiš, to je bilo prije šezdeset godina i nikad više nisam
vidio tu djevojku crvene kose, ali znaš što? Nije prošao ni mjesec a da na nju nisam pomislio.”
Prešao sam gotovo polovicu galerije kad se dogodilo nešto čudno. Muzejski čuvar istrčao je
kroz otvorena vrata trgovine. Nešto je držao u ruci.
I djevojka je to zamijetila. Njezine su se zlaćano smeđe oči susrele s mojima: uplašen, zagonetan
pogled.
Odjednom je drugi čuvar izletio iz muzejske trgovine. Ruke je podignuo u zrak i vrištao.
Glave su se podignule. Netko je iza mene čudnim ravnodušnim glasom rekao: ajme! Sljedećeg
trena strahovita zaglušujuća eksplozija uzdrmala je prostoriju.
Starac - prazna izraza lica - posrnuo je u stranu. Njegova ispružena ruka - rašireni kvrgavi prsti
- posljednje je čega se sjećam. U gotovo istom trenutku bljesnulo je crnilo, krhotine su se raspršile i
ovijale uokolo, prasak vrelog vjetra zario se u mene i bacio me na drugi kraj sobe. I to je bilo
posljednje čega sam neko vrijeme bio svjestan.

v.
_________

N E ZNAM KOLIKO SAM DUGO BIO BEZ SVIJESTI . K AD SAM DOŠAO K SEBI , ČINILO MI SE KAO DA
potrbuške ležim u pješčaniku, na nekom mračnom igralištu - na nekom nepoznatome mjestu, u
napuštenoj četvrti. Banda opakih kržljavih derana zbila se oko mene, šutajući me u rebra i u
potiljak. Vrat mi se izvio u stranu, ostao sam bez trunke daha, ali to nije bilo najgore; usta su mi bila
puna pijeska, udisao sam pijesak.
Dječaci su glasno mrmljali. Diži se, šupčino!
Vidi ga, vidi ga.
Ne zna kurca.
Otkotrljao sam se i bacio ruke iznad glave, a onda - uz bestjelesni, nestvarni trzaj - vidio da
nema nikoga.
Na čas sam ostao ležati preomamljen da bih ustao. Alarm je odjekivao u prigušenoj daljini.
Koliko se god to činilo čudnim, bio sam pod dojmom da ležim u ozidanu dvorištu neke napuštene
zgrade bogu iza nogu.
Netko me pošteno pretukao: sve me boljelo, peklo me u rebrima, a u glavi mi je bilo kao da me
netko opalio olovnom šipkom. Razgibavao sam vilicu i krenuo prstima prema džepu provjeriti
imam li dovoljno za vlak do kuće kad me odjednom shrvalo da nemam pojma gdje sam.
Nepomično sam ležao, sve svjesniji da je nešto ozbiljno pošlo po zlu. Svjetlost je bila sasvim
izopačena, kao i zrak: prodoran i oštar, kemijska magla koja mi je spalila grlo. Žvaka u ustima bila je
hrapava, shvatio sam da kroz slojeve dima trepćem u nešto toliko strano da sam nekoliko trenutaka
samo zurio.
Bio sam u razderanoj bijeloj špilji. Koprene i dronjci visjeli su s plafona. Pod se opirao i nadimao
pod nakupinama sive tvari nalik mjesečevu kamenju, razrovan slomljenim staklom i šljunkom i
uraganom nasumična smeća, ciglama i šljakom i papirnim tkivom prekrivenim tankim slojem
pepela kao prvim injem. Visoko iznad glave dvije su se svjetiljke probijale kroz prašinu poput
neporavnatih farova u magli, naherene, jedna ukošena nagore, a druga zaljuljana u stranu, bacajući
iskrivljene sjene.
U ušima mi je odzvanjalo, i u cijelom tijelu, žestoko uznemirujući osjećaj: kosti, mozak, srce, sve
bubnja kao tresnuto zvono. Jedva čujno, negdje u daljini, mehaničko kreštanje alarma odjekivalo je
ritmično i bezlično. Teško mi je bilo razaznati dopire li buka iz mene ili izvan mene. Nastupio je
snažan osjećaj samoće u ledenu mrtvilu. Ništa nije imalo smisla ni u kojem smjeru.
Oslonivši se rukom na neku neokomitu površinu, kroz pješčani sam vodopad ustao, lecnuvši se

19
od boli u glavi. Nakrivljenost prostora koji sam ispunjavao bila je duboko, istinski pogrešna. S jedne
strane dim i prašina visjeli su u mirnom, natkrivenom sloju. S druge gomila raskomadane građe
naherene u petlju gdje je trebao biti krov ili strop.
Boljela me vilica, lice i koljena bili su mi rasječeni, usta su mi bila poput brusnog papira.
Žmirkajući kroz taj kaos, ugledao sam tenisicu, nanose drobljive tvari umrljane u tamno, iskrivljen
aluminijski štap za hodanje. Zanjihao sam se onamo, zagušen i omamljen, ne znajući kamo da se
okrenem i što da učinim, kad mi se najedanput učinilo da čujem zvonjavu telefona.
Na trenutak nisam bio siguran; napinjao sam se slušajući, a onda se ponovno rasprelo: gotovo
nečujno i mlitavo, malčice čudno. Nespretno sam grabio po ruševinama - prevrtao prašnjave dječje
torbice i ruksake, trgao ruku natrag dodirujući nešto vrelo i krhotine stakla, sve uznemireniji zbog
načina na koji su mi stopala mjestimice probijala kroz šljunak i zbog mekih, tromih kvržica na rubu
vida.
Čak i nakon što sam se uvjerio da telefon nisam čuo, da me prevarila zvonjava u ušima,
nastavio sam tragati, zakočen u mehaničke pokrete pretrage nerazumnim, robotskim žarom. Među
olovkama, torbama, slomljenim naočalama, hotelskim ključevima, pudrijerama, parfemima i
lijekovima na recept (Roitman, Andrea, alprazolam 25 mg), iskopao sam lampicu na privjesku i
telefon koji nije radio (napola napunjen, nema crtica) i ubacio ih u najlonsku vrećicu na sklapanje
koju sam pronašao u torbici neke gospođe.
Teško sam disao, napola zagušen prašinom žbuke, a glava me tako stravično boljela da sam
jedva gledao. Htio sam sjesti, samo što nisam imao gdje.
A onda sam ugledao bocu vode. Oči su mi se brzo vratile u prvobitno stanje i lutale ruševinom
dok je nisam ponovno ugledao pet metara dalje, napola ukopanu u hrpi smeća: tek naznaka etikete,
poznata nijansa morbidno plave.
Omamljenom težinom kao da se probijam kroza snijeg, krenuo sam crnčiti i krivudati kroz
krhotine dok mi se smeće slamalo pod stopalima oštrim, ledenjačkim pucketanjem. No nisam
daleko odmaknuo kad sam krajičkom oka ugledao kretanje na tlu, zamjetno u mirnoći, komešanje
bijeloga na bijelom.
Zastao sam, a zatim pregazio nekoliko koraka bliže. Bio je to muškarac, ispružen na leđima,
zabijeljen prašinom od glave do pete. Bio je toliko dobro prerušen u razvalini pepela da mi se
njegov oblik nije istog trena razjasnio: kreda na kredi, s mukom se pokušavao uspraviti poput kipa
koji je srušen s postolja. Dok sam se približavao, opazio sam da je star i iznemogao; kosa - ono kose
što je imao - raspuhala mu se s glave, obraz mu je bio istočkan gadnim uzorkom opeklina, a glava
mu je, iznad jednog uha, bila ljepljivi crni užas.
Uspio sam ga se dokopati kad je - neočekivanom brzinom - izbacio zaprašnjenu ruku i zgrabio
me za dlan. U panici sam počeo uzmicati, ali samo me jače stezao, kašljući i kašljući bolesničkom
mokrinom.
Gdje—? činilo mi se da govori. Gdje—? Pokušavao je podignuti pogled prema meni, ali glava
mu se teško klatila na vratu, a brada mu je visjela na prsima, pa je bio primoran viriti u mene ispod
čela poput strvinara. Ali njegove su oči u tom razorenom licu bile inteligentne i očajne.
- O, Bože, rekao sam sagnuvši se da mu pomognem, čekajte, čekajte - a onda sam stao, ne
znajući što da učinim. Donja mu se polovica izobličila na podu kao hrpa prljave odjeće. Podupro se
rukama, i to junački, činilo se, usne su mu se pomicale, i dalje je pokušavao ustati. Zaudarao je po
spaljenoj kosi, spaljenoj vuni. No donja polovica tijela kao da se odvojila od gornje - zakašljao je i
urušio se.
Pogledao sam okolo, nastojao se orijentirati, pomahnitao od rascjepa u glavi, izgubivši osjećaj za
vrijeme, ne znajući čak je li dan ili noć. Zaprepastila me veličanstvenost i samotnost prostora -
njegovo visoko, prorijeđeno potkrovlje, obloženo stupnjevima dima, nadimalo se zamršeno i
šatoroliko na mjestu gdje je strop (ili nebo) trebalo bili. No iako nisam ni izbliza znao gdje sam, niti
zašto, bilo je tu nekog polusjećanja na razaranje, filmskog naboja u bliještanju rasvjete za iznenadnu
opasnost. Na internetu sam vidio snimku eksplozije hotela u pustinji na kojoj su se sobe natisnute

20
poput ćelija saća u trenutku urušavanja zaledile u upravo takvoj eksploziji svjetlosti.
A onda sam se sjetio vode. Zakoračio sam unatrag, ogledajući se, dok mi srce nije poskočilo na
prizor prašnjava odbljeska plave.
- Čujte, rekao sam uzmičući. Samo ću—
Starac me pratio pogledom istodobno beznadnim i punim nade, poput izgladnjela psa koji je
preslab da hoda.
- Ne - čekajte. Vraćam se.
Kao pijanac teturao sam kroz smetište - krivudajući i brazdajući, prekoračujući predmete visoko
uzdignutih koljena, batrgajući se kroz cigle i beton i cipele i torbice i kojekakve pougljenjene
komadiće koje nisam htio vidjeti izbliza.
Tri četvrtine boce bile su pune i na dodir je bila vrela. No na prvi gutljaj moje je grlo preuzelo
kontrolu i progutao sam više od polovice - plastična okusa, topline za pranje posuđa - prije nego što
sam shvatio što radim pa se primorao da je zatvorim, stavim u vrećicu i ponesem k njemu.
Klečim kraj njega. Kamenje mi se zariva u koljena. Drhtav, daha hrapava i nejednaka; pogled
mu se nije susreo s mojim, već je lutao negdje iznad, usplahireno prikovan za nešto što ja nisam
mogao vidjeti.
Pokušavao sam napipati vodu kad mi je dlanom posegnuo prema licu. Pažljivo mi je koščatim
starim plosnatim prstima maknuo kosu iz očiju, čupnuo mi krhotinu stakla iz obrve pa me
potapšao po glavi.
“U redu je, sve je u redu.” Glas mu je bio vrlo slab, vrlo hrapav, vrlo srdačan, sa sablasnim
zviždukom iz pluća. Gledali smo se dugo i čudno, što nikad neću zaboraviti, zapravo kao dvije
životinje koje se susreću u sumrak, a u tom je trenutku neka jasna, naočita iskra prsnula kroz
njegove oči i ugledao sam njegovo pravo biće - i on je, vjerujem, vidio moje. Na časak smo se spojili i
zujali, kao dva motora u istome krugu.
Tada je ponovno klonuo, tako mlitavo da sam pomislio da je umro. “Evo”, rekao sam
nespretno, uvlačeći mu dlan pod rame. “Ovako je bolje.” Podignuo sam mu glavu koliko sam
mogao i pomogao mu da pije iz boce. Uspio je ispiti tek malo, a većina mu je iscurila niz bradu.
Ponovno pada. Napor prevelik.
“Pippa”, rekao je muklo.
Spustio sam pogled na njegovo ofureno, pocrvenjelo lice, dirnut nečime poznatim u njegovim
očima, hrđavim i jasnim. Negdje sam ga već vidio. Vidio sam i djevojku, letimična snimka, prolazna
bistrina: hrđave obrve, medeno smeđe oči. Njezino se lice odražavalo u njegovome. Gdje je?
Pokušavao je nešto reći. Ispucale usne se kreću. Htio je znati gdje je Pippa.
Hropće i hvata dah. “Hej”, rekao sam nervozno, “pokušajte se umiriti.”
“Trebala bi ići vlakom, puno je brže. Osim ako joj ne dovezu auto.”
"Ne brinite se”, rekao sam nagnuvši mu se bliže. Ja se nisam brinuo. Netko će ubrzo doći po nas,
u to sam bio siguran. “Čekat ću dok ne dođu.”
“Baš si drag.” Njegov se dlan (hladan, suh kao barut) stezao oko mojega. “Nisam te vidio
otkako si bio mali. Bio si skroz velik kad smo posljednji put razgovarali.”
“Ali ja sam Theo”, rekao sam nakon blago zbunjene stanke.
“Naravno da jesi.” Pogled mu je, kao i stisak ruke, bio postojan i mek. “I najbolje si odabrao,
siguran sam. Onaj Mozart je puno ljepši od Glucka, zar ne?”
Nisam znao što bih rekao.
“Čujte—” Nije mi se činilo u redu dopustiti mu da i dalje vjeruje da sam netko drugi.
“ O, vas dvoje to tako prekrasno svirate, dragi moj. G-dur. Stalno mi prolazi kroz glavu. Lagano,
lagano, dodirni i otpusti—”
Zatvorenih usta pjevušio je nekoliko bezobličnih nota. Pjesmu. Bila je to pjesma.
“... a sigurno sam ti pričao kako sam pohađao satove klavira kod stare Armenke? U krošnji
palme živio je zeleni gušter, zelen kao kiseli bombon, obožavao sam ga promatrati... svjetlucanje na
prozoru... bajkovita svjetla u vrtu... du pays saint... dvadeset minuta hoda, ali činilo se kao da traje

21
kilometrima...”
Na trenutak je iščeznuo; osjetio sam kako mi njegova inteligencija izmiče, kako plovi daleko
poput lista u potočiću. A onda je dotekla nazad i on je opet bio tu.
“A ti! Koliko ti je godina?”
“Trinaest.”
“Ideš u Lycée Français?”
“Ne, u školu na West Sideu.“
“Pa i bolje, rekao bih. Toliko nastave na francuskom! Previše je to riječi za dijete. Nom et pronom,
vrsta i rod. To je samo oblik skupljanja kukaca.”
“Molim?”
“U Groppiju su uvijek govorili francuski. Sjećaš se Groppija? Prugasti kišobran i sladoled od
pistacije?”
Prugasti kišobran. Misli su se teško probijale kroz glavobolju. Pogled mi je odlutao prema
dubokoj rasjekotini na njegovoj glavi, zgrušanoj i tamnoj, kao rani od sjekire. Sve sam bio svjesniji
groznih tjelesnih oblika klonulih u krhotinama, smućenih tamnih trupova koji su istiha
nahrupljivali oko nas, posvemašnje tame i krpenih trupala, ali na toj se tami moglo lebdjeti, bilo je u
njoj nešto sanjivo, kao zapjenjena vododerina koja se uskomeša i nestane na hladnome mračnom
oceanu.
Odjednom je nešto sasvim pošlo po zlu. Bio je budan, tresao me. Ruke su lamatale. Nešto je htio.
Pokušao se istisnuti nagore uza zviždav uzdah.
“Što je?” rekao sam i dodrhtao do svijesti. Hvatao je dah, uznemiren, potežući me za ruku.
Ustrašeno sam se uspravio i zagledavao se okolo, očekujući nalet neke nove opasnosti: pokidane
žice, požar, strop koji je na korak do urušavanja.
Grabi me za ruku. Čvrsto je steže. “Ne ovdje”, uspio je izgovoriti.
“Što?”
“Nemoj je ostaviti. Ne.” Pogled mu je sezao iza mene, pokušavao mi je nešto pokazati. “Skini je
odande.”
“Molim vas, lezite—”
“Ne! Ne smiju je vidjeti.“ Bio je mahnit, sad mi je već čupao ruku pokušavajući se uzdignuti.
“Ukrali su sagove, odnijet će ih u carinsko spremište—”
Pokazivao je, vidio sam, na prašnjavu pravokutnu ploču, gotovo nevidljivu pod slomljenom
rasvjetom i smećem, manju od mojeg laptopa kod kuće.
“Ono?” rekao sam zagledavši se pobliže. Bila je posuta kapljicama nalik voštanima i
prelijepljena nepravilnim kolažem razmrvljenih etiketa. “Ono želite?”
“Preklinjem te.” Oči čvrsto stisnute. Bio je uzrujan i tako je strašno kašljao da je jedva govorio.
Posegnuo sam i skinuo ploču držeći je za rubove. Bila je iznenađujuće teška s obzirom na to da
je bila tako mala. Dugi komad odlomljena okvira zaglavio se na jednom kutu.
Povlačim rukav po prašnjavoj površini. Sitna žuta ptičica, blijeda pod velom bijele prašine. I Sat
anatomije bio je u istoj knjizi, ali zbog njega sam se ježila od straha.
Dobro, odgovorio sam sneno. Okrenuo sam se, držeći sliku u rukama, da joj je pokažem, ali
tada sam shvatio da je nema.
Ili - da je ima i nema. Dio nje bio je ovdje, ali bio je nevidljiv. Nevidljivi je dio bio bitan. To prije
nikako nisam mogao shvatiti. No kad sam to pokušao izgovoriti naglas, iz usta je grunula zbrka i uz
ledenu sam pljusku spoznao da sam u krivu. Oba su dijela morala biti spojena. Jedan bez drugoga
ne može postojati.
Rukom sam protrljao čelo i pokušao trepćući istjerati pijesak iz očiju i strahovitim naporom, kao
da podižem uteg koji mi je pretežak, skrenuti misli onamo gdje sam trebao. Gdje mi je majka? U
jednom trenutku bilo nas je troje i jedno od nas - bio sam poprilično siguran - bila je ona. Ali sad
smo ostali dvojica.
Starac se iza mene ponovno zakašljao i tresao nezaustavljivom nuždom, upinjući se da

22
progovori. Posegnuo sam iza leđa i pokušao mu predati sliku. “Evo je”, rekao sam, a potom majci -
prema mjestu gdje sam mislio da ću je naći - “vraćam se za minutu.”
No nije htio sliku. Razdraženo ju je odgurnuo prema meni, govoreći besmislice. Desna strana
glave bila mu je toliko natopljena krvlju da sam mu jedva vidio uho.
“Molim?” rekao sam, misli i dalje prikovanih uz majku - gdje je? “Što ste rekli?”
“Uzmi je.”
“Gledajte, vratit ću se. Moram—” Nisam je smio iznijeti, nisam baš, ali majka je htjela da odmah
idem kući, trebao sam se ondje naći s njom, to mi je vrlo jasno dala do znanja.
“Uzmi je sa sobom!” Gura mi je. “Idi!” Pokušao se pridići. Oči su mu bile sjajne i divlje; njegova
me razdraženost uplašila. “Uzeli su sve žarulje, porazbijali pola kuća u ulici—”
Krv mu je procurila niz bradu.
“Molim vas”, rekao sam, dlanovi su mi zadrhtali, bilo me strah dodirnuti ga. “Lezite, molim
vas—”
Odmahnuo je glavom, pokušao nešto izreći, ali napor ga je sasjekao uz mokar, očajan jauk. Kad
je obrisao usta, na nadlanici sam mu opazio jarki potez krvi.
“Netko dolazi.” Nisam bio siguran bih li mu povjerovao, nisam znao što bih rekao.
Pogledao me ravno u oči, tražeći na mom licu barem iskru razumijevanja, a kad je nije zatekao,
grabio je rukama ne bi li opet ustao.
“Požar”, rekao je grgljavim glasom. “Vila u Maadiju. On a tout perdu.”
Ponovno je zapao u kašalj. Zacrvenjena pjena bubri mu u nosnicama. Usred sve te nestvarnosti,
mogila i razrušenih monolita, imao sam neki sneni osjećaj da sam ga iznevjerio, kao da sam
nespretnošću i neznanjem uprskao neki ključni bajkoviti zadatak. Iako se u tom kamenom neredu
vatra nije nazirala, otpuzao sam i spremio sliku u najlonsku vrećicu samo da mu je maknem s očiju,
strašno ga je uznemiravala.
“Ne brinite”, rekao sam. “Ja ću—”
Primirio se. Primio me za zglob, pogleda mirnog i jasnog, a mene je prepuhao ledeni vjetar
bezumnosti. Učinio sam što sam morao. Sve će biti u redu.
Dok sam uživao u utješnosti te pomisli, umirujući mi je stisnuo ruku kao da sam je izgovorio
naglas. Izvući ćemo se odavde, rekao je.
“Znam.”
“Zamotaj je u novine i spremi je na dno prtljažnika, dušo. Zajedno s ostalim zanimljivostima.”
Osjećajući olakšanje što se smirio, iscrpljen od glavobolje, sa sjećanjem na majku koje je
izblijedjelo do treptaja krila noćnog leptira, ugnijezdio sam se pokraj njega i zažmirio, osjećajući se
neobično ugodno i sigurno. Odsutno, sanjivo. Blebetao je kratko, ispod daha: strana imena, iznose i
brojke, nekoliko francuskih riječi, ali većinom engleske. Muškarac dolazi pogledati pokućstvo.
Abdou je u nevolji jer je bacao kamenje. A sve mi je nekako imalo smisla, i vidio sam vrt palmi i
klavir i zelenog guštera na deblu kao da su stranice u albumu s fotografijama.
Hoćeš li moći kući bez pratnje, dušo? sjećam se da je u jednom trenutku upitao.
“Naravno.” Ležao sam na podu pokraj njega, glava mi je bila u ravnini s njegovom rahitičnom
starom prsnom kosti pa sam čuo svaki zastoj i hripac u njegovu dahu. “Svaki dan sam putujem
vlakom.”
“A gdje sad ono živiš?” Njegov dlan spušta se na moju glavu, vrlo nježno, onako kuko bi se
oslonio na glavu psa koji ti je mio.
“U Istočnoj Pedeset sedmoj ulici.”
“A, da! Blizu Le Veau d’Ora?”
“Koju ulicu dalje.” Le Veau d’Or je bio restoran koji je moja majka voljela posjećivati kad smo
imali novca. Ondje sam pojeo svojeg prvog puža i prvi put kušao Marc de Bourgogne iz njezine
čaše.
“Prema parku, kažeš?”
“Ne, bliže rijeci.”

23
 “Dovoljno blizu, dušo. Puslice i kavijar. Kako sam se zaljubio u ovaj grad kad sam ga prvi put
ugledao! Ali nije isto, zar ne? Sve mi strašno nedostaje, a tebi? Balkon i...”
“Vrt.” Okrenuo sam se prema njemu. Mirisi i melodije. U toj kaljuži zbunjenosti pričinilo mi se
da je blizak prijatelj ili član obitelji kojega sam zaboravio, neki majčin davno izgubljeni rođak...
“Ah, tvoja majka! Ljubljena! Nikad neću zaboraviti kad je prvi put došla svirati. Najljepša
djevojčica koju sam ikad vidio.”
Kako je znao da o njoj razmišljam? Htio sam ga upitati zna li gdje je, ali zaspao je. Žmirio je, ali
dah mu je bio brz i promukao kao da pred nečim bježi.
I ja sam se gubio - brujanje u ušima, isprazno zujanje i metalni okus u ustima kao kod zubara - a
možda bih utonuo u nesvijest i ostao ondje da me u jednom trenutku nije prodrmao, žestoko, pa
sam se iz sna trgnuo paničnim propinjanjem. Mrmljao je i povlačio kažiprst. Skinuo je prsten, težak
znatni prsten s izrezbarenim kamenom; pokušavao mi ga je dati.
“Na, ne želim ga”, rekao sam uplašivši se. “Zašto to radite?”
Ali utisnuo mi ga je u dlan. Dah mu bio uspjenjen i gadan. “Hobart i Blackwell”, rekao je glasom
kao da se iznutra utapa. “Pritisni zeleno zvono.”
Glava mu se klatila naprijed i natrag, kao omamljena od udaraca, usne drhtale. Oči su mu bile
zamućene. Kad je pogledom prešao preko mene, stresao sam se ugledavši ih.
“Reci Hobieju da bježi iz trgovine”, rekao je muklo.
“Neka zatvori blagajnu i ode!” glas mu je bio hrapav. “Njegov otac šalje tipove da ga
premlate—”
Oči su mu zakolutale, vjeđe zalepršale. A onda je potonuo u sebe. Ispružen i ispražnjen kao da
je sav zrak izašao iz njega, trideset sekundi, četrdeset, poput hrpe stare robe, ali su mu se tada - tako
grubo da sam se lecnuo - prsa kao mijeh nadula nad hripanjem i iskašljao je perkusivni pljusak krvi
koji se raspršio po meni. Svim se silama uzdignuo na laktove tridesetak sekundi dahtao je poput
psa, prsa su mahnito pumpala, gore-dolje, gore-dolje, pogleda pribijenog uz nešto što nisam vidio,
stišćući mi dlan kao da će biti dobro ako se dovoljno čvrsto uhvati,
“Jeste li dobro?” rekao sam - sluđen, na rubu suza. “Čujete li me?”
Dok se hrvao i bacakao kao riba izvan vode, držao sam mu glavu, ili sam barem pokušavao, ne
znajući kako, u strahu da ga ne ozlijedim, a on mi je neprestano stiskao dlan kao da visi sa zgrade i
svaki bi tren mogao pasti.
Svaki je dah bio izolirano, grgljavo nadimanje, teška stijena koja se strahovitim naporom iznova
podiže i spušta na tlo. U jednom me trenu pogledao u oči, krv mu se prelijevala iz usta, i kao da je
nešto rekao, ali riječi su mu u mjehurićima skliznule niz bradu.
A onda se - kao da mi je kamen pao s leđa - umirio, utišao, popustio mu je stisak ruke, otopio se,
kao da tone i na leđima se ruši sve dalje od mene, na vodi. - Je li vam bolje? upitao sam, a onda—
Pažljivo sam mu kapnuo malo vode u usta - usne su mu proradile, vidio sam kako se pomiču;
tada sam mu poput potrčka iz priče obrisao krv s lica kvadratom orijentalnog uzorka iz njegova
džepa. Dok je tonuo - okrutno, stupnjevima i širinama - u muk, ljuljao sam se na petama i zagledao
se u njegovo razoreno lice.
Hej? rekao sam.
Jedna papirnata vjeđa, napola zaklopljena, trznula se, tik modrih žilica.
“Ako me čujete, stisnite mi dlan.”
Ali njegov je dlan u mojemu omlitavio. Sjedio sam tako i promatrao ga, ne znajući što da
učinim. Bilo je vrijeme da odem, davno je prošlo - majka mi je to jasno dala do znanja - ali ipak
nisam pronalazio put iz prostora u kojemu sam se nalazio, a zapravo mi se na neki način bilo teško
zamisliti igdje drugdje - da postoji neki drugi svijet izvan toga. Kao da nikad drugog života nisam
imao.
“Čujete li me?” upitao sam ga posljednji put, sagnuvši se i naslonivši uho na njegova
raskrvavljena usta. Ali nije bilo ničega.

24
 vi.
___________

N E Ž E LE Ć I G A U Z N E M I R A V A T I U S L U Č A J U D A SE S A M O O D M A R A , U S T A O S A M ŠT O S A M
tiše mogao. Nekoliko sam trenutaka stajao i gledao dolje prema njemu, brišući dlanove o školski
kaput - bio sam potpuno prekriven njegovom krvlju, ruke su mi bile zamašćene njome - a onda se
zagledao u mjesečev krajolik krhotina nastojeći se orijentirali i smisliti kojim bi putem bilo najbolje
krenuti.
Kad sam se - s mukom - probio do središta prostora, ili mjesta koje se činilo kao središte,
opa z io sa m da su jedna vrata prekrile raz derotine visećih lomataka pa se okrenuo i započeo
proboj u drugom smjeru. Ondje se urušio dovratak, nahrupivši cigle gotovo do moje visine, a iznad
te gomile rastvorio se zadimljeni prostor dovoljno velik da kroz njega može proći automobil.
Marljivo sam se počeo penjati i grabiti - po betonskim blokovima i oko njih - no nisam daleko
odmaknuo kad sam shvatio da ću morati drugim putem. Jedva zamjetni tragovi vatre plazili su
niza zidove nekadašnje muzejske trgovine, pršteći i cakleći se u tmini, dijelom i daleko ispod razine
na kojoj je trebao biti pod.
Nije mi se svidjelo kako druga vrata izgledaju (pjenaste pločice ukaljane crvenom, vršak muške
cipele koji je probijao kroz hrpu ostataka), no barem većina građe koja je zagradila vrata nije bila
kruta. Spotičući se unatrag, povijajući se pod žicama koje su iskrile sa stropa, zabacio sam vrećicu
preko ramena, duboko uzdahnuo i na glavu zaronio u ruševine.
Istog trena zagušila me prašina i jak vonj kemikalija. Kašljući, moleći da se nije oslobodila još
koja nabijena žica, napipavao sam i grabio rukom u mraku dok su kojekakve krhotine sipile i
slijevale mi se u oči: šljunak, mrvice gipsa, derotine i komadići bogzna čega.
Neka je građa bila lagana, druga nije. Što sam dalje prodirao, bilo je tamnije i vrelije. Svako malo
put bi mi iščeznuo ili se neočekivano zatvorio, a u ušima bučila uzdivljala rulja, nisam bio siguran
odakle dopire. Morao sam se stiskati između stvari; koji tren bih hodao, koji puzao, tijela u
razorenosti više sam osjetio nego vidio, uznemirujuće mek pritisak koji se povijao pod mojom
težinom, a od svega je gori bio smrad: spaljena tkanina, spaljena kosa i meso, pikantan vonj svježe
krvi, bakar i lim i sol.
Dlanovi su mi bili rasječeni, a i koljena. Provlačio sam se i zaobilazio, napipavajući put,
primičući se kukom uz nekakav dugi tokarski stroj ili gredu, dok me nije opkolila kruta masa nalik
na zid. S naporom sam se - prostor je bio uzak - okrenuo na mjestu kako bih dosegnuo svjetiljku u
vrećici.
Htio sam svjetiljku na privjesku - na dnu, ispod slike - ali prsti su naišli na telefon. Upalio sam
ga - i gotovo ga istog trena ispustio jer sam u njegovu odsjaju ugledao mušku šaku koja je probijala
između dvije betonske gromade. Sjećam se da sam čak i u tom užasu bio zahvalan što je bila samo
šaka iako prizor tih mesnatih, tamnih, natečenih prstiju nikad neću zaboraviti; i sad se svako malo
lecnem od straha kad mi prosjak na ulici izbaci takvu šaku, napuhnutu i začadenu oko noktiju.
Svjetiljka je i dalje bila ondje - ali ja sam htio telefon. Isijavala je blago svjetlo u šupljini u kojoj
sam se našao, ali čim sam se dovoljno pribrao da se sagnem po njega, ekran se zamračio. Kiselo
zeleni trag ugaslog svjetla lebdio je preda mnom u tami. Spustio sam se na koljena i puzao u mraku,
grabeći objema rukama kroz kamenje i staklo u odlučnoj potrazi.
Mislio sam da znam gdje je ili gdje bi mogao biti, i tražio sam ga vjerojatno dulje nego što sam
trebao; tek kad sam izgubio nadu i pokušao ponovno ustati, shvatio sam da sam upuzao u neki uski
procjep u kojem nikako nisam mogao ustati i da mi se pet centimetara iznad glave pruža neka
čvrsta površina. Okretanje nije uspjelo; uzmicanje nije uspjelo; odlučio sam puzati naprijed,
nadajući se da će se raščistiti, i ubrzo mi je kretanje bilo presporo, bolno, s osjećajem raspada i očaja,
glave posve okrenute u stranu.
Kad su mi bile otprilike četiri godine, napola sam zapeo u zidni krevet u našem starom stanu na
Sedmoj aveniji, što zvuči kao šaljivi škripac, ali nije bilo tako; mislim da bih se ugušio da Alameda,

25
naša tadašnja spremačica, nije čula moje prigušene krike i izvukla me. Pokušavajući se pokretati u
tom prostoru bez zraka bilo je donekle isto, samo gore: uza staklo, užareni metal, smrad spaljene
odjeće i povremen meki pritisak o tijelo o kojemu nisam htio razmišljati.
Krhotine su odozgo praminjale po meni; grlo mi se ispunjavalo prašinom, nakašljavao sam se i
počeo paničariti kad sam shvatio da se jedva zamjetno vidi kroz grubu masu slomljenih cigala koje
su me opkolile. Svjetlost - najtanja moguća zraka - nježno se ušuljala slijeva, otprilike petnaest
centimetara od razine poda.
Pognuo sam se i shvatio da gledam u zatamnjeni tarac galerije pored. Neuredna hrpa nečega što
je nalikovalo na opremu za spašavanje (užad, sjekire, željezne poluge, boca s kisikom na kojoj je
pisalo VATROGASCI) bačena je navrat-nanos na pod.
“Halo?” dozvao sam ne čekajući odgovor, spuštajući se na pod da se što prije provučem kroz
rupu.
Prostor je bio uzak; da sam bio koju godinu stariji ili koji kilogram teži, možda ne bih prošao. Na
pola puta vrećica mi je zapela za nešto i na trenutak sam pomislio da ću morati izmigoljiti sam, sa
slikom ili bez nje, poput guštera koji odbacuje rep, ali kad sam još jednom potegnuo, oslobodila se
uz kišu grudavoga gipsa. Iznad moje glave ispriječila se nekakva greda, koja je, kako se činilo,
držala hrpu teške građe, a dok sam se izvijao i šuljao ispod nje, uhvatila me vrtoglavica od straha
da će pasti i prepoloviti me, sve dok nisam vidio da ju je netko učvrstio ručnom dizalicom.
Kad sam se izvukao na sigurno, ustao sam, vlažan i ošamućen od olakšanja. “Halo?” dozvao
sam ponovno, zapitavši se zašto je toliko opreme ondje, a vatrogascima ni traga. Galerija je bila
zamračena, ali uglavnom neoštećena, s tanjušnim slojevima dima koji su s visinom bili sve deblji, ali
vidjelo se da je neka strahovita sila protutnjala sobom već po rasvjeti i sigurnosnim kamerama, koje
su se naherile i okrenule prema stropu, toliko sam bio sretan što sam ponovno u otvorenom
prostoru da sam tek nakon kojeg trenutka shvatio koliko je čudno što u sobi punoj ljudi jedino ja
stojim. Svi su ležali osim mene.
Na podu je bilo barem dvanaestak ljudi - nisu svi bili netaknuti. Izgledali su kao da su bačeni s
velike visine. Tri ili četiri tijela bila su djelomice prekrivena vatrogasnim jaknama, ispod njih virila
su stopala. Drugi su se napadno ispružili posred mrlja od eksplozije. Umazanost i prsnuća pratilo je
nasilje, poput strašnog krvavog kihanja, histeričnog osjećaja kretanja u smiraju. Posebno se sjećam
jedne sredovječne gospođe u zakrvavljenoj bluzi s uzorkom Fabergeovih jaja, bluzi kakvu je
zapravo mogla kupiti u muzejskoj trgovini. Oči su joj - ocrtane crnom šminkom - tupo zurile u
strop; tamnu je put očito namazala jer je imala zdrav roskasti sjaj iako je ostala bez gornjeg dijela
glave.
Zatamnjena ulja, natmurena pozlata. Sitnim sam koracima dopro do sredine prostorije, njišući
se, pomalo narušene ravnoteže. Čuo sam kako mi dah hriplje unutra i van i bilo je u tom zvuku
neke čudne ispraznosti, grozomorne lakoće. Nisam htio gledati, ali morao sam. Sitni Azijac, jadan u
svojoj bež vjetrovki, sklupčao se u nabrekloj lokvi krvi. Čuvar (prepoznatljiv samo po uniformi jer
mu je lice do te mjere pougljenilo) ruke iskrivljene iza leđa, zlokobni trag prskanja na mjestu gdje
mu je trebala biti noga.
No ono glavno, ono najvažnije: među ispruženima nije bila ona. Prisilio sam se da ih sve
pogledam, svakoga pojedinačno, jednog po jednog - čak i kad se nisam uspio nagnati da im
promotrim lice, poznavao sam majčina stopala, njezinu odjeću, njezine crno-bijele cipele - dobrano
nakon što sam se uvjerio u to, natjerao sam se da stanem između njih, zbijen duboko u sebe kao
bolesni golub koji žmiri.
U galeriji pored ove: još mrtvih. Troje mrtvih. Debeli muškarac u prsluku na rombove,
rastočena starica, djevojčica poput mliječnog pačića, s crvenom posjekotinom na sljepoočnici, inače
gotovo netaknuta. I više ih nije bilo. Prošao sam nekoliko galerija s razasutom opremom (i krvavim
mrljama na podu), ali bez ijednog mrtvaca. Kad sam ušao u daleku galeriju u kojoj je bila, u koju je
otišla, galeriju sa Satom anatomije - čvrsto stisnutih očiju, prejake želje - i ondje su bila ista ona nosila
i oprema, a dok sam prolazio, u nerazjašnjivo vrištavoj tišini, jedina su dva promatrača bila ona dva

26
zbunjena Nizozemca koja su sa zida zurila u majku i mene: otkud ti ovdje?
A onda se nešto prelomilo. Ni ne sjećam se kako se to dogodilo; samo sam bio na nekom
drugom mjestu i trčao, trčao kroz prostorije koje su bile prazne, osim zadimljene izmaglice zbog
koje se ta veličina doimala nestvarnom i nemogućom. Prije mi se činilo da su galerije poprilično
pravocrtne, labirinlski ali logičan niz čije se sve pritoke ulijevaju u muzejsku trgovinu. No jureći
kroz njih natrag i u suprotnom smjeru, shvatio sam da put uopće nije ravan: iznova bih nailazio na
prazne zidove i zalazio u slijepe sobe. Vrata i ulazi nisu bili ondje gdje sam očekivao; ogoljena
podnožja stupova izvirivala su niotkud. Preoštro skrenuvši za uglom, umalo sam se zabio ravno u
čuvare Fransa Halsa: goleme grubijane rumenih obraza, mutnih očiju od previše piva, poput
newyorških policajaca na kostimiranoj zabavi. Hladno su me gledali svisoka nepopustljivim,
podrugljivim pogledom sve dok se nisam pribrao, uzmaknuo i ponovno se dao u bijeg.
I u normalnim sam se okolnostima u muzeju znao izgubiti (lutajući besciljno galerijama
Umjetnosti Oceanije, među totemima i iskopanim kanuima), pa sam ponekad morao zamoliti čuvara
da mi pokaže izlaz. Galerije slika bile su osobito zbunjujuće jer su ih često premještali; dok sam
trčkarao praznim dvoranama u sablasnoj polutami, bio sam sve prestravljeniji. Mislio sam da se
znam domoći glavnog stubišta, no čim sam izašao iz galerija posebnih izložaba, sve mi je izgledalo
nepoznato, a nakon minute ili dvije omamljenog jurcanja kroz skretanja u koje više nisam bio
siguran, shvatio sam da sam potpuno izgubljen. Nekako sam uspio proći kroz djela talijanskih
majstora (razapeti Isusi i zapanjeni sveci, zmije i zaraćeni anđeli) i završio u Engleskoj, u
osamnaestom stoljeću, u dijelu muzeja u koji sam prije rijetko zalazio i koji uopće nisam poznavao.
Preda mnom su se prezale duge elegantne linije vidika, labirintske dvorane s izrazom uklete palače:
vlasuljavi lordovi, hladne Gainsboroughove ljepotice koje svisoka gledaju na moju nevolju.
Barunska su me gledišta razbješnjela jer očito nisu vodila ni do stubišta ni do glavnih hodnika, već
samo do drugih potpuno jednakih otmjenih barunskih galerija; bio sam na rubu suza kad sam
najedanput spazio neupadljiva vrata na bočnom zidu galerije.
Ta su vrata bila vidljiva tek na drugi pogled; bila su obojena istom bojom kao zidovi galerije, a
izgledala su kao da bi u uobičajenim okolnostima bila zatvorena. Za oko su mi zapela samo zato što
nisu bila dokraja zatvorena - lijeva strana nije bila u ravnini sa zidom jer nisu dobro legla ili zato što
brava nestankom struje više nije radila, nisam znao. No nije ih bilo lako otvoriti - bila su teška,
čelična, morao sam svom snagom povući. Odjednom su - s pneumatskim uzdahom - popustila, i to
tako hirovito da sam posrnuo.
Provukavši se kroz njih, našao sam se u zamračenu uredskom hodniku pod znatno nižim
stropom. Svjetla za iznenadnu opasnost bila su osjetno slabija nego u glavnoj galeriji, i očima je
trebao trenutak da se priviknu.
Hodnik se, činilo se, protezao kilometrima. Ustrašeno sam gmizao, zavirujući u urede gdje bi
vrata bila odškrinuta. Cameron Geisler; glavni administrator, Miyako Fujita, zamjenica glavnog
administratora. Ladice su bile izvučene, stolci odmaknuti od stola. Na vratima jednog ureda na boku
je ležala ženska cipela s visokom potpeticom.
Taj dojam napuštenosti bio je neizrecivo jeziv. Učinilo mi se da u daljini čujem policijske sirene,
možda čak i voki-tokije i pse, no u ušima mi je toliko jako odzvanjalo od eksplozije da sam pomislio
i da mi se pričinja. Počelo me sve više uznemiravati što nisam vidio nijednog vatrogasca, nijednog
policajca, nijednog zaštitara - štoviše, nikog živog.
Nije bilo dovoljno mračno da u prostoru Samo za zaposlene upalim svjetiljku na privjesku, ali
nije bilo ni dovoljno svjetla da dobro vidim. Bio sam u nekom arhivu ili spremištu. Uredi su od
stropa do krova bili popunjeni ormarićima za spise, metalnim policama s plastičnim poštanskim
sandučićima i kartonskim kutijama. Zbog uskog hodnika osjećao sam se napeto, pritvoreno, a
koraci su mi tako luđački odzvanjali da sam jednom ili dvaput zastao i okrenuo se da vidim hoda li
tko hodnikom iza mene.
“Halo?” dozvao sam nesigurno, pogledavajući u neke sobe dok sam prolazio. Neki su uredi bili
moderni i oskudni; drugi su bili krcati i prljavi, s neurednim naslagama papira i knjiga.

27
 Florens Klauner, Odjel glazbala. Maurice Orabi-Roussel, Islamska umjetnost. Vittoria Gabetti, tkanine.
Prošao sam pokraj goleme mračne sobe s dugim radničkim stolom na kojemu su rasparene krpice
bile poslagane kao komadići slagalice. U stražnjem dijelu prostorije stajala je hrpa stalaka za odjeću
s mnoštvom plastičnih vreća poput onih koje stoje kraj teretnih dizala u Bendel’su ili Bergdorf’su.
Kad sam naišao na križanje, pogledao sam lijevo i desno, ne znajući kamo da krenem. Nanjušio
sam vosak za pod, terpentin i kemikalije, aromu dima. Uredi i radionice prostirali su se u nedogled
u svim smjerovima: ograđena geometrijska mreža, nepromjenjiva i nezanimljiva.
S moje lijeve strane svjetlost je bljeskala iz stropne svjetiljke. Zujala je i prekidala u statičkom
napadaju, a pod njezinim treperavim sjajem ugledao sam fontanu s pitkom vodom na drugom
kraju hodnika.
Pohitao sam prema njoj - tako brzo da su stopala gotovo isklizila poda mnom - i gutao
pritisnuvši usta na pipu, toliko ledene vode, tako brzo da mi je bol probo sljepoočnicu. Štucajući
sam ispirao krv s ruku, zapljuskivao bolne oči, gurao glavu pod mlaz. Sitne krhotine stakla - gotovo
nevidljive - cilikale su zdjelom fontane poput igala na ledu.
Naslonio sam se na zid. Od fluorescentnosti iznad glave - vibrirajuće, s isprekidanim pištanjem
- bilo mi je mučno. S mukom sam se ponovno uspravio; krenuo sam dalje, teturajući blago pod
nestabilnim svjetlucanjem. U tom smjeru sve se svakako doimalo više industrijski: drvene palete,
kolica za guranje, kao da se predmeti u kutijama pomiču i pohranjuju. Prošao sam još jedno
križanje, gdje se sjajan sjenoviti prolaz gubio u tami, i upravo sam htio proći pokraj njega i nastaviti
kad sam u cvenom sjaju na kraju prolaza ugledao IZLAZ.
Spotaknuo sam se; pao sam preko stopala; ponovno sam ustao, štucajući i dalje, i pojurio niz
beskonačni hodnik. Na kraju su se nalazila vrata s metalnom šipkom, kao vrata nužnog izlaza u
mojoj školi.
Otvorila su se uz prasak. Niz tamno stubište preletio sam dvanaest stuba, okret na odmorištu, i
onda dvanaest stuba do kraja, jagodice su mi prebirale po metalnoj ogradi, cipele su mi luđački
štropotale i odjekivale da je zvučalo kao da sa mnom trči još pet ljudi. Na podnožju stupa nalazio se
sivi službeni hodnik i još jedna vrata sa šipkom. Bacio sam se na njih, odgurnuo ih objema rukama -
i onda me ošamarila hladna kiša i zaglušujuće zavijanje sirena.
Mislim da sam naglas zavrištao, bio sam tako sretan što sam vani, iako me u toj buci nitko nije
mogao čuti: kao da sam pokušao urlati uza zvuk motora mlažnjaka na pisti na LaGuardiji tijekom
oluje. Zvučalo je kao da su svaki vatrogasni kamion, svaki policijski automobil i svaka kola hitne iz
pet okruga plus Jerseyja kreštali i tulili niz Petu aveniju, delirijski radosna buka: kao da su se Nova
godina i Božić i vatromet za Četvrti srpnja stopili u jedno.
Izlaz me izbacio u Central park, kroz napuštena stražnja vrata između prostora za utovar i
parkirališne garaže. Staze su u sivo-zelenoj daljini bile prazne; krošnje oborene bijelim, uzburkane i
zapjenjene na vjetru. Dalje, na ulici pometenoj kišom, Peta je avenija bila zatvorena. Kroz prolom, s
mjesta gdje sam stajao mogao sam samo pogledom pratiti veliko sjajno bombardiranje akcijama:
dizalice i tešku opremu, policajce koji udaljavaju okupljene, crvena svjetla, žuta i plava svjetla,
signalne rakete kako izbijaju, vrte se i bljeskaju u nepredvidivoj zbrci.
Podignuo sam laktove da zaštitim lice od kiše i dao se u trk kroz prazni park. Kiša mi je slijetala
u oči, kapala mi niz čelo, topeći svjetla na aveniji u mrlje koje pulsiraju u daljini.
Policija, vatrogasci, parkirana gradska vozila kojima ispod brisača piše: Policijski psi, Bataljun
za operacije spašavanja, NY - Opasne tvari. Crni kišni ogrtači vijorili su i nadimali se na vjetru. Žuta
vrpca za ograđivanje mjesta zločina bila je razvučena uz izlaz iz parka, na Miner’s Gateu. Bez
oklijevanja sam je podignuo i sagnuo se ispod nje te utrčao u gomilu.
U cijelom kaosu nitko me nije primijetio. Na koji tren sam beskorisno trčao gore-dolje niz cestu
dok mi je kiša paprila po licu. Gdje god sam pogledao, kraj mene su jurili prizori vlastite panike.
Ljudi su mahnitali i naslijepo se probijali oko mene: vatrogasci, tipovi u tvrdim šeširima, stariji
čovjek koji privija slomljeni lakat i žena raskrvavljenog nosa koju je smeteni policajac tjerao prema
Sedamdeset devetoj ulici.

28
 Nikad nisam vidio toliko vatrogasnih kamiona na jednome mjestu: Postrojba 18, Vatrogasna 44,
Newyorške ljestve 7, Spasilačka 1, Kamion 4: ponos Midtowna. Progurujući se kroz more
parkiranih vozila i službenih crnih kabanica, uočio sam interventna kola Hatzole: hebrejska slova
na stražnjem dijelu, osvijetljena bolnička sobica koja se nazirala kroz otvorena vrata. Dežurni
liječnici povijali su se nad ženom, pokušavajući je pritisnuti uz ležaj dok se borila da ustane.
Smežurana šaka s crvenim noktima grebla je po zraku.
Šakom sam zalupao po vratima. “Morate se vratiti unutra”, viknuo sam. “Ljudi su još
unutra—”
“Unutra je još jedna bomba”, dreknuo je dežurni liječnik i ne pogledavši me. “Morali smo se
evakuirati.”
Prije nego što sam to stigao pojmiti, divovski policajac obrušio se na mene kao prasak groma:
debeloglavi tip, poput buldoga, napumpanih ruku kao bodibilder. Grubo me ščepao za nadlakticu i
počeo me laktariti i naguravati na drugu stranu ulice.
“Koji kurac radiš ovdje?” zaurlao je, ugušivši moje prosvjedovanje dok sam se pokušavao
istrgnuti.
“Gospodine—” Prilazi žena okrvavljena lica, pokušava mu privući pažnju - “Gospodine,
mislim da sam slomila ruku—”
“Mičite se od zgrade!” zavrištao je na nju, odgurnuvši joj ruku, a onda na mene - “Ajmo!”
“Ali—”
Objema me rukama odgurnuo tako snažno da sam zateturao i zamalo pao. “MAKNI SE OD
ZGRADE!” vrištao je, zabacivši ruke u zrak uz polet kabanice. “ODMAH!” Nije me čak ni gledao;
njegove su male mrzovoljne oči bile pribijene uz nešto što se odvijalo iznad moje glave, niz ulicu, i
njegov me izraz lica prestravio.
U žurbi sam se probijao kroz gomilu interventnih radnika do pločnika na suprotnoj strani,
točno iznad Sedamdeset devete ulice - pazio sam ne bih li ugledao majku, ali nisam je vidio. Kola
hitne pomoći i medicinskih vozila u izobilju: Hitna pomoć bolnice Beth Israel, Lenox Hill,
Newyorška prezbiterijanska bolnica, Hitna pomoć bolnice Cabrini. Krvav čovjek u poslovnom
odijelu ležao je na leđima iza ukrasne živice od tise, u malenom ograđenom dvorištu jedne vile na
Petoj aveniji. Razvučena je žuta traka, koja je pucketala i povijala se na vjetru - no natopljeni
policajci i vatrogasci i tipovi s tvrdim šeširima podizali su je i provlačili se amo-tamo kao da je
nema.
Sve su oči bile uprte prema gornjem dijelu grada, a tek sam kasnije doznao zašto: na Osamdeset
četvrtoj ulici (predaleko da bih vidio) pripadnici jedinice za opasne tvari bili su postupku
“suzbijanja” neeksplodirane bombe obrađujući je vodenim topom. U namjeri da s nekime
porazgovaram, pokušavajući doznati što se dogodilo, nastojao sam se probiti prema vatrogasnom
kamionu, ali policajci su jurišali kroz gomilu, mahali, pljeskali, odmicali ljude udarcima.
Uhvatio sam se za kaput jednog vatrogasca - mladog tipa sa žvakom koji je djelovao srdačno.
“Ljudi su još unutra!” viknuo sam.
“Da, da, znamo”, doviknuo je vatrogasac i ne pogledavši me. “Naredili su nam da izađemo.
Kažu još pet minuta pa će nas pustiti nazad unutra.”
Iznenadno guranje s leđa. “Mičite se, mičite se!” čuo sam kako netko dreči.
Grubi glas sa zamjetnim naglaskom: “Mičite ruke s mene!”
“ODMAH! Maknite se svi!”
Opet me netko odgurnuo straga. Vatrogasci su se naginjali s ljestava na kamionima, podižući
pogled prema Hramu iz Dendura; policajci su napeto stajali rame uz rame, i ne trepćući na kiši.
Posrćući pokraj njih, u nanosu struje gomile, ugledao sam staklene oči, glave kako kimaju, stopala
kako nesvjesno otkucavaju.
Kad sam začuo prasak suzbijene bombe i grubi stadionski klicaj koji se izdizao nad Petom
avenijom, već me dobrano odnijelo niz Aveniju Madison. Policajci - prometni policajci - kružili su
rukama, odgurujući rijeku zapanjenih promatrača. “Dajte, ljudi, idemo, idemo.“ Krčili su kroz

29
masu, pljeskali. “Svi na istok. Svi na istok.“ Jedan je policajac - golemi tip s kozjom bradicom i
naušnicom, kao profesionalni hrvač - posegnuo i odgurnuo dostavljača u kapuljači koji je pokušao
fotografirati mobitelom, pa je nasrnuo na mene i umalo me srušio.
“Pazi!” vrisnuo je dostavljač visokim, ružnim glasom; policajac ga je ponovno gurnuo, ali ovaj
put tako jako da je na leđa pao u žlijeb uz pločnik.
“Stari, jesi ti gluh?” dreknuo je. “Marš dalje!”
“Ne diraj me!”
“A da ti malo razbijem glavu?”
Između Pete i Madisona bila je ludnica. Bubnjanje propelera helikoptera iznad glave;
nerazumljiv govor kroz megafon. Iako je Sedamdeset deveta bila zatvorena za promet, bila je
prepunjena policijskim automobilima, vatrogasnim kamionima, betonskim barikadama i vrevom
uzvrištalih, uspaničenih ljudi mokrih do kože. Neki su bježali iz smjera Pete avenije; neki su se
laktarili i naguravali natrag prema muzeju; mnogi su podigli mobitele u zrak, spremni za
fotografiranje; drugi su samo nepomično stajali spuštenih vilica dok se gomila nadimala oko njih,
netremice promatrajući crni dim u kišnome nebu iznad Pete avenije kao da pristižu Marsovci.
Sirene; bijeli dim koji se napinje iz podzemne ventilacije. Beskućnik ogrnut u prljavu deku lutao
je uokolo, nemiran i zbunjen. S nadom sam se zagledavao uokolo ne bih li u gomili ugledao majku,
očekujući da ću je svakog trena spaziti; kratko sam pokušao plivati uzvodno kroza struju koju je
gonila policija (stojeći na prstima, izvijajući vrat da bolje vidim) dok nisam shvatio da nema smisla
probijati se i tragati za njom u tom prolomu, među tom ruljom. Naći ćemo se kod kuće, pomislio sam.
Kod kuće smo se trebali naći; povratak kući bio je naš dogovor za slučaj nužde; sigurno je shvatila
da nema nimalo smisla tražiti me u toj stisci. No ipak sam osjetio neznatan, nerazuman nalet
razočaranja - i dok sam hodao kući (s glavoboljom koja razara, gotovo videći dvoslike), i dalje sam
je tražio, nadao se da ću je ugledati, motreći anonimna, zabrinuta lica oko sebe. Izvukla se; to je
najvažnije. Bila je nekoliko prostorija dalje od najgoreg udara eksplozije. Nije je bilo među truplima.
No što god smo se dogovorili, koliko god je to imalo smisla, nekako ipak nisam mogao vjerovati da
bi iz muzeja otišla bez mene.

Drugo poglavlje

Sat anatomije

i.
_________

K A D S A M B I O M A L I , K A D M I J E B I L O Č ET I R I I L I P ET G O D I N A , N A J V E Ć I M I J E ST R A H B I O
da se majka jednog dana neće vratiti kući s posla. Zbrajanje i oduzimanje većinom mi je koristilo za
praćenje njezina kretanja (koliko je još minuta u uredu? Koliko joj minuta treba pješice od ureda do
podzemne?), a već sam i prije nego što sam naučio brojiti bio opsjednut očitavanjem sata: očajnički
sam proučavao taj tajanstveni krug iscrtan na papirnatom tanjuru koji bi mi, kad ga napokon
svladam, otključao tajnu njezinih dolazaka i odlazaka. Obično bi kući stigla upravo onda kad je i
rekla pa kad bi kasnila deset minuta, počeo bih se izjedati; kad bi se imalo oduljilo, sjeo bih na pod
pokraj ulaznih vrata kao štene koje je predugo ostavljeno samo, napinjući se da čujem štropot dizala
kako se uspinje na naš kat.
30
 Gotovo bih svakog dana u osnovnoj školi u vijestima na Kanalu 7 čuo nešto zbog čega bih se
zabrinuo. Što ako je neki skitnica u prljavoj maskirnoj jakni gurnuo moju majku na tračnice dok je
čekala vlak broj 6? Ili je nagurao u neki mračni prolaz i izbo je nožem radi novčanika? Što da joj
sušilo za kosu upadne u kadu ili da je bicikl gurne pod auto, ili da joj kod zubara daju krivi lijek pa
umre, kao što se dogodilo majci jednog mog prijatelja iz razreda?
Pomisao da bi se majci nešto moglo dogodili posebno me plašila jer je moj otac bio toliko
nepouzdan. N ep ouzd an je, rekao bih, diplomatski izraz. Čak i kad je bio dobre volje, izgubio bi
plaću i zaspao uz otvorena vrata stana jer je pio. A kad je bio loše volje - a uglavnom je tako bilo -
oči su mu bile krvave, lijepio se od znoja, odijelo mu je bilo tako zgužvano da je izgledalo kao da se
u njemu valjao po podu, a isijavao je iz njega neki neprirodni smiraj kao da je tlačna naprava koja
samo što ne eksplodira.
Iako nisam shvaćao zašto je toliko nesretan, bilo mi je jasno da je njegova nesreća naša krivica.
Majka i ja išli smo mu na živce. Zbog nas je radio posao koji nije podnosio. Iritirao ga je svaki naš
pokret. A naročito nije uživao u mojoj blizini, iako su to bili rijetki trenuci: ujutro, dok bih se
spremao za školu, on bi sjedio uz kavu natečenih očiju, tih, kose raskuštrane na čuperke, preda se bi
rastvorio Wall Street Journal, raskopčao kućni ogrtač, a ponekad bi se tako tresao da mu je iz šalice
curilo kad bi je prinosio ustima. Oprezno bi me pratio pogledom kad bih ušao, nosnice bi mu se
širile ako bih previše bučio jedaćim priborom ili zdjelom za pahuljice.
Osim te svakodnevne neugodnosti, nisam ga previše viđao. S nama nije večerao niti pohađao
školska događanja; nije se igrao niti razgovarao sa mnom kad je bio kod kuće; zapravo, rijetko je bio
kod kuće prije nego što bih zaspao, a neke dane - naročito u dane kad bi stigla plaća, svaki drugi
petak - kući bi banuo tek oko tri ili četiri ujutro: lupio bi vratima, bacio aktovku na pod, nasumično
rušeći i zabijajući se da bih se koji put stresao iz sna, zureći u sjajno zvjezdano nebo nalijepljeno na
stropu i pitajući se je li ubojica provalio u stan. Srećom, kad je bio pijan, koraci bi mu se usporili do
škripava i nepogrešiva ritma - zvao sam ih Frankensteinovim koracima, sporim i bučnim, s
besmisleno dugim stankama između svake stope - i čim bih shvatio da to samo on nabada po
mraku, a ne neki serijski ubojica ili psihopat, nanovo bih utonuo u uznemireni polusan. Sljedećeg
dana, u subotu, majka i ja udružili bismo se u plan ranog izlaska iz stana prije nego što se trgne iz
znojnog sna na kauču, inače bismo cijeli dan morali hodati na prstima, bojeći se preglasno zatvoriti
vrata ili ga uznemiriti na bilo koji drugi način dok bi on bezizražajno buljio u televizor s pivom iz
kineskog restorana i staklenim pogledom, prateći vijesti ili sport s ugašenim zvukom.
Zbog toga ni majka ni ja nismo bili previše uznemireni kad smo se prošle subote probudili i
shvatili da se uopće nije vratio kući. Tek smo se u nedjelju zabrinuli, a ni tad to nije bila uobičajena
briga: počela je sezona sveučilišnog nogometa; bilo je prilično izvjesno da je uložio novac u neke
utakmice, i mislili smo da se bez javljanja ukrcao na autobus prema Atlantic Cityju. Tек smo
sljedećeg dana, kad nas je nazvala očeva tajnica Loretta jer se nije pojavio na poslu, pomislili da se
dogodilo nešto ozbiljno. Majka je nazvala policiju od straha da ga je netko opljačkao ili ubio dok je
pijan izlazio iz bara; nekoliko napetih dana iščekivali smo telefonski poziv ili kucanje na vratima. A
onda je, potkraj tjedna, stiglo očevo kratko pisamce (poslano iz Newarka u New Jerseyju) u kojem
nas je nategnutim črčkarijama obavijestio da “započinje novi život” na nepoznatoj lokaciji. Sjećam
se da sam razmišljao o riječima “novi život” kao da bih u njima mogao otkriti neki trag kamo se
uputio; nakon što sam majku tjedan dana proganjao, silio je i nagovarao, napokon je pristala
pokazati mi pismo da ga sam pročitam (“no dobro”, rekla je ravnodušno dok je otvarala ladicu i
izvlačila ga, “ne znam što očekuje da ti prenesem, pa neka ti onda kaže sam”). Pismo je bilo
napisano na papiru s reklamom Doubletree Inna kraj zračne luke. Bio sam uvjeren da krije važne
tragove o njegovu odlasku, ali pogodila me krajnja sažetost pisma (četiri ili pet redova) i užurbane,
nemarne, tjerajuće žvrljotine kao da ih je nadrljao prije nego što je odjurio u trgovinu.
U mnogočemu nam je laknulo što otac više nije u igri. Meni svakako nije puno nedostajao, a
činilo se ni majci, iako je bilo tužno što je morala otpustiti našu čistačicu Cinziju jer je više nije mogla
plaćati (Cinzia je plakala, ponudila se da ostane raditi besplatno, ali majka joj je našla honorarni

31
posao u zgradi, kod jednog para s malim djetetom; jednom bi tjedno navratila majci na kavu, još
uvijek noseći kutu kojom je štitila odjeću dok je čistila). Bez puno buke fotografiju mladog,
preplanulog oca na skijaškom brijegu zamijenila je slika mene i majke na klizalištu u Central parku.
Majka je noću dokasna bdjela nad kalkulatorom, pregledavajući račune. Iako je najamnina stana
bila stabilizirana, snalaženje bez očeve plaće bila je pustolovina od mjeseca do mjeseca jer u njegovu
novom životu koji je za sebe osmislio nije bilo mjesta za slanje novca za uzdržavanje djeteta.
Uglavnom smo bili dovoljno zadovoljni što sami moramo prati rublje u podrumu, odlaziti na
matineje umjesto na filmske predstave po punoj cijeni, jesti kruh od jučer i jeftinu kinesku hranu
(rezance, fu yung od jaja) i brojati sitno za autobus. No dok sam toga dana klipsao kući - promrzao,
mokar, s glavoboljom pod kojom pucaju zubi - odjednom mi je sinulo da odlaskom mojeg oca za
mene i majku više nitko živ neće biti zabrinut; nitko se nije pitao gdje smo cijelo jutro i zašto se
nismo javili. Gdje god bio, u svojem Novom Životu (u tropima ili preriji, malom skijaškom gradiću
ili Velikom Američkom Gradu) zasigurno je prikovan za televiziju; lako mi je bilo zamisliti da se
čak malčice uzrujao i podivljao, kao što bi se nekad ponio zbog udarnih vijesti koje nisu imale
nikakve veze s njim, uraganima i urušenim mostovima u nekim dalekim zemljama. No hoće li se
dovoljno zabrinuti da nas nazove i provjeri? Vjerojatno neće kao što zasigurno ne bi nazvao u staro
poduzeće da vidi što se događa iako razmišlja o svojim kolegama iz centra i pita se kako se drže
brojači graha i piskarala (kako je zvao kolege) iz zgrade na Aveniji Park 101. Jesu li se tajnice
prepale, sklanjale slike sa stolova, obuvale cipele za hodanje i spremale se kući? Ili se na
četrnaestom katu razvila kakva primirena zabavica gdje ljudi naručuju sendviče i okupljaju se oko
televizora u konferencijskoj dvorani?
Iako je put do kuće trajao beskonačno, i ne sjećam ga se osim nekog sivog, hladnog, kišovitog
raspoloženja na Aveniji Madison - kišobrani koji poskakuju, rijeka ljudi na pločniku kako tiho struji
prema centru, osjećaj nagurane anonimnosti poput starih crno-bijelih slika propasti banaka i redova
za kruh iz tridesetih. Glavobolja i kiša sputali su mi svijet na uski razboljeni krug, pa nisam vidio
gotovo ništa više osim pogrbljenih leđa na pločniku ispred mene. Glava me pak tako boljela da
gotovo nisam vidio kuda hodam; nekoliko me puta umalo pregazio aulo kad sam navalio na
raskršće ne obraćajući pozornost na semafor. Nitko očito nije znao što se točno dogodilo iako sam s
radija u parkiranom taksiju prečuo “Sjevernu Koreju”, a prolaznici su mrmljali o “Iranu” i
“Al-Qaidi”. Mršav crnac s dreadlocksima - mokar do kosti - jurcao je gore i dolje ispred Muzeja
Whitney, šakama probadao zrak i dovikivao nikome određenom: “Veži se, Manhattane! Osama bin
Laden nas opet roka! ”
Iako sam osjećao slabost i htio sjesti, nekako sam nastavio hramati zapinjući u hodu poput
napola slomljene igračke. Policajci su pokazivali; policajci su zviždali i mahali. Voda mi je curila s
ruba nosa. Dok sam treptajima tjerao kišu iz očiju, mislima mi je kolalo samo jedno: moram šio prije
stići kući majci. Čekat će me u stanu izvan sebe; čupat će kosu od brige, proklinjući se što mi je
oduzela mobitel. Pozivi nikome nisu prolazili, a uz rijetke telefonske govornice na ulici nanizalo se
po deset i dvadeset pješaka. Majko, pomislio sam, Majko, pokušavao sam joj telepatski poslati
poruku da sam živ. Htio sam da zna da sam dobro, ali sjećam se da sam sebi istodobno govorio da
je u redu što hodam, a ne trčim; nisam se htio onesvijestiti na putu kući. Kakva sreća da je izašla
samo koji tren ranije! Poslala me ravno u srž eksplozije; sigurno je mislila da sam mrtav.
A na samu pomisao na djevojku koja mi je spasila život zapeklo me u očima. Pippa! Čudno,
bezoblično ime za hrđavu, ciničnu malu crvenokosu: odgovaralo joj je. Kad god bih se prisjetio
njezina pogleda kako se susreće s mojim, zavrtjelo bi mi se u glavi jer me ona - potpuna neznanka -
spasila od odlaska s izložbe u crni bljesak trgovine suvenira, gotovo, kraj svega. Hoću li joj ikad
moći reći da me spasila? A starac: vatrogasci i spasitelji pojurili su u zgradu samo nekoliko minuta
nakon što sam izašao i nadao sam se da je netko uspio doprijeti do njega i spasiti ga - vrata su bila
izdignuta, znali su da je ondje. Hoće li bili dobro? Hoću li ih ikad više vidjeti?
Kad sam konačno stigao kući, promrzao sam do kosti, omamljeno posrćući. Voda je kapala s
moje raskvašene odjeće i zavijala za mnom kroz predvorje u nepravilnu puteljku na podu.

32
 Nakon nahrupljenih ulica ta nova napuštenost u mene je unijela malodušnost. Iako je u sobi za
poštu bio upaljen televizor, a i čuo sam kako voki-tokiji pucketaju negdje u zgradi, Goldieju ili
Carlosu ili Joseu ili bilo kome uobičajenom nije bilo ni traga.
Na kraju predvorja osvijetljeni ormar dizala stajao je prazan i čekao, kao ormar na pozornici
mađioničarske točke. Zupčanici su se napeli i zadrhtali; biserne stare secesijske brojke svjetlucale su
jedna po jedna dok je škripao do sedmog kata. Iskoračivši u svoj bezlični hodnik, preplavilo me
olakšanje - mišje siva boja, zagušljivi vonj sredstva za pranje tepiha, sve je bilo tu.
Ključ se glasno okrenuo u bravi. “Hej?” dozvao sam ušavši u tamu stana: rolete spuštene, sve
tiho.
Hladnjak je zujao u tišini. Bože, pomislio sam uz grozni trzaj, zar još nije došla kući?
“Majko?” dozvao sam opet. Sve pokunjeniji, pojurio sam kroz predvorje, a onda se ukopao
nasred dnevne sobe.
Njezinih ključeva nije bilo na kukici kraj vrata; njezina torba nije bila na stolu. Škripeći mokrim
cipelama kroz tišinu, hodao sam kroz kuhinju - koja nije bila prava kuhinja, već niša sa štednjakom
s dva kola okrenuta prema ventilacijskom otvoru. Ondje je stajala njezina šalica za kavu, zelena
staklena s buvljaka, otisak ruža na rubu.
Stajao sam i zurio u neopranu šalicu kave s prstom hladne kave na dnu i pitao se što da
napravim. U ušima mi je odzvanjalo i hujalo, glava me toliko boljela da sam s teškom mukom
mislio: valovi crnila uz rub vidnog polja. Toliko sam se posvetio njezinoj zabrinutosti, dolasku kući
da joj kažem da sam dobro, da mi nije ni palo na pamet da nje ovdje možda nema.
Lecnuvši se na svaki korak, prošao sam hodnikom do spavaće sobe svojih roditelja: gotovo
nepromijenjena od očeva odlaska, ali razbacanija i ženstvenija otkako je bila samo njena. Sekretarica
na stoliću pokraj nespremljenog i raskuštranog kreveta bila je zamračena: nema poruka.
Stojeći na vratima, napola se gubivši od boli, pokušao sam se koncentrirati. Neugodan osjećaj
cjelodnevnog kretanja žario mi je tijelo, kao da sam predugo sjedio u autu.
Prva stvar: nađi mobitel, provjeri poruke. Samo što nisam znao gdje je. Uzela mi ga je jer sam
bio u kazni; noć prije, dok se tuširala, pokušao sam ga pronaći nazvavši svoj broj, ali očito ga je bila
ugasila.
Sjećam se kako sam zario ruke u gornju ladicu njezine komode i grabio kroz suludost šalova:
svilenih, baršunastih, izvezenih s indijskim uzorkom.
A onda sam strahovitim naporom (iako nije bila vrlo teška) odvukao klupicu kraj njezina
kleveta i popeo se na nju kako bih pregledao gornju policu njezina ormara. Kasnije sam
poluobamrlo zasjeo na sag, naslonivši obraz na klupu dok mi je ružna bijela grmljavina probijala
uši.
Nešto nije bilo u redu. Sjećam se da sam podignuo glavu s nenadanom iskrom uvjerenja da iz
štednjaka kapa plin, da me truje curenje. Samo što nisam osjetio njegov miris.
Možda sam otišao u malenu kupaonicu kraj njezine sobe i potražio aspirin, nešto za glavu, u
ormariću s lijekovima, ne znam. Zasigurno znam da sam u jednom trenutku bio u svojoj sobi, da
nisam znao kako sam onamo stigao, oslanjajući se jednom rukom o zid pokraj kreveta, osjećajući da
će mi pozliti. A onda je nastala takva zbrka da to ne mogu jasno prepričati, sve dok se nisam
dezorijentirano uspravio na kauču u dnevnoj sobi na zvuk koji me podsjetio na otvaranje vrata.
No nisu to bila ulazna vrata, već netko drugi dalje u hodniku. Soba je bila mračna i čuo sam
popodnevni promet, gužvu na cesti. Srce mi se u tami umirilo na tren ili dva dok se zvukovi nisu
razvrstali, a poznati obrisi stolne lampe, naslona stolica u obliku lire ponovno se nazrijeli uza
sumračni prozor. “Mama?” rekao sam, a glas mi je jasno zapucketao od panike.
Zaspao sam u zablaćenoj mokroj odjeći; i kauč je bio vlažan, s ljepljivom udolinom u obliku
tijela ondje gdje sam ležao. Hladan povjetarac šuštao je u žaluzinama, kroz prozor koji je majka tog
jutra ostavila otškrinut.
Na satu je pisalo 18:47. Sa sve osjetnijim strahom ukočeno sam hodao stanom, paleći sva svjetla
- čak i luster u dnevnoj sobi, koji obično nismo upotrebljavali jer je previše blještao i iskrio.

33
 Stojeći na vratima majčine spavaće sobe, vidio sam kako u mraku svjetluca crvena lampica.
Preplavio me slastan val olakšanja: zaletio sam se oko kreveta, napipao gumb sekretarice i tek
nakon nekoliko sekundi shvatio da to nije majčin glas, već glas žene s kojom je moja majka radila, a
zvučala je neobjašnjivo veselo. “Hej, Audrey, ovdje Pru, samo da se javim. I.ud dan, ha? Čuj, stigli
su galerijski negativi za Pareju i moramo razgovarati, ali rok je odgođen pa nema brige, barem
zasad. Nadam se da se držiš, draga, javi se kad budeš mogla.”
Stajao sam ondje dugo, promatrajući taj stroj nakon što se začuo završni signal. A onda sam
podignuo rub žaluzina i povirio na promet.
Došao je onaj sat: ljudi stižu kući. Trube su jedva čujno odjekivale niz ulicu. Imao sam groznu
glavobolju i osjećao se (kao što dotad nikad nisam, ali sad mi je, nažalost, taj osjećao bio i predobro
poznat) kao da sam se probudio s gadnim mamurlukom, kao da sam zaboravio i zanemario bitne
stvari.
Vratio sam se u njezinu spavaću sobu i drhtavim rukama utipkao broj njezina mobitela, tako
brzo da sam pogriješio i morao isponova. Ali nije se javila; upalila se sekretarica. Ostavio sam
poruku (Mama, ja sam, zabrinut sam, gdje si?) i sjeo uz rub njezina kreveta zaronivši glavu među
dlanove.
S donjih katova počeli su se nadimati mirisi kuhanja. Nerazgovijetni glasovi dolebdjeli su iz
stana pored, apstraktno lupkanje, nečije otvaranje i zatvaranje ormarića. Bilo je kasno: ljudi su se
vraćali kući s posla, odlagali aktovke pokraj vrata, pozdravljali mačke i pse i djecu, palili vijesti,
spremali se izaći na večeru. Gdje je? Pokušao sam smisliti razloge zašto bi se zadržala i nisam se
mogao domisliti nijednoga - doduše, tko zna, možda je neka ulica zatvorena pa nije mogla kući? Ali
zašto ne bi nazvala?
Možda je izgubila mobitel? pomislio sam. Možda joj se razbio? Možda ga je dala nekome kome
je potrebniji?
Uznemirivala me smirenost stana. Voda je pjevušila u cijevima, povjetarac je podmuklo škljocao
u žaluzinama. Kako sam beskorisno sjedio na njezinu krevetu, osjećajući se da moram nešto
poduzeti, ponovno sam nazvao i ostavio još jednu poruku, ovoga puta ne uspijevši suspregnuti
drhtaj u glasu. Mama, zaboravio sam ti reći da sam doma. Molim te, nazovi čim uspiješ, može? A onda sam
nazvao njezin ured i ondje za svaki slučaj ostavio poruku u glasovnoj pošti.
S mrtvačkom hladnoćom koja mi se širila nasred prsa, vratio sam se u dnevnu sobu. Nakon što
sam nekoliko trenutaka stajao, prišao sam panou u kuhinji da vidim je li mi ostavila poruku iako
sam već itekako dobro znao da nije. Vrativši se u dnevnu sobu, provirio sam kroz prozor na
prometnu ulicu. Možda je požurila do ljekarne ili dućana i nije me htjela buditi? Jedan dio mene
htio je izjuriti na ulicu i tražiti je, ali bilo je suludo misliti da bih je mogao uočiti u gomili koja se
vraća s posla, a i bilo me strah da ću, napustim li stan, propustiti njezin poziv.
Smjena vratara je prošla. Kad sam nazvao na recepciju, nadao sam se Carlosu (najstarijem i
najdostojanstvenijem vrataru) ili, još bolje, Joseu: krupnom veselom Dominikancu, meni
najdražem.
Ali nitko se sto godina nije javljao sve dok tanak, isprekidan, naoko strani glasić nije rekao:
“Halo?”
“Mogu li dobiti Josea?”
“Ne”, rekao je glas. “Ne. Zovaj kasnije.”
Bio je to, sinulo mi je, onaj preplašeni Azijac sa zaštitnim naočalama i gumenim rukavicama koji
je naguravao stroj za laštenje poda, bavio se smećem i drugim čudnim poslovima u zgradi. Vratari
(koji očito, kao ni ja, nisu znali kako se zove) zvali su ga “novi” i gunđali su što je uprava zgrade
dovela pazikuću koji ne govori ni engleski ni španjolski. Njega su krivili za sve što bi u zgradi pošlo
po zlu; novi nije odlopatao pločnik kako spada, novi nije spremio poštu na pravo mjeslo i ne čisti
dvorište kako treba.
“Zovaj kasnije”, ponavljao je valjda novi.
“Ne, čekajte!” rekao sam kad se spremao spustiti. “Moram s nekim razgovarati.”

34
 Smetena stanka.
“Molim vas, ima li ondje koga?” rekao sam. “Hitno je.”
“Dobro”, rekao je glas oprezno, uzlaznom intonacijom koja mi je pobudila nadu. Čuo sam kako
stenje u tišini.
“Ovdje Theo Decker”, rekao sam. “Iz stana 7C? Često vas vidim dolje? Majka mi se nije vratila
kući i ne znam što da napravim.”
Duga smušena stanka. “Sedam”, ponovio je kao da je razumio samo taj dio rečenice.
“Majka”, ponovio sam. “Gdje je Carlos? Zar nema nikoga?”
“Oprostite, hvala”, rekao je uspaničeno i poklopio.
I ja sam, u stanju visoke napetosti, spustio slušalicu, a nakon što sam koji tren stajao nasred
dnevne sobe kao ukopan, upalio sam televizor. Grad je bio u kaosu; mostovi prema vanjskim
okruzima bili su zatvoreni, što objašnjava zašto Carlos i Jose nisu uspjeli stići na posao, ali nisam
vidio ništa što je majku moglo zadržati. Vidio sam da su objavili broj telefonske linije za prijavu
nestalih. Zapisao sam ga na komadić novinskog papira i dogovorio se sa sobom da ću nazvati ako
se ne pojavi kući za točno trideset minuta.
Laknulo mi je kad sam zapisao taj broj. Iz nekog sam razloga mislio da će se zbog samog čina
bilježenja majka čarolijom ukazati na vratima. No nakon što je prošlo četrdeset pet minula, a onda i
sat, a ona se još uvijek nije pojavila, konačno sam se slomio i nazvao (hodajući gore-dolje, nervozno
pogledavajući televizor dok sam čekao da se netko javi, dok sam bio na čekanju, reklame za
madrace, reklame za linije, brza besplatna dostava, kredit bez naknade). Napokon se javila jedna
žustra gospođa, jako službena. Zapisala je majčino ime, moj broj telefona, rekla da moja majka “nije
na njezinom popisu”, ali javit će se ako ime negdje iskrsne. Tek kad sam spustio slušalicu, shvatio
sam o kakvom je popisu riječ; nakon neodređenog vremena zlosutnosti, hodanja u mučnom krugu
kroz sve četiri sobe, otvaranja ladica, podizanja i spuštanja knjiga, paljenja majčina računala i
gledanja što bih mogao iskopati na Googleu (ništa), ponovno sam nazvao da upitam.
“Nije navedena među poginulima”, rekla je druga žena s kojom sam razgovarao, koja je zvučala
neobično ležerno. “Ili ozlijeđenima.”
Srce mi se ozarilo. “Znači, dobro je?”
“Samo kažem da nemamo nikakvih informacija. Jeste li već ostavili broj da vas možemo
nazvati?“
Jesam, rekao sam, rekli su mi da će se javiti.
“Besplatna dostava i montaža”, rekla je televizija. “Raspitajte se o našoj odgodi plaćanja od šest
mjeseci.”
Zatišje u stanu bilo je neprirodno; čak ga ni glasni govor na televiziji nije odagnao. Dvadeset
jedna osoba je poginula, “deseci” ozlijeđenih. Uzalud sam se trudio utješiti tom brojkom: dvadeset
jedan i nije tako strašno, zar ne? Dvadeset jedan je slaba gužva u kinu, pa čak i u autobusu. Troje
ljudi manje nego na mom satu engleskoga. Ali ubrzo su me opkolile nove brige i strahovi, i svim
sam se silama trudio da ne izjurim iz stana vrišteći njezino ime.
Koliko god sam želio izaći na ulicu i tražiti je, znao sam da ne smijem mrdnuti. Trebali smo se
naći u stanu; takav je bio dogovor, nepovredivi sporazum još od početka osnovne škole otkako su
me kući poslali s Vježbenicom za pripremu u slučaju katastrofe, u kojoj su nacrtani mravi sa
zaštitnim maskama prikupljali potrepštine i pripremali se za neku nepoznatu opasnost. Ispunio
sam križaljke i nejasne upitnike (“Kakve je odjevne predmete najbolje spakirati u opremu za slučaj
katastrofe? A. Kupaći kostim B. Slojevitu odjeću C. Slamnatu suknju D. Aluminijsku foliju”) i s
majkom razvio Obiteljski plan za slučaj nesreće. Naš je bio jednostavan: naći ćemo se kod kuće. Ako
jedno od nas dvoje ne uspije doći do kuće, nazvat ćemo. No kako se vrijeme vuklo, a telefon nije
zvonio i broj se mrtvih povećao na dvadeset dvoje pa na dvadeset petoro, opet sam okrenuo broj
gradske hitne službe.
“Da”, iritantno mirnim glasom rekla je žena koja se javila, “vidim da ste već zvali, imamo je
zapisanu.”

35
 “Ali - možda je u bolnici ili negdje?”
“Možda. Doduše, to vam, nažalost, ne mogu potvrditi. Kako ste rekli da se zovete? Želite li
razgovarati s nekim od naših savjetnika?”
“U koje ih bolnice vozite?”
“Oprostite, ali stvarno ne mogu—”
“Beth Israel? Lenox Hill?”
“Čujte, ovisi o vrsti povrede. Ljudi imaju traume oka, opekline, kojekakve ozljede. Ranjeni su na
operacijama po cijelom gradu—”
“A što je s mrtvima za koje su javili prije koju minutu?”
“Čujte, razumijem vas. Voljela bih vam pomoći, ali bojim se da na popisu nema Audrey
Decker.”
Pogled mi je nervozno hitao sobom. Naličje majčine knjige (Jane i Prudence, Barbara Pym)
odložene na rubu kauča; jedna njezina tanka vesta na naslonu stolca. Imala ih je u svim bojama; ova
je bila bljedoplava.
“Možda bi bilo dobro da dođete u Armory. Organizirali su ondje nešto za obitelji - ima hrane,
puno tople kave, ljudi s kojima možete razgovarati. ”
“Ali pitam vas ima li mrtvih kojima ne znate imena? Ili ozlijeđenih?”
“Slušajte, razumijem vašu zabrinutost. Stvarno bih vam, ali stvarno htjela pomoći, ali
jednostavno ne mogu. Nazvat ćemo vas čim budemo imali podrobnije informacije.”
“Moram pronaći majku! Molim vas! Vjerojatno je negdje u bolnici? Zar nemate nikakvu ideju
gdje bih je mogao potražiti?”
“Koliko imate godina?” rekla je žena sumnjičavo.
Nakon šokirane šutnje sklopio sam slušalicu. Nekoliko omamljenih trenutaka nepomično sam
buljio u telefon, osjećajući olakšanje, ali i krivnju, kao da sam nešto prevrnuo i razbio. Kad sam
pogled spustio na šake i opazio kako se tresu, posve mi je neosobno, kao kad zamijetim da mi je
baterija na iPodu prazna, sinulo da već neko vrijeme nisam jeo. Nikad u životu, osim kad sam imao
želučanu virozu, nisam toliko izdržao bez hrane. Otišao sam do hladnjaka i pronašao svoju kutiju
ostataka lo meina od prethodne večeri i proždro ga na šanku, stojeći razotkriven i ranjiv pod
bljeskom stropne žarulje. Iako je bilo fu yunga od jaja i riže, ostavio sam ih njoj jer sam znao da će joj
biti prekasno da naručuje iz trgovine. Kad sam završio, oprao sam vilicu i posude za kavu od toga
jutra i obrisao šank tako da ona ne mora ništa raditi kad stigne kući: bit će joj drago, rekao sam sebi
odlučno, kad vidi da sam joj počistio kuhinju. Bit će joj drago (barem sam tako mislio) i kad vidi da
sam spasio njezinu sliku. Možda se naljuti. Ali objasnit ću joj.
Prema riječima s televizije, doznali su tko je odgovoran za eksploziju: krivci koje su na vijestima
nazivali čas “desničarskim ekstremistima“, čas “domaćim teroristima”. Surađivali su s tvrtkom za
selidbe i skladištenje; uz pomoć nepoznatih suučesnika iz muzeja, eksploziv su sakrili u šuplju
stolariju u muzejskim trgovinama na kojima su bile izložene razglednice i knjige o umjetnosti. Neki
su počinitelji poginuli; neke su uhitili, drugi su bili u bijegu. O nekim su stvarima govorili u detalje,
ali sve mi je to bilo previše.
Sad sam već radio na slijepljenoj ladici u kuhinji koja se zaglavila davno prije nego što nas je
otac napustio; u njoj nije bilo ničega, tek modli zа kekse i neke stare posude za topljeni sir i ribeži za
limun koje nikad nismo upotrebljavali. Više od godinu dana pokušavala je dovesti nekoga iz
zgrade da je popravi (a odmah i slomljenu kvaku, pipu koja curi i još pet šest drugih glupavih
sitnica). Uzeo sam nož za maslac i pokušavao odlijepili rubove ladice, pazeći da još više ne ogulim
ionako oguljenu boju. Snaga eksplozije još uvijek mi je odzvanjala duboko u kostima, neka
unutarnja jeka zujanja u ušima; no gori je od toga bio miris krvi, okus njezine soli i metala u ustima.
(Još sam je danima kasnije osjećao iako to tada nisam znao.)
Dok sam zabijao i zdvajao nad ladicom, pitao sam se bih li trebao koga nazvati, i ako da, koga.
Majka je bila jedinica, iako sam tehnički imao živog djeda i baku - očeva tatu i pomajku u
Marylandu - nisam znao kako bih im se javio. Između oca i njegove pomajke Dorothy, useljenice iz

36
Istočne Njemačke koja je čistila uredske zgrade prije nego što se udala za djeda, odnosi su bili jedva
uljudni. (Uvijek dovitljiv u imitaciji, otac bi okrutnim humorom oponašao Dorothy: kao kakvu
hausfrau na baterije, stisnutih usana i trzavih pokreta, s naglaskom sličnim Curtu Jurgensu u Bitci za
Britaniju.) No iako je otac dovoljno prezirao Dorothy, glavni mu je neprijatelj bio djed Decker: visok,
debeo, zastrašujuć čovjek rumenih obraza i crne kose (koju je, rekao bih, bojio) koji je stalno nosio
prsluke i kričavo karirane uzorke i vjerovao da je, što se odgoja tiče, batina izašla iz raja. Nije šala
glavna je fraza koju sam povezivao s djedom Deckerom - kad bi otac rekao “Život s tim gadom nije
bio šala” i “Vjeruj mi, vrijeme večere u našoj kući nikad nije bilo šala”. Djeda Deckera i Dorothy
sreo sam samo dvaput, u napetim prigodama gdje je moja majka sjedila na kauču u kaputu, stišćući
torbicu u krilu dok su se njezini odvažni pokušaji uspostavljanja komunikacije rušili kao kule od
karata. Najviše se sjećam usiljenih osmijeha, nesnosnog mirisa duhana s aromom trešnje i
nesrdačnog upozorenja djeda Deckera da svoje prljave šapice maknem od njegova modela vlakova
(sela u Alpama koje je zauzelo cijelu jednu sobu u njihovoj kući, a prema njegovim riječima vrijedilo
je desetke tisuća dolara).
Uspio sam saviti oštricu noža za maslac prežestoko ga zabijajući u rub zaglavljene ladice - jedan
od rijetkih dobrih noževa moje majke, srebrni nož koji je pripadao njezinoj majci. Junački sam se
trudio ispraviti ga, grizući usnu i usmjerivši svu snagu u taj zadatak, a cijelo su mi vrijeme navirale
i šamarale me slike proteklog dana. Prisiljavanje da prestanem razmišljati o njima bilo je kao da
pokušavam prestati razmišljati o plavoj kravi. Više ne možeš razmišljati ni o čemu osim o plavoj
kravi.
Ladica se nenadano otvorila. Zagledao sam se u taj nered: hrđave baterije, slomljeni ribež za sir,
modli za kekse u obliku pahulja koje je majka zadnji put iskoristila kad sam bio u prvom razredu,
nagurane s izlizanim starim jelovnicima Vianda, Shun Lee Palacea i Delmonicos’a. Ostavio sam je
širom otvorenu - tako da je ugleda čim uđe - odlutao do kauča, umotao se u deku i podbočio se da
vidim ulazna vrata.
Misli su mi vrile u krug. Dugo sam sjedio i drhtao, očiju krvavih pod sjajem televizora dok su
plavičaste sjene nemirno plazile iznutra i izvana. Nije zapravo bilo nikakvih vijesti: slika se vraćala
noćnim prizorima muzeja (koji je sada izgledao sasvim normalno, osim žute policijske vrpce
razvučene uz pločnik, naoružanih zaštitara ispred ulaza, pramena dima koji se nasumično
ispuhivao s krova u nebo osvijetljeno reflektorima).
Gdje je? Zašto još nije stigla kući? Sigurno ima dobro objašnjenje; dokazat će mi da nije bilo
ništa, a onda će ova moja briga djelovati posve glupo.
Kako bih je otjerao iz misli, potpuno sam se koncentrirao na intervju koji su ponavljali od ranije.
Kustos s naočalama, u jakni od tvida i s leptir-mašnom - vidno potresen - govorio je kolika je
sramota što stručnjacima nisu dopustili da uđu u muzej da se pobrinu za umjetnine. “Da”, govorio
je, “jasno mi je da je riječ o mjestu zločina, ali ove su slike jako osjetljive na promjene zraka i
temperature. Voda, kemikalije ili dim možda su im naštetile. Možda upravo ovog trena propadaju.
Ključno je da se konzervatorima i kustosima dopusti ulaz u zahvaćena područja kako bismo što
prije procijenili štetu—”
Najedanput je zazvonio telefon - nenormalno glasno, kao da me budilica trgnula iz najstrašnijeg
sna. Osjetio sam neopisiv nalet olakšanja. Spotaknuo sam se i umalo pao bacivši se na glavu da ga
dohvatim. Bio sam siguran da je majka, ali prikaz poziva ukopao me u mjestu: NYUZDO.
Newyorški ured za - što? Između dva zbunjena otkucaja srca zgrabio sam slušalicu. “Halo?”
“Halo, dobra večer”, rekao je prigušen, gotovo jezivo nježan glas. “S kime razgovaram?”
“S Theodoreom Deckerom”, rekao sam zatečeno. “Tko je to?”
“Zdravo, Theodore. Ja sam Marjorie Beth Weinberg, socijalna radnica Ureda za zaštitu djece i
obitelji?”
“Što je ovo? Zovete zbog moje majke?”
“Ti si sin Audrey Decker, je li tako?”
“Moja majka! Gdje je? Je li dobro?”

37
 Duga stanka - stravična stanka.
“Što nije u redu?” zavapio sam. “Gdje je?”
“Je li otac s tobom? Mogu li razgovarati s njim?”
“Ne može se sad javiti. Što se dogodilo?”
“Žao mi je, ali jako je hitno. Jako je važno da odmah porazgovaram s tvojim ocem.”
"Što mi je s majkom?” rekao sam uspravivši se. “Molim vas! Samo im recite gdje je! Što se
dogodilo?”
“Nisi sam, je li tako, Theodore? Ima li odraslih s tobom?”
“Nema, izašli su na kavu”, rekao sam razdraženo se ogledajući po dnevnoj sobi. Balerinke,
bačene pod stolac. Ljubičasti zumbuli u tegli omotanoj folijom.
“I otac?“
“Ne, on spava. Gdje mi je majka? Je li ozlijeđena? Što se dogodilo?”
“Bojim se da ću te morati zamolili da probudiš oca, Theodore.”
“Ne! Ne mogu!”
“Bojim se da je jako važno.”
“Ne može se javiti! Zašto mi ne kažete što nije u redu?”
“Ako tata sad nije slobodan, najbolje je da ti ostavim svoje kontakt podatke.” Glas, doduše mek i
sućutan, zazvučao mi je kao Hal iz 2000: Odiseje u svemiru. “Molim te, reci mu da mi se javi što prije.
Jako je važno da me nazove.”
Nakon što sam spustio slušalicu, dugo sam nepomično sjedio. Sudeći prema satu na štednjaku,
koji sam vidio odande gdje sam sjedio, bilo je petnaest do tri ujutro. Nikad u to doba nisam bio sam
i budan. Dnevna soba - inače tako prozračna i otvorena, vedra zbog majčine prisutnosti - svela se na
hladnu, blijedu nelagodu poput vikendice zimi: dotrajale tkanine, hrapavi sisalov sag, papirnata
sjenila iz Kineske četvrti, stolice premalene i prelagane. Sve mi se pokućstvo činilo tanašno, lebdeći
rubom šuljajuće napetosti. Osjetio sam kako mi srce odjekuje, osluškivao škljocaje, otkucaje i siktaje
goleme ostarjele zgrade koja je snivala oko mene. Svi su spavali. Čak se i udaljeno odzvanjanje
trube i povremeno tresuckanje kamiona na Pedeset sedmoj ulici činilo nezamjetnim i nesigurnim,
osamljenim poput zvukova s nekog drugog planeta.
Uskoro će, znao sam, noćno nebo poprimiti tamnoplavi ton; prvi nježni, ledeni traci travanjskog
svjetla ušuljjat će se u sobu. Kamioni za odvoz smeća režat će i gunđati niz cestu, proljetne pjevice
oglasit će se u parku, budilice će oživjeti u spavaćim sobama diljem grada. Tipovi koji vise na
stražnjim dijelovima kamiona pobacat će debele snopove Timesa i Daily Newsa na pločnike ispred
kioska. Majke i očevi iz cijeloga grada vući će se raščupani u rublju i kućnim ogrtačima, staviti kavu
da se kuha, uključiti toster, buditi djecu da se spreme za školu.
A što ću ja? Jedan dio mene bio je oduzet, omamljen od očaja, kao oni štakori u laboratorijskim
pokusima koji izgube svaku nadu i zalegnu u labirint do izgladnjelosti.
Pokušao sam srediti misli. Neko mi se vrijeme činilo da će se, ako budem dovoljno mirno sjedio
i čekao, stvari nekako same od sebe riješiti. Predmeti u stanu klimali su se pred mojim umorom,
aureole svjetlucale oko stolne lampe, pruge na tapeti kao da su vibrirale.
Uzeo sam imenik; spustio sam ga. Užasavala me pomisao na poziv policiji. A što bi policija
uopće mogla učiniti? S televizije sam dobro naučio da se nestanak može prijaviti tek nakon
dvadeset četiri sata. Upravo sam se umalo uvjerio da bih trebao otići do gornjeg grada i potražiti je,
pa makar i usred noći, kvragu i naš Obiteljski plan za slučaj nesreće, kad je zaglušujuće zujanje
(zvono na vratima) narušilo tišinu, a moje srce poskočilo od veselja.
Probijajući se, nadirući navrat-nanos prema vratima, počeo sam petljati oko brave. “Mama?”
zazvao sam, povukavši gornji zasun, otvorivši vrata uza škripu - a onda mi je srce potonulo padom
od šest katova. Na vratima je stajalo dvoje ljudi koje nikad nisam vidio: debeljuškasta Korejka s
kratkom, šiljastom frizurom i Latinoamerikanac u košulji i kravati, sličan Luisu iz Ulice Sezam. U
njima nije bilo baš ničega prijetećeg, dapače: bili su ugodno zdepasti i srednjovječni, odjeveni kao
učitelji na zamjeni, no iako su oboje imali ljubazan izraz lica, čim sam ih ugledao znao sam da je

38
životu kakav sam poznavao došao kraj.

Treće poglavlje

Avenija park

i.
__________

S O C I J A L N I R A D N I C I S M J E ST I L I S U M E N A S T R A ŽN J E S J E D A L O S V O J E G K O M P A K T N O G
automobila i odvezli me u zalogajnicu u centru, blizu njihova ureda, prividno velik lokal koji je
blještao pod ukošenim zrcalima i jeftinim lusterima iz Kineske četvrti. Kad smo zasjeli u separe
(njih dvoje na istom sjedalu, a ja sa suprotne strane), iz aktovki su izvadili fascikle i olovke i
pokušali me natjerati da doručkujem dok su oni sjedili, pijuckali kavu i ispitivali. Vani je još uvijek
bio mrak; grad se tek budio. Ne sjećam se da sam plakao niti da sam jeo iako i dan danas osjetim
miris kajgane koju su mi naručili; od sjećanja na taj vreli tanjur koji isparava uvijek me stegne u
želucu.
Zalogajnica je bila gotovo prazna. Pospani pobirači suđa iza šanka raspakiravali su peciva i
kolače. Blijeda šačica klinaca s razmazanom šminkom koji su upravo izašli iz kluba zgurila se u
separeu blizu našeg. Sjećam se da sam buljio u njih očajničkom, posesivnom pažnjom - znojan
dečko u sakou kineskog stila, mokra i prljava djevojka s ružičastim pramenovima - te u stariju
gospođu, pomno našminkanu i odjevenu u krzneni kaput koji je bio pretopao za to vrijeme, koja je
sama sjedila za šankom i jela pitu od jabuka.
Socijalni radnici - koji su učinili sve da mi privuku pozornost, samo me nisu protresli i
zapucketali mi prstima - očito su imali razumijevanja što nisam spreman prihvatiti ono što su mi
pokušavali reći. Izmjenjujući se, naslanjali su se preko stola i ponavljali mi ono što nisam htio čuti.
Majka je poginula. Leteća krhotina pogodila ju je u glavu. Umrla je na licu mjesta. Žao im je što su
mi oni to morali priopćiti, to im je najgori dio posla, ali stvarno je hitno da shvatim što se dogodilo.
Majka je poginula i tijelo joj je u Općoj bolnici. Jesam li shvatio?
“Jesam”, rekao sam nakon duge stanke kad sam shvatio da očekuju da im nešto kažem. Ta
bezobzirna i uporna uporaba riječi smrt i poginula bila je sasvim nepomirljiva s njihovim razumnim
glasovima, njihovim radnim odorama od poliestera, španjolskom pop-glazbom na radiju i prštavim
reklamama iza šanka (sok od svježeg voća, dijetne delicije, isprobajte naš pureći hamburger!).
“Fritas?“ rekao je konobar pojavivši se kod našeg stola držeći u zraku velik pladanj pomfrija.
Oboje se socijalnih radnika trznulo; muški dio para (samo imena: Enrique) rekao je nešto na
španjolskome i pokazao koji stol dalje, gdje su mu mahali mlađahni tulumaši.
Sjedeći krvavih očiju, u šoku, pred tanjurom kajgane koja se ubrzano hladila, jedva sam
uspijevao pohvatati praktične konce svojeg stanja. U svjetlu onoga što se dogodilo njihova su mi se
pitanja o mojem ocu činila toliko sporednima da nisam shvatio zašto me uporno ispituju o njemu.
“Kad si ga posljednji put vidio?” upitala je Korejka, koja me nekoliko puta zamolila da joj se
obraćam imenom (stalno ga pokušavam prizvati u pamćenje, ali ne ide). Ali još uvijek vidim njezine
bucmaste prste isprepletene na stolu i uznemirujuću boju laka na njezinim noktima: pepeljastu,
srebrnkastu boju, nešto između plave i boje lavande.
“Otprilike?” poticao me taj Enrique. “Oca?”
39
 “Barem približno”, rekla je Korejka. “Što misliš, kad si ga posljednji put vidio?”
“Ovaj”, rekao sam - nastojeći misliti - “prošle jeseni?“ Majčina mi se smrt činila kao pogreška
koja se može ispraviti ako se priberem i počnem surađivati s tim ljudima.
“U listopadu? Rujnu?” dodala je nježno kad nisam uzvratio.
Glava me tako strašno boljela da mi je došlo da zaplačem kad god bih je pomaknuo, a
glavobolja mi je bila najmanji problem. “Ne znam”, rekao sam. “Nakon što je počela škola.”
“Znači, rekao bi negdje u rujnu?” upitao je Enrique, okrznuvši me pogledom dok je zapisivao u
fascikl. Izgledao je kao snagator - napet u odijelu i kravati, kao sportski trener koji se dao u debljinu
- ali njegov je glas odražavao umirujući dojam svijeta od devet do pet: sustave uredskih arhiva,
industrijske tepisone, uobičajen radni dan u okrugu Manhattana. “Otad niste komunicirali ili bili u
kontaktu?“
“Znaš li nekog frenda ili bližeg prijatelja koji bi mogao doći do njega?” rekla je Korejka
majčinski se nagnuvši naprijed.
To me pitanje zapanjilo. Nikoga takvog nisam poznavao. Već je i sama pomisao da je moj otac
imao bliskije prijatelje (a kamoli “frendove”) odražavala takvo nepoznavanje njegova karaktera da
nisam znao što bih odgovorio.
Tek me nakon što su odnijeli tanjure, u napetoj uljuljkanosti nakon što smo dovršili objed a
nitko nije ustao, zgromilo kamo su vodila sva njihova naizgled nebitna pitanja o mojem ocu i
Deckerovima (u Marylandu, ne sjećam se u kojem gradu, neka poluseoska četvrt iza Home Depota)
i nepostojećim tetama i stričevima. Bio sam maloljetnik bez skrbnika. Smjesta će me maknuti iz
mojeg doma (ili “okoline”, kako su ga uporno zvali). Dok ne stupe u kontakt s očevim roditeljima,
grad će preuzeti brigu.
“Ali što ćete učiniti sa mnom?” upitao sam drugi put, odgurujući se u sjedalu dok mi je glas sve
jasnije pucao od panike. Sve se doimalo jako neslužbeno kad sam ugasio televizor i s njima napustio
stan, da nešto pojedemo, kako su rekli. Nitko ni riječi nije rekao o iseljenju iz mojeg doma.
Enrique je spustio pogled na fascikl. “Čuj, Theo—” stalno je izgovarao Teo, oboje su mi se tako
obraćali, a to je pogrešno - “ti si maloljetnik i nužna ti je zaštita. Smjestit ćemo te pod nekakav hitni
nadzor.”
“Nadzor?” Želudac mi se naježio na sam spomen te riječi; podsjećala me na sudnice, zaključane
spavaonice, košarkaška igrališta ograđena bodljikavom žicom.
“Recimo onda skrb. I to samo dok se djed i baka—”
“Čekajte”, rekao sam, shrvan brzinom kojom se sve otimalo kontroli, zbog lažne pretpostavke
topline i bliskosti u načinu na koji je izrekao riječi djed i baka.
“Smislit ćemo neko privremeno rješenje dok ih ne pronađemo”, rekla je Korejka, nagnuvši se
bliže. Dah joj je mirisao na mentol, ali imao je neki tanašni podgriz češnjaka. “Znamo da si strašno
tužan, ali nemoj se brinuti. Naš je posao štititi te dok ne stupimo u kontakt s ljudima koji te vole i
koji će se pobrinuti za tebe, dobro?”
Bilo je preužasno da bi bilo stvarno. Zagledao sam se u dva nepoznata lica s druge strane
separea, bljedožuta pod umjetnom rasvjetom. Već je i sama pomisao na to da je djedu Deckeru i
Dorothy stalo do mene bila krajnje nerazumna.
“Ali što će se dogoditi sa mnom?” rekao sam.
“Sad je najhitnije”, rekao je Enrique, “da ti osiguramo kvalitetnu skrb kod nekoga tko će blisko
surađivati sa Socijalnom službom u provedbi plana tvoje zaštite.”
Zbog njihovih ujedinjenih napora - smirenih glasova i sućutnih, razumnih lica - bio sam sve
izbezumljeniji. “Prestanite!“ rekao sam, trgnuvši se od Korejke, koja je posegnula preko stola i
pokušala me brižno primiti za ruku.
“Gle, Teo. Da ti ja nešto objasnim. Ne govorimo mi o pritvoru ili maloljetničkoj ustanovi—”
“Nego o čemu?”
“Privremenom skrbništvu. To samo znači da ćemo te odvesti negdje na sigurno, među ljude koji
će biti zakonski skrbnici—”

40
 “A što ako neću?” rekao sam tako glasno da su se ljudi okrenuli i zagledali.
“Slušaj”, rekao je Enrique, nagnuvši se i mahnuvši da rnu se dotoči kave. “Grad ima ovlaštene
krizne kuće za mlade kojima je potrebna pomoć. Lijepe kuće. A trenutno je to samo jedna
mogućnost koju razmatramo. Zato što u mnogim slučajevima kao što je tvoj—”
“Ne želim ići u dom!”
“Mali, totalno ne želiš”, rekla je glasno tulumašica ružičaste kose sa susjednog stola. Nedavno
se New York Post raspisao o Johntayu i Keshawnu Divensu, jedanestogodišnjim blizancima koje je
udomitelj iz Morningside Heightsa silovao i izgladnjivao do smrti.
Enrique se pravio da je nije čuo. “Gle, došli smo ti pomoći”, rekao je ponovno sklopivši dlanove
na stolu. “Razmotrit ćemo i druge mogućnosti radi tvoje sigurnosti i potreba.”
“Niste mi rekli da se neću moći vratiti u stan!”
“Pa, gradske agencije su preopterećene - sí, gracias”, rekao je konobaru koji mu je došao doliti
kave. “Ali ponekad se može nešto drugo ugovoriti ako dobijemo privremeno odobrenje, naročito u
ovakvom slučaju.”
“O čemu on priča?” Korejka je lupnula noktima po laminiranoj plastici da mi privuče
pozornost. “Ne moraš nužno ući u sustav ako postoji netko tko bi s tobom boravio neko kraće
vrijeme. Ili obrnuto.”
“Neko kraće vrijeme?” ponovio sam. Samo sam taj dio rečenice pojmio.
“Možda postoji netko koga možemo nazvati, kod koga bi htio odsjesti na dan ili dva? Možda
netko od nastavnika? Ili obiteljskih prijatelja?”
Iz rukava sam ispalio telefonski broj svojeg starog prijatelja Andyja Barboura - prvi broj koji mi
je pao na pamet, valjda zato što je to bio prvi telefonski broj koji sam naučio napamet osim svojega.
Iako smo Andy i ja bili dobri prijatelji u nižim razredima osnovne škole (odlasci u kino, spavanja
jednoga kod drugog, ljetne škole orijentacije u Central Parku), još uvijek mi nije jasno kako sam
najprije ispalio njegovo ime jer više i nismo bili tako bliski. Udaljili smo se na početku osmog
razreda; skoro ga mjesecima nisam vidio.
“Barbour s u“, rekao je Enrique dok je zapisivao prezime. “Tko su oni? Prijatelji?“
Da, odgovorio sam, poznavao sam ih gotovo cijeli život. Barbouri su živjeli na Aveniji Park.
Andy mi je bio najbolji prijatelj još od trećeg razreda. “Tata mu je neka faca na Wall Streetu”, rekao
sam - a onda umuknuo. Uto mi je sinulo da je Andyjev tata neko neodređeno vrijeme proveo u
duševnoj bolnici u Connecticutu zbog “iscrpljenosti”.
“A majka?”
"Ona i moja majka su dobre prijateljice.” (Otprilike točno, ali ipak ne sasvim: iako su bile u
sasvim ljubaznim odnosima, moja majka nije bila ni izbliza bogata i umrežena za damu iz
društvene rubrike kao što je gospođa Barbour.)
“Ne, mislim, čime se bavi?”
"Humanitarnim radom”, rekao sam nakon dezorijentirane stanke. “Znate onaj sajam antikviteta
u Armoryju?”
“Znači, domaćica je?”
Kimnuo sam sa zadovoljstvom što mi je tako spremno ponudila tu riječ, koja tehnički nije bila
istinita jer svatko tko poznaje gospođu Barbour zna da se ona nikad tako ne bi predstavila.
Enrique se potpisao raskošnim zamasima. “Sve ćemo ispitati. Ne možemo ti ništa obećati”,
rekao je, zatvorivši olovku i pospremivši je u džep. “Svakako te možemo ostaviti kod njih na
nekoliko sati ako želiš biti s njima.”
Izvukao se iz separea i izašao. Vidio sam ga kroz izlog kako hoda gore-dolje niz pločnik i
razgovara na mobitel gurnuvši prst u drugo uho. A onda je okrenuo neki drugi broj radi puno
kraćeg poziva. Nakratko smo svratili u stan - na manje od pet minuta, tek toliko da uzmem školsku
torbu i nekoliko nasumičnih i nepromišljenih odjevnih komada - a onda sam se, ponovno u njihovu
autu (“Jesi li se svezao?”), obrazom naslonio na hladno staklo i promatrao kako se uz prazan
jutarnji kanjon Avenije Park pale zelena svjetla.

41
 Andy je živio iznad šezdesetih ulica, u jednoj od onih velikih, pomno izgrađenih zgrada na
Aveniji u kojoj je predvorje izgledalo kao da je ispalo iz filma Dicka Powella, a vratari su bili
većinom Irci. Svi su oduvijek radili ondje, a slučajno sam se sjetio tipa koji nas je dočekao na
vratima: Kennetha iz noćne smjene. Bio je mlađi od većine ostalih vratara: samrtnički blijed, loše
obrijan, često spor na otvaranju vrata zbog noćnog rada. Iako je bio drag - ponekad je Andyju i meni
popravljao nogometne lopte i dijelio prijateljske savjete o suprotstavljanju nasilnicima u školi - u
zgradi se pričalo da voli zaviriti u čašicu; kad je stao u stranu da nas propusti kroz glavni ulaz i
uputio mi prvi od mnogih pogleda s porukom Bože, mali, baš mi je žao koje ću narednih mjeseci
privući, na njemu sam osjetio vonj kiselosti piva i sna.
“Očekuju vas“, rekao je socijalnim radnicima “Izvolite gore.“

ii.
___________

V RATA JE OTVORIO GOSPODIN B ARBOUR : NAJPRIJE IH ODŠKRINUVŠI , A ONDA I DOKRAJA .

“Jutro, jutro”, rekao je i zakoračio unatrag. Gospodin Barbour izgledao je malčice čudno, blijedo i
srebrnkasto, kao da se liječenjem na “farmi luđaka” (kako ju je zvao) u Connecticutu pretvorio u
rasvjetno tijelo; oči su mu bile čudnjikavo nestabilno sive, a kosa čista bjelina, pa se doimao starije
sve dok ne bi zamijetio njegovo mlado i ružičasto lice - dječačko, čak. Rumeni obrazi i dug,
staromodan nos u kombinaciji s prerano posijedjelom kosom odavati su prijateljski dojam
neznatnijeg ustavotvorca, nekog sporednog pripadnika Kontinentalnog kongresa teleportiranog u
dvadeset prvo stoljeće. Izgledao je kao da nosi jučerašnju odjeću s posla: zgužvanu košulju i
skupocjene hlače koje je, izgleda, samo zgrabio s poda spavaće sobe.
“Uđite”, rekao je žustro, trljajući oči šakom. “Zdravo, dušo”, rekao je - ovo dušo od njega je
iznenađujuće, čak i u mom izgubljenom stanju.
Bešumno je koračao bos kroz mramorni hodnik ispred nas. Na kraju, u bogato uređenoj
dnevnoj sobi (satinirane presvlake i kineske zdjele), više se doimalo kao da je ponoć, a ne jutro:
prigušena rasvjeta svjetiljki sa svilenim sjenilima, velike mračne slike pomorskih bitki, zastori
navučeni pred suncem. Ondje je - kraj malog koncertnog klavira i cvjetnog aranžmana velikog
poput kontejnera - stajala gospođa Barbour u kućnom ogrtaču koji se vukao po podu i ulijevala
kavu u šalice na srebrnom poslužavniku.
Kad se okrenula da nas pozdravi, osjetio sam kako socijalni radnici upijaju stan i nju. Gospođa
Barbour potjecala je iz otmjene obitelji sa starim nizozemskim prezimenom, tako hladna, plava i
monotona da mi se ponekad činilo kao da je ostala bez krvi. Bila je remek-djelo staloženosti; nikad
je ništa nije uzrujavalo niti uznemiravalo, a iako nije bila ljepotica, njezina je smirenost imala
magnetsku privlačnost ljepote - tako snažnu mirnoću da bi se molekule prerasporedile oko nje kad
bi kročila u prostoriju. Poput oživjela modnog crteža, za njom bi se okretale glave kamo god bi
došla, lebdeći nesvjesno kao da ne zamjećuje metež koji za njom ostaje; oči su joj bile razmaknute,
uši sitne, visoke i prilijepljene uz glavu, a tijelo tanko, dugog trupa, poput elegantne lasice. (I Andy
je imao njezine crte, ali neskladne, bez njezine izazovne zerdave ljupkosti.)
Prije mi je njezina suzdržanost (ili hladnoća, ovisno o vlastitom dojmu) stvarala nelagodu, no
tog sam jutra bio zahvalan na njezinoj hladnoj krvi. “Zdravo. Smjestit ćemo te u sobu s Andyjem”,
rekla mi je bez okolišanja. “Bojim se da se još nije probudio za školu. Ako bi prilegao, svakako se
možeš odmoriti u Plattovoj sobi.” Platt je bio Andyjev stariji brat koji se školovao u internatu. “Znaš
gdje je, naravno?”
Odgovorio sam da znam.
“Jesi li gladan?”
“Nisam.”
“Dobro. Reci nam kako ti možemo pomoći.”

42
 Bio sam svjestan da me promatraju. Glavobolja mi je bila veća od ičega u sobi. U okruglom
konveksnom zrcalu iznad glave gospođe Barbour cijeli sam prizor odgledao u nakaradnoj
minijaturi: kineske zdjele, poslužavnik, socijalne radnike u neugodnosti i sve.
Na kraju je čaroliju razbio gospodin Barbour. “Hajde, dođi da te pospremimo”, rekao je,
primivši me za rame i usmjerivši me čvrsto na put iz sobe. “Ne - ovdje, ovuda - straga, straga.
Točno ondje iza.”
Jedan jedini put kad sam prije nekoliko godina kročio u Plattovu sobu, Platt - koji je bio prvak u
lakrosu i lagani psihopat - mi je zaprijetio da će ubiti boga u Andyju i meni. Kad je živio kod kuće,
zaključao bi se u sobu i nikad nije izlazio (a kako mi je Andy rekao, i pušio travu). Njegovih postera
više nije bilo, a soba je bila vrlo čista i praznjikava jer je bio na Grotonu. Raspareni utezi, hrpe starih
izdanja National Geographica, prazan akvarij. Gospodin Barbour, koji je otvarao i zatvarao ladice,
pomalo je brbljao. “Da vidimo čega tu ima, ha? Plahte. I... još plahta. Nikad tu ne zalazim, oprosti
mi, molim te - ah. Kupaće gaćice! To nam jutros neće trebati, zar ne?” Kopajući po već trećoj ladici,
napokon je izvukao neku novu pidžamu koja je na sebi još uvijek imala etiketu, ružna kao noć,
sobovi na drečavo plavom flanelu, bez tračka sumnje zašto nikad nije nošena.
“Eto ga”, rekao je, provukavši prste kroz kosu i nervozno brecavši pogledom prema vratima.
“Ostavit ću te samoga. Strašna stvar, Bože dragi. Sigurno ti je grozno teško. Dobar, dug san sad će te
najbolje okrijepiti. Jesi li umoran?” rekao je, pozorno me promatrajući.
Jesam li bio umoran? Bio sam posve razbuđen, ali dio mene bio je toliko ostakljen i tup da sam
ustvari pao u komu.
“Možda bi ti više odgovaralo društvo? Možda da upalim vatru u drugoj sobi? Reci mi što bi
htio.”
Na to sam pitanje osjetio nenadani nalet očaja - koliko god se grozno osjećao, za mene nije
mogao učiniti ništa, a prema njegovu pogledu shvatio sam da je i njemu to jasno.
“Tu smo mi, odmah u sobi pored, ako nas trebaš - to jest, ja ću ubrzo na posao, ali netko će biti
ovdje...” Njegov blijedi pogled jurcao je po sobi, a zatim se vratio meni. “Možda ne bih smio, ali u
ovim okolnostima ne mislim da je loše da ti, kako bi moj otac rekao, ponudim koju kapljicu. Ako bi
to kojim slučajem htio. Što, naravno, ne želiš”, dodao je žurno, zamijetivši moju zbunjenost.
“Sasvim neprikladno. Nema veze.”
Približio mi se i na neugodan sam trenutak pomislio da bi me mogao dodirnuti ili zagrliti. No
sklopio je dlanove i protrljao ih. “U svakom slučaju. Rado smo te ugostili i nadam se da ćeš se
udobno smjestiti. Odmah nam reci ako ti nešto treba, može?”
Tek je izašao iz sobe, a pred vratima se već začulo šaptanje. A zatim i kucanje. “Netko bi te htio
vidjeti”, rekla je gospođa Barbour i povukla se.
I tako je u sobu doklipsao Andy: trepćući, petljajući po naočalama. Bilo je jasno da su ga
probudili i izvukli iz kreveta. Uz bučnu škripu opruga sjeo je na rub Plattova kreveta pokraj mene,
ne gledajući u mene, nego u suprotni zid.
Pročistio je grlo, pogurnuo naočale prema hrptu nosa. Nastupila je duga tišina. Radijator je
uporno zvečio i siktao. Njegovi su roditelji takvom brzinom napustili stan kao da se oglasila
požarna sirena.
“Uf”, rekao je nakon kojeg trena svojim jezivo ravnodušnim glasom. “Užas.”
“Da”, rekao sam. I sjedili smo tako u tišini, jedan pokraj drugoga, zureći u tamno zelene zidove
Plattove sobe i oblijepljene pravokutnike u kojima su nekoć visjeli njegovi posteri. Što se drugo
moglo reći?

iii.
____________

Č AK ME I DANAS PRISJEĆANJE NA TO VRIJEME ISPUNI ZAGUŠLJIVIM BEZNAĐEM . S VE

43
je bilo grozno. Ljudi su mi nudili sokove, džempere, hranu koju nisam mogao jesti: banane,
kolače, sendviče, sladoled. Izgovarao bih da i ne kad su mi se obraćali i puno vremena
proveo zureći u sag kako ne bi vidjeli da sam plakao.
Iako je stan Barbourovih po newyorškim mjerilima bio ogroman, nalazio se na nižem katu i
gotovo uopće nije bio osvijetljen, čak ni sa strane Avenije Park. Iako ondje nikad nije bila prava noć,
a ni pravi dan, sjaj svjetiljki na ulaštenoj hrastovini odavao je dojam društvenosti i sigurnosti kao da
smo boravili u privatnom klubu. Plattovi prijatelji zvali su ga “grozomorij”, a moj otac, koji me
kojiput pokupio nakon što bih ondje prespavao, zvao ga je “Frank E. Campbell”, po pogrebnom
poduzeću. Međutim, ja sam pronašao utjehu u glomaznoj, raskošnoj, predratnoj tmini u koju sam
se mogao lako povući ako nisam imao volje za razgovor ili da netko u mene bulji.
Ljudi su me posjećivali - moji socijalni radnici, naravno, besplatni psihijatar kojeg mi je osigurao
grad, ali i majčini kolege (a neke sam od njih, naprimjer Mathilde, stručno oponašao kako bih je
nasmijavao), hrpa prijatelja s fakulteta i iz njezinih modnih dana. Polupoznati glumac Jed, koji bi
nas katkad posjetio za Dan zahvalnosti (“Ako mene pitaš, tvoja majka je bila kraljica svemira”),
polupankerica u narančastom kaputu, Kika, koja mi je ispričala kako su ona i majka - bez prebijene
pare u East Villageu - uspjele organizirati fantastičnu večeru za manje od dvadeset dolara (bilo je,
između ostaloga, šećera i mlijeka ukradenog iz kafića i začinskog bilja koje su potajno obrstile sa
susjedovog prozora). Annette - udovica vatrogasca, u sedamdeset i nekoj, majčina bivša susjeda s
Lower East Sidea - pojavila se s kutijom keksa iz talijanske pekarnice u blizini zgrade gdje su ona i
majka nekoć živjele, istim onim keksima s maslacem i pinjolima koje bi nam donijela kad nas je
posjećivala na Sutton Placeu. Došla je i Cinzia, naša stara čistačica, koja je briznula u plač kad me
vidjela i zamolila me da joj dam majčinu sliku da je čuva u novčaniku.
Gospođa Barbour prekinula bi posjete ako bi se razvukli, opravdavajući to mojim brzim
umaranjem, ali i - pretpostavljam - zato što nije podnosila ljude poput Cinzije i Kike koji bi joj na
neodređeno vrijeme zaposjeli dnevnu sobu. Nakon kojih četrdeset pet minuta iskrsnula bi i tiho
stajala na vratima. Ako ne bi shvatili poruku, oglasila bi se i zahvalila im na dolasku - savršeno
ljubazno, ali na takav način da bi ljudi shvatili da je vrijeme na isteku i ustali. (Glas joj je, kao i
Andyjev, bio prazan i beskrajno dalek; čak i kad bi stajala pokraj vas, zvučala bi kao da odašilje
prijenos s Alphe Centauri.)
Oko mene, iznad moje glave, život kućanstva tekao je dalje. Zvono na vratima svakog je dana
svako malo odjekivalo; čistačice, dadilje, dostavljači hrane, učitelji, profesor klavira, dame iz
društvene rubrike i tipovi u koledžicama koji su imali neke veze s dobrotvornom djelatnošću
gospođe Barbour. Andyjevi mlađi brat i sestra, Toddy i Kitsey, jurcali su sumornim hodnicima sa
svojim prijateljima iz škole. Popodne bi na čaj i kavu svraćale žene obavijene parfemom, noseći
vrećice iz kupnje; uvečer bi se parovi odjeveni za večeru okupljali uz vino i pjenušavu vodu u
dnevnoj sobi, gdje su se cvjetni aranžmani svakog tjednu dopremali iz otmjene cvjećarnice na
Aveniji Madison, a najnovija izdanju Architectural Digesta i New Уorkera bila su ovlaš rasprostranjena
na stoliću.
Ako je gospođi i gospodinu Barbouru i bilo strašno nezgodno što su im naturili još jedno dijete,
i to bez gotovo ikakve najave, bili su dovoljno dostojanstveni da to ne pokažu. Andyjeva majka, sa
svojim suzdržanim nakitom i nezainteresiranim osmijehom - žena koja samo nazove
gradonačelnika kad joj zatreba usluga - nekako je djelovala iznad ograničenja newyorške
birokracije. Čak sam u svojoj zbunjenosti i žalosti stekao dojam da svime rukovodi iza pozornice,
da mi sve olakšava, da me štiti od grubljih strana mašinerije Socijalne službe - i, sad sam u to posve
siguran, od novina. Razgovaralo se utišanim glasovima, vratari su dobivali upute. Po povratku s
jednog od Enriqueovih neumornih ispitivanja o očevu boravištu - ispitivanja koja su me često
dovodila do ruba suza; mogao me tako ispitivati i o lokacijama projektila u Pakistanu - poslala me u
drugu sobu, a onda suspregnutim monotonim tonom tome stala na kraj (“Dakle, mislim, mali očito
ne zna gdje je, a nije ni majka znala... da, znam da ga želite naći, ali čovjek evidentno ne želi da ga se
pronađe, poduzeo je mjere da mu nitko ne uđe u trag... ne plaća alimentaciju, ostavio je gomilu

44
dugova, iz grada je više-manje pobjegao bez riječi, pa iskreno i nisam sigurna što mislite postići
pronalaskom tog sjajnog roditelja i uzornoga građanina... da, da, sve je to krasno, ali ako čovjeka ni
vjerovnici ne uspijevaju islijediti, a ne uspijeva ni vaša agencija, onda stvarno ne znam što ćete
postići ako nastavite gnjaviti dijete, zar ne? Možemo li se dogovoriti da to više nećemo raditi?”)
Neki elementi izvanrednog stanja koji su nametnuti zbog mojeg dolaska kućnom su osoblju
stvarali probleme: kućne pomoćnice tijekom posla više nisu smjele slušati informativni kanal 1010
WINS (“Ne, ne”, rekla je kuharica Etta i uputila mi upozoravajući pogled kad je jedna čistačica
htjela upaliti radio), a ujutro se Times smjesta nosio gospodinu Barbouru i nije se ustupao ostatku
obitelji. To očito nije bilo uobičajeno “Netko je opet odnio novine”, zavijala bi Andyjeva mlađa
sestra Kitsey, a onda posramljeno zašutjela nakon što bi je majka pogledala - i ubrzo sam povezao
da su novine nestajale u radnu sobu gospodina Barboura jer je unutra bilo stvari koje je od mene
bilo bolje skloniti.
Srećom je Andy, koji mi je i prije bio sudrug u nevolji, shvatio da nikako ne želim razgovarati.
Tijekom tih prvih dana dopustili su mu da ne ide u školu i da ostane kod kuće sa mnom. U njegovoj
zagušljivoj kariranoj sobi s krevetima na kat, gdje sam u osnovnoj školi proveo mnoge subotnje
noći, sjedili smo uza šah, a Andy je igrao za obojicu jer se u svojoj izmaglici nisam mogao sjetiti
kako se pomiču figure. “OK”, rekao je pogurnuvši naočale do hrpta nosa. “Dobro. Jesi li skroz
siguran da to želiš učiniti?”
“Što to?“
“Aha, tako znači”, rekao je Andy tanušnim i iritantnim glasom zbog kojeg su ga nasilnici ispred
naše škole godinama naguravali na pločnik. “Kula ti je u opasnosti, tu nema sumnje, ali predlažem
ti da se zagledaš u kraljicu - ne, ne, u svoju kraljicu. D5.”
Morao me dozvati imenom da mi privuče pozornost. Neprestano sam proživljavao trenutak
kad smo se majka i ja zatrčali uza stube muzeja. Njezin prugasti kišobran. Kiša koja se slijeva i
zariva nam se u lice. Znao sam da je to što se dogodilo nepovratno, ali ipak mi se činilo da mora
postojati način da se nekako vratim na tu kišnu ulicu i sve izmijenim.
“Neki dan”, rekao je Andy, “netko, a čini mi se da je to bio onaj Malcolm ili neki drugi navodno
cijenjeni autor - uglavnom, neki dan je u Science Timesu važno istaknuo da postoji više mogućih
igara šaha nego što ima zrna pijeska u cijelom svijetu. Smiješno je da netko tko piše o znanosti za
takav časopis ima potrebu forsirati tako očitu činjenicu.”
“Baš”, rekao sam, odvrativši se s naporom od svojih misli.
“Mislim, tko ne zna da je broj zrna pijeska na planetu konačan, koliko god ih bilo? Besmisleno je
uopće komentirati takvu sporednu stvar, kao prijelomnu vijest! Samo se tako razbacuje time, tom
navodno tajanstvenom činjenicom.”
Andy i ja u osnovnoj smo se školi sprijateljili u, reklo bi se, traumatičnim okolnostima: nakon
što smo zbog visokih rezultata na testovima preskočili razred. Sad je svima bio jasno da je to za
obojicu bila greška, doduše iz različitih razloga. Te godine - dok smo se šeprtljali među starijim i
krupnijim dečkima, dečkima koji su nam podmetali nogu, naguravali nas i pričepljivali nam prste
vratima ormarića, trgali nam zadaće i pljuvali u mlijeko, nazivali nas ušljivcem i deškom-peškom (što
je, s obzirom na prezime Decker, za mene bila uobičajena pojava) - tijekom cijele te godine (našeg
babilonskog ropstva, kako bi to Andy nazvao svojim tihim, mrzovoljnim glasom) borili smo se bok
uz bok kao dva slabašna mrava pod povećalom: išutani po potkoljenicama, namlaćeni, prognani,
ručali smo pognuti u najudaljenijem kutku kako nas ne bi gađali vrećicama kečapa i pilećim
batcima. Gotovo dvije godine bio mi je jedini prijatelj, a i ja njemu. Posramio bih se i rastužio kad
god bih se sjetio tog vremena: naših ratova autobota, svemirskih brodova od lego-kockica, tajnih
identiteta koje smo preuzeli iz prvog Star Treka (ja sam bio Kirk, a on Spock) nastojeći svoju muku
preoblikovati u igru. Kapetane, čini se da su nas izvanzemaljci zarobili na Zemlji u nekakvom simulakrumu
vaših škola za ljudsku djecu.
Prije nego što su me bacili među uzak natjecateljski krug starijih dječaka s omčom
“nadarenosti” oko vrata, nikad me u školi nisu osobito vrijeđali niti ponižavali. Ali jadni je Andy -

45
još i prije nego što je preskočio razred - bio kronično zlostavljano dijete: žgoljav, alergičan na
laktozu, prepun tikova, lako blijed da mu je koža bila gotovo prozirna i sklon u običnom razgovoru
nabacivati se riječima kao što su “škodljiv” i “ktoničan“.
Koliko god je bio bistar, bio je šeprtljav; zbog motona glasa i disanja na usta zbog kronično
začepljenog nosa izgledao je glupavo, a ne iznimno pametno. Među svojom gipkom, oštrozubom,
sportski građenom braćom - koja su jurcala od prijatelja do sportskih klubova i korisnih
izvannastavnih aktivnosti - stršao je kao papirnati lutak koji je slučajno dolutao na igralište lakrosa.
I dok sam se ja donekle oporavio od katastrofe petog razreda, Andy nije. Petkom i subotom
navečer ostao bi kod kuće; nitko ga nikad nije pozvao na tulum niti na druženje u parku. Koliko
znam, ja sam mu i dalje bio jedini prijatelj. A iako je zahvaljujući majci imao odgovarajuću odjeću i
odijevao se kao popularni klinci - čak je neko vrijeme nosio i leće - nikoga nije uspio zavarati: nasilni
sportski tipovi koji su ga pamtili još iz loših starih dana i dalje su ga naguravali i zvali Tripeo zbog
davna propusta s nošenjem majice s motivom Zvjezdanih ratova u školu.
Andy nikad nije bio pretjerano pričljiv, čak i kad je bio dijete, osim povremeno prisiljenih ispada
(dobar dio našeg prijateljstva svodio se na razmjenjivanje stripova bez riječi). Zbog višegodišnjeg
zlostavljanja u školi bio je još šutljiviji i nekomunikativniji - nevještiji u uporabi lovecraftovskih
leksema, skloniji zakopavanju u naprednu matematiku i fiziku. Matematika me nikad nije previše
zanimala - bio sam, kako kažu, izrazito verbalni tip - i dok sam ja u svakom pogledu uspio
iznevjeriti rane akademske nade, a dobre me ocjene nisu nimalo zanimale ako sam se za njih morao
potruditi, Andy je bio na naprednoj razini u svemu i na samom vrhu našeg razreda. (Sigurno bi ga
već poslali u Groton kao Platta - a ta ga je pomisao užasavala još od trećeg razreda - da mu se
roditelji nisu opravdano zabrinuli zbog odvajanja od sina kojeg su kolege iz škole do te mjere
progonili da se na malom odmoru jednom umalo ugušio zbog plastične vrećice koju su mu
prebacili preko glave. A bilo je i drugih problema; za boravak gospodina Barboura na “farmi
luđaka” doznao sam jer mi je Andy, na svoj osobito praktičan način, ispričao da se roditelji boje da
je, kako je rekao, možda naslijedio njegovu ranjivost.)
Tijekom tih dana kad je zbog mene izostao iz škole, Andy se ispričavao što mora učiti, “ali,
nažalost, nužno je”, rekao je, šmrcajući i brišući nos o rukav. Gradivo mu je bilo nevjerojatno
zahtjevno (“Crni pakao za napredne”) i nije smio zaostati ni jedan dan. Dok je crnčio nad
beskonačnom količinom zadaće (kemija i aritmetika, američka povijest, engleski, astronomija,
japanski), ja sam sjedio na podu naslonjen uz bok njegova ormara i tiho brojio u sebi: u ovo vrijeme
prije samo tri dana bila je živa, prije četiri dana, prije tjedan. U mislima sam se vratio svim obrocima
koje smo pojeli tijekom tih dana prije njezine smrti: našem posljednjem posjetu grčkoj zalognjnici,
našem posljednjem posjetu Shun Lee Palaceu, posljednjoj večeri koju mi je skuhala (špagete
carbonara) i večeri prije te (piletinu na indijanski, jelo koje je od majke naučila spravljati još u
Kanzasu). Ponekad bih, da djelujem zauzeto, listao stara izdanja Fullmetal Alchemista ili ilustriranog
H. G. Wellsa koje je imao u sobi, no čak su mi i slike bile previše. Uglavnom sam buljio u golubove
koji su se gnijezdili na prozorskoj dasci dok je Andy ispunjavao beskonačne kućice u vježbenici
hiragane, a koljeno mu poskakivalo ispod stola.
Andyjeva soba - koja je u početku bila jedna velika spavaća soba koju su Barbourovi podijelili u
dvije - gledala je na Aveniju Park. Trube su drečale na raskrižju za najveće prometne gužve, svjetla
su gorjela zlaćanim sjajem na prozorima prekoputa, zamirući otprilike istodobno s prorjeđivanjem
prometa. Dok se noć vukla (svjetlucajući po uličnoj rasvjeti, purpurne gradske ponoći koje nikad
nisu zapadale u crnilo), okretao bih se s boka na bok, a niski me strop iznad kreveta na kat pritiskao
takvom težinom da bih se katkad budio uvjeren da ležim ispod kreveta, a ne povrh njega.
Kako je moguće toliko čeznuti za nekim kao što sam ja čeznuo za majkom? Nedostajala mi je
toliko da sam poželio umrijeti: teška, tjelesna žudnja, poput hlepljenja za zrakom ispod površine
vode. Dok sam ležao budan, nastojao sam prizvati sva najljepša sjećanja na nju - zamrznuti je u
mislima da je ne zaboravim - ali umjesto rođendana i sretnih dana, u misli su mi nadirale sitnice,
kao ona kad je nekoliko dana prije nego što je poginula zastala na vratima da mi skine končić s

46
jakne. Iz nekog mi je razloga to bila jedna od najzornijih uspomena na nju: njezine namreškane
obrve, precizno posezanje rukom, sve. Nekoliko puta sam se i - lebdeći neizvjesno između snova i
sna - najedanput uspravio u krevetu jasno čuvši njezin glas u glavi, opaske koje mi je u nekome
trenutku mogla izreći, ali ih se zapravo nisam sjećao, naprimjer Dobaci mi jednu jabuku, može? i Baš
me zanima kopča li se ovo sprijeda ili straga? i Ovaj kauč je u stravično sramotnome stanju.
Svjetlost s ulice zasijecala je tamne trake na podu. Beznadno sam razmišljao o svojoj spavaćoj
sobi koja je samovala tek nekoliko ulica dalje: o svojem uskom krevetu s dotrajalim crvenim
poplunom. Zvjezdicama koje sjaje u mraku kupljenima u planetariju, razglednici sa slikom
Frankensteina Jamesa Whalea. Ptice su se vratile u park, sunovrati su izniknuli; u ovo doba godine,
kad bi se vrijeme proljepšalo, katkad bismo ustali jako rano i šetali zajedno kroz park umjesto da se
autobusom odvezemo na West Side. Kad bih se barem mogao vratiti i promijeniti to što se
dogodilo, spriječiti to nekako. Zašto nisam ustrajao na doručku umjesto odlaska u muzej? Zašto nas
gospodin Beeman nije pozvao u utorak ili četvrtak?
Druge ili treće noći nakon što mi je majka umrla - u svakom slučaju nakon što me gospođa
Barbour odvela liječniku da me pregleda zbog glavobolje - Barbourovi su u stanu organizirali
veliku zabavu koju više nisu mogli otkazati. Bilo je došaptavanja, vreve aktivnosti koje sam jedva
mogao pojmiti. “Mislim”, rekla je gospođa Barbour kad se vratila u Andyjevu sobu, “da bi tebi i
Theu bilo ljepše ovdje.” Unatoč njezinu ležernu tonu, očito nije bila riječ o prijedlogu, već o naredbi.
“Bit će jako dosadno, mislim da nećete nimalo uživati. Reći ću Etti da vam donese koju platu iz
kuhinje.”
Andy i ja sjedili smo jedan kraj drugoga na donjem krevetu, jeli škampe i kanapee s artičokama
s papirnatih tanjura - to jest, on je jeo, a ja sam sjedio i u krilu držao tanjur netaknute hrane. Upalio
je DVD, neki akcijski film s eksplodirajućim robotima, kišom metala i plamena. Iz dnevne sobe:
zveckanje čaša, mirisi voštanih svijeća i parfema, svako malo glas koji bi blistavo prsnuo od
smijeha. Pijanistova blještava, živahna izvedba It’s All Over Now, Baby Blue kao da je doplutala iz
nekog paralelnog svemira. Sve se izgubilo, nestao sam s lica Zemlje: dezorijentirano prebivanje u
pogrešnom stanju, s pogrešnom obitelji, iscrpljivalo me pa sam se osjećao pripito, omamljeno,
gotovo plačljivo, kao zatvorenik na ispitivanju kojemu danima ne daju da spava. Stalno sam, stalno
pomišljao Moram ići kući, a onda milijunti put, Ne mogu.

iv.
__________

N AKON ČETIRI DANA , A MOŽDA I PET , A NDY JE POTRPAO KNJIGE U RAZVUČENI RUKSAK I
vratio se u školu. Cijeli taj dan i sljedeći sjedio sam u njegovoj sobi uz televizor okrenut na TCM,
kanal koji je majka gledala kad bi s posla stigla kući. Prikazivali su filmove snimljene po
adaptacijama romana Grahama Greena: Ministarstvo straha, Ljudski faktor, Pali idol, Unajmljeni
revolver. Sljedeće večeri, dok sam čekao da počne Treći čovjek, gospođa Barbour (u Valentinu od
glave do pete i izlazeći na neki dogadaj u Fricku) zastala je kraj Andyjeve sobe i najavila da se
sljedećeg dana vraćam u školu. “Svatko bi se loše osjećao”, rekla je. “Ovdje ovako sam. Nije to dobro
za tebe.”
Nisam znao što bih rekao. Sjedenje u samoći i gledanje filmova bio mi je jedini privid
normalnosti otkako je majka umrla.
“Krajnji je čas da se vratiš u nekakvu rutinu. Sutra. Znam da ti se tako ne čini, Theo”, rekla je
kad nisam odgovorio, “ali najviše će ti pomoći da se zaokupiš poslom.“
Odlučno sam zurio u televizor. U školi nisam bio od dana prije majčine smrti, i dokle god se
škole budem klonio, njezina će smrt nekako ostati neslužbena. No kad se vratim, postat će javna
stvar. Još gore: već mi se sama pomisao na povratak ikakvom obliku normalnosti činila neodanom,
pogrešnom. Doživio bih šok svaki put kad bih se prisjetio, novu pljusku: nje više nema. Svaki novi

47
događaj - svaki moj čin otad pa do kraja života - sve će nas više razdvajati: dani u kojima je više
nema, sve veća udaljenost između nas. Svakoga novog dana bit će mi sve dalje.
“Theo.”
Trznuo sam se i podignuo pogled prema njoj.
“Nogu pred nogu. Nema drugog načina da ovo prebrodiš.”
Sljedećeg su dana prikazivali maraton špijunskih filmova o Drugom svjetskom ratu (Kairo,
Skriveni neprijatelj, Šifra: Smaragd) i stvarno sam htio ostati kod kuće i gledati ga, ali izvukao sam se
iz kreveta kad je gospodin Barbour provirio da nas probudi (“Na noge lagane, hopliti!”) te se
pješice odvukao do autobusne stanice s Andyjem. Dan je bio kišan i bilo je dovoljno hladno da me
gospođa Barbour prisili da navučem sramotan stari Plattov đubretarac. Andyjeva seka Kittsey
plesuckala je ispred nas u svojoj ružičastoj kabanici, šljapkajući kroz lokve i praveći se da nas ne
poznaje.
Znao sam da će biti užasno i bilo je čim sam kročio u jarko osvijetljeno predvorje i nanjušio
poznati stari vonj škole: dezinfekcijsko sredstvo s limunom i nešto slično starim čarapama. Rukom
ispisani plakati u hodniku: liste za zapisivanje za tenis i domaćinstvo, probe za Neobičan par, izlet na
otok Ellis i nešto slobodnih karata za koncert Proljetni swing, teško mi je bilo vjerovati da je svijetu
došao kraj a da su ovakve besmislene aktivnosti uspjele preživjeti.
Baš čudno: kad sam zadnji put bio u toj zgradi, ona je bila živa. Zadržao sam se na toj misli i
svaki mi je put bila nova: kad sam zadnji put otvorio ormarić, kad sam zadnji put u ruci držao ove
glupe, jebene Spoznaje o biologiji, kad sam zadnji put vidio Lindy Maisel kako plastičnim štapićem
nanosi sjajilo na usne. Teško mi je bilo vjerovati da te trenutke ne mogu ispratiti do svijeta u kojem
ona nije mrtva.
“Moja sućut.” Govorili su mi to oni koje sam poznavao i oni s kojima u životu riječi nisam
progovorio. Drugi bi - koji bi se u hodnicima smijali i razgovarali - zašutjeli kad bih prolazio,
pogledavajući me ozbiljno i zbunjeno. Ostali su me pak u potpunosti ignorirali, onako kako se
zaigrani psi ne obaziru na svojeg bolesnog ili ozlijeđenog četveronožnog bližnjeg: ne želeći me ni
pogledati, bučeći i veseleći se na hodnicima oko mene kao da me nema.
Posebno me neumorno izbjegavao Tom Cable, kao da sam cura koju je nogirao. Za ručkom mu
nije bilo ni traga ni glasa. Na španjolskom (ušetao je dobrano nakon početka sata, propustivši
neugodnu scenu u kojoj su se svi sumorno okupili oko mene da mi izraze sućut) nije sjeo kraj mene
kao inače, već naprijed, pogrbivši se i ispruživši noge u stranu. Kiša je rominjala po prozorskim
daskama dok smo se probijali kroz prijevod bizarnih rečenica kojima bi se Salvador Dali ponosio: o
jastozima i suncobranima, o Marisol s dugim trepavicama koja se taksijem boje limete vozi prema
školi.
Nakon sata, na izlasku iz učionice, odlučio sam mu prići i pozdraviti ga dok je spremao knjige.
“Ej, bok, kako si”, rekao je nezainteresirano, nagnuvši se i mudrijaški naherivši obrvu. “Čuo
sam i sve to.”
“Da.” To je bila naša igra: previše kul za bilo koga, stalno navlačenje jedne te iste fore.
“Šteta. Baš sranje.”
“Hvala.”
“Hej - trebao si se praviti da si bolestan. Jesam ti rekao! I moja stara je imala slom živaca oko tog
sranja. Skroz je pukla! Јеl', ovaj“, rekao je, napola slegnuvši ramenima u zapanjenosti koja je
nastupila nakon tih riječi, pogledavajući gore, dolje, uokolo, s onim pogledom Tko, zar ja?, kao da je
bacio grudu s kamenom.
“Kako god. I tako”, rekao je glasom nevinog nastavljanja. “Kakav ti je to kostim?”
“Molim?”
“Pa, ono” - ironični koračić unatrag, odmjeravanje kariranog kaputa “definitivno prva nagrada
na natjecanju dvojnika Platta Barboura.”
I unatoč sebi - bio mi je to šok nakon dana užasa i tupila, eruptivni louretteovski spazam -
nasmijao sam se.

48
 “Sjajna opaska, Cable”, rekao sam, prisvojivši Plattovo posprdno otezanje. Obojica smo bili
dobri imitatori i često bismo cijele razgovore vodili tuđim glasovima: glupih voditelja, cendravih
djevojaka, laskavih i budalastih učiteljica. “Sutra ću se preobući u tebe.”
No Tom nije uzvratio istom mjerom niti je nastavio niz. Izgubio je interes. “Ovaj - možda ne”,
rekao je, trznuo ramenima, zasmijuljio se. "Vidimo se.”
“OK, vidimo se.” Iznervirao sam se - koji je njemu kurac? Međutim, sve je to bio dio naše crne
komedije, zabavne samo nama, u kojoj smo jedan drugoga vrijeđali; i bio sam prilično siguran da će
me potražiti nakon engleskog ili da će me sustići na putu kući, zatrčati se prema meni i mlatnuti me
po glavi udžbenikom iz algebre. Ali nije. Sljedećeg jutra prije prvog sata nije me ni pogledao kad
sam ga pozdravio, a njegov prazni izraz lica kad se progurao pokraj mene ukopao me u mjestu.
Lindy Maisel i Mandy Quaife okrenule su se od ormarića i pogledale, polušokirano se smijuljeći: o,
Bože! Pokraj mene moj partner s laboratorijskih vježbi, Sam Weingarten, odmahnuo je glavom.
“Koji kreten”, rekao je glasno, toliko glasno da su se svi u hodniku okrenuli. “Baš si kreten, Cable,
znaš?”
Ali mene nije bilo briga - to jest, barem me nije povrijedilo niti rastužilo. Bio sam bijesan. Moje
prijateljstvo s Tomom uvijek je bilo divlje, manično, pomalo rastrojeno i mahnito i malčice opasno, a
iako je ta ista visoka energija i dalje bila prisutna, struja se preusmjerila, voltaža je zazujala u
suprotnom smjeru i umjesto da se s njime navlačim po knjižnici, sad sam mu htio glavu gurnuti u
pisoar, iščupati mu ruku iz zgloba, mlatiti njegovom glavom po pločniku dok se ne bi raskrvarila,
natjerati ga da pojede pseća govna i smeće s ceste. Što sam više o tome razmišljao, bio sam sve
gnjevniji, na trenutke toliko žučljiv da sam nervozno hodao po zahodu i mrmljao sebi u bradu. Da
me Cable nije cinkao gospodinu Beemanu (“Sad znam, Theo, da one cigarete nisu bile tvoje”)... da
me zbog Cablea nisu isključili... da mama nije uzela slobodan dan... da nismo bili u muzeju u
pogrešnom trenutku... čak se i gospodin Beeman na neki način za to ispričao. Jer, naravno, bilo je
problema s mojim ocjenama (i koječega što gospodin Beeman nije ni naslućivao), ali povod, događaj
zbog kojeg su me pozvali na razgovor, cijela priča oko cigareta na dvorištu - tko je za to bio kriv?
Cable. Nisam očekivao da se ispriča. Štoviše, ne bih mu nikad ništa ni predbacio zbog toga. Ali - sad
sam ja izopćenik? Persona non grata? Ne želi ni progovoriti sa mnom? Bio sam sitniji od Cablea, ali
neznatno, i kad god bi se pravio pametan na satu, a nije se mogao obuzdati, ili kad bi prošao pokraj
mene na hodniku sa svojim novim najboljim prijateljima Billyjem Wagnerom i Thadom
Randolphom (kao što smo mi nekoć zajedno jurcali, stalno na rubu izdržljivosti, onog poriva za
opasnošću i ludilom) - razmišljao sam samo o tome kako želim ubiti boga u njemu, kako se djevojke
smiju dok u suzama uzmiče preda mnom: ajmeee, Tome! Kmek, kmek! Jesi se rasplakao? (Trudeći se
svim silama da izazovem tučnjavu, slučajno sam mu namjerno razbio nos zamahnuvši mu
zahodskim vratima u lice i gurnuo ga u automat za pića pa mu se po podu rasuo odvratni pomfrit
sa sirom, no umjesto da me naskoči - kao što sam žarko želio - samo se zasmijuljio i udaljio bez
riječi.)
Naravno, nisu me svi izbjegavali. Mnogi su mi ostavljali poruke i poklone u ormariću
(uključujući Isabella Cushing i Martinu Liehtblau, najpopularnije djevojke na mojoj godini), a moj
stari neprijatelj iz petog razreda, Win Temple, iznenadio me kad mi je prišao i stisnuo me u zagrljaj
kao medvjed. No većina je na mene reagirala opreznom, polupreslravljenom ljubaznošću. Nisam se
ni vukao okolo cmizdreći niti se ponašao uznemireno, ali ipak bi zašutjeli usred razgovora kad bih
kraj njih sjeo za ručkom.
Odrasli su mi, s druge strane, pružali nelagodno mnogo pozornosti. Savjetovali su mi da pišem
dnevnik, da razgovaram s prijateljima, da napravim “kolaž uspomena” (sulud savjet, što se mene
tiče; drugi su bili napeti u mojoj blizini koliko se god normalno ponašao, i stvarno nisam htio
privlačiti pozornost ispoljavanjem osjećaja prema drugima ili terapijskim rukotvorinama tijekom
likovnog). Neumjereno sam mnogo vremena, čini se, provodio stojeći u praznim učionicama i
kabinetima (zureći u pod, nesvjesno kimajući glavom) sa zabrinutim profesorima koji bi me
zamolili da ostanem nakon sata ili me povukli u stranu da porazgovaramo. Moj profesor

49
engleskoga, gospodin Neuspeil, zasjeo je na rub stola i ogolio dušu prepričavši mi potresnu priču o
užasnoj smrti njegove majke koja je podlegla nesposobnosti kirurga, a onda me potapšao po leđima
i dao mi praznu bilježnicu da u nju pišem; gospođa Swanson, školska savjetnica, pokazala mi je
nekoliko vježbi disanja i predložila mi da pokušam izbaciti tugu gađajući drveće kockicama leda;
čak me i gospodin Borowsky (koji je predavao matematiku i bio znatno manje gorljiv od većine
drugih nastavnika) odvukao u stranu na hodniku i - govoreći vrlo tiho, približivši mi se licem na
pet centimetara - ispričao mi o krivnji koju je osjećao nakon što mu je brat poginuo u prometnoj
nesreći. (Krivnja se u tim razgovorima često spominjala. Zar su moji profesori, baš kao i ja, smatrali
da sam skrivio majčinu smrt? Čini se da jesu.) Gospodina Borowskog toliko je razdirao osjećaj
krivnje što je bratu te noći dopustio da kući vozi pijan da je neko vrijeme pomišljao na
samoubojstvo. Možda sam i ja htio dići ruku na sebe. Ali samoubojstvo nije bilo rješenje.
Sve sam te savjete prihvaćao ljubazno, sa staklenim osmijehom i bijesnim osjećajem
nestvarnosti. Mnogi su odrasli to tupilo tumačili kao dobar znak; posebno se sjećam kako me
gospodin Beeman (prijeki Britanac s glupavom šilt-kapom od tvida, kojega sam unatoč brižnosti
nerazumno zamrzio kao sukrivca za majčinu smrt) nahvalio zbog zrelosti i obavijestio me da se
očito “strašno dobro nosim sa svime”. Možda sam se stvarno strašno dobro i nosio, ne znam. U
svakom slučaju, nisam zavijao od plača ni šakom razbijao prozore ili što već rade ljudi koji se
osjećaju kao šio sam se ja osjećao. No ponekad bi me najedanput zgromili valovi tuge i odjednom
bih se hvatao za zrak; kad bi se povukli, promatrao bih bočate naplavine, rasvijetljene i previše
zorne, toliko ulubljene i prazne da se nisam mogao sjetiti vremena kad svijet nije bio mrtav.

v.
____________

I SKRENO REČENO , DJED I BAKA D ECKER NISU MI BILI NI NA KRAJ PAMETI , A I BOLJE JER IH
Socijalna služba nije uspjela odmah pronaći na temelju oskudnih informacija koje sam im ustupio.
A onda je gospoda Barbour zakucala na vrata Andyjeve sobe i rekla: “Theo, možemo li, molim te,
porazgovarati na trenutak?”
Nešto je u njezinu držanju vidljivo odavalo loše vijesti, iako je u mojem stanju teško bilo
zamisliti išta gore. Kad smo sjeli u dnevnu sobu - uz netom pristigli metarski aranžman cica-maca i
rascvjetalih grana jabuke - prekrižila je noge i rekla: “Zvali su me iz Socijalne službe. Stupili su u
kontakt s djedom i bakom. Nažalost, čini se da baka nije dobro.”
Na trenutak sam se zbunio. “Dorothy?”
“Ako je tako zoveš, da."
“Ma. Nije mi ona prava baka.”
“Shvaćam”, rekla je gospođa Barbour kao da ipak ne shvaća, a i ne želi. “Kako god. Čini se da
nije pri zdravlju - nekakva bolest leđa, rekla bih - a tvoj djed se brine o njoj. I eto, znaš, sigurna sam
da im je jako žao, ali kažu da nije baš izvedivo da s njima sada boraviš. To jest, barem ne u njihovoj
kući”, dodala je kad sam prešutio. “Ponudili su da ti, za prvu ruku, plate boravak u Holiday Innu u
blizini njihova doma, ali to mi je nekako nezgodno, zar ne?”
Osjetio sam nelagodno zujanje u ušima. Sjedeći ondje pod njezinim uperenim, ledenim
pogledom, iz nekog sam se razloga strašno posramio sebe. Pomisao na odlazak djedu Deckeru i
Dorothy do te me mjere užasavala da sam je sasvim potisnuo, ali spoznaja da me ne žele bila je
nešto posve drugo.
Na licu sam joj opazio tračak suosjećanja. “Ne smiješ se loše osjećati”, rekla je. “A nipošto se ne
smiješ brinuti. Dogovoreno je da ćeš ostati kod nas još nekoliko tjedana i barem završiti razred. Svi
se slažu da je tako najbolje. Samo ovako usput”, rekla je nagnuvši se prema meni, “krasan ti je taj
prsten. To je nešto obiteljsko?”
“Pa, da”, rekao sam. Iz teško objašnjivih razloga starčev sam prsten nosio gotovo posvuda.

50
Većinom sam se igrao njime u džepu jakne, ali svako bih ga malo nataknuo na srednji prst i nosio
iako mi je bio prevelik i pomalo klizio.
“Zanimljivo. S majčine ili očeve Strane?”
“Majčine”, rekao sam nakon nezamjetne stanke; nije mi se svidjelo kamo taj razgovor vodi.
“Mogu li ga vidjeti?”
Skinuo sam ga i spustio ga njoj na dlan. Podigla ga je pod svjetlo. “Krasan”, rekla je, “karneol. I
ovaj intaljo. Grčko-rimski? Ili obiteljski grb?”
“Pa, grb. Valjda.”
Promatrala je mitološku zvijer s kandžama. “Izgleda kao grifon. Ili možda lav s krilima.“
Okrenula ga je na bok pod svjetiljkom i zagledala se s unutrašnje strane. “A ova gravura?”
Namrštila se opazivši moju zbunjenost. “Nemoj mi reći da je nisi primijetio. Čekaj.” Ustala je i
otišla do stola, u kojem je bilo mnoštvo zakučastih ladica i udubina, i vratila se s povećalom.
“Ovo je bolje od mojih naočala za čitanje”, rekla je zagledavši se kroza nj. “Ali ovaj stari
bakrorez je svejedno nečitak.” Približila je povećalo, a onda ga udaljila. “Blackwell. Zvuči li li
poznato?”
“Ah—” Zapravo i jest, negdje onkraj riječi, ali misao mi se raspršila i nestala prije nego što se
uspjela oblikovati.
“Vidim i neka grčka slova. Jako zanimljivo.” Spustila mi je prsten na dlan. “Prsten je star”, rekla
je. “Vidi se po patini na kamenu i dotrajalosti vidiš ovdje? Amerikanci su te klasične intalje nekoć
donosili iz Europe, još u danima Henryja Jamesa, i ugrađivali ih u prstenje. Suveniri s velikog
putovanja.”
“Ako me oni neće, kamo ću?”
Na časak je gospođa Barbour djelovala zatečeno. Gotovo se istog Irena oporavila i rekla; “Ne
bih zasad time razbijala glavu. Ionako je možda najbolje da još neko vrijeme ostaneš ovdje i završiš
razred, slažeš li se? E sad” - kimnula je - “budi oprezan s tim prstenom i pazi da ga ne izgubiš.
Vidim da ti je velik. Možda bi ga trebao spremiti na sigurno, umjesto da ga tako vučeš okolo.”

vi.
___________

A LI NOSIO SAM GA . T O JEST — ZANEMARIO SAM NJEZIN SAVJET DA GA SPREMIM NA

sigurno te ga i dalje držao u džepu, kad bih ga primio u dlan, bio je vilo težak; kad bih ga obujmio
prstima, zlato bi se ogrijalo od topline mojeg dlana, no izrezbareni bi kamen ostao hladan. Njegova
poteška starost, taj spoj ozbiljnosti i vedrine pružao mi je neočekivanu utjehu; kad bih se dovoljno
jako usmjerio na njega, nekom me čudnom moći usidrio u mojem lebdenju i isključio svijet oko
mene, i upravo zbog toga nisam htio razmišljati o tome odakle mi.
Nisam htio razmišljati ni o budućnosti - iako se ni najmanje nisam radovao novom životu na
selu u Marylandu, hladnoj samilosti Deckerovih, ozbiljno sam se zabrinuo što će se sa mnom
dogoditi. Sve je stubokom zaprepastila ideja o Holiday Innu, kao da su djed Decker i Dorothy
predložili da preživljavam u šupi u njihovu dvorištu, ali meni se nije doimala tako lošom. Oduvijek
sam želio živjeti u hotelu, a iako nisam zamišljao hotel poput Holiday Inna, svakako bih se snašao:
dostava hamburgera u sobu, plaćeni televizijski kanali, bazen ljeti, zar bi moglo biti tako loše?
Svi su mi (socijalni radnici, psihić Dave, gospođa Barbour) neprestano ponavljali da nikako ne
mogu živjeti sam u Holiday Innu u nekom marylandskom predgrađu, da, bez obzira na sve, do
toga nikad neće doći - očito nesvjesni da su njihove tobože utješne riječi samo razmnožavale moju
tjeskobu. “Važno je da imaš na umu”, rekao je Dave, psihijatar kojeg mi je dodijelio grad, “da ćeš u
svakom slučaju biti zbrinut.” Bila mu je trideset i koja, odijevao se u tamne boje i nosio pomodne
naočale, a uvijek je izgledao kao da se upravo vratio s čitanja poezije u podrumu neke crkve. “Puno
ljudi pazi na tebe i želi ti najbolje.”

51
 Postao sam sumnjičav prema neznancima koji su mi govorili što je najbolje za mene jer su i
socijalni radnici upravo to spomenuli prije nego što je iskrsnula tema udomljavanja. “Ali - ne
mislim da su moji djed i baka toliko u krivu”, rekao sam.
“U vezi s čim?”
“U vezi s Holiday Innom. Možda bi mi tamo bilo dobro.”
“Želiš li reći da ti u njihovoj kući ne bi bilo dobro?” rekao je Dave ni ne trepnuvši.
“Ne!” rekao sam. Mrzio sam tu njegovu crtu - stalno mi je gurao riječi u usta.
“Onda dobro. Možda se možemo nekako drukčije izraziti.” Sklopio je ruke i promislio. “Zašto
bi radije živio u hotelu nego s djedom i bakom?”
“Nisam to rekao.”
Naherio je glavu. “Nisi, ali s obzirom na to da stalno spominješ Holiday Inn, kao da je mogući
izbor, zapravo mi se čini da ti je to draže.”
“Zvuči mi puno bolje nego udomljavanje.”
“Da” nagnuo se naprijed - “ali molim te da me saslušaš. Imaš samo trinaest godina. Izgubio si
glavnog skrbnika. Samostalan život za tebe trenutno zbilja nije moguć. Hoću ti reći da je šteta što se
djed i baka moraju baviti zdravstvenim problemima, ali vjeruj mi, siguran sam da ćemo smisliti
puno bolje rješenje kad se baka oporavi.”
Ništa nisam rekao. Očito nije poznavao djeda Deckera i Dorothy. Iako se ni ja s njima nisam
mnogo družio, najjasnije sam se sjećao potpunog izostanka krvne spone između nas, njihova
nerazumljiva pogleda kao da sam neko nehotično dijete koje je dolutalo iz trgovačkog centra. Život
s njima bio mi je doslovce nezamisliv i razbijao sam glavu nastojeći se prisjetiti posljednjeg posjeta
njihovoj kući - a sjetio sam se tek pokojeg detalja jer mi je tada bilo sedam ili osam godina. Rukom
izvezene i uokvirene poslovice visjele su na zidovima, na radnoj površini plastična naprava kojom
je Dorothy vakumirala hranu. U jednom trenutku - nakon što je djed Decker zaurlao na mene da
maknem svoje prljave šape s njegovih vlakova - tata je izašao van zapaliti (bila je zima) i više se nije
vratio u kuću. “Isuse Bože”, rekla je majka kad smo izašli iz auta (ona je došla na ideju da bih trebao
upoznati očevu obitelj), i nakon toga tamo više nikad nismo kročili.
Nekoliko dana nakon ponude boravka u Holiday Innu kod Barbourovih mi je stigao brzojav.
(Digresija: griješim li ako mislim da su Bob i Dorothy, kako su se potpisali, trebali podignuti
slušalicu i nazvati me? Ili sjesti u auto i dovesti se ovamo da sami vide što se događa sa mnom? No
nisu učinili ni jedno ni drugo - nisam ni očekivao da će mi pohitati u pomoć jecajući od sućuti, ali
svejedno, bilo bi lijepo da su me iznenadili nekim sitnim, pa makar i netipičnim znakom pažnje.)
Brzojav je, zapravo, poslala Dorothy (ovo “Bob”, vidno ispisano njezinim rukopisom, stisnulo
su se uz njezin potpis nekom naknadnom odlukom). Omotnica je - zanimljiv detalj - izgledala kao
da ju je netko već otvorio parom te nanovo zatvorio - gospođa Barbour? Socijalna služba? - iako je
sama poruka bila nesumnjivo ispisana Dorothynim krutim okomitim europskim rukopisom koji bi
se ukazao točno jedanput godišnje na božićnoj čestitci, rukopisom koji je - kako je otac jednom
dobacio - izgledao kao da je pobjegao s ploče La Gouluea s ponudom dnevnih ribljih specijaliteta.
Na prednjoj strani slika povenulog tulipana, a ispod njega slogan: KRAJ NIKAD NIJE KRAJ.
Dorothy se, koliko sam se u natruhama prisjećao, nije razbacivala riječima, a ni ovaj brzojav nije
bio iznimka. Nakon savršeno srdačnog uvoda - sućut zbog tragičnog gubitka, u njihovim sam
mislima u ovim trenucima tuge - ponudila mi je autobusnu kartu do Woodbriara u Marylandu te
pritom aludirala na nejasno zdravstveno stanje zbog kojeg ona i djed Decker nisu u mogućnosti
“ispuniti zahtjeve” za moju skrb.
“Zahtjeve?” rekao je Andy. “Kao da si tražio da ti daju deset milijuna dolara u neoznačenim
novčanicama.“
Zanijemio sam. Od svega mi je, što je čudno, zasmetala slika na brzojavu. Često bih takve
dopisnice viđao na stalcima u dućanu, sasvim uobičajena stvar, ali fotografija uvenula cvijeta - u
kakvom god umjetničkom izričaju - nije mi se činila prikladnom za nekoga kome je upravo
preminula majka.

52
 “Mislio sam da je bolesna. Zašto ona piše?”
“Boga pitaj.” I ja sam se to zapitao; bilo je malo čudno što moj pravi djed nije dopisao koju riječ
ili se barem udostojio potpisati.
“Možda”, rekao je Andy pesimistično, “tvoj djed pati od Alzheimera, a ona ga je zatočila u
vlastitom domu. Da se dočepa njegovog novca. To se često događa s mlađim suprugama, znaš.”
“Mislim da nema toliko novca.”
“Možda nema”, rekao je Andy, tobože pročistivši grlo. “Ali glad za moći nikad ne možemo
isključiti. Priroda, crvena zuba i kandže. Možda ne želi da se približavaš nasljedstvu.”
“Stari”, rekao je Andyjev otac, nenadano podignuvši glavu nad Financial Timesom. “Ne bih
rekao da je ovakav razgovor strašno koristan.”
“Pa iskreno ne vidim zašto Theo ne može ostati s nama”, rekao je Andy, izgovorivši moje misli.
“Uživam u njegovu društvu, a u mojoj sobi ima dovoljno mjesta.”
“Mi bismo ga svakako htjeli zadržati za sebe”, rekao je gospodin Barbour ni punom ni
uvjerljivom srdačnosti kakvoj sam se nadao. “Ali što bi njegova obitelj pomislila? Koliko ja znam,
otmica je i dalje protuzakonita.”
“A, mislim, tata, pa nismo mi u takvoj situaciji”, rekao je Andy svojim iritantnim, odsutnim
glasom.
Gospodin Barbour naprasno je ustao, držeći sok u ruci. Nije smio piti zbog lijekova. “Theo,
stalno zaboravljam. Znaš li jedriti?”
Trebao mi je trenutak za shvatim što me pitao. “Ne.”
“Eh, baš šteta! Andy se lani na jedriličarskom kampu u Mainu zabavio kao nikad, zar ne?”
Andy je šutio. Puno mi je puta ispričao da su mu to bila dva najgora tjedna u životu.
“Znaš li očitavati pomorske zastave?” upitao me gospodin Barbour.
“Molim?” rekao sam.
“U radnoj sobi imam sjajnu kartu koju bih ti rado pokazao. Ne krevelji se, Andy, to je jako
korisna vještina za sve dečke.”
“Naravno, ako baš moraš pozdraviti teglenicu u prolazu.”
“Te tvoje mudre opaske jako su zamorne”, rekao je gospodin Barbour iako je djelovao smeteno,
a ne iznervirano. “Osim toga”, rekao je okrunivši se prema meni, “mislim da bi se iznenadio koliko
se često pomorske zastave pojave u paradama i filmovima i, ne znam, na pozornici.“
Andy se kreveljio. “Na pozornici”, rekao je podrugljivo.
Gospodin Barbour okrenuo se i pogledao ga. “Da, na pozornici. To ti je smiješno?”
“Prije bih rekao napuhano.”
“Eh, pa stvarno ne vidim što ti je u tome napuhano. Tu bi riječ tvoja prabaka svakako
iskoristila.” (Djed gospodina Barboura isključen je iz Društvenog registra nakon što je oženio Olgu
Osgood, nepoznatu filmsku glumicu.)
“Upravo tako.”
“Kako bi se mladi gospodin onda izrazio?”
“Tata, mene zapravo zanima kad si zadnji put vidio pomorsku zastavu u bilo kojoj kazališnoj
produkciji.”
“U Južnom Pacifiku“, uzvratio je hitro gospodin Barbour.
“Osim Južnog Pacifika.“
“Upravo tako.”
“Ne vjerujem da ste majka i ti uopće pogledali Južni Pacifik.“
“Za Boga miloga, Andy.”
“Pa čak i da jeste. Jedan primjer nije dovoljan za potvrdu teze.”
“Odbijam i dalje sudjelovati u ovom besmislenom razgovoru. Dođi, Theo.”

53
 vii.
______________

OD TOG SAM SE TRENUTKA POSEBNO TRUDIO BITI DOBAR GOST! UJUTRO POSPREMITI
krevet, svaki put reći hvala i molim, učiniti sve što bi majka htjela. Barbourovi, nažalost, nisu imali
kućanstvo u kojemu bih mogao iskazati zahvalnost čuvanjem mlađe djece ili pomaganjem u pranju
suđa. Od žene koja se brinula o biljkama - depresivan posao jer je stan tako slabo osvijetljen da bi
uglavnom poumirale - do pomoćnice gospođe Barbour, čiji je glavni posao očito bio preslagivati
ormare i porculan - za njih je po prilici radilo osam ljudi. (Kad sam gospođu Barbour upitao gdje je
perilica rubija, pogledala me kao da sam zatražio lužinu i mast da skuham sapun.)
Iako se od mene ništa nije tražilo, ulagao sam strahovit napor da se uklopim u njihovo ulašteno
i zamršeno kućanstvo. Očajnički sam želio nestati u pozadini - neopazice kliznuti među kineske
motive kao riba u koraljni greben - a opet sam na sebe stotinu puta dnevno privlačio neželjenu
pozornost: morao sam pitati zа svaku božju stvar, bilo da je riječ o krpi ili flasterima ili šiljilu;
nisam imao ključ pa sam na svakom odlasku i dolasku morao zvoniti - čak i svojim
dobronamjernim pokušajima da ujutro sam pospremim krevet (bolje je to prepustiti Irenki ili
Esperenzi, objasnila je gospođa Barbour, jer su one na to navikle i vještije su s rubovima). Slomio
sam križnu ružu na antiknom držaču kaputa kad sam širom otvorio vrata, dvaput sam uspio
zabunom aktivirati protuprovalni alarm, a jednu sam noć čak uspio upasti u sobu gospodina i
gospođe Barbour dok sam tražio zahod.
Andyjevi su roditelji, srećom, toliko malo vremena provodili u stanu da im moja prisutnost nije
pretjerano smetala. Ako nije primala uzvanike, gospođa Barbour nestala bi iz stana oko jedanaest -
navratila bi na koji sat prije večere na džin s limetom i, kako je znala reći, “malo kadice” - i kući bi se
opet vratila tek kad bismo legli. Gospodina Barboura viđao sam još i manje, osim vikendima i kad
bi sjedio po kući s čašom soka omotanom ubrusom, čekajući da se gospođa Barbour odjene za
njihov večernji izlazak.
Najveći su mi problem bili Andyjevi brat i sestra. Iako je Platt, srećom, terorizirao mlađu djecu
na Grotonu, Kitsey i najmlađi Toddy, kojemu je bilo tek sedam godina, jasno su dali do znanja da
im nije milo što sam zaposjeo ono malo pažnje što su im roditelji pružali. Bilo je bezbroj Kitseynih
ispada i durenja, kolutanja očima i nasilnog smijuljenja napretek, a i zbunjujuće (meni) zbrke - koju
nikad nismo dokraja razriješili - gdje je prijateljima, kućnim pomoćnicama i svakome tko bi je
saslušao jadikovala da joj ulazim u sobu i diram joj zbirku kasica-prasica na polici iznad stola.
Toddy je, pak, bio sve uznemireniji jer su tjedni prolazili, a ja sam i dalje bio ondje; za doručkom je
besramno blejao u mene i često postavljao pitanja zbog kojih ga je brat morao štipati ispod stola.
Gdje živim? Koliko ostajem kod njih? Imam li tatu? A gdje je onda?
“Dobro pitanje”, natjeravši Kitsey u prestravljen smijeh. Kitsey je bila omiljena u školi i - u dobi
od devet godina - u svojoj platinastosti prelijepa, baš kao što je Andy u svojoj bio previše priprost.

viii.
______________

U NEKOM TRENUTKU DOŠLI SU IZ PODUZEĆA ZA SELIDBU SPAKIRATI MAJČINE STVARI

i pohraniti ih u skladište. Prije nego što su stigli, trebao sam otići u stan i izabrati stvari
koje trebam ili želim. Slike sam bio svjestan na neki izjedajući ali nejasan način, u krajnjem
nerazmjeru s njezinom stvarnom važnosti, kao da je riječ o nekom školskom zadatku koji
nisam dovršio. Kad-tad morat ću je vratiti u muzej iako baš nisam smislio kako ću to učiniti
a da ne izazovem strašnu strku.
Već sam propustio jednu priliku da je vratim - kad je gospođa Barbour odbila neke istražitelje
koji su me tražili u stanu. To jest: povezao sam da su istražitelji ili čak policija prema onome što mi

54
je ispričala Kellyn, Velšanka koja je čuvala mlađu djecu. Jednog je dana vodila Toddyja iz vrtića kad
su se pojavili neki neznanci i pitali za mene. “U odorama, znaš?” rekla je, značajno podignuvši
obrvu. Bila je krupna, brbljava, a obrazi su joj bili tako crveni da je neprestano izgledala kao da se
grije kraj vatre. “Imali su onaj pogled.”
Previše me bilo strah pitati što znači onaj pogled; a kad sam oprezno pokušao ispipati što
gospođa Barbour zna o tome, bila je u gužvi. “Oprosti”, rekla je i ne pogledavši me, “ali možemo li
o tome kasnije, molim te?” Gosti su stizali za pola sata, a među njima i jedan poznati arhitekt i
slavna diva Newyorškog baleta; uzrujala se zbog olabavljena zapona na ogrlici i uznemirila zato što
se klimatizacija pokvarila.
“Jesam li u nevolji?”
Izletjelo mi je prije nego što sam uopće shvatio što govorim. Gospoda Barbour je zastala. “Theo.
ne budi smiješan”, rekla je. “Bili su jako dragi, vrlo obzirni, samo što mi se ne mogu sad povlačiti po
kući. Samo se pojave bez najave. Kako god, rekla sam im da nije najzgodnije, što su, dakako, i sami
vidjeli.” Pokazala je na dostavljače hrane koji su jurcali gore-dolje, servisera na ljestvama koji je
baterijskom svjetiljkom pregledavao ventilacijske cijevi. “Hajde sad. Gdje je Andy?”
“Stiže za sat vremena. S astronomima je otišao u planetarij.”
“No, ima hrane u kuhinji. Tanki smo s minijaturnim tartovima, ali uzmite sendviča koliko vam
srce želi. A kad izrežemo tortu, slobodno se i njome poslužite.”
Držala se tako bezbrižno da sam zaboravio na posjetitelje dok se tri dana kasnije nisu pojavili u
školi, tijekom sata geometrije, jedan mlađi, drugi stariji, nemarno odjeveni, i ljubazno pokucali na
otvorena vrata. “Tražimo Theođorea Deckera?” gospodinu Borowskom obratio se mlađi, nalik na
Talijana, dok se stariji srdačno navirivao u učionicu.
“Samo bismo htjeli porazgovarati s tobom, je li to u redu?” rekao je stariji dok smo hodali prema
onoj strašnoj sobi za sastake gdje smo se onoga dana kad je poginula, majka i ja trebali sastati s
gospodinom Beemanom. “Nemoj se bojati.” Bio je tamnoput crnac sa sivom bradicom – izgledao je
opako, ali činio se drag, kao frajer iz policijskih serija. “Pokušavamo povezati brojne detalje o tom
danu i nadamo se da nam možeš pomoći.”
Isprva sam se uplašio, ali kad je rekao nemoj se bojati, povjerovao sam mu sve dok nije otvorio
vrata sobe za sastanke. Ondje je sjedio moj neprijatelj u tvidu, gospodin Beeman, na vrhuncu
nadmenosti u prslučiću i sa satom na lancu; kraj njega moj socijalni radnik Enrique, školska
savjetnica, gospođa Swanson (ista ona koja mi je rekla da se olakšam bacajući kocke leda na drvo),
psihijatar Dave u svojim uobičajenim crnim levisicama i dolčeviti - i, ni manje ni više nego gospođa
Barbour, u visokim potpeticama i nježno sivom kostimu koji je izgledao skuplje nego što svi
zajedno kraj nje uspiju zaraditi u mjesec dana.
Panika mi se očito jasno urezala u lice. Možda bih se manje uznemirio da sam bio upućeniji u
ono što mi tada nije bilo jasno: da sam maloljetnik, da službenim razgovorima mora nazočiti roditelj
ili skrbnik - i zato bi pozvali bilo koga tko bi se mogao protumačiti kao moj zastupnik. Ali kako sam
ja to shvatio kad sam ugledao sva ta lica i kasetofon nasred stola, službene su se strane okupile da
odluče o mojoj sudbini i postupe sa mnom kako im drago.
Ukočeno sam sjedio i trpio njihova pitanja za zagrijavanje (imam li hobije? Bavim li se
sportom?) sve dok se svi nisu uvjerili da me uvodno čavrljanje nije uspjelo opustiti.
Zazvonilo je za kraj sata. Lupanje ormarića, mrmljanje na hodniku. “Mrtav si, Thalheime”,
dreknuo je neki dječak radosno.
Talijan - rekao je da se zove Ray - dovukao je stolac preda me, sjeo koljeno uz koljeno. Bio je
mlad ali krupan, kao neki dobroćudni vozač limuzine, a njegove su spuštene oči bile vlažne, tekuće,
pospane, kao da pije.
“Zanima nas čega se sjećaš”, rekao je. “Pročeprkaj malo po sjećanju, vrati se u to jutro, može?
Ako se prisjetiš nekih sitnica, možda se sjetiš nečega što bi nam moglo pomoći.”
Toliko mi se približio da sam osjetio njegov dezodorans. “Kao naprimjer?”
“Naprimjer, što si tog jutra doručkovao. To mi se čini kao dobar početak, ha?”

55
 “Ovaj—” zagledao sam se u zlatnu identifikacijsku narukvicu na njegovu zglobu. Nisam
očekivao takvo pitanje. Istina je bila sljedeća: tog jutra uopće nismo doručkovali jer sam se uvalio u
nevolje u školi i majka je bila ljuta na mene, ali bilo mi je previše neugodno da to kažem.
“Ne sjećaš se?”
“Palačinke”, prasnuo sam na rubu očaja.
“Stvarno?” Ray me promatrao prodornim pogledom. “Mama ih je ispekla?”
“Da.”
“S čime? Borovnicama, čokoladom?”
Kimnuo sam.
“I jednim i drugim?”
Osjetio sam kako me svi promatraju. A onda je gospodin Beeman rekao - visokoparno kao da
drži predavanje iz društvenog morala - “Nema razloga izmišljati odgovor ako se ne sjećaš.”
Crnac je - sjedeći u kutu s blokom i olovkom - pogledom oštro opomenuo gospodina Beemana.
“Zapravo, ima nekih oštećenja u pamćenju”, ubacila se gospođa Swanson tihim glasom,
poigravajući se naočalama koje su joj visile na lančiću oko vrata. Gospođa Swanson bila je baka koja
je nosila raskošne bluze i dugu sijedu pletenicu duž leđa. Djeca koju su joj slali na savjetovanje
zvala su je “svami”. Tijekom naših seansi u školi - osim savjeta o kockama leda-poučila me
trodijelnoj tehnici disanja za otpuštanje emocija i natjerala me da nacrtam mandalu koja predstavlja
moje ranjeno srce. “Zadobio je udarac u glavu. Zar ne, Theo?”
“Je li to istina?” upitao je Ray, pogledavši me iskreno.
“Je.”
“Jesi li bio kod liječnika na pregledu?”
“Nije odmah”, rekla je gospođa Swanson.
Gospođa Barbour prekrižila je gležnjeve. “Odvela sam ga na hitnu u Prezbiterijansku bolnicu”,
obratila se ležerno. “Kad je stigao k meni, žalio se na glavobolju. Bilo je to dan ili dva prije nego što
smo otišli na pregled. Nitko ga se nije sjetio pitati je li ozlijeđen.”
Socijalni radnik Enrique zaustio je da nešto kaže u vezi s time, ali je smjesta zašutio kad ga je
pogledao stariji crni policajac (čijeg sam se imena upravo sad sjetio: Morris).
“Gle, Theo”, rekao je Ray, potapšavši me po koljenu. “Znam da nam želiš pomoći. Želiš nam
pomoći, zar ne?”
Kimnuo sam.
“Super. Ali ako te ja nešto pitam a ti ne znaš? Slobodno reci da ne znaš.”
“Samo ti želimo postaviti svakakva pitanja da vidimo možeš li se ičega prisjetiti”, rekao je
Morris. “Je li to OK?”
“Treba li ti išta?” upitao je Ray ne skidajući pogled s mene. “Malo vode? Soka?”
Odmahnuo sam glavom - u školi su sokovi bili zabranjeni - baš kao šio se gospodin Beeman
nadovezao: “U školi su sokovi zabranjeni.”
Nisam bio siguran je li gospodin Beeman opazio Rayev izraz lica u stilu daj me nemoj. “Žao mi je,
mali, probao sam”, rekao je okrenuvši se prema meni. “Otići ću ti kasnije do dućana kupiti sok ako
budeš htio, može? E sad.“ Sklopio je dlanove. “Što misliš, koliko dugo ste ti i majka bili u zgradi
prije prve eksplozije?“
“Oko sat vremena, valjda.”
“Valjda ili sigurno?”
“Valjda.”
“Misliš da je bilo više od sata? Manje od sata?”
“Mislim da nije bilo više od sata”, rekao sam nakon duge stanke.
“Opiši nam događaj onako kako se sjećaš.”
“Nisam vidio što se dogodilo”, rekao sam. “Sve je bilo u redu, a onda glasni bljesak i prasak—”
“Glasni bljesak?”
“Nisam tako mislio. Mislim, prasak je bio glasan.”

56
 “Spomenuo si prasak”, ubacio se Morris i prišao bliže. “Možeš li nam malo detaljnije objasniti
kako je zvučao?”
“Ne znam. Samo... glasno”, dodao sam kad sam shvatio da me uporno gledaju kao da očekuju
nešto više.
U tišini koja je nastupila začuo sam potajno tipkanje: gospođa Barbour pognute je glave
diskretno pregledavala poruke na BlackBerryju.
Morris je pročistio grlo. “A miris?”
“Molim?”
“Jesi li u trenucima prije eksplozije primijetio neki poseban miris.”
“Ne bih rekao.”
“Baš ništa? Jesi siguran?”
Dok se ispitivanje vuklo - jedne te iste stvari, malčice izmijenjene da me zbune, svako malo
ubačen neki novi detalj - psihički sam se pripremio i beznadno čekao da se približe slici.
Jednostavno ću morati priznati i suočiti se s posljedicama kakve god bile (vjerojatno prilično teške
jer sam već dobrano bio na putu prema statusu štićenika države). U dva-tri trena bio sam toliko
prestravljen da sam se umalo izlanuo. No što su me više ispitivali (gdje sam se nalazio kad sam se
udario u glavu? Koga sam vidio i s kim sam razgovarao na putu prema izlazu?), bilo mi je sve
jasnije da nisu imali pojma o tome što mi se dogodilo - u kojoj sam se galeriji nalazio kad je bomba
eksplodirala ni kako sam izašao iz zgrade.
Imali su nacrt kata; prostorije su umjesto imenima bile označene brojevima, Galerija 19A i
Galerija 19B, brojke i slova zavijala su u labirintu sve do 27. “Jesi li bio ovdje tijekom prve
eksplozije?” rekao je Ray i upro prstom. “Ili ovdje?”
“Ne znam.”
“Samo polako.”
“Ne znam”, ponovio sam malčice mahnito. Dijagram galerija zbunjivao me svojim umjetnim
računalnim izgledom, kao da je riječ o videoigrici ili rekonstrukciji Hitlerova bunkera koju sam
gledao na Historyju, a iskreno mi nije nimalo imao smisla niti me podsjećalo na prostor kakvog se
sjećam.
Pokazao je na drugo mjesto. “Ovaj kvadrat?” rekao je. “To je podloga za izloške, na njoj se
nalaze slike. Znam da ti sve galerije izgledaju isto, ali možda se možeš sjetiti gdje si stajao u odnosu
na podlogu?”
Bespomoćno sam buljio u dijagram i šutio. (Sve mi je izgledalo nepoznato i zbog toga što su mi
pokazivali onaj dio u kojem je pronađeno tijelo moje majke - galerije kojima nisam bio ni blizu kad
je eksplodiralo - ali to sam tek kasnije shvatio.)
“Na izlasku nisi vidio nikoga”, rekao je Morris hrabreći me, ponavljajući ono što sam im već
rekao.
Zatresao sam glavom.
“Baš se ničega ne sjećaš?”
“A, mislim - pokrivenih tijela. Opreme svuda okolo.”
“Nitko nije ušao ni izašao iz dijela gdje je eksplodiralo.”
“Nikoga nisam vidio”, ponavljao sam uporno. Prošli smo to već.
“Nisi vidio ni vatrogasce ni spasitelje.”
“Nisam.”
“A onda valjda možemo utvrditi da su im naredili da se povuku iz zgrade prije nego što si
došao svijesti. Znači, govorimo o četrdeset do devedeset minuta nakon prve eksplozije. Možemo li
to sa sigurnošću pretpostaviti?” Mlitavo sam slegnuo ramenima.
“Je li to da ili ne?”
Zurenje u pod. “Ne znam.”
“Što ne znaš?”
“Ne znam”, ponovio sam, a tišina koja je uslijedila bila je tako dugačka i neugodna da sam se

57
skoro slomio u plač.
“Sjećaš li se da si čuo drugu eksploziju?”
“Oprostite što prekidam”, rekao je gospodin Beeman, “ali je li ovo stvarno nužno?”
Ray, moj ispitivač, okrenuo se. “Molim?”
“Nisam siguran da vidim svrhu da ga se ovome izlaže.”
Opreznom nepristranošću Morris je uzvratio: “Istražujemo poprište zločina. Naš je posao
doznati što se ondje dogodilo.”
“Da, ali sigurno postoje druge metode za tako rutinske stvari. Sigurno ondje imaju kojekakve
sigurnosne kamere.”
“Naravno da imaju”, odgovorio je Ray poprilično oštro. “Samo što kamere ne vide kroz prašinu
i dim. Ili ako se u eksploziji okrenu prema stropu. E sad”, rekao je, ugnijezdivši se opet u stolcu s
uzdahom. “Spomenuo si dim. Jesi li ga osjetio ili vidio?”
Kimnuo sam.
“Koje? Osjetio ili vidio?“
“I jedno i drugo.“
“Što misliš, iz kojeg je smjera dopirao?”
Upravo sam opet namjeravao reći da ne znam, ali gospodin Beeman još nije rekao svoje.
“Oprostite, ali ne shvaćam nikako svrhu sigurnosnih kamera ako ne funkcioniraju u izvanrednim
uvjetima”, obratio se cijeloj dvorani. “S obzirom na današnju tehnologiju i sve te umjetnine—”
Ray je okrenuo glavu ne bi li se ponovno obrušio, ali je Morris, koji je stajao u kutu, podignuo
ruku i progovorio.
“Dječak je važan svjedok. Nadzorni sustav nije namijenjen za ovakve okolnosti. Oprostite,
gospodine, ali ako se ne možete suzdržati od komentara, morat ću vas zamoliti da izađete.”
“Ja sam ovdje kao zastupnik ovog djeteta. Imam pravo postavljati pitanja.”
“Nemate, osim ako izravno ne utječu na djetetovu dobrobit.”
“Baš čudno, stekao sam dojam da utječu.”
Na to se Ray, koji je sjedio na stolcu ispred mene, okrenuo. “Gospodine? Ako nastavite ometati
postupak?” rekao je. “Morat ćete napustiti prostoriju.”
“Nemam vas namjeru ometati“, rekao je gospodin Beeman u napetoj tišini koja je nastupila.
“Nije mi ni na kraj pameti, vjerujte mi. Molim vas, nastavite”, rekao je iznervirano zamahnuvši
dlanom. “Da vas ne bih slučajno prekinuo.”
Ispitivanje se rastegnulo. Iz kojeg je smjera dopirao dim? Koje je boje bio bljesak? Tko je ušao i
izašao iz tog prostora netom prije? Jesam li zamijetio išta neobično, bilo što, prije ili kasnije?
Pregledao sam fotografije koje su mi pokazali - nevina lica na godišnjem, nitko poznat. Fotografije
putovnica turista iz Azije i umirovljenika, mame i prištavi tinejdžeri koji se smiješe uz plavu
pozadinu fotografskog studija - obična lica, neupečatljiva, ali ipak su nekako mirisala na tragediju.
A onda smo se vratili na dijagram. Bih li možda barem još jednom, samo još jedanput pokušao
pronaći svoju lokaciju na karti? Ovdje ili ovdje? A ovdje?”
“Ne sjećam se.” Neprestano sam to ponavljao: dijelom zato što zbilja nisam bio siguran, dijelom
i zbog straha i želje da se razgovor privede kraju, ali i zbog neke nemirnosti i osjetne nestrpljivosti u
prostoriji; ostatak odraslih već se prešutno složio da ništa ne znam i da me treba ostaviti na miru.
A onda je, nisam se ni snašao, sve bilo gotovo. “Theo”, rekao je Ray ustajući i primivši me
svojim mesnatim dlanom za rame, “hvala ti, stari, što si dao sve od sebe.”
“U redu je”, rekao sam, neugodno iznenađen zbog naprasnog završetka.
“Točno znam koliko li je ovo bilo teško. Nitko, ama baš nitko to ne želi ponovno proživljavati.
Ali to ti je ‒„ prstima je ocrtao okvir slike “kao da spajamo dijelove slagalice i pokušavamo shvatiti
što se ondje dogodilo, a ti možda imaš neki dio koji nitko drugi nema. Stvarno si nam puno
pomogao ovim razgovorom.”
“Ako se ičega sjetiš”, rekao je Morris, pognuvši se da mi pruži posjetnicu (koju je gospođa
Barbour brzo presrela i pospremila u torbicu), “nazovi nas, može? Podsjetit ćete ga, zar ne,

58
gospođice”, rekao je gospođi Barbour, “da nas nazove ako nam poželi još nešto ispričati? Broj ureda
je na posjetnici, ali—” iz džepa je izvadio olovku - “ako nemate ništa protiv, možete li mi je na
trenutak vratiti?”
Gospoda Barbour bez riječi je otvorila torbu i pružila mu je.
“OK, OK.” Pritisnuo je vrh olovke i nažvrljao broj na poleđini. “Ovo je moj broj mobitela. Uvijek
mi možeš ostaviti poruku u uredu, ali ako me ondje ne možeš dobiti, nazovi me na mobitel,
dogovoreno?”
Dok su se svi slijevali prema izlazu, gospođa Swanson dolebdjela je do mene i obgrlila me na
svoj ugodni način. “Bokić”, rekla je samouvjereno, kao da smo prst i nokat. “Kako ide?”
Okrenuo sam glavu s izrazom valjda dobro.
Gladila mi je ruku kao da sam joj najdraža maca. “Bravo. Sigurno je bilo teško. Hoćeš li doći u
moj ured na koju minutu?”
S očajem sam zamijetio kako se psihijatar Dave vrzma u pozadini, a iza njega Enrique, naslonjen
na bokove, s poluosmijehom iščekivanja.
“Molim vas”, rekao sam, a očaj mi se zasigurno začuo u glasu, “želim se vratiti na nastavu.”
Stisnula mi je ruku i - primijetio sam - pogledom okrznula Davea i Enriquea. “Naravno”, rekla
je. “Što imaš sad? Otpratit ću te.“

ix.
______________

TAD JE VEĆ BIO ENGLESKI - ZADNJI SAT. OBRAĐIVALI SMO PJESNIŠTVO WALTA WHITMANA:

Jupiter će izroniti, strpljiva budi, motri ponovo druge noći, Plejade će izroniti,
Besmrtne su one, sve te zvijezde srebrnaste i zlatne zasjat će opet

Prazna lica. Učionica je u kasno popodne bila pospana i vrela, prozori otvoreni, buka prometa
izdizala se s Avenije West End. Klinci su se nalaktili i crtali uz rubove spiralno uvezanih bilježnica.
Zagledao sam se kroz prozor, u prljavi spremnik za vodu na krovu prekoputa. Ispitivanje me
(dok sam o njemu razmišljao) iznimno potreslo, nagomilavši zidine nesuvislih dojmova koji bi me
zgromili u nenadanim trenucima: zagušujuće žarenje kemikalija i dima, iskre i žice, blijeda
hladnoća rasvjete za iznenadnu opasnost - dovoljno snažno da me otjera iz svijesti. Događalo mi se
nasumično, u školi ili na ulici - ukopao bih se u pola koraka dok me nanovo preplavljivalo,
djevojčine oči prikovane uz moje u neobičnom, izopačenom hipu prije nego što se svijet raspao.
Ponekad bih se prisvijestio, nesvjestan što se oko mene govori, i ugledao svojeg partnera s
laboratorijskih vježbi iz biologije kako bulji u mene ili onog tipa kojemu sam se ispriječio ispred
hladnjaka s pićima u korejskoj trgovini, koji mi je rekao daj, mali, miči se, nemam ja vremena.

A onda, najdraže čedo, tuguješ li samo za Jupiterom?

Razmišljaš li samo o pogrebu zvijezda?

Ni na jednoj fotografiji koju su mi pokazali nisam prepoznao djevojku - a ni starca. Tiho sam
gurnuo lijevi dlan u džep i napipao prsten. U popis riječi koji dan ranije zapisali smo konsangvinitet:
krvno srodstvo. Starčevo je lice bilo toliko razoreno i uništeno da nisam zapravo znao kako izgleda,
ali predobro sam se sjećao tople ljepljivosti njegove krvi na mojim rukama - naročito što mu je krv
nekako i dalje bila tu, osjetio sam njezin miris i okus u ustima, i shvatio sam zašto ljudi govore o
braći po krvi i kako krv povezuje ljude. Na engleskom smo te jeseni čitali Macbetha, ali tek sam sad
shvatio zašto Lady Macbeth nije uspjela oribati krv s ruku, zašto je nije mogla saprati.

59
 x.
____________

K AKO SAM , ČINI SE , A NDYJA PONEKAD BUDIO BACAJUĆI SE I PLAČUĆI U SNU , GOSPOĐA
Barbour počela mi je davati malenu zelenu tableticu Elavil, objasnivši da će mi pomoći da noću ne
strahujem. Bilo me sram zbog toga, naročito što mi snovi i nisu bili prave noćne more, već samo
mučne epizode u kojima majka radi dokasna i zapne bez prijevoza - nekiput na sjeveru države, u
nekom izgorjelom kraju s automobilskim otpadom i psima okovanim lancima koji laju u
dvorištima. Tjeskobno sam tragao za njom u teretnim dizalima i napuštenim zgradama, čekao je u
mraku na sumnjivim autobusnim stanicama, pogledavao žene nalik na nju kroz prozore vlakova, i
upravo propustio njezin poziv u kući Barboura - razočaranja i promicanja za dlaku koja su me
namlaćivala i budila s glasnim siktanjem daha, ležeći u mučnini i znoju u jutarnjoj svjetlosti. Najgori
dio nije bila potraga za njom, već buđenje i prisjećanje da je mrtva.
Uz pomoć zelenih tabletica čak su i ti snovi izblijedjeli u zrakopraznu tminu. (Sad shvaćam,
iako tada nisam, da je gospođa Barbour itekako prevršila mjeru dajući mi nepropisani lijek povrh
žutih kapsula i sitnih narančastih loptica koje mi je propisao psihić Dave.) San je, kad bi me
konačno snašao, bio poput upadanja u jamu, a ujutro bih se često jedva probudio.
“Crni čaj, to je tajna”, rekao je gospodin Barbour jednog jutra dok sam kunjao za doručkom,
lijevajući mi šalicu iz svojeg pomno svarenog čajnika. “Assam Supreme. Najjače od prirode. Odmah
će isprati sve lijekove iz tebe. Znaš za Judy Garland? E pa, baka mi je ispričala da bi Sid Luft prije
nastupa svaki put iz kineskog restorana naručio veliki čajnik da joj ispere sve barbiće iz organizma,
to je bilo, čini mi se, u Londonu, u Palladiumu, i jedino bi jak čaj upalio, ponekad bi je jedva
probudili, znaš, dok bi je izvukli iz kreveta i odjenuli ‒”
“Ma ne može to popiti, kao da pije kiselinu iz akumulatora”, rekla je gospođa Barbour ubacivši
dvije kockice šećera i obilan mlaz mlijeka prije nego što mi je pružila šalicu. “Theo, mrsko mi je
gnjaviti zbog toga, ali stvarno moraš nešto pojesti.”
“Dobro”, uzvratio sam pospano, no ni pomaknuvši se da odgrizem zalogaj mafina od
borovnica. Hrana mi je imala okus po kartonu; već tjednima nisam bio gladan.
“Bi li radije tost sa cimetom? Ili zobenu kašu?”
“Potpuno je smiješno što nam ne date da pijemo kavu”, rekao je Andy, koji si je već odavno na
putu do škole i na povratku kući popodne kupovao golemu šalicu kave u Starbucksu a da roditelji
nisu imali pojma. “Vrlo ste nazadni u pogledu toga.”
“Možda”, uzvratila je gospođa Barbour hladno.
“Čak bi i pola šalice pomoglo. Stvarno je nerazumno što očekuješ da bez kofeina slušam
naprednu kemiju u 8:45 ujutro.”
“Plačko Plačkić”, rekao je gospodin Barbour i ne podignuvši pogled s novina.
"Taj tvoj stav nimalo ne pomaže. Svi drugi smiju piti kavu.”
“Slučajno znam da to nije istina”, rekla je gospođa Barbour. “Betsy Ingersoll rekla mi je—”
“Možda gospođa Ingersoll ne da Sabine da pije kavu, ali Sabine Ingersoll ionako treba znatno
više od šalice kave da bi u ičemu bila napredna.“
“Neumjestan si, Andy, i vrlo neljubazan.”
“Samo kažem istinu”, uzvratio je Andy ležerno. “Sabine je glupa kao noć. A onda valjda bolje
da sačuva zdravlje kad joj ništa drugo ne ide u prilog.”
“Nije sve u pameti, dušo. Bi li pojeo jaje da ti ga Etta pošira?” rekla je gospođa Barbour
okrenuvši se prema meni. “Ili ispeče na oko? Ili napravi kajganu? Ili kako god želiš?”
“Ja volim kajganu!” rekao je Toddy. “Mogu pojesti četiri jaja!”
“Ne možeš, stari”, rekao je gospodin Barbour.
“Mogu! Mogu i šest! Mogu cijelu kutiju!”
“Nije da tražim amfetamine”, rekao je Andy. “Iako bih i to mogao nabaviti u školi da baš hoću.”
“Theo?” rekla je gospođa Barbour. Kuharica Etta, shvatio sam, stajala je na vratima. “Što kažeš

60
na jaje?”
“Nas nitko nikad ne pita što bismo mi htjeli za doručak”, rekla je Kitsey, a iako je to izrekla vrlo
glasno, svi su se pravili kao da je ne čuju.

xi.
_____________

J EDNE NEDJELJE UJUTRO USPRAVIO SAM SE IZ TEŠKOG I ZAMRŠENOG SNA PREMA SVJETLU , A
od njega mi je ostalo tek zujanje u ušima i bol zbog nečega što mi je izmaknulo i uteklo u procjep iz
kojega ga više nikad neću izvući. No nekako je - usred tog prodornog tonuća, prekinutih niti,
iščezlih krhotina kojima se izgubio trag - izniknula jedna rečenica, probijajući se u tami kao traka s
vijestima uz rub televizijskog ekrana: Hobart i Blackwell. Pritisni zeleno zvono.
Ležao sam buljeći u strop, ne želeći se pomaknuti. Te su mi riječi bile jasne i nedvojbene kao da
mi ih je netko ispisao i dao na papiriću. A opet se - tako prekrasno - otvorio vidik zaboravljenih
uspomena i dopratio ih na površinu, poput onih papirnatih kuglica iz Kineske četvrti koje se
rastvore u cvijet kad ih ubaciš u čašu vode.
Lebdeći u izmaglici naelektrizirana značaja, snašla me sumnja: je li to sjećanje bilo stvarno, je li
mi uistinu izrekao te riječi ili sam samo sanjao? Nedugo prije majčine smrti probudio sam se
uvjeren da mi je (nepostojeća) profesorica Mali podmetnula drobljeno staklo u hranu jer sam bio
nediscipliniran - u mojem svijetu snova sasvim logičan slijed događaja pa sam dvije-tri minute
ležao u mutnu nemiru dok se nisam prizvao pameti.
“Andy?” rekao sam, a onda se nagnuo i zagledao u donji krevet, koji je bio prazan.
Nakon što sam kratko ležao raširenih očiju, zureći u strop, spustio sam se, izvadio prsten iz
džepa školske jakne i podignuo ga prema svjetlu da iščitam posvetu. Brzo sam ga pospremio i
odjenuo se. Andy je već sjedio s ostatkom obitelji za doručkom - nedjeljni doručak bio im je jako
važan, čuo sam ih sve u blagovaonici, gospodina Barboura kako nerazgovijetno mrmlja kao što
nekad zna, i onda zastao. Okrenuvši se u hodniku, krenuo sam u drugom smjeru, prema obiteljskoj
sobi, i izvadio Bijele stranice u vezenom omotu iz ormarića ispod telefona.
Hobart i Blackwell. Eto ga - očito je bila riječ o poduzeću, samo što nije pisalo kakvom. Malo mi se
zavrtjelo u glavi. Vidjevši to ime crno na bijelom, osjetio sam neko neobično uzbuđenje, kao kad se
karte poslože na neviđeno.
Adresa se nalazila u Villageu, Zapadna Deseta ulica. Nakon kratka premišljanja i s povelikom
tjeskobom okrenuo sam broj.
Dok je telefon zvonio, stajao sam i petljao po mjedenoj putnoj uri koja je stajala na stolu u
obiteljskoj sobi, grizao donju usnu, promatrao uokvirene litografije tropskih ptica iznad telefonskog
stolića: kolibriće, papige, rajske ptice. Nisam baš znao kako ću objasniti tko sam i pitati što trebam.
“Theo?”
Poskočio sam, uhvaćen na djelu. Gospođa Barbour - u tankom sivom kašmiru - ušla je u sobu,
držeći u ruci šalicu kave.
“Što radiš?”
Telefon je na drugom kraju linije i dalje zvonio. “Ništa”, rekao sam.
“No, požuri. Doručak ti se hladi. Etta je ispohala kruh.”
“Hvala”, rekao sam, “eto me za tren”, upravo kad se začuo strojni glas teleoperatera i
obavijestio me da pokušam nazvati kasnije.
Pridružio sam se Barbourovima, zaokupljen mislima - nadao sam se da će se barem sekretarica
javiti - i iznenadio sam se kad sam na mjestu gdje sam inače sjedio ugledao ni manje ni više nego
Platta Barboura (znatno krupnijeg i crvenijeg u licu nego kad sam ga posljednji put vidio).
“Ah”, rekao je gospodin Barbour - prekinuvši se usred rečenice, polapkavši usne ubrusom i
žustro se ustavši - “eto nas, eto nas. Dobro jutro. Sjećaš se Platta, zar ne? Platt, ovo je Theodore

61
Decker - Andyjev prijatelj, sjećaš se?” Dok je govorio, odlutao je i vratio se s još jednim stolcem, koji
je za mene nezgodno uglavio na kutu stola.
Kad sam se smjestio uz rub Barbourove družine - desetak-dvanaest centimetara niži od svih,
zasjevši se u tanašan stolac od bambusa koji je odudarao od ostalih Platt je nezainteresirano spustio
pogled prema meni i odvratio ga. Došao je kući iz škole zbog tuluma, i izgledao je mamurno.
Gospodin Barbour ponovno je sjeo i nastavio o svojoj najdražoj temi: jedrenju. “Kao što sam već
rekao, sve se svodi na nedostatak samopouzdanja. Nesiguran si u sebe na jedrilici, Andy”, rekao je,
“a nema ama baš nikakvog razloga za to, osim što ti nedostaje iskustva u samostalnom jedrenju.”
“Ne”, rekao je Andy svojim distanciranim glasom. “Problem je u tome što u biti mrzim brodove
iz dna duše.”
“Koještarije”, rekao je gospodin Barbour, namignuvši mi kao da sam i ja sudjelovao u pošalici, a
nisam. “Ne uzdam se ja u prosječnost! Pogledaj ti onu sliku na zidu, dolje iz Sanibela pretprošlog
proljeća! Tom dječaku nisu dozlogrdili ni more ni nebo ni zvijezde, ne ne.”
Andy je sjedio i snatrio nad snježnim prizorom na boci javorova sirupa dok je njegova oca bilo
teško pratiti u hvalospjevima jedrenju jer u dječaka jača disciplinu i koncentraciju, a i karakter kao u
drevnih mornara. Prije mu, povjerio mi je Andy, nisu smetali odlasci na brod jer je mogao sjediti u
potpalublju i kartati s mlađim bratom i sestrom. Ali sad je već dovoljno odrastao da pomaže posadi
- a to je podrazumijevalo duge, stresne, suncem zaslijepljene dane naprezanja uz nasilnog Platta:
lamatanje jedara, podvlačenje pod bum, potpuno dezorijentiran, trudio bi se iz petnih žila da se ne
upetlja u užad ili da ne padne u more dok njihov otac izvikuje naredbe i uživa u prskanju soli.
“Bože dragi, sjećate li se one svjetlosti u Sanibelu?” Andyjev otac odgurnuo se na stolcu i
zakolutao očima prema stropu. “Zar nije bila veličanstvena? Oni crveni i narančasti sumraci? Vatra
i žeravica? Gotovo atomski? Čisti plamen koji prodire i slijeva se s nebesa? I sjećate li se onog
debelog, jedrog mjeseca s aureolom plavičaste izmaglice, u blizini Hatterasa - je li ono Maxfield
Parrish, Samantha?”
“Molim?”
“Maxfield Parrish? Onaj umjetnik koji me se dojmio? Slika ona impozantna neba, znaš” -
zabacio je rukama u zrak - “s visokim oblacima? Oprosti, Theo, nisam te htio udariti po njušci.”
“Constable slika oblake.”
“Ne, ne, ne mislim na njega, ovaj slikar je znatno ugodniji. No, kako god - života mi mog, kakvo
smo mi nebo imali te noći na vodi. Čarobno. Idila.“
“Koja je to bila noć?”
“Nemoj mi reći da se ne sjećaš? To je bio nedvojbeni vrhunac putovanja.”
Platt - zavaljen lijeno u stolac - pakosno je dobacio: “Andyju je vrhunac putovanja bio kad smo
stali na ručak u onom kafiću.”
Andy je tanjušnim glasom uzvratio: “Ni majka ne mari za jedrenje.”
“Nisam baš luda za tim, ne”, rekla je gospođa Barbour, posegnuvši za još jednom jagodom.
“Theo, stvarno bih voljela da pojedeš barem koji zalogaj. Ne možeš se više tako izgladnjivati. Već
izgledaš upalo.“
Unatoč improviziranim satovima pomorske kartografije s gospodinom Barbourom u njegovoj
radnoj sobi, ni ja u jedrenju nisam našao ništa što bi me privuklo. “A najbolji poklon koji sam od oca
dobio?” ispovijedao se otvoreno gospodin Barbour. “Bilo je more. Ljubav prema moru - osjećaj. Tata
mi je darovao ocean. I to je za tebe tragičan gubitak, Andy - Andy, gledaj me, tebi govorim - tragičan je
gubitak ako si odlučio okrenuti leđa onome što je meni pružilo slobodu, pružilo—”
“Pokušao sam ga zavoljeti. Osjećam prirođenu mržnju prema njemu.”
“Mržnju?“ Zapanjenost, zabezeknutost. “Mržnju prema čemu? Zvijezdama i vjetru? Nebesima i
suncu? Slobodi?“
“Dokle god to sve ima veze s brodovima, da.”
“Eh—” ogleda se po stolu, uvlači i mene u svoju tužbalicu - “sad si već tvrdoglav. “More—”
Andyju - “poriči to koliko ti drago, ali ono je tvoje prirodno pravo, u krvi ti je, još od Feničana,

62
drevnih Grka—”
I dok se gospodin Barbour razvezao o Magellanu, astronomskoj navigaciji i Вillуји Buddu
(“Sjećam se Velšanina Taffa kad je potonuo / Obraz mu bješe propupalo ružičast”), moje su misli
otplovile prema Hobartu i Blackwellu: pitao sam se tko su Hobart i Blackwell i što uopće rade.
Prezimena su me podsjećala na dva ofucana stara odvjetnika ili čak na mađioničare, poslovne
partnere koji se šuljaju uokolo pod svjetlom svijeća.
Učinilo mi se da je dobar znak što telefonska linija i dalje radi. Moj su telefon kod kuće već
isključili. Čim sam uspio pristojno šmugnuti od stola i netaknutog tanjura, vratio sam se telefonu u
obiteljskoj sobi. dok je Irenka užurbano kružila okolo, natjeravala usisavač i brisala prašinu s
drangulija oko mene, a Kitsey na drugoj strani sobe sjedila za računalom, odlučno se praveći da me
ne vidi.
“Koga zoveš?” upitao je Andy - koji mi se, po običaju cijele obitelji, tako tiho prišuljao s leđa da
ga nisam čuo.
Možda mu ne bih ništa rekao, ali znao sam da se mogu pouzdati u njegovu šutnju. Andy nikad
ni s kim nije razgovarao, a naročito s roditeljima.
“Ove neke ljude”, rekao sam tiho - zakoračivši mrvicu unatrag da me ne vide s vrata. “Znam da
zvuči čudno. Ali znaš onaj moj prsten?”
Objasnio sam mu o starcu i pokušavao smisliti kako da mu objasnim i o djevojci, povezanosti
koju sam prema njoj osjetio i koliko sam je želio ponovno vidjeti. Ali Andy se - како se moglo i
predvidjeti - već odmaknuo tri koraka naprijed, udaljivši se od osobnih dojmova prema logističkom
priistupu situaciji. Pogled mu se zadržao na Bijelim stranicama rastvorenima na stolu. “U gradu
su?”
“Zapadna Deseta.”
Andy je kihnuo i ispuhao nos; proljetne alergije gadno su ga pogodile. “Ako ih ne možeš dobiti
na telefon”, rekao je, smatajući maramicu i gurajući je u džep, “zašto jednostavno ne odeš tamo?”
“Stvarno?” rekao sam. Malo mi se činilo jezivim da se ne najavim, da samo banem. “Misliš?”
“Tako bih ja napravio.”
“Ne znam”, rekao sam. “Možda me se ne sjećaju.”
“Ako te vide, veća je vjerojatnost da će se sjetiti”, uzvratio je Andy razumno. “Inače bi te mogli
doživjeti kao nekog čudaka koji zivka i pretvara se. Ne brini”, rekao je, pogledavši me preko
ramena, “ako ne želiš, neću nikome reći.”
“Čudak?” rekao sam. “Kako to misliš da se pretvaram?”
“Pa, čuj, kojekakvi osobenjaci tebe zovu ovamo”, uzvratio je Andy glatko.
Zašutio sam, ne znajući kako da to probavim.
“Osim toga, ne javljaju se, što ti drugo preostaje? Nećeš imati priliku otići onamo do sljedećeg
vikenda. Uostalom, želiš li o tome razgovarati—” bacio je pogled niz hodnik, gdje je Toddy
skakutao u nekim tenisicama koje su na sebi imale opruge, a gospođa Barbour ispitivala Platta o
tulumu kod Molly Walterbcek.
Imao je pravo. “Dobro”, rekao sam.
Andy je pogurnuo naočale na hrbat nosa. “Ići ću s tobom ako želiš.”
“Ma ne, u redu je”, rekao sam. Andyju je, znao sam, tog popodneva u planu bio odlazak na
Japansko iskustvo radi dodatnih bodova - kružok u čajani Тоrауа, a nakon toga gledanje novog
Miyazakija u Centru Lincoln; nisu Andyju trebali dodatni bodovi, ali izlasci s razredom bili su mu
jedini oblik društvenog života.
“Dobro onda”, rekao je, prokopao po džepu i izvukao svoj mobitel. “Uzmi ga. Za svaki slučaj.
Eto ga—” utipkavao je nešto na ekranu - “skinuo sam ti zaštitnu šifru. Možeš s njime što hoćeš.”
“Ne treba mi to”, rekao sam, zagledavši se u sjajni telefončić s anime-crtežom virtualne djevojke
Aki (gole, u porno čizmama do pola bedara) na zaključanom zaslonu.
“Možda ti zatreba. Nikad ne znaš. Hajde”, rekao je kad sam se premišljao. “Uzmi ga.”

63
 xii.
_____________

I TAKO SAM SE OKO POLA DVANAEST NAŠAO NA PUTU PREMA V lLLAGEU, VOZEĆI SE
autobusom Petom avenijom, spremivši u džep adresu Hobarta i Blackwella koju sam zapisao u
blok s monogramom gospođe Barbour koji je stajao kraj telefona.
Kad sam sišao s autobusa na Trgu Washington, lutao sam još kojih četrdeset pet minuta tražeći
tu adresu. U nepravilnom planu Villagea (trokutaste zgrade, slijepe ulice okrenute ovamo ili
onamo) lako se bilo izgubiti i triput sam morao zastati i pitati za smjer: u kiosk prepun nargila i
pornografije, u prepunu pekarnicu u kojoj je glasno svirala opera, i djevojku u bijeloj potkošulji i
kombinezonu koja je spužvom i kantom izvana prala prozore knjižare.
Kad sam napokon pronašao Zapadnu Desetu ulicu - u kojoj nije bilo žive duše - polako sam
hodao i brojio ulaze. Bio sam u blago derutnom dijelu ulice u kojoj su uglavnom bile stambene
kuće. Grupica goluba šcpirila se ispred mene na mokrom pločniku, trojica rame o rame, poput
malih poluslužbenih prolaznika. Mnogi kućni brojevi nisu bili jasno islaknuti, i upravo kad sam
pomislio da mi je promaknuo i da bih trebao krenuti nazad, odjednom sam se našao pred natpisom
Hobart i Blackwell, ispisanim u urednom, staromodnom luku iznad izloga jedne trgovine. Kroz
prašnjave izloge opazio sam stafordske terijere i porculanske mace, prašan kristal, potamnjelo
srebro, antikne stolce i divane tapecirane bljedožutim starim brokatom, raskošnu krletku od
majolike, minijaturne mramorne obeliske navrh mramornog stolića te dva alabasterna kakadua.
Baš bi se ovakva trgovina svidjela mojoj majci - nakrcana, pomalo oronula, s hrpama starih knjiga
na podu. No željezna je rešetka bila spuštena, a trgovina zatvorena.
Većina je trgovina radila tek od podneva ili od jedan. Da ubijem vrijeme, odšetao sam do Ulice
Greenwich, do restorana Slon i dvorac, gdje bi majka i ja ponekad jeli kad smo bili u centru. No čim
sam kročio unutra, shvatio sam da sam pogriješio. Raspareni slonovi od porculana, čak i konobarice
svezane kose u crnim majicama koje su mi prišle s osmijehom: sve mi je to bilo previše ugledao sam
stol u kutu za kojim smo majka i ja ručali kad smo posljednji put bili ovdje; promrmljao sam neku
izliku i udaljio se.
Stajao sam na pločniku, srce mi je htjelo iskočili. Golubovi su nisko letjeli čađavim nebom.
Avenija Greenwich bila je gotovo prazna: smušeni muški par koji je izgledao kao da se cijelu noć
svađao, žena raskuštrane kose u prevelikoj dolčeviti u šetnji s jazavčarom prema Šestoj aveniji. Bilo
mi je čudno što sam u Villageu sam jer ovdje vikendom ujutro i ne viđaš puno djece; atmosfera je
bila odrasla, sofisticirana, blago alkoholizirana. Svi su djelovali mamurno, kao da su se upravo
izvukli iz kreveta.
Kako gotovo ništa nije radilo, kako sam se osjećao pomalo izgubljeno i nisam znao što bih
drugo, polako sam lutao natrag prema Hobartu i Blackwellu. Meni se, došljaku iz gornjeg dijela
grada, u Villageu sve činilo sitno i staro; bršljan i povijuše plazili su po zgradama, začinsko bilje i
rajčice rasli u bačvama na ulici. Čak su i barovi imali rukom oslikane reklame nalik na seoske
gostionice: konji i mačke, pijetlovi, guske i svinje. No zbog te sam se intimnosti i oskudnosti osjećao
isključeno; zatekao sam se kako pognute glave žurim pored privlačnih uskih ulaza, itekako svjestan
veselih subotnjih života koji se odvijali oko mene, daleko od tuđih očiju.
Na vratima Hobarta i Blackwella i dalje je stajala željezna rešetka. Imao sam osjećaj kao da
trgovina već neko vrijeme ne radi; bila je prehladna, premračna; nije ostavljala dojam živosti ni
unutarnjeg kretanja kao ostali lokali u ulici.
Zagledao sam se u izlog i pokušavao smisliti što ću reći kad sam najedanput opazio kretanje,
neki krupni obris kako se šulja u stražnjem dijelu trgovine. Skamenio sam se. Kretao se lagano,
onako kako se duhovi tobože kreću, ne gledajući ni u jednu stranu, umaknuvši pred hodnikom u
tminu.
A onda je nestao. Naslonivši čelo na dlan, zurio sam kroz tmurne, nagužvane dubine trgovine
pa pokucao na staklo.

64
 Hobart i Blackwell. Pritisni zeleno zvono.
Zvono? Nije bilo zvona; ulaz u trgovinu bio je ograđen željeznom kapijom. Prošetao sam do
sljedećeg ulaza - broja 12, skromne stambene zgrade - a onda i do broja 8, starinske kamene kuće.
Kosi zid izdizao se do prvog kata, ali ovog sam puta zamijetio nešto što prije nisam: uski ulaz,
stisnut između kućnih brojeva 8 i 10, poluskriven iza stakla sa starinskim metalnim kantama za
smeće. Četiri ili pet stuba vodilo je do anonimnih vrata na metar ispod razine pločnika. Nije bilo ni
pločice ni znaka - no pogled mi je zapeo za tračak irski zelene boje: trag zelene izolir-trake
zalijepljene ispod gumba u zidu.
Sišao sam niza stube; pozvonio sam jednom, pa opet, lecnuvši se na histerično zujanje (koje me
umalo natjeralo u bijeg) i dišući duboko da se ohrabrim. A onda su se - tako nenadano da sam
uzmaknuo - otvorila, a ja sam se našao oči u oči s krupnom i neočekivanom osobom.
Imao je dva metra, ako ne i više: ispijena lica, plemenitih crta, korpulentan, i nešto me u njemu
podsjetilo na starinske slike irskih pjesnika i šakača koje su visjele u birtiji u kojoj je moj otac rado
pio. Kosa mu je bila gotovo posve sijeda i obrasla, koža nezdravo bijela, a oko očiju tako duboke
ljubičaste sjene, kao da mu je nos bio slomljen. Preko odjeće raskošan ogrtač s indijskim uzorkom i
satenastim suvratcima padao mu je gotovo do gležnjeva i obilno se vijorio oko njega, kao nešto što
bi odjenuo glavni lik u filmu iz tridesetih: iznošen, ali ipak dojmljiv.
Bio sam toliko zatečen da sam ostao bez riječi. U njegovu držanju nije bilo ni traga nestrpljivosti
- naprotiv. Zabezeknuto se zagledao u mene - kapci su mu bili tamni - i čekao da progovorim.
“Oprostite—” progutao sam slinu; grlo mi je bilo suho. “Ne bih vam htio smetati—”
Treptao je blago u tišini koja je nastupila, kao da me, dakako, sasvim razumije i ne bi mu na kraj
pameti palo takvo što.
Petljao sam po džepu; predao sam mu prsten na ispruženom dlanu. Muškarčevo se krupno,
bezbojno lice objesilo. Pogledao je prsten, a onda mene.
“Odakle ti to?” upitao je.
“On mi ga je dao”, rekao sam. “Rekao mi je da ga donesem ovamo.”
Stajao je i probijao me pogledom. Na trenutak sam pomislio da će mi reći da nema blage veze o
čemu govorim. A onda se bez riječi povukao i otvorio vrata.
“Ja sam Hobie”, rekao je kad je opazio moje premišljanje. “Uđi.“

Četvrto poglavlje

Lizalica s morfijem

i.
_________

N EUMJERENOST POZLATE KOJA JE ISKOSA BLJEŠTALA KROZ ZAPRAŠENE IZLOGE : POZLAĆENI

Kupidi, pozlaćene komode i fenjeri, i - podrivajući miris starog drva - vonj terpentina, uljane boje i
laka. Slijedio sam ga kroz radionicu stazom utabanom u piljevini, pokraj perforirane drvene ploče i
alata, raščerečenih stolaca i stolova izvaljenih s nogama u zrak. Iako je bio krupan, bio je graciozan,
“plutač”, kako bi ga moja majka nazvala, noseći se bez muke i kao da klizi. Prilijepivši pogled na
njegove pete u papučama, pratio sam ga uz uske stube i u zamračenu sobu s bogatim sagom, u kojoj
su crne urne stajale na postoljima, a draperija s resama štitila ih od sunca.
65
 Srce mi je zanijemilo od te tišine. Sasušeno cvijeće trunulo je u golemim kineskim vazama, a
neka težina zatvorenosti nalegla na sobu; zrak je bio gotovo previše ustajao da bi se mogao udisati,
ista ona zagušljivost kao kad me gospođa Barbour odvela u naš stan u Sutton Placeu da pokupim
stvari koje mi trebaju. Ovu sam mirnoću poznavao: ovako se kuća zatvara u sebe kad netko
premine.
Najedanput sam zažalio što sam došao. No muškarac - Hobie - kao da je osjetio moju zlu slutnju
jer se odjednom naglo okrenuo. Iako nije bio mlad, njegovo je lice još uvijek imalo dječačkih crta;
njegove su oči, dječje plave, bile jasne i plahe.
“Što je?“ upitao je, a zatim: “Jesi li dobro?“
Njegova me zabrinutost posramila. S nelagodom sam se ukopao u tom umrtvljenom čemeru
napučenom starinom, ne znajući što bih rekao.
Nije ni on, čini se; otvorio je usta, zatvorio ih, a onda zatresao glavom kao da je želi razbistriti.
Bilo mu je oko pedeset ili šezdeset, bio je loše obrijan, a lice sramežljivo, ugodno, krupnih crta, ni
naočito ni priprosto - muškarac koji će uvijek biti krupniji od ostalih iako je zbog neke znojne
smušenosti djelovao nezdravo, s podočnjacima i bljedilom koje me podsjećalo na jezuitske
mučenike s crkvenih murala koje sam vidio na školskom izletu u Montrealu: povelike, okretne,
mrtvački blijede Europljane, probijene kolcima i prikovane u taborima Ataronchronona.
“Oprosti mi, ovdje je blagi nered...” Ogledao se s onim osjećajem nejasne, zbunjene nužnosti
kao moja majka kad bi nešto zametnula. Glas mu je bio grub, ali obrazovan, kao mojem profesoru
povijesti, gospodinu O’Shei, koji je odrastao u opakoj četvrti u Bostonu i na kraju završio na
Harvardu.
“Mogu se vratiti kasnije. Ako vam je tako zgodnije.”
Nato me pogledao blago uznemiren. “Ne, ne”, rekao je - manšete nisu bile pričvršćene, prljavi
rukavi klatili su mu se oko zlobova - “daj mi samo trenutak da se priberem, oprosti - evo ga”, rekao
je smeteno, sklanjajući raskuštrane sjedine s lica, “izvoli.”
Doveo me do uska, naizgled tvrda kauča namotanih rukohvata i izrezbarena naslona. No na nj
su bili nabačeni jastuk i deke, i kao da smo istodobno zamijetili da na hrpi posteljine ne bi bilo
ugodno sjediti.
“Ah, pardon”, promrmljao je, uzmaknuvši tako brzo da smo se umalo sudarili, “kao što vidiš,
utaborio sam se ovdje, i nije neka sreća, ali morao sam se snaći jer ne čujem dobro od svega što se
događa...”
Okrenuvši se (tako da mi je ostatak rečenice promaknuo) jednu je knjigu izmaknuo naličjem na
sag, sklonio šalicu za čaj sa smeđim rubom s unutrašnje strane, a onda me dopratio do raskošna
tapeciranog naslonjača, prošivenog i nabranog, s resicama i zamršenim sjedalom prošaranim
dugmadi - kasnije sam doznao da se to zove turska fotelja; on je bio jedan od rijetkih newyorških
majstora koji ih je znao tapecirati.
Bronce s krilima, drangulije od srebra. Prašnjava siva nojeva pera u srebrnoj vazi. Nesigurno
sam se stisnuo uz rub fotelje i pogledavao okolo. Radije bih ostao stajati, tako bi mi bilo lakše otići.
Nagnuo se naprijed, sklopio dlanove između koljena, no nije rekao ni riječi, samo me gledao i
čekao.
“Ja sam Theo”, ispalio sam nakon preduge šutnje. Lice mi se tako užarilo da sam mislio da će
svakog trena progorjeli. “Theodore Decker. Svi me zovu Theo. Živim u gornjem dijelu grada”,
dodao sam sa sumnjom.
“A ja sam James Hobart, ali svi me zovu Hobie.” Pogled mu je bio tmuran i razoružuvnjući,
“Živim u centru.“
Zbunjeno sam okrenuo glavu, ne znajući ismijava li me.
“Oprosti.” Na trenutak je zažmirio pa otvorio oči. “Ne obaziri se na mene. Welty—” pogledao je
prsten na dlanu - “je bio moj poslovni partner.”
Bio? Mjesečeva ura - naprava zujavih zupčanika, lanaca i utega dostojna kapetana Nema -
zabrujala je glasno u tišini prije nego što se oglasila na četvrt sata.

66
 “O”, rekao sam. “Samo što... Mislio sam—”
“Ne. Žao mi je. Nisi znao?” dodao je zagledavši se pobliže.
Okrenuo sam glavu. Unatoč onome što sam vidio - i što sam znao - u meni je ipak tinjala djetinja
nada da se čudom izvukao, kao žrtva ubojstva na TV-u koja nakon reklama ipak preživi i potiho se
oporavlja u bolnici.
“A odakle ti ovo?”
“Molim?” rekao sam preplašeno. Zamijetio sam da sat nije bio ni blizu: deset ujutro, deset
uvečer, ni izbliza točno.
“Rekao si da ti ga je on dao?”
Uzvrpoljio sam se. “Da. Ja—” Šok zbog njegove smrti bio je svjež, kao da sam ga i drugi put
iznevjerio i kao da sve ponovno proživljavam iz sasvim drugog kuta.
“Bio je pri svijesti? Razgovarali ste?”
“Jesmo”, progovorio sam, a onda umuknuo. Osjećao sam se očajno. Boraveći u starčevu svijetu,
među njegovim stvarima, povratio mi se snažan osjećaj njegove prisutnosti: sanjivo podvodno
ozračje u sobi, njezin zahrđali baršun, njezino obilje i tišina.
“Drago mi je da nije bio sam”, rekao je Hobie. “To bi mu bilo najgore.” Prsten je okovao dlanom,
bradu podbočio tom šakom i promatrao me.
“Eh. Pa ti si još štenac”, rekao je.
Nasmiješio sam se s nelagodom, nisam znao što bih odgovorio.
“Oprosti”, rekao je trezvenijim tonom, kojim me htio utješiti. “Samo što - znam da je bilo
grozno. Vidio sam. Njegovo tijelo—” s mukom je tražio riječi - “prije nego što te pozovu, operu ih
koliko mogu, i kažu ti da neće biti ugodno, što, dakako, znaš, no - dobro. Ne možeš se pripremiti za
takvo što. Prije nekoliko godina kroz trgovinu nam je prošla serija fotografija Mathewa Bradyja -
prizori iz Građanskog rata, tako jezive stvari da smo ih jedva prodali.”
Šutio sam. Nisam inače pridonosio odraslim razgovorima, tek s “da” ili “ne” kad bi me prisilili,
ali bio sam skamenjen. Majčin prijatelj Matt, liječnik, identificirao je njezino tijelo, i nitko mi ga
gotovo nije ni spomenuo.
“Sjećam se priče koju sam jednom pročitao, o jednom vojniku, je li to bilo kod Shiloha?“
Obraćao mi se, ali ne s potpunom pažnjom. “Gettysburga? O vojniku koji je bio toliko sluđen od
šoka da je počeo zakapati ptice i vjeverice po bojnom polju. Mnogo je malih stradalo u unakrsnoj
paljbi, malih životinja. Mnoštvo sićušnih grobova.”
“Kod Shiloha su u dva dana stradale 24.000 vojnika” ispalio sam.
Pogled mu je uznemireno skrenuo prema meni.
“50.000 kod Gettysburga. Stvar je bila u novom naoružanju. Minieovo tane i repetirka. Zato je
bilo toliko poginulih. Amerika je svjedočila rovovskoj bitci prije Prvog svjetskog rata. Mnogi ljudi to
ne znaju.”
Vidio sam da nema pojma što bi s time.
“Zanima te Građanski rat?” rekao je nakon odmjerene stanke.
“Ovaj - da”, rekao sam otresito. “Recimo.” Znao sam podosta o naoružanju Unije na bojištu jer
sam o tome napisao seminarski rad koji je bio prepun tehničkih izraza i toliko nabijen činjenicama
da me profesorica prisilila da ga ponovno napišem, a znao sam i za Bradyjeve fotografije poginulih
kod Antietama: vidio sam ih na internetu, dečke suženih očiju sa skorenom krvlju oko usta i nosa.
“Naš je razred šest tjedana obrađivao Lincolna.”
“Brady je blizu imao studio. Jesi li kad bio ondje?”
“Nisam.“ Neka sputana misao samo što se nije otela, neka neizreciva nužnost koja se pokrenula
na spomen vojnika praznih pogleda. Sve se drugo izgubilo osim te slike: mrtvi dječaci podbočenih
udova kako zure u nebo.
Tišina koja je uslijedila bila je prebolna. Nijedan nije znao kako dalje.
Hobie je najzad prekrižio noge. “Želim reći - oprosti. Što te pritišćem”, rekao je zamuckujući.
Vrpoljio sam se. Na putu prema centru bio sam toliko pun radoznalosti da uopće nisam

67
pretpostavio da bi se i od mene mogao očekivati koji odgovor.
“Znam da ti je o tome sigurno teško pričati. Samo što - nisam nikad mislio—”
Moje cipele. Zanimljivo što se u svoje cipele baš nikad nisam zagledavao. Oguljen palac.
Izlizane vezice. U subotu idemo u Bloomingdale's i kupit ću ti nove. Ali to se nije dogodilo.
“Ne želim te dovoditi u neugodnost. Ali - je li bio pri svijesti?”
“Je. Recimo. Mislim—” njegovo živo, tjeskobno lice pokrenulo je u meni neki duboko skriveni
dio koji ga je želio zatrpati koječim što nije trebao znati i što ne bi bilo u redu da mu kažem,
rasprsnute iznutrice, grozomorne slike što su se ponavljale, a koje bi mi probile u misli čak i u
budnom stanju.
Zamračeni portreti, porculanski španijeli na kaminu, zlatno klatno koje se njiše, tik-tak, tik-tak.
“Čuo sam ga kako doziva.“ Trljanje oka. “Kad sam se probudio.” Osjećao sam se kao da
pokušavam objasniti san. A to se ne može. “Prišao sam mu i bio sam s njim i - nije bilo tako loše.
Barem ne onoliko koliko bi očekivao”, dodao sam jer su moje riječi jasno zazvučale kao laž.
“Razgovarali ste?”
Teško progutavši slinu, kimnuo sam. Tamni mahagonij, palme u lončanicama.
“Bio je pri svijesti?”
Ponovno sam kimnuo. Loš okus u ustima. To se nije moglo sažeti, stvari koje nemaju smisla i
nemaju priče, prašina, alarmi, moj dlan u njegovu, cijeli jedan život samo nas dvojice, pomiješane
rečenice i imena gradova i ljudi za koje nikad nisam čuo. Iščupane žice koje pršte.
Netremice me promatrao. Grlo mi je bilo suho i osjećao sam blagu mučninu. Ovaj se trenutak
nije kretao prema sljedećemu kao što je trebao, a ja sam čekao da upita nešto drugo, bilo što, ali nije.
Na kraju je zatresao glavom kao da je želi razbistriti. “Ovo je—” Bio je zbunjen kao i ja; zbog
ogrtača i sijede neposlušne kose izgledao je kao kralj bez krune u kostimiranoj dječjoj predstavi.
“Oprosti”, rekao je, nanovo zatresavši glavom. “Sve mi je ovo novo.”
“Molim?”
“Pa, gle—” nagnuo se naprijed i treptao, brzo i nervozno - “Vidiš, ovo je sasvim drukčije od
onoga što su meni rekli. Rekli su da je poginuo na licu mjesta. To su baš jako, jako naglasili.”
“Ali—” zapanjeno sam zurio u njega. Zar misli da izmišljam?
“Ne, ne”, uzvratio je žurno i podignuo ruku da me umiri. “Ma - siguran sam da to svima kažu.
Umro na licu mjesta?” rekao je natmureno kad i dalje nisam skidao pogled s njega. “Sasvim bezbolno?
Nije znao što ga je snašlo?”
A onda sam - samo najedanput - vidio kako mi se neizrečeni smisao s jezom uvlači pod kožu. I
moja je majka “umrla na licu mjesta”. I njezina je smrt bila “sasvim bezbolna”. Socijalni radnici
toliko su uporno tupili o tome da se nikad nisam zapitao kako to uopće mogu sa sigurnošću znati.
“Doduše, moram reći, teško mi je bilo zamisliti da bi on tako umro”, rekao je Hobie u naprasnoj
šutnji koja je zavladala. “Udar munje. Pad iznebuha. Imao sam osjećaj, dođe to tako, da ipak nije
bilo kako su mi ispričali, znaš?”
“Molim?” rekao sam podignuvši pogled, omamljen zlokobnom novom mogućnosti pred kojom
sam se zatekao.
“Oproštaj na kapiji”, rekao je Hobie. Djelomice je razgovarao sam sa sobom. “Tako bi to on
poželio. Pogled na rastanku, posmrtni haiku - ne bi volio otići da s nekim usput ne popriča. Čajana
usred rascvjetalih trešanja, na putu u smrt.”
Nisam ga više pratio. U toj sjenovitoj sobi jedna je jedina zraka sunca probila zastore i provukla
se kroz sobu, a onda zapela i usplamtjela na pladnju karafa od brušena stakla, bacajući prizme koje
su svjetlucale i pomicale se čas amo, čas tamo, plazeći visoko uza zid kao parameciji pod
mikroskopom. Iako se osjećao snažan miris dima drva, kamin je bio ugašen i crn, a rešetka
zagušena dimom, kao da se vatra već neko vrijeme nije palila.
“Djevojka”, rekao sam plaho.
Pogled mu se vratio k meni.
“Bila je ondje i djevojka.”

68
 Na trenutak se učinilo kao da ne razumije. A onda se zavalio u naslonjač i ustreptao se kao da
mu je voda pljusnula u lice.
“Molim?” rekao sam - zaprepašten. “Gdje je? Je li dobro?”
“Ne—” trljajući hrbat nosa - “ne.”
“Ali živa je?” Gotovo nisam mogao vjerovati.
Podignuo je obrve tako da sam to protumačio kao potvrdan odgovor. “Imala je sreće.” Ali
njegov glas i držanje govorili su suprotno.
“Je li ovdje?”
“Pa—”
“Gdje je? Mogu li je vidjeti?”
Uzdahnuo je kao od razdraženosti. “Treba joj tišina i mir”, rekao je kopajući po džepovima.
“Nije pri sebi - teško je znati kako bi reagirala.”
“Ali bit će dobro?”
“Nadajmo se. Ali nije se još izvukla, da se poslužim vrlo nejasnom frazom koja je liječnicima
očito najdraža.” Iz džepa ogrtača izvukao je cigarete. Nesigurnim rukama jednu je zapalio, a
kutijom potom zamahnuo na oslikani japanski stolić između nas.
“Što je?” upitao je, odmahujući dim s lica kad je opazio da zurim u zgužvanu kutiju cigareta,
francuskih, kakve su pušili u starim filmovima. “Nemoj mi reći da bi i ti jednu.”
“Ne, hvala”, rekao sam nakon nelagodne šutnje. Bio sam poprilično siguran da se šali, doduše
ne potpuno.
On se, pak, pomalo zabrinuto zatreptao u mene kroz duhansku izmaglicu, kao da je upravo
spoznao neku ključnu činjenicu o meni.
“To si ti, zar ne?” izjavio je neočekivano.
“Molim?”
“Ti si onaj dječak, zar ne? Kojemu je majka stradala?”
Na trenutak sam bio previše zatečen da išta kažem.
“Što“, rekao sam, misleći na kako znate, ali nekako to nisam uspio izraziti.
S nelagodom je protrljao oko i ponovno nenadano sjeo, smeten kao da je prolio piće po stolu.
“Oprosti. Nisam - mislim - trebao sam se drukčije izraziti. Bože. Baš sam—” rukom je odmahnuo
kao da želi reći da je iscrpljen, da ne može ni razmišljati.
Neljubazno sam okrenuo glavu - zatečen mučnim, neželjenim valom osjećaja. Otkako mi je
majka umrla, nisam gotovo nijednom zaplakao, svakako ne pred drugima - čak ni na njezinu
sprovodu, gdje su ljudi koji su je jedva poznavali (i jedno-dvoje koji su joj zagorčavali život, kao što
je Mathilde) jecali i ispuhivali nos na sve strane.
Vidio je da sam uzrujan; zaustio je pa se predomislio.
“Jesi li jeo?” rekao je nenadano.
Bio sam previše iznenađen da mu odgovorim. Hrana mi nije bila ni na kraj pameti.
“Eh, i mislio sam”, rekao je, uspravljajući se uza škripu na svoja povelika stopala. “Idemo nešto
smućkati.”
“Nisam gladan”, odbrusio sam tako bezobrazno da sam požalio. Otkako je majka umrla, svi su
samo gledali kako bi me natrpali hranom.
"Ne, ne, naravno.” Slobodnom je rukom odmahuo oblak dima. “Ali dođi sa mnom, molim te.
Udovolji mi. Nisi valjda vegetarijanac?“
“Nisam!” uzvratio sam uvrijeđeno. “Otkud vam to?”
Nasmijao se - kratko, oštro. “Lakše malo! Mnogi njezini prijatelji su vegetarijanci, a i ona je.”
“Aha”, rekao sam potiho, a on se zagledao u mene s nekim živahnim, neusiljenim
podsmijehom.
“Samo da znaš, ni ja nisam vegetarijanac“, rekao je. “Jedem kojekakva čudesa. A onda ćemo se
valjda snaći.”
Odgurnuo je vrata, a ja sam ga slijedio niz pretrpan hodnik popunjen potamnjelim zrcalima i

69
starim fotografijama. Iako je brzo grabio ispred mene, silno sam želio zastati i zagledati se:
obiteljska okupljanja, bijeli stupovi, verande i palme. Tenisko igralište; perzijski sag prostrt na
tratini. Sluge u bijelim pidžamama, ozbiljno stoje rame uz rame. Pogled mi se zaustavio na
gospodinu Blackwellu - nosat i naočit, uglađen u bijelome, pogrbljen čak i u mladosti. Naslonio se
na potporni zidić negdje među palmama kraj mora; pokraj njega - na zidiću, primivši ga za rame i
nadvisivši ga za glavu - smiješila se Pippa vrtićke dobi. Koliko je god sitna bila, sličnost je bila
zamjetna: ta boja, te oči, ta glava naherena pod istim kutem i kosa crvena kao i njegova.
“To je ona, zar ne?” rekao sam - i istog trena shvatio da to nikako nije mogla biti ona. Sudeći
prema izblijedljelim bojama i zastarjeloj odjeći, ova je fotografija nastala davno prije nego što sam se
rodio.
Hobie se okrenuo i vratio se da pogledu. “Ne“, rekao je tiho, sklopivši dlanove na leđima. “ To
je Juliet. Pippina majka.“
“Gdje je?”
“Juliet—? Umrla je. Rak. Bit će u svibnju šest godina.” A onda je, očito shvativši da je bio previše
sažet: “Weltyje bio Julietin stariji brat. To jest, polubrat. Isti otac - različite supruge - trideset godina
razlike. Ali odgojio ju je kao da je bila njegovo dijete.”
Zakoračio sam naprijed da pogledam izbliza. Naslanjala se na njega, nježno se ugnijezdivši
obrazom o rukav njegova kaputa.
Hobieje pročistio grlo. “Rođena je kad im je otac već prevalio šezdesetu”, rekao je tiho. “Bio je
prestar da se bavi malim djetetom, a ionako nije bio slab na djecu.”
Vrata s druge strane hodnika bila su blago otškrinuta; otvorio ih je i zastao zagledavši se u
tamu. Uspeo sam se na prste i izvijao se iza njegovih leđa, ali on je gotovo istog trena uzmaknuo i
zatvorio vrata.
“Je li to ona?” Iako je bilo premračno da se išta jasno vidi, za pogled mi je zapeo neprijateljski
sjaj životinjskih očiju, malodušno zelenkasto caklenje s drugog kraja sobe.
“Ne sad.” Glas mu je bio toliko tih da sam ga jedva čuo.
“Što je to s njom unutra?“ Šapnuo sam - zadržavši se kraj vrata, ne želeći krenuti dalje.
“Mačka?”
“Pas. Medicinska sestra se ne slaže, ali ona ga ne da iz kreveta, a ja ga iskreno ne mogu istjerati -
grebe po vratima i cvili - Evo, ovuda.”
Krećući se sporo, škripavo, nagnut naprijed kao što se u starih ljudi viđa, otvorio je vrata
pretrpane kuhinje s krovnim prozorom i starom peći izazovnih oblina: crvenom kao rajčica,
elegantnih obrisa kao svemirski brod iz pedesetih. Knjige naslagane na podu - kuharice, rječnici,
stari romani, enciklopedije; police nakrcane antiknim porculanom u pet-šest uzoraka. Blizu
prozora, pokraj protupožarnog izlaza, izbjijedljeli drveni svetac podignuo je dlan u znak
blagoslova; na bifeu uza srebrni komplet za čaj oslikane životinje u paru su se vukle prema Noinoj
arci. Sudoper je bio pretrpan suđem, na radnim površinama i prozorskim daskama stajale su bočice
lijekova, prljave šalice i zabrinjavajući smetovi neotvorene pošte, a biljke u teglama sasušile su se i
posmeđile.
Posjeo me za stol, odgurujući račune za struju i stara izdanja časopisa Antikviteti. “Čaj”, rekao je,
kao da se prisjetio stavke s popisa za trgovinu.
Dok se on zaokupljao štednjakom, ja sam zurio u tragove šalica kave na slolnjaku. Nemirno sam
se odgurivao na stolcu i ogledao se.
“Ovaj—” rekao sam.
“Da?”
“Mogu li je kasnije vidjeti?“
“Možda", rekao je okrenutih leđa. Lupkanje od miješanja u plavoj keramičkoj posudi: tap tap lap.
“Aко bude budna. Strašno je boli, a od lijekova joj se spava.“
“Što joj se dogodilo?”
“Pa—” Ton mu je bio i žustar i prigušen i smjesta sam ga prepoznao jer sam se i ja njime služio

70
kad su me ljudi pitali za majku. “Zadobila je gadan udarac u glavu, frakturu lubanje, da ti pravo
kažem, bila je neko vrijeme u kumi, a lijeva noga bila joj je toliko razmrskana da je zamalo ostala bez
nje. Pikule u čarapi”, rekao je uz bezbojni smijeh. “Tako je liječnik komentirao kad je pogledao
rendgensku snimku. Lomovi na dvanaest mjesta. Pet operacija. Prošli tjedan”, rekao je napola se
krenuvši, “izvadili su joj šarafe, i toliko je molila da je puste kući da su rekli da može. Pod uvjetom
da nam medicinska sestra dolazi na pola dana.”
“Zar već hoda?”
“Zaboga, nikako”, rekao je, privukavši cigaretu da povuče dim; nekako je uspijevao jednom
rukom kuhati, a drugom pušiti, kao kakav kapetan teglenice ili kuhar u pilani iz starih filmova.
“Jedva uspijeva sjediti dulje od pola sata.”
“Ali bit će dobro.”
“Pa tome se nadamo”, rekao je, i to kako mi se činilo, ne s previše nade. “Znaš”, rekao je
okrznuvši me pogledom, “ako si i ti bio ondje, pravo je čudo što si dobro.”
“Eto.” Nikad nisam znao što bih rekao kad bi ljudi, što često jesu, komentirali to što sam
“dobro”.
Hobie se zakašljao i ugasio cigaretu. “Eto.” Prema izrazu njegova lica zaključio sam da je
shvatio da me uznemirio i da mu je žao. “Pretpostavljam da su i s tobom razgovarali? Istražitelji?”
Zagledao sam se u stolnjak. “Jesu.” Što manje kažem, pomislio sam, to bolje.
“Ne znam što ti kažeš, ali mene su se dojmili kao vrlo čestiti - dobro informirani. Onaj Irac -
nagledao se puno ovakvih stvari, ispričao mi je o bombama u aktovkama u Engleskoj i na
aerodromu u Parizu, pa nešto u kafiću na otvorenom u Tangeru, znaš, deseci mrtvih, a onaj koji je
tik uz bombu nema ni ogrebotine. Kaže da je vidio kojekakvih čudnih posljedica, naročito u starijim
zgradama. Zatvoreni prostori, neravne površine, materijali koji odbijaju svjetlost - vrlo
nepredvidivo. A i akustika, kao što je spomenuo. Valovi eksplozije ponašaju se kao zvučni valovi -
odbijaju se i skreću. Ponekad se razbiju izlozi nekoliko kilometara dalje. A—” zglobom je otjerao
kosu s očiju - “ponekad bliže izvoru dode do zaštitnog učinka. Sve što se nađe vrlo blizu detonaciji
ostane netaknuto - nerazbijena šalica za čaj u kućici IRA-e koja je eksplodirala ili što već. Većinu
ljudi ubiju razletjelo staklo i krhotine, često na većoj udaljenosti. Kamenčić ili komadić stakla pri
takvoj brzini ponaša se kao metak.“
Prstom sam ocrtavao cvjetni uzorak stontjaka. “ Ovaj ‒“
“Oprosti. Možda i nije neka tema.”
“Ne, ne“, požurio sam ga razuvjeriti; zapravo mi je strahovito laknulo što netko informirano i
bez uvijanja razgovara o stvarima koje su drugi svim silama izbjegavali. “Nije to. Nego—”
“Ma samo me zanimalo kako se izvukla?”
“Eh, srećom. Bila je zarobljena pod hrpom smeća - ne bi je vatrogasci ni našli da ih pas nije
upozorio. Probili su se dio puta, podignuli gredu - mislim, fascinantno je što je cijelo vrijeme bila
budna i razgovarala s njima, iako se sad više ničega ne sjeća. Pravo je čudo što su je izvukli prije
poziva na evakuaciju - što si rekao, koliko si dugo bio izvan svijesti?”
“Ne sjećam se.”
“E, pa, imao si sreće. Da su morali otići i ostaviti je ondje onako pričepljenu, a koliko sam
shvatio, to se nekima i dogodilo - A, eto ga”, rekao je kad je čajnik zapištao.
Kad ga je stavio preda me, tanjur s hranom i nije izgledao naročito nešto napuhnuto žuto na
tostu. Ali sjajno je zamirisalo. Oprezno sam kušao. Topljeni sirs nasjeckanom rajčicom i kajenskom
papričicom i drugim dodacima koje nisam razaznao, i bilo je slasno.
“Oprostite, što je ovo?” upitao sam nakon još jednog opreznog zalogaja.
Kao da se malčice posramio. “Pa nema neko ime.”
“Baš je dobro”, rekao sam, blago zapanjen svojom gladi. Majka mi je spravljala vrlo sličan tost
sa sirom koji smo ponekad jeli zimi nedjeljama uvečer.
“Voliš sir? Trebao sam se sjetiti pitati.”
Kimnuo sam, nisam mogao odgovoriti od prepunih usta. Iako me gospođa Barbour stalno

71
nutkala sladoledom i slatkišima, nekako sam se osjećao kao da nakon majčine smrti nisam pojeo
normalan obrok - barem ne ono što je nama bilo normalno, jela iz woka, kajganu, instant tjesteninu
sa sirom, dok bih sjedio na kuhinjskim ljestvama i prepričavao joj svoj dan.
Dok sam jeo, on je sjedio s druge strane stola naslonivši bradu na goleme bijele dlanove. “U
čemu si dobar?” upitao me pomalo nenadano. “U sportu?“
“Molim?”
“Što te zanima? Igrice i te stvari?”
“Pa - videoigrice. Naprimjer Age of Conquest? Yakuza Freakout?”
Djelovao je zbunjeno. “A škola? Najdraži predmeti?”
“Povijest, valjda. I engleski”, rekao sam kad nije odgovorio. “Ali na engleskom će bili stravično
dosadno sljedećih šest tjedana - prestali smo obrađivati književnost i vratili se gramatici pa sad
radimo rečenična stabla.”
“Književnost? Engleska ili američka?“
“Američka. Trenutno. To jest, odradili smo je već. I američku povijest ove godine. Iako je u
zadnje vrijeme stvarno dosadna. Tek smo završili s Velikom depresijom, ali opet će biti zanimljivo
kad dođemo do Drugog svjetskog rata.”
Već dugo nisam tako uživao u razgovoru. Postavljao mi je kojekakva zanimljiva pitanja, na
primjer što ću čitali za lektiru i koliko je osmi razred različit od nižih razreda, koji mi je predmet
najteži (španjolski) i koje mi je povijesno razdoblje najdraže (nisam bio siguran, ali bilo koje osim
Eugenea Debsa i povijesti radništva, kojima smo posvetili previše vremena) i što bih htio biti kad
odrastem? (blage veze nemam) - uobičajene stvari, ali bilo je okrepljujuće razgovarati s odraslom
osobom koja se zanima za mene, a ne za moju nesreću, i ne pokušava iščeprkati koju informaciju ili
izverglati nešto s popisa Stvari koje treba reći problematičnoj djeci.
Uhvatili smo se teme pisaca - od T. H. Whitea i Tolkiena do Edgara Allana Poea, još jednog
miljenika. “Moj tata kaže da je Poe drugorazredni pisac”, rekao sam. “Da je Vincent Price
američkog pisma. Ali mislim da to nije dostojan opis.”
“Nije nikako”, uzvratio je Hobie ozbiljno, nalijevajući si šalicu čaja. “Čak i ako ne voliš Poea - on
je ipak izmislio detektivsku priču. I znanstvenu fantastiku. Zapravo je osmislio dobar dio
dvadesetog stoljeća. Mislim - iskreno, nije mi drag kao kad sam bio mali, ali čak i ako ga ne voliš, ne
možeš ga otpisati kao čudaka.“
“Kao moj tata. Recitirao bi Annabel Lee posprdnim glasom samo da me naljuti. Jer je znao da je
volim.”
“Tata ti je, znači, pisac.”
“Nije.” Nisam znao odakle mu to. “Glumac. Barem je bio.” Prije nego što sam se rodio, odigrao
je gostujuće uloge u nekoliko TV serija; nikad nije bio glavna zvijezda, već zvijezdin razmaženi
prijatelj ženskar ili korumpirani poslovni partner koji pogine.
“Jesam li čuo za njega?”
“Ne. Sad radi u uredu. Barem je radio.”
“A čime se sad bavi?” upitao je. Nataknuo je prsten na mali prst i povremeno ga provrtio
palcem i kažiprstom druge ruke, kao da je htio provjeriti da je još uvijek ondje.
“Tko zna? Ostavio nas je.”
Iznenadio me njegov smijeh. “I bolje?”
“Pa—” slegnuo sam ramenima - “ne znam. Ponekad je bio OK. Gledali bismo sport i policijske
serije pa bi mi objašnjavao kako rade posebne efekte s krvi i svime. Ali - nemam pojma. Ono,
ponekad bi se napio kad bi došao po mene u školu?” Nisam o tome razgovarao ni sa psihićem
Daveom ni s gospođom Swanson ni s ikim drugim. “Bilo me strah reći mami, ali rekla joj je jedna
druga mama. A onda je—” bila je to duga priča, bilo mi je neugodno, htio sam je skratiti - “slomio
ruku u gostionici, s nekime se potukao u gostionici, imao je tu gostionicu u koju je zalazio svaki
dan, samo što mi nismo znali da je ondje jer je nama govorio da radi dokasna, i imao sve te prijatelje
o kojima nismo ništa znali pa su mu slali razglednice s godišnjeg na Djevičanskim otocima? na našu

72
kućnu adresu? pa smo tako doznali? i mama ga je nagovarala da se javi Anonimnim
alkoholičarima, ali nije htio. Ponekad bi vratari stali u hodnik ispred stana i bučili da ih čuje - pa da
zna da su ispred, znate? Pa da ne bi pretjerao?”
“Pretjerao?”
“Bilo je puno vikanja i svega. Uglavnom njegovog. Ali ‒“ posramljeno svjestan da sam izrekao
više nego što sam htio - “uglavnom bi samo drečio. Naprimjer - recimo, ne znam, kad je morao
ostati sa mnom kod kuće jer je ona bila na poslu? Uvijek je bio užasne volje. Nisam mu se smio
obratiti dok bi gledao vijesti ili sport, to je bilo pravilo. Mislim—” zastao sam, nesretan, osjećajući se
kao da sam se svojom ispoviješću stjerao u kut. “Kako god. Davno je to bilo.“
Promatrao me naslonjen na stolcu: krupan, šutljiv, oprezan muškarac, a očiju pak zabrinuto
dječačke nijanse plave.
“A sad?” upitao je. “Sviđaju li ti se ljudi kod kojih boraviš?”
“Pa—” zastao sam punih usta, ne znajući kako da objasnim Barbourove. “A dragi su, valjda.“
“Drago mi je. Mislim, ne mogu reći da poznajem Samanthu Barbour, ali prije sam poslovao s
njezinom obitelji. Ima dobro oko.”
Na to sam prestao jesti. “Poznajete Barbourove?”
“Njega ne. Nju. Iako je njegova majka bila velika kolekcionarka - pretpostavljam, doduše, da je
brat sve naslijedio zbog neke obiteljske svađe. Welty bi ti sigurno više ispričao. Ali nije bio
trač-baba”, dodao je hitro, “Welty je bio jako diskretan, zakopčan do grla, ali ljudi su mu se
ispovijedali, bio je takav tip, znaš? Neznanci bi mu ogolili dušu - klijenti, ljudi koje je jedva
poznavao, ljudi su mu rado povjeravali svoju tugu.“
“Ali da.” Sklopio je dlanove. “Svaki trgovac umjetninama i antikvar u New Yorku poznaje
Samanthu Barbour. Prezivala se Van der Pleyn prije udaje. Ne kupuje naveliko, ali Welty ju je viđao
na aukcijama, i ima sjajnih komada.”
“Tko vam je rekao da boravim kod Barbourovih?”
Brzo je zatreptao. “Pisalo je u novinama”, rekao je. “Nisi vidio?”
“U novinama?”
“U Timesu. Nisi to pročitao? Stvarno?”
“U novinama su pisali o meni?“
“Ne, ne”, uzvratio je brzo. “Ne o tebi. O djeci koja su u muzeju izgubila članove obitelji.
Većinom su to bili turisti. Jedna djevojčica... beba, zapravo... kći diplomata iz Južne Amerike—”
“Što je pisalo o meni?”
Lice mu se presložiio u grimasu. “Ma, muka jednog siročića... uskočila je dama iz visokog
društva s humanitarnim ambicijama... takve stvari. Možeš zamisliti.”
Zurio sam u tanjur osjećajući se posramljeno. Siročić? Humanitarno?
“Jako lijep članak. Koliko sam shvatio, jednog si njezinog sina zaštitio od nasilnika?” rekao je,
spustivši poveliku sijedu glavu da mi uhvati pogled. “U školi? Dječaka koji je također nadaren i
preskočio je razred?”
Zatresao sam glavom. “Molim?”
“Samanthinog sina? Kojeg si branio od starijih dječaka u školi? Primao batine umjesto njega -
tako nešto?”
Ponovno sam zatresao glavom - potpuno zaprepašten.
Nasmijao se. “Kakva skromnost! Ne treba ti biti neugodno.”
“Ali - nije bilo tako”, uzvratio sam zbunjeno. “Obojica smo bili meta i obojicu su nas tukli.
Svakog dana.”
“Tako je i pisalo u članku. Pa je utoliko fascinantnije što si se zauzeo za njega. Razlomljena
boca?” rekao je kad nisam odgovorio. “Netko je sina Samanthe Barbour htio porezati razlomljenom
bocom, a ti si—”
“A to”, rekao sam posramljeno. “Ma to je bilo bezveze.”
“Tebe su porezali. Kad si mu pokušao pomoći.”

73
 “Nije tako bilo! Cavanaugh je obojicu napao! Našao je komad slomljenog stakla na pločniku.”
Ponovno se nasmijao - smijehom krupnog muškarca, bogatim i grubim i u krajnjem neskladu s
njegovim pomno izobraženim glasom. “Kako god se to dogodilo”, rekao je, “u svakom si se slučaju
ubacio u zanimljivu obitelj.” Ustao se i prišao ormariću, iz kojeg je izvadio bocu viskija i u
prljavkastu čašu ulio koji prst.
“Samantha Barbour ne djeluje kao najtoplija i najsrdačnija osoba - barem takav dojam ostavlja”,
rekao je. “A opet radi sjajne stvari sa zakladama i prikupljanjem sredstava, zar ne?”
Šutio sam dok je bocu pospremao u ormarić. Iznad, s druge strane krovnog prozora, ljeskala se
siva svjetlost; sitna kišica obasula je staklo. “Hoćete li ponovno otvoriti trgovinu?” upitao sam.
“Eh—” uzdahnuo je. “Welty se bavio cijelim tim dijelom - klijentima, prodajom. Ja - ja sam
stolar, a ne poslovni čovjek. Tapetar, brikoler. Onamo skoro nikad ne zalazim - ja sam uvijek ispod
stubišta, brusim i poliram. A sad kad ga nema - sve mi je to novo. Ljudi zovu zbog robe koju je
prodao, dostavljaju se stvari o kojima nemam pojma, ne znam gdje su papiri, ne znam komu je što
namijenjeno... milijun ga stvari moram pitati, dao bih sve na svijetu za pet minuta razgovora s njim.
Naročito - pa, naročito što se tiče Pippe. Njezina liječenja i - je li.”
“Aha”, rekao sam i znao koliko to glupavo zvuči. Kretali smo se prema nezgodnom teritoriju
majčina sprovoda, razvučenim tišinama, neprikladnim osmjesima, prema mjestu na kojem riječi ne
djeluju.
“Bio je krasan čovjek. Nema takvih puno. Nježan, šarmantan. Ljudi su ga uvijek sažalijevali
zbog leđa, a ja, pak, nikad nisam upoznao nekoga tko je bio tako prirodno nadaren sretnom ćudi, a i
klijenti su ga, dakako, obožavali... otvoren tip, vrlo društven, uvijek je bio... neće svijet doći k meni,
govorio je, pa ja moram k njemu—”
Najedanput se oglasio Andyjev iPhone: pristigla poruka.
Hobie - privukavši čašu s viskijem na pola puta do usta - naprasno se trznuo. “Što je to?”
“Samo tren”, rekao sam, kopajući po džepu. Poruku je poslao Phil Lefkow, dečko iz Andyjeve
japanske grupe: BOK THEO, ANDY JE, JE LI SVE OK? Brzo sam isključio telefon i turnuo ga natrag
u džep.
“Molim?” rekao sam. “Što ste rekli?”
“Zaboravio sam.” Na trenutak se zagledao u svemir, a onda zatresao glavom. “Nisam se nadao
da ću ga ikad više vidjeti“, rekao je, spustivši pogled na prsten. “Baš tipično za njega da te zamoli
da ga doneseš ovamo da mi ga staviš na dlan. Ja - eh, nisam ništa rekao, ali bio sam siguran da ga je
netko u mrtvačnici sebi pospremio u džep—”
Telefon se ponovno oglasio iritantnim, visokim tonom. “Bože, oprostite!” rekao sam i u žurbi se
hvatao džepa. U Andyjevoj poruci pisalo je:
SAMO PROVJERAVAM DA TE NIJE NETKO UBIO!!!
“Ispričavam se”, rekao sam - pritisnuvši dugo gumb da budem siguran “sad sam ga stvarno
ugasio.”
Ali on se samo nasmiješio i zagledao se u čašu. Kiša je kuckala i curila niz krovni prozor,
bacajući vodene sjene koje su se slijevale niza zid. Osjećajući prevelik sram da uopće zaustim, čekao
sam da on nastavi razgovor - kad je i on prešutio, sjedili smo ondje mirno, a ja sam pijuckao čaj koji
se već ohladio (Lapsang Souchong, dimljen i neobičan) i suživljavao se s neobičnošću svojeg života i
trenutne situacije.
Odgurnuo sam tanjur. “Hvala vam”, rekao sam poslušno dok mi je pogled vrludao sobom,
“bilo je jako fino” - govorio sam (kako sam sad već naviknuo) radi majke, ako kojim slučajem sluša.
“Kakva ljubaznost!” rekao je nasmijavši mi se, ali ne nesrdačno, već prijateljski. “Sviđa li li se?”
“Što?“
“Moja Noina arka.” Kimnuo je prema polici. “Učinilo mi se da si u nju gledao.” Dotrajale
drvene životinje (slonovi, tigrovi, bikovi, zebre, sve do najsitnijeg mišjeg para) stajale su strpljivo u
redu i čekale ukrcaj.
“Je li njezina?” rekao sam nakon zadivljene šutnje; životinje su, naime, bile postavljene s toliko

74
ljubavi (velike su se mačke ignorirale; pijetao se okrenuo od kokoši da se nadivi svojem odrazu u
tosteru) da sam je zamišljao kako ih satima preslaguje i pokušava postići idealni sklad.
“Nije” - sklopio je dlanove na stolu - “bio je to jedan od prvih antikviteta koje sam kupio, još
prije trideset godina. Na sajmu američke narodne umjetnosti. Nisam neki ljubitelj narodne
umjetnosti, nikad nisam ni bio - ovaj komad nije vrhunske kvalitete, ne uklapa se ni u što, ali nije li
uvijek ono neprikladno, ono što se nikako ne uklapa zapravo najmilije?”
Odgurivao sam se na stolcu, ne mogavši primiriti stopala. “Mogu li je sad vidjeti?” rekao sam.
“Ako je budna” - napućio je usne - “ne vidim zašto ne. Ali, pazi, samo na minutu.” Kad je ustao,
njegova me glomazna visina povijenih ramena nanovo zatekla. “Doduše, moram te upozoriti —
malo je omamljena. E, da—” okrenuo se na vratima - “najbolje je da ne spominješ Weltyja ako baš
ne moraš.”
“Ne zna?”
“O, da” - glas mu je bio žustar - “zna, ali kojiput kad to čuje, ponovno se uznemiri. Pita kad se to
dogodilo i zašto joj nitko nije rekao.”

ii.
___________

K AD JE OTVORIO VRATA , ROLETE SU BILE SPUŠTENE I TREBAO MI JE TREN DA MI SE OČI

priviknu na mrak, koji je bio aromatičan i vonjao na parfem, s natruhama bolesti i lijekova. Iznad
kreveta visio je uokviren plakat iz filma Čarobnjak iz Oza. Mirisna svijeća kapala je u crvenoj čašici
među drangulijama i krunicama, partiturama, cvjetovima od maramica i starim ljubavnim
pisamcima - pokraj naizgled stotina čestitaka za brzo ozdravljenje koje su visjele na vrpcama i
gomile srebrnih balona koji su zlokobno lebdjeli uza strop, a njihove metalizirane vrpce objesile se
poput meduzinih ticala.
“Netko te došao vidjeti, Pip”, najavio je Hobie glasno i radosno.
Vidio sam kako se poplun pomiče. Lakat je zastršao u zrak. “Ha?" rekao je pospani glas.
“Jako je mračno, dušo. Smijem li raširiti zastore?”
“Ne, nemoj, molim te, bole me oči od svjetla.”
Bila je sitnija nego što sam upamtio, a lice - mrlja u mraku - jako bijelo. Glava obrijana, tek jedan
pramen sprijeda. Dok sam se približavao, pomalo u strahu, opazio sam neki metalni odsjaj na
njezinoj sljepoočnici - češljić ili ukosnicu, kako mi se učinilo, sve dok nisam iznad jednog uha
razaznao zloslutan namot čeličnih metalnih klipsi.
“Čula sam vas u hodniku”, rekla je tanjušnim, hrapavim glasićem, skrenuvši pogled s mene
prema Hobieju.
“Što si čula, golubiću?” rekao je Hobie.
“Čula sam kako razgovarate. I Cosmo vas je čuo.”
Isprva nisam ugledao psa, a onda se ukazao - sivi terijer sklupčan uz nju, posred jastuka i
plišanih igračaka. Kad je podignuo glavu, po sijedoj glavi i očima ocakljenima mrenom vidio sam
da je jako star.
“Mislio sam da spavaš, golubiću”, rekao je Hobie, ispruživši ruku da počeše psa po bradi.
“Svaki put to kažeš, ali ja sam uvijek budna. Bok”, rekla je podignuvši pogled prema meni.
"Bok.”
“Tko si ti?”
“Ja sam Theo.”
“Koja ti je omiljena glazba?”
“Ne znam”, rekao sam. a onda da ne ispadnem glup: “Beethoven.”
“Super. Izgledaš kao netko tko voli Beethovena.”
“Stvarno?” rekao sam, osjetivši se poljuljano.

75
 “To je bio kompliment. Ja ne mogu slušati glazbu. Zbog glave. Užasno je. Ne”, rekla je Hobieju,
koji je sa stolca pokraj kreveta raščišćavao knjige i gaze i paketiće maramica da mogu sjesti, “neka
ovdje sjedne. Sjedni ovdje”, rekla mi je, pomaknuvši se malo u krevetu da mi napravi mjesta.
Pogledavši Hobieja da vidim smijem li, sjeo sam, oprezno, s jednim bokom, pazeći da ne
uznemirim psa, koji je podignuo glavu i ošinuo me pogledom.
“Ne brini se, ne grize. Dobro, ponekad grize.” Promatrala me pospanim pogledom. “Ja tebe
poznajem.”
“Sjećaš me se?”
“Jesmo li prijatelji?”
“Jesmo“, rekao sam bez razmišljanja, a zatim se zagledao u Hobieja, posramljen što sam slagao.
“Zaboravila sam ti ime, oprosti. Ali sjećam se tvojeg lica.” A onda je - gladeći psa po glavi -
rekla: “Nisam se sjećala svoje sobe kad sam stigla kući. Sjećala sam se kreveta i svih svojih stvari, ali
soba je bila drukčija.“
Kad su mi se oči priviknula na tamu, u kutu sam opazio invalidska kolica, a na stoliću kraj
kreveta bočice s lijekovima.
“Koja Beethovenova djela voliš?”
“Ovaj—” Zagledao sam joj se u ruku koja je počivala na poplunu, nježnu kožu s unutrašnje
strane ruke i flaster na pregibu lakta.
Pridizala se u krevetu - gledajući iznad mene, u Hobieja, čija je silueta stajala pod osvijetljenim
dovratkom. “Ne bih smjela puno govoriti, zar ne?” rekla je.
“Ne, golubiću.”
“Mislim da nisam preumorna. Ali ne znam. Umoriš li se ti tijekom dana?” upitala me.
“Ponekad.” Nakon majčine smrti znalo mi se dogoditi da zaspim na satu ili da zakomiram u
Andyjevoj sobi poslije škole. “Prije mi se to nije događalo.”
“Ni meni. Sad mi se stalno spava. Tko zna zašto? Baš mi je to dosadno.”
Hobie je - primijetio sam pogledavši prema osvijetljenim vratima - nakratko izašao. Iako je to
bilo nespojivo sa mnom, iz nekog čudnog razloga osjetio sam poriv da je primim za ruku, a sad kad
smo ostali sami, to sam i učinio.
“Ne smeta ti?” upitao sam je. Sve se doimalo sporo, kao da se krećem kroz duboku vodu. Jako
mi je bilo čudno držati nekoga za ruku - djevojku - a opet neobično normalno. Nikad takvo što u
životu nisam učinio.
“Nimalo. Lijepo je.” A onda je nakon kratke stanke - tijekom koje se začulo hrkanje malog
terijera - rekla: “Bi li ti smetalo da zažmirim na koju sekundu?”
“Ne bi“, rekao sam, prelazeći palcem po njezinim člancima, prateći trag kostiju.
“Znam da je bezobrazno, ali jednostavno moram.”
Spustio sam pogled na njezine zatamnjene kapke, ispucale usne, bljedilo i modrice, ružnu
metalnu križaljku iznad jednog uha. Zbog neobičnog spoja njezine uzbudljivosti i onoga što me nije
smjelo uzbuditi osjetio sam blagu vrtoglavicu i zbunjenost.
S osjećajem krivice pogledao sam preko ramena i na vratima opazio Hobieja. Nakon što sam na
prstima izašao na hodnik, tiho sam za sobom zatvorio vrata, zahvalan na zamračenosti hodnika.
Zajedno smo se vratili u salon. “Kako ti se čini?” rekao je tako tiho da sam ga jedva čuo.
Što sam na to trebao reći? “Dobro, valjda.”
“Nije sva svoja.“ Zastao je, nesretan, zabivši šake duboko u džepove ogrtača. “To jest i jesi i nije.
Ne prepoznaje mnoge s kojima je bila bliska, službeno razgovara s njima, a katkad je vrlo otvorena
prema neznancima, pričljiva i bliska s ljudima koje u životu nije vidjela i ponaša se prema njima kao
prema starim prijateljima. Navodno je to vrlo česta pojava.”
“Zašto ne smije slušati glazbu?”
Podignuo je obrvu. “O, pa ponekad sluša. Ali katkada je, naročito navečer, uznemiri - pomisli
da mora vježbati, da mora pripremiti neki komad za školu, izbezumi se. Baš grozno. Što se tiče
sviranja na nekoj amaterskoj razini, to će jednog dana moći bez problema, tako su mi barem

76
rekli—”
Najedanput se začulo zvono na vratima i obojicu nas prestrašilo.
“Ah”, rekao je Hobie - uznemirivši se, pogledavajući na iznimno lijep stari ručni sat, “to je
sigurno medicinska sestra.”
Pogledali smo se. Nismo završili s razgovorom; štošta je još trebalo izreći.
Zvono je ponovno odjeknulo. Na drugom kraju hodnika začulo se lajanje. “Uranila je”, rekao je
Hobie - jureći kroz hodnik, djelujući pomalo očajno.
“Smijem li doći opet? Posjetiti je?”
Zastao je. Kao da se zgrozio što uopće pitam. “Ma naravno da smiješ doći”, rekao je. “Svakako
dođi, molim te—”
Opet zvono.
“Kad god želiš”, rekao je Hobie. “Molim te. Bit će nam uvijek drago.“

iii.
____________

“I ŠTO SE DOGAĐALO? ” UPITAO JE ANDY DOK SMO SE ODIJEVALI ZA VEČERU . “J E LI

bilo čudno?” Platt je otišao na vlak jer se morao vratiti u školu, gospođa Barbour večerala je
s odborom neke humanitarne udruge, a gospodin Barbour ostatak je obitelji odlučio
odvesti u jedriličarski klub (kamo bismo odlazili samo kad bi gospođa Barbour imala
pametnijeg posla).
“Taj tip je poznavao tvoju mamu.”
Andy se, vežući kravatu, nakreveljio: svi su poznavali njegovu mamu.
“Bilo je malo čudno”, rekao sam. “Ali dobro je da sam otišao. Evo”, rekao sam, posegnuvši u
džep jakne, “hvala na mobitelu.“
Andy je provjerio poruke, a onda ga ugasio i turnuo u džep. Zastao je, i dalje držeći ruku u
džepu, i podignuo glavu, ali ne pogledavši me.
“Znam da je grozno“, rekao je odjedanput. “Žao mi je što ti je sad sve sjebano.“
Zbog tog glasa - monotonog poput robota s telefonske sekretarice - nisam odmah shvatio što je
rekao.
“Bila je strašno draga”, rekao je, i dalje gledajući u stranu. “Mislim—”
“Pa, da”, promrmljao sam, ne želeći nastavljati taj razgovor.
“Mislim, meni nedostaje”, rekao je Andy, pridruživši poluprestravljeni pogled mojemu. “Nikad
još nisam poznavao nekoga tko je umro. Dobro, jesam djeda Van der Pleyna, ali nikad nekoga tko
mi je bio drag.”
Nisam ništa rekao. Majka je oduvijek bila slaba na Andvja, strpljivo ga propitivala o kućnoj
meteorološkoj stanici, zadirkivala ga zbog bodova u igrici Galactic Battlegrounds dok se ne bi
zacrvenio od užitka. Mlada, zaigrana, vesela, puna ljubavi - krasilo ju je sve što njegovu majku nije:
majka koja je s nama bacala frizbi u parku, raspravljala o zombijima, dopuštala nam da subotom
ujutro ležimo u njezinom krevetu, jedemo pahuljice i gledamo crtiće; katkad bi me pomalo živciralo
što je u njezinoj blizini bio tako šašav i vedar, što hoda za njom i blebeće o četvrtoj razini neke igrice
koju bi već igrao, ne mogavši skinuti pogleda s njezine stražnjice dok bi se saginjala da nešto izvadi
iz hladnjaka.
“Bila je najbolja”, rekao je Andy svojim distanciranim glasom. “Sjećaš li se kad nas je autobusom
vodila na onaj sajam hororaca u New Jerseyju? I onog ljigavca Ripa koji je stalno hodao za nama i
nagovarao je da glumi u njegovu filmu o vampirima?”
Imao je najbolju namjeru, znam. Ali bilo mi je gotovo nepodnošljivo razgovarati o ičemu što je
imalo veze s majkom, ili životom Prije, i samo sam okrenuo glavu.
“A rekao bih da nije imao veze s hororima”, nastavio je Andy tihim, iritantnim glasićem.

77
“Mislim da je bio nekakav fetišist. Sve te priče o tamnicama i djevojkama privezanima za
laboratorijski stol zapravo su čista pornografija s vezivanjem. Sjećaš se kad ju je preklinjao da
isproba one vampirske zube?”
“Da. Tad je pozvala zaštitara.”
“Kožnate hlače. Pirsing na pirsingu. Mislim, tko zna, možda je stvarno snimao film o
vampirima, ali bez sumnje je bio totalni perverznjak, jesi li primijetio? Onaj ljigavi osmijeh? I kako
joj je stalno gledao u dekolte?”
Pokazao sam mu prst. “Hajde, idemo”, rekao sam. “Gladan sam.”
“Ma nemoj?” Smršavio sam već četiri ili pet kilograma otkako mi je majka umrla - dovoljno da
me gospoča Swanson (kakva sramota) počne vagati u svojem uredu na vagi koja joj je trebala za
djevojke s poremećajima u prehrani.
“A ti nisi?”
“Jesam, ali mislio sum da paziš na kilažu. Da lakše slaneš u haljinu za maturalnu.“
“Jebi se”, dobacio sam dobrohotno kad sam otvorio vrata - i banuo ravno na gospodina
Barboura, koji je stajao točno ispred i prisluškivao ili upravo namjeravao pokucati, tko zna.
Ukopavši se od srama, počeo sam zamuckivati - psovanje je u kući Barbourovih bilo strogo
zabranjeno - ali gospodin Barbour nije se previše uznemirio.
“Pa, Theo”, rekao je ravnodušno, zagledavši mi se iznad glave, “baš mi je drago čuti da ti je
bolje. Hajde, idemo naći stol.”

iv.
____________

T IJEKOM SLJEDEĆEG TJEDNA SVI SU ZAMIJETILI DA MI SE POBOLJŠAO TEK , ČAK I T ODDY . “JE LI
gotov tvoj štrajk glađu?” upitao me jednog jutra radoznalo.
“Toddy, jedi, molim te.”
“Ali mislio sam da se to tako zove. Kad ljudi ne jedu.”
“Ne, u zatvoru se štrajka glađu”, ravnodušno se ubacila Kitsey.
“Kikiću“, obratio joj se gospodin Barbour opominjućim tonom.
“Da, ali jučer je pojeo tri vafla”, rekao je Toddy, jurcajući nestrpljivo pogledom između
nezainteresiranih roditelja nastojeći privući njihovu pozornost. “Ja sam pojeo samo dva vafla. A
jutros je pojeo zdjelu pahuljica i pet kriški slanine, a meni si rekao da mi je pet kriški slanine previše.
Zašto i ja ne mogu dobiti pet kriški?”

v.
______________

“O, DOBAR DAN, DOBRO DOŠAO ”, REKAO JE PSIHIĆ D AVE KAD JE ZATVORIO VRATA I
zasjeo nasuprot meni u svojem uredu: ćilimi, police prepune starih udžbenika (Droga i društvo,
Dječja psihologija: novi pristupi) i bež draperije koje su se uz zujanje razdvajale pritiskom dugmeta.
Nasmiješio sam se s nelagodom, kružeći pogledom po prostoriji, palmi u lončanici, brončanom
kipiću Bude, svuda samo ne u njega.
“I tako.” Zbog jedva zamjetnog hučanja prometa koje je dopiralo s Prve avenije tišina između
nas doimala se ogromnom, međugalaksijskom. “Kako ide?“
“Pa—” Grozio sam se seansi s Daveom, muke koja me snalazila dvaput tjedno, a lako se mogla
usporediti s operacijom zuba; osjećao sam krivnju što mi nije drag jer se strahovito trudio, uvijek
me zapitkivao koje filmove volim, koje knjige, pržio mi CD-e, izrezivao mi članke iz časopisa
GamePro za koje je mislio da bi mi se mogli svidjeti - ponekad me čak odveo u EJ's Luncheonette na

78
hamburger - no kad god bi započeo s pitanjima, sledio bih se, kao da me netko gurnuo na
pozornicu usred predstave, a ja ne znam tekst.
“Danas si malo rastresen.”
“Pa...” Nisam mogao ne primijetiti da se u naslovima mnogih knjiga na Daveovim policama
ponavljala riječ seks: Adolescentska seksualnost, Seks i rasuđivanje, Uzorci seksualne devijantnosti i - meni
najdraži: Izlazak iz sjene: Razumijevanje seksualne ovisnosti. “Dobro sam, valjda.”
"Valjda?”
“Ne, dobro sam. Sve je OK.”
“Stvarno?” Dave se ugnijezdio u naslonjaču, konversica mu je poskakivala. “Sjajno.” A onda:
“Ispričaj mi malo što se događa.”
“Pa—” počešao sam se po obrvi, okrenuo glavu - “Još uvijek se mučim sa španjolskim - opet ću
pisati probni test, vjerojatno u ponedjeljak. Ali dobio sam peticu za esej o Staljingradu. Pa ću, čini
se, minus četiri iz povijesti podići na četvorku.”
Tako je dugo šutio i promatrao me da sam se počeo osjećati kao da me stjerao u kut i nastojao
iskopati što bih mu ispričao. A onda: “Što još?”
“Pa—” zagledao sam se u palčeve.
“Kako tvoja tjeskoba?“
“Nije loše”, rekao sam, razmišljajući o nelagodi koju sam osjećao jer nisam ništa znao o Daveu.
Bio je jedan od onih tipova koji nose vjenčani prsten koji uopće ne izgleda kao vjenčani prsten - a
možda se samo jako ponosio svojim keltskim porijeklom. Da moram pogađati, rekao bih da se
nedavno oženio, da ima malo dijete - odisao je nekom ocakljenošću iscrpljenog mladog oca, kao da
noću mora ustajati i mijenjati pelene - ali tko zna?
“A lijekovi? Što je s nuspojavama?”
“Uf—” počešao sam se po nosu - “a valjda je bolje.” Lijekove uopće nisam pio jer su me
stravično umarali i izazivali mi glavobolju, pa sam ih počeo bacati niz slivnik u kupaonici.
Dave je na trenutak umuknuo. “Znači - usudio bi se reći da se općenito osjećaš bolje?“
“Možda“, rekao sam nakon šutljive stanke, zureći u ukras koji je visio na zidu iznad njegove
glave. Nalikovao je na nahereni abak načinjen od keramičkih kuglica i čvorastog užeta, a činilo mi
se da sam beskonačne sate svojeg novijeg života proveo zureći u njega.
Dave se nasmiješio. “Kažeš to kao da se toga treba sramiti. Ako se osjećaš bolje, ne znači da si
zaboravio majku. Ili da je imalo manje voliš.”
Uvrijedivši se na tu pretpostavku, koja mi nije bila ni na kraj pameti, okrenuo sam glavu i
zagledao se kroz prozor, na njegov depresivni pogled na bijelu ciglenu zgradu prekoputa.
“Znaš li zašto se osjećaš bolje?”
“Stvarno ne znam”, odbrusio sam. Riječju bolje nikako ne bih opisao svoje stanje. Za to uopće
nije postojala riječ. Sitnice nevrijedne spomena - smijeh na hodniku u školi, živi macaklin koji plazi
terarijem u učionici biologije - na trenutak bi me usrećile, a već bi me sljedeći tren natjerale u plač.
Katkada bi vlažan, napastan vjetar nadirao na prozore na Aveniji Park, baš kad bi prometna gužva
jenjavala, a grad se praznio pred noć; dani su bili kišni, drveće se razlistavalo, proljeće je koračalo
prema ljetu; očajan cvilež truba na ulici, naelektriziran, memljiv miris mokrih pločnika, osjećaj
zagužvanosti i atmosferskih smetnji, usamljene tajnice i debeli tipovi koji tegle vrećice iz
zalogajnica, posvuda neka nezgrapna tuga bića koja guraju i preživljavaju s mukom. Tjednima sam
bio okamenjen, ograđen; sad bih u kadi odvrnuo tuš do kraja i potiho tulio. Sve je bilo nažuljano do
krvi i bolno i zbunjujuće i pogrešno, a opet kao da sam se kroz procjep u ledu izvukao iz zaleđene
vode na sunce i užarenu hladnoću.
“Kamo si odlutao?” upitao je Dave, pokušavajući uhvatili moj pogled.
“Molim?”
“O čemu si sad razmišljao?”
“Ni o čemu.”
“Ma nemoj? Pa nije lako ni o čemu ne razmišljati.”

79
 Slegnuo sam ramenima. Nikome osim Andyju nisam ispričao da sam sjeo na autobus i otišao
posjetiti Pippu, i ta ja tajna sve obojila poput ugodna sjećanja na san; makovi od maramica,
prigušena svjetlost prelivene svijeće, ljepljiva vrelina njezina dlana u mojemu. No iako mi se već
dugo nije dogodilo nešto tako stvarno i dojmljivo, nisam to sjećanje htio okaljati prepričavanjem,
naročito ne njemu.
Sjedili smo tako u tišini, trenutak-dva predugo. A onda se Dave nagnuo naprijed sa zabrinutim
izrazom lica i rekao: “Znaš, Theo, kad te ovako pitam kamo odlutaš dok šutiš, ne želim biti kreten
niti te stjerati u kut.”
“Ma da! Znam”, uzvratio sam nesigurno, čupkajući tapecirani tvid na rukohvatu naslonjača.
“Razgovarat ću s tobom o čemu god želiš. Ili—” škripa drva dok se premještao na stolcu “uopće
ne moramo razgovarati! Samo mi se čini da te možda nešto muči.“
“Pa”, rekao sam nakon još jedne beskonačne stanke, opirući se iskušenju da postrance povirim
na sat. “Pa, mislim, samo—” Koliko još minuta? Četrdeset?
“Zato što od nekih drugih odraslih ljudi u tvojem životu čujem da si se u posljednje vrijeme
zamjetno oporavio. Aktivniji si na satu”, rekao je kad nisam reagirao. “Društveniji si. Bolje jedeš.”
Kroz tišinu se jedva čujno probila sirena hitne pomoći s ulice. “Pa me zanima bi li mi mogao
objasniti što se promijenilo.”
Slegnuo sam ramenima, počešao se po obrazu. Kako bih to uopće objasnio? Činilo mi se glupo
uopće pokušavati. Čak mi se i to sjećanje već činilo nejasno i zaneseno nestvarnošću, poput sna u
kojem sitnice sve više izmiču što ih jače nastojiš dohvatiti. Bitniji je bio taj osjećaj, ta bogata, slatka
podzemna struja koja je bila toliko nadmoćna da bih na satu, u školskom autobusu, ležeći u krevetu
pokušavajući prizvati kakvu sigurnu ili ugodnu misao, kakvu okolinu ili postavku u kojoj mi se
prsa ne stežu od tjeskobe, samo utonuo u tu toplokrvnu maticu i pustio da me odnese u ono tajno
mjesto u kojemu je sve dobro. Zidovi boje cimeta, kiša na prozorskim daskama, zamašna tišina i
osjećaj dubine i daljine, poput laka na pozadini slike iz devetnaestog stoljeća. Dotrajali sagovi,
oslikane japanske lepeze i starinska ljubavna pisma koja trepere pod svjetlom svijeća,
pantomimičari i golubice i srca ukrašena cvijeće. Pippino lice blijedo u tmini.

vi.
_______________

“S LUŠAJ ”, REKAO SAM A NDYJU NEKOLIKO DANA KASNIJE DOK SMO IZLAZILI IZ S TARBUCKSA
na putu iz škole, “treba mi alibi za danas popodne, može?”
“Naravno”, rekao je Andy halapljivo gutajući kavu. “Na koliko dugo?”
“Ne znam.” Ovisno o tome koliko mi bude trebalo da presjednem na vlak na Četrnaestoj ulici,
do centra možda stignem za četrdeset pet minuta; autobusom bi mi radnim danom trebalo i dulje.
“Tri sata?”
Nakreveljio se; ako majka bude kod kuće, bit će i pitanja. “Što da joj kažem?”
“Reci joj da sam moram dulje ostati u školi ili što već.”
“Mislit će da imaš nekih problema.”
“Kog briga?”
“Da, ali ne želim da nazove školu i da provjerava.“
“Reci joj da sam otišao u kino.“
“Pitat će zašto i ja nisam išao. Mogao bih reći da si u knjižnici.”
“To je bezveze.”
“No dobro. Zašto joj ne bismo rekli da imaš strašno hitan dogovor sa svojim socijalnim
radnikom. Ili da si svratio na koju čašicu viskača u baru hotela Four Seasons.”
Oponašao je oca i to tako dobro da sam prasnuo u smijeh. “Geni-jalno”, odgovorio sam glasom
gospodina Barboura. “Jako smiješno.”

80
 Slegnuo je ramenima. “Glavna dvorana otvorena je od sedam”, rekao je svojim mlitavim i
tankim glasićem. “Ali ne moram ja znati u kojoj si dvorani ako mi slučajno zaboraviš reći.”

vii.
______________

V RATA SU SE OTVORILA BRŽE NEGO ŠTO SAM OČEKIVAO , DOK SAM GLEDAO NIZ ULICU I
razmišljao o nečemu drugom. Ovog je puta bio obrijan, mirisao na sapun, a dugu je sijedu kosu
pomno začešljao i zagladio iza uha; bio je podjednako dojmljivo odjeven kao i gospodin Blackwell.
Obrve su mu poskočile; očito se iznenadio što me vidi. “Zdravo!”
“Jesam li došao u nezgodno vrijeme?” rekao sam, spustivši pogled na njegov snježno bijeli
rukav, izvezen sitnim cinober slovcima, tako malešnim i stiliziranim da su bila gotovo nezamjetna.
“Nikako. Zapravo sam se baš nadao da ćeš svratiti.” Nosio je crvenu kravatu s bljedožutim
detaljem, crne oksfordice, prekrasno krojeno modro odijelo. “Uđi! Molim te.”
“Idete nekamo?” rekao sam promatrajući ga plaho. U odijelu je izgledao kao drugi čovjek,
manje sjetno i smeteno, sposobnije - za razliku od Hobieja od prošlog puta, koji je odavao dojam
elegantnog, ali zlostavljanog i prljavog polarnog medvjeda.
“Da, da. Ali ne sad. Iskreno, malčice smo u škripcu. Ali nema veze.”
Što to znači? Krenuo sam za njim unutra - kroz radioničku šumu, noge stolova i neokrenute
stolce - pa kroz tmurni salon u kuhinju, gdje je terijer Cosmo nervozno jurcao i cvilio i noktima
lupkao po pločicama. Kad smo ušli, zakoračio je unatrag i bijesno nas šibao pogledom.
“Zašto je ovdje?” upitao sam, kleknuvši da ga pogladim po glavi, a onda odustavši kad je
uzmaknuo.
“Ha?" rekao je Hobie. Djelovao je rastreseno.
“ Cosmo. Zar ne voli bili s njom?“
“Ah. Njezina teta. Ona ga ne želi ondje.” Nalijevao je vodu u čajnik, koji mu se - zamijetio sam -
tresao u rukama.
“Teta?”
“Da”, rekao je stavivši čajnik na vatru i pognuvši se da psa počeše po bradi. “Jadna mala žabica,
ne znaš što bi mislio, ha? Margaret ima vrlo čvrste stavove kad je riječ o psima u bolesničkoj sobi.
Sigurno je u pravu. A evo i tebe“, rekao je, pogledavši me neobično vedro preko ramena. “Opet si
nam se nasukao na žalu. Pippa te odonda stalno spominje.”
“Stvarno?” upitao sam oduševljeno.
“Gdje je onaj dječak? Bio je ovdje jedan dječak. Rekla mi je jučer da ćeš se vratiti i presto”, rekao je uz
topao, mladenački smijeh, “evo te opet.” Ustao je škripavih koljena i nadlanicom obrisao kvrgavo
čelo. “Ako malo pričekaš, možeš je ići vidjeti.”
“Kako je?”
“Puno bolje”, uzvratio je prpošno i ne pogledavši me. “Svašta se zbiva. Teta je vodi u Teksas.”
“Teksas?” rekao sam nakon omamljene stanke.
“Bojim se da da.”
“Kada?”
“Prekosutra.”
“Ne!”
Lice mu se načas iskrivilo - bolna grimasa nestala je čim sam je ugledao. “Da, pakiram joj stvari
za odlazak”, rekao je veselim glasom koji je bio posve suprotan izrazu nesretnosti koji mu je utekao.
“Ljudi dolaze i odlaze. Prijatelji iz škole - zapravo, tek sad imamo malo mira. Cijeli je tjedan gužva.”
“Kad se vraća?”
“Pa - neće se neko vrijeme vraćati. Margaret je misli preseliti k sebi.”
“Zauvijek?”

81
 “Ma ne! Ne zauvijek”, rekao je glasom zbog kojeg sam shvatio da je upravo na zauvijek i mislio.
“Nitko se ne seli na drugi planet”, dodao je kad mi je ugledao lice. “Ja ću je svakako posjećivati. A
onda će svakako dolaziti u posjete.”
“Ali—” Osjećao sam se kao da se strop sručio na mene. “Mislio sam da ona živi ovdje. S vama.”
“Pa i živjela je. Dosad. Iako sam siguran da će joj dolje biti puno bolje”, komentirao je
neuvjerljivo. “Velika je to promjena za sve nas, ali dugoročno je sigurno najbolja.”
Vidio sam da ne vjeruje ni jednoj svojoj riječi. “Ali zašlo ne može ostati?”
Uzdahnuo je. “Margaret je Weltyjeva polusestra“, rekao je. “Njegova druga polusestra. Pippina
najbližu rođakinja. U svakom slučaju, krvni rod, što ja nisam. Smatra da će Pippi biti bolje u
Teksasu i da se dovoljno oporavila da se može odseliti.”
“Ja nikad ne bih živio u Teksasu”, rekao sam zatečeno. “Prevruće je.”
“Mislim da nema ni tako dobrih liječnika”, rekao je Hobie trljajući dlanove od prašine. “Iako se
Margaret i ja u tome ne slažemo.”
Sjeo je, pogledao me. “Naočale”, rekao je. “Sviđaju mi se.”
“Hvala.” Nisam htio razgovarati o svojim novim naočalama, neželjenoj novosti, iako sam
pomoću njih stvarno bolje vidio. Gospođa Barbour odabrala mi je okvir kod E. B. Meyrowitza
nakon što nisam prošao na testiranju vida u školi. Bile su okrugle i od kornjačevine, pomalo
prezrele i preskupe, i svi su me odrasli prezdušno uvjeravali da izgledaju odlično.
“Kako je na gornjem gradu?” upitao je Hobie. “Mogu misliti kakvu je strku izazvao tvoj posjet.
Zapravo sam te i sam planirao posjetiti, ali nisam samo zato što nisam htio ostaviti Pippu kad već
tako skoro odlazi. Sve nam se to prebrzo dogodilo, znaš. Sve to s Margaret. Ona je kao i njihov otac,
stari Blackwell - kad si nešto utuvi u glavu, nema, gotovo je.”
“I on ide u Teksas? Cosmo?”
“A, ne - bit će njemu dobro i ovdje. Živi ovdje otkako mu je bilo dvanaest tjedana.”
“Zar neće biti nesretan?”
“Nadam se da neće. Pa - iskreno - nedostajat će mu. Cosmo i ja dobro se slažemo iako je strašno
propao otkako je Welty umro. On je zapravo bio Weltyjev pas, a s Pippom se tek nedavno zbližio.
Vidiš, ovakvi mali terijeri kakve je Welty oduvijek imao nisu baš ludi za djecom - Cosmova majka
Chessie bila je hodajući teror.”
“Ali zašto se Pippa mora preseliti onamo?”
“Pa”, rekao je trljajući oko, “jedino to ima smisla. Margaret je Pippina krvna srodnica - ja nisam,
iako Margaret i Welty nisu ni riječi prozborili dok je Welty bio živ - barem ne posljednjih godina.”
“Zašto?”
“Pa—” shvatio sam da ne želi objašnjavati. “Jako je zamršeno. Margaret je bila jako protiv
Pippine majke.”
Čini je to izrekao, u sobu je ušla visoka, žustra žena šiljastog nosa, dobi mlađahne bake, uskog,
plemićki-vještičjeg lica i hrđave, već blago posijedjele kose. Kostimom i cipelama podsjetila me na
gospođu Barbour, samo što tu boju gospođa Barbour na sebe nikad ne bi navukla: jarko zelenu.
Pogledala je mene, pogledala je Hobieja. “Što je ovo?” rekla je hladno.
Hobie je glasno izdahnuo; izgledao je razdraženo. “Ništa, Margaret. Ovo je onaj dječak koji je
bio s Weltyjem kail je poginuo.”
Povirila je prema meni preko ruba naočala - a onda prasnula u grub, visok, nesigurni smijeh.
“Pa dobar dan”, rekla je - odjednom utjelovljenje šarma, pružajući mi tanke, rumene šake
načičkane dijamantima. “Ja sam Margaret Blackwell Pierce. Weltyjeva sestra. Polusestra”, ispravila
se, zagledavši se preko mojeg ramena u Hobieja kad je opazila da mi se obrve spuštaju. “Welty i ja
imamo istog oca. Moja majka je Susie Delafield.”
Izgovorila je ta imena kao da su mi trebala nešto značiti. Pogledao sam Hobieja da vidim što on
misli. Primijetila je taj moj potez i ošinula ga pogledom prije nego što je pažnju - blistavu i veselu -
ponovno posvetila meni.
“Ma kakav presladak dječak”, rekla mi je. Dugi joj je nos na vrhu bio blago ružičast. “Strašno mi

82
je drago što smo se upoznali. James i Pippa rekli su mi da si ih posjetio - kako izvanredno. Svi smo se
uzbudili. I—” stisnula mi je dlan - “iz dna duše sam ti zahvalna što si mi vratio djedov prsten.
Strašno mi puno znači.”
Njezin prsten? Ponovno sam zbunjeno pogledao Hobieja.
“Puno bi to značilo i mojem ocu.” Njezina je srdačnost bila namjerna i uvježbana (“šarm na
lopate”, rekao bi gospodin Barbour), a opet me unatoč svemu privukla ta bakrena sličnost s
gospodinom Blackwellom i Pippom. “Znaš kako se izgubio, zar ne?“
Čajnik je zapištao. “Jesi li za čaj, Margaret?” upitao je Hobie.
“Da, molila bih”, uzvratila je žustro. “S limunom i medom. I mrvičicom viskija.” A meni pak
ljubaznijim glasom: “Strašno mi je žao, ali moramo riješiti neke sitnice “za odrasle”. Uskoro imamo
sastanak s odvjetnikom. Čim stigne Pippina medicinska sestra.”
Hobie je pročistio grlo. “Ne vidim zašto ne bi—”
“Mogu li je vidjeti?” ispalio sam, previše nestrpljiv da dočekam kraj njegove rečenice.
“Naravno”, uzvratio je Hobie brzo prije nego što se teta Margaret snašla - stručno se okrenuvši
da izbjegne njezin iznervirani pogled. “Znaš put, zar ne? Samo ravno.”

viii.
__________________

P RVO ŠTO MI JE REKLA BILO JE : “H OĆEŠ LI , MOLIM TE , UGASITI SVJETLO ?” S JEDILA JE U

skrevetu sa slušalicama iPoda nabijenima u uši i izgledala kako da ju je svjetlost stropne žarulje
zaslijepila i dezorijentirala.
Ugasio sam ga. Soba je bila praznija, kartonske kutije naslagale su se uza zid. Tanušna proljetna
kišim udarala je o prozorske klupice; vani u zamračenom dvorištu čipkasti bijeli pupoljci
rascvjetale kruške biijedjeli su uz mokru ciglu.
“Bok”, rekla je stegnuvši šake malo čvršće uz poplun.
“Bok”, rekao sam. poželjevši da ne zvučim toliko čudno.
“Znala sam da si to ti! Čula sam te u kuhinji.”
“Ma nemoj? Kako si znala da sam to ja?”
“Pa glazbenica sam! Imam izoštren sluh.”
Kad su mi se oči napokon naviknute na prigušenost, opazio sam da je manje krhka nego što je
bila kad sam je posljednji put posjetio. Kosa joj je malčice izrasla, klipse su nestale, no iscrtkana rana
još je bila vidljiva. “Kako se osjećaš?” upitao sam.
Nasmiješila se. “Pospano.” San joj se uvukao u glas, porubljen hrapavošću i slatkoćom. “Bi li ti
smetalo da podijelimo?”
“Što da podijelimo?”
Okrenula je glavu u stranu, izvadila jednu slušalicu i pružila mi je. “Slušaj.”
Sjeo sam na njezin krevet i gurnuo slušalicu u uho: onostrane harmonije, neljudske, prodorne,
poput radijskog signala iz raja.
Pogledali smo se. “Što je to?” upitao sam.
“Paaa—” pogledala je iPod -“Palestrina.”
“Aha.” Ali nije me bilo briga što je. To sam ionako čuo samo zahvaljujući kišnoj noći,
zabijeljenom drvetu kraj prozora, grmljavini, njoj.
Tišina između nas bila je sretna i začudna, povezana žicom i ledenim glasovima koji su
odjekivali jedva čujno. “Ne moramo razgovarati”, rekla je. “Ako ti se ne da.” Kapci su joj bili teški, a
glas snen i skrovit. “Svi uvijek žele razgovarati, ali ja volim šutnju.”
“Jesi li plakala?” upitao sam zagledavši se pobliže u nju.
“Nisam. A možda malo.”
Sjedili smo tako bez riječi, i nije bilo ni nevjesto ni čudno. “Odlazim”, rekla je nešto kasnije. “Jesi

83
li znao?”
“Znam. Rekao mi je.”
“Užas. Ne želim ići.” Mirisala je na sol i lijekove i još nešto, kao na onaj čaj od kamilice koji je
majka kupovala u trgovini Grace’s, travnat i sladak.
“Čini mi se draga”, rekao sam oprezno. “Valjda.”
“Valjda”, odjeknula je tužno, klizeći prstom niz rub pokrivača. “Spomenula je bazen. I konje.”
“To bi trebalo bili zabavno.”
Zbunjeno je treptala. “Možda.”
“Jašeš li?”
“Ne."
“Ni ja. Majka je jahala. Voljela je konje. Uvijek bi zastala i porazgovarala s konjima na jugu
Central Parka. Kao da su ‒“ nisam znao kako bih to rekao - “oni s njom razgovarali. Pokušali bi
okrenuti glavu prema njoj, čak i ako su imali poveze na očima.”
“Je li i tvoja majka umrla?” izrekla je plaho.
“Je.”
“Moja je umrla—” zastala je i zamislila se - “i ne sjećam se kad. Umrla je nakon proljetnih
praznika jedne godine, pa sam za praznike bila slobodna, a i cijeli tjedan nakon toga. Trebali smo ići
na izlet u Botanički vrt, ali ja nisam mogla. Nedostaje mi.”
“Kako je umrla?”
“Razboljela se. Je li i tvoja mama bila bolesna?”
“Nije. Umrla je nesretnim slučajem.” A onda - ne želeći zaglibiti u toj temi: “Ali mama je baš
voljela konje. Kad je bila mala, imala je konja koji bi ponekad bio usamljen? i katkad bi došao do
kuće i gurao glavu kroz prozor da vidi što se događa.”
“Kako se zvao?”
“Tempera.” Uživao sam kad bi mi majka pričala o stajama u Kanzasu: sovama i šišmišima
među krovnim gredama, konjima koji cvile i pušu. Poznavao sam imena svih njezinih konja i pasa
iz djetinjstva.
“Tempera! Bio je šaren?”
“Bio je pjegav, recimo. Vidio sam slike. Ponekad bi ljeti svratio do nje dok bi popodne drijemala.
Kroz zavjese bi ga čula kako diše.”
“Baš lijepo! Volim konje. Samo što—”
“Što?”
“Radije bih ostala ovdje!” Najedanput je bila na rubu suza. “Ne znam zašto moram otići.”
“Reci im da želiš ostati.” Kad su nam se dlanovi počeli dodirivati? Zašto joj je dlan tako vreo?
“Rekla sam im! Samo što svi misle da će mi ondje biti bolje.”
“Zašto?”
“Nemam pojma”, uzvratila je razdraženo. “Kažu da će biti tiše. Ali ne volim tišinu, volim kad
imam što čuti.”
“I mene će prisiliti da odem.”
Pridignula se na lakat. “Ne!” rekla je uznemireno. “Kad?”
“Ne znam. Brzo, valjda. Moram se preseliti baki i djedu.”
“Aha”, uzvratila je čeznutljivo, spuštajući se na jastuk. “Ja nemam baku i djeda.”
Provukao sam prste među njezine. “Moji nisu baš dragi.”
“Žao mi je.”
“U redu je”, rekao sam što sam normalnije mogao iako mi je srce lupalo tako snažno da sam
osjetio kako mi bilo poskakuje u jagodicama. Njezin je dlan u mojemu bio baršunast i uzavreo, tek
nezamjetno ljepljiv.
“Imaš li još koga od obitelji?” Oči su joj bile toliko tamne pod blijedim svjetlom s prozora da su
se gotovo zacrnjele.
“Ne. Zapravo—” Mogu li računati oca? “Ne.”

84
 A onda je nastupila duga tišina. I dalje su nas spajale slušalice: jedna u njezinu uhu, druga u
mojem. Školjke koje pjevuše. Zborovi anđela i biseri. Nenadano se sve previše usporilo; kao da sam
zaboravio disati kako treba; svako malo bih shvatio da zadržavam dah, a onda bih naprasito i
preglasno izdahnuo.
“Što si rekla, kakva je ovo glazba?” upitao sam samo da nešto kažem. Sneno se nasmiješila i
posegnula za šiljastom, neprivlačnom lizalicom koja se odmarala na omotaču na noćnom ormariću.
“Palestrina”, rekla je naguravajući se sa štapićem u ustima. “Visoka misa. Ili nešto slično. Sve su
skoro iste.”
“Voliš li je?” rekao sam. “Tetu?”
Promatrala me nekoliko dugih otkucaja, a zatim lizalicu pažljivo odložila na omotač i rekla:
“Čini se draga. Valjda. Ali zapravo je ne poznajem. Čudno je to.”
“Zašto moraš ići?”
“Zbog novca. Hobie ne može sve - nije mi pravi ujak. Tobožnji ujak, tako ga ona zove.”
“Da ti je barem pravi ujak”, rekao sam. “Htio bih da ostaneš.” Najedanput se uspravila, zagrlila
me i poljubila; sva mi se krv odlila iz glave u dugom luku, kao da se rušim s litice.
“Ja—” Shrvao me strah. U mojoj omamljenosti ruka je nagonski požurila obrisati poljubac - ali
ovaj nije bio vlažan ni ljigav, osjetio sam ga kako me žari duž nadlanice.
“Ne želim da odeš.”
“Ni ja ne želim otići.”
“Sjećaš li se da si me vidjela?”
“Kad?”
“Koji trenutak prije.”
“Ne.”
“Ja se tebe sjećam”, rekao sam. Moj se dlan nekako probio do njezina obraza, a onda sam ga
nespretno povukao i primorao ga uza se, stisnuo ga u šaku i gotovo sjeo na nj. “Bio sam ondje.” I
tada sam shvatio da Hobie stoji na vratima.
“Zdravo, ljubavi stara.” Iako je toplina u tom glasu uglavnom bila namijenjena njoj, osjetio sam
da je djelić pripao i meni. “Rekao sam ti da ćc se vratiti.”
“Jesi!“ rekla je priđižući se. “I evo ga.“
“I hoćeš li me ubuduće slušali?“
“Slušala sam te. Samo ti nisam povjerovala.”
Rub prozirne zavjese očešao se o prozorsku dasku. Jedva čujno s ulice je dopro zvižduk
prometa. Sjedeći na rubu njezina kreveta, osjećao sam se kao u trenutku buđenja između sna i jave
u kojem se sve stopilo i smiješalo netom prije mijene, sve u istom tekućem, euforičnom spustu:
kišna svjetlost, uzdignuta Pippa i Hobie na vratima, a njezin poljubac (s neobičnim okusom, koji bih
danas pripisao lizalici s morfijem) još uvijek ljepljiv na mojim usnama. No ne bih rekao da je morfij
bio kriv za moju bunovnost, za tu nasmiješenu ušuškanost u sreću i ljepotu. Rastali smo se
poluošamućeno (bez obećanja da će pisati; za to je očito bila preslaba), a onda sam se našao u
hodniku; odjednom medicinska sestra, glasne i nerazumljive riječi tete Margaret, Hobiejeva
umirujuća ruka na mom ramenu, snažan, umirujući pritisak, poput sidra koje me tješi da je sve u
redu. Nisam takav dodir osjetio otkako mi je majka umrla - prijateljski, stabilan u nepojmljivosti - i
poput psa lutalice koji čezne za nježnošću, iz dubine duše navrla mi je privrženost, krvavo,
nenadano, posramljujuće, suzno pouzdanje u ovo dobro mjesto, ovog sigurnog čovjeka, njemu mogu
vjerovati, nitko mi ovdje neće nauditi.
“Joj”, dreknula je teta Margaret, “zar plačeš? Vidite li vi to?” rekla je mladoj sestri (koja je
kimala, smiješila se, željela ugoditi, vidno zavedena njezinim šarmom). “Kako je sladak! Nedostajat
će ti, zar ne?” Osmijeh joj je bio širok i siguran u sebe, u svoju pravičnost. “Morat ćeš nas doći
posjetiti, apsolutno. Uvijek rado primam goste. Moji roditelji... čujte, imali su jednu od najvećih vila
u gotičkom stilu u Teksasu...”
Brbljala je i brbljala, radosno poput papige. Ali ja sam bio privržen nečemu drugom. Okus

85
Pippina poljupca - gorko-sladak i nestvaran - pratio me cijelim putem do gornjega grada, njišući me
i uljuljkujući dok sam autobusom plovio kući, topeći me od tuge i miline, ta zvjezdana bol koja me
kao zmaja izdignula nad vjetroviti grad: glavom u vlažnim oblacima, srcem u nebesima.

ix.
____________

G ROZIO SAM SE POMISLI NA NJEZIN ODLAZAK . N ISAM JE МОGАО PODNIJETI . T OG DANA KAD
se odselila (a slučajno je bio Veliki petak) probudila me bol u srcu. Promatrajući nebo iznad Avenije
Park, modro-crno i prijeteće, uzburkani svod kao s neke slike o Kalvariji, zamišljao sam kako se u to
isto mračno nebo zagledava kroz prozor zrakoplova; dok smo Andy i ja hodali prema autobusnoj
stanici, a crkvena zvona odjekivala niz cijelu Aveniju, spušteni pogledi i tegobnost ulice kao da su
odražavali i množili moju tugu zbog njezina odlaska.
“Pa Teksas je dosadan do bola”, procijedio je Andy u stanci od kihanja; oči su mu bile ružičaste i
suzne zbog peludi, pa je još više nego inače nalikovao na laboratorijskog štakora.
“Bio si?”
“Jesam - u Dallasu. Ujak Harry i teta Tess neko su vrijeme živjeli ondje. Možeš samo ići u kino, a
nikamo ne možeš pješice, netko te stalno mora voziti. Osim toga, imaju čegrtuše i smrtnu kaznu,
koju smatram primitivnom i neljudskom u devedeset osam posto slučajeva. Ali sigurno će joj ondje
biti bolje.”
“Zašto?”
“Ponajprije zbog klime”, rekao je Andy brišući nos o jedan od izglačanih pamučnih rupčića koje
je svakog jutra izvlačio iz ladice. “Konvalescenti se bolje oporave u toplom. Zato se djed Van der
Pleyn preselio u Palm Beach.”
Šutio sam. Znao sam da je Andy odan; imao sam povjerenja u njega, cijenio sam njegovo
mišljenje, no razgovor s njim ponekad je nalikovao na komunikaciju s računalnim programom koji
oponaša ljudske reakcije.
“Ako bude u Dallasu, svakako mora posjetiti Prirodoslovni muzej. Iako mislim da je premalen i
zastario. U IMAX-u u kojem sam bio nisu čak imali ni 3D. A i dodatno naplaćuju ulaz u planetarij,
što je smiješno s obzirom na to koliko je lošiji od Haydena.”
“Ha.” Ponekad bih se zapitao što bi moglo urušiti Andyjevu tvrđavu matematičkog štreberstva:
plimni val? Invazija deceptikona? Godzilla koji ruši sve redom niz Petu aveniju? Andy je bio kao
planet bez atmosfere.

x.
____________

J E LI ITKO IKAD BIO TOLIKO USAMLJEN ? K AD SAM SE VRATIO B ARBOURIMA , MEĐU GRAJU I
obilje obitelji koja nije bila moja, osjećao sam se samotnije nego obično - osobito zbog toga što mi,
kako se bližio kraj školske godine, nije bilo jasno (a nije ni Andyju) hoću li im se pridružiti u
ljetnikovcu u Maineu. Gospođa Barbour svojom je znakovitom istančanošću uspjela izbjeći tu temu
čak i uz silne kartonske kutije i otvorene kovčege koji su nicali po kući; gospođa Barbour i najmlađa
djeca jako su se veselili ljetu, ali Andyja je sve to iskreno zgražalo. “Sunce i zabava“, dobacio je
prijezirno, gurkajući naočale (nalik mojima, samo puno deblje) preko hrpta nosa. “Ti ćeš barem kod
bake i djeda biti na suhom. Imat ćeš toplu vodu. I internet.”
“Nije mi te žao.”
“Pa ako budeš morao ići s nama, vidjet ćeš kako je to. Kao u Otetom. Kad ga prodaju u roblje na
onaj brod.”

86
 “A kad je prisiljen otići bogu iza nogu jezivom rođaku kojeg i ne poznaje?”
“Da, palo mi je to na pamet”, uzvratio je Andy ozbiljno, okrenuvši se na stolcu. “Barem ne kuju
zavjeru da te koknu - ionako nema nasljedstva u igri.”
“Nema ni blizu.”
“Znaš li što bih ti savjetovao?”
“Ne, što?”
“Moj ti je savjet”, rekao je Andy češući nos gumicom na olovci, “da se ubiješ od truda kad dođeš
u novu školu u Maryland. U prednosti si - preskočio si razred. To znači da ćeš maturirati sa
sedamnaest. Ako daš sve od sebe, možeš se otamo izvući za četiri godine, možda čak i tri, i dobiti
stipendiju gdje god želiš.”
“Nemam tako dobre ocjene.”
“Nemaš”, uzvratio je Andy ozbiljno, “ali samo zato što ne radiš. Isto tako mislim da slobodno
možemo zaključiti da ti nova škola, gdje god bila, neće biti ovako zahtjevna.”
“Iskreno se nadam da neće.”
“Mislim - državna škola”, rekao je Andy. “Maryland, iako ne omalovažavam Maryland.
Mislim, imaju Laboratorij za primijenjenu fiziku i Institut astrofizike na Johns Hopkinsu, a da i ne
spominjem Goddardov centar za svemirske letove u Greenbeltu. U svakom je slučaju riječ o državi
koja ozbiljno surađuje s NASA-om. U kojem si postotku bio u nižim razredima?”
“Ne sjećam se.”
“Ne moraš mi reći ako ne želiš. Ali htio sam ti reći: možeš maturirati s dobrim ocjenama u
sedamnaestoj - možda čak i šesnaestoj ako zapneš - a onda možeš birati koji god koledž želiš.”
“Tri godine jako drugo traju.”
“Nama. Ali u širem smislu - to ti je sitnica. Mislim”, nastavio je Andy razborito, “sjeti se
siromašnih glupačica kao što je Sabine Ingersoll ili onaj debil James Vilkiers. Ili kurčevi Forrest
Longstreet.”
“Nisu oni siromašni. Vidio sam Villiersovog starog na naslovnici Economista.“
“Nisu, a li su šu plji kao trule grede. Mislim - Sabine jedva pruža nogu pred nogu. Da joj
obitelj nema novca i da je primorana sama se snaći, morala bi se, što ja znam, kurvati. A Longstreet -
taj bi se sakrio u kut i crknuo od gladi. Kao zamorac kojeg zaboraviš nahraniti.”
“Deprimiraš me.”
“Samo ti hoću reći - pametan si. I odrasli te vole.”
“Molim?” rekao sam sumnjičavo.
“Naravno”, uzvratio je Andy svojim usiljenim, nametljivim glasom. “Pamtiš imena, gledaš
ljude u oči, rukuješ se kad treba. U školi se svi trgaju oko tebe.”
“Da, ali—” Nisam htio reći da je to zato što mi je majka poginula.
“Ne budi glup. Izvukao bi se s ubojstvom. Dovoljno si pametan da se sam snađeš.”
“Zašto se ti onda nisi snašao u jedrenju?”
“O, dobro sam se ja snašao”, rekao je namrštivši se i okrenuvši se hiragani. “Shvatio sam da mi
preostaju još četiri ljeta u paklu, i to u najcrnjem slučaju. Tri ako mi tata dopusti da se upišem na
koledž sa šesnaest. Dva ako stisnem zube na prvoj godini pa upadnem u ljetnu školu u prirodi i na
seminar o organskoj poljoprivredi. Nakon toga nikad više neću ni kročiti na brod.”

xi.
____________

“T EŠKO JE , NAŽALOST , RAZGOVARATI S NJOM NA TELEFON ”, REKAO JE H OBIE . “N ISAM TO

očekivao. Uopće nije dobro.”
“Nije dobro?” upitao sam. Nije prošao ni tjedan, a iako mi posjet Hobieju nije bio ni na kraj
pameti, nekako se sam opet našao ondje: sjedio sam za njegovim kuhinjskim stolom i jeo već drugi
slijed, koji je na prvi pogled nalikovao na grumen crne zemlje, ali zapravo je bio slastan nered od
87
đumbira i smokava, sa šlagom i sitnim, gorkastim mrvicama narančine kore na vrhu.
Hobie je trljao oko. Kad sam stigao, zatekao sam ga kako u podrumu popravlja stolac. “Strašno
mi je sve to”, rekao je. Kosu je svezao na zatiljku, naočale objesio na lanac oko vrata. Ispod crne
radne odore, koju je skinuo i objesio na kukicu, nosio je stare samterice umrljane mineralnim
terpentinom i pčelinjim voskom i dotrajalu pamučnu košulju, čije je rukave zavrnuo do laktova.
“Margaret mi kaže da je tri sata plakala nakon što smo se u nedjelju navečer čuli.”
“Zašlo se jednostavno ne vrati?“
“Iskreno da ti kažem, rado bih sve popravio”, rekao je Hobie. Dok je tako sjedio, sposobna stasa
i namršten, naslonjen na bijeli kvrgavi dlan, nešto je u njegovim ramenima odavalo dobroćudna
zaprežnog konja ili možda radnika u krčmi na kraju predugog dana. “Htio sam otići i posjetiti je, ali
Margaret ne dopušta. Kaže da se neće prilagoditi kako treba ako se budem motao oko nje.”
“Mislim da biste svejedno trebali otići.”
Hobie je uzdignuo obrve. “Margaret je unajmila terapeuta - nekog poznatog, čini mi se, tko s
pomoću konja radi s ozlijeđenom djecom. I da, Pippa voli životinje, ali čak i da je u najboljem
zdravlju, ne bi cijelo vrijeme bila vani i jahala. Većinu života provela je na satovima glazbe i u
dvoranama. Margaret se oduševljava glazbenim programom u tamošnjoj crkvi, ali amaterski dječji
zbor sigurno je neće previše zanimati.”
Odgurnuo sam staklenu zdjelicu - koju sam počistio do zadnje kapi. “Zašto je Pippa nije prije
upoznala?” upitao sam plaho, a kad je prešutio: “Zbog novca?”
“Ne baš. Doduše - da. Imaš pravo. Novac uvijek ima neke veze s tim. Vidiš”, rekao je naslonivši
se golemim, izražajnim šakama na stol, “Weltyjev otac imao je troje djece. Weltyja, Margaret i
Pippinu majku Juliet. Sve troje s tri različite majke.”
“Aha.”
“Welty - najstariji. I mislim - najstariji sin, je li. Ali obolio je od tuberkuloze kralježnice kad mu je
bilo šest godina, dok su mu roditelji bili u Asuanu - dadilja nije shvatila koliko je stvar ozbiljna i
prekasno su ga odveli u bolnicu - bio je vrlo bistar dječak i, koliko shvaćam, naočit, ali stari
Blackwell nije podnosio slabost i nemoć. Poslao ga je u Ameriku da živi s rodbinom i gotovo više
nikad za njega nije upitao.”
“Grozno”, rekao sam zaprepašten nepravdom.
“Da. Mislim - od Margaret bi, dakako, stekao sasvim drukčiji dojam. U svakom slučaju, nakon
što su Blackwelle izopćili iz Kaira - izopćili možda i nije najbolja riječ. Kad je Naser došao na vlast,
svi su stranci morali napustiti Egipat - Weltyjev otac bavio se naftom, srećom, imao je novca i
nekretnina drugdje. Stranci iz zemlje nisu smjeli iznositi novac ni ikakvu veću vrijednost.”
“U svakom slučaju.” Posegnuo je za sljedećom cigaretom. “Malo sam skrenuo u drugu priču.
Stvar je u tome što je Welty slabo poznavao Margaret, koja je dobrih dvanaest godina mlađa.
Margaretina je majka bila Teksašanka, nasljednica, s pozamašnim vlastitim bogatstvom. To je bio
posljednji i najdulji brak starog Blackwella - velika ljubavna priča, kako Margaret rado prepričava.
Istaknut par iz Houstona - mnoštvo alkohola i privatnih aviona, safari u Africi - Weltyjev otac
obožavao je Afriku, čak i kad su ga otjerali iz Kaira, on se uvijek vraćao.”
“U svakom slučaju—” Šibica je planula, a on se zakašljao dok je izdisao oblak dima. “Margaret
je bila tatina princeza, zjenica njegova oka i sve to. No kad se sve zbroji i oduzme, on je tijekom
cijelog braka švrljao s garderobijerkama, konobaricama, kćerima prijatelja - i u jednom trenutku, a
tad mu je već bila šezdeset i koja, napravio je dijete curi iz brijačnice. I to je dijete bila Pippina
majka.”
Nisam ništa rekao. U drugom razredu nastala je strašna strka (koju je trač rubrika New York
Posta svakodnevno pobožno pratila) kad je otac jednog mojeg razrednog kolege dobio dijete sa
ženom koja nije bila Elijeva majka, što je značilo da su se mnoge majke podijelile i prestale
razgovarati dok bi nas popodne čekale ispred škole.
“Margaret je bila na koledžu, na Vassaru”, nasumice se nastavio Hobie. Iako mi se obraćao kao
odrasloj osobi (što mi je bilo drago), ta mu tema nije bila osobito ugodna. “Mislim da s ocem

88
nekoliko godina nije prozborila ni riječi. Stari Blackwell pokušao je potkupiti frizerku, ali škrtost ga
je došla glave, to jest škrtarenje prema onima koji su o njemu ovisili. I vidiš, Margaret - Margaret i
Pippina majka Juliet nikad se nisu vidjele, osim u sudnici, a Juliet je tada još bila curičak. Weltyjev
otac toliko je zamrzio frizerku da je u oporuci jasno dao do znanja da ni ona ni Juliet neće dobiti ni
centa, osim oskudne alimentacije koju je morao platiti. Ali Welty—” Hobie je ugasio cigaretu - “stari
se Blackwell premišljao oko Weltyja, ali na kraju je u oporuci ipak bio pošten prema njemu. Kroz
svu tu pravnu gungulu koja se razvlačila godinama Weltyja je strašno uznemiravalo kako je dijete
odbačeno i zanemareno. Julietina majka nije ju htjela, majčini je rođaci nisu htjeli, starije Blackwell
nikako nije htio, a Margaret i njezina majka najradije bi je bile isprašile na ulicu. A frizerka je cijelo
vrijeme ostavljala Juliet samu kod kuće kad bi odlazila na posao... kako god okreneš, loše.”
“Welty stvarno nije bio dužan podmetnuti leđa, ali bio je pun ljubavi, samac i volio je djecu.
Pozvao je Juliet, to jest “JuleeAnn” kako se tada zvala, ovamo na praznike kad joj je bilo šest
godina—”
“Ovamo? U ovu kuću?”
“Da, ovamo. Kad je ljeto došlo kraju i kad je došlo vrijeme da je pošalje kući, a ona plakala što se
mora vratiti kući i majka se nije javljala na telefon, otkazao je avionske karte i počeo se raspitivati
kako da je upiše u prvi razred. Nikad to nije bilo oslužbenjeno - bojao se da ne zamuti vodu, kako se
kaže - ali većina je bez previše pitanja pretpostavila da je to njegovo dijete. Bio je u srednjim
tridesetima, i više nego dovoljno star da joj bude otac. Što joj je u svemu bitnome i bio.”
“No kako god”, rekao je podignuvši glavu, promijenivši ton glasa. “Rekao si da bi rado vidio
radionicu. Hoćeš li da odemo dolje?”
“Molim vas”, rekao sam. “To bi bilo sjajno.” Kad sam ga zatekao dolje dok se nadvijao nad
preokrenuti stolac, uspravio se i protegnuo i rekao da bi mu baš godila stanka, ali ja uopće nisam
htio otići otamo: radionica je bila tako bogata i čarobna, poput špilje s blagom, veća nego što se
doimala izvana, osvijetljena filtriranim zrakama koje su dopirale s visokih prozora, rezbarije i
filigrani, čudnovat alat kojemu ne znam ime i prodorni, zagonetni miomirisi laka i voska. Čak i
stolac na kojem je radio - koji je sprijeda imao kozje noge s rascijepljenim papcima - nije nalikovao
na komad namještaja, nego na zatravljeno biće koje bi se u trenu moglo trznuti, skočiti mu s radnog
stola i otkasati niz ulicu.
Hobie je uzeo odoru i ponovno je navukao. Unatoč elegantnosti i pritajenoj naravi, bio je građen
poput čovjeka koji za kruh zarađuje prenoseći frižidere i tovareći kamione.
“Dobro”, rekao je vodeći me niza stube. “Trgovina iza trgovine.”
“Molim?”
Nasmijao se. “Arrière-boutique. Kupci vide samo pozornicu - lice koje prikazujemo javnosti - no
bitan se rad odvija ovdje dolje.”
“Aha”, rekao sam zagledavši se u labirint u podnožju stuba, u drvo svijetlo poput meda, drvo
tamno poput melase, svjetlucanje mjedi i pozlate i srebra pod slabom rasvjetom. Kao u Noinoj arci,
svaki je tip pokućstva prebivao među svojom vrstom: stolci sa stolcima, divani s divanima, ure s
urama, a stolovi, ormarići i komode u stavu mirno na drugom kraju prostorije. Stolovi za
blagovanje po sredini su utrli uske zavojite staze kojima se trebalo probijati. U stražnjem dijelu
prostorije zid potamnjelih starih zrcala, obješenih okvir uz okvir, svijetlio je srebrnkastim sjajem
starih plesnih dvorana i svijećama obasjanih salona.
Hobie je okrenuo glavu prema meni i opazio koliko uživam. “Voliš stare stvari?”
Kimnuo sam - istina, volio sam stare stvari iako to o sebi uopće nisam znao.
“Onda ti je kod Barbourovih sigurno zanimljivo. Siguran sam da su neki njezini komadi u stilu
kraljice Ane i Chippendalea muzejske kvalitete.”
“Da”, uzvratio sam nesigurno. “Ali ovdje je drukčije. Ljepše”, dodao sam ako me slučajno nije
shvatio.
“Kako to?”
“Mislim—” čvrsto sam zažmirio nastojeći se pribrati - “ovdje je sjajno, toliki stolci s tolikim

89
drugim stolcima... vidi se različita narav, razumijete? Mislim, onaj ondje je ‒” nisam znao kojom bih
se riječju poslužio - “pa gotovo blesav, ali na dobar način - ugodan način. A onaj ondje s dugim,
žgoljavim nogama malo je nervozniji—”
“Imaš dobro oko za pokućstvo.”
“Pa—” komplimenti bi me uvijek poljuljali, nikad nisam znao kako bi na njih odgovorio osim
da se pravim kao da ih nisam čuo - “kad su ovako poredani, vidiš kako su načinjeni. Kod
Barbourovih—” nisam znao kako bih to objasnio - “ne znam, sve me podsjeća na izloge s
prepariranim životinjama iz Prirodoslovnog muzeja.”
Kad se nasmijao, s njegova je lica nestala sva tuga i tjeskoba; njegova se dobrohotnost jasno
osjetila, zračio je njome.
“Ne, stvarno”, rekao sam, odlučan ne popustiti i dokazati što sam naumio. “Kako je ona to
složila, sam stol obasjava jedno svjetlo, a sve namješteno tako da se ne smije dirati - kao one
diorame koje stave kraj jaka ili koje već životinje da prikažu njegovo stanište. Lijepo, ali mislim—”
pokazao sam prstom na stolce poredane uza zid. “Onaj ondje je harfa, ovaj nalikuje na žlicu, a onaj
ondje—” rukom sam mahao po zraku.
“S izrezbarenim naslonom. Iako, moram li reći, najljepši je detalj na onom stolcu respald s
resicama. Ti to možda ne shvaćaš”, rekao je prije nego što sam stigao upitati što je respald, “ali učiš
već i samim time što njezino pokućstvo gledaš svaki dan - promatraš ga pod različitim
osvjetljenjem, možeš ga dotaknuti kad god želiš.” Dahom je zamaglio naočale i obrisao ih rubom
pregače. “Moraš se vratiti kući?”
“Ne moram”, rekao sam iako se već mračilo.
“Dođi onda”, rekao je. “Da te uposlimo. Treba mi pomoć s ovim stolčićem.”
“S kopitom?”
“Da, s kopitom. Na kukici visi još jedna pregača - znam da ti je prevelika, ali upravo sam ga
premazao lanenim uljem i ne bih htio da se uprljaš.”

xii.
_____________

PSIHIĆ D AVE VIŠE JE PUTA SPOMENUO KAKO BI HTIO DA PRONAĐEM KAKAV HOBI - VRIJEĐALA
me ta ideja jer su mi svi hobiji koje bi predložio (skvoš, stolni tenis, kuglanje) bili krajnje bezvezni.
Ako je mislio da će mi koja partija stolnog tenisa pomoći da prebolim majku, bio je u sasvim krivom
filmu. No kao što se moglo primijetili po praznom dnevniku koji mi je dao profesor Neuspiel iz
engleskog, prijedlogu gospođe Swanson da nakon škole krenem na satove slikanja, Enriqueovoj
ponudi da me odvede na košarkaške terene na Šestoj aveniji, pa čak i po nasumičnim pokušajima
gospodina Barboura da me zainteresira za iscrtavanje karata i pomorske zastave, mnogim je
odraslima na pamet pala ista ideja.
“Ali čime se voliš baviti u slobodno vrijeme?” upitala me gospođa Swanson u svojem jezivom,
bljedosivom uredu koji je vonjao na biljni čaj i pelin, s naslaganom hrpom izdanja časopisa
Seventeen i Teen People na stoliću i zvonkom azijskom glazbom koja je lebdjela u pozadini.
“Ne znam. Volim čitati. Gledati filmove. Igrati Age of Conquest II i Age of Conquest: Platinum
Edition. Ne znam”, ponovio sam kad nije skinula pogled s mene.
“Pa sve je to u redu, Theo”, rekla je zagledavajući se u mene zabrinuto. “Ali bilo bi lijepo kad
bismo ti mogli pronaći neku grupnu aktivnost. Nešto timsko, nešto što bi mogao raditi s drugom
djecom. Jesi li kad razmišljao o kakvom sportu?”
“Nisam.”
“Ja se bavim borilačkom vještinom aikidom. Ne znam jesi li čuo za to. To je metoda
iskorištavanja protivnikovih pokreta za samoobranu.“
Maknuo sam pogled s nje i zagledao se u rasperjani pano sa slikom Gospe od Guadalupe koji joj
je visio iznad glave.
90
 “Ili možda fotografija.” Sklopila je tirkizom nakićene dlanove na stolu. “Ako te ne zanimaju
likovni tečajevi. Doduše, moram ti reći, profesorica Sheinkopf pokazala mi je neke tvoje crteže od
lani - onu seriju krovova, sjećaš se, vodotornjeva, pogleda s krovnog prozora? Vrlo pronicavo -
znam taj pogled i uhvatio si vrlo zanimljive obrise i energiju, mislim da se poslužila riječju
“kinetika”, baš onako ljupko i žustro, presijecanja svih onih razina i kut protupožarnog stubišta.
Hoću ti reći da nema veze čime se baviš - samo se nadam da možemo pronaći neki način da se više
povežeš.”
“S čime da se povežem?” uzvratio sam glasom koji je zazvučao previše bezobrazno.
Ona se nije smela. “S drugim ljudima! I—” pokazala je na prozor - “sa svijetom oko sebe! Čuj,”
rekla je najnježnijim, hipnotički smirujućim glasom, “znam da si s majkom bio nevjerojatno blizak.
Razgovarala sam s njom. Vidjela sam vas zajedno. I točno znam koliko ti sigurno nedostaje.”
Ne, ne znate, pomislio sam zureći drsko u nju.
Čudno me pogledala. “Iznenadio bi se, Theo”, rekla je zavalivši se na naslon omotan šalom,
“kako nas male, svakodnevne sitnice mogu izvući iz očaja. No nitko to ne može učiniti za tebe. Sam
moraš potražiti otvorena vrata.“
Iako znam da je imala najbolju namjeru, njezin sam ured napustio spuštene glave, a oči su me
pekle od gnjevnih suza. Što si ta stara vještica umišlja da zna? Gospođa Swanson imala je ogromnu
obitelj - sudeći po slikama na zidu, desetak djece i tridesetak unučadi; imala je golem stan zapadno
od Central Parka, kuću u Connecticutu i nije imala pojma kako je to kad ti se sve uruši u tren oka.
Lako se njoj bilo zavaliti u udobnu hipijevsku foteljicu i razglabati o izvannastavnim aktivnostima i
otvorenim vratima.
No vrata su se nenadano otvorila i to u najneočekivanijem kutku: u Hobiejevoj radionici.
“Pomaganje” oko stolca (što se svelo na to da sam stajao kraj Hobieja dok je parao sjedalo da mi
pokaže štetu od crvotočine, nemarne popravke i druge grozote skrivene pod presvlakom) ubrzo se
pretvorilo u dva do tri dojmljiva popodneva tjedno nakon škole: označavanje staklenki, miješanje
zečjeg ljepila, razvrstavanje kutija s vodilicama za ladice (“prčkarijama”) ili samo promatranje kako
okreće noge stolaca na tokarilici. Iako je trgovinom na katu i dalje vladao mrak, a metalna su vrata i
dalje bila zaključana, u trgovini iza trgovine stolni su satovi kucali, mahagonij se sjajio, svjetlost se
kupala u zlatnim bazenima posred stolova, život podrumske menažerije nastavio je svojim putem.
Zvale su ga aukcijske kuće iz cijeloga grada, a i privatni kupci; obnavljao je pokućstvo za
Sotheby’s, za Christie’s, za Teppera, za Doylea. Nakon škole, uz pospane otkucaje podnih satova,
učio me o porama i sjaju različitih vrsta drva, o njihovoj boji, o naborima i caklini rebrastog javora i
pjenastoj zrnatosti čvorastog oraha, o težini koja se osjeti pod rukom i jedinstvenim mirisima -
“ponekad je, kad nisi siguran što je, najlakše samo onjušiti” - pikantni mahagonij, prašnjavi hrast,
crna trešnja osebujne arome i cvjetni, jantarni zadah palisandrovine. Pile i rupe za vijke, turpije i
strugalice, svijena i žličasta svrdla, vrtala i pravokutni rezovi. Učio sam o polituri i pozlati, doznao
što je čepnica, a što šip, naučio razlikovati presvlaku od prave ebanovine, newportske od
connecticutskih i philadelphijskih krijesta, kako zbog glomazna izgleda i odrezana vrha jedna
Chippendaleova komoda nije ni sluga jednoj izvijenih nogu i ižlijebljenih lajsni iz istog razdoblja te
o, kako bi on to rekao, “uzvišenim” razmjerima ladica.
Donji je kat - slabašna svjetlost, blanjevina po podu - podsjećao na staju, kao da krije
veličanstvene zvijeri koje strpljivo stoje u tmini. Hobie mi je približio životnost dobrog pokućstva
govoreći o pojedinim komadima kao o “njoj” i “njemu”, uživljujući me u mišićnu, gotovo
životinjsku narav koja sjajne komade razdvaja od njihovih krutih, nezgrapnih, uljuđenijih drugova,
zaljubljeno gladeći tamne, sjajne bokove stamenih bifea i krakatih komoda. Bio je dobar učitelj i
ubrzo me, vodeći me kroz postupak ispitivanja i usporedbe, poučio kako da prepoznam
reprodukciju: po jednoličnoj dotrajalosti (antikviteti se uvijek neravnomjerno pohabaju), po
rubovima koji su izdjeljani strojem, a ne rukom (profinjena jagodica čak i pri slabom svjetlu osjeti
strojni obrub), a ponajviše po poravnanom mrtvilu drva, nedostatku osobitog sjaja, one čarolije koju
stvore stoljetni dodiri i uporaba i nasljeđivanje s generacije na generaciju. Promišljajući o životu tih

91
starih dostojanstvenih regala i sekretera - duljih i obzirnijih nego što je ljudski - tonuo bih u mir kao
kamen u duboku vodu, pa kad bi došlo vrijeme da pođem kući, omamljeno bih i crvenih očiju
iskoračio u buku Šeste avenije, jedva znajući gdje sam.
Čak i više nego u radionici (“bolnici”, kako ju je Hobie zvao) uživao sam u Hobieju: njegovu
izmorenom osmijehu, njegovoj elegantnoj, korpulentnoj pogrbljenosti, njegovim zasukanim
rukavima i ležernoj, šaljivoj naravi, njegovoj radničkoj navici da čelo trlja unutrašnjom stranom
zgloba, njegovoj strpljivoj volji i staloženoj razumnosti. Iako su nam razgovori bili ležerni i
povremeni, bili su posve lišeni jednostavnosti. Čak je i obično “Kako si” bilo iznijansirano, iako nije
odavalo takav dojam, a moje neizbježno “Dobro” tako bi pronicavo pročitao da nisam ništa bio
primoran priznati. Iako je rijetko zabadao nos i ispitivao me, osjećao sam da me bolje razumije od
sve sile odraslih kojima je, kako je Enrique govorio, posao bio “uvući mi se u glavu”.
No više od svega volio sam ga jer me smatrao svojim drugom i ravnopravnim sugovornikom.
Nema veze što bi ponekad govorio o susjedu koji je operirao koljeno ili koncertu srednjovjekovne
glazbe koji je slušao na gornjem gradu. Kad bih mu prepričavao nešto smiješno što se dogodilo u
školi, bio je pozorna i zahvalna publika; za razliku od gospođe Swanson (koja bi se sledila i
zaprepastila kad bih se našalio) ili Davea (koji bi se zasmijuljio, ali nekako čudno i uvijek barem
trenutak prekasno), Hobie je uživao u smijehu, a ja sam uživao u pričama iz njegova života:
raskalašenim tetkama koje su se udavale pod stare dane, radoznalim redovnicama iz djetinjstva,
trećerazređnom internatu na granici s Kanadom u kojem su svi nastavnici redom bili pijanci, velikoj
kući na sjeveru države koju je otac toliko rashlađivao da su se prozori ledili iznutra, sivim
prosinačkim popodnevima čitajući Tacita i Motleyjev Uspon Nizozemske (“Oduvijek sam volio
povijest. Ceste kojima kročili nismo! Najveća mi je dječačka želja bila profesura povijesti na
Sveučilištu Notre Dame. Iako je, valjda, ovo što danas radim samo drugi vid povijesti.”) Govorio mi
je o svojem kanarincu osakaćenog oka kojeg je spasio iz Woolworth’sa, a koji ga je u djetinjstvu
svakoga jutra budio, o napadaju reumatske groznice koja ga je na šest mjeseci prikovula za krevet i
o čudnovatome malom obližnjem antikvarijatu u kojemu su stropovi bili oslikani freskama (“srušen
je, nažalost”) kamo bi često bježao od kuće. O gospođi De Peyster, usamljenoj staroj nasljednici koju
bi posjećivao poslije škole, nekadašnjoj misici Albanyja i mjesnoj povjesničarki koja je snatrila nad
Hobiejem i šopala ga biskupskim kolačem koji su joj u limenkama dopremali iz Engleske, i koja je
rado satima stajala kraj kredenca i objašnjavala Hobieju sve do zadnjeg komada porculana i koja je,
između ostaloga, imala sofu od mahagonjevine - a tobože je nekoć pripadala generalu Herkimeru -
zbog koje se i počeo zanimati za pokućstvo. (“Doduše, ne mogu zamisliti generala Harkimera
izvaljenog na tom dekadentnom komadu antičkog stila.”) O majci, koja je preminula ubrzo nakon
njegove sestrice stare tri dana, zbog čega je Hobie ostao jedinac; o mladome jezuitu, nogometnom
treneru koji je - kad ga je domaćica, izbezumljena Irkinja, nazvala da Hobiejev otac Hobieju
“remenom izbija kosti” - dojurio do njihove kuće, zasukao rukave i dobrano našaketao Hobiejeva
oca. (“Otac Keegan! Posjetio me kad sam obolio od reumatske groznice da me pričesti. Ja sam mu
bio ministrant - sve mu je bilo jasno, opazio je tragove na mojim leđima. Mnogi su svećenici u
zadnje vrijeme nevaljali prema dječacima, ali on je prema meni bio predobar - stalno se pitam što se
s njime zbilo, pokušao sam ga pronaći, ali ne ide. Otac je nazvao nadbiskupa i, što bi lupio dlanom o
dlan, otprašiše ga u Urugvaj.”) Sve je bilo posve drukčije nego kod Barbourovih, gdje bih se -
unatoč općem ozračju obzirnosti - izgubio u gužvi ili bio meta službene istrage. Osjećao sam se
bolje samo zato što sam znao da me od njega dijeli tek nešto autobusnih stanica, samo ravno niz
Petu aveniju; kad bih se noću budio u drhtavici i jezi dok bi se eksplozija nanovo sunovraćala kroza
me, ponekad bih se uspio uljuljkati u san razmišljajući o njegovoj kući, gdje bi čovjek i ne sluteći
zapao u 1850., u svijet otkucaja satova i škripavog parketa, bakrenih lonaca i kuhinjskih košara
prepunjenih repom i lukom, plamena svijeća koje bi se naherile nalijevo pod propuhom otvorenih
vrata i visokih salonskih prozora koji su se nadimali i ljuljuškali poput rasplesanih krinolina,
hladnih tihih prostorija u kojima su snivale stare stvari.
Međutim, sve mi je teže bilo objasniti kako provodim vrijeme (česta izbivanja u vrijeme večere),

92
a Andyjeva se mašta iscrpila. “Da dođem s tobom i porazgovaram s njom?” rekao je Hobie jednog
popodneva dok smo u kuhinji jeli pitu od višanja koju je kupio na tržnici. “Rado ću se upoznati s
njom. A možda bi je ti mogao pozvati ovamo.”
“Možda”, rekao sam razmislivši.
“Možda bi joj se svidio onaj Chippendaleov ladičar - znaš onaj philndelphijski, podvijena ruba.
Ali ne da ga kupi samo da ga razgleda. A ako želiš, možemo je pozvati na ručak u La Grenouille ‒”
nasmijao se “‒ ili neku ovdašnju prčvarnicu da je malo razveselimo.“
“Razmislit ću”, rekao sam i ranije se, zamišljen, uputio na autobus. Unatoč kroničnom laganju
gospođi Barbour - noćima i noćima u knjižnici, nepostojećem projektu iz povijesti - najviše bi me
bilo sram Hobieju priznati da sam prsten gospodina Blackwella predstavio kao obiteljsko naslijeđe.
No ako se Hobie upozna s gospođom Barbour, moja će laž neminovno isplivati na površinu.
Nikako to nisam mogao izbjeći.
“Gdje si bio?” obratila mi se gospođa Barbour oštro, odjevena za večeru ali bosa, izronivši iz
stražnjeg dijela stana držeći čašu džina s limelom.
Zbog nečega u njezinu držanju naslutio sam zamku. “Zapravo“, rekao sam, “bio sam u centru.
Posjetio sam maminog starog prijatelja.”
Andy se okrenuo i blijedo se zabuljio u mene.
“Stvarno?” rekla je gospođa Barbour sumnjičavo, okrznuvši Andyja pogledom. “Andy mi je
upravo rekao da opet radiš u knjižnici.”
“Večeras ne”, rekao sam s takvom lakoćom da sam i sebe iznenadio.
“Pa moram reći da mi je laknulo”, uzvratila je hladnokrvno gospoda Barbour. “S obzirom na to
da je glavna dvorana ponedjeljkom zatvorena.”
“Nisam rekao da je u glavnoj dvorani, majko.”
“Mislim da ga čak poznajete”, ispalio sam u želji da Andyja spasim od paljbe. “To jest, barem
ste čuli za njega.”
“Za koga?” rekla je gospođa Barbour kad joj je pogled ponovno dolutao do mene.
“Za prijatelja kojeg sam posjetio. Zove se James Hobart. Vodi trgovinu namještajem u centru - to
jest, ne vodi. Restaurator je.”
Spustila je obrve. “Hobart?”
“Radi za mnoge u gradu. Ponekad za Sotheby's.”
“Znači, ne bi ti smetalo da ga nazovem?”
“Ne bi”, rekao sam u obrani. “Kaže da bismo mogli na ručak. Ili, ako želite jednom svratiti do
njegove trgovine.”
“Aha”, rekla je gospođa Barbour nakon kojeg zbunjenog trenutka. Sad je ona bila zatečena. Ako
je gospođa Barbour iz kakve pobude ikad zalazila južnije od Četrnaeste ulice, ja o tome nisam imao
pojma. “Dobro. Vidjet ćemo.”
“Ne da kupite, samo da razgledate. Ima lijepih stvari.”
Trepnula je. “Naravno”, rekla je. Bila je čudno smušena - pogled joj je bio stisnut i smeten. “Pa
krasno! Sigurno će mi biti drago da se upoznamo. Poznajemo li se?”
“Mislim da ne.”
“Kako god. Andy, oprosti. Dužna sam li ispriku. I tebi, Theo.”
Meni? Nisam znao što bih rekao. Andy - koji je kradomice sisao rub palca - slegnuo je jednim
ramenom kad je odmaglila iz sobe.
“Što je bilo?” upitao sam ga tiho.
“Uzrujana je. Nema veze s tobom. Platt se vratio”, dodao je.
Kad je to spomenuo, najedanput sam zapazio prigušenu glazbu koja je dopirala s drugog kraja
stana, duboko, podsvjesno lupanje. “Zašto?” upitao sam. “Što je?”
“Nešto se dogodilo u školi.”
“Nešto loše?”
“Bogzna”, izjavio je monotonim glasom.

93
 “Je li u nevolji?”
“Pretpostavljam da je. Nitko ništa ne govori.”
“Ali što se dogodilo?”
Andyjeva grimasa govorila je: tko zna. “Bio je tu kad sam se vratio iz škole - čuli smo muziku.
Kitsey je bila uzbuđena i odjurila da ga pozdravi, ali on se izderao i zalupio joj vrata pred nosom.”
Lecnuo sam se. Kitsey je obožavala Platta.
“A onda je Majka stigla kući. Otišla je njegovu u sobu. Pa neko vrijeme telefonirala. Malo mi se
čini da je Tata na putu kući. Trebali su večerati s Ticknorovima, ali mislim da je to otpalo.“
“A što je s našom večerom?” upitao sam nakon kratke stanke. Nakon škole obično smo jeli pred
televizorom i pisali zadaću - ali s obzirom na to da se Platt vratio, da je gospodin Barbour bio na
putu kući i da su planovi pali u vodu, sve mi se više činilo da će obitelj večerati za blagovaoničkim
stolom.
Andy je, po običaju, poravnao naočale kao nervozna stara tetka, iako sam ja bio tamnokos, a on
svijetao, tek mi se sad razbistrilo da sam zbog identičnih naočala koje nam je odabrala gospođa
Barbour izgledao kao Andyjev blizanac pametnjaković - naročito kad sam načuo kako nas neke
cure iz škole zovu Braća Glupić (ili Braća Tupić - u svakom slučaju, nije bio kompliment).
“Idemo do Serendipityja na hamburger”, rekao je. “Stvarno ne želim biti kod kuće kad Tata
dođe.”
“Idem i ja svama”, najedanput je izjavila Kitsey, zatrčavši se i zaustavivši tik pred nama,
zajapurena i bez daha.
Andy i ja pogledali smo se. Kitsey čak nije htjela stajati pokraj nas na autobusnoj stanici.
“Molim vas”, cvilila je i pogledavala čas jednog, čas drugog. “Toddy je na nogometu, imam
novca za sebe, ne želim biti sama s njima, molim vas.”
“A daj”, rekao sam Andyju, a ona me okrznula zahvalnim pogledom.
Andy je gurnuo ruke u džepove. “No dobro”, rekao joj je bezizražajna lica. Bili su kao dva bijela
mišića, pomislio sam - samo što je Kitsey bila vilinska mišja princeza, slatka kao šećerna vuna, a
Andy više nalik anemičnom pehistu iz dućana s kućnim ljubimcima kojim se hrane udavi.
“Uzmi stvari. Hajde”, rekao je kad se nije ni pomaknula. “Neću te čekati. I ne zaboravi uzeti lovu
jer ne mislim plaćati tvoje.”

xiii.
______________

S LJEDEĆIH NEKOLIKO DANA NISAM IŠAO H OBIEJU IZ ODANOSTI PREMA A NDYJU IAKO SAM
bio u strašnom iskušenju zbog napetog ozračja koje se nadvilo nad kućanstvo. Andy je bio u pravu:
nikako se nije moglo dokučiti sto je Platt učinio jer su se gospodin i gospođa Barbour ponašali kao
da je sve u najboljem redu (osim što je bilo jasno da nije), a Platt nije htio ni zucnuti, već je samo
nadmeno sjedio za ručkom, a kosa mu padala preko lica.
“Vjeruj mi”, rekao je Andy, “bolje je kad si ovdje. Razgovaraju i trude se biti normalni.”
“Što misliš. Što je napravio?”
“Iskreno, ne znam. Ne želim znati.”
“Naravno da želiš.”
“Pa dobro”, uzvratio je Andy nevoljko. “Ali nemam blage veze.”
“Mislišda je varao? Krao? Žvakao žvaku u crkvi?”
Andy je slegnuo ramenima. “Zadnji put bio je u gabuli jer je nekoga opalio po licu palicom za
lakros. Ali to nije bilo ni slično ovome.“ A onda iz vedra neba: “Majka Platta najviše voli.“
“Tata najviše voli Kitsey. A mama Platta.”
“Jako voli i Toddyja”, rekao sam, a tek onda shvatio kako je to zazvučalo.
Andyjevo se lice iskrivilo. “Pomislio bih da su me zamijenili pri rođenju”, rekao je, “da toliko ne
sličim na Majku.”
94
 xiv.
_______________

I Z NEKOG MI JE RAZLOGA U TOJ NAPETOJ MEĐUIGRI ( VJEROJATNO ZATO ŠTO ME P LATTOVA

skrovita muka podsjećala na moju) palo na pamet da bih Hobieju trebao priznati za sliku ili barem
okolišajući načeti tu temu da vidim kako će reagirali. No najteže mi je bilo spomenuti to. Bila je i
dalje u stanu, točno ondje gdje sam je ostavio, u vrećici koju sam iznio iz muzeja. Kad sam je vidio
kako se odmara na kauču u dnevnoj sobi onog stravičnog popodneva kad sam se vratio kako bih
uzeo neke stvari koje su mi trebale za školu, samo sam prošao pokraj nje, izbjegavajući je uporno
kao što bih napasnog beskućnika na pločniku, i cijelo vrijeme osjećao ledeni blijedi pogled gospođe
Barbour na leđima, na našem stanu, na majčinim stvarima dok je stajala na vratima prekriženih ruku.
Nije bilo lako. Svaki put kad bih pomislio na nju, stisnulo bi me u želucu pa mi je prvi nagon bio
zakopati je što dublje i razmišljati o nečemu drugom. Nažalost, toliko sam dugo čekao da ikome išta
kažem da mi se već činilo da je prekasno da uopće progovorim o njoj. A što sam se više družio s
Hobiejem - s njegovim sakatim Hepplewhiteima i Chippendaleima, starim stvarima o kojima se
tako pomnjivo brinuo - šutnja mi je gajila sve jači osjećaj krivice. Što ako netko pronađe sliku? Što bi
se dogodilo sa mnom? Kućepazitelj je u svakom trenu mogao ući u stan - imao je ključ - a čak i da
jest, mislim da ne bi nužno nabasao na nju. Međutim, bio sam svjestan da se igram sa sudbinom
ostavljajući je u stanu jer odgađam odluku.
Ne bi mi smetalo da je vratim; da sam je mogao vratiti čarolijom, samom željom, istog bih to
trena učinio. Samo što nikako nisam uspio smisliti kako da je vratim a da ne ugrozim sebe ili nju.
Od eksplozije u muzeju cijeli je grad bio oblijepljen obavijestima da će predmeti odloženi iz bilo
kojeg razloga bili uništeni, što je u korijenu sasjeklo većinu mojih genijalnih zamisli o anonimnom
vraćanju. Svaki bi sumnjiv kovčeg ili paket prsnuo u zrak bez ikakvih pitanja.
Od svih odraslih koje sam poznavao mogao sam se povjeriti samo dvoma: Hobieju ili gospođi
Barbour. Hobie se činio kao znatno sućutniji i negrozniji izbor. Puno bih mu lakše objasnio kako
sam uopće izvukao sliku iz muzeja. Da je to bila svojevrsna pogreška. Da sam postupio po
Weltyjevim uputama; da sam imao potres mozga. Da nisam bio posve svjestan što činim. Da je
nisam htio ostaviti da tako dugo čami u samoći. No u svojem beskućničkom čistilištu činilo mi se
suludim priznati nešto što bi mnogi smatrali ozbiljnim prijestupom. A onda sam sasvim slučajno -
upravo kad sam shvatio da više ne mogu previše čekati da nešto poduzmem - u poslovnoj rubrici
Timesa ugledao sitnu crno-bijelu fotografiju slike.
Vjerojatno zbog nelagode koja je zavladala kućanstvom uslijed Plattove sramote, novine bi
povremeno pronašle put izvan radne sobe gospodina Barboura, gdje bi se rastavile i mjestimice
nicale po stranicu ili dvije. Ovi su se listovi neobično zgužvani razasuli pokraj čaše sode omotane
ubrusom (posjetnice gospodina Barboura) na stoliću u dnevnoj sobi. Članak je bio dugačak i
dosadan, o osiguravateljskoj industriji, potkraj i ubrike - o financijskim poteškoćama postavljanja
velikih izložaba u doba gospodarske klize, a osobito pri osiguranju putujućih umjetnina. No za oko
mi je zapeo potpis ispod fotografije: Češljugar, uništeno remek-djelo Carela Fabritiusa iz 1654.
Bez razmišljanja sam zasjeo u naslonjač gospodina Barboura i preletio gusti tekst u potrazi za
spomenom moje slike (već sam je smatrao svojom; ta mi se misao uvukla u glavu kao da je cijeli
život bila moja).

Pitanja međunarodnoga prava povlače se u slučajevima kulturnoga terorizma kao

što je ovaj, koji je zgrozio kako financijsku zajednicu tako i umjetnički svijet.
“Nemoguće je vrednovati gubitak čak i jednoga ovakvog komada”, ističe Murray
Mitchell, analitičar osiguravateljskog rizika iz Londona. “Osim dvanaest komada koji
su nestali i, kako se pretpostavlja, uništeni, još je 27 djela ozbiljno oštećeno, no neka se
mogu restaurirati.“ Iako to mnogi smatraju uzaludnom gestom, Baza podataka
izgubljenih umjetnina

95
 Priča se nastavila na sljedećoj stranici, no upravo se u tom trenutku u sobi pojavila gospođa
Barbour i morao sam odložiti novine.
“Theo”, rekla je. “Imam prijedlog za tebe.“
“Da?” rekao sam bojažljivo.
“Bi li htio ove godine ići s nama u Maine?”
Na trenutak sam bio toliko izvan sebe od sreće da sam se u potpunosti isključio. “Da!” rekao
sam. “Ajme. To bi bilo super!”
Čak se i ona morala nasmiješiti, malčice. “No dobro”, rekla je, “Chance će te svakako rado
upregnuti na brodu. Čini se da ove godine idemo nešto ranije - no, Chance i djeca idu ranije. Ja
ostajem u gradu srediti neke stvari, no stići ću za tjedan ili dva.”
Bio sam tako sretan da nisam znao što bih rekao.
“Vidjet ćemo kako će ti se svidjeti jedrenje. Možda ti se više omili nego Andyju. Nadajmo se, je li.”
“Misliš da će biti zabavno”, rekao je Andy čemerno kad sam dotrčao (trkom, a ne korakom)
prenijeti mu dobre vijesti. “Ali neće. Bit će ti grozno.” Bez obzira na sve, jasno sam znao koliko mu
je drago. I te je noći - prije spavanja - sjeo kraj mene na rub donjeg kreveta i ispričao mi koje će
knjige ponijeti, koje igre, koji su simptomi morske bolesti da se, ako mi tako dođe, znam izvući od
rada na palubi.

xv.
_____________

Z BOG TIH DVOSTRUKIH NOVOSTI - DOBRIH NA OBA POLJA - KLONUO SAM I OBAMRO OD
olakšanja. Ako je moja slika uništena - ako je to bila službena verzija priče - imao sam vremena
napretek da odlučim što ću. U istoj mi se čaroliji učinilo da poziv gospođe Barbour seže onkraj ljeta
i daleko u obzor, kao da cijeli Atlantski ocean razdvaja mene i djeda Deckera; ushit je bio opojan i
nije mi bilo druge nego likovati zbog odgode smrtne kazne. Znao sam da bih sliku morao predati
Hobieju ili gospođi Barbour, dati se u njihovu milost ili nemilost, ogoliti im dušu, preklinjali ih da
mi pomognu - u nekom blijedom, bistrom kutku uma znao sam da ću požaliti ako to ne učinim - no
um su mi previše preplavili Maine i jedrenje da bih o ičemu drugom razmišljao; čak mi je sinulo da
bi je možda bilo mudro još neko vrijeme zadržati, kao kakvo trogodišnje osiguranje u slučaju života
s djedom Deckerom i Dorothy. Pravi je primjer moje zapanjujuće naivnosti što sam pomislio da bih
je čak mogao prodati ako zagusti. I tako sam šutio, pratio karte i oznake s gospodinom Barbourom,
prepustio se gospođi Barbour da me odvuče u Brooks Brothers da kupim cipele za jedrenje i neke
lagane pamučne vestice za hladne noći na moru. I nisam rekao ni riječi.

xvi.
______________

“P REVIŠE OBRAZOVANJA , TO MI JE U ŽIVOTU SMETALO ”, REKAO JE HOBIE. “TAKO JE BAREM

govorio moj otac.” Bio sam u radionici s njim i pomagao mu razvrstati beskonačne komade stare
trešnje spašene iz starog pokućstva, neke crvenije, neke sklonije smeđoj, a sve kako bi pronašao
točnu nijansu koja mu je trebala da zakrpa podnožje podnoga sata na kojem je radio. “Moj je otac
imao prijevozno poduzeće” (to sam već znao; ime je bilo toliko slavno da je čak i meni bilo
poznato), “pa me ljeti i za Božić vodio na utovar kamiona - morao sam se vraški potruditi da ga
jednog dana vozim, govorio bi. Momci s utovara zašutjeli bi kao zaliveni kad bih se pojavio. Šefov
sin, znaš kako je. Nisam ih krivio jer je rad za mojeg oca bio vražja pokora. No upregnuo me tako od
četrnaeste, nakon škole i vikendom - na utovaru kutija po kiši. Katkada sam radio i u uredu -
turobnoj, mračnoj rupi, u kojoj je zimi bilo ledeno, a ljeti vrelo kao u paklu, gdje bih se nadvikivao s

96
ventilacijom. Isprva sam radio samo ljeti i za božićne praznike. A onda mi je, kad sam završio
drugu godinu koledža, najavio da mi više ne misli plaćati školarinu.”
Pronašao sam komad drva koji mi se činio kao dobra zamjena za slomljeni dio i pogurnuo ga
prema njemu. “Jeste li imali loše ocjene?”
“Nisam - dobro mi je išlo”, rekao je podignuvši drvo i zagledavši se u nj pod svjetlom, a potom
ga odloživši među moguće kandidate. “Nego, on nije išao na fakultet, a dobro je živio, zar ne? Zar
sam umišljao da sam bolji od njega? No ponajviše - maltretirao je sve oko sebe, znaš tu vrstu ljudi, a
mislim da mu je sinulo da nema boljeg načina da me drži pod svojom čizmom i da mu besplatno
crnčim. U početku—” na koji se tren zamislio nad novim komadom furnira pa ga pospremio pod
moguće - “u početku mi je govorio da ću se povući na godinu - četiri, pet, koliko god bude potrebno
- i pomučiti se za ostatak novca za školovanje. Ni novčića zarađenog nisam vidio. Živio sam kod
kuće, a on je sve spremao na poseban račun, znaš, za moje dobro. Grdno, ali pošteno, mislio sam. A
onda se - nakon što sam koje tri godine dan i noć radio za njega - priča promijenila. Odjednom—”
nasmijao se - “pa što tu nije bilo jasno? Otplaćivao sam mu prve dvije godine studija. Ništa mi nije
uštedio.”
“Grozno!” rekao sam nakon zaprepaštene stanke. Nije mi bilo jasno kako se može nasmijati
takvoj nepravdi.
“Pa—” zakolutao je očima - “bio sam još mlad i zelen, ali u tom sam trenu spoznao da će me,
ako se ne maknem, satirati dok mi se kosti ne polome od starosti. Ali - bez novca, nisam imao kamo
- što sam mogao? Razbijao sam glavu mogućnostima dok se, vidi vraga, jednog dana u uredu nije
pojavio Welty baš u trenutku kad me otac ribao. Obožavao me ponižavati pred radnicima, moj otac
- klatio bi se kao mafijaš, nabrajao mi za što mu sve dugujem novac, oduzimajući mi od - pod
navodnicima - plaće. Uskraćujući mi tobožnja primanja zbog nekog nezamislivog prekršaja. Takve
stvari.”
“A Welty - već sam ga viđao. Dolazio je u ured dogovarati prijevoz s rasprodaja imanja - stalno
je ponavljao da se zbog svojih leđa mora više potruditi da ostavi dobar dojam, da ljudi progledaju
kroz njegovu nakaznost, ali meni se odmah svidio. Čak i mojem ocu - a njemu bi se, kako bi se
reklo, rijetko tko omilio. No kako bilo, Welty je, nakon što je svjedočio tom ispadu, sljedećeg dana
nazvao mojeg oca i kazao da mu treba moja pomoć u pakiranju pokućstva koje je otkupio iz jedne
kuće. Bio sam krupan i snažan klipan, pravi radnik, mazga i pol. A eto —” Hobie se uspravio i
istegnuo ruke iznad glave - “Hobie je bio dobar klijent. I moj je otac, bog zna zašto, pristao.”
“Kuća koju smo raspremali bila je stara vila De Peysterovih. A slučaj je htio da sam staru
gospođu De Peyster dobro poznavao. Još sam kao dijete rado lutao onamo i posjećivao je - smiješna
staričica s jarko žutom vlasuljom, vrelo informacija, papiri razbacani na sve strane, poznavala je
mjesnu povijest u dušu, nevjerojatno zabavna pripovjedačica - no je li, bila je to itekakva kuća,
prepuna tiffany stakla i sjajnog pokućstva iz devetnaestog stoljeća, i mogao sam pomoći oko
podrijetla brojnih komada, bolje nego kći gospođe De Peyster, koju ni najmanje nije zanimao stolac
predsjednika McKinleyja ni bilo što takvo.”
“Onoga dana kad smo završili s kućom - bilo je oko šest popodne, bio sam prašnjav od glave do
pete - Welty je otvorio bocu vina, sjeli smo uz kutije i pili, znaš ono, goli podovi i jeka prazne kuće.
Bio sam smožđen - platio mi je na ruke, gotovinom, i zaobišao mojeg oca - kad sam mu zahvalio i
upitao ga zna li za još kakvog posla, rekao je: Čuј, upravo sam otvorio trgovinu u New Yorku i ako želiš
posao, tvoj je. Kucnuli smo u to ime, a ja sam pošao kući, kovčeg napunio uglavnom knjigama,
pozdravio se s domaćicom i sljedećeg se dana autostopom dočepao New Yorka. I nikad se nisam
osvrnuo.”
Nastupilo je zatišje. Prekapali smo po furniru: nabacane krhotine tanašne kao papir, nalik na
žetone u nekoj drevnoj igri možda iz Kine, jeziva lakoća zvuka koji bi te zaveo u neki znatno veći
muk.
“Opa”, rekao sam uočivši komad, zgrabivši ga pa ga pobjedonosno predavši njemu: istovjetna
boja, znatno bliža od svih koje je on odvojio na svoju hrpicu.

97
 Primio ga je i zagledao se u nj pod lampom. “Nije loš.“
“Što mu fali?”
“Pa vidiš—” približio je furnir podnožju sata - “za ovakav rad najhitnija je podudarnost
teksture drva. U tome je tajna. Razlike u nijansi lakše je frizirati. E sad, ovo—” podignuo je drugi
komad, vidljivo nekoliko nijansi svjetlije - “malo voska pa malo prave boje - možda. Bikromat
potaše, zerica Van Dykeove smeđe - ponekad za teksturu kojoj je teško naći podudarnost, osobito
za neke vrste oraha, amonijakom malčice potamnim novo drvo. Ali samo ako sam stvarno očajan.
Najbolje je iskoristiti drvo jednake starosti kao ono koje popravljaš, ako ga imaš pri ruci.”
“Kako ste to sve naučili?” rekao sam nakon plahe stanke.
Nasmijao se. “Baš ovako kao ti! Motajući se okolo i promatrajući. Trudeći se.”
“Welty vas je naučio?”
“Ma kakvi! On je sve dobro razumio - znao je kako se što radi. Moraš tako u ovom poslu. Imao
je vrlo pouzdano oko i često bih skočio gore i dovukao ga kad mi je trebalo drugo mišljenje. Ali prije
nego što sam se pridružio poduzeću, znao je često propustiti komade koje je trebalo obnoviti.
Mukotrpan je to rad - treba za to poseban mentalni sklop - a on za nj nije imao ni volje ni tjelesne
snage. Puno mu je draža bila nabava - znaš, aukcije - ili rad u trgovini i zapričavanje kupaca.
Svakog popodneva oko pet svratio bih gore na čaj. Izopćen iz svoje tamnice. Ovdje dolje je u stare
vlažne i pljesnive dane bilo vraški grdobno. Kad sam počeo raditi za Weltyja—” nasmijao se - “bio
je tu jedan stari, Abner Mossbank. Škripave noge, artritični prsti, slijep kao miš. Ponekad bi mu
trebala godina da komad privede kraju. Ali stajao sam uz njega i promatrao ga kako radi. Bio je
poput kirurga. Nema pitanja. Tišina kao u grobnici! Ali znao je da apsolutno sve - rad kakav drugi
nisu ni znali niti su za nj marili – visi o niti, ovaj zanat, od generacije do generacije.”
“Otac vam nikad nije dao ono što ste zaradili?”
Toplo se nasmijao. “Ni novčića! Nikad sa mnom više ni riječi nije prozborio. Bio je ogorčeni stari
jarac - pokosio ga je srčani udar usred svađe u kojoj je otpustio jednog od najstarijih zaposlenika.
Možda najslabije posjećen sprovod koji čovjek može doživjeti. Tri crna kišobrana na bljuzgi. Teško
se ne prisjetiti Ebenezera Scroogea.”
“Niste se kasnije vraćali na studij?”
“Nisam. Nisam htio. Pronašao sam što volim. I tako—” obama je dlanovima podupro križa i
protegnuo se; u pohabanoj jakni, razvučenoj i musavoj, nalikovao je na dobrohotna konjušara na
putu prema staji - “pouka priče je tko zna kamo te sve to može odvesti.“
“Koje sve?”
Nasmijao se. “Tvoje jedrenje”, rekao je zakoračivši prema ladici na kojoj su se staklenke s
pigmentom poslagale kao pomade u ljekarni; zagasito žuti kal, otrovne zelene, žeravni prah i
pougljenjena kost. “Možda to bude prijelomni trenutak. Neke ljude more tako povuče.”
“Andy pati od morske bolesti. Po brodu nosi vrećicu pa u nju povraća.”
“Pa—” poseže u teglicu acetilenski crne - “moram priznati da mene nikad nije povuklo. Kad sam
bio mali - Pjesma o starome mornaru, one Doreove ilustracije - ne, od oceana se ježim, ali nikad takvu
pustolovinu nisam doživio. Nikad ne znaš. Jer—” namrštivši čelo, tapkajući sitnu hrpicu mekog
ugljenog praha na paletu - “ni ja nisam sanjao da će mi staro pokućstvo gospođe De Peyster
prekrojiti sudbinu. Možda te očaraju rakovi samotnjaci pa se zagriješ za studij biologije mora. Ili
možda odlučiš graditi brodove, slikati more i napisati konačnu monografiju o Lusitaniji.“
“Možda”, rekao sam, skrivši ruke iza leđa. No ono čemu sam se uistinu nadao nisam se ni
usudio izreći. Čak bih i na samu pomisao zadrhtao. Jer, što je bilo posrijedi: Kitsey i Toddy
najedanput su se puno, puno bolje ponašali prema meni, kao da ih je netko povukao u stranu;
opazio sam poglede, potihe migove između gospodina i gospođe Barbour koji su mi pobudili nadu
- strašnu nadu. Ustvari, mislim da mi je Andy usadio tu ideju u misli. “Misle da mi godi tvoja
blizina”, rekao je nekidan na putu prema školi. “Da me izvlačiš iz ljušture, da sam zbog tebe
društveniji. Mislim da bi mogli objavili obiteljsku novost kad stignemo u Maine.”
“Novost?”

98
 “Ne budi balvan. Jako si im prirastao srcu - Majci naročito. A i Tati. Smatram da bi te htjeli
zadržati.”

xvii.
_______________

VOZIO SAM SE GORE AUTOBUSOM, MALČICE POSPAN, NJIŠUĆI SE UDOBNO NAPRIJED I

natrag i promatrajući mokre subotnje ulice kako jure pokraj mene. Kad sam zakoračio u stan -
promrzao od hodanja do kuće po kiši - Kitsey je dotrčala u predvorje i razjarenih se očiju, zadivljeno
zagledala u mene, kao da sam noj koji je slučajno dolutao u stan. A onda je, nakon koje tupe
sekunde, odjurila u dnevnu sobu, mlatarajući sandalama po parketu, i vrisnula: “Mama! Evo ga!”
Ukazala se gospođa Barbour. “Zdravo, Theo”, rekla je. Bila je savršeno pribrana, no nešto je u
njezinu držanju bilo suzdržano iako to nisam mogao odrediti. “Dođi. Imam iznenađenje za tebe.”
Pošao sam za njom u radnu sobu gospodina Barboura, tmurnu u nаoblačenom popodnevu, u
kojoj su se uokvirene pomorske karte i kiša koja se slijevala niz siva prozorska okna smjestile u
kazališni prizor brodskog potpalublja na olujnome moru. Na drugom kraju sobe s kožnatog se
naslonjača uspravila jedna silueta. “Bok, stari”, rekao je. “Dugo se nismo vidjeli.” Sledio sam se na
vratima. Nesumnjivo sam prepoznao glas: moj otac. Zakoračio je u slabu svjetlost s prozora. To je
uistinu bio on iako se promijenio otkako sam ga posljednji put vidio: bio je deblji, preplanuo,
podbuhla lica, u novom odijelu i s frizurom s kojom je nalikovao na konobara iz centra. U
nenadanom sam se malodušju okrenuo prema gospođi Barbour, a ona mi se vedro ali bespomoćno
nasmiješila kao da mi je htjela reći: znam, ali što ćemo?
Dok sam tako stajao nijem od šoka, uspravio se još jedan lik i progurao se pred oca. “Zdravo, ja
sam Xandra”, izrekao je grlen glas.
Preda mnom se stvorila neobična žena, tamnoputa i u dobroj formi: ravne sive oči, naborana
brončana put, uvučeni zubi s rascjepom po sredini. Iako je bila starija od majke, ili je barem tako
izgledala, nosila se kao mlada žena: crvene sandale na platformu, traperice niskog struka, širok
remen, nanosi zlatnog nakita. Kosa boje slamnate karamele bila je jako ravna i ofucana na
vrhovima; žvakala je žvaku i odisala snažnim voćnim vonjem.
“Xandra sa X”, rekla je s prizvukom šljunka u glasu. Oči su joj bile bistre i bezlične, naježene od
crne maškare, a pogled snažan, samopouzdan, nepokolebljiv. “Ne Sandra. I, Bože sveti, nikako
Sandy! To mi često kažu, pa mi se kosa diže.”
Dok je govorila, svakog sam trena bio sve zapanjeniji. Nikako je nisam mogao pojmiti: taj žeženi
glas, te mišićave ruke, kineski znak tetoviran na nožnom palcu, te duge četvrtaste nokte s
nacrtanim bijelim obrubom, te naušnice u obliku zvjezdače.
“Ovaj, baš smo prije dva sata stigli na LaGuardiju”, rekao je tata pročistivši grlo, kao da je time
sve objasnio.
Zar nas je zbog ovoga otac ostavio? Od preneraženosti sam ponovno skrenuo pogled prema
gospođi Barbour - i shvatio da je nestala.
“Theo, sad sam u Las Vegasu”, rekao je moj otac zagledavši se u zid negdje iznad moje glave. I
dalje je vladao kontroliranim, uvjerljivim glasom školovanoga glumca, no iako je zvučao nadmoćno
kao i obično, opazio sam da je i njemu nelagodno koliko i meni. “Pretpostavljam da smo trebali
nazvati, ali mislio sam da će biti jednostavnije da samo dođemo po tebe.”
“Dođete po mene?” izjavio sam nakon duge stanke.
“Reci mu, Larry”, rekla je Xandra, a potom i meni: “Trebaš biti ponosan na staroga. Stao je s
cugom. Koliko si dana već trijezan? Pedeset jedan? I to se sam sredio - nije se čak ni dao u ludaru -
detoksicirao se na kauču s košarom bombona i piksom Valiuma.”
Kako me bilo previše sram ponovno pogledati nju, a i oca, pogled mi je skrenuo prema vratima
- i susreo se s Kitsey Barbour, koja je stajala na hodniku i velikim, okruglim očima slušala sve što se
događa.
99
 “Jer, čuj, ja to jednostavno više nisam mogla trpjeti”, rekla je Xandra tonom koji je jasno davao
do znanja da je moja majka odobravala i poticala očev alkoholizam. “Mislim - moja je stara bila
frajerica koja bi povratila u čašu Canadian Cluba i onda ga svejedno popila. Pa sam mu jedne noći
rekla: Larry, neću ti reći ‘više nikad ne smiješ piti’ i iskreno mislim da su Anonimni alkoholičari
prevelika frka za tvoj problem—”
Otac je pročistio grlo i okrenuo se prema meni srdačnog izraza lica koji je obično čuvao za
neznance. Možda i jest prestao piti, ali i dalje je bio podbuhao, znojan, blago omamljen, kao da je
proteklih osam mjeseci živio na rumu i koktel sendvičima.
“Ovaj, sine", rekao je, “sišli smo s aviona i došli ravno ovamo jer hljeli smo te odmah vidjeti,
naravno...“
Čekao sam.
“... Treba nam ključ od stana.”
Sve mi se odvijalo prebrzo. “Ključ?” rekao sam.
“Ne možemo ući”, ubacila se Xandra bez uvijanja. “Već smo probali.”
“Ovako stvari stoje, Theo”, rekao je otac jasnim i ljubaznim tonom, provlačeći prste kroz kosu
kao kakav menadžer, “moram do Sutton Placea da vidim što je što. Siguran sam da je ondje nered i
netko mora ući i početi sređivati stvari.”
Da ne ostavljaš sve u jebenom neredu... Tim je riječima otac urlao na majku kad su - otprilike dva
tjedna prije nego sto je nestao - doživjeli najžešću svađu koju sam među njima ikad čuo, kad su
majčine naušnice od dijamanata i smaragda nestale iz posude s njezina noćna ormarića. Moj je otac
(zajapuren, izrugujući je u sarkastičnom falsetu) rekao da je ona kriva, da ih je vjerojatno Cinzia
uzela i tko zna koji vrag, da nije pametno tako posijati nakit okolo pa joj to možda bude pouka da
bolje pripazi na svoje stvari. Ali majka mu je - problijedivši od gnjeva kao od kreča - hladnim i
smirenim glasom objasnila da je naušnice skinula u petak navečer, a da Cinzia otad nije bila na
poslu.
Koji to kurac govoriš? drečao je otac.
Muk.
Sad sam lopov, je li? Vlastitog muža optužuješ da ti je pokrao nakit? Kakva je to bolesna nerazumnost?
Treba ti pomoć, znaš? Stvarno ti treba stručna pomoć—
Ali nisu iščezle samo naušnice. Nakon što je on odmaglio, pokazalo se da su nestale i neke
druge stvari, pa tako i gotovina i neki starinski novčići koji su pripadali njezinu ocu; majka je
promijenila brave i upozorila Cinziju i vratare da ga ne puste unutra ako bane dok je na poslu. A
sad se, naravno, sve promijenilo i ništa ga nije moglo spriječiti da uđe u stan, premeće po njezinoj
imovini i učini s njome što mu se htjedne; no dok sam tako stajao i promatrao ga i smišljao kojeg da
mu vraga kažem, bujica koječega kolala mi je mislima, a glavna među njima bila je slika. Svakog
sam božjeg dana sebi tjednima govorio da ću otići onamo i srediti stvar, da ću se nečega domisliti,
ali odgađao sam i odgađao i eto me sad.
Tata me i dalje fiksirao sa smiješkom. “Može, stari? Bi li nam mogao pomoći?” Možda više i nije
pio, ali ona stara popodnevna napetost neutažene želje za pićem još je bila tu, hrapava poput
brusnog papira.
“Nemam ključ”, rekao sam.
“Nema veze”, uzvratio je otac perolako. “Pozvat ćemo bravara. Xandra, daj mi telefon."
Misli su mi hitale. Nisam htio da uđu u stan bez mene. “Jose ili Goldie mogli bi nas pustiti
unutra“, rekao sam. “Ići ću s vama.“
“No dobro”, rekao je tata, “hajdemo onda.” Po njegovu sam tonu posumnjao da zna da sam
slagao za ključ (pohranjen na sigurnome u Andyjevoj sobi). Znao sam i da mu se ne sviđa što će se
upetljati vratari jer dobar dio tipova koji su radili u zgradi nisu imali naročito mišljenje o mojem ocu
jer su ga previše puta vidjeli u najgorem pijanstvu. No nisam skidao ravnodušan pogled s njega sve
dok nije slegnuo ramenima i okrenuo glavu.

100
 xviii.
________________

“¡HOLA, JOSE!”
“¡Bomba!” ciknuo je Jose zakoračivši unatrag od sreće kad me ugledao na pločniku; bio je
najmlađi i najveseliji vratar, uvijek bi nastojao kidnuti prije kraja smjene da odigra nogomet u
parku. “Theo! ¿Que lo que, manito?”
Njegov nezahtjevni osmijeh grubo me odgurnuo u prošlost. Sve je bilo isto: zelena tenda,
požutjeli hlad, ista ona rutava smeđa lokva koja se nakuplja u uleknuću na pločniku. Stojeći pred
secesijskim vratima - svijetli nikal, ozračen apstraktnim navalama sunca, vrata kakva bi uslužni
mladići u fedorama odgurivali u filmovima iz tridesetih - sjetio sam se svakog puta kad bih
zakoračio unutra i zatekao majku kako čekajući dizalo razvrstava poštu. Upravo pristigla s posla, u
visokim potpeticama i s aktovkom, u ruci cvijeće koje sam joj poslao za rođendan. Vidi, vidi. Moj
tajni obožavatelj ponovno napada.
Joseov je pogled produžio dalje i zaustavio se na ocu i Xandri, koji su se zadržali koji korak
dalje. “Dobar dan, gospodine Deckeru”, rekao je službenijim tonom, posegnuvši oko mene da se
rukuje s ocem: ljubazno, ali bez trunke dragosti. “Drago mi je što vas vidim.”
Moj je otac zaustio uz svoj “ugodni smiješak”, ali bio sam previše nestrpljiv i prekinuo ga:
“Jose—” razbijao sam glavu španjolskim na putu onamo, uvježbavajući rečenice u mislima - “mi
papá quiere entrar el apartamento, nosotros le necesitamos desatrancar la puerta.“ A onda sam brzo ubacio
pitanje koje sam razradio putem: “¿Vendra usted arriba con nosotros?“ Joseov je pogled brzo utekao
prema ocu i Xandri. Bio je krupan, naočit tip iz Dominikanske Republike, pomalo je podsjećao na
mladog Muhameda Alija mile duše, uvijek se zafrkavao, ali s njime nije bilo šale. Jednom je u naletu
povjerenja povukao jaknu uniforme i pokazao mi ožiljak od noža na trbuhu koji je navodno
zadobio u uličnoj tučnjavi u Miamiju.
“Nema problema”, rekao je na ležernom engleskom. Gledao je njih, ali znao sam da se obraća
meni. “Odvest ću vas gore. Je li sve u redu?”
“Je, sve OK”, odrezao je otac. Upravo je on tupio da bih trebao učiti španjolski umjesto
njemačkoga (“pa da barem netko u obitelji zna komunicirati s tim jebenim vratarima”).
Xandra, koju sam već smatrao pravom kokoši, nervozno se nasmijala i brzim, zamuckujućim
glasom rekla: “Ma da, super smo, ali let nas je iscijedio. Dug je put od Vegasa i još smo malo—” pa
zakolutala očima i zamahnula prstima da pokaže omamljenost.
“A da?” rekao je Jose. “Danas? Preko LaGuardije?” Kao i svaki vratar, Jose je bio pravi umjetnik
u čavrljanju, naročito o prometu ili vremenu, najboljem putu do zračne luke u gužvi. “Čuo sam da
su danas odgodili brojne letove, neki problemi s nosačima prtljage, sindikatom, zar ne?”
Tijekom cijele vožnje dizalom Xandra je održavala napetu dinamiku brbljanja: o tome kako je
New York prljav u usporedbi s Las Vegasom (“Da, priznajem, na zapadu je sve čišće, a valjda sam
razmažena”), o lošem sendviču od puretine koji je jela u avionu i stjuardesi koja joj je “zaboravila”
(Xandra je prstima unijela navodnike) vratiti pet dolara ostatka za vino koje je naručila.
“Joj, gospođo!” rekao je Jose, zakoračivši u hodnik i odmahujući glavom glumatajući da je
tobože ozbiljan. “Hrana u avionu, nema gore. Danas imaš sreće ako te uopće nahrane. Bit će tu
dobre hrane. Imate vijetnamsku, dobru kubansku, dobru indijsku—”
“Ne volim te začinjene.”
“Dobro, što vam srce poželi. Mi vam sve imamo. Segundito“, rekao je podignuvši prst dok je na
kolutu tragao za ključem.
Brava je popustila uz snažan škljoc, nagonski, s krvnom pravičnošću. Iako je bilo zagušljivo jer je
sve bilo zatvoreno, ushitio me nepokolebljiv miris doma: knjiga i starih sagova, sredstva za pranje
podova s mirisom limuna, tamnih svijeća s mirisom mirte koje je kupila u Barneysu.
Vrećica iz muzeja nakosila se na podu uz kauč - upravo ondje gdje sam je i ostavio, prije koliko
tjedana? Ošamućeno sam se probio i projurcao kroz stan da je zgrabim dok je Jose - malčice se

101
ispriječivši mojem iznerviranom ocu a da se to nije ni primijetilo - stajao pred vratima i prekriženih
ruku slušao Xandru. Njegov pribrani, ali blago odsutan pogled podsjetio me na onaj put kad je
jedne ledene noći tatu gotovo donio do vrata, a tata se toliko napio da je izgubio kaput. - Događa se
i u najboljim obiteljima, rekao je uz platonski smiješak, ne želeći primiti novčanicu od dvadeset
dolara koju mu je otac - nesuvisao, ispovraćana sakoa, izgreben i prljav kao da se valjao po pločniku
- silom naguravao u lice.
“Ja sam zapravo sa zapadne obale?“ govorila je Xandra. “S Floride?” Opet nervozni smijeh -
isprekidan, praskav, “Tačnije, iz West Palma.“
“S Floride, kažete?” čuo sam Joseovu opasku. “Dolje je krasno.”
“Je, super je. U Vegasu barem imamo sunca - ne znam bih li mogla preživjeti ove zime,
pretvorila bih se u sigu—”
Čim sam podignuo vrećicu, shvatio sam da je prelagana - gotovo prazna. Gdje je slika? Iako sam
gotovo oslijepio od panike, nisam se zaustavio, već sam na autopilotu produžio niz hodnik, natrag
do svoje sobe, a u glavi mi je zujalo i drobilo se dok sam hodao—
Odjednom mi je - kroz nepovezana sjećanja na tu noć - sinulo. Vrećica je bila mokra. Nisam htio
ostaviti sliku u mokroj vrećici da se upljesnivi ili otopi, pa sam je - kako sam to uspio zaboraviti? -
ostavio na majčinoj komodi da je ugleda čim stigne kući. Brzo sam, ne zaustavljajući se, ispustio
vrećicu na hodniku pred zatvorenim vratima svoje sobe i krenuo prema majčinoj, omamljen od
straha, priželjkujući da mi otac nije za petama, ali previše ustrašen da se okrenem i pogledam.
Iz dnevne sam sobe čuo kako Xandra govori: “Dam se kladiti da na ulici vidite puno slavnih,
ha?”
“O, da. Le Bron, Dan Aykroyd, Tara Reid, Jay-Z, Madonna...”
Majčina je spavaća soba bila zamračena i hladna, a slabašan, gotovo neprimjetan miris njezina
parfema bio mi je gotovo nepodnošljiv. Slika se ugnijezdila među fotografije u srebrnim okvirima -
njezini roditelji, ona, ja u svakoj dobi, konja i pasa u izobilju: očeva kobila Kreda, njemačka doga
Bruno, jazavčarka Poppy koja je uginula kad sam bio u vrtiću. Psihički se pripremivši na susret s
njezinim naočalama za čitanje na komodi, s njezinim crnim najlonkama koje su se stisnule kad ih je
objesila da se osuše, s njezinim rukopisom na kalendaru i milijun drugih neprežalivih sitnica,
podignuo sam je i gurnuo pod ruku pa odjurio u svoju sobu na drugom kraju hodnika.
Moja je soba - baš kao i kuhinja - gledala na ventilaciju i bez svjetla bila je mračna. Gnjecav
ručnik zavalio se navrh prljave odjeće na podu, gdje sam ga odbacio nakon tuširanja tog
posljednjeg jutra. Podignuo sam ga - lecnuvši se od smrada - želeći ga prebaciti preko slike dok ne
nađem neko bolje skrovište, možda u—
“Što to radiš?”
Otac je stajao na vratima, potamnjela silueta koju je pozadi obasjalo svjetlo.
“Ništa.”
Pognuo se i podignuo vrećicu koju sam odbacio u hodniku. “Što je ovo?”
“Moja torba za knjige”, rekao sam nakon stanke - iako je to očito bila mamina sklopiva torba za
tržnicu, ništa što bih ja, obični klinac, ikad odnio u školu.
Bacio ju je kroz otvorena vrata, namreškavši nos pod naletom smrada. “Fuj“, rekao je mašući
dlanom pred licem, “smrdi po ustajalim čarapama.“
Kad je rukom posegnuo unutra i upalio svjetlo, uspio sam složenim ali grčevitim pokretom
prebaciti ručnik preko slike da je (barem sam se tako nadao) ne vidi.
“Što ti je to?”
“Poster.”
“Čuj, nadam se da ne misliš vući hrpu krame u Vegas. Nema potrebe da pakiraš zimsku odjeću
- neće ti trebati, osim ponečeg za skijanje. Nećeš vjerovati kako je skijati na Tahoeu - ni blizu ovim
zaleđenim brdašcima na sjeveru.”
Osjećao sam da bih trebao odgovoriti, osobito zato što mu je ovo bio najdulji i najljubazniji iskaz
otkako se pojavio, no nekako nisam uspijevao pribrali misli.

102
 Otac je najedanput rekao: “Nije s tvojom majkom bilo lako živjeti, znaš.” S mojeg je stola
podignuo nešto što je nalikovalo na stari test iz matematike, pregledao ga i bacio ga natrag. “Nikad
nije otkrivala karte. Znaš kakva je bila. Zatvorena. Bojkotirala me. Uvijek težim putem. Igre moći,
znaš - pretjerana kontrola. Najiskrenije, a stvarno mi je to teško reći, u jednom trenutku nisam više
mogao biti u istoj sobi s njom. Mislim, ne kažem da je bila loša osoba. Samo što je ovaj tren sve u
redu, a sljedeći, bam, što sam napravio, stara dobra kazna šutnjom...”
Nisam ništa rekao - ukopao sam se, stiskao sliku omotanu pljesnivim ručnikom dok me svjetlost
bola u oči, čeznući da sam bilo gdje drugdje (u Tibetu, na jezeru Tahoe, na Mjesecu), bez povjerenja
u svoje riječi. To što je rekao o mojoj majci bila je živa istina: počesto je bila nekomunikativna, a kad
bi se uzrujala, nisi znao što joj je na pameti, ali uistinu me nije zanimala rasprava o majčinim
manama, koje su u svakom pogledu bile neznatne u usporedbi s očevima.
Otac je govorio: “...jer nemam ja što dokazivati, vidiš? U svakoj su igri dvije strane. Nije stvar u
tome tko je u pravu, a tko u krivu. I istina, priznajem, i ja sam za mnoge stvari kriv, no moram reći,
a siguran sam da si i ti toga svjestan, bila je prava majstorica u prekrajanju povijesti u svoju korist.”
Neobično mi je bilo ponovno boraviti s njime u istoj sobi, naročito zbog toga što se posve
promijenio: kao da je čak imao drukčiji miris, drukčiju težinu i teret, neku eleganciju, kao da se cijeli
premazao profinjenim centimetrom masti. “Očito mnogi brakovi tako dođu do problema -
jednostavno je postala preogorčena, znaš? Potisnuta? Iskreno, jednostavno više nisam mogao živjeti
s njom, ali bog zna da ovo nije zaslužila...”
Bogme nije, pomislio sam.
“Jer znaš u čemu je zapravo bila stvar, zar ne?” rekao je tata, naslonivši se jednim laktom
dovratak, probijajući me pogledom. “Zašto sam otišao? Htio sam podići novac s našeg zajedničkog
računa da platim porez, a njoj je puknuo film, kao da sam ga ukrao.” Pozorno me promatrao, tragao
za mojom reakcijom. “S našeg zajedničkog računa. U biti, kad je zagustilo, ona nije imala povjerenja
u mene. U vlastitog muža.”
Nisam znao što bih rekao. Tad sam prvi put čuo za porez iako su i ptice na grani znale da majka
u tatu nije imala povjerenja kad je o novcu bila riječ.
“Bože, što se ta znala duriti”, rekao je lecnuvši se poluduhovito, pobrisavši se od čela do brade.
“Oko za oko, zub za zub. Stalno je izravnavala račune. Jer, kunem ti se - ta nikad ne bi zaboravila.
Da je morala čekati dvadeset godina, vratila bi ti. I naravno, uvijek bih ja ispao negativac, a možda i
jesam negativac...”
Iako je bila sitna, slika mi je bila sve teža, a lice mi se skamenilo od nastojanja da prikrijem
nelagodu. Kako bih utišao njegov glas, počeo sam u sebi brojiti na španjolskome. Uno dos tres, cuatro
cinco seis...
Dok sam došao do dvadeset devet, već se ukazala Xandra.
“Larry”, rekla je, “ti i tvoja supruga imali ste baš lijep stan.“ Zbog načina na koji je to izrekla
malo sam se sažalio nad njom a da mi se nije nimalo omilila.
Umalo mi je pozlilo kad ju je tata primio oko struka i povukao je sebi kao da je gnječi. “Pa”,
uzvratio je skromno, “zapravo je to više njezin stan.”
To si dobro rekao, pomislio sam.
“Dođi”, rekao je tata, primivši je za ruku i odvukavši je prema majčinoj sobi, kao da me nema.
“Želim ti nešto pokazati.” Okrenuo sam se i pogledom pratio kako se udaljavaju, osjetivši nalet
mučnine od pomisli da će Xandra i moj otac prekapati po majčinim stvarima, ali s takvim
olakšanjem što su otišli da i nisam mario.
Jednim okom prateći otvorena vrata, provukao sam se do druge strane kreveta i odložio sliku
da se ne vidi. Na podu je ležao stari New York Post - onaj koji mi je hitnula naše posljednje zajedničke
subote. Evo, mali, rekla je proguravši glavu kroz vrata, odaberi film. Iako je bilo nekoliko filmova koji
bi nam se oboma svidjeli, odabrao sam matineju na filmskom festivalu posvećenom Borisu
Karloffu: Kradljivca mrtvaca. Bez pogovora je prihvatila moj odabir; spustili smo se do Film Foruma,
pogledali film, a nakon njega prošetali do Moondance Rivera na hamburger - savršeno ugodno

103
subotnje popodne, osim što je njoj na ovom svijetu bilo posljednje i grozno mi je kad god se toga
sjetim jer je (zbog mene) zadnji film koji je doživjela bio sladunjavi stari horor o truplima i
pljačkanju grobova. (Da sam odabrao film koji je htjela gledati - o pariškoj djeci tijekom Prvog
svjetskog rata koji je dobio dobre kritike - bi li nekako uspjela preživjeti? Misli su mi često upadale
u takve mračne, praznovjerne procjepe.)
Iako sam novine smatrao nepovredivima, povijesnim dokumentom, odlistao sam do sredine i
rastavio ih. Nemilosrdno sam omatao sliku, list po list, i obljepljivao ga istom trakom kojom sam
samo nekoliko mjeseci ranije zamotao majčin božićni poklon. Savršeno! rekla je, okružena bujicom
obojena papira, nagnuvši se u kućnom ogrtaču da me poljubi: tempere koje nikad neće ponijeti u
park u subotnja jutra koja nikad neće doživjeti.
Moj mi se krevet - mjedeni poljski ležaj s buvljaka, vojnički i utješan - uvijek doimao kao
najsigurnije mjesto na svijetu za skrivanje. No dok sam se sada ogledao (dotrajali stol, poster s
japanskim Godzillom, šalica s likom pingvina iz zoološkog u kojoj sam držao olovke), prolaznost
svega pogodila me kao metak; okretalo mi se u glavi od pomisli da će sve naše stvari izletjeti iz
stana, pokućstvo, srebrnina, sva majčina odjeća: haljine sa sniženja koje su još uvijek nosile etiketu,
sve one šarene balerinke i po mjeri šivane košulje s njezinim inicijalima na suvratku. Stolci i kineske
svjetiljke, stari džez na vinilu koji je kupovala u Villageu, teglice marmelade i maslina i ljutog
njemačkog senfa u hladnjaku. U kupaonici guštara miomirisnih ulja i krema, šarenih kugla za
kupanje, polupraznih bočica preskupog šampona naguranih uz rub kade (Kiehl's. Klorane,
Kérastase, majka je istodobno mijenjala pet ili šest vrsta). Kako se stan mogao doimati tako
postojanim i izdržljivim, a bio je tek scenografija koja čeka da je radnici u uniformi rastave i
odnesu?
Čim sam ušao u dnevnu sobu, suočio sam se s majčinim puloverom koji je sama odložila na
stolac, njezinim ledenoplavim priviđenjem. Školjke koje smo pokupili na plaži u Wellfleetu,
zumbuli koje je koji dan prije smrti kupila na korejskoj tržnici, stabljika zavijenih u crno i sagnjilih
preko ruba vaze. U kanti za smeće: katalozi proizvoda Dover Books i Belgian Shoes: omot bombona
Necco Wafers, njezina omiljenog slatkiša. I pulover će - znao sam to - mirisati na nju ako ga primim
i privijeni uz lice, no već mi je i pogled na nj bio nesnošljiv.
Vratio sam se u svoju sobu, popeo se na radni stolac i spustio kovčeg - mekih korica, ne prevelik
- i napunio ga do vrha čistim rubljem, čistom odjećom za školu i majicama koje su složili još u
praonici. Polegnuo sam potom sliku, a onda još jedan sloj odjeće.
Zatvorio sam kovčeg - bio je platnen i nije imao lokot - i ukopao se u mjestu. Izašao sam na
hodnik. Čuo sam kako se u majčinoj sobi ladice otvaraju i zatvaraju. Hihotanje.
“Tata”, rekao sam glasno, “idem dolje porazgovarati s Joseom.”
Glasovi su im zamrli.
“Naravno“, odgovorio je otac kroz zatvorena vrata neprirodno srdačnim tonom.
Vratio sam se po kovčeg i iznio ga iz stana, ostavivši vrata malčice odškrinuta kako bih se
mogao vratiti. Spustio sam se dizalom, ne skidajući pogled s lica koje me promatralo u zrcalu,
trudeći se svim silama ne razmišljati o Xandri kako premeće po majčinoj sobi. Je l i se viđao s njome
prije nego što nas je napustio? Osjeća li se barem malčice odvratno što joj je dopustio da gura nos u
majčine stvari?
Hodao sam prema ulaznim vratima gdje je Jose obavljao dužnost kad sam začuo glas: “Čekaj
malo!”
Okrenuvši se, ugledao sam Goldieja kako juri iz sobe za poštu.
“Theo, bože dragi, jako mi je žao”, rekao je. Stajali smo tako i gledali se neizvjestan tren ili dva, a
onda mi je nagonski, nehajno, tako čudno da je gotovo bilo smiješno, prišao i zagrlio me.
“Jako mi je žao”, ponovio je odmahujući glavom. “Bože dragi, kako se to dogodi!” Otkako se
razveo, Goldie je često radio noću i za praznike, stojeći navratima bez rukavica, držeći nezapaljenu
cigaretu, promatrajući cestu. Majka bi me katkad poslala dolje s krafnama i kavom dok je samovao
u predvorju, bez igdje ikoga osim osvijetljenog bora i električne menore, i sam u pet sati na božićno

104
jutro razvrstavao novine, a njegov me izraz lica sad podsjetio na ta umrtvljena praznična jutra, onaj
prazan pogled i blijedo, nesigurno lice u ranjivu trenutku prije nego što bi me ugledao i navukao
najsrdačniji osmijeh.
“Stalno mislim na tebe i tvoju majku”, rekao je brišući čelo. “Ay bendito. Ne znam - ne mogu ni
naslutiti kako se sad osjećaš.”
“Da”, rekao sam okrenuvši glavu, “teško je” - i iz nekog sam se razloga tim riječima stalno
vraćao kad bi mi izražavali sućut. Toliko sam ih puta ponovio da su mi već zvučale neiskreno i
pomalo prijetvorno.
“Drago mi je da si navratio”, rekao je Goldie. “Tog jutra - ja sam bio u smjeni, sjećaš se? Ovdje
ispred?”
“Naravno da se sjećam”, rekao sam, čudeći se njegovoj nuždi, kao da misli da se toga ne bih
sjetio.
“O, bože!” Dlanom je prešao preko čela, blago izbezumljen, kao da se on sam za dlaku izvukao.
“Svaki dan se toga sjetim. Još uvijek joj vidim lice, znaš, dok je ulazila u onaj taksi? Kako maše,
sretna kao dijete.”
Povjerljivo se pognuo. “Kad sam čuo da je poginula?” rekao je kao da mi otkriva veliku tajnu.
“Nazvao sam bivšu ženu, toliko sam se uzrujao.” Povukao se i zagledao u mene zadignutih obrva,
kao da je očekivao da mu neću povjerovati. Goldiejeve svađe s bivšom ženom bile su za anale.
“Mislim, nikad se skoro ne čujemo”, rekao je, “ali kome da kažem? Moram nekome, kužiš me? I
nazovem ja nju i kažem: Rosa, nećeš vjerovali. Ostali smo bez tako krasne žene iz zgrade.“
Jose je - uočivši me - osebujno živahnim korakom došetao od ulaznih vrata i pridružio se našem
razgovoru. “Gospođa Decker”, rekao je - odmahnuvši glavom od dragosti, kao da nikad takva žena
nije hodala Zemljom. “Uvijek pozdravi, uvijek se lijepo nasmiješi. Pažljiva, znaš.”
“A ne kao neki u zgradi”, rekao je Goldie, okrznuvši pogledom preko ramena. “Znaš—”
pognuo se bliže i bez glasa izrekao tu riječ - “snobovi. Oni što stoje praznih ruku, bez ičega, i čekaju
da im otvoriš vrata, na njih mislim.“
“Ona nije bila takva”, rekao je Jose, i dalje odmahujući glavom - velikim zamasima, kao kad
nadureno dijete kaže ne. “Gospođa Decker je bila prva klasa.”
“Čuj, daj pričekaj sekundu, može?” rekao je Goldie podignuvši ruku. “Odmah se vraćam.
Nemoj otići. Ne daj mu da ode”, rekao je Joseu.
“Hoćeš da ti pozovem taksi, manito?“ rekao je Jose pogledavajući kovčeg.
“Neću”, rekao sam, povirivši prema dizalu. “Jose, bi li mi ga pričuvao dok se ne vratim po
njega?”
“Naravno”, rekao je, podignuvši ga i odmjerivši mu težinu. “Rado.”
“Sam ću se vratiti po njega, može? Ne daj ga nikome drugom.“
“Naravno, kužim”, uzvratio je Jose susretljivo. Dopratio sam ga do sobe za poštu, gdje je na nj
zalijepio oznaku i zamahnuo njime na gornju policu.
“Vidiš?” rekao je. “Nikome na putu, stari moj. Ovako visoko spremamo samo pakete koji se
preuzimaju uz potpis i naše osobne stvari. Nitko ne smije predati kovčeg bez tvojeg potpisa, kužiš
me? Ni da ti je stric, rođak, nitko. Reći ću i Carlosu i Goldieju i ostalim dečkima da kovčeg smiju
dati samo tebi. Dobro?”
Kimnuo sam i upravo mu htio zahvaliti kad je pročistio grlo. “Čuj”, utišao se. “Ne želim te
zabrinjavati, ali neki su se tipovi u zadnje vrijeme raspitivali o tvojem tati.”
“Tipovi?” rekao sam nakon nesuvisle šutnje. “Tipovi” iz Joseovih usta znače samo jedno: ljudi
kojima je otac dugovao novac.
“Ne brini se. Ništa im nismo rekli. Mislim, pa starog ti nema već koliko dugo, godinu? Carlos
im je rekao da nitko od vas više ne živi ovdje i nisu se vraćali. Ali—” pogledao je prema dizalu -
“možda ti starom i nije pametno da se previše mota ovuda, kužiš me?”
Konačno sam mu zahvalio upravo kad se Goldie vratio s ogromnim smotkom novca. “Ovo je za
tebe”, rekao je pomalo melodramatično.

105
 Na trenutak mi se učinilo da sam krivo čuo. Jose se nakašljao i okrenuo glavu Na sitnom crno
bijelom televizoru u sobi za poštu (ekran mu nije bio veći od kutije CD-a) glamurozna dama s
dugim visećim naušnicama mahala je šakama i na španjolskome drečala na unezvijerenog
svećenika.
“Što se događa?” upitao sam Goldieja, koji mi je i dalje pružao novac.
“Nije ti majka rekla?”
Smeo sam se. “Što mi nije rekla?”
Izgleda da je - jednoga dana nešto prije Božića - Goldie naručio računalo i zatražio da mu se
dostavi u zgradu. Računalo je bilo za Goldiejeva sina, kojemu je trebao za školu, ali (Goldie tu i nije
bio jasan) Goldie ga zapravo nije platio ili je platio samo dio ili je bivša trebala platiti umjesto njega.
U svakom slučaju, dostavljači su računalo iznosili iz zgrade s namjerom da ga vrate u kamion kad je
naišla majka i vidjela što se zbiva.
“I platila ga, ta divna gospođa”, rekao je Goldie. “Vidjela je što se događa, otvorila novčanik i
izvadila ček. Rekla mi je: Goldie, znam da tvom sinu treba računalo radi zadaće. Daj mi da ti pomognem,
prijatelju moj, vratit ćeš mi kad budeš mogao.“
“Vidiš?” rekao je Jose ražestivši se najedanput, skrenuvši pogled s televizijskog ekrana, gdje je
žena upravo stajala na groblju i svađala se s nekim tajkunom sa sunčanim naočalama. “To je tvoja
majka učinila.” Gotovo je bijesno kimnuo prema novcu. “Sí, es verdad, bila je prva liga. Njoj je bilo
stalo do ljudi, kužiš? A većina žena? Spiskale bi to na zlatne naušnice ili parfem ili što već za sebe.”
Nije mi bilo ugodno primiti novac iz kojekakvih razloga. Čak mi je i tako smetenome priča bila
sumnjiva (kakva bi to trgovina dostavila računalo koje nije plaćeno?). Kasnije sam se zapitao: zar
sam izgledao tako bijedno da su vratari skupljali za mene? Ni dandanas ne znam odakle je taj novac
pristigao; da sam barem upitao još što, ali toliko sam bio zaprepašten tim cijelim danom (a
ponajviše nenadanom pojavom tate i Xandre) da bih jednako poslušno primio i žvaku sastruganu s
poda da mi ju je Goldie tutnuo.
“Kužiš, mene se to ne tiče”, rekao je Jose pogledavajući iznad moje glave, “ali da sam na tvojem
mjestu, ne bih nikome spominjao ovu lovu. Shvaćaš me?”
“Da, samo je spremi u džep”, rekao je Goldie. “Ne maši okolo njome. Mnogi bi te vani na ulici
skratili za glavu zbog te love.”
“Ma i mnogi u ovoj zgradi!” rekao je Jose pod napadajem smijeha.
“Ha!” uzvratio je Goldie i sam prasnuvši u smijeh, a onda rekao nešto na španjolskome što
nisam razumio.
“Cuidado”, rekao je Jose - odmahujući glavom kako samo on zna, hinjenom ozbiljnošću, ali ne
mogavši suspregnuti cerek. “Zato meni i Goldieju ne daju da radimo na istom katu“, rekao mi je.
“Moraju nas razdvojiti. Predobro nam je zajedno.“

xix.
______________

N AKON ŠTO SU SE TATA I X ANDRA UKAZALI , STVARI SU SE ODVIJALE MUNJEVITOM BRZINOM .

Te je noći tijekom večere (u nekom turističkom restoranu koji je otac na moje iznenađenje odabrao)
primio poziv od nekoga iz majčina osiguranja - čak i ovoliko godina kasnije žalim što ga nisam bolje
čuo. No u restoranu je bilo bučno, a Xandra je (između gutljaja bijelog vina - iako je on prestao piti,
ona svakako nije) naizmjence negodovala što ne smije pušiti i uvlačila me u raštrkanu priču o tome
kako se u srednjoj školi, negdje u Fort Lauderdaleu, priličila vračanju s pomoću knjige iz knjižnice.
(“To ti se zapravo zove Wieca, religija zemlje.”) Da mi je itko drugi bio sugovornik, već bih upitao
što zapravo podrazumijeva vračanje (čarolije i žrtve? šurovanje s vragom?), no nisam se ni snašao, a
ona je već produžila, kako je imala priliku studirati i žao joj je što nije (“Reći ću ti što me zanimalo.
Engleska povijest i to. Henrik Osmi, Marija kraljica Škotske”). No na kraju nije pošla na studij jer je
bila previše opsjednuta jednim tipom. “Opsjednuta”, siktala je, probijajući me oštrim, bezbojnim

106
očima.
Zašto je Xandru opsjednutost tipom spriječila u obrazovanju, nikad nisam doznao jer je otac uto
završio s razgovorom. Naručio je (i odmah sam nešto predosjetio) bocu šampanjca.
“Ne mogu to sranje sama popiti”, rekla je Xandra, sad već na drugoj čaši vina. “Zaboljet će me
glava.”
“Pa kad već ja ne mogu piti šampanjac, barem da ti popiješ”, rekao je otac zavalivši se u stolac.
Xandra je kimnula prema meni. “Daj njemu”, rekla je. “Konobaru, donesite još jednu čašu.”
“Oprostite”, uzvratio je konobar, prekaljeni Talijan koji je očito navikao nositi se s
pomahnitalim turistima. “Ne poslužujemo alkohol mlađima od osamnaest.”
Xandra je počela rovati po torbici. Nosila je smeđu haljinu koja se vezala na vratu, a ispod
jagodica namaljala rumenilo ili sjajilo ili neki smećkasti puder i jedva sam se suzdržao da ga ne
razmažem prstom.
“Hajdemo van zapaliti”, rekla je ocu. Nastupila je duga razmjena podmuklih pogleda od koje
sam se lecnuo. Xandra je ustala i - bacivši ubrus na stolac - pogledom tražila konobara. “Odlično,
nema ga“, rekla je, posegnuvši za mojom (gotovo) praznom čašom za vodu i utočila mi šampanjca.
Stigla je hrana, a ja sam si potajice dotočio šampanjca prije nego što su se vratili. “Njam!” rekla je
Xandra, zacakljena i pomalo sjajna, povlačeći kratku suknju, provlačeći se i uvukavši se natrag na
mjesto ne izvukavši stolac dokraja. Razmotala je ubrus u krilu i sebi privukla golem crveni tanjur
punjene tjestenine. “Super izgleda!”
“I moje”, rekao je tata, koji je bio izbirljiv oko talijanske hrane i prečesto bih slušao kako
prigovara zbog tjestenine preobilno natopljene rajčicom, kakva se upravo našla pred njim.
Kad su se bacili na hranu (koja je vjerojatno bila prilično ohlađena s obzirom na to koliko ih
dugo nije bilo), nastavili su s razgovorom posred rečenice. “Ali nije uspjelo”, rekao je naslonivši se i
raskalašeno se poigravao cigaretom koju nije smio zapaliti. “Tako to ide.”
“Sigurno si bio super.”
Slegnuo je ramenima. “Čak i kad si mlad”, rekao je, “opaka je to igra. Nije samo stvar talenta.
Izgled i sreća imaju veliku ulogu."
“Svejedno”, rekla je Xandra potapkavši kut usana prstom omotanim u ubrus. “Glumac. Totalno
te vidim.” Tatina je sputana glumačka karijera bila jedna od njegovih omiljenih tema, a iako je
djelovala dovoljno zainteresirano, stekao sam dojam da joj ovo nije prvi spomen.
“E sad, je li mi žao što nisam nastavio s time?” Tata je promišljao nad bezalkoholnim pivom (ili
tropostotnim? Sa svojeg mjesta nisam mogao vidjeti.) “Rekao bih da jest. To je cjeloživotno kajanje.
Volio bih da sam iskoristio svoj dar, ali nisam imao taj luksuz. Život se uplete na najčudnije načine.”
Zaglibili su duboko u svoj svijet; s obzirom na pažnju koju su mi posvetili, mogao sam slobodno
bili u Idahu, ali nisam se bunio; ovu sam priču dobro upoznao. Tata, inače fakultetska glumačka
zvijezda, kratko je živio od glume: sinkronizacije u reklamama, nešto sitnih uloga (ubijeni ženskar,
razmaženi sin šefa mafije) na televiziji i filmu. A onda je - nakon što se oženio mojom majkom - sve
palo u vodu. Imao je podugi popis razloga zašto se nije uspio probiti, iako je često znao reći: da je
majka bila malo uspješnija manekenka ili uložila više truda, imali bi dovoljno da se on posveti
glumi a da se ne mora brinuti o svakodnevnom poslu.
Tata je odgurnuo tanjur. Opazio sam da je malo pojeo - kod njega čest znak da pije ili da se
sprema popiti.
“U jednom trenutku jednostavno sam morao prerezati gubitke i maknuti se”, rekao je,
zgužvavši ubrus i bacivši ga na stol. Pitao sam se je li Xandri ispričao za Mickeyja Rourkea, kojega
je osim mene i majke smatrao glavnim krivcem za uništenje karijere.
Xandra je potegnula pozamašan gutljaj vina. “Razmišljaš li kad o tome da se vratiš glumi?”
“Razmišljam, naravno. Ali—” odmahnuo je glavom kao da se skanjuje pred besramnim
prijedlogom - “ne. U biti je odgovor ne.”
Šampanjac mi je golicao nepce - mukli, prašni mjehurići, stvoreni neke sretnije godine kad je
majka još bila živa.

107
 “Mislim, znao sam da mu se ne sviđam čim me vidio”, govorio joj je otac potiho. Znači, čula je
Mickeyja Rourkea.
Zabacila je glavu i iskapila ostatak. “Takvi tipovi ne podnose konkurenciju.”
“Mickey ovo, Mickey ono, Mickey te želi upoznati, ali istog trena kad sam zakoračio onamo,
znao sam da je gotovo.”
“Tip je očito čudak.”
“Tad nije bio. Jer, iskreno rečeno, tad se vidjela prilično velika sličnost - ne samo tjelesna, bili
smo podudarni i po stilu glume. Ili, recimo, ja sam imao klasičnu naobrazbu, imao sam raspon, ali
znao sam odraditi i Mickeyjevu mirnoću, znaš, ono tiho šaputanje—”
“Ajme, naježila sam se. Šaputanje. Jako mi se sviđa kako si to rekao.“
“Da, ali Mickey je bio zvijezda. Nije bilo mjesta za obojicu.”
Dok sam ih promatrao kako dijele krišku torte od sira poput golupčića s reklame, potonuo sam
u rumeno, nepoznato lelujanje, svjetla u blagovaonici bila su mi prejaka, lice mi je gorjelo od
šampanjca, misli su se u užarenom neredu hvatale za majku nakon smrti njezinih roditelja, kad se
morala preseliti teti Bess u kuću pokraj pruge sa smeđim tapetama i plastičnim folijama na
pokućstvu. Teta Bess - koja je sve pržila na biljnoj masti i koja je škarama izrezala majčinu haljinu jer
ju je uznemirio njezin psihodelični uzorak - bila je podebela, ogorčena, irska usidjelica koja je
napustila Katoličku crkvu radi neznatne, sulude sekte koja je vjerovala da je grijeh popiti čaj ili
aspirin. Njezine su oči - na jednoj jedinoj fotografiji na kojoj sam je vidio - bile prodorno
srebrnoplave kao majčine, samo ružičasta obruba i sulude, uglavljene u krumpirasto lice. Majka je o
tih osamnaest mjeseci s tetom Bess govorila kao o najtužnijim danima svojeg života - konji prodani,
psi razdijeljeni, dugi, uplakani oproštaji uz cestu, ruke oko Djetelinina, Kredina, Temperina i
Brunina vrata. Kad je stigla u njezinu kuću, teta Bess je rekla majci da je razmažena i da ljude koji ne
strahuju od Gospodina uvijek snađe zaslužena kazna.
“A producent, vidiš - mislim, svi su znali kakav je Mickey, baš svi, već je bio na glasu kao težak
tip—”
“Nije to zaslužila“, izrekao sam naglas, prekinuvši njihov razgovor.
Tata i Xandra zašutjeli su i pogledali me kao da sam se pretvorio u otrovnog bradavičara.
“Mislim, zašto bi to itko rekao?” Nije bilo u redu što to govorim javno, ali riječi su mi se nezvane
izlile iz usta kao da je netko pritisnuo dugme. “Bila je tako divna, zašto su svi bili grozni prema
njoj? Nije zaslužila ništa što joj se dogodilo.”
Tata i Xandra razmijenili su poglede. A onda je on zatražio račun.

xx.
_______________

Č IM SMO IZAŠLI IZ RESTORANA , LICE MI JE PLAMTJELO , U UŠIMA MI GROHOTOM TUTNJALO , A

kad sam se vratio u stan Barbourovih, nije čak bilo ni prekasno, ali nekako sam uspio posrnuti
preko stalka za kišobrane i zatreštati pri ulasku. Kad su me gospodin i gospođa Barbour ugledali,
shvatio sam (više po njihovu izrazu lica nego po vlastitu stanju) da sam pijan.
Gospodin Barbour daljinskim je ugasio televizor. “Gdje si bio?” rekao je čvrstim ali
dobrohotnim glasom.
Primio sam se za rub kauča. “Vani s tatom i—” No njezino mi se ime izgubilo, ostalo mi je samo
X.
Gospođa Barbour podignula je obrve prema mužu kao da kaže: a što sam ti rekla?
“Hajdemo u krpe, stari”, zacvrkutao je gospodin Barbour glasom koji me unatoč svemu uspio
uvjeriti da život i nije tako stravičan. “Ali nastojat ćemo da ne probudiš Andyja.”
“Nije ti zlo?” upitala je gospođa Barbour.
“Nije”, rekao sam iako mi je bilo; i dobar sam dio noći probdio u gornjem krevetu, jadan i vrteći
se dok se soba okretala oko mene, a nekoliko sam se puta trznuo uzlupana srca jer mi se učinilo da
108
je Xandra ušla u sobu i počela razgovarati sa mnom: riječi su bile nejasne, ali grubi je, isprekidani
ritam njezina glasa bio nepogrešiv.

xxi.
______________

“I”, REKAO JE GOSPODIN ВARBОUR ZA DORUČKOM SLJEDEĆEG JUTRA, PRIMIVŠI ME ZA

rame kad je izvukao stolac pokraj mene, “vesela večerica sa starim, ha?“
“Da, gospodine.” Umirao sam od glavobolje, a u želucu me stiskalo od mirisa njihova pohanog
kruha. Etta me neprimjetno uslužila šalicom kave uz dva aspirina na tanjuriću.
“U Las Vegasu, kažeš?”
“Tako je.”
“I kako donosi kruh u kuću?”
“Molim?”
“Čime se zanima ondje?”
“Chance”, rekla je gospođa Barbour neutralnim glasom.
“Pa, mislim... hoću reći”, rekao je gospodin Barbour, shvativši da je pitanje bilo malčice
nedolično sročeno, “čime se bavi?”
“Ovaj—” rekao sam - i zastao. Čime se moj otac bavi? Nisam imao pojma.
Gospoda Barbour - koju je očito zasmetalo kamo ovaj razgovor vodi - kao da je htjela nešto reći,
ali Platt se - pokraj mene - gnjevno okomio. “Kome trebam popušiti u ovoj kući da dobijem kavu?”
rekao je majci, ljuljajući se na stolcu i držeći se jednom rukom za stol.
Nastupila je stravična tišina.
“On je dobio kavu”, rekao je Platt kimnuvši prema meni. “On dođe doma pijan i on dobije
kavu?”
Nakon nove stravične tišine gospodin Barbour rekao je - tako ledenim glasom da bi čak i
gospođu Barbour posramio - “Dosta je, Parde.”
Gospođa Barbour nabrala je blijede obrve: “Chance—”
“Ne, ne dam da ga više braniš. Gubi se u sobu”, rekao je Plattu. “Istog trena.”
Svi smo sjedili i zurili u tanjure, osluškivali gnjevno odjekivanje Plattovih stopala, zaglušujuće
lupanje njegovih vrata, a onda - koju sekundu kasnije - novi prasak glasne glazbe. Do kraja jela
začula se malo koja riječ.

xxii.
_______________

M OJ OTAC - KOJI JE U SVEMU ŽURIO , UVIJEK JE JEDVA ČEKAO DA , KAKO JE GOVORIO , “KRENE U
akciju” - najavio je da u jednom tjednu planira sve srediti u New Yorku i preseliti nas troje u Las
Vegas. I držao se riječi. U osam sati u ponedjeljak ujutro u Sutton Place stigli su radnici Tvrtke za
preseljenje i počeli rastavljali stan i pakirati ga u kutije. Antikvar je došao pogledali majčine knjige o
umjetnosti, a netko je drugi došao vidjeli njezino pokućstvo - nisam se ni snašao, a moj je dom
odurnom brzinom iščezavao preda mnom. Dok sam promatrao kako zastori nestaju, kako se slike
skidaju, a sagovi motaju i odnose, prisjetio sam se animiranog filma u kojem lik gumicom izbriše
svoj stol i svjetiljku i stolac i prozor s pogledom, cijeli ugodno namješteni ured sve dok - na kraju -
gumica ne ostane visjeti u uznemirujućem moru bjeline.
Izmučen zbivanjima, ali nemoćan da ih zaustavim, vrzmao sam se okolo i promatrao kako stan
odumire komad po komad, poput pčele koja motri uništenje košnice. Na zidu iznad majčina stola
(među brojnim snimkama s ljetovanja i starim školskim slikama) visjela je crno-bijela fotografija
uslikana u Central Parku tijekom njezinih manekenskih dana. Otisak je bio vrlo oštar, a i najmanji
109
se detalj isticao s gotovo bolnom zornošću: njezine pjege, grubo tkanje kaputa, ožiljak od vodenih
kozica iznad lijeve obrve. Veselo se zagledala u nered i zbrku u dnevnoj sobi, u tatu koji je bacao
njezine papire i pakirao njezine knjige za Crveni križ, u prizor koji zasigurno nikad nije ni sanjala,
barem se tome nadam.

xxiii
_______________

MOJI SU POSLJEDNJI DANI S B ARBOUROVIMA PROLETJELI TAKO BRZO DA IH SE JEDVA SJEĆAM ,

osim strke s pranjem i kemijskim čišćenjem u zadnji tren i nekolicine užurbanih odlazaka do
vinarije na Aveniji Lexington po kartonske kutije. Crnim sam markerom ispisao egzotičnu adresu
svojeg novog doma:

Theodore Decker kod Xandre Terrell

Pustinjski put 6219
Las Vegas, NV

Andy i ja ozlovoljeno smo stajali i promišljali nad označenim kutijama u njegovoj sobi. “Kao da
se seliš na drugi planet”, rekao je.
“Otprilike.”
“Ne, ozbiljno. Ta adresa. Kao rudarska kolonija na Jupiteru. Baš me zanima kakva će li bili
škola.”
“Bog zna.”
“Mislim - možda bude ona neka iz novina. S bandama. Detektorima metala." Andyja su toliko
zlostavljali u našoj (tobože) prosvijećenoj i naprednoj školi da je u njegovim očima državna škola
bila ravna zatvoru. “Što ćeš napraviti?”
“Obrijat ću glavu valjda. Tetovirat ću se.” Svidjelo mi se što se nije ni trudio biti optimističan i
veseo zbog selidbe, za razliku od gospođe Swanson ili Davea (kojemu je vidno laknulo što više ne
mora pregovarati s djedom i Dorothy). U Aveniji Park moj se odlazak nije posebno komentirao,
osim što sam po napetu izrazu lica gospodina Barboura kad bi se spomenuli moj otac i njegova
“prijateljica” shvatio da nisam previše umislio. Osim toga, budućnost s tatom i Xandrom nije se
činila toliko lošom ni strašnom koliko neshvatljivom, poput mrlje crne tinte na vidiku.

xxiv.
_____________

“N OVA BI TI OKOLINA MOGLA GODITI ”, REKAO JE H OBIE KAD SAM GA POSJETIO PRIJE
odlaska. “Iako se toj okolini nisi nadao.” Za promjenu smo večerali u blagovaonici, sjedeći bok uz
bok na kraju stola, dovoljno dugom da za se primi dvanaest uzvanika, okruženi srebrnim peharima
i ukrasima koji su se protezali u raskošnu tamu. No osjećao sam se kao posljednje noći u našem
starom stanu na Sedmoj aveniji, kad smo majka, otac i ja sjedili na kartonskim kutijama i jeli
kinesku iz dostavljenih posudica.
Ništa nisam rekao. Bio sam jadan, a zbog odluke da patim u potaji, bio sam i šutljiv. Tijekom
cijelog tog tjeskobnog tjedna, dok su raskidali naš dom, slagali, pakirali i odvozili majčine stvari za
prodaju, čeznuo sam za tamom i spokojem Hobiejeve kuće, pregomilanim sobama i mirisom starog
drva, listića čaja i duhana, za zdjelama naranača na prozorskoj klupi i svijećama utopljenim u
voštane lokve.
“Mislim, zbog majke—” Obzirno je zastao. “Bit će to novi početak.”
Promatrao sam svoj tanjur. Spravio je janjeći сurrу s umakom od limuna koji je okusom više

110
podsjećao na Francusku nego na Indiju.
“Nije te strah?”
Podignuo sam pogled. “Čega?”
“Života s njime.”
Zamislio sam se nad tim zagledavši se u sjene ponad njegove glave. “Ne“, rekao sam, “baš i ne.”
Iz nepoznatog je razloga otac po povratku bio ležerniji, opušteniji. Nisam to mogao pripisati tome
što je digao ruke od pića jer je u pijanstvu uvijek bio tiši i vidno bujao od jada, sposoban planuti u
tren oka tako da sam se uvijek držao dobrano podalje.
“Jesi li još kome ispričao ono što si meni povjerio?”
“O—?”
Od nelagode sam spustio glavu i progutao zalogaj сиrrуја. Ustvari je bio slastan kad se
privikneš na to da zapravo nije curry.
“Mislim da više ne pije”, rekao sam u tišini koja je uslijedila. “Ako ste na to mislili. Čini se da
mu je bolje. Pa...” glas mi se izgubio od tjeskobe. “Da.”
“Što misliš o njegovoj djevojci?”
I nad tim sam se morao zamisliti. “Ne znam”, priznao sam.
Hobie je ljubazno prešutio, posegnuvši za čašom vina, ne skidajući pogled s mene.
“A ono, ne poznajem je. Nije loša, valjda. Ne razumijem zašto mu se sviđa.”
“Zašto ne?”
“Pa—” Nisam znao odakle bih krenuo. Tata je znao šarmirati “dame”, kako ih je zvao, otvarati
im vrata, dodirnuti ih ovlaš po zglobu kad bi ih u nešto uvjeravao; vidio sam kako se žene
raspadaju pred njim, a taj bih spektakl promatrao hladno, čudeći se kako ikoga uspije obmanuti
tako proziran čin. Kao da promatram mađioničara koji jeftinim trikom zavarava malu djecu. “Ne
znam. Mislio sam da će biti zgodnija.”
“Ljepota nije važna ako je draga”, rekao je Hobie.
“Da, ali nije ni draga.”
“Aha.” A potom: “Jesu li sretni zajedno?”
“Ne znam. Pa - da”, priznao sam. “Ono, više nije neprekidno ljut.” A onda, osjećajući pritisak
Hobiejeva nepostavljena pitanja: “A i došao je po mene. Mislim, nije morao. Slobodno su se mogli
izgubiti do daljnjega ako me nisu htjeli.”
Toj temi više nismo posvetili ni riječi, a večeru smo okončali razgovarajući o drugim stvarima.
No dok sam odlazio, dok smo hodali hodnikom napučenim fotografijama - pokraj Pippine sobe, u
kojoj je gorjela noćna svjetiljka, a Cosmo drijemao u podnožju njezina kreveta - rekao je, otvarajući
mi ulazna vrata: “Theo.”
“Da?”
“Imaš moju adresu i moj broj telefona.”
“Naravno.”
“Dobro onda.” Bilo mu je gotovo nelagodno kao i meni. “Sretan ti put. Pazi na se.”
“I vi”, rekao sam. Pogledali smo se.
“Dobro.”
“Dobro. Laku noć.”
Otvorio je vrata i ja sam izašao - posljednji put, pomislio sam. No iako nisam ni slutio da ću ga
ikad više vidjeti, zaključak mi nije bio ni blizu istini.

111
 II.
_________________

Kad smo najsnažniji - tko se povuče?

Najradosniji - tko pade ničice uza smijeh?
Kad se odamo najlošijemu - što nam mogu?

ARTHUR RIMBAUD

112
 Peto poglavlje

Badr al Din

i.
____________

I AKO SAM ODLUČIO OSTAVITI KOVČEG U SOBI ZA POŠTU U SVOJOJ STAROJ ZGRADI JER SAM BIO
uvjeren da će ga Jose i Goldie čuvati, kako se taj dan bližio, bio sam sve nervozniji sve dok se u
zadnjem trenu nisam odlučio vratiti iz, kako mi se danas čini, prilično glupog razloga: u strci da
sliku iznesem iz stana, u kovčeg sam nabacao i hrpu bespotrebnih stvari, uključujući i dobar dio
ljetne odjeće. I tako sam dan prije nego što me tata trebao pokupiti kod Barbourovih požurio do
Pedeset sedme s namjerom da otvorim kovčeg i uzmem koju bolju majicu s vrha.
Ondje me nije dočekao Jose, već je novi, plećati tip (Marco V., sudeći po pločici s imenom) stao
preda me i samovoljno mi zapriječio put kao kakav zaštitar, a ne vratar. “Oprosti, mogu li ti
pomoći?” upitao je.
Objasnio sam mu o kovčegu. No iako je pregledao radni dnevnik - povlačeći teškim kažiprstom
po rubrici s datumima - nije bio voljan ući unutra i skinuti mi ga s police. “A ovdje si ga ostavio
zbog?” upitao je sumnjičavo češući se po nosu.
“Jose je rekao da mogu.”
“Imaš potvrdu?”
“Nemam”, odgovorio sam nakon smetene stanke.
“E pa ne mogu ti pomoći. Nije nigdje upisan. Osim toga, pakete čuvamo samo stanarima.”
Živio sam u zgradi dovoljno dugo da znam da to nije istina, ali nisam se zbog toga namjeravao
prepirati. “Gledajte”, rekao sam, “živio sam ovdje. Poznajem i Josea i Goldieja i sve. Mislim - dajte,
molim vas”, rekao sam nakon frigidne, sumnjive stanke u kojoj sam osjetio da mi njegova
pozornost izmiče. “Ako me odvedete tamo, pokazat ću vam koji je.”
“Žao mi je. Iza smiju samo stanari i osoblje.”
“Platnen je i ima vrpcu na ručki. Na njemu piše moje prezime, vidite? Decker?” Pokazao sam na
naljepnicu koja je još uvijek stajala na našem starom sandučiću kao dokaz, upravo kad se Goldie
došetao s pauze.
“Hej! Vidi tko se vratio! Ovo je moj klinac”, rekao je Marcu V. “Poznajem ga otkako je bio
ovoliki. Što ima, Theo, frende?”
“Ništa. Mislim - pa, odlazim iz grada.”
“A da? Već u Vegas?” rekao je Goldie. Uza zvuk njegova glasa, njegov dlan na mojem ramenu
sve je najedanput bilo lako i ugodno. “Ludo mjesto za život, ha?”
“Valjda”, odgovorio sam sumnjičavo. Svi su mi stalno govorili kako će mi u Vegasu biti ludo
iako mi nije bilo jasno zašto jer nije bilo izgledno da ću vrijeme provoditi po kazinima i klubovima.
“Valjda!” Goldie je zakolutao očima i zatresao glavom svojstvenom komičnošću koju je majka u
trenucima nestašluka vjerno oponašala. “Bože dragi, znaš što? Taj grad? Sindikati... mislim, radio ti
u restoranu, hotelu... jako dobra lova gdje god da se okreneš. A vrijeme? Sunce - svaki božji dan.
Super će ti biti ondje, stari. Kad si rekao da ideš?”
“Ovaj, danas. Mislim, sutra. Zato sam htio—”
“A došao si po torbu? Sad ćemo mi to.” Na oštrom se španjolskom obratio Marcu V., koji je
spokojno slegnuo ramenima i uputio se iza u sobu za poštu.
“Dobar je dečko”, dobacio mi je Goldie u poluglasu. “Ali nema pojma da si ovdje ostavio torbu
jer je Jose i ja nismo upisali u dnevnik, kužiš me?”
Kužio sam ga. Svaki paket unesen i iznesen iz zgrade morao se službeno zabilježiti. S obzirom
113
na to da ga nisu označili ni unijeli u radni dnevnik, zaštitili su me od mogućnosti da se netko drugi
pojavi i pokuša ga preuzeti.
“Hej”, iscijedio sam s nelagodom, “hvala ti što paziš na mene...”
“Nemaš trke”, rekao je Goldie. “Hvala, stari”, zahvalio je glasno Marcu kad je donio kovčeg.
“Kao što rekoh”, nastavio je tiše; morao sam hodati ukorak s njime da ga čujem - “Marco je dobar
dečko, ali dosta se stanara žalilo da u zgradi nema dovoljno osoblja tijekom, znaš.” Značajno me
pogledao. “Mislim, Carlos taj dan nije uspio doći na posao, nije on kriv, ali dali su mu otkaz.”
“Carlosu?“ Carlos јe bio najstariji i nujsuzdržljiviji vratar, poput kakvog ostarjelog meksičkog
idola matineja, tankih brčića i posijedjelih sljepoočnica, crnih cipela usjajenih do blještavila i bijelih
rukavica bjeljih nego ijedne druge. “Carlosu su dali otkaz?”
“Znam - nevjerojatno. Trideset četiri godine—” Goldie je zamahnuo nadlanicom - “flis. A sad -
uprava odjednom jako brine o sigurnosti, novo osoblje, nova pravila, zapiši svakoga tko ulazi i
izlazi i takve stvari—”
“Kako god", rekao je kad se leđima upro o ulazna vrata i odgurnuo ih. “Daj da ti pozovem taksi,
stari. Ideš odmah u zračnu luku?”
“Ne—” rekao sam ispruživši dlan da ga zaustavim - bio sam skroz rastresen, nisam ni
primijetio što radi - ali odmahnuo mi je rukom.
“Ne, ne”, rekao je vukući kovčeg do rubnika, “sve je u redu, stari, sad ću ja to”, a ja sam se
zgrozio shvativši da je pomislio da mu ne dam da izvuče kovčeg jer nemam novca za napojnicu.
“Hej, čekaj”, rekao sam, no u istom je trenutku Goldie zazviždao i pohrlio na cestu podignute
ruke. “Ovamo! Taksi!” vikao je.
Ukopao sam se malodušno na vratima kad je taksi zanio prema pločniku. “Pogodak!” rekao je
Goldie otvorivši stražnja vrata. “Kakva procjena, ha?” Nisam ni stigao smisliti kako da ga
zaustavim a da ne ispadnem kreten, a on me već pospremio na stražnje sjedalo, smjestio kovčeg u
prtljažnik i onako prijateljski lupio po krovu.
“Sretan ti put, amigo”, rekao je zagledavši se u mene, a potom u nebo. “Uživaj u suncu za mene.
Znaš kako meni godi sunce - ja sam tropska ptica, znaš? Jedva čekam da se vratim kući u Portoriko i
popričam s pčelama. Hmmm..” pjevušio je, zažmirio i naherio glavu. “Moja sestra ima košnicu pa ih
uspavljujem pjesmom. Ima li pčela u Vegasu?"
“Ne znam”, rekao sam, oprezno opipavajući po džepu da vidim koliko novca imam.
“Ako vidiš koju pčelu, reci im da ih Goldie pozdravlja. Reci im da stižem.”
“¡Неу! Espera!” Bio je to Jose, podignute ruke - još uvijek odjeven u nogometni dres, vraćao se na
posao s utakmice u parku - klateći se prema meni, uzbibane glave, atletskoga hoda.
“Hej, manito, gibaš?” rekao je, pognuvši se i proguravši glavu kroz prozor taksija. “Pošalji nam
sliku za šupu!” Dolje u podrumu, gdje su se vratari presvlačili u uniforme, cijeli je zid bio
presvučen razglednicama i polaroidima iz Miamija i Cancuna, Portorika i Portugala, koje su stanari
i vratari godinama slali kući u Istočnu Pedeset sedmu.
“Tako je!” rekao je Goldie. “Pošalji nam sliku! Nemoj zaboraviti!”
“Pa—” Nedostajat će mi, ali učinilo mi se pederski da to tako i kažem pa sam rekao samo: “OK.
Samo pomalo.”
“I ti”, rekao je Jose uzmičućl uzdignute ruke. “Mani se kartaških stolova.“
“Čuj, mali”, rekao je taksist, “hoćeš ti da ja tebe nekamo odvezem ili što?“
“Hej, hej, lakše malo, sve OK“, rekao mu je Goldie. A meni: “Bit će sve u redu, Theo.“ Još je
jednom pljusnuo po taksiju. “Sretno, stari. Vidimo se. Čuvaj se.”

ii.
__________

“N EMOJ MI REĆI ”, REKAO JE MOJ ОТАC KAD JE SLJEDEĆEG JUTRA TAKSIJEM DOŠAO DO

114
Barbourovih po mene, “da sva ta sranja nosiš u avion.“ Jer imao sam još jedan kovčeg osim onoga
sa slikom, a taj sam od početka mislio ponijeti.
“Mislim da ćeš prekoračiti dopuštenu kilažu prtljage , ubacila se Xandra malčice histerično. Na
otrovnoj vrelini pločnika smrad njezina laka za kosu uspio je čak doprijeti i do mene. “Dopuštaju
samo određenu težinu.”
Gospoda Barbour, koja me dopratila dolje do pločnika, glatko je uzvratila: “Bit će sve u redu s
ova dva. Ja stalno putujem s viškom."
“Da, ali to košta."
“Mislim da ćete se uvjeriti da je sasvim pristojno“, rekla je gospođa Barbour. Iako je bilo rano i
nije nosila nakit ni ruž, nekako je čak i u sandalama i jednostavnoj pamučnoj haljini uspjela ostaviti
dojam besprijekorne dotjeranosti. “Možda ćete na šalteru morati doplatiti dvadeset dolara, ali to ne
bi trebao biti problem, zar ne?“
Gospođa Barbour i moj otac vrebali su se kao dvije mačke, sve dok otac nije skrenuo pogled.
Bilo me pomalo sram njegove sportske jakne, u kojoj me podsjećao na osumnjičene za reketarenje
čije slike objavljuju u Daily Newsu.
“Trebao si mi reći da imaš dva kovčega”, obrecnuo se nadureno u tišini (za mene dobrodošloj)
koja je nastupila nakon njezine korisne opaske. “Ne znam hoće li sve stati u prtljažnik.”
Stojeći na pločniku uz otvoren prtljažnik taksija, umalo mi je palo napamet da kovčeg ostavim
kod gospođe Barbour i da je kasnije nazovem i kažem što se unutra krije. No nisam ni stigao
odlučiti što bih rekao kad je plećati ruski taksist izvadio Xandrinu torbu iz prtljažnika, ubacio moj
drugi kovčegg i - uz nešto stiskanja i lupanja - uspio ga smjestiti unutra.
“Vidite, nije teško!“ rekao je zalupivši vrata prtljаžnika i brišući čelo. “Platnen je!“
“А moja ručna prtljaga!” zgrozila se Xandra.
“Nema problema, gospođo. Vozit će se sa mnom naprijed. Ili iza s vama, kako vam je draže.”
“Onda smo sve sredili“, rekla je gospođa Harbour, pognuvši se da me okrzne poljupcem, prvim
otkako sam došao k njoj, poljubac ukočenih manekenki koji je mirisao na mentol i gardenije. “Bokić,
društvo“, rekla je. “Uživajte na putu.“ Andy i ja pozdravili smo se dan ranije; iako sam znao da
tuguje što odlazim, povrijedilo me što me nije ostao otpratiti, nego je s ostatkom obitelji otputovao u
tobože prezrenu kuću u Maineu. A što se gospođe Barbour tiče: nije mi izgledala previše uzrujano
što me više neće vidjeti, a meni je iskreno pozlilo zbog odlaska.
Njezin je sivi pogled bio jasan i smiren. “Hvala vam puno, gospođo Barbour”, rekao sam. “Na
svemu. Pozdravite Andyja.”
“Hoću, svakako”, rekla je. “Bio si strašno dobar gost, Theo.” U izmaglici jutarnje vreline na
Aveniji Park stiskao sam njezin dlan još tren ili dva - pomalo sam se nadao da će mi reći da joj se
javim ako mi što zatreba - no rekla je samo: “Pa, sretno” i udijelila mi još jedan hladni poljupčić prije
nego što je uzmaknula.

iii.
______________

N ISAM MOGAO POJMITI DA NAPUŠTAM N IEW Y ORK . N IKAD U ŽIVOTU IZ GRADA NISAM
izbivao dulje od osam dana. Na putu prema zračnoj luci, dok sam kroz prozor promatrao reklame
za striptiz-barove i pravne stručnjake za odštetu koje neko vrijeme neću viđati, um mi je najedanput
zaposjela strašna pomisao. Što je sa sigurnosnom provjerom? Nisam puno letio zrakoplovom (tek
dvaput, a jednom kad sam bio u vrtiću) pa nisam ni bio siguran što sve sigurnosna provjera
obuhvaća: rendgen? Pretraživanje prtljage?
“Zar u zračnoj luci sve otvaraju?“ upitao sam plaho - a zatim ponovno jer me očito nitko nije
čuo. Sjedio sam na suvozačevu sjedalu kako bih tati i Xandri omogućio romantičnu privatnost.
“Naravno”, rekao je taksist. Bio je mesnat, stasit Sovjet: grubih crta, oznojenih rumenih obraza,

115
kao dizač utega koji se odao jelu. “A ako ne otvore, onda snimaju.”
“Čak i ako ga ja provjerim?“
“O, da“, uzvratio je uvjerljivo. “Pročešljavaju zbog eksploziva, svega. Iako je sigurno.“
“Ali—” pokušao sam smisliti kako bih sročio što želim upitati a da se ne odam, ali nisam
mogao.
“Nema brige”, rekao je vozač. “Ima tamo jako puno policije. A prije tri-četiri dana? Blokada
ceste.“
“Pa ako mene pitaš, jebeno jedva čekam da se maknem odavde”, izjavila je Xandra svojim
hrapavim glasom. Na tren sam se smeo i pomislio da se obraća meni, no kad sam se okrenuo, ona je
gledala oca.
Tata ju je primio za koljeno i rekao joj nešto pretiho da bih i ja čuo. Nosio je zatamnjene naočale,
zavalio se dok mu se glava klatila uz rub stražnjeg sjedala, a u ravnodušnosti njegova glasa bilo je
neke ležernosti i mladenaštva, nečega tajnovitog što je strujalo između njega i Xandre dok joj je
stiskao koljeno. Okrenuo sam glavu od njih i zagledao se u ničiju zemlju koja je jurila pokraj nas:
duge niske zgrade, vinarije, mehaničarske radionice, parkirališta koja ključaju na jutarnjoj žezi.
“Znaš, ne smetaju mi sedmice u broju leta”, govorila je Xandra potiho. “Ali osmice me
izbezumljuju.”
“Da, ali osam je u Kini sretan broj. Pogledaj ploču s međunarodnim letovima kad sletimo na
McCarran. Svi dolazni letovi iz Pekinga? Osam osam osam.”
“Ti i tvoja kineska mudrost.”
“Uzorci brojeva. Sve je stvar energije. Susret neba i zemlje.”
“Neba i zemlje. Kad ti to kažeš, zvuči kao čarolija.“
“I jest.”
“Ma nemoj?”
Došaptavali su se. Lica su im u retrovizoru bila luckasta i previše približena; kad sam shvatio da
će se poljubiti (što me i dalje šokiralo koliko god puta tome svjedočio), okrenuo sam se i zagledao
ravno preda se. Da već nisam znao kako je majka stradala, iskreno sam pomislio da nema te sile
koja bi me razuvjerila da je nisu ubili.

iv.
___________

D OK SMO ČEKALI PROPUSNICE ZA UKRCAJ , SKAMENIO SAM SE OD STRAHA , POSVE PRIPRAVAN

da će mi osiguranje otvoriti kovčeg i već mi ondje, u redu za prijavu, otvoriti kovčeg i otkriti sliku.
No čangrizava gospoda kuštrave kose, čijeg se lica sjećam i dandanas (molio sam boga da nas ne
zapadne kad dođe naš red), podignula je moj kovčeg na traku i ne pogledavši ga.
Dok sam pogledom pratio kako se klati u daljinu, prema nekim nepoznatim radnicima i
procedurama, osjećao sam se stjerano u kut i prestravljeno među rasvijetljenom vrevom
neznanaca-a i upadljivo, kao da svi pogledi zadiru u mene. Među takvom gustom gomilom i
mnoštvom policije nisam bio od onog dana kad je majka poginula. Naoružani pripadnici
Nacionalne garde stajali su pokraj detektora metala, spremni u maskirnim uniformama, nadzirući
rulju hladnim pogledom.
Ruksaci, aktovke, vrećice iz trgovine i kolica, glave koje poskakuju niz terminal dokle mi pogled
seže. Vukući se niz sigurnosni red, začuo sam kako netko izvikuje - moje ime, kako mi se učinilo.
Sledio sam se.
“Hajde, hajde”, rekao je tata, poskakujući iza mene na jednoj nozi, pokušavajući izuti
mokasinku, gurkajući me laktom u leđa, “što si se ukipio, kvragu, zadržavaš cijeli red—”
Prolazeći kroz detektor metala, prikovao sam pogled uz pod - odrvenjeli od straha, iščekujući
da me svakog trena netko ščepa za rame. Djeca plaču. Starci se truckaju u motoriziranim kolicima.

116
Što bi mi učinili? Bih li im uspio objasniti da nije onako kako se čini? Zamišljao sam neki ozidani
sobičak kao u filmovima, lupanje vratima, gnjevne policajce u košuljama, zaboravi, mali, ne ideš ti
nikamo.
Kad smo prošli sigurnosni šalter, u hodniku kojim je odjekivalo jasno sam razaznao odlučne
korake kako me slijede u stopu. Ponovno sam zastao.
“Nemoj mi reći”, rekao je tata - okrenuvši se i iznervirano zakolutavši očima. “Nešto si
zaboravio.”
“Nisam”, rekao sam ogledajući se. “Ja—” Iza mene nije bilo nikoga. Putnici su se slijevali niz
mene.
“Isuse, blijed je kao krpa, jebote”, rekla je Xandra. Ocu je rekla: “Je li mu dobro?”
“Ma bit će sve u redu”, rekao je otac kad se ponovno zaputio niz hodnik. “Čim se ukrca. Svima
nam je tjedan bio težak.”
“Bokte, i ja bih se usrala na njegovom mjestu”, ispalila je Xandra. “Nakon svega što je prošao.”
Otac se - vukući kovčeg na kotačiće koji mu je majka kupila za rođendan prije koju godinu -
ponovno zaustavio.
“Jadni mali”, rekao je - iznenadivši me suosjećajnim pogledom. “Nije te valjda strah?”
“Nije”, uzvratio sam prebrzo. Nikako nisam htio privlačiti ičiju pozornost ni djelovati makar
malčice sluđeno.
Pogledao me namreškavši čelo, a onda se okrenuo. “Xandra?” rekao joj je podignuvši bradu.
“Zašto mu ne bi dala onu jednu, znaš?”
“Kužim”, uzvratila je Xandra pronicavo, zabila ruku u torbu i iskopala dvije bijele pilule, velike
poput metka. Jednu je ispustila na očev ispružen dlan, a drugu dala meni.
“Hvala”, rekao je otac ubacivši je u džep jakne. “Idemo ih saprati nečime, može? Spremi to”,
rekao je kad sam je primio kažiprstom i palcem i uzdignuo je diveći se njezinoj veličini.
“Ne treba mu cijela”, rekla je Xandra primivši se za očevu nadlakticu i nagnuvši se u stranu da
namjesti remenčić na sandali.
“Dobro”, rekao je tata. Uzeo mi je pilulu, stručno je prelomio i drugu polovicu ubacio u svoj
džep dok su hodali ispred mene i za sobom povlačili prtljagu.

v.
__________

T ABLETA NIJE BILA DOVOLJNO JAKA DA ME ONESPOSOBI , ALI ME USHITILA , USREĆILA I

ritala kroz klimatizirane snove. Putnici su se došaptavali na sjedalima oko mene dok je
obestjelovljena zračna stjuardesa objavljivala rezultate promotivne tombole: večera i pića za dvoje u
hotelu Treasure Island. Uz njezino utišano obećanje utonuo sam u san u kojem sam uz svjetlost
vatre ronio zeleno začinjenim morem, natječući se s japanskom dječicom u izranjanju jastučnice od
ružičastih bisera. Cijelim je snom zrakoplov brujao gromko i zvonko i postojano kao more iako mi
se u jednom zagonetnom trenutku - dok sam ušuškan duboko pod modrom dekom, sanjajući
negdje visoko iznad pustinje - učinilo da su se motori ugasili i utihnuli, a ja sam plovio uzdignutih
prsa lišen gravitacije, ali prikovan za sjedalo, koje se kojekako otkinulo od ostalih sjedala i slobodno
plutalo kabinom.
Sručio sam se natrag u tijelo kad je zrakoplov udario o pistu i poskočio, cvileći do zaustavljanja.
“I... dobro došli na Prosjački Štap”, obratio se pilot preko interfona. “U Gradu Grijeha trenutno
je 11:47.”
Poluoslijepljen bliještanjem staklenih zidova i zrcalnih površina, vukao sam se za tatom i
Xandrom kroz terminal, omamljen brbljanjem i bljeskanjem aparata za igre na sreću i glasnom,
bezumnom glazbom koja je drečala tako rano. Zračna luka nalikovala je na smanjenu verziju Times
Squarea: nadmoćne palme, filmska platna s vatrometom, gondole i zabavljačice i pjevačice i

117
akrobati.
Dugo sam čekao da se drugi kovčeg pojavi na traci. Grizući nokte, zabuljio sam se u plakat
nasmijanog komodskog varana, oglas za atrakciju nekog kazina: “ Čeka vas više od 2000 gmazova.”
Gomilica koja je iščekivala prtljagu nalikovala je na šaroliku skupinu zalulalih pred nekim
trećerazrednim noćnim klubom: opekline od sunca, svjetlucave košulje, sitne nakićene Azijke koje
nose ogromne brendirane naočale. Traka je kružila uglavnom prazna, a tata se (vidljivo čeznući za
cigaretom) počeo rastezati, hodati gore-dolje, trljati šake o obraze kao kad bi poželio piće kad se uto
pojavio posljednji kovčeg, smeđi platneni s crvenom oznakom i šarenom vrpcom koju je majka
svezala oko ručke.
Tata je jednim dugim korakom nasrnuo naprijed i zgrabio ga prije nego što sam mu se uspio
približiti. “Već je bilo i vrijeme”, rekao je živahno, zabacivši ga na kolica za prtljagu. “Hajde, idemo
već jednom odavde.”
Iskotrljali smo se kroz automatska vrata i zabili u zid zapanjujuće vreline. Kilometri parkiranih
automobila protezali su se oko nas u svim smjerovima, prekriveni i mirni. Uperio sam pogled
preda se - kromirane su oštrice bliještale, obzor svjetlucao poput valovita stakla - kao da bih
okretanjem ili oklijevanjem prizvao kakav uniformirani organ da nam zapriječi put. Nitko nas nije
ni pogledao.
Bio sam sasvim izgubljen u blještavilu pa kad je otac stao pred novi srebrni Lexus i rekao: “Tu
smo”, posrnuo sam i gotovo pao s pločnika.
“Ovaj je vaš?” upitao sam pogledavajući ih.
“Molim?” uzvratila je Xandra koketno, cupkajući u visokim potpeticama prema suvozačevu
sjedalu dok je otac daljinskim otvarao vrata. “Ne sviđa ti se?”
Lexus? Svaki bi me dan zapanjile kojekakve značajne i beznačajne stvari koje sam hitno morao
prepričati majci, a dok sam nijemo stajao i promatrao oca kako torbe ubacuje u prtljažnik, prva mi je
misao bila: ajme, kad joj ovo ispričam. Nije ni čudo što novac nije slao kući.
Tata je zamahnuo polupopušenim Viceroyjem. “Dobro”, rekao je, “upadajte.” Pustinjski ga je
zrak magnetizirao. U New Yorku je izgledao pomalo dotrajalo i ofucano, no na lelujavoj vrelini
njegova su bijela sportska jakna i naočale u kojima je podsjećao na vodu kulta imale smisla.
Auto - koji se upalio pritiskom gumba - isprva je bio toliko tih da nisam shvatio da se krećemo.
Klizili smo tako u površnost i prostranstvo. Iako sam naviknuo drmusati se na stražnjim sjedalima
taksija, glatkoća i potištenost vožnje bila je osamljena, jeziva: smeđi pijesak, zlokobno bliještanje,
uskovitlano smeće koje šiba po ogradi od žičana pletiva. Još uvijek sam osjećao obamrlost i
lelujavost od tablete, a zbog suludih sučelja i nadizgrađenosti glavne ulice osjećao sam se kao da
smo sletjeli na drugi planet.
Xandra i tata tiho su razgovarali na prednjim sjedalima. Sad se okrenula prema meni -
pucketajući žvakom, krepka i vedra, bliješteći od nakita pod jarkim suncem. “I kako ti se čini?”
rekla je uza snažan voćni zadah.
“Ludo je”, rekao sam - promatrajući kako mi pokraj prozora promiče piramida, Eiffelov toranj,
bio sam previše izvan sebe da bih sve to pojmio.
“Misliš da je sad ludo?” rekao je tata lupkajući noktom po volanu, što sam inače povezivao sa
smanjenim živcima i kasnim svađama nakon povratka iz ureda. “Čekaj samo dok se sve navečer
upali.”
“Pazi - vidi ono ondje”, rekla je Xandra, pokazujući kroz prozor s tatine strane. “Ono je vulkan. I
stvarno radi.”
“Zapravo, mislim da ga preuređuju. Ali u teoriji, da. Vrela lava. Svaki puni sat.”
“Za tri i pol kilometra skrenite ulijevo”, začuo se ženski računalni glas.
Karnevalske boje, goleme glave klauna, plakati s XXX ponudom: neobičnost me zadivila, ali i
pomalo plašila. U New Yorku me sve podsjećalo na majku - svaki taksi, svaki ulični ugao, svaki
oblak koji bi prešao preko sunca - no u ovoj vreloj mineralnoj ispraznosti kao da nikad nije ni
postojala; nisam mogao zamisliti ni njezin duh kako me prati. I posljednja je naznaka majke u ovoj

118
prašini nestala bez traga i glasa.
Dok smo se vozili, neuvjerljivi se obris grada izgubio u divljini parkirališta i trgovačkih centara,
bezlična trgovina do trgovine, Circuit City, Toys “R” Us, supermarketi i drogerije, otvoreno
dvadeset četiri sata, bez kraja i konca. Nebo je bilo široko i bez tračka, poput neba ponad mora. Dok
sam se borio da ostanem budan - trepćući protiv blještavila - kroz maglu sam mozgao o
skupocjenom mirisu kožnatih sjedala i prisjetio se priče koju je majka često prepričavala: kako je,
kad su ona i tata počeli hodati, došao po nju u Porscheu koji je posudio od prijatelja da je zadivi.
Tek nakon što su se vjenčali doznala je da auto zapravo nije njegov. Njoj je to bilo smiješno - iako,
uzimajući u obzir ostale, neduhovite činjenice koje su iskrsnule nakon vjenčanja (kao što su njegova
opetovana maloljetnička uhićenja zbog nepoznatih optužbi), čudilo me što joj se u toj priči išta
učinilo šaljivim.
“Koliko već imaš ovaj auto?” rekao sam, nadglasavši njihov razgovor naprijed.
“Uh - joj - pa nešto više od godine, zar ne, Хаn?”
Godinu dana? Još uvijek sam to probavljao - to je značilo da je tata nabavio auto (i Xandru) prije
nego što je nestao - kad sam podignuo pogled i opazio da je trgovačke centre na glavnoj ulici
smijenila beskonačna mreža ožbukanih kućica. Unatoč dojmu kockaste, izbijeljene jednoličnosti -
red za redom, poput nadgrobnih spomenika - neke su kuće bile obojene u vesele tonove (boju
mentola, ciklame, mliječno pustinjsko plavu), a oštre sjene nazubljenog pustinjskog raslinja
pobuđivale su neko neznano uzbuđenje. Kako sam odrastao u gradu, gdje nikad nije bilo dovoljno
prostora, bio sam, ako ništa drugo, ugodno iznenađen. Život u kući s dvorištem bit će nešto sasvim
novo, pa makar to dvorište bilo nasađeno među smeđe stijene i kaktuse.
“Sad si u sasvim drukčijem dijelu”, rekao je tata - izdahnuvši naglo gaseći treći Viceroy. “Ovdje
turisti nikad ne zalaze.”
Iako smo se već neko vrijeme vozili, nije bilo smjerokaza i nikako nisam znao kamo i u kojem
smjeru idemo. Vidik je bio jednoličan i nepromjenjiv, i uplašio sam se da bismo se mogli sasvim
provesti kroz pastelne kućice u lužnato smetlište negdje dalje, u kakav razgoreni park s
kamp-kućicama iz filmova. No kuće su - na moje iznenađenje - rasle sve veće: dvokatnice, s
vrtovima kaktusa, s ogradama i bazenima i garažama za više automobila.
“OK, stigli smo”, rekao je tata, skrenuvši u ulicu s veličanstvenim granitnim znakom s
bakrenim natpisom: Rancevi u Sjenovitom kanjonu.
“Ovdje živite?” upitao sam zadivljeno. “U капјопи?“
“Ne, samo se tako zove”, odgovorila je Xandra.
“Vidiš, svašta se tu gradi”, rekao je otac stišćući hrbat nosa. Po njegovu sam tonu - hrapavom,
starom hlepnjom za pićem - shvatio da je umoran i da nije od volje.
“Zovu ih rančerskim zajednicama”, rekla je Xandra.
“Da. Kako god. Daj šuti, jebote”, obrecnuo se tata i stišao gospođu s navigacijskog sustava koja
se ponovno oglasila s uputama.
“Svi imaju različite teme, recimo”, rekla je Xandra dok je jagodicom malog prsta utapkavala
sjajilo na usne. “Ono je Seoski povjetarac, pa Sanjivi greben, Vile rasplesanog jelena. Duhovna
zastava je golferska zajednica? A Encantada je najotmjenija, puno investicijske imovine - Hej, tu
skreni, ribice”, rekla je, zgrabivši ga za ruku.
Tata je nastavio ravno i nije odgovorio.
“Sranje!” Xandra se okrenula na sjedalu prema cesti koja je odmicala iza nas. “Zašto uvijek ideš
duljim putem?”
“Nemoj mi, molim te, s prečacima. Gora si od ove iz Lexusa.”
“Da, ali brže je. Čak petnaest minuta. Sad ćemo se morati voziti skroz oko Rasplesanog jelena.”
Tata je iznervirano izdahnuo. “Gle—”
“Zašto ti je toliko teško skrenuti preko Ciganskog puta pa dvaput ulijevo i jednom udesno? Jer
samo to moraš. Da siđes na Desatoyi—”
“Gle. Hoćeš ti voziti auto? Ili ćeš me pustiti da ja vozim jebeni auto?” Znao sam da tatu ne treba

119
izazivati kad ga preuzme ovakav ton, a znala je očito i Xandra. Ljutito se uzmahala na sjedalu i - sa
smišljenom namjerom da ga iznervira - glasno pojačala radio i počela lupkati uz statičku buku i
reklame.
Radio je bio toliko glasan da sam osjetio kako probija kroz moje bijelo kožnato sjedalo. Odmor,
sve što sum ikad htio... Svjetlost se uspinjala i prodirala kroz divlje pustinjske oblake - beskonačno
nebo, kiselo plavo, poput računalne igrice ili halucinacije probnog pilota.
“Vegas 99, poslužujemo vas osamdesetima i devedesetima”, rekao je brz, uzbuđen glas na
radiju. “A evo nam i Pat Benatar, uživajte u plesu u krilu iza ručka uz naš program Tete iz
osamdesetih.”
Na imanju Desatoya, na Pustinjskome putu kod kućnog broja 6219, gdje su neka dvorišta bila
popunjena drvima, a pijesak zapuhivao preko ceste, skrenuli smo na prilaz velike kuće španjolskog
stila, a možda i maurskog, prljavobijele žbuke i spuštenih roleta, povijenih zabata i crjepastog krova
iskrivljenog pod raznim iznenađujućim kutovima. Zadivila me njezina besciljnost i
rasprostranjenost, njezini ukrasni vijenci i stupovi, raskošna vrata od lijevana željeza koja su
podsjećala na kazališnu scenografiju, poput neke kuće iz Telemundovih sapunica koju su vratari
vječno pratili u sobi za poštu.
Izašli smo iz auta i kružili do ulaza u garažu vukući kovčege kad sam začuo jezivu,
uznemirujuću buku: vrištanje ili cvilež koji je dopirao iz kuće.
“Bože, što je to?” rekao sam, malodušno ispustivši prtljagu.
Xandra se nagnula u stranu, posrćući u visokim potpeticama i s mukom pokušavala zagrabiti
ključ. “Daj šuti, šuti, šuti jebote”, mrmljala je ispod glasa. Prije nego što je širom otvorila vrata,
histerično, žilavo, razbarušeno klupko izletjelo je van, kriješteći, poskakujući i plešući oko nas.
“Dolje!” vikala je Xandra. Kroz poluotvorena vrata, simfonija safarija (trublje slonova, brbljanje
majmuna) grmjela je toliko glasno da se čula čak do garaže.
“Ajme”, rekao sam provirivši unutra. Zrak je bio vreo i ustajao: ostaci dima cigareta, miris
novog saga i - bez imalo sumnje - psećeg izmeta.
“Čuvaru u zoološkom vrtu velike su mačke višestruk izazov”, odjekivao je glas iz televizora.
“Pođimo za Andreom i njezinim radnicima na jutarnji obilazak.”
“Hej”, rekao sam zaustavivši se na vratima s kovčegom, “ostavila si upaljen televizor.”
“Jesam”, rekla je Xandra provlačeći se pokraj mene, “to je Animal Planet, njemu sam ga upalila.
Pucku. Rekla sam dolje!” dreknula je na psa, koji ju je šapama grebao po koljenima dok je napadala
na platformama i gasi la televizor.
“Bio je sam?” izrekao sam nadglasavajući se s njegovom drekom. Bio je jedan od onih
dugokosih ženskastih pasa koji bi bio bijel i mekan da je čist.
“Ma ima on fontanicu za vodu iz Petea”, rekla je Xandra brišući čelo nadlanicom dok je
prekoračivala psa. “I jednu onu veliku hranilicu.”
“Koje je vrste?”
“Maltezer. Čistokrvni. Osvojila sam ga na tomboli. Mislim, znam da ga treba okupati, baš ih je
muka održavati. Da, vidi što si mi napravio hlačama “, rekla je psu. “Bijele traperice.“
Stajali srno u velikom, otvorenom prostoru s visokim stropom i stubištem koje se sjedne strane
protezalo do ograđena polukata - soba je bila velika gotovo kao cijeli stan u kojem sam odrastao. No
kad su mi se oči odviknule od jarkog svjetla, zatekla me njezina ispražnjenost. Zidovi boje
bjelokosti. Kameni kamin, u stilu lažne lovačke kućice. Kauč kao iz bolničke čekaonice. Prekoputa
ostakljenih balkonskih vrata protezao se zid isijecan ugradivim policama, uglavnom praznim.
Tata je uškripao unutra i spustio kovčege na tepih. “Isuse, Хаn, sve smrdi po govnima.”
Xandra - pognuvši se da spusti torbicu - lecnula se kad je pas naskočio na nju i počeo je cijelu
grepsti. “Pa Janet je trebala doći i pustiti ga van”, nadglasala je njegovo visoko kreštanje. “Dala sam
joj ključ i sve. Bože, Pucko”, rekla je namreškavši nos i okrenuvši glavu, “smrdiš.”
Zapanjila me praznina stana. Do tog trena nisam doveo u pitanje nužnost prodavanja majčinih
knjiga i sagova i antikviteta ili slanja gotovo svega preostalog u Crveni križ ili kontejner. Odrastao

120
sam u četverosobnom stanu u kojem je svaki ormar bujao od pretrpanosti, u kojem su ispod svakog
kreveta čučale kutije, a lonci i zdjele visjeli sa stropa jer u ormarićima nije bilo mjesta. Ali - kako su
lako mogli ponijeli neke njezine stvari, naprimjer, srebrnu kutiju koja je pripadala njezinoj majci ili
sliku kestenjaste kobile Krede ili izdanje Crnog ljepotana iz njezina djetinjstva! Ne bi mu štetila koja
dobra slika ili pokućstvo koje je bila naslijedila od roditelja. Riješio se njezinih stvari jer ju je mrzio.
“Isuse Kriste”, govorio je otac, gnjevno podignuvši glas ponad kreštava lajanja. “Pas je uništio
stan. Najiskrenije.”
“Pa ne znam - mislim, znam da je nered, ali Janet je rekla—”
“Ja sam ti rekao da mu kupiš kućicu. Ili da ga, što ja znam, daš u štenaru. Nije mi drago što je u
kući. Treba biti vani. Zar ti nisam rekao da će to biti problem? Janet je takva jebena čudakinja—”
“I napravio se kojiput po tepihu. I što sad? A koji ti kurac gledaš?” dreknula je Xandra gnjevno,
prekoračivši vrištećeg psa, a ja sam, trznuvši se, shvatio da bijesnim pogledom probija mene.

vi.
____________

M OJA JE NOVA SOBA BILA TAKO PUSTA I USAMLJENA DA SAM RASPAKIRAVŠI SE OSTAVIO
klizna vrata ormara otvorena da mogu promatrati kako mi odjeća unutra visi. Odozdo je i dalje
dopirala tatina dreka zbog saga. I Xandra je, nažalost, urlala, i potpaljivala ga, što je (a rekao bih joj
to da me upitala) bio posve pogrešan pristup. Majka je kod kuće znala prigušiti njegov gnjev
šutnjom, slabašnom ali nepokolebljivom iskrom prijezira koja bi isisala sav zrak iz sobe i izvrgnula
ruglu svaku njegovu riječ i djelo. S vremenom bi odjurio van uz gromoglasno lupanje vratima, a
kad bi se vratio - nekoliko sati kasnije, uz potiho škljocanje brave - hodao bi stanom kao da se ništa
nije dogodilo: uzeo bi pivo iz hladnjaka i savršeno normalnim glasom upitao gdje mu je pošta.
Od triju praznih soba na katu odabrao sam najveću, koja je poput hotelske sobe sa strane imala
vlastitu malu kupaonicu. Pod temeljito prekriven čeličnoplavim plišanim tapisonom. Ogoljen
madrac s plastičnim paketom plahta u podnožju. Legends Percale. Snižene za dvadeset posto.
Nježno mehaničko šuštanje isijavalo je iz zidova, poput šuma filtra u akvariju. U ovakvoj su sobi na
televiziji ubijali prostitutke ili stjuardese.
Osluškujući tatu i Xandru, sjeo sam na madrac i privukao omotanu sliku na koljena. Čak ni uz
zaključana vrata nisam htio skidati papir ako se slučajno popnu gore, a opet nisam mogao odoljeti
želji da je pogledam. Oprezno sam, oprezno palcem ogrebao ljepljivu traku i odlijepio je uz rub.
Slika je skliznula van lakše nego što sam očekivao, i shvatio sam da sustežem uzdah
oduševljenja. Prvi sam je put ugledao na danjem svjetlu. U suhoparnoj sobi - sami knauf i bjelina -
prigušene su boje vrvjele životom; iako je površina slike tek malko bila oplahnuta prašinom, ozračje
kojim je odisala bilo je nalik prozračnosti okupanoj svjetlom na zidu nasuprot otvorenom prozoru.
Jesu li se zato ljudi poput gospođe Swanson oduševljavali pustinjskim svjetlom? Rado je cvrkulala
o svojem “prebivanju” u New Mexicu - široki horizonti, prazna nebesa, duhovna bjelodanost. No
kao da se slika nekom čarolijom preobrazila jer bi se pogled na vodotoranj s ukošenog krovnog
prozora u majčinoj spavaćoj sobi na koji neobičan trenutak katkada pozlatio i razjario na olujnu
kasnopopodnevnu svjetlu, netom prije ljetnog proloma oblaka.
“Theo?” Tata je žustro zakucao na vrata. “Jesi gladan?”
Ustao sam, nadajući se da neće pritisnuti kvaku i shvatiti da je zaključano. Nova mi je soba bila
pusta poput zatvorske ćelije, no ormar je imao visoke police, daleko iznad očeva pogleda, i vrlo
duboke.
“Idem po kinesku. Hoćeš da ti nešto donesem?”
Bi li tata shvatio o čemu je riječ da ugleda sliku? Pomislio sam da ne bi - no promatrajući je na
svjetlu, zagledajući se u sjaj kojim je odisala, shvatio sam da bi svakoj budali bilo jasno. “Ovaj,
stižem“, doviknuo sam lažnim i ohrapavjelim glasom, gurnuvši sliku u jastučnicu viška i sakrivši je

121
pod krevet prije nego što sam izjurio iz sobe.

vii.
_____________

U MJESECIMA KOJE SAM U LAS V E GASU PROVEO PRIJE POČETKA ŠKOLE, DANGUBEĆI U
prizemlju sa slušalicama iPoda u ušima ali ugašena zvuka, doznao sam čitav niz zanimljivosti. Za
početak: na tatinu bivšem poslu nije bilo ni izbliza onoliko poslovnih putovanja u Chicago i
Phoenix koliko nas je uvjeravao. Bez majčina i mojeg znanja zapravo je mjesecima letio u Vegas, a
upravo je u Vegasu - u azijskome baru u Bellagiju - upoznao Xandru. Viđali su se neko vrijeme prije
nego što je tata nestao - nešto više od godine dana, koliko sam shvatio; čini se da su nedugo nakon
majčine smrti proslavili “godišnjicu” večerom u Delmonico’su i koncertom Jon Bon Jovija u MGM
Grandu. (Bon Jovi! Od svih informacija koje sam silno želio prepričati majci - a bilo ih je na tisuće,
ako ne i milijun - bila je strašna šteta što baš ovu presmiješnu činjenicu nikad neće doznati.)
Još jedna stvar koju sam spoznao nakon nekoliko dana provedenih u kući na Pustinjskom putu:
kad su tata i Xandra rekli da je tata “prestao piti”, to je u biti značilo da se s viskija (njegova
omiljenog napitka) prebacio na slabiju Coronu i Vicodin. Jako me čudilo koliko se često među njima
u kojekakvim nesuvislim kontekstima izmjenjuje znak mira ili V kao simbol pobjede, i vjerojatno bi
to još dugo ostala tajna da tata nije izrijekom od Xandre zatražio Vicodin kad je mislio da ne slušam.
O Vicodinu nisam znao ništa osim da moju omiljenu glumicu stalno naslikavaju zbog njega:
uglavnom kako posrće iz Mercedesa dok policijska svjetla blješte u pozadini. Nekoliko dana kasnije
nabasao sam na plastičnu vrećicu s tristotinjak tableta - stajala je na kuhinjskom šanku pokraj tatine
Propecie i hrpe neplaćenih računa - koju je Xandra zgrabila i ubacila u torbicu.
“Što je to?” upitao sam.
“Pa, vitamini.”
“Zašto su u vrećici?”
“Nabavljam ih od bildera s posla.”
Najčudnije od svega bilo je što je - a o tome sam također poželio raspraviti s majkom - novi,
drogirani tata bio znatno ugodnije i lakše predvidivo društvo od tate iz starih dana. Kad bi otac pio,
samo što ne bi iskočio iz kože - neprikladne šale, agresivni ispadi energije, sve dok se ne bi
onesvijestio - a kad bi prestao, bio bi još gori. Vojničkim bi hodom jurcao deset koraka ispred mene i
majke, razgovarao sa sobom i prepipavao džepove sakoa kao da traži oružje. Donosio bi kući stvari
koje nismo željeli niti si mogli priuštiti, naprimjer manolice od krokodilske kože za majku (koja je
mrzila cipele s visokim potpeticama) koje su čak bile krive veličine. Kući bi iz ureda vukao hrpe
papira, bdio iza ponoći ispijajući ledenu kavu i ukucavajući brojeve u računar, a znoj bi mu se
slijevao s čela kao da je upravo odradio četrdeset minuta na orbitreku. Ili bi napravio scenu oko
odlaska na neku zabavu skroz u Brooklynu (“Kako to misliš, možda da ne idem? Da se tebe pita, ja bih
živio ko jebeni pustinjak, je li?”), a onda bi - iako bi onamo odvukao i majku - bijesno odjurio deset
minuta kasnije nakon što bi nekoga uvrijedio ili im se izrugivao u lice.
Energija na tabletama bila je drukčija, dobroćudnija: spoj tromosti i bistrine, neka zamišljena,
šašava lepršavost. Češće je popodne drijemao, ljubazno kimao, gubio se u argumentima, šetuckao
bos u polurastvorenom kućnom ogrtaču. Od genijalnih psovki pa do neredovita brijanja, opuštena
govora uz cigaretu stjeranu u kut usana doimao se kao da glumi frajera iz noir filma iz pedesetih ili
Oceanovih jedanaest, lijenog, zasićenog mafijaša koji nema što izgubiti. No čak je i unatoč svojoj
novootkrivenoj ležernosti i dalje gajio onaj sluđeni, herojski pogled delinkventske drskosti - utoliko
potresniji jer se bližila jesen - poluuništen i ne mareći za se.
U kući na Pustinjskom putu, koja je imala superskupi kabelski paket koji nam majka nikad ne bi
odobrila, navukao bi zastore pred nadirućim suncem, sjedio i pušio pred televizorom, caklast
poput ovisnika o opijumu, gledao ESPN ugašena zvuka, nikakav određeni sport, bilo što i sve što bi

122
naišlo: kriket, jai alai, badminton, kroket. Zrak je bio prehladan, ustajala, rashlađena vonja; dok je
satima nepomično sjedio, a zadimljene su niti Viceroya plutale prema stropu poput zapaljenih
mirisnih štapića, podjednako je mogao promišljati o Budi, Dharmi i Sanghi i o ljestvici
najuspješnijih golfera.
Nije bilo jasno ima li tata posao - i ako ima, kakav. Telefon je zvonio u svako doba dana i noći.
Tata bi sa slušalicom otišao u hodnik, okrenuvši mi leđa, naslonio se na zid i zurio u sag dok bi
razgovarao, a njegovo je držanje podsjećalo na trenera pri kraju teške utakmice. Obično bi osjetno
prigušio glas, no čak i kad nije, teško je bilo povezati njegovu stranu razgovora: pinka, fiksni
parovi, favorit po koeficijentu, na pobjedu, na razliku. Većinu ga vremena nije bilo zbog obavljanja
neobjašnjivih poslova, a mnogih noći on i Xandra ne bi ni došli kući. “Često dobijemo besplatne
upade u MGM Grand”, objašnjavao je trljajući oči, tonući među jastuke na kauču uz iscrpljeni
uzdah - i opet bih osjetio njegov lik ćudljiva ženskara, okaminu iz osamdesetih kojoj sve lako
dosadi. “Nadam se da ti ne smeta. Samo, kad ona radi noćnu, lakše nam je spavali u centru.“

viii.
____________

“K AKVI SU OVO PAPIRI POSVUDA ?” UPITAO SAM X ANDRU JEDNOG DANA DOK JE U KUHINJI
spravljala bijeli dijetni napitak. Zbunjivale su me unaprijed ispisane kartice koje su nicale po cijeloj
kući: red za redom rubrika ispisanih jednoličnim brojkama. Ostavljajući pomalo znanstveni dojam,
jezivo su podsjećali na sekvenciranje DNK ili špijunsku razmjenu u binarnom kodu.
Isključila je blender, otjerala pramen kose iz očiju. “Molim?”
“Ove tablice ili što već.”
“Baka-ra!” rekla je Xandra - zarežavši na “r”, pucnuvši prstima.
“Aha”, rekao sam ravnodušno nakon stanke iako tu riječ nikad nisam čuo.
Gurnula je prst u piće i oblizala ga. “Često idemo u salon za bakaru u MGM Grandu.” rekla je.
“Tata voli bilježiti odigrane igre.”
“Mogu li i ja jednom s vama?”
“Ne. A mislim - a valjda bi mogao”, rekla je kao da se raspitujem o paket-aranžmanima u nekoj
neizvjesnoj islamskoj državi. “Osim što im djeca u kazinu nisu baš super duper fora. Ne bi baš smio
doći i gledati kako igramo.”
Pa što, pomislio sam. I nisam zamišljao stajanje i promatranje tate i Xandre kako igraju kao
zabavu po svojem ukusu. Naglas sam izrekao: “Ali mislio sam da imaju tigrove i gusarske brodove
i takve stvari.”
“Da, čuj. Valjda imaju.” Posegnula je za čašom na polici i razotkrila četvrtaste kineske znakove
ispisane plavom tintom između majice i traperica niskog struka. “Pokušali su prije nekoliko godina
prodati spiku s obiteljskim paketima, ali nije prošlo.”

ix.
__________

M OŽDA BI MI SE X ANDRA U DRUKČIJIM OKOLNOSTIMA SVIDJELA - KAO DA SAM REKAO DA BI

mi se svidio klinac koji me mlatio da me nije mlatio. S njom sam prvi put naslutio da žene nakon
četrdesete - žene koje možda uopće nisu toliko zgodne - mogu bili seksi. Iako u licu nije bila lijepa
(šiljaste oči, tupi nosić, sitni zubi), bila je u dobroj formi, vježbala je, a ruke i noge bile su joj toliko
sjajne i potamnjele kao da ih je našpricala, kao da se premazuje svom silom krema i ulja. Klateći se
na visokim potpeticama, hodala je brzo, uvijek povlačila prekratku suknju, koračajući nagnuta
naprijed, nenadano privlačno. Na jednoj mi se razini gadila - zbog zamuckujućeg glasa, debelog,

123
blještavog sjajila iz tubice na kojoj je pisalo Lip Glass, mnoštva probušenih rupa na ušima i procjepa
između jedinica koji je jezikom rado razdirala - no bilo je u njoj i nečega erotičnog, uzbudljivog i
žilavog: životinjske snage, preduće, vrebajuće gipkosti kad bi skinula pete i hodala bosa.
Coca-cola od vanilije, labelo od vanilije, dijetno piće od vanilije, votka od vanilije. U slobodno
vrijeme odijevala se poput nabrijane majke koja djecu vodi na tenis, u kratke bijele suknjice, hrpe
zlatnog nakita. Čak su joj i tenisice bile nove i napadno bijele. Dok se sunčala kraj bazena, nosila je
bijeli vezeni bikini; leđa su joj bila široka ali tanka, rebro do rebra, kao u muškarca bez majice.
“Opla, malo mi je pobjeglo”, rekla je kad je ustala s ležaljke zaboravivši svezati gornji dio, a ja sam
opazio da su joj grudi podjednako potamnjele kao i ostatak.
Voljela je relity-emisije: Survivor, American Idol. Voljela je kupovati u Intermixu i Juicy Coutureu.
Voljela je zivkati prijateljicu Courtney i “ispuhati se”, a dobar je dio njezina ispuhivanja, nažalost,
imao veze sa mnom. “Možeš li ti to vjerovati?” čuo sam kako je rekla na telefon kad je tata jedan
dan izašao. “Ovako se nismo dogovorili. Dijete? Halo?”
“Da, totalna gnjavaža”, nastavila je, uvlačeći lijeno Marlboro Light - ukopavši se kraj staklenih
vrata prema bazenu, zagledavši se u svježe nalakirane nokte boje avokada. “Ne”, rekla je nakon
kratke stanke. “Ne znam na koliko. Mislim, pa što on očekuje? Nisam mu ja jebena kućanica.” Žalila
se redovito, ne odveć žestoko ni osobno. No teško mi je bilo prozreti kako da joj se svidim. Prije sam
smatrao da žene majčinske dobi vole kad se motaš oko njih i nastojiš razgovarati s njima, ali sa
Xandrom sam ubrzo spoznao da je bolje ne šaliti se i ispitivati je kako je provela dan kad kući dođe
loše volje. Ponekad bi. kad bismo bili sami. prebacila s ESPN-a pa bismo dovoljno mirno sjedili, jeli
kompot i gledali filmove na Lifetimeu. No kad bih je živcirao, hladno bi odgovarala “Čini se” na
gotovo svako moje pitanje i osjećao bih se glupo.
“Ovaj, ne mogu naći otvarač za konzerve.”
“Čini se.”
“Večeras je pomrčina mjeseca.”
“Čini se.”
“Gle, iskri iz utičnice.”
“Čini se.”
Xandra je radila noću. Obično bi odcupkala oko pola četiri popodne, odjevena u pripijenu
radnu odjeću: crnu jaknu, crne hlače od nekog rastezljivog, napetog materijala i košulju otkopčanu
do pjegave prsne kosti. Na pločici s imenom pričvršćenom uz prsluk velikim je slovima pisalo
XANDRA, a ispod: Florida. U New Yorku, kad smo one noći bili na večeri, ispričala mi je da se
pokušava probiti na tržištu nekretnina, ali zapravo je, kako sam ubrzo doznao, vodila noćni klub
naziva Novčić u jednom kazinu u centru. Ponekad bi kući donijela plastične tanjure omotane
celofanom, u koje bi natrpala mesne okruglice ili piletinu u teriyakiju koju služe u baru, a onda bi
tata i ona zasjeli pred televizor i jeli uz ugašen zvuk.
Život s njima nalikovao je na život s cimerima s kojima se baš i ne slažem. Kad su bili kod kuće,
boravio bih u sobi zatvorenih vrata. A kad ih ne bi bilo - a uglavnom je bilo tako - šuljao sam se do
najudaljenijih granica kuće, nastojeći se priviknuti na njezinu otvorenost. Većina je soba bila lišena
namještaja, ili gotovo lišena, a zbog otvorena prostora, nezastrte bjeline - ogoljeni tapisoni i
paralelne plohe - osjećao sam se pomalo neprisvojeno.
No laknulo mi je što više nisam neprekidno izložen, kao da sam na pozornici, kao što sam se
osjećao kod Barbourovih. Nebo je bilo bogato, bezumno, beskrajno plavo, poput obećanja kakve
sumanute slave koje zapravo nema. Nitko nije mario što se nikad ne presvlačim i što ne pohađam
terapiju. Slobodno sam ljenčario, cijelo jutro ležao u krevetu i gledao pet filmova Roberta Mitchuma
zaredom ako mi se tako htjelo.
Tata i Xandra zaključavali su vrata svoje spavaće sobe - šteta, jer je Xandra ondje držala laptop,
kojemu nisam smio ni blizu osim ako je ona kod kuće i ako mi ga donese u dnevnu sohu. Njuškajući
dok ih ne bi bilo, pronašao sam letke za prodaju nekretnina, nove, neraspakirane čaše za vino, hrpu
starih TV vodiča, kartonsku kutiju dotrajalih mekih izdanja: Vaši mjesečevi znakovi, South Beach dijeta,

124
Psihologija pokera i govor tijela, Ljubavnici i kockari Jackie Collins.
Kuće oko nas bile su prazne - susjeda nigdje. Pet ili šest kuća dalje, s druge strane ceste, u
dvorištu je bio parkiran stari Pontiac. Vozila ga je iscrpljena gospođa velikih sisa i zapuštene kose
koju bi katkad predvečer viđao kako bosa stoji pred kućom, stišće kutiju cigareta i razgovara na
mobitel. U mojim je mislima ona bila “Žestoka” jer je, kad sam je prvi put ugledao, nosila majicu na
kojoj je pisalo ŽESTOKI IGRAJU ŽESTOKO. Osim nje, Žestoke, jedino živo biće koje sam u našoj
ulici uočio bio je trbušasti tip u crnoj sportskoj majici skroz na kraju slijepe ulice koji bi gurao kantu
za smeće do ruba pločnika (iako sam mu ja mogao reći kako to ide: u našoj ulici nitko nije kupio
smeće. Kad bi došlo vrijeme da se iznese, Xandra bi me natjerala da se iskradem s vrećom i bacim je
u kontejner napuštene neizgrađene kuće koju stotinu metara niže). Noću je - osim naše kuće i one u
kojoj živi Žestoka - ulicom vladala potpuna tama. Bili smo napušteni kao u knjizi koju sam čitao u
trećem razredu, o prvoj djeci doseljenoj u preriju Nebraske, osim što nije bilo braće i sestara ni
dražesne stoke ni starog oca i majke.
Daleko je najteža bila izgubljenost usred ničega - nije bilo kina ni knjižnice, čak ni trgovine na
uglu. “Zar tu nema autobusa?” upitao sam Xandru jedne večeri dok je u kuhinji odmatala plastični
tanjur s novom pošiljkom ljutih krilca s umakom od gorgonzole.
“Autobusa?” rekla je Xandra polizavši rastopljeni sir s prsta.
“Ovdje nema javnog prijevoza?”
“Nema.”
“Kako se ljudi snalaze?”
Xandra je naherila glavu. “Sami se voze, ne?” rekla je kao da sam debil koji nikad nije čuo za
auto.
No da napomenem: imali smo bazen. Prvog sam dana uspio pregorjeti za sat vremena i pretrpio
besanu noć na gruboj novoj posteljini. Nakon toga sam se pomaljao na sunce tek kad bi zalazilo.
Sumrak je ondje bio raskošan i melodramatičan, uz daleka prostranstva narančaste, grimizne i
krvavocrvene kao u Lawrenceovoj Arabiji. Xandrin pas Pucko - koji je većinom prebivao u smeđem
plastičnom igluu na sjenovitoj strani ograde - jurcao bi uz rub bazena dok bih plutao na leđima
nastojeći razaznati poznate konstelacije među bijelim nebeskim mrljama: Liru, kraljevsku
Kasiopeju, Škorpiona naoružanog dvostrukim žalcem u repu, poznate uzorke iz djetinjstva koji su
me uspavljivali trepćući u mraku sa stropa moje sobe u New Yorku. No sada, preobraženi - hladni i
veličanstveni poput božanstava lišenih krinke - kao da su odletjeli sa stropa na nebo zasposjesti svoj
istinski, nebeski tron.

x.
___________

Š KOLA JE POČELA POSLJEDNJEG TJEDNA U KOLOVOZU . O GRAĐENI KOMPLEKS DUGIH NISKIH

dugih niskih pepeljastih zgrada povezanih natkrivenim prolazima iz daljine me podsjetio na
maloljetničku kaznionicu. No čim sam ušao, pogledom na šarene plakate i hodnike što odjekuju
ponovno sam utonuo u poznati stari san o školi: nagužvana stubišta, zujanje rasvjete, učionica
biologije s iguanom u terariju nalik omanjem bazenu; poznati hodnici s poredanim ormarićima kao
iz neke gledane televizijske serije - iako je sličnost s mojom starom školom bila tek površna, na
nekoj je neobičnoj valnoj duljini bila utješna i stvarna.
Drugi razred naprednog engleskoga čitao je Velika očekivanja. Moj je čitao Waldena; sakrio sam se
u smirenosti i tišini knjige, pobjegavši od metalna blještavila pustinje. Tijekom velikog odmora
(gdje su nas okupili i natjerali da izađemo u ograđeno dvorište kraj aparata za slatkiše), u najveći
hlad koji sam uspio pronaći ponio sam svoje džepno izdanje za masovno tržište i crvenom olovkom
podcrtavao mnoštvo osobito snažnih rečenica: “Većina ljudi vodi život tihog očaja.” “Uvriježen ali
nesvjestan očaj krije se čak i ispod takozvanih igara i razonoda čovječanstva.” Što bi Thoreau rekao

125
o Las Vegasu: o svjetlima i pijankama, o smeću i sanjarenju, o projekcijama i šupljim fasadama?
Uznemirivao me osjećaj prolaznosti koji je vladao školom. Bilo je puno djece vojnika, puno
stranaca - uglavnom djece direktora koji su u Las Vegas došli zbog važnih menadžerskih i
građevinskih poslova. Neki su u desetak godina promijenili devet ili deset različitih država, a
mnogi su živjeli u inozemstvu: u Sydneyju, Caracasu, Pekingu, Dubaiju, Taipeiju. Bilo je i podosta
sramežljivih, polunevidljivih dječaka i djevojaka čiji su roditelji izbjegli od ruralnog težaštva kako
bi se po hotelima zaposlili kao pomoćni konobari i spremačice. U ovom novom ekosustavu
popularnost nije uvjetovao novac ni dobar izgled: najvažnije je, kako sam shvatio, bilo tko je u
Vegasu živio najdulje, i zato su iznimne meksičke ljepotice i putujući nasljednici građevinskih
carstava za ručkom sjedili sami, dok su bezbojna, osrednja djeca lokalnih agenata nekretnina i
trgovaca automobilima bili glavne navijačice i predsjednici razreda, neosporna školska elita.
Rujanski su dani bili jasni i prelijepi; kako se mjesec trošio, omražene, bijesne poglede smijenilo
je određeno razumijevanje, neka suhoparna, dragocjena snošljivost. Neki bih put ručao za
španjolskim stolom i vježbao španjolski; neki bih put jeo za njemačkim stolom iako nisam govorio
njemački jer su neki Njemački klinci II - djeca čelnika Deutsche Bank i Lufthanse - odrasli u New
Yorku. Od svih predmeta najviše sam se radovao engleskome, no uznemirilo me kad sam shvatio
koliko mojih kolega prezire Thoreaua, čak se i izruguje njime, kao da je (on, koji je tvrdio da ništa
vrijedno od starijeg čovjeka nije naučio) podlac, a ne prijatelj. Njegov je prijezir prema trgovini - koji
je mene razonodio - razdražio mnogu glasniju djecu na naprednom engleskom. “Da, možeš
misliti”, dreknuo je antipatični klinac gelirane i češljem zabetonirane kose kao da je lik iz crtića
Zmajeva kugla - “kakav bi to svijet bio kad bismo se svi ispisali iz škole i cmizdrili po šumi—”
“Ja, ja, ja“, zacvilio je glas straga.
“Antisocijalan je“, lajava se djevojka ubacila u smijeh koji je uslijedio - vrpoljeći se na stolcu,
okrećući se prema profesorici (mlitavoj, krakatoj gospođi Spear, koja je uvijek nosila smeđe sandale
i zemljane boje i izgledala kao da pati od teške depresije). “Thoreau samo hladi jaja i hvali se kako
mu je super—”
“—Jer”, rekao je mali iz Zmajeve kugle radosno podižući glas, “kad bismo svi odustali od škole
kao što govori? Kakvu bismo zajednicu imali ako bi se sastojala samo od njemu sličnih? Ne bismo
imali bolnica ni ičega. Ne bismo imali ceste.”
“Kreten”, promrmljao je dobrodošao glas dovoljno glasno da svi okolo čuju.
Okrenuo sam se da vidim tko je to izrekao: klošarski dečko iz susjednog reda koji je sjedio
pogrbljen i lupkao prstima po stolu. Kad je opazio da ga promatram, nenadano je živahno
podignuo obrvu kaoda je htio reći: čuješ li li ove debile?
“Je li netko iza htio štogod dodati?” upitala je profesorica Spear.
“Kao da je Thoreaua boljela briga za ceste”, rekao je klošar. Iznenadio me njegov naglasak:
stran, ali nisam ga mogao odrediti.
“Thoreau je bio prvi borac za zaštitu prirode”, rekla je profesorica Spear.
“I prvi vegetarijanac”, rekla je djevojka iz stražnjih redova.
“Naravno”, ubacio se netko drugi. “Gospodin Soja.”
“Uopće me niste shvatili", uzbuđeno je nastavio Zmajeva Kugla. “Netko mora izgraditi ceste, a
ne cijeli dan sjediti u šumi i promatrati mrave i komarce. To se zove civilizacija.”
Moj je susjed graknuo u oštar, podrugljiv smijeh. Bio je blijed i mršav, ne pretjerano čist, mlitave
tamne kose koja mu je upadala u oči i nezdrave beskrvnosti beskućnika, nažuljanih ruku i
pocrnjelih noktiju izgrizenih do krvi - nimalo nalik skejterima preplanulima na skijanju i sjajne kose
koji su sa mnom pohađali školu na Upper West Sideu, klipanima čiji su očevi bili izvršni direktori i
kirurzi s Avenije Park, već klinac koji bi lako mogao čamiti na kakvom pločniku i navlačiti psa
lutalicu na užetu.
“Kako bismo odgovorili na neka od ovih pitanja, molim vas da se vratite na petnaestu stranicu”,
rekla je profesorica Spear, “gdje Thoreau govori o eksperimentu življenja.”
“Kakvom eksperimentu?” rekao je Zmajeva Kugla. “Zašto je i po čemu njegov život u šumi

126
drukčiji od života špiljskog čovjeka?”
Tamnokosi se namrgodio i potonuo u stolac. Podsjećao me na odrpane klince koji su na križanju
Treće i Avenije A razmjenjivali cigarete, uspoređivali ožiljke, moljakali sitno - ista derutna odjeća,
žgoljave bijele ručice, iste crne kožnate narukvice zapetljane oko zgloba. Njihovu višeslojnu
složenost nisam znao tumačiti iako je opći smisao bio dovoljno jasan: iz različitih smo plemena,
zaboravi, previše sam kul za tebe, ne ohraćaj mi se. Takav sam pogrešan prvi dojam stekao o jedinome
prijatelju za života u Vegasu i - kako se pokazalo - jednome od najvećih životnih sudruga.
Zvao se Boris. Nekako smo se našli jedan pokraj drugoga u gužvi koja je nakon škole iščekivala
autobus.
“Ha. Harry Potter”, rekao je nakon što me odmjerio.
“Jebi se”, uzvratio sam bezvoljno. Nije mi to bilo prvi put da sam u Vegasu čuo dobacivanja o
Harryju Potteru. Zbog svoje newyorške mode - bež hlača, bijelih košulja i naočala s okvirom od
kornjačevine, koje su mi, nažalost, trebale radi vida - izgledao sam kao čudak u školi u kojoj su se
uglavnom nosile majice bez rukava i japanke.
“Gdje ti je metla?”
“Ostala mi je u Hogwartsu”, rekao sam. “A ti? Gdje ti je daska?“
“Ha?” rekao je nagnuvši se prema meni i zakrilivši dlanom uho kao kakav nagluhi starac. Za
pola je glave bio viši od mene; osim vojničkih čizama i bizarnih maskirnih hlača razderanih na
koljenu, nosio je pohabanu crnu majicu s snowboarduskim logom ever summer ispisanu bijelim
gotičkim slovima.
“Piše ti na majici” rekao sam blago kimnuvši. “U pustinji baš i nema bordanja.”
“Njah”, rekao je Boris, sklanjajući obješene tamne pramenove s očiju. “Ne bavim se bordanjem.
Samo prezirem sunce.”
Završili smo zajedno u autobusu, za klupom uz vrata - očito je bila riječ o nepopularnim
mjestima sudeći po užurbanosti kojom su se ostala djeca probijala i progurivala prema stražnjem
dijelu, no nisam odrastao uz školski autobus, a očito nije ni on jer je i njemu bilo prirodno ugurati se
na prvo slobodno sjedalo sprijeda. Neko smo vrijeme razmjenjivali tek koju riječ, ali put je bio
dugačak i na kraju smo progovorili. Pokazalo se da i on živi u Sjenovitom kanjonu - no na drugom
kraju naselja, kamo je nanovo zadirala pustinja, gdje su mnoge kuće bile nedovršene, a pijesak se
primaknuo na ceste.
“Koliko si već dugo ovdje?” upitao sam ga. To se pitanje smjenjivalo među svom djecom u ovoj
novoj školi, kao da odslužujemo zatvorsku kaznu.
“Nemam pojma. Možda dva mjeseca.” Iako je engleski govorio tečno, sa zamjetnim australskim
naglaskom, bilo je tu neke tamne, nerazgovijetne sjene: dašak grofa Drakule ili agenta KGB-a.
“Odakle si?”
“Iz New Yorka”, rekao sam i uživao u njegovoj tihoj zatečenosti, njegovim spuštenim obrvama
koje su značile: kako super. “A ti?”
Lice mu se iskrivilo. “Da vidimo”, rekao je zavalivši se na sjedalu i nabrajajući zemlje prstima.
“Živio sam u Rusiji, u Škotskoj, što je vjerojatno bilo mrak, ali se ne sjećam, u Australiji, Poljskoj, na
Novom Zelandu, dva mjeseca u Teksasu, na Aljasci, Novoj Gvineji, u Kanadi, Saudijskoj Arabiji,
Švedskoj, Ukrajini—”
“Isuse Bože.”
Slegnuo je ramenima. “Doduše, uglavnom u Australiji, Rusiji i Ukrajini. U te tri zemlje.”
“Govoriš ruski?”
Rukom je pokazao više ili manje. “I ukrajinski i poljski. Iako sam dosta zaboravio. Nekidan sam
se pokušao sjetiti kako se kaže vilinski konjic i nisam mogao.”
“Reci nešto.”
Udovoljio mi je nečim pljuckavim i grlenim.
“Što to znači?”
Zasmijuljio se. “Znači Nabijem te u guzicu.“

127
 Nasmijao se i razotkrio sive, krajnje neameričke zube. “Ukrajinski.”
“Mislio sam da u Ukrajini govore ruski.”
“Pa da. Ovisi u kojem dijelu Ukrajine. Ali nisu ta dva jezika toliko različita. Pa—” coktanje,
kolutanje očima - “ne pretjerano. Brojevi su drukčiji, dani u tjednu, neke riječi. Moje ime se drukčije
piše na ukrajinskom, ali u Sjevernoj Americi lakša je ruska verzija Boris nego B-o-r-y-s. Na Zapadu
svi znaju Borisa Jeljcina”, nakosio je glavu - “Borisa Beckera—”
“Borisa Badenova—”
“Ha?” dreknuo je okrenuvši se kao da sam ga uvrijedio.
“Builwinkle? Boris i Nataša?”
“A, da. Knez Boris! Ral i mir. Po njemu sam dobio ime. Iako se princ Boris preziva Drubecki, a ne
tako kako si ti rekao.”
“Koji ti je materinji jezik? Ukrajinski?”
Slegnuo je ramenima. “Možda poljski”, rekao je nanovo se zavalivši u sjedalo, zabacivši kosu u
stranu trzajem glave. Oči su mu bile oštre i duhovite, izrazito crne. “Majka mi je bila Poljakinja, iz
Rzeszowa blizu ukrajinske granice. Ruski, ukrajinski - Ukrajina je, kao što znaš, bila satelit
Sovjetskog Saveza, pa govorim oba. Ruski i ne toliko - najbolji je za psovke. Sa slavenskim jezicima -
ruskim, ukrajinskim, poljskim, čak i češkim - stvar je takva da, ako znaš jedan, otprilike kužiš sve.
Ali sad mi je engleski najlakši. Prije je bilo suprotno.”
“Što misliš o Americi?”
“Svi se pretjerano smiješe! Mislim - većina. Ti možda i ne. Meni to izgleda glupo.“
Bio je jedinac, kao i ja. Otac mu se (rođen u Sibiru, Ukrajinac iz Novoaganska) bavio rudarstvom
i istraživanjem. “Jako važan posao - putuje po cijelom svijetu.“ Borisova je majka - očeva druga
žena - umrla.
“I moja“, rekao sam.
Slegnuo je ramenima. “Umrla je prije sto godina”, rekao je. “Bila je alkićka. Jednu se večer
napila, ispala kroz prozor i poginula.”
“Isuse”, rekao sam, malčice zapanjen što je to tako olako ispalio.
“Da, sranje”, rekao je bezbrižno, zagledavši se kroz prozor.
“I koje si nacionalnosti?” rekao sam nakon kratke stanke.
“A?”
“Ako ti je majka Poljakinja, tata Ukrajinac, a ti rođen u Australiji, onda si—”
“Indonežanin”, rekao je uza zlokobni osmijeh. Imao je tamne, đavolje, iznimno izražajne obrve
koje su se neprekidno gibale dok je govorio.
“Kako to?”
“Pa u putovnici mi piše Ukrajina. Imam i poljsko državljanstvo. Ali u Indoneziju se želim
vratiti”, rekao je Boris iskapajući kosu iz očiju. “To jest - u PNG.”
“U što?”
“Papuu Novu Gvineju. To mi je najdraža zemlja u kojoj sam živio.“
“Nova Gvineja? Čuo sam da imaju lovce na glave.”
“Više nemaju. Barem ne toliko. Otamo mi je ova narukvica”, rekao je pokazujući na jednu među
mnoštvom crnih kožnatih niti oko zgloba. “Napravio mi ju je prijatelj Bami. Bio je naš kuhar.”
“Kako je ondje?”
“Nije tako loše”, rekao je pogledavši me iskosa, zamišljeno i s trunkom samodopadnosti. “Imao
sam papigu. I gusku za domaćeg ljubimca. Učio sam surfati. A onda me tata prije šest mjeseci
odvukao u šugljavi grad na Aljasci. Na poluotok Seward, točno ispod Arktičkog kruga? A onda
smo sredinom svibnja propelercem doletjeli do Fairbanksa, i eto nas ovdje.“
“Vau”, rekao sam.
“Smrtonosno je dosadno ondje”, rekao je Boris. “Hrpa krepane ribe, užasan internet. Trebao sam
pobjeći - žao mi je što nisam”, rekao je ogorčeno.
“I što bi onda?”

128
 “Ostao bih u Novoj Gvineji. Živio na plaži. Hvala bogu što nismo cijelu zimu proveli ondje.
Prije pet godina bili smo na sjeveru Kanade, u Alberti, u gradiću s jednom cestom u blizini rijeke
Pouce Coupe. Neprestani mrak, od listopada do ožujka, i kurca ne znaš što bi sa sobom osim čitao i
slušao radio CBC. Morali smo se voziti pedeset kilometara da operemo veš. No—” nasmijao se - “i
dalje masu bolje nego u Ukrajini. Za usporedbu, kao Miami Beach.”
“Čime ti se ono tata bavi?”
“Cugom uglavnom“, rekao je Boris ogorčeno.
“Trebalo bi ga onda upoznati s mojim.”
I opet nenadani, eksplozivni grohot - kao da ti pljuje preko glave. “Da. Genijalno. I kurve?”
“Ne bih se čudio”, rekao sam nakon sitne, smetene stanke. Iako me rijetko što u vezi s mojim
ocem šokiralo, nikad ga baš nisam zamišljao kako visi kod Cura itživo i u “klubovima za gospodu”,
kraj kojih smo katkad prolazili na autocesti.
Autobus se praznio; stigli smo tek koju ulicu dalje od moje kuće. “Hej, ovo je moja stanica”,
rekao sam.
"Ideš sa mnom kući da gledamo TV?” upitao je Boris.
“Pa—”
“A daj. Nema nikoga. A imam i SOS Ledenjak na DVD-u.”

xi.
______________

Š KOLSKI AUTOBUS I NIJE VOZIO DO KRAJA S JENOVITOG KANJONA , GDJE JE ŽIVIO B ORIS . D O
njegove je kuće od posljednje stanice bilo dvadeset minuta hoda po pasjoj vrelini kroz ulice
zatrpane pijeskom. Iako je u mojoj ulici bilo mnoštvo znakova “Za prodaju” i “Ovrha” (noću bi
zvuk radija u automobilu putovao kilometrima), nisam ni slutio koliko je Sjenoviti kanjon na
krajnjim granicama jeziv; grad igračaka koji kopni na rubu pustinje pod prijetećim nebom. Većina je
kuća izgledala kao da nitko nikad u njima nije živio. Druge - nedovršene - imale su nazubljena
prozorska okna bez stakala; okovale su ih skele i posivjele su od raspršena pijeska, a pred kućama
se nagomilao beton i hrpe požutjela građevinskog materijala. Prozori uklopljeni daskama pružali
su im zaslijepljeni, zatučeni, nejednaki izgled, poput pretučenih i previjenih lica. Dok smo hodali,
uznemirujuće je ozračje napuštenosti raslo, kao da lutamo planetom raseljenim zbog zračenja ili
bolesti.
“Predaleko su izgradili ovo sranje”, rekao je Boris. “I sad ga pustinja napada. A i banke.”
Nasmijao se. “Jebeš Thoreaua, ha?”
“Ovaj cijeli grad Thoreaua goni u kurac.”
“Reći ću ti tko je u kurcu. Vlasnici ovih kuća. Do većine čak ne mogu provesti vodu. Sve ih
zapljenjuju jer ljudi ne mogu plaćati - zato tata plaća lako jebeno jeftin najam.“
“Ha“, rekao sam nakon kratke začuđene stanke. Nije mi ni palo na pamet zapitati se kako si moj
otac može priuštiti onako veliku kuću.
“Moj stari kopa rudnike”, rekao je Boris nenadano.
“Molim?”
Prigrabio je znojnu tamnu kosu s lica. “Ljudi nas mrze gdje god dođemo. Jer im obećamo da
rudnik neće naštetiti okolišu, a onda rudnik našteti okolišu. Ali ovdje—” slegnuo je ramenima
fatalistički, rusijanski - “Bože dragi, tko uopće mari za ovaj jebeni pješčanik?”
"Ha”, rekao sam, zapanjen odjekivanjem naših glasova niz napuštene ulice, “ovdje je stvarno
pusto, zar ne?”
"Da. Groblje. Ovdje živi samo još jedna obitelj - oni ljudi dolje. S velikim kamionom ispred,
vidiš? Ilegalni useljenici, rekao bih.”
“Ti i tata ste ovdje legalno, naravno?” U školi je bilo problema: neka su djeca nezakonito živjela

129
ovdje; hodnici su bili oblijepljeni plakatima.
Oglasio se zvukom koji je značio pf, smiješno. “Naravno. Rudnik vodi brigu o tome. Ili tko već. A
oni ondje? Ima ih dvadeset, trideset, svi muški i žive u jednoj kući. Možda dilaju drogu.”
“Misliš?”
“Nešto se jako čudno događa”, rekao je Boris potajice. “Samo to znam.”
Borisova kuća - okružena dvama praznim dvorištima pretrpanim smećem - vrlo je nalikovala
tatinoj i Xandrinoj: tapison od zida do zida, novi novcati kućanski aparati, isti raspored bez previše
pokućstva. No unutra je bilo prevruće; bazen je bio suh, s tek kojim centimetrom pijeska na dnu, a
nije bilo ni naznake vrta, čak ni kaktusa. Sve su površine - uređaji, šank, kuhinjski pod - bile
neznatno obložene zrncima pijeska.
“Nešto za popiti?" rekao je Boris, otvorivši hladnjak osvijetljenom vodu njemačkog piva.
“E, može, hvala.”
“U Novoj Gvineji”, rekao je Boris, brišući čelo nadlanicom, “gdje sam živio, je li? Imali smo
gadnu poplavu. Zmije... jako opasne i užasne... neeksplodirale mine iz Drugog svjetskog rata
isplivale su u dvorištu... mnoge su guske pocrkale. Kako god—” rekao je otvorivši pivo - “sva nam
se voda pokvarila. Tifus. Imali smo samo pivo - Pepsi smo potrošili, Lucozade smo sasvim potrošili,
tablete joda potrošili, tri tjedna, stari i ja, čak i muslimani, pili smo samo pivo! Za ručak, doručak,
sve.”
“Ne zvuči tako loše.”
Iskreveljio se. “Cijelo me vrijeme boljela glava. Lokalno pivo, iz Nove Gvineje - užasan okus.
Ovo je super! Ima i votke u hladnjaku.”
Htio sam pristati, zadiviti ga, ali onda sam se prisjetio žege i hoda do kuće te rekao: “Ne, hvala.”
Kucnuo je bocom o moju. “Slažem se. Prevruće je da se pije po danu. Stari je toliko pije da su mu
odumrli živci u stopalima.“
“Ozbiljno?”
“To se zove—” iskrivio je lice da se domogne riječi - “periferna neuropatija” (kako bi on
naglasio, “periFErna neuropaTIja”). “U bolnici u Kanadi morali su ga ponovno učiti hodati. Ustao
je - pao na pod - nos mu je krvario - presmiješno.”
“Zvuči zabavno”, rekao sam prisjetivši se kako sam i sam ugledao oca kako na koljenima puže
po led iz frižidera.
“Jako. Što tvoj pije? Stari?”
“Viski. Kad pije. Sad je navodno prestao.”
“Ha”, rekao je Boris kaoda je to već čuo. “Moj bi se trebao prebaciti - ovdje je dobar viski jeftin.
Čuj, želiš vidjeti moju sobu?”
Očekivao sam nešto srodno mojoj sobi, pa me iznenadilo kad se iza vrata otvorio šatorast
prostor nabacan s kolca i konopca s ustajalim smradom Marlbora, hrpama knjiga naslaganim
posvuda, starim bocama piva i pepeljarama i gomilom starih ručnika i neoprane odjeće koja se
prelijevala na sag. Zidovi su se nadimali pod tkaninom bogata uzorka - žutom, zelenom, indigo,
ljubičastom - a nad madracem presvučenim batikom visjeli su crveni srp i čekić. Kao da se ruski
kozmonaut srušio u džunglu i sklepao sklonište od državne zastave i domaćih saronga i tkanina
kojih se uspio dočepati.
“Sam si to napravio?” rekao sam.
“Smotam i spremim u kovčeg”, rekao je Boris bacivši se na luđački šaren madrac. “Raspakirani
se za deset minuta. Želiš li gledati SOS Ledenjak?”
“Naravno.”
“Predobar film. Gledao sam ga šest puta. Ono kad sjedne u avion da ih spasi s ledenjaka?”
No tog popodneva ipak nismo stigli pogledati SOS Ledenjak jer nismo mogli prestati razgovarati
da se spustimo i upalimo televizor. Boris je vodio daleko zanimljiviji život od svakog vršnjaka kojeg
sam u životu upoznao. Pokazalo se da tek povremeno pohađa škole, i to najjadnije vrste; u
zabačenim gradićima gdje mu je otac radio često i nije bilo škole. “Imaš snimke”, rekao je mašući

130
bocom piva i ne skidajući oko s mene. “I polažeš testove. Osim što moraš imati internet, a kad smo
daleko u Kanadi ili Ukrajini, toga nema.”
“I što onda radiš?”
Slegnuo je ramenima. “Puno čitam, valjda.” Jedan mu je profesor iz Teksasa, rekao je, stavio
nastavni program na internet.
“U Alice Springsu sigurno imaju školu.”
Boris se nasmijao. “Kako ne”, rekao je otpuhnuvši znojni pramen s lica. “Ali nakon što mi je
mama umrla, neko smo vrijeme živjeli u Sjevernom teritoriju u regiji Arnhem Land u gradu
Karmeywallagu? Takozvanom gradu. Kilometrima daleko od bilo čega - kamp-kućice za rudare i
benzinska s kafićem, pivo, viski i sendviči. Uglavnom, žena vlasnika bara Micka, Judy se zvala?
Stalno sam—” brzopleto je potegnuo gutljaj piva - “stalno sam, cijeli dan, gledao sapunice s Judy, i
noću boravio s njom iza bara dok su se tata i njegova ekipa opijali do besvijesti. Za vrijeme
monsuna nije čak bilo ni televizije. Judy je čuvala kasete u frižideru da joj se ne unište.”
“Kako bi se uništile?”
“Plijesan se množi u vlazi. Plijesan na cipelama, na knjigama.” Slegnuo je ramenima. “Tada
nisam bio ovako razgovorljiv jer nisam tako dobro znao engleski. Bio sam jako sramežljiv, sjedio
sam, povlačio se u sebe. Ali Judy? Ona je svejedno razgovarala sa mnom i bila je draga iako nisam
razumio kurca. Svako bih jutro došao k njoj, a ona bi mi nešto ispržila. Kiša, kiša, kiša. Meo sam,
prao suđe, pomagao čistiti kafić. Slijedio sam je u stopu kao pačić. Ovo je šalica, ovo je metla, ovo je
stolac, a ovo olovka. To je bila moja škola. Televizija - snimke Duran Durana i Воу Georgea - sve na
engleskom. Najdraža joj je serija bila McLeodove kćeri. Stalno smo je gledali skupa, a kad nešto ne bih
znao,objasnila bi mi. Razgovarali smo o sestrama i plakali kad je Claire poginula u prometnoj
nesreći, a da je imala farmu kao što je Drover’s, odvela bi me onamo i živjeli bismo sretno, a za nas
bi radile samo žene, kao kod McLeodica. Suprug ju je nazivao droljom i konjskom guzicom, ali
meni je sličila na Jodi iz serije. Cijele je dane razgovarala sa mnom i pjevala - naučila me riječi svih
pjesama iz džuboksa. “Grad u tami, noć je živa...” Ubrzo sam se izvještio. Govori engleski, Borise!
Znao sam nešto engleskoga iz škole u Poljskoj, dobar dan oprostite hvala vam puno, ali dva mjeseca
s njom i mlio sam kao navijen! Nisam otad stao! Bila je jako draga i uvijek dobra prema meni. Iako je
svaki dan bježala u kuhinju i plakala jer je toliko mrzila Karmeywallag.” Sati su prolazili, a vani je i
dalje bilo vrelo i vedro. “Čuj, umirem od gladi”, rekao je Boris ustavši i protegnuvši se tako da se
između maskirnih hlača i ofucane majice ogolio pojas trbuha: ulubljen, mrtvački blijed, kao u
izgladnjela sveca.
“Što se nudi od hrane?”
“Kruh i šećer.”
“Šališ se.”
Boris je zijevnuo, trljao crvene oči. “Nikad nisi jeo kruha posutog šećerom?”
"Ništa drugo?”
Izmoreno je slegnuo ramenima. “Imam kupon za pizzu. Ali niškoristi. Ne dostavljaju ovako
daleko.”
“Mislio sam da ste imali kuhara ondje gdje si prije živio.”
“Je, imali smo. U Indoneziji. I u Saudijskoj Arabiji.” Pušio je cigaretu - odbio sam onu koju rni je
ponudio; izgledao je pomalo uništeno, lebdio je i poskakivao sobom kao da je upaljena glazba, a
nije bila. “Jako kul tip, Abdul Fatah. To znači Sluga Vratara Okrepe.”
“Pa gle. Idemo onda do mene.”
Bacio se na krevet stisnuvši šake među koljena. “Nemoj mi reći da droca kuha.”
“Ne, ali radi u gostionici. Ponekad doma donese hrane.”
“Genijalno”, rekao je Boris, zateturavši malko kad je ustao. Popio je tri piva i obrađivao četvrto.
Na vratima je uzeo kišobran i meni pružio drugi.
“Ovaj, što će mi to?”
Rastvorio ga je i izašao. “Hladnije je hodati ispod njega”, rekao je dok mu se lice plavilo pod

131
sjenom. “I nećeš izgorjeti.”

xii.
____________

P RIJE B ORISA SVOJU SAM OSAMU STOIČKI PODNOSIO I NE SLUTEĆI KOLIKO SAM USAMLJEN . A
da je ijedan od nas dvojice živio u donekle normalnom kućanstvu, s obveznim satom povratka i
kućanskim obvezama i nadzorom odraslih, ne bismo tako brzo postali tako nerazdvojni, no gotovo
smo od tog dana svaki trenutak provodili zajedno, žicajući hranu i dijeleći novac koji bismo skupili.
U New Yorku sam odrastao uz mnoštvo svjetske djece - djece koja su živjela u inozemstvu i
govorila tri ili četiri jezika, koja su praznike provodila u ljetnim školama u Heidelbergu, ljetovala u
Riju i Antibesu, a zimovala u Innsbrucku. No Boris ih je - poput starog morskog vuka - sve
posramio. Jahao je devu, jeo ličinke, igrao kriket, prebolio malariju, živio na ulici u Ukrajini (“ali
samo dva tjedna”), vlastoručno zapalio štap dinamita, plivao australskim rijekama koje vrve
krokodilima. Čitao je Čehova na ruskom i pisce za koje nikad nisam čuo na ukrajinskom i poljskom.
Preživio je polarnu noć u Rusiji na minus četrdeset: beskrajne snježne oluje, snijeg i poledicu, a
jedina je radost bila neonska palma koja je dvadeset četiri sata dnevno gorila ispred provincijske
krčme u kojoj mu je otac rado pio. Iako je bio tek godinu stariji od mene - bilo mu je petnaest - na
Aljasci se seksao s pravom curom, nekom od koje je izmamio cigaretu na parkiralištu
supermarketa. Pitala ga je želi li sjesti u auto s njom i to je bilo to. (“Ali znaš što?” rekao je
ispuhujući dim uz kut usana “Mislim da joj se nije svidjelo.“
“A tebi?”
“A ne nije! Iako, priznajem, znam da nisam odradio kako treba. Mislim da sam se previše
stisnuo u autu.”)
Svaki smo se dan zajedno autobusom vraćali kući. Kod poludovršenog Društvenog centra na
rubu naselja Desatoya, gdje su vrata bila ograđena lokotom, a palme pougibale i pocrnjele u
žardinijerama, bilo je napušteno igralište gdje smo kupovali sokove i rastopljene čokoladice u
opustošenim aparatima, sjedili na ljuljačkama, pušili i razgovarali. Njegove zlovolje i mračna
raspoloženja, koja su bila česta, smjenjivala su se s nezdravim ispadima ushićenja; bio je divlji i
turoban, znao me nasmijati da me trbuh zaboli, i uvijek smo toliko toga jedan drugome htjeli reći da
bismo često izgubili osjećaj za vrijeme i zadržali se vani debelo nakon što bi se smračilo. U Ukrajini
je vidio političara upucanog u trbuh na putu do automobila - slučajno je posvjedočio tome, i nije
vidio napadača, samo plećata muškaraca u premalom kaputu kako se ruši na koljena u tamu i
snijeg. Ispričao mi je o sitnoj limenci od škole koju je pohađao u blizini rezervata plemena
Chippewa u Alberti, pjevao mi uspavanke na poljskom (“Za zadaću smo u Poljskoj obično pjesmu
učili napamet, a možda i molitvu, takvo nešto”) i poučio me psovati na ruskom (“To je pravi mat - iz
gulaga”). Povjerio mi je i kako ga je u Indoneziji kuhar Bami preobratio na islam: odrekao se
svinjetine, postio tijekom Ramazana, molio se Meki pet puta dnevno. “Ali više nisam musliman”,
objasnio je vukući palac po prašini. Ležali smo na vrtuljku omamljeni od vrtnje. “Odustao sam
davno.”
“Zašto?”
“Zato što pijem.” (To je bio eufemizam godine; Boris je pio pivo kao što druga djeca piju Pepsi, a
počeo bi čim bismo došli kući iz škole.)
“Ali koga briga?” rekao sam. “Zašto bi to itko morao znati?”
Nestrpljivo je frknuo. “Zato što je pogrešno ispovijedati vjeru ako je ne poštujem.
Omalovažavam islam.”
“Svejedno. Boris od Arabije. Dobro zvuči.”
“Jebi se.”
“Ne, ozbiljno”, rekao sam smijući se, pridignuvši se na laktove. “Zar si stvarno vjerovao u to

132
sve?”
“U što sve?”
“Ma znaš. U Alaha i Muhameda. Nema drugog boga osim Alaha—?”
“Ne”, rekao je pomalo gnjevno, “moj je islam bio politički izbor.”
“Kako to misliš, kao Bombaš s cipelama?”
Zahrzao je od smijeha. “Ma ne, jebote! Osim toga, islam ne propovijeda nasilje.”
“Nego što?“
Sišao je s vrtuljka, napeta pogleda “Kako to misliš, što? Što želiš reći?“
“Daj odbij! Samo te pitam.”
“A pitaš me—?”
“Ako si se već preobratio, u što si vjerovao?”
Sručio se natrag i zasmijuljio se kao da sam ga pustio iz šaka. “Vjerovao? Ha! Ne vjerujem ja ni u
šta.”
“Molim? Misliš danas?”
“Mislim nikad. OK - malo u Blaženu Djevicu. Ali u Alaha i Boga...? Ne baš.”
“Kojeg si vraga onda htio biti musliman?”
“Zato što—” ispružio je ruke kao i svaki put kad bi se pogubio - “krasni ljudi, bili su tako dragi
prema meni!”
“I to je nešto.”
“Stvarno je. Dali su mi arapsko ime. Badr al Din. Badr je mjesec, znači nešto kao mjesec odanosti,
ali rekli su mi: Borise, ti si badr zato što posvuda svijetliš jer si sada musliman, svijetu pronosiš svjetlost
svoje vjere, isijavaš kamo god pošao. Svidjelo mi se što sam Badr. A i džamija je bila genijalna.
Razrušena palača - zvijezde su noću sjale unutra - ptice na krovu. Stari nas je Javanac učio Kuranu. I
hranili su me i bili dobri prema meni, brinuli se o tome da sam čist i da imam čistu odjeću. Ponekad
sam zaspao na prostirci za molitvu. A za namaza prije zore, kad bi se ptice razbudile, uvijek zvuk
lepetanja krila!”
Iako je njegov australo-ukrajinski naglasak bio izrazito čudan, engleski mu je bio tečan gotovo
koliko i moj, a s obzirom na to da je kratko živio u Americi, bio je prilično uživljen u amerikanski
način. Nije dizao glavu iz razderanog džepnog rječnika (ime je na prednjoj stranici naškrabao na
ćirilici, a ispod pomno na engleskome napisao: BORYS VOLODYMYROVYCH PAVLIKOVSKY) i
stalno sam nailazio na stare ubruse iz 7-Elevena i oparane papiriće s njegovim popisima riječi i
pojmova:
zauzdati i pripitomiti
hitrost
trattoria
mafijaš = крутой пацан
prisnost
Zanemarivanje dužnosti.

Kad bi ga rječnik iznevjerio, posavjetovao bi se sa mnom. “Što je drugaš?” upitao me dok je

pregledavao oglasnu ploču na hodniku u školi. “Domać.? Polit. z.?“ (šio bi on izgovorio “policja“)
Nikad nije čuo za većinu hrane u kantini: fajite, falafel, tetrazzini od puretine. Iako je znao štošta o
filmu i glazbi, kaskao je desetljećima; nije imao pojma o sportu, igrama i televiziji, a osim nekih
velikih europskih imena kao što su Mercedes i BMW, automobile nije razaznavao. Američki ga je
novac zbunjivao, a katkad i američki zemljopis: u kojoj je provinciji Kalifornija? Znam li mu reći koji
je glavni grad Nove Engleske?
No naviknuo je da ni o kome ne ovisi. Radosno se sam budio za školu, sam bi sredio prijevoz,
potpisivao se na svoje ocjene, sam krao hranu i školske potrepštine. Otprilike jednom tjedno
kilometrima smo se vukli po nesnosnoj žezi, zakriljeni kišobranima kao indonežanski vračevi, da se
povezemo skučenim lokalnim autobusom zvanim CAT, kojim su se, koliko sam shvatio, vozili

133
samo pijanci, siromasi koji nemaju za auto i djeca. Vozio je neredovito, a ako bi nam pobjegao,
morali bismo čekati sljedeći, no jedna od njegovih stanica bio je trgovački centar s rashlađenim,
blještavim supermarketom s nedostatnim osobljem, gdje bi nam Boris krao odreske, maslac, kutije
čaja, krastavce (za njega vrhunsku poslasticu), vakumirane omote slanine - a jednom čak i sirup za
kašalj kad me mučila prehlada - skrivajući ih u razrezanu podstavu svoje ružne sive kabanice
(muške, za nj prevelike, spuštenih ramena i s daškom Istočnog bloka, podsjećajući na racioniranu
hranu i sovjetske tvornice, na industrijske komplekse u Lavovu i Odesi). Dok je on lutao, ja sam
držao stražu na čelu reda i toliko se tresao od živaca da sam katkad strahovao da bih se mogao
onesvijestiti - no ubrzo sam i ja u džepove trpao jabuke i čokoladu (također Borisove omiljene
namirnice) prije nego što bih drsko stao za kasu i kupio kruh, mlijeko i ostalo što bi mi bilo
preveliko da ukradem.
Još me u New Yorku, kad mi je bilo jedanaestak, majka upisala u Djecu u kuhinji tijekom ljetnog
kampa, gdje sam naučio spravljati nekoliko jednostavnijih jela: hamburgere, pohani sir (koji bih
katkada majci pripremao kad bi radila dokasna) i, kako bi Boris rekao, “jaja i tost”. Boris, koji je
sjedio na šanku, petama nabijao ormariće i razgovarao sa mnom dok bih kuhao, kasnije je prao
suđe. U Ukrajini je koji put, priznao mi je, džepario da kupi hranu. “Jurili me, jednom ili dvaput”,
rekao je. “Ali nijednom me nisu ulovili.”
“Možda bismo jednom mogli do centra”, rekao sam. Stajali smo za kuhinjskim šankom u mojoj
kući naoružani noževima i vilicama i jeli odreske ravno iz tave. “Ako već radimo, onda najbolje
ondje. Nikad nisam vidio toliko pijanih, a nitko nije odavde.”
Prestao je žvakati; izgledao je šokirano. “A zašto? Kad je tako lako ovdje krasti, iz ovolikih dućana!”
“Samo kažem.” Novac koji sam dobio od vratara - koji smo Boris i ja trošili po koji dolar, na
aparate za slatkiše i u 7-Elevenu kraj škole koji je Boris zvao “magazin“ - potrajaće još neko vrijeme,
ali ne dovijeka.
“Ha! A što ću ja ako te uhite, Potteru?” rekao je dobacivši podebeli zalogaj odreska psu, kojeg je
naučio da pleše na stražnjim nogama. “Tko će kuhati večeru? Tko će se brinuti o Krcku?” Xandrina
psa Pucka nazivao je “Amil” i “Nitrat”, “Pukčik” i “Krcko” - svakako, samo ne pravim imenom.
Počeo sam ga puštati unutra iako nisam smio jer mi je dosadilo gledati ga kako se upinje na kraju
lanca pokušavajući proviriti kroz staklena vrata i umalo si otkida glavu. No unutra je bio
iznenađujuće tih; gladomoreći bez pažnje, lijepio se za svaki naš korak, kaskao nervozno za našim
petama, gore pa dolje, sklupčao se spavajući na sagu dok smo Boris i ja čitali i svađali se i slušali
glazbu gore u mojoj sobi.
“Ozbiljno, Borise”, rekao sam odgurujući kosu s lica (nužno me trebalo ošišati, ali nisam htio
trošiti novac), “ne vidim neku razliku između krađe novčanika i krađe odrezaka.”
‘‘Velika je razlika, Potteru.“ Raširio je dlanove da mi pokaže kolika. “Krađa od radnika? I krađa
od golemog bogatog poduzeća koje potkrada narod?”
“Costeo ne potkrada narod. To je diskont.”
“Dobro. Krađa najnužnijega od privatnoga građanina. To je tvoj prepametni plan. Tiho”, rekao
je psu koji je kreštao za još mesa.
“Ne bih krao od siromašnog radnika”, rekao sam, dobacivši sam Pucku komad odreska.
“Vegasom hoda dovoljno ljigavaca s hrpetinom love.”
“Ljigavaca?”
“Mutnih. Nepoštenih.”
“Aha.” Našiljena se tamna obrva podignula. “Pošteno. Ali ako kradeš od ljigavog ko gangster,
mogli bi te srediti, nie?
“U Ukrajini se nisi bojao da bi mogao nastradati?”
Slegnuo je ramenima. “Dobiti batine, da. Ali ne da me ubiju.”
“Ubiju?”
“Da, ubiju. Što se čudiš? Ovo zemlja kauboja, tko zna? Svaki ima pištolj.”
“Ne mislim na policajca. Mislim na pijane turiste. Subotom navečer sve ih je puno.”

134
 “Ha!” Tavu je spustio na pod da pas dokrajči. “Vjerojatno ćeš završiti u zatvoru, Potteru. Slab
moral, rob gospodarstva. Loš građanin, loš.”

xiii.
____________

D OTAD SMO VEĆ - A BIO JE OTPRILIKE LISTOPAD - ZAJEDNO OBJEDOVALI GOTOVO SVAKE
večeri. Boris, koji bi do večere često strusio tri ili četiri piva, za jelom bi se prebacio na vrući čaj. A
onda bismo, nakon kratke votke poslije jela, navike koju sam uz njega brzo usvojio (“Bolje se
probavlja”, objasnio je Boris), zalegli i čitali, pisali zadaću, ponekad se posvadili, i često se pred
televizorom uspavali pićem.
“Nemoj ići!" rekao je Boris jedne večeri u njegovoj kući, kad sam ustao potkraj Sedmorice
veličanstvenih - na zadnjem revolveraškom okršaju, kad Yul Brynner okuplja svoje ljude. “Propustit
ćeš najbolji dio."
“Da, ali već je skoro jedanaest."
Boris - zavaljen na podu - uzdignuo se na laktove. Duge kose, upalih prsa, suhonjav i koščat, bio
je potpuna suprotnost Yulu Brynneru u gotovo svakom pogledu, no bilo je tu i čudne, krvne
nalikosti: jednaka prepredena opreza, ironična i pomalo okrutna, nečega mongolskog ili tatarskog u
zakošenim očima.
“Zovi Xandru da dođe po tebe", rekao je uz zijev. “Kad završava s poslom?”
“Xandru? Zaboravi.”
I opet je Boris zijevnuo, kapaka otežanih od votke. “Onda ovdje prespavaj”, rekao je, zakotrljao
se u stranu i protrljao lice dlanom. “Hoćeš li im faliti?”
Hoće li uopće doći kući? Koju se noć ne bi pojavili. “Sumnjam", rekao sam.
“Tiho”, rekao je Boris, posegnuvši za cigaretom i uspravivši se. “Gledaj sad. Stiže ološ.”
“Već si ga gledao?”
“Sinkroniziranog na ruski, ne bi vjerovao. Ali jako loš ruski. Pičkica. Je li pičkica dobra riječ?
Hoću reći, više su mi kao učiteljice nego revolveraši.”

xiv.
_____________

I AKO SAM KOD B ARBOUROVIH OČAJAVAO OD TUGE , SAD SAM ZA STANOM NA A VENIJI P ARK
žalovao kao za izgubljenim rajem. Iako sam za školskim računalom imao pristup elektroničkoj
pošti, Andy baš i nije bio od pisanja, a odgovori su mu bili razočaravajuće neosobni. (Bok, Theo.
Nadam se da si uživao u ljetu. Tata ima novi brod [Absalom]. Majka ne želi ni kročiti onamo, ali ja sam,
nažalost, bio primoran. Od Japanskog II malo me boli glava, ali sve je drugo u redu.) Gospođa Barbour
dužno je uzvraćala na moja papirnata pisma - rečenicu-dvije na kartici s monogramom - ali nikad ni
o čemu osobnom. Uvijek bi upitala kako si? i završila s mislimo na tebe, ali nijednom nedostaješ nam ili
rado bismo te vidjeli.
Pisao sam Pippi u Teksas iako je bila preslaba da odgovori - a i bolje, jer većinu pisama nisam ni
poslao.

Draga Pippa,
kako si? Kako ti je u Teksasu? Puno mislim na tebe. Jašeš li onog konja koji ti je
drag? Ovdje je super. Baš me zanima je li kod tebe vruće jer je ovdje jako vruće.
Strašno dosadno; bacio sam ga i krenuo ponovno.

135
 Draga Pippa,
kako si? Mislim na tebe i nadam se da si dobro. Nadam se da ti je u Teksasu
dobrodivno. Moram ti priznati da mrzim ovaj grad, ali imam neke prijatelje i
pomalo se navikavam, valjda. Jesi li kad nostalgična? Ja jesam. Jako mi nedostaje
New York. Da barem živimo bliže. Kako ti je glava? Bolje, nadam se. Žao mi je što

“Je li ti to cura?” upitao je Boris hruskajući jabuku i navirujući mi se preko ramena.

“Odjebi.”
“Što joj je bilo?” rekao je, a kad sam prešutio: “Jesi li je udario?”
“Molim?” rekao sam slušajući ga s pola uha.
"Glava? Zato se ispričavaš? Mlatimo si je?”
“Naravno", rekao sam, a onda po njegovu iskrenu, upornu pogledu shvatio da je sasvim
ozbiljan. “Misliš da tučem cure?” upitao sam.
Slegnuo je ramenima. “Možda je zaslužila.”
“Pa, u Americi ne tučemo žene.”
Namrgodio se i ispljunuo sjemenku jabuke. “Ne. Amerikanci samo progone manje zemlje koje
se ne slažu s njima.”
“Borise, šuti i ostavi me na miru.”
No uzdrmao me svojim komentarom pa sam, odustavši od pisma Pippi, počeo pisati Hobieju.

Dragi gospodine Hobarte,

zdravo, kako ste? Dobro, nadam se. Nisam vam nikad zahvalio na ljubaznosti
tijekom onih posljednjih tjedana u New Yorku. Nadam se da ste vi i Cosmo dobro
iako znam da Pippa obojici nedostaje. Kako je ona? Nadam se da se uspjela vratiti
glazbi. Nadam se i

No ni to nisam poslao. I zato sam bio oduševljen kad je stiglo pismo - dugo pismo, na pravom
papiru i to baš od Hobieja.
“Što li je to?” upitao je otac sumnjičavo uočivši newyoršku poštansku marku, iščupavši mi
pismo iz ruke.
“Molim?”
Ali tata je već razderao omotnicu. Nabrzinu je proletio pogledom pa izgubio interes. “Izvoli”,
rekao je pruživši mi ga. “Oprosti, stari. Moja greška.”
Samo je pismo - kao opipljiva rukotvorina - bilo prelijepo: bogat papir, pomnjiv rukopis, dašak
tihih odaja i novca.

Dragi Theo,
odavno želim čuti kako si, pa mi je drago što još nisam jer se nadam da to
znači da si sretan i zaokupljen. Ovdje je lišće promijenilo boju, Washingtonov trg
raskvašen je i požutio, uvlači se hladnoća. Subotom ujutro Cosmo i ja bazamo
Villageom - ja ga podignem i unesem u trgovinu sirom - nisam posve siguran
smije li se to, ali djevojke za blagajnom sačuvaju mu koju mrvu sira. Nedostaje mu
Pippa kao i meni, ali - kao i ja - u jelu i dalje uživa. Katkada jedemo kraj kamina
sad kad nam je snijeg zakucao na vrata. Nadam se da si se snašao i da si našao
kakve prijatelje. Kad se čujem s Pippom, čini mi se da nije presretna ondje gdje
jest, no zdravlje joj se svakako poboljšava. Putujem onamo za Dan zahvalnosti. Ne
znam kako će to prijati Margaret, ali Pippa me se zaželjela, pa ću poći. Ako mi
dopuste da na avion povedem Cosma, možda i on pođe sa mnom. Prilažem ti
fotografiju jer mislim da bi ti se mogla svidjeti - Chippendaleova komoda koja je
tek pristigla, u vrlo lošem stanju, rečeno mi je da su je držali u negrijanoj šupi kod

136
 Watervlieta. Jako izgrebena, jako okrhnuta, a i gornja je ploča u dva dijela - ali -
pogledaj ti te izbačene, težačke kugle koje drže kandže! stopala se na slici ne vide
dobro, ali jasno se vidi pritisak zarivenih kandža. Remek-djelo bez premca, da su
ga barem bolje pazili. Ne znam vidiš li ta fascinantna vlakna na vrhu prekrasno. A
trgovina: otvorim je kojiput tjedno po dogovoru, no većinom se pod stubama
zanimam stvarima koje mi pošalju privatni klijenti. Gospođa Skolnik i neki iz
četvrti raspitivali su se o tebi - sve je više-manje kao i prije, osim što je gospoda
Cho s korejske tržnice pretrpjela blagi inzult (jako blagi, već se vratila na posao). I
onaj kafić u Ulici Hudson koji sam obožavao više ne radi - velika šteta. Prošao
sam jutros i kao da ga preuređuju u - pa ne znam kako bi se to nazvalo... neku
trgovinu japanskim novotarijama. Vidim da sam po starom običaju oduljio i da
mi ponestaje prostora, ali nadam se da si dobro i veselo i da je manje samotno
nego što si strahovao. Ako ti išta ovdje mogu učiniti ili ti i na koji način pomoći,
znaj da ću rado.

xv.
_____________

TE NOĆI KOD B ORISA - DOK SAM LEŽAO PIJAN NA SVOJOJ POLOVICI MADRACA PRESVUČENOG
batikom - pokušao sam se prisjetiti kako Pippa izgleda. No mjesec mi je, tako prevelik i jasan kroz
nezastrt prozor, misli ipak odvukao prema priči moje majke, o tome kako se na stražnjem sjedalu
starog Buicka s roditeljima vozila na izložbe konja. “Dugo smo se vozili - ponekad i deset sati kroz
pustoš. Lunaparkovi, arene za rodeo zasute piljevinom, sve je bazdjelo po kokicama i konjskom
izmetu. Jedne smo noći bili u San Antoniju i mene je uhvatila žuta minuta - plakala sam za svojom
sobom, svojim psom, svojim krevetom - a tata me nasred lunaparka podignuo i rekao mi da
pogledam u mjesec. “Kad ti nedostaje dom”, rekao je, “samo pogledaj gore. Mjesec je isti gdje god
pošla.“ Nakon Što je umro, morala sam otići k teti Bess - mislim, čak i danas kad, ovdje u gradu,
vidim pun mjesec, kao da mi govori da se ne osvrćem i da ne budem tužna, da je dom ondje gdje
sam ja.” Poljubila me u nos. “Ili gdje si ti, psiću. Ti si središte mojeg svijeta.”
Kraj mene šuškanje. “Potteru?” rekao je Boris. “Budan si?”
“Mogu li te nešto pitati?” rekao sam. “Kako izgleda mjesec u Indoneziji?”
“O čemu ti to?”
“Ili, ne znam, u Rusiji? Je li isti kao ovdje?”
Lagano mi je člancima kucnuo po sljepoočnici - pokretom koji mi je već bio predobro poznat, a
značio je budalo. “Svugdje isti”, rekao je zijevnuvši i podbočivši se žgoljavim, nakićenim zglobom.
“Zašto?”
“Nemam pojma”, rekao sam, a onda nakon napete stanke: “Što se to čulo?”
Zalupila su se vrata. “Što je to?” rekao sam okrenuvši se na boku prema njemu. Pogledali smo
se, osluškivali. Glasovi u prizemlju - smijeh, ljudi koji tumaraju, treska kao da se nešto ruši.
“Je li ti to tata?” upitao sam i sjeo, a potom začuo ženski glas, pijan i kreštav.
I Boris se uspravio, koščat i bolesno blijed na svjetlu koje je dopiralo s prozora. Zazvučaloje kao
da u prizemlju razbacuju stvari i naguravaju pokućstvo.
“Što govore?” do,šapnuo sam.
Boris je osluškivao. Zapazio sam mu sve nabore i utore na vratu. “Pizdarije”, rekao je. “Pijani
su.”
Nas smo dvojica sjedili i slušali - Boris pozornije nego ja.
“Tko je to s njim?” upitao sam.
“Neka drolja.” Naćulio je uši, namreškao čelo, profilom je zasijecao mjesečinu, a onda ponovno
legao. “Dvije su.”

137
 Okrenuo sam se na drugi bok, pogledao iPod. Bilo je 3:17.
“Jebote”, zarežao je Boris češući se po trbuhu. “Zašto ne zašute?”
“Žedan sam”, rekao sam nakon plahe stanke.
Frknuo je nosom. “Ha! Ne želiš se sad spustiti dolje, vjeruj mi.“
“Što rade?” upitao sam. Jedna je upravo vrisnula - od smijeha ili straha, nisam znao.
Ležali smo tako napeti kao dvije daske, zurili u strop, osluškivali zlokobno rušenje i naguravanje.
“Ukrajinke?” rekao sam za koji tren. Iako nisam razumio ni riječi, već sam se dovoljno motao
oko Borisa da mogu razaznati razliku u intonaciji između ukrajinskog i ruskog.
“Vrh si, Potteru.“ A onda: “Zapali mi jednu.”
Izmjenjivali smo se na njoj u mraku sve dok se negdje nisu zalupila neka druga vrata, a glasovi
zamrli. Boris je izdahnuo posljednji dim i okrenuo se kako bi ugasio cigaretu u nabujaloj pepeljari
pokraj kreveta. “Laku noć”, šapnuo je.
“Laku noć.”
Zaspao je gotovo odmah - prepoznao sam po disanju - no ja sam još dugo ležao budan
izgrebenog grla, osjećajući omamljenost i mučninu zbog cigarete. Kako sam zapao u ovaj čudni
novi život u kojem se neznanci noću dernjaju oko mene, u kojem sam neprestano prljav i nitko me
ne voli? Boris - nesvjestan svega - hrkao je pokraj mene. Napokon sam pred zoru, kad sam konačno
usnuo, sanjao majku: sjedila je nasuprot meni na vlaku broj šest, blago se njihala, lice joj se primirilo
pod treperavom umjetnom rasvjetom.
Što radiš ovdje? rekla je. Idi kući! Odmah! Vidimo se u stanu. Samo što joj glas nije bio na svojem
mjestu; kad sam se zagledao, shvatio sam da to uopće nije ona već netko tko hini da je ona. I uz
glasan uzdah i zebnju, probudio sam se.

xvi.
_____________

B ORISOV OTAC BIO JE TAJNOVIT LIК . K AKO MI JE B ORIS OBJASNIO , ČESTO JE IZBIVAO U SVOJEM
rudniku bogu iza nogu i katkad tjednima boravio sa svojom ekipom. “Ne pere se”, rekao je Boris
strogo. “Prljav kao svinja.” Iznemogli kratkovalni radio u kuhinji bio je njegovo vlasništvo (“Iz
vremena Brežnjeva”, rekao je Boris, “ne želi ga baciti”), kao i novine na ruskom i izdanja USA
Todaya na koja bih nailazio u kući. Jednog sam dana ušao u neku od njihovih kupaonica (koje su
bile prilično sumorne - ni zastora za tuš ni zahodske daske, ni dolje ni na katu, i nešto crno što je
obrastalo kadu) i trznuo se od nelagode kad sam ugledao odijelo njegova tate, potpuno mokro i
smrdljivo, kako visi s tuša poput kakve crkotine: grubo, deformirano, kvrgave vune boje trule
zemlje, stravično se raskapalo po podu kao kakva sablazan iz davnina koja izdiše vlagu ili neki
odjevni predmet izvučen u policijskoj mreži.
“Što je?” rekao je Boris kad sam izašao.
“Tata ti sam pere odijela?” rekao sam. “U umivaoniku?”
Boris naslonjen na dovratak, grizući rub palca nevoljko je slegnuo rumenima.
“Šališ se“, rekao sam, a kad i dalje nije skidao pogled s mene: “Što? U Rusiji nema kemijskih
Čistionica?“
“Ima on puno nakita i finih stvari”, zarežao je Boris preko palca. “Rolex, Ferragamove cipele.
Neka čisti odijelo kako hoće.”
“Dobro”, rekao sam i promijenio temu. Nekoliko je tjedana prošlo bez pomisli na Borisova oca.
A onda je došao dan kad je Boris na napredni engleski zakasnio s rujnom masnicom ispod oka.
“Ma, dobio sam loptom u glavu”, zacvrkutao je veselo kad ga je profesorica Spear
(“Spirsetskaja”, kako ju je on zvao) sumnjičavo upitala što se dogodilo.
A to je, znao sam, bila laž. Pogledavajući ga u susjednom redu tijekom cijele sam bezvoljne
rasprave o Ralphu Waldu Emersonu razmišljao kako je uspio zaraditi šljivu nakon što sam ga noć

138
prije ostavio i otišao kući prošetati Pucka - Xandra ga je toliko često ostavljala vani vezanoga da
sam se počeo osjećati odgovornim za njega.
“Što si napravio?” upitao sam kad sam ga sustignuo nakon sata.
“Ha?”
“Odakle ti to?”
Namignuo je. “Ma daj”, rekao je, odgurnuvši me ramenom o rame.
“Što? Napio si se?”
“Stari je došao kući”, rekao je, a kad nisam uzvratio: “A što si mislio, Potteru?”
“Isuse, zašto?”
Slegnuo je ramenima. “Bilo mi je drago što si otišao”, rekao je trljajući zdravo oko. “Nisam
mogao vjerovati kad se pojavio. Spavao sam dolje na kauču. U prvi tren sam pomislio da si to ti.“
“Što se dogodilo?”
“Ah”, rekao je Boris i napeto uzdahnuo; pušio je na putu do škole, osjetio sam mu u dahu.
“Vidio je boce piva na podu.”
“Udario te zato što si pio?”
“Zato što je bio zgažen, eto zašto. Bio je pijan kao deva - mislim da uopće nije bio svjestan da me
udara. Jutros me vidio, rasplakao se i ispričao. Kako god, neko ga vrijeme neće biti.”
“Zašto?”
“Svašta mu se tamo događa. Odlazi na tri tjedna. Rudnik je blizu onog područja s državnim
bordelima, znaš?”
“Nisu državni”, rekao sam - a onda se zapitao jesam li siguran da nisu.
“Ma, znaš na što mislim. Ali ima i dobrih vijesti - ostavio mi je paru.”
“Koliko?”
“Četiri tisuće.”
“Šališ se.”
“Ne, ne ” - pljesnuo se počelu - “razmišljam u rubljama, oprosti! Oko dvjesto dolara, ali
svejedno. Trebao sam tražili još, ali nisam se usudio.“
Došli smo do raskrižja na hodniku gdje sam trebao skrenuti prema algebri, a Boris prema satu
američke vlade: trna u njegovu oku. Bio je to obvezan predmet - lagan čak i po nesuvislim mjerilima
naše škole - no dok sam Borisu pokušavao približiti Povelju prava i razliku između ustavnih i
pretpostavljenih ovlasti Kongresa, podsjetio sam se kako sam gospođi Barbour nastojao objasniti
što je internetski server.
“Dobro, vidimo se nakon sata”, rekao je Boris. “Daj mi još jednom, prije nego što odem, objasni
koja je razlika između Savezne banke i Savezne rezerve?”
“Jesi li komu rekao?”
“Što?”
“Znaš.”
“Što, želiš me prijaviti?” rekao je Boris uza smijeh.
“Ne tebe, njega.”
“A zašto? Zašto je to dobra ideja? Reci mi. Pa da me deportiraju?”
“Aha”, rekao sam nakon nelagodne stanke.
“Pa - večeras jedemo negdje vani!” rekao je Boris. “U restoranu! Možda meksičkom.” Nakon
početne sumnjičavosti i negodovanja, Boris je zavolio meksičku hranu - u Rusiji nepoznatu, rekao
je, nelošu kad se privikneš iako je ne bi ni taknuo da je prezačinjena. “Možemo autobusom.”
“Kineski je bliže. A i hrana je bolja.”
“Je, ali - sjećaš se.”
“A da, stvarno”, rekao sam. Kad smo posljednji put tamo objedovali, odmaglili smo a da nismo
platili. “Zaboravi.”

139
 xvii.
_______________

B ORISU SE X ANDRA SVIĐALA ZNATNO VIŠE NEGO MENI : SKOČIO BI DA JOJ OTVORI VRATA ,
govorio joj da mu se sviđa njezina nova frizura, nudio se da joj nosi stvari. Zadirkivao sam ga
otkako sam ga vidio da joj viri niz majicu kad se nagnula po mobitel na kuhinjskom šanku.
“Stari moj, kako je dobra”, rekao je Boris kad smo došli do moje sobe. “Misliš da bi ti starome
smetalo?”
“Vjerojatno ne bi ni primijetio.”
“Ne, ozbiljno, što misliš, šio bi mi učinio?“
“Ako što?“
“Ako bi ja i Xundra.”
“Nemam pojma, vjerojatno bi pozvao policiju.”
Podrugljivo je frknuo. “Zbog čega?”
“Ne zbog tebe. Zbog nje. Nezakoniti spolni odnos s maloljetnikom.”
“Da bar!”
“Slobodno je pojebi ako hoćeš”, rekao sam. “Briga me ako je strpaju u zatvor.”
Boris se okrenuo na trbuh i prepredeno me pogledao. “Na koki je, znaš to?”
“Molim?”
“Kokain.” Oponašao je šmrkanje.
“Šališ se”, rekao sam, a kad se zasmijuljio: “Kako znaš?”
“Jednostavno znam. Po hodu. A i škrguće zubima. Zagledaj se koji put.”
Nisam znao u što bih se zagledao. A onda smo jednog dana došli kući dok tate nije bilo i zatekli
je kako podiže glavu sa stolića i jednom rukom drži kosu na potiljku. Kad je zabacila glavu i pogled
joj se zaustavio na nama, nastupio je trenutak u kojem nitko nije rekao ni riječi, a ona se okrenula
kao da nas ne vidi.
Nastavili smo hodati, uspeli se do moje sobe. Iako nikad nisam vidio kako netko šmrče drogu,
čak je i meni bilo jasno što radi.
“Bože, seksi”, rekao je Boris nakon što sam zatvorio vrata. “Bogzna gdje ga drži?”
“Nemam pojma”, rekao sam strovalivši se na krevet. Xandraje upravo odlazila; čuo sam njezin
auto na prilazu.
“Misliš da bi nam dala?”
“Mislim da bi tebi dala.”
Boris je zašao za krevet, zasjevši na pod podignuvši noge i naslonivši se leđima na zid. “Misliš
da prodaje?”
“Nema šanse”, rekao sam nakon kratke, sumnjičave stanke. “Misliš?”
“Ha! Super za tebe ako prodaje.”
“Zašto?”
“Lova po kući!”
“Velike mi koristi od toga.”
Dobacio mi je oštrouman, odmjerujući pogled. “Tko tu plaća račune, Potteru?” upitao me.
“Ha.” Prvi mi je put to pitanje, čiju sam praktičnu važnost odmah prepoznao, uopće palo na
pamet. “Ne znam. Mislim da tata. Iako i Xandra pridonosi.”
“A odakle mu? Para?”
“Nemam blage veze“, rekao sam. “Razgovara s ljudima na telefon, a onda ode van.“
“Ima li u stanu nekih čekovnih knjižica? Gotovine?”
“Ne. Nikad. Ponekad ima žetona.”
“To ti je kao gotovina”, uzvratio je Boris brzo, ispijunuvši odgrizeni nokat na pod.
“Aha. Osim što ga ne možeš zamijeniti za gotovinu u kazinu ako si mlađi od osamnaest.”
Boris je zabrektao. “Ma daj! Smislimo nešto ako treba. Navučemo ti onaj spimpani sakoić sa

140
školskim grbom, pošaljemo te na šalter, Oprostite, gospođice—”
Okrenuo sam se na bok i mlatnuo ga šakom po ruci. “Jebi se”, rekao sam, žacnut njegovom
rastegnutom, snobovskom interpretacijom mojega glasa.
“Ne smiješ se tako razgovarati, Potteru”, radosno je rekao Boris trljajući ruku. “Neće ti dati ni
jebenog centa. Ali kažem, ako znaš gdje ti je tatina čekovna knjižica i ako je hitno” - ispružio je
dlanove - “kužiš?”
“Kužim.”
“Mislim, ako moram napisat ček bez pokrića, napišem ček bez pokrića”, filozofski je obrazložio
Boris. “Dobro je da znam da mogu. Ne kažem da im provališ u sobu i drpaš po stvarima, ali dobro
je imati ih na oku, ne?”

xviii.
_______________

B ORIS I NJEGOV OTAC NISU SLAVILI D AN ZAHVALNOSTI , A X ANDRA I TATA REZERVIRALI SU

Romantični spektakl u francuskom restoranu u MGM Grandu. “Ideš s nama?” upitao je otac kad je
vidio da za šankom listam brošuru: srca i vatrometi, trobojnice zabodene u pečenu puricu. “Ili imaš
svoje planove?”
“Ne, hvala.” Lijepo od njega, ali pomisao na druženje s tatom i Xandrom na njihovu
Romantičnom nečemu stvarala mi je nelagodu. “Već sam nešto dogovorio.”
“I što si dogovorio?”
“Slavim Dan zahvalnosti s nekim drugim.”
“S kim?” upitao je tata u rijetkom naletu roditeljske brižnosti. “S prijateljem?”
“Da pogodim”, rekla je Xandra bosa, odjevena u dres Miami Dolphinsa u kojem je prespavala,
zureći u hladnjak. “S onim koji uporno jede naranče i jabuke koje donesem doma.“
“Ma daj”, rekao je tata pospano, prišavši joj s leđa i obujmivši je, “sviđa ti se mala komunjara -
kako se zove - Boris.”
“Naravno da mi se sviđa. Što je, valjda, dobro jer je stalno tu. A jebote”, rekla je - istrgnuvši se
od njega, pljesnuvši se po ogoljenu bedru - “tko je pustio komarca? Theo, ne shvaćam zašto ne
možeš zapamtiti da se vrata bazena zatvaraju. Rekla sam ti sto puta.”
“Pa svejedno ja mogu s vama proslaviti Dan zahvalnosti, ako vam je tako draže”, rekao sam
spokojno, naslanjajući se leđima na šank. “Zašto ne bih.”
Bila mi je namjera time iznervirati Xandru, i sa zadovoljstvom sam shvatio da mi je uspjelo. “Ali
rezervacija je za dvoje”, rekla je Xandra, zabacivši kosu i zagledavši se u tatu.
“Sigurno se nešto može smisliti.”
“Moram onda nazvati.”
“Dobro, nazovi”, rekao je tata i blago je nadrogirano potapšao po leđima, gegajući se prema
dnevnoj sobi da provjeri nogometne rezultate.
Xandra i ja na trenutak smo se pogledali, a onda je ona okrenula glavu, kao u kakvu sumornu i
neodrživu viziju budućnosti. “Treba mi kave”, rekla je bezvoljno.
“Nisam ja ostavio vrata otvorena.”
“Ne znam tko to radi. Znam samo da oni čudaci što prodaju Amway nisu prije selidbe ispraznili
fontanu i sad je zilijun komaraca gdje god se okrenem - evo ga, evo još jednog, jebote!”
“Čuj, nemoj se ljutiti. Ne moram ja ići s vama.”
Odložila je kutiju filtara za kavu. “Što želiš reći?” rekla je. “Da mijenjam rezervaciju ili ne?”
“O čemu vas dvoje?” oglasio se otac jedva čujno iz dnevne sobe, iz svojega gnijezda slijepljenih
podmetača, praznih kutija cigareta i ispisanih tablica za bakaru.
“Ma ništa”, oglasila se Xandra. A onda je koju minutu kasnije, dok je aparat za kavu ključao i
šištao, protrljala oko i glasom ogrubjelim od sna rekla: “Nisam rekla da ne želim da ideš s nama.”

141
 “Znam. Nisam ni rekao da si rekla.” A onda: “Samo da znaš, ne ostavljam ja otvorena vrata.
Tata ih ne zatvori kad razgovara na telefon.”
Xandra me - posegnuvši u ormarić po svoju šalicu iz Planet Hollywoda pogledala preko
ramena. “Stvarno ćete večerati kod njega doma?” rekla je “Ti i mali Ruskić ili tko već?”
“Ma ne. Bit ćemo ovdje, gledat ćemo TV.”
“Hoćeš da vam nešto donesem?”
“Boris voli one tvoje koktel hrenovke. A ja krilca. Ljuta.”
“Još što? A one mini tacose? I njih voliš, zar no?“
“To bi bilo super.”
“Može. Sredit ću vam. Samo mi se ne dirajte u cigarete, to te jedino molim. Nije me briga ako
pušiš”, rekla je podignuvši ruku da me utiša, “ne mislim te cinkati, ali netko mi krade pljuge iz
šteke i svaki tjedan me opali po džepu za barem 25 dolara.”

xix.
______________

O TKAKO SE B ORIS POJAVIO S NATEČENIM OKOM , B ORISOVA SAM OCA U MISLIMA OCRTAO
kao Sovjeta debelog vrata, svinjećih očiju i ćelave glave. A zapravo je - što me iznenadilo kad smo se
napokon upoznali - bio tanašan i blijed poput izgladnjela pjesnika. Beskrvan, upalih prsa, pušio je
jednu za drugom, nosio jeftine majice koje su posivjele u pranju, pio beskonačne šalice zašećerena
čaja. No kad bi mu se zagledao u oči, shvatio bi da je krhkost samo varka. Bio je žilav, žestok,
zlovolja se ljeskala s njega - sitnih kostiju i oštrih crta, kao i Boris, no zloćudna, crvenilom
obrubljena pogleda i sitnih, našiljenih smeđih zuba. Podsjećao me na bijesna zeca.
Iako sam ga u prolazu okrznuo pogledom i čuo ga (ili pretpostavljao da je to on) kako noću
nabija po Borisovoj kući, upoznao sam ga tek koji dan prije Dana zahvalnosti. Jednog smo dana
nakon škole, smijući se i razgovarajući, ušli u Borisovu kuću i zatekli ga za kuhinjskim stolom,
pogrbljenog nad bocom i čašom. Unatoč pohabanoj odjeći, nosio je skupocjene cipele i obilno se
nakitio zlatom; kad nas je pogledao krvavim očima, smjesta smo zašutjeli. Iako je bio sitan,
neznatno građen muškarac, u njegovu je izrazu bilo nečega zbog čega mu se nisi htio približavati.
“Zdravo”, rekao sam oprezno.
“Dobar dan”, rekao je - nepomična lica i znatno grubljim naglaskom nego što je bio Borisov - pa
se okrenuo prema Borisu i rekao mu nešto na ukrajinskom. Uslijedio je kratak razgovor, koji sam
pratio sa zanimanjem. Bilo mi je neobično promatrati promjenu koja bi Borisa snašla dok je govorio
drugim jezikom - neka živost, okretnost, kao da je njegovo tijelo zaposjela drukčija, učinkovitija
osoba.
A onda mi se - nenadano - gospodin Pavlikovski približio ispruživši oba dlana. “Hvala ti”,
rekao je grubo.
Iako me bilo strah prići mu - osjećao sam se kao da se primičem divljoj životinji - ipak sam
zakoračio naprijed i s nelagodom pružio oba dlana Primio ih je među svoje, nažuljane i hladne.
“Dobar si čovjek”, rekao je. Pogled mu je bio podliven i prejak. Htio sam okrenuti glavu,
posramio sam se.
“Bog neka te prati i vječno blagoslivlja”, rekao je. “Kao da si moj sin jer si mojeg primio u svoju
obitelj.”
Svoju obitelj? Zbunjeno sam pogledao Borisa.
I pogled gospodina Pavlikovskog zaustavio se na njemu. “Prenio si mu što sam poručio?”
“Rekao je da si ti ovdje dio naše obitelji”, izgovorio je Boris zamorenim glasom, “i ako ti ikad
bude mogao kako pomoći...”
Na moje veliko iznenađenje, gospodin Pavlikovski privio me uza se i zgrabio u čvrst zagrljaj, a
ja sam zažmirio i svojski se trudio ne pokoriti se njegovu mirisu: kreme za kosu, vonju tijela,

142
alkohola i neke jake, neugodno prodorne kolonjske.
“Što je to bilo?” šapnuo sam kad smo zatvorili vrata Borisove sobe.
Boris je zakolutao očima. “Vjeruj mi. Ne želiš znati.”
“Je li stalno tako pijan? Kako mu već nisu dali nogu?”
Boris je zakreštao. “Glavešina u firmi”, rekao je. “Tako nešto.”
Ostali smo u Borisovoj tmurnoj, batikom presvučenoj sobi dok nismo začuli motor očeva
kamioneta na prilazu. “Neće ga biti neko vrijeme”, rekao je Boris dok sam puštao zastor da padne
preko prozora. “Osjeća krivnju što sam toliko sam. Zna da je praznik i zamolio je da budem kod
tebe.”
“Pa i onako si cijele vrijeme tamo.”
“Zna on to”, rekao je Boris tareći kosu s lica. “Zato ti je zahvalio. Ali - nadam se da se ne ljutiš -
dao sam mu krivu adresu.”
“Zašto?”
“Zato što—” pomaknuo je noge da mogu sjesti kraj njega, a da nisam ni pitao - “mislim da ne bi
htio da ti noću pijan bane u kuću. Da ti probudi starog i Xandru. E - ako ikad pita - prezivaš se
Potter.”
“Zašto?”
“Bolje je tako”, odgovorio je Boris smireno. “Vjeruj mi.”

xx.
______________

B ORIS I JA LEŽALI SMO NA PODU KOD MENE PRED TELEVIZOROM , JELI ČIPS I PILI VOTKU I
gledali Macyjevu povorku za Dan državnosti. U New Yorku je padao snijeg. Upravo su prošli
brojni baloni - Snoopy, Ronald McDonald, Spužva Bob, Mr. Peanut - a skupina havajskih plesača
ovlaš zakrivenih prepona i u suknjicama od trave nastupala je na Trgu Herald.
“Drago mi je što nisam s njima”, rekao je Boris. “Sigurno su im se guzice smrzle.”
“Da”, rekao sam iako nisam zapazio ni balone ni plesače ni išta drugo. Gledajući taj trg na
televiziji, osjećao sam se kao da sam se nasukao milijunima svjetlosnih godina od Zemlje pa sad
hvatam signale iz ranih radijskih dana, glasove najavljivača i pljesak publike iz nestale civilizacije.
“Idioti. Ne mogu vjerovati da se tako obuku. Cure će završili u bolnici.” Koliko se god Boris
žestoko žalio na žegu Las Vegasa, nepokolebljivo je vjerovao u to da se zbog “hladnoga” ljudi
nužno razbole: zbog negrijanih bazena, klimatizacije u mojoj kući, čak i zbog leda u piću.
Otkotrljao se na leđa i pružio mi bocu. “Jeste li ti i majka bili na toj povorci?”
“Ne.”
“Zašto ne?” rekao je Boris nutkajući Pucka čipsom.
“Nekulturny”, rekao sam, a tu sam riječ od njega pokupio. “I previše turista.”
Zapalio je cigaretu i mene ponudio. “Jesi tužan?”
“Malo”, rekao sam, nagnuvši se da zapalim o njegovu šibicu. Nisam mogao prestati razmišljati
o prošlome Danu zahvalnosti; stalno mi se vrtio kao film koji ne uspijevam zaustaviti: majka kako
bosa hoda u starim trapericama ogoljenih koljena, otvara bocu vina, meni ulijeva sok od đumbira u
čašu za šampanjac, slaže masline, pojačava radio, navlači šaljivu božićnu pregaču i razmata pureća
prsa koja je kupila u Kineskoj četvrti, a onda namreška nos i lecne se od smrada - “O, Bože, Theo,
pokvarilo se, otvori mi vrata” - amonijev smrad koji štipa za oči, pruža ih daleko ispred sebe kao
neaktiviranu granatu i trči niz vatrogasno stubište do kontejnera na cesti dok ja - naslanjajući se
kroz prozor - proizvodim radosne zvukove povraćanja s visoka. Objedovali smo šturo, mahune iz
konzerve, brusnice iz konzerve i smeđu rižu s tostiranim bademima. “Naš vegetarijanski
socijalistički Dan zahvalnosti”, tako ga je prozvala. Nemarno smo se pripremili jer je na poslu imala
rok s projektom; sljedeće godine, obećala je (oboje smo se izmorili od smijeha; pokvarena purica iz

143
nekog nas je razloga dovela u ushićeno raspoloženje), iznajmit ćemo auto i odvesti se njezinu
prijatelju Jedu u Vermont ili rezervirati neki fini restoran kao što je Gramercy Tavern. Jedino što se
ta budućnost nije dogodila, a ja sam supijani, hrustavi Dan zahvalnosti slavio s Borisom ispred
televizora.
“Što ćemo jesti, Potteru?" upitao je Boris češući se po trbuhu.
"Molim? Gladan si?”
Zavrtio je dlanom: comme ci, соттe ça. “A ti?“
“Ne naročito.” Nepce sam od toliko čipsa razderao do mesa, a od cigarete mi je već bilo malčice
zlo.
Boris je odjednom jaukao od smijeha; uspravio se. “Slušaj”, rekao je - udarivši me, pokazujući
prstom na televizor. “Jesi li čuo?”
“Voditelj. Upravo je djeci čestitao praznik. Gadu i Casey.”
“Ma daj.” Boris bi svako malo pogrešno čuo riječi na engleskome, neumjesne slušne omaške,
katkada zabavne, ali najčešće iritantne.
“Gad i Casey! To je muka, a? Hajde još Casey, ali prozvati dijete Gadom u prigodnom
programu?”
“Nije to rekao.”
“Dobro onda kad znaš sve, što je rekao?”
“Otkud da ja znam, jebote?”
“Zašto se onda svađaš? Zašto uvijek misliš da si pametniji? Što je ovoj zemlji? Kako je tako
glupa nacija postala tako bahata i bogata? Amerikanci... filmske zvijezde... pa ovi s televizije...
nazivaju djecu jabukama, dekama, medvjedima i gadovima i svakakvim pizdarijama.”
“I što želiš reći?”
“Želim reći da je demokracija izlika za svaku glupost. Nasilje... pohlepu... neukost... sve je u
redu ako to Amerikanci rade. Zar ne? Zar nisam u pravu?”
“Ti baš ne znaš začepiti, je li?”
“Znam što sam čuo, ha! Gad! Da ti ja kažem. Da i mislim da mi je dijete gad, pa nazvao bih ga
drukčije, jebote.”
U hladnjaku je bilo krilaca i mini tacosa i koktel hrenovčica koje je Xandra donijela, a i okruglica
iz kineskog restorana u trgovačkom centru gdje je otac rado jeo, ali dok je hrana došla na red, boca
votke (Borisov doprinos proslavi Dana zahvalnosti) već se dopola potrošila, a mi smo dobrano
zabrazdili prema mučnini. Boris - kojemu bi se u pijanstvu katkada razjarila ozbiljnost, rusijanska
sklonost teškim temama i pitanjima bez odgovora - sjedio je na mramornome kuhinjskom šanku,
mahao vilicom nabodenom u koktel-hrenovku i žustro tlapio o siromaštvu i kapitalizmu i
klimatskim promjenama i kako je svijet sjeban.
U jednom trenutku pogubljenosti rekao sam: “Borise, šuti. Ne zanima me.“ Otišao je do moje
sobe po Waldena i naglas iščitavao podugi odlomak koji je potkrepljivao neku njegovu tvrdnju.
Bačena knjiga - srećom, mekih korica - zasjekla mi se u jagodicu. “Ischézni! Marš!”
“Ovo je moja kuća, seronjo glupi!”
Koktel hrenovka i dalje raskoljena na vilici - projurila mi je pokraj glave i umalo me pogodila.
Ali nasmijali smo se. Do popodneva smo bili potpuno uništeni: valjali smo se po sagu, podmetali
jedan drugome nogu, smijali se i psovali, puzali četveronoške. Na televiziji su prenosili nogometnu
utakmicu, a iako nas je obojicu iživcirala, bilo nam je preteško pronaći daljinski i promijeniti
program. Boris je bio toliko skršen da mi se pokušao obraćati na ruskom.
“Govori engleski ili šuti”, rekao sam, šeprtljavo se pokušavajući dohvatiti ograde stubišta i
izmaknuti se njegovu zamahu, no pao sam i strovalio se na stolić.
“Ty menja dostál!! Poshel ty!”
“Bla bla bla”, uzvratio sam njonjavim ženskastim glasom iako sam licem zabrazdio u tepih. Pod
se tresao i napinjao poput palube na brodu. “Balalajka mila majka.”
“Jebeni telik”, rekao je Boris, prevalivši se na pod pokraj mene, zamahujući sumanuto prema

144
televizoru. “Ne gleda mi se ovo sranje.”
“A mislim, jebote” - okrećući se na bok, hvatajući se za trbuh - “ni meni.” Oči me nisu pratile
kako treba, oko svega su izvan očekivanih rubova svijetlile aureole.
“Hajdemo gledati vremena”, rekao je Boris, gacajući na koljenima kroz dnevnu sobu. “Želim
gledati vremena u Novoj Gvineji.”
“Nađi sam, ne znam na kojem je programu.”
“Dubai!” ciknuo je Boris, sručivši se na sve četiri - a potom se izlila bljuzgava bujica ruskoga u
kojoj sam razaznao prostotu ili dvije.
“Angliyski! Govori engleski.”
“Pada snijeg?” Trese me za ramena. “Kaže čovjek da pada snijeg, lud čovjek, ty vyezzháesh?. U
Dubaiju pada snijeg! Čudo, Potteru! Vidi!”
“To je Dublin, debilu. Ne Dubai.”
“ Valí otsjuda! Odjebi!”
Uto sam sigurno ostao bez svijesti (prečest slučaj kad bi Boris donio bocu) jer se nakon toga
prisjećam da je svjetlost dopirala pod drukčijim kutom, a ja sam klečao pokraj kliznih vrata uz
ispovraćanu lokvu na sagu i oslanjao se čelom na staklo. Boris je spavao kao zaklan, lica zabijena u
jastuke uz veselo hrkanje, a jedna mu je ruka visjela s kauča. I Pukčik je drijemao, zadovoljno
naslonivši bradu na Borisov potiljak. Osjećao sam se grozno. Uginuli leptir koji pluta površinom
bazena. Čujno šuštanje stroja. Utopljeni cvrčci i kukci koji se komešaju u plastičnim plafonijerama.
Iznad glave zalazeće sunce plamtjelo je napadno i neljudski, zakrvavljeni redovi oblaka zazivali su
katastrofu i razaranje sudnjega dana: detonacije na tihooceanskim atolima, divljač koja bježi pred
plamenim zidovima.
Možda bih zaplakao da Borisa nije bilo. Ovako sam otišao u kupaonicu i ponovno povratio, a
onda se, popivši vode iz slavine, vratio s papirnatim ručnicima i počistio nered koji sam napravio
iako sam gotovo obnevidio od glavobolje. Bljuvotina je bila odurno narančasta od krilaca s roštilja i
teško ju je bilo očistiti, ostala je mrlja, a dok sam je istrljavao deterdžentom za posuđe, pokušao sam
se priviti uz utješne misli o New Yorku - o stanu Barbourovih, njegovu kineskom porculanu i
ljubaznim vratarima, o bezvremenskome mrtvilu Hobiejeve kuće, starim knjigama i glasnim
satovima, starom pokućstvu, baršunastim zastorima, sveprisutnom talogu prošlosti, potihim
prostorijama u kojima je sve mirno i smisleno. Noću bih se često, kad bi me nadjačala stranost nove
sredine, uspavljivao mislima o njegovoj radionici, bogatim miomirisima pčelinjeg voska i
blanjevine ružina drva, a onda uskim stubištem do salona, gdje su se prašnjave Sunčeve zrake
probijale do orijentalnih sagova.
Nazvat ću, pomislio sam. Zašto ne? Bio sam još dovoljno pijan da to smatram dobrom idejom. No
telefon je zvonio i zvonio. Napokon sam - nakon dva-tri pokušaja, a potom i ispraznih pola sata
pred televizorom, dok sam izmučen, znojan, razorena želuca zurio u vremensku prognozu,
poledicu na cestama, hladne fronte preko Montane - odlučio nazvati Andyja i sklonio se u kuhinju
da ne probudim Borisa. Javila se Kitsey.
“Ne možemo razgovarati”, izjavila je u žurbi kad je shvatila da sam to ja. “Kasnimo. Upravo
izlazimo na večeru.“
“Kamo?" rekao sam trepćući. Glava me i dalje toliko boljela da sam jedva stajao.
“Kod Van Nessovih na Petu. Maminih prijatelja.”
U pozadini sam začuo Toddyjeve nejasne jauke i Platta kako reži: “Daj se makni!“
“Mogu li pozdraviti Andyja?” rekao sam prikovavši pogled za kuhinjski pod.
“Ne, stvarno, već smo - mama, stižem!” čuo sam kako viče. A meni je rekla: “Sretan ti Dan
zahvalnosti.“
“I tebi”, rekao sam, “pozdravi sve”, ali već je sklopila slušalicu.

145
 ххi.
_____________

MOJE SU SE BOJAZNI U VEZI S BORISOVIM OCEM DONEKLE UMIRILE OTKAKO MI JE OBGRLIO DLANOVE
i zahvalio mi na tome što se brinem o Borisu. Iako je gospodin Pavlikovski (“gospodin!” rugao se
Boris) bez sumnje bio gadan tip, povjerovao sam da i nije tako grozan. Tjedan nakon Dana
zahvalnosti dvaput smo ga zatekli u kuhinji nakon što smo se vratili iz škole - ljubazno mrmljanje,
ništa više, dok je sjedio zа stolom, trusio votku i tapkao vlažno čelo papirnatim ubrusom - svijetla
mu je kosa potamnjela od masne kreme za kosu - i glasno slušao ruske vijesti na svojem dotrajalom
radiju. A onda smo jedne večeri sjedili u prizemlju s Puckom (s kojim sam došetao od kuće) i gledali
Zvijer s pet prstiju, stari film s Peterom Lorrejem, kad su se ulazna vrata glasno zalupila.
Boris se pljesnuo po čelu. “Kurac.” Nisam se ni snašao, a on mi je gurnuo Pucka u naručje,
zgrabio me za ovratnik i odvukao me u stražnji dio kuće.
“Što—?”
Zamahnuo je rukom - gubi se. “Pas”, siktao je. “Stari će ga priklati. Požuri.”
Otrčao sam kroz kuhinju i najtiše što sam mogao izvukao se kroz stražnja vrata. Vani je bilo
premračno. Prvi put u životu Pucko nije ni pisnuo. Spustio sam ga znajući da će se držati uz mene i
obišao kuću do prozora dnevne sobe, koji nisu bili zakriljeni zastorima.
Njegov je tata hodao uz pomoć štapa, što još nisam vidio. Naslanjajući se na nj punom težinom,
ušepao je u osvijetljenu sobu kao kakav kazališni lik. Boris je ustao, prekrižio ruke preko žgoljavih
prsa i obgrlio se.
Otac i on su se posvadili - to jest, otac se gnjevno obrušio na njega. Boris je zurio u pod. Kosa mu
je visjela preko lica pa sam vidio tek vrh njegova nosa.
Nenadano, zabacivši glavu, Boris mu je oštro odbrusio i okrenuo se da ode. A onda je - tako
žestoko da umalo nisam ni primijetio - Borisov otac poskočio poput zmije i štapom ošinuo Borisa
preko ramena srušivši ga na pod. Prije nego što je uspio ustati - klečao je na sve četiri - gospodin
Pavlikovski šutnuo ga je nogom, a onda ga povukao za majicu i uz posrtanje ga uspravio na noge.
Divljajući i vrištcći na ruskom, ispljuskao ga je crvenim, nakićenim dlanom, sprijeda i straga: pljus,
pljus. A onda je - nakon što je Boris oteturao do sredine sobe - okrenuo zakrivljeni dio štapa i
odrapio ga posred lica.
Napola u šoku, odmaknuo sam se od prozora, toliko ošamućen da sam posrnuo i pao preko
vreće smeća. Pucko je uznemiren bukom jurcao gore-dolje i naricao piskavim cviležom. Dok sam s
mukom nastojao ustati - oduzet od panike, nasred treske limenki i boca od piva - vrata su se
otvorila, a na beton se izlio četverokut žutog svjetla. Svim sam se silama uspravio, zgrabio Pucka i
potrčao.
No bio je to samo Boris. Sustignuo me, zgrabio me za ruku i odvukao niz ulicu.
“Isuse”, rekao sam usporivši, pokušavši se osvrnuli. “Što je to bilo?" Iza nas ulazna su se vrata
Borisove kuće naglo otvorila. Silueta gospodina Pavlikovskog stajala je na osvijetljenu dovratku,
prijetila jednom rukom, mahala šakom i dovikivala na ruskom.
Boris me povukao. “Hajde, idemo.” Trčali smo niz zamračenu ulicu, tenisice su udarale o asfalt
sve dok glas njegova oca napokon nije zamro.
“Jebote”, rekao sam usporivši do hoda kad smo zašli za ugao. Srce mi je htjelo probiti kroz prsa,
u glavi mi je odjekivalo; Pucko je cvilio i htio mi se istrgnuti iz naručja, pa sam ga spustio na asfalt
da jurca u krug oko nas. “Što se dogodilo?”
“Ma, ništa”, rekao je Boris i zazvučao neobjašnjivo veselo, brišući nos uz vlažno šmrcanje.
“Oluja u čaši vode, što bi rekli na poljskom. Samo ga je primilo.”
Pognuo sam se i uhvatio za koljena da dođem do daha. “Primilo od cuge ili od bijesa?”
“I jedno i drugo. Sreća da nije vidio Pukčika ili - ne znam što bi se dogodilo. Misli da životinjama
nije mjesto u kući. Hej”, rekao je i podignuo bocu volke, “vidi što imam! Maznuo sam je na izlasku.”
Nanjušio sam njegovu krv i prije nego što sam je ugledao. Mjesec je bio mlad - nevelik, ali

146
dovoljan da se vidi - a kad sam se uspravio i pogledao ga u oči, shvatio sam da mu se iz nosa slijeva
i da mu je majica potamnjela od krvi.
“Isuse”, rekao sam, još uvijek zadihan, “jesi dobro?”
“Idemo do igrališta da dođemo k sebi“, rekao je Boris. Lice mu je, sad je već bilo jasno, bilo u
komi: natečeno oko, ružna zakrivljena posjekotina na čelu iz koje je također liptalo.
“Borise! Trebali bismo ići kući.”
Podignuo je obrvu. “Kući?”
“Mojoj kući. Kako god. Užasno izgledaš.”
Nasmiješio se od uha do uha, razotkrivši okrvavljene zube, i nabio me laktom u rebra. “Njah,
treba mi cuga prije nego što Xandri dođem na oči. Hajde, Potteru. Zar ti ne bi godilo smirenje?
Nakon svega ovoga?“

xxii.
______________

P RED NAPUŠTENIM DRUŠTVENIM CENTROM TOBOGANI SU SE ZRCALILI POD SREBRNOM

mjesečinom. Sjeli smo uz rub prazne fontane, stopala su nam visjela u ispražnjenu bazenu, i
smjenjivali se na boci dok nismo izgubili pojam o vremenu.
“U životu veću ludoriju nisam doživio“, rekao sam brišući usta nadlanicom. Zvijezde su mi se
malko zavrtjele pred očima.
Boris je - naslonjen na dlanove, lica okrenutog prema nebu - sebi pjevao na poljskom.

Wszystkie dzieci, nawet zle,

pogrązone są we śnie,
a ty jedna tylko nie.
A-a-a, a-a-a...

“Zastrašujuć je, jebote”, rekao sam. “Tvoj stari.”

“Je”, ciknuo je Boris veselo, brišući usta o rame zakrvavljene majice. “Ubio je. Jednom je u
rudniku čovjeka pretukao nasmrt.”
“Sereš.”
“Ne, istina je. U Novoj Gvineji. Pokušao je to prikazati kao da je čovjek stradao pod odronom,
ali morali smo odmah otići.”
Zamislio sam se nad tim. “Pa tata ti nije baš jak”, rekao sam. “Mislim, ne vidim—”
“Njah, ne šakama. Nego s, kako vi to zovete” - oponašao je udaranje - “papagajkama.”
Zašutio sam. U Borisovoj imitaciji s nevidljivim kliještima osjetio sam tračak stvarnosti.
Boris - koji je petljao po upaljaču nastojeći upaliti cigaretu - izdahnuo je dim. “Hoćeš?”
Prepustio ju je meni, a sebi zapalio drugu, a potom člancima prešao niz čeljust. “Ah", rekao je
trljajući gore-dolje.
“Boli?”
Pospano se nasmijao i opalio me po ramenu. “A što misliš, debilu?”
Za tren oka teturali smo od smijeha, nabadajući po šljunku na sve četiri. U tom pijanstvu um mi
je bio izoštren i hladan i neobično jasan. A onda smo u jednom trenutku - prašnjavi od valjanja i
grebanja po tlu - posrtali do kuće u gotovo potpunoj tami, okruženi redovima napuštenih kuća i
nadmoćnom pustinjskom noći, uz jasno prštanje zvijezda visoko iznad i Pukčika, koji nas je slijedio
u stopu dok smo se klatili s jedne na drugu stanu, smijući se tako jako da smo dahtali, grčili želudac
i umalo povratili uz cestu.
On je pjevao iz petnih žila, istu onu pjesmu kao i prije:

147
 A-a-a, a-a-a,
byly sobie kotki dwa.
A-a-a, kotki dwa,
szarobure—

Udario sam ga. “Engleski!“

„Daj, naučit ću te. A-a-a, a-a-a –”
“Reci mi što znači.”
“Dobro, hoću. Bile jednom dvije male mace”, zapjevao je Boris:

i obje bile sivosmeđe.

A-a-a—

“Dvije male mace?“

Pokušao me opaliti i umalo pao. “Odjebi! Nisam još došao do dobrog dijela.”

O, spavaj, draga moja,

a ja ću ti dati zvijezdu s neba,
sva su djeca čvrsto zaspala,
sva druga, čak i zla,
sva su djeca čvrsto zaspala, samo nije ova.
A-a-a, a-a-a—
Bile jednom dvije male mace—

Kad smo stigli do moje kuće - bučeći previše i ušulkavajući jedan drugoga - garaža je bila
prazna: kod kuće nije bilo nikoga. “Hvala bogu“, razderačio se Boris i pao ničice na beton pred
Gospodina.
Zgrabio sam ga za ovratnik. “Diži se!“
Kad smo ušli pod svjetla, bio je u rasulu: krvi na sve strane, oko natečeno do usjajena proreza.
“Čekaj”, rekao sam, spustivši ga na sag nasred dnevne sobe, i oteturao do kupaonice po nešto za
njegovu posjeklinu. No nije bilo ničega osim šampona i bočice zelenog parfema koji je Xandra
osvojila na nagradnoj igri u Wynnu. Kroz opijenu izmaglicu prisjetio sam se majčinih riječi, da
parfem u nuždi može poslužili kao antiseptik, i vratio se u dnevnu sobu gdje se Boris ispružio na
sagu, a Pucko nervozno njušio njegovu okrvavljenu majicu.
“Evo me”, rekao sam odgurnuvši psa u stranu, tapkajući mu mokrom krpom po krvavom tragu
na čelu. “Budi miran.”
Boris se izmaknuo i zarežao. “Koji kurac radiš?”
“Šuti”, rekao sam sklanjajući mu kosu iz očiju.
Promrmljao je nešto na ruskome. Trudio sam se biti pažljiv, ali bio sam pijan koliko i on pa kad
sam mu na ranu našpricao parfem, zavrištao je i opalio me u usta.
“Koji kurac?” rekao sam, primivši se za usnu i odmaknuvši krvave prste. “Vidi što si mi
napravio.”
“Blyad“, rekao je, iskašljavajući i udarajući u zrak, “smrdi. Što si mi to stavio, kurvo?"
Prasnuo sam u smijeh, nisam si mogao pomoći.
“Gade”, zagrmio je, odgurnuvši me tako snažno da sam pao. Ali i on se smijao. Pružio je ruku
da mi pomogne, ali odgurnuo sam je.
“Odjebi!” Toliko sam se jako smijao da su mi se riječi jedva pomaljale iz usta. “Mirišeš na
Xandru.”
“Kriste, gušim se. Moram to saprati sa sebe.”

148
 Oteturali smo van - svukli odjeću, iskačući putem iz hlača na jednoj nozi - i uskočili u bazen:
loša ideja, kako sam shvatio u prekasnom, vodoravnom trenutku prije nego što sam zaronio,
obnevidio od pijanstva i previše uništen da mogu hodati. Hladna se voda sudarila sa mnom
takvom silinom da mi je umalo izbila zrak iz pluća.
Grabio sam do površine: oči su me pekle, klor mi je spalio nos. U oči me pogodio val vode i
otpljunuo sam je prema njemu. Bio je bijela mrlja u tmini, ulubljenih obraza i crne kose slijepljene uz
glavu. Uza smijeh smo se hrvali i potapali iako su mi zubi cvokotali i iako sam osjetio da sam
previše pijan i omamljen da se natežemo u tri metra vode.
Boris je zaronio. Ruka me zgrabila za gležanj i povukla me pod vodu i odjednom sam shvatio da
zurim u mračan zid mjehurića.
Trgao sam se. borio. Kao da sam se opet bio u muzeju, u mračnoj zamci, bez izlaza. Mlatio sam i
izvijao se, dok su uspaničeni grgljavi mjehuri lebdjeli preda mnom: podvodna zvona, tama.
Napokon sam se - netom prije nego što ću se nagutati vode - otrgnuo i probio do površine.
Daveći se bez daha, uhvatio sam se za rub bazena i stenjao. Kad mi se odmutilo pred očima,
ugledao sam Borisa - zakašljanog, zagalamljenog - kako grabi prema stubama. Zapuhati od gnjeva,
napola sam plivao, a napola skakao za njim pa ga stopalom zakačio za gležanj tako da je pljasnuo
na lice.
“Šupčino”, ispljunuo sam kad se iskoprcao do površine. Pokušao je progovoriti, ali zapljusnuo
sam ga jednim pa drugim valom vode, sapleo prste u njegovu kosu i gurnuo ga pod vodu. “Govno
jedno odvratno”, vrištao sam kad je dašćući izronio, a voda mu se slijevala niz lice. “Da mi to više
nikad nisi napravio.” Objema sam mu rukama zajašio za ramena i upravo se spremao naskočiti -
gurnuti ga pod vodu, dobrano ga držati dolje - kad je okrenuo ruku i primio me; shvatio samda je
pobijelio i da drhti.
“Stani”, rekao je hvatajući dah - i tada sam opazio da su mu oči mutne i čudne.
“Hej”, rekao sam, “jesi dobro?” No od kašlja uja nije mogao doći do riječi Iz nosa mu je nanovo
krvarilo, tamna krv šikljala mu je među prstima. Pomogao sam mu da izađe i obojica smo se sručili
na stube bazena polunasukani, preiscpljeni da se izvučemo na suho.

xxiii.
______________

P ROBUDILO ME JARKO SUNCE . L EŽALI SMO U MOJEM KREVETU , NAPOLA ODJEVENI I

uzdrhtali u klimatiziranoj hladnoći, a Pucko je hrkao između nas. Plahte su bile vlažne i zaudarale
po kloru; bio sam shrvan od glavobolje, a u ustima osjetio ogavan metalni okus kao da sam sisao
sitniš.
Umirio sam se, osjećajući da bih mogao povratiti da glavu pomaknem makar i milimetar, a
onda vrlo oprezno sjeo.
“Borise?” rekao sam trljajući obraz dlanom. Jastučnica okaljana hrđavim tragovima krvi. “Jesi
budan?”
“O, Isuse”, režao je Boris, mrtvački blijed i ljepljiv od znoja, okrenuvši se na trbuh, stišćući
madrac. Osim pankerskih narukvica i gaća koje su nalikovale na moje na sebi nije imao ništa. “Rigat
ću."
“Nemoj tu.“ Šutnuo sam ga. “Diži se.”
Oteturao je mumljajući. Čuo sam ga kako povraća u mojoj kupaonici. Taj me zvuk nagnao na
mučninu, a malo i na smijeh. Zalegao sam i zasmijao se u jastuk. Kad je ponovno banuo u sobu
stišćući glavu, zaprepastila me njegova masnica, krv koja mu se skorila pod nosnicama i krastava
posjekotina na čelu.
“Isuse”, rekao je, “gadno izgleda. Treba te šivati.“
“Znaš što?” rekao je Boris bacivši se trbuhom na madrac.

149
 “Što?”
“Kasnimo u školu, jebote!”
Zavalili smo se na leda i dreknuh u smijeh. U toj slabosti i mučnini mislio sam da se nikad neću
moći zaustaviti.
Boris se prevrnuo i napipavao nešto na podu. Glava mu se u tren oka podignula. “Ah! Što je
ovo?”
Sjeo sam i željno posegnuo za čašom vode - barem mi se tako učinilo - a kad mi ju je gurnuo pod
nos, umalo sam povratio od smrada.
Boris je zavijao. Pričepio me brzo kao munja: žilavih kostiju i ljepljiv, zaudarajući po znoju i
bolesti i još nečemu sirovom i prljavom, kao po ustajaloj bari. Čvrsto me uštipnuo za obraz i nagnuo
mi čašu votke nad licem. “Vrijeme je za lijek! Daj, no”, rekao je kad je čaša poletjela pod mojom
rukom i kaci sam ga udario preko usta, okrznuvši ga dlanom nasumce. Pucko se uzlnjao od
uzbuđenja. Boris me uhvatio u kravatu, zgrabio moju zaprljanu majicu koju sam te noći skinuo i
pokušao mi je nagurati u usta, ali bio sam prebrz i zbacio ga s kreveta, a on je glavom udario o zid.
“Au, jebote”, rekao je, pospano trljajući lice i smijuljeći se.
Nesigurno sam se uspravio pod naletom hladnog znoja i probio se do kupaonice, gdje sam u
nasilnome naletu - odgurujući se rukama od zida - ispraznio želudac u školjku. Čuo sam ga kako se
smije u susjednoj sobi.
“Dva prsta niz tikvu”, doviknuo mi je, a onda i nešto što sam prečuo u svježem napadaju
mučnine.
Kad je završilo, pljunuo sam jednom ili dvaput, a onda nadianicom otro usta. Kupaonica je bila
uništena: iz tuša je curilo, vrata su visjela sa šarki, nakvašeni ručnici i zakrvavljene krpe nahrupili
su na pod. I dalje dršćući od gađenja, u umivaoniku sam pio iz dlanova i zapljuskivao lice vodom.
Moj je nagi odraz bio pogrbljen i blijed, a usna natečena od Borisove šake prethodne noći.
Boris je još uvijek ležao na podu, razlivši se pod glavom podbočenom uza zid. Kad sam se
vratio, odškrinuo je zdravo oko i zasmijuljio se. “Bolje?”
“Jebi se! Ne obraćaj mi se.”
“Tako ti i treba. Nisam li ti rekao da ne dangubiš okolo s njom?”
“Ja?”
“Ne sjećaš se, ha?” Vrškom jezika oblizao je gornju usnu da provjeri krvari li. Kad bi skinuo
majicu, jasno mu se vidio svaki utor između rebara, tragovi starih batina i crvenilo od vrućine
visoko na prsima. “Ta čaša na podu... jako loša ideja. Nesreća! Rekao sam tida je ne ostavljaš ondje!
Prokleo si nas!”
“Nisi me morao zaliti po glavi”, rekao sam napipavajući naočale i posegnuvši za prvim hlačama
s hrpe zajedničkog rublja.
Boris je stiskao hrbat nosa i smijao se. “Samo sam ti htio pomoći. Malo cuge da ti bude bolje.”
“Super, baš ti hvala.”
“Istina je. Ako je uspiješ zadržati. Glavobolja kao rukom odnesena. Moj stari nije koristan, ali
ovo me korisno naučio. Fina hladna pivica je najbolja ako imaš.”
“Ej, daj dođi”, rekao sam. Stajao sam kraj prozora i zagledao se u bazen.
“Ha?”
“Dođi vidi. Moraš ovo vidjeti.”
“Reci mi što je”, promrmljao je Boris s poda. “Ne da mi se ustati.”
“Bolje da dođeš.” Prizemlje je izgledalo kao prizor ubojstva. Iscrtana krvava linija zavijala je
pločicama do bazena. Tenisice, traperice, krvava majica, nasumično obješeni i razbacani. Jedna
Borisova razderana čizma potonula je na dno u dubljem dijelu bazena. A najgore od svega: masna
pjena od bljuvotine koja je plutala pličinom kraj stuba.

150
 xxiv.
________________

KASNIJE SMO, NAKON NEKOLIKO MALODUŠNIH OBILAZAKA STROJEM ZA ČIŠĆENJE BAZENA, SJEDILI
za kuhinjskim šankom, pušili tatin Viceroy i razgovarali. Bilo je gotovo podne - prekasno da uopće
pomišljamo na odlazak u školu. Boris - odrpan i raskliman, s majicom koja mu je padala preko
ramena, mlatio je ormarićima i ogorčeno se žalio što nema čaja - skuhao je ogavnu kavu na ruski,
raskuhavajući mljevena zrna u lončiću na štednjaku.
“Ne, ne”, rekao je kad sam si nalio normalnu šalicu. “Vrlo jaka, vrlo mala količina.”
Okusio sam je zgađena lica.
Umočio je prst i oblizao ga. “Keksić bi mi dobro došao.”
“Šališ se.”
“Kruh i maslac?” nastavio je s nadom.
Skliznuo sam sa šanka - najnježnije što sam mogao jer me glava boljela - i pretraživao ladice sve
dok nisam naišao na paketiće šećera i vrećice čipsa koje je Xandra donijela iz kafića.
“Ludo”, rekao sam zagledavši mu se u lice.
“Što?”
“Da ti tata ovo napravi.”
“Nije ništa”, mrmljao je Boris, naherivši glavu da uglavi cijeli čips u usta. “Jednom mi je slomio
rebro.”
Nakon podulje stanke, i jer nisam znao što bih drugo rekao, uzvratio sam: “Slomljeno rebro nije
tako ozbiljno.”
“Nije, ali boljelo je. Ovo”, rekao je podignuvši majicu i pokazavši mi.
“Mislio sam da će te ubiti.”
Pogurnuo me ramenom. “Ma, namjerno sam ga isprovocirao. Odgovorio mu. Da ti možeš
izvući Pukčika. Gle, u redu je”, dobacio je snishodljivo jer nisam skidao pogled s njega. “Sinoć se
pjenio, ali bit će mu žao kad me ugleda.”
“Možda bi trebao neko vrijeme ostati ovdje.”
Boris se naslonio na dlanove i prijekorno se nasmiješio. “Ne treba dizali frku. Ponekad padne u
depresiju, ništa drugo.”
“Ha.” U staro doba Johnnieja Walkera - bljuvotina na košuljama, gnjevni kolege koji nas
nazivaju doma - moj je tata (katkad i u suzama) za svoj bijes krivio “depresiju“.
Boris se, učinilo mi se, nasmijao iskrenom radošću. “I što? Ti se nikad ne rastužiš?”
“Trebalo bi ga strpati u zatvor zbog ovoga.”
"Daj, molim te.“ Borisu je dojadila loša kava pa se otputio do hladnjaka po pivo. “Moj je otac
loše naravi, istina, ali voli me. Mogao me ostaviti kod susjeda kad je napuštao Ukrajinu. To se
dogodilo mojim prijateljima Maksu i Serjoži - Maks je završio na ulici. Osim toga, i mene bi trebalo
u zatvor ako tako gledaš.”
“Molim?”
“I ja sam njega jednom pokušao ubiti. Stvarno!” rekao je kad je opazio kako ga gledam. “Jesam.”
“Ne vjerujem ti.”
“Ne, istina je”, nastavio je malodušno. “Žao mi je zbog toga. Naše zadnje zime u Ukrajini
izmamio sam ga van - bio je toliko pijan da je pristao. A onda sam zaključao vrata. Bio sam siguran
da će krepati na snijegu. Dobro da nije, ha?” rekao je i ciknuo od smijeha. “Onda bih zaglavio u
Ukrajini, Bože moj! Spavao na kolodvoru.”
“Što se dogodilo?”
“Nemam pojma. Nije bilo prekasno. Netko ga je vidio i pokupio autom - neka žena, valjda, ali
tko zna? I otišao je dalje piti, vratio se kući koji dan kasnije - sreća za mene da se nije ničega sjećao!
Donio mi je nogometnu loptu i rekao da otad pije samo pivo. To je trajalo možda jedan mjesec.”
Trljao sam oko ispod naočala. “Što ćeš reći u školi?”

151
 Otvorio je pivo. “Ha?”
“Pa, mislim.“ Masnica na njegovu licu bila je boje sirova mesa. “Bit će pitanja.”
Nasmiješio se širom i pogurnuo me laktom. “Reći ću im da si me ti”, rekao je.
“Ne, ozbiljno.”
“Ozbiljan sam.”
“Borise, nije smiješno.”
“A, daj. Nogometna lopta, skejt.” Crna mu je kosa pala na lice kao sjena, zabacio ju je. “Ne želiš
da me odvedu, zar ne?”
“Naravno”, rekao sam nakon nelagodne stanke.
“Jer bi me u Poljsku.” Pružio mi je pivo. “Mislim da bi me onamo deportirali. Iako Poljska—”
nasmijao se iznenađujućim praskom - “bolje od Ukrajine, Bože moj!”
“Ne bi te valjda vratili?”
Namrštio se pogledavši prljave dlanove, nokte obrubljene skorenom krvlju. “Ne bi“, rekuo je
oštro. “Jer bili se prije ubio.“
“Kmek kmek.” Boris je stalno prijetio da će se ubiti iz ovog ili onog razloga.
“Ozbiljan sam! Prije bih umro! Radije bih da me nema.”
“Ne bi.”
“Bih! Ta zima - nemaš pojma kako je to. Čak je i zrak loš. Posvuda sivi beton, a vjetar—”
“A valjda i tamo jednom dođe ljeto.”
“O, bože!” Posegnuo je za mojom cigaretom, povukao snažan dim i ispuhnuo oblak prema
stropu. “Komarci. Smrdljivo blato. Sve zaudara po plijesni. Bio sam tako izgladnio i usamljen -
mislim, ponekad sam bio toliko gladan, ozbiljno ti kažem, da bih došao do nasipa i pomišljao na to
da se utopim.”
Glava me boljela. Borisova odjeća (zapravo moja) vrtjela se u sušilici. Sunce je vani sjalo opako i
jarko.
“Ne znam kako ti”, rekao sam oduzevši mu cigaretu, “ali ja trebam pravu hranu.”
“Što ćemo onda?”
“Trebali smo otići u školu.”
“Mah.” Boris mi je jasno dao do znanja da u školu ide samo zato što ja idem i zašto što nema
pametnijeg posla.
“Ne - ozbiljno. Trebali smo otići. Danas je pizza.”
Boris se lecnuo od iskrenog žaljenja. “Jebiga.” To je bila još jedna prednost škole; barem su nas
hranili. “Sad je kasno.”

xxv.
____________

P ONEKAD BIH SE NOĆU BUDIO UZ VRISKU . N AJGORE MI JE SJEĆANJE NA EKSPLOZIJU BILO

pohranjeno u tijelu - njezina vrelina, potres kostiju, silina. U snovima je uz osvijetljeni izlaz uvijek
postojao i zamračeni. Morao bih krenuti zamračenim putem jer je osvijetljeni bio užaren i iskrio od
vatre. No u mračnome su bila trupla.
Borisu, srećom, nikad nije smetalo niti ga je jako iznenadilo kad bih ga probudio, kao da je
potekao iz svijeta u kojem noćni jauk boli nije ništa novo. Ponekad bi podignuo Pukčika - koji bi
nam hrkao kraj nogu i ugnijezdio ga u mekanu uspavanu hrpu na mojim prsima. Pod tom težinom
- toplinom obaju tijela koja su me okružila - ležao bih i brojio na španjolskomu ili se pokušavao
prisjetiti svili riječi na ruskome (uglavnom psovki) dok ne bih utonuo u san.
Kad sam tek stigao u Vegas, pokušao sam si olakšati zamišljajući da je majka još uvijek živa i da
živi svojim životom u New Yorku - čavrlja s vratarima, kupuje kavu i kolač u zalogajnici, na stanici
pokraj kioska iščekuje vlak broj 6. No to me nije dugo držalo. Kad bih uronio licem u nepoznati

152
jastuk koji nimalo nije mirisao po njoj ili po domu, pomišljao sam na stan Barbourovih na Aveniji
Park, a katkad i na Hobiejevu katnicu u Villageu.

Žao mi je što ti je otac prodao majčine stvari. Da si mi rekao, možda sam dio
mogao otkupiti i sačuvati ih. Kad tugujemo - barem sam ja takav - utješno je
pribjeći poznatim predmetima, stvarima koje se ne mijenjaju.
Tvoji opisi pustinje - oceansko, beskrajno blještavilo - strašni su, ali i prelijepi.
Ima nešto u toj sirovosti i pustoši. Svjetlost davnine drukčija je od današnje, a čak
se i ovdje, u ovoj kući, pri svakom koraku podsjećam prošlosti. No kad
razmišljam o tebi, čini mi se kao da si se brodom otputio na more - u stranu
vedrinu u kojoj nema puta, samo zvijezde i nebesa.

Pismo je stiglo zataknuto u staro izdanje Vjetra, pijeska i zvijezda Saint-Exuperyja u tvrdom
izdanju koje sam pročitao, a onda čitao nanovo. Pismo sam čuvao u knjizi, gdje se naboralo i
zaprljalo od opetovana iščitavanja.
Boris je bio jedina osoba u Vegasu kojoj sam ispričao kako je majka stradala - informacije koje je
prema dužnim zaslugama primio staloženo; njegov je život bio toliko nepredvidiv i nasilan da ga
priča i nije osobito šokirala. Nagledao se velikih eksplozija u očevim rudnicima kod Batu Hijaua i
na drugim mjestima za koja nisam čuo, a ne poznajući detalje, uspio je prilično točno procijeniti
kojim su se eksplozivom poslužili. Iako je bio pričljiv, imao je i tajnovitu crtu i bez pitanja sam mu
vjerovao da nikomu neće reći. Možda zato što je i sam bio lišen majke i zbližavao se s ljudima kao
što su Bami, očev zamjenik Evgenij i Judy, supruga krčmara iz Karmeywallaga, moja mu
povezanost s Hobiejem nije bila nimalo čudna. “Ljudi obećaju da će pisati pa ne pišu”, rekao je kad
smo sjedili u kuhinji nad Hobiejevim posljednjim pismom. “Ali ovaj ti čovjek stalno piše.”
“Da, drag je.” Nisam ni pokušao Hobieja objasniti Borisu: njegovu kuću, radionicu, pažljiv
način slušanja posve različit od očeva, ali ponajviše ugodno ozračje uma: maglovitu, jesenju, blagu i
dobrodošlu mikroklimu u kojoj sam se uz njega osjećao sigurno i poželjno.
Boris je zabio prst u otvorenu teglicu maslaca od kikirikija koja se ispriječila između nas na stolu
i oblizao ga. Zavolio je maslac od kikirikija, kojega (kao ni sljezove kreme, također omiljele) u Rusiji
nije bilo. “Stari peder?“ upitao je.
Bio sam zatečen. “Ne”, uzvratio sam hitro, a potom: “Ne znam.”
“Nema veze”, rekao je Boris ponudivši me teglicom. “Poznajem baš drage stare pedere.”
“Mislim da nije”, rekao sam nesigurno.
Boris je slegnuo ramenima. “Kog briga? Ako je dobar prema tebi? U životu ionako ne doživimo
previše dobrote, zar ne?”

xxvi.
_____________

B ORIS JE ZAVOLIO MOJEG OCA , A I OTAC NJEGA . R AZUMIO JE BOLJE NEGO JA OD ČEGA MI
otac živi; iako je bez ijedne riječi znao da se oca treba kloniti dok gubi, shvaćao je i da moj otac čezne
za nečim što mu ja nisam želio pružiti: publiku u naponu pobjeđivanja, kad je mahnitao po kuhinji
nabrijan i zanesen, željan da netko sasluša njegove priče i pohvali njegov uspjeh. Kad bismo odozdo
začuli njegov ushit u anticikloni pobjede - radosno lupanje uz mnoštvo buke - Boris bi odložio
knjigu i krenuo dolje, gdje bi strpljivo slušao očevu dosadnu reprizu svake karte za stolom bakare,
što bi ga obično odvelo u (za mene) mučne priče o povezanim uspjesima, sve do studentskih dana i
zatrte glumačke karijere.
“Nisi mi rekao da ti je tata bio u filmovima!” rekao je Boris vrativši se na kat sa šalicom sad već
ohlađenog čaja.

153
 “Nije ga ni bilo u puno filmova. Samo u dva, čini mi se.”
“Ali mislim. Onaj jedan - to je bio stvarno važan film - onaj policijski, znaš, kad policajci primaju
mito. Kako se zove?”
“Nije imao značajnu ulogu. Vidio se na sekundu. Glumio je odvjetnika kojeg upucaju na ulici.”
Boris je slegnuo ramenima. “Pa što? Svejedno zanimljivo. Da ikad ode u Ukrajinu, bio bi
zvijezda.”
“Neka onda ide i odvede Xandru sa sobom.”
Borisova je gorljivost, pak, za takozvanim “intelektualnim razgovorima” u mojem ocu pronašla
dobrodošao ispušni ventil. Kako me politika nije zanimala, a očevi stavovi o njoj još manje, nisam se
bio voljan uvlačiti ni u kakvu besmislenu prepirku o svjetskim zbivanjima u kojima je otac uživao.
No Boris - bio pijan ili trijezan - rado bi mu udovoljio. U tim bi ga razgovorima otac često zagrlio i
cijelo vrijeme oponašao njegov naglasak, od čega me hvatala jeza. No Boris to očito nije zamijetio
niti mu je smetalo. Ponekad bih ih, kad bi se spustio pristaviti čajnik i ne bi se vratio, zatekao kako
se radosno prepiru u kuhinji kao kakvi scenski drugovi, nadglasavajući se o raspadu Sovjetskog
Saveza i koječemu.
“Ah, Potteru!” rekao je Boris uspinjući se na kat. “Taj tvoj stari! Super tip!”
Izvukao sam slušalice iPoda. “Ako ti tako kažeš.”
“Stvarno”, nastavio je sručivši se na pod. “Razgovorljiv je i inteligentan! I voli te.”
"Ne znam odakle ti to.”
"Ma daj! Želi se ponijeti kako treba, ali ne zna kako. Radije bi da ti dolje raspravljaš s njim, a ne ja.”
“Rekao ti je to?”
“Nije. Ali istina je! Znam.”
“Ne bih rekao.”
Boris me prodro pogledom. “Zašto ga toliko mrziš?”
“Ne mrzim ga.”
“Slomio je srce tvojoj majci”, izjavio je Boris odlučno. “Kad ju je napustio. Ali moraš mu
oprostiti. To je sad prošlost.”
Buljio sam u njega. Zar je tu priču tata širio okolo?
“To su pizdarije”, rekao sam, ustao i odbacio strip u stranu. “Moja majka—” kako da mu to
objasnim? - “ne shvaćaš, bio je šupak prema nama, laknulo nam je kad je otišao. Mislim, znam da
misliš da je sjajan i sve—”
“A zašto je tako grozan? Zato što se viđao s drugim ženama?” rekao je Boris ispruživši ruke,
ogolivši dlanove. “Događa se. Ima on svoj život. Što se to tebe tiče?”
Odmahnuo sam glavom u nevjerici. “Čovječe”, rekao sam, “smotao te kao palačinku.” Svaki bi
me put iznova zadivilo kako je otac uspijevao šarmirati neznance i privući ih na svoju stranu.
Posuđivali su mu novac, preporučivali za unapređenja, upoznavali ga s važnim ljudima, pozivali
ga u vikendice, potpuno bi potpadali pod njegov utjecaj - i onda bi se sve nekako raspalo, a on bi se
prikrpao nekome drugom.
Boris je obujmio noge i naslonio glavu na zid. “U redu, Potteru”, rekao je složno. “Tvoj neprijatelj -
moj neprijatelj. Ako ga ti mrziš, i ja ga mrzim. Ali—” naherio je glavu - “tu sam. Boravim u njegovoj
kući. Što da napravim? Da razgovaram, budem ljubazan i drag? Ili da ga omalovažavam?”
“Ne kažem to. Samo ti kažem da ne vjeruješ svemu što ti govori.”
Boris se zasmijuljio. “Nikome ja sve ne vjerujem”, rekao je, šutnuvši me od milja. “Čak ni tebi.”

xxvii.
________________

K OLIKO JE GOD BORIS MOJEM OCU BIO DRAG , STALNO SAM MU NASTOJAO SKRENUTI
pozornost s činjenice da se Boris zapravo preselio k nama - što i nije bilo preteško jer je od silne

154
kocke i droge otac bio toliko smeten da ne bi primijetio ni da sam u sobu na katu dovukao risa. Sa
Xandrom je bilo teže pregovarati i češće bi se žalila zbog troška, unatoč zalihama ukradenih
grickalica kojima je Boris pridonosio kućanstvu. Kad je bila kod kuće, micao bi joj se s puta i držao
se sobe na katu, mršteći se nad Idiotom na ruskom i slušajući glazbu na mojim prijenosnim
zvučnicima. Odozdo bih mu donosio pivo i hranu i naučio spravljati čaj onako kako on voli: vreo, s
tri kocke šećera.
Tad se već približio Božić, iako se po vremenu ne bi reklo: noću hladno, no danju vedro i toplo.
Kad bi zapuhalo, suncobran kraj bazena ječao bi kao rafalna paljba. Noću munje, ali bez kiše;
pijesak bi se katkad uzdignuo i u virovima se njihao niz ulicu.
Mene su praznici deprimirali, a Boris ih je svladavao bez muke. “Sve je to za malu djecu”,
izjavio je prijezirno oslanjajući se laktovima na krevet. “Bor, igračke. Napravit ćemo mi svoj
praznyky na Badnjak. Što kažeš?”
“Praznyky?”
“Ma znaš. Praznik, zabavu. Ne pravu Svetu večeru, samo lijep objed. Da skuhamo nešto
posebno - možda pozovemo tvojeg oca i Xandru. Misliš da bi htjeli jesti s nama?”
Začudo, ta je ideja oduševila oca - pa čak i Xandru - (oca, mislim, uglavnom zato što se
naslađivao riječju praznyky i nagovarao Borisa da je izgovara naglas). Dvadeset trećega smo Boris i
ja otišli u trgovinu s pravim novcem koji nam je dao moj otac (živa sreća jer je naš uobičajeni
supermarket bio prepun blagdanskih kupaca da bismo se usudili bezbrižno krasti) i vralili se kući s
krumpirom, piletom i kojekakvim neprivlačnim sastojcima (kiselim zeljem, gljivama, graškom,
kiselim vrhnjem) za neko poljsko blagdansko jelo koje je Boris tobože znao spraviti, raženom
pogačom (Boris je ustrajao na crnome; bijeli kruh, rekao je, nikako ne ide uz objed), pola kile
maslaca, kiselim krastavcima i nekim božićnim slatkišima.
Boris je najavio da ćemo objedovati nakon što se na nebu ukaže prva zvijezda - Betlehemska
zvijezda. No naviknuli smo kuhati samo za nas dvojicu, pa smo kasnili. Na Badnju večer, oko osam
sati, prilog s kiselim kupusom bio je pripravljen, a piletu je (koje smo pripremili prema uputama na
pakiranju) trebalo još desetak minuta u pećnici kad je tata - zviždeći Deck the Halls - prišao i veselo
kucnuo po kuhinjskom ormariću da nam privuče pozornost.
“Idemo, dečki!” rekao je. Lice mu je bilo rumeno i sjajno, a glas prebrz, napet i piskutav,
posebna tona, kakav sam predobro poznavao. Odjenuo je staro otmjeno odijelo Dolce&Gabanna još
iz New Yorka, ali bez kravate, raskopčavši košulju na ovratniku. “Počešljajte se i malo dotjerajte.
Vodim nas van. Imaš li što bolje obući, Theo? Sigurno bi morao imati.”
“Ali—” ozlovoljeno sam se zagledao u njega. Baš u njegovu stilu - samo se pojavi i u zadnji tren
promijeni plan.
“Ma daj. Piletina može čekati, zar ne? Sigurno može.” Mlio je sto na sat. “Spremi i ostalo u
frižider. Jest ćemo to sutra za božični ručak - hoće li još uvijek biti praznyky? Je li praznyky samo
Badnjak? Jesam li dobro shvatio? Onda dobro, mi ćemo svoje pojesti na Božić. Nova tradicija. Ostaci
su ionako najbolji. Čujte, ovo će biti fantastično. Borise—” već je gurkao Borisa iz kuhinje - “koji broj
košulje nosiš, druže? Ne znaš? Neke moje stare košulje Brooks Brothersa, ma trebao bih ti ih sve
dati, sjajne košulje, nemoj me krivo shvatiti, vjerojatno će ti spasti do koljena, ali malo su mi preuske
na vratu, a ako podmotaš rukave, bit će ti sasvim dobre...”

xxviii.
_______________

I AKO SAM U L AS V EGASU ŽIVIO VEĆ DULJE OD ŠEST MJESECI , OVO MI JE BIO TEK ČETVRTI ILI
peti pohod na glavnu ulicu - a Boris (koji je bio sasvim ispunjen u našoj maloj orbiti između škole,
trgovačkog centra i kuće) u pravom Vegasu gotovo i nije bio. Zadivljeno smo buljili u neonske
vodopade, prštanje, treperenje i slijevanje struje u mjehurićima na sve strane, a Borisovo se lice,

155
uzdignuto pod luđačkim potopom svjetlosti, naizmjence crvenjelo i zlatilo.
Kad smo ušli u Venetian, gondolijeri su se tjerali niz prave kanale, s pravom vodom koja je
zaudarala po kemikalijama, a kostimirane su operne dive pod umjetnim nebesima pjevale Stille
Nacht i Ave Mariju. Boris i ju klatili smo se s nelagodom, osjećajući se bijedno, vukući noge, previše
omamljeni svime da bismo to uspjeli pojmiti.
Tata nam je rezervirao stol u otmjenom talijanskom restoranu s hrastovom lumperijom -
odvjetku znatno poznatijeg sestrinskog restorana iz New Yorka. “Naručite što god želite”, rekao je
izvlačeći Xandri stolac da sjedne. “Ja častim. Raspištoljite se.”
Držali smo ga za riječ. Jeli smo kremu od šparoga s balzamom od ljutike, dimljeni losos,
carpaccio od dimljene sobolovine, bucatine s artičokama i crnim tartufima, prhkog crnog grgeča sa
šafranom i mladim bobom, potrbušinu s roštilja, pirjana rebarca, a za desert panna cottu, tortu od
bundeve i sladoled od smokava. Bio mi je to nadaleko najbolji obrok u posljednjih nekoliko mjeseci,
a možda i u životu, a Boris - koji je sam pojeo dva tanjura sobolovine - bio je izvan sebe. “Ajme,
prekrasno”, ponovio je petnaesti put, zamalo predući, kad je lijepa mlada konobarica uz kavu
donijela i tanjur bombona i piškota. “Hvala vam! Hvala, gospodine Potteru, Xandra”, ponovio je.
“Prefino.”
Moj je otac - koji u usporedbi s nama (baš kao ni Xandra) nije odviše pojeo - odgurnuo tanjur u
stranu. Kosa na sljepoočnicama bila mu je ovlažena, a lice toliko crveno i oznojeno da se gotovo
sjajio. “Zahvali malom Kinezu s kapom Cubsa koji je popodne u salonu uložio i zadnju paru”,
rekao je. “Bože dragi. Jednostavno nismo mogli izgubiti.“ Već nam je u autu pokazao što mu je palo
s neba: debeli smotak stotica omotan gumicom. “Karte su samo pristizale. Retrogradni Merkur i
puni mjesec! Ono - bilo je čarobno. Znaš, ponekad za stolom zasvijetli, kao vidljiva aureola, i shvatiš
da si to ti, razumiješ? Ti si ta svjetlost? Ima jedan fantastičan djelitelj, Diego, obožavam Diega -
mislim, nevjerojatno, izgleda kao Diego Rivera, slikar, samo što nosi jebeno fensi odijelo. Jesam li
vam već pričao o Diegu? Radi tu već četrdeset godina, još iz starih dana Flaminga. Krupan, jak.
impozantan tip. Meksikanac, znaš. Brzi, gipki prsti i golemo prstenje—” zamahnuo je prstima -
“ba-ka-RRRA! Bože, obožavam te starinske Meksikance u salonu za bakaru, jebeno su elegantni.
Zastarjeli otmjeni dedeki, nose se sa stilom, znaš? E da, i sjedimo mi za Diegovim stolom, ja i taj
mali Kinez, i on je bio lud, nabio naočale od kornjačevine i ne zna ni riječi engleski, samo “San Bin!
San Bin!” pije taj neki ludi čaj od ginsenga koji svi natežu, i pogodi nas takva runda, bože dragi, sve
se Kineskinje nalijepile oko nas, ubijali smo svako bacanje - Misliš li“, obratio se Xandri, “da bi ih
smio odvesti do salona za bakaru da upoznaju Diega? Diego bi im bio ludnica. Tko zna je li još u
smjeni. Što misliš?”
“Neće ga biti.” Xandra je dobro izgledala - blistavih očiju i usjajena u baršunastoj mini haljini i
sandalama sa štrasom, ruža crvenijeg nego što inače nosi. “Sad ne.”
“Ponekad za praznike radi duplu smjenu.”
“Ma sigurno ne žele ići tamo. Kao da se penješ na brdo. Treba ti pola sata do tamo i nazad ako se
ideš probijati kroz kazino.”
“Da, ali znam da bi htio upoznati moju djecu.“
“Da, vjerojatno bi“, složila se Xandra, kružeći prstom po rubu čaše za vino. U podnožju njezina
vrata na ogrlici se zrcalila sitna zlatna golubica. “Drag je on. Ali, Larry, ozbiljno ti kažem, znam da
me ne shvaćaš ozbiljno, ali ako se budeš bratimio s djeliteljima, jednog će te dana dočekati
osiguranje.“
Otac je nasmijao. “Bože!" ciknuo je radosno, pljesnuvši po stolu tako glasno da sam se lecnuo.
“U drukčijim okolnostima pomislio bih da mi je Diego danas stvarno pomagao. Mislim, možda i je.
Telepatska bakara! Reci svojim sovjetskim znanstvenicima neka to istraže“, rekao je Borisu. “To će
vam gospodarstvo dovesti u red.”
Boris je blago pročistio grlo i podignuo čašu vode. “Oprostite, smijem li nešto reći?“
“Zar je vrijeme za govore? Jesmo li trebali pripremiti zdravice?”
“Hvala vam svima na društvu. I svima nam želim zdravlja i sreće i da poživimo do sljedećeg

156
Božića.“
Iznenađenu tišinu koja je nastupila prekinulo je ispucavanje čepa šampanjca u kuhinji, provala
smijeha. Upravo je prošla ponoć: prve dvije minute božićnoga dana. Otac se zavalio u stolac i
nasmijao. “Blagoslovljen Božić!” zagrmio je, izvadivši iz džepa kutijicu s nakitom koju je pogurnuo
prema Xandri i dva snopa dvadesetica (petsto dolara! svakome!) koja je preko stola dobacio Borisu i
meni. Iako su u bezurnoj, temperiranoj noći u kazinu riječi poput blagoslovljen i Božić bile beznačajne
tvorevine, usred glasnog odzvanjanja čaša sreća se nije činila ni prokletom ni osuđenom na propast.

Šesto poglavlje

Vjetar, pijesak i zvijezde

i.
______________

T IJEKOM NAREDNE GODINE BIO SAM TOLIKO ZAOKUPLJEN POTISKIVANJEM N EW Y ORKA I

staroga života iz misli da nisam ni zamijetio kako vrijeme leti. Dani su se bezlično smjenjivali u
vedrini lišenoj godišnjih doba: mamurna jutra u školskom autobusu, leđa izranjavana i ružičasta od
spavanja pokraj bazena, benzinski vonj votke i Puckovo uporno zaudaranje po mokroj dlaci i kloru,
Boris, koji me uči brojiti, pitati za smjer i ponuditi piče na ruskome, strpljivo kao i kad me poučavao
psovkama. Da, molim vas, rado. Hvala, vrlo ste ljubazni. Govorile li vy po angliyski? Govorite li
engleski? Ja nemnogo govorju po-russki. Znam nešto ruskoga.
Bila zima ili ljeto, sunce je svakodnevno bliještalo; pustinjski nam je zrak palio nosnice i grebao
nas po grlu. Sve je bilo smiješno, sve nas je nasmijavalo. Ponekad bi nam se, tik pred sumrak, kad bi
se plavetnilo zagasilo do purpura, navukli podivljali, nabijeni oblaci kao u Maxwella Parrisha,
gomilajući se zlaćani i bijeli u pustinju poput božanskoga otkrivenja koje mormone vodi na zapad.
Govorite medlenno, rekao sam, govorite sporije, i Povtorite, pozhallujsta. Ponovite, molim vas. No bili
smo toliko uštimani da nismo ni morali razgovarati; znali smo jedan drugome izazvati smijeh
podignutom obrvom ili namreškanom usnom. Noću smo prekriženih nogu jeli na podu,
ostavljajući masne otiske prstiju na udžbenicima. Zbog prehrambenih smo navika postali
neuhranjeni, na rukama i nogama izbijale su nam bljedosmeđe masnice - nedostatak vitamina, rekla
je medicinska sestra u školi i obojici nam zabila bolne injekcije u guzice i dala nam šarenu bočicu
dječjih vitamina za žvakanje. (“Boli me dupe“, rekao je Boris trljajući stražnjicu i psujući metalna
sjedala školskog autobusa.) Od silnog plivanja osuo sam se pjegama od glave do pete, kosu su mi
(ponovno dulju nego ikad) od kemikalija iz bazena prošarali svijetli pramenovi i uglavnom sam se
ugodno osjećao iako sam u prsima i dalje osjećao neizbrisivu težinu, a stražnji su mi zubi trunuli od
silnih slatkiša. Osim toga, bio sam dobro. I tako je vrijeme prolazilo dovoljno sretno, no onda je -
ubrzo nakon mojeg petnaestog rođendana - Boris upoznao Kotku i sve se promijenilo.
Zbog imena Kotku (ukrajinska varijanta: Kotyku) zvuči zanimljivije nego što je uistinu bila, no to
joj i nije bilo pravo ime, već nadimak (“Mačkica” na poljskome) koji joj je pridjenuo Boris. Prezivala
se Hutchins, a zvala Kylie ili Keiley ili Kaylee, i cijeli je život proživjela u Okrugu Clark u Nevadi.
Iako je pohađala našu školu i išla u viši razred, bila je znatno starija - od mene čak tri godine. Boris
je očito već neko vrijeme bacao oko na nju, ali ja je nisam bio svjestan sve dok jednog popodneva
nije kleknuo preda me i rekao: “Zaljubljen sam.”
157
 “A da? U koga?”
“U jednu trebu s Građanskog odgoja od koje sam kupio travu. Mislim, ima osamnaest godina, je
li mi vjeruješ? Isuse, kako je prelijepa.”
“Imaš trave?”
Zaigrano me zaskočio i zgrabio za rame; znao je gdje sam najslabiji, poznavao je ono mjesto
ispod lopatice u koje mi može uvući prste i natjerati me da zavrištim. No nisam bio raspoložen i
udario sam ga, jako.
“Au! Jebote!” rekao je Boris otkotrljavši se i prstima trljajući čeljust. “Zašto si to napravio?”
“Nadam se da je boljelo”, rekao sam. “Gdje li je travurina?”
Više ni riječi nismo rekli o Borisovoj simpatiji, barem ne toga dana, a onda sam ga nekoliko dana
kasnije nakon sata matematike ugledao kako se kraj ormarića nadvija nad jednu djevojku. Iako
Boris nije bio osobito visok za svoju dob, djevojka je bila sićušna unatoč tome što je izgledala starije
od nas: ravnih prsa, žgoljavih bokova, visokih jagodica, masnog čela i oštrog, sjajnog, trokutastog
lica. Probušen nos. Crna majica bez rukava. Okrhnuti crni lak na noktima, narančasti i crni
pramenovi, bezlične, bistre, razrijeđeno plave oči, napadno obrubljene crnom olovkom. Bez
sumnje, bila je slatka - čak i seksi, ali pogled kojim me odmjerila izazvao mi je tjeskobu, kao kakva
nadrkana šankerica ili zlobna dadilja.
“I, što misliš?” upitao me Boris znatiželjno kad me suslignuo nakon škole.
Slegnuo sam ramenima. “Slatka je. Valjda.“
“Valjda?”
“Pa dobro, Borise, mislim, izgleda kao da joj je dvadeset pet.”
“Znam! Super!” rekao je opijeno. “Osamnaest godina! Zakonski punoljetna! Kupuje cugu bez
problema! A i cijeli život živi ovdje, pa zna gdje ne provjeravaju osobnu.”

ii.
____________

HADLEY, BRBLJAVA SPORTAŠICA KOJA JE SJEDILA KRAJ MENE NA AMERIČKOJ POVIJESTI,

namreškala je nos kad sam je upitao za Borisovu stariju žensku. “Ona?” rekla je. “Totalna drolja.”
Hadleyina starija sestra Jan išla je u razred s Kylom ili Kayleigh ili kako se već zvala. “A koliko sam
čula, majka joj je prava pravcata prostitutka. Reci frendu da pripazi da ne bi navukao kakvu
boleštinu.”
“Pa”, rekao sam zatečen njezinom silovitošću iako se i nisam trebao začuditi. Hadley je bila
vojno dijete, članica školskog plivačkog tima i zbora. Živjela je u normalnoj obitelji s troje braće i
sestara, vajmarskom ptičaricom Gretehen koju je dovukla iz Njemačke i ocem koji je urlao kad bi
zakasnila kući.
“Ne šalim se”, rekla je Hadley. “Brije s dečkima drugih cura - brije s drugim curama - brije bilo s
kim. I mislim da puši travu.”
“Aha”, rekao sam. Nijedan od tih argumenata nije nužno bio razlog da mi se Kylie ili kako već
ne svidi, osobito zato što smo posljednjih mjeseci i Boris i ja svesrdno prigrlili travu. No zasmetalo
me - i to jako - kako se Kotku (odsad ću je zvati Borisovim nadimkom jer se ovog trena ne mogu
sjetiti kako se zove) preko noći upetljala i gotovo preuzela vlast nad Borisom.
Najprije je bio zauzet petkom navečer. A onda ga nije bilo cijeli vikend - ne samo noću nego i
danju. Uskoro je bilo Kotku ovo pa Kotku ono, i nisam se ni okrenuo, a Pucko i ja smo već sami
večerali i gledali filmove.
“Zar nije divna?” upitao me Boris ponovno nakon što ju je prvi put doveo u moju kuću - krajnje
neuspješna večer u kojoj smo se sve troje napušili do obnevidjelosti, a onda se njih dvoje valjali na
kauču u prizemlju dok sam ja sjedio na podu okrenutih leđa i nastojao se usredotočiti na reprizu Na
granici mogućeg. “Što misliš?”

158
 “Pa, mislim ” Što je htio da mu kažem? “Sviđaš joj se. Sigurno.”
Vrpoljio se. Sjedili smo kraj bazena iako je bilo previše vjetrovito i hladno za kupanje. “Ne,
stvarno! Što ti misliš o njoj? Reci mi istinu, Potteru“, rekao je kad je vidio da oklijevam.
“Ne znam”, rekao sam sumnjičavo, a onda, kad i dalje nije skidao pogled s mene: “Iskreno? Ne
znam, Borise. Čini mi se malo očajna.”
“Da? To je loše?”
Ton mu je bio iskreno znatiželjan - ni gnjevan ni zajedljiv. “Pa”, rekao sam zatečeno, “Možda i
nije.”
Boris je - obraza rumenih od votke - stavio ruku na srce. “Volim je, Potteru. Istinski. Nikad u
životu nisam osjetio nešto tako iskreno.”
Bilo mi je toliko nelagodno da sam morao okrenuti glavu.
“Vještičetinica žgoljava!” Radosno je uzdahnuo. “U naručju mi je tako koščata i lagana! Kao od
zraka.” Boris je nekim čudom obožavao Kotku iz istih razloga od kojih sam ja zazirao: izazovna
tijela kao u kakve ulične mačke, njezine vižljaste odraslosti gladne pažnje. “A kako hrabra i mudra,
velikog srca! Želim je samo paziti i čuvati od onog Mikea. Razumiješ?”
Potiho sam si ulio još jednu volku iako mi stvarno nije trebala. Cijela je priča s Kotku bila utoliko
začudnija što je - kako me Boris s nesumnjivim tračkom ponosa sam obavijestio - već imala dečka:
dvadeset šestogodišnjeg Mikea McNatta koji je imao motocikl i radio kao čistač bazena. “Sjajno”,
rekao sam kad mi je Boris priopćio tu novost. “Pozvat ćemo ga da nam usisa.” Brige oko bazena bilo
mi je preko glave (jer je uglavnom spala na mene), osobito što Xandra nikad ne bi donijela dovoljno,
a ni pravu vrstu kemikalija.
Boris je zapešćima protrljao oči. “Ozbiljno je, Potteru. Mislim da ga se boji. Želi prekinuti s njim,
ali strah ju je. Pokušava ga nagovoriti da se prijavi u vojsku.“
“Pazi da frajer ne krene na tebe.”
“Mene!” Frknuo je. “Mene strah za nju! Tako je sitna! Trideset šest kila!”
“Da, da.“ Kotku je tvrdila da je “na granici anoreksije”, a Borisa bi uzrujala kad god bi
spomenula da cijeli dan nije ništa pojela.
Boris me ćušnuo iznad uha. “Previše sjediš sam”, rekao je šćućurivši se uza me i uronivši noge u
bazen. “Dođi do Kotku večeras. Povedi nekoga.”
“Naprimjer—?”
Boris je slegnuo ramenima. “A onu seksi plavušicu s muškom frizurom s kojom slušaš povijest?
Plivačicu?”
“Hadley?” odmahnuo sam glavom. “Nema šanse.”
“Da! Trebao bi! Jer je seksi! I totalno bi išla!“
“Vjeruj mi, loša ideja.”
“Pitat ću je ja umjesto tebe! A daj! Draga je prema tebi i uvijek razgovara. Hoćemo je nazvati?”
“Ne! Ma nije - daj stani”, rekao sam zgrabivši ga za rukav kad se spremao ustati.
“Nemaš muda!”
“Borise.” Krenuo je unutra po telefon. “Nemoj. Ozbiljno ti kažem. Neće htjeti doći.”
“A zašto?”
Razdraživala me podrugljivost u njegovu glasu. “Iskreno? Zato što—” Htio sam reći Zato što je
Kotku drolja, što je bila sasvim očita istina, ali nastavio sam: “Gle, Hadley je čista odlikašica i to sve.
Neće se htjeti motati kod Kotku.“
“Molim?” rekao je Boris okrenuvši se na peti, ogorčen. “Kurvetina. Što je rekla?”
"Ništa. Samo—”
"Rekla je!” Nadirao je prema bazenu. “Bolje ti je da mi kažeš.”
“Ma daj. Pa nije ništa. Skuliraj se, Borise”, rekao sam kad sam uvidio njegov gnjev. “Kotku je
masu starija. Ne idu čak ni u isti razred.“
“Kuja prćasta! Što je njoj Kotku učinila?”
“Skuliraj se.” Pogled mi se zaustavio na boci votke probijenoj čistom bijelom zrakom sunca kao

159
svjetlosnim mačem. Previše je popio i nisam se htio svađati. No i sam sam bio previše pijan da bi se
domislio duhovitog ili lakog načina da ga odvučena s teme.

iii.
____________

M NOGIM SE DRUGIM , BOLJIM DJEVOJKAMA NAŠE DOBI SVIĐAO B ORIS – A PONAJVIŠE S AFFI
Caspersen, Dankinji koja je govorila engleski s preuzetnim britanskim naglaskom, imala manju
ulogu u produkciji Cirque de Soleila i bila nadaleko najljepša djevojka u našoj generaciji. Saffi je s
nama slušala napredni engleski (gdje je iznijela zanimljive stavove o romanu Srce je lovac samotan), a
iako su je smatrali hladnom, Boris joj se uistinu sviđao. Svi su to znali. Smijala se njegovim šalama,
glupirala se u njegovoj grupi za učenje, a vidio sam i kako ozareno razgovara s njime na hodniku - a
on bi ozareno odgovarao svojim razmahanim ruskim stilom. No nekim ga čudom nimalo nije
privlačila.
“Ali zašto ne?” upitao sam ga. “Najzgodnija je u razredu.” Uvijek sam mislio da su Danci
krupni i plavi, no Saffi je bila sitna i bajkovita, s nekom vilenjačkom crtom koju je na profesionalnim
scenskim fotografijama naglasila svjetlucava šminka.
“Zgodna, da. Ali nije baš seksi.“
“Borise, jebeno je seksi. Jesi li ti lud?”
“Ma previše se trudi”, rekao je Boris spustivši se kraj mene držeći pivo u jednoj ruci, a drugom
posežući za mojom cigaretom. “Previše pravocrtna. Stalno uči ili vježba ili što već. Kotku—”
izdahnuo je oblak dima i vratio mi cigaretu - “ona je kao mi.”
Šutio sam. Kako sam od nadarenog učenika spao na to da me trpaju u isti koš s propalicom kao
što je Kotku?
Boris me gurkao laktom. “Mislim da se tebi sviđa Saffi.”
“Baš i ne.”
“Sviđa ti se. Pozovi je van.”
“Da, možda”, rekao sam iako sam znao da nemam petlje. U staroj školi, gdje su se stranci i
učenici na razmjeni ljubazno držali postrani, netko poput Saffi bio bi pristupačniji, ali u Vegasu je
bila previše popularna, previše okružena ljudima - a i povelik je problem bio što nisam znao što bih
joj ponudio. U New Yorku bi bilo lako; mogao bih je odvesti na klizanje, povesti je u kino ili u
planetarij. No teško mi je bilo zamisliti Saffi Caspersen kako na igralištu udiše ljepilo ili pije pivu iz
papirnate vrećice ili radi bilo što sto je Borisu i meni bila svakodnevica.

iv.
_____________

I DALJE SAM GA VIĐAO - SAMO NE TOLIKO ČESTO. SVE JE ČEŠĆE NOĆI PROVODIO KOD KOTKU
i njezine majke u Apartmanima RR, kompleksu koji je zapravo bio prolazno prenoćište, razdvojeni
motoristički motel iz pedesetih na autocesti od centra prema zračnoj luci, gdje su se momci nalik
ilegalnim useljenicima motali po dvorištu kraj praznog bazena i prepirali se oko dijelova za
motocikle. (“RR?” upitala je Hadley. “Znaš od čega je to skraćeno? Od Razvrata i rugla.“) Kotku je
milosrdno zaključila da više neće stalno pratiti Borisa do moje kuće, no čak i kad je nije bilo, on je
ne bi prestao spominjati. Kotku je imala žestok glazbeni ukus, pa mu je snimila CD s hrpom
predobrog hip-hopa koji sam jednostavno morao slušati. Kotku je jela isključivo pizzu sa zelenom
paprikom i maslinama. Kotku je stvarno stvarno htjela električnu klavijaturu - i sijamsku mačku, a
možda i afričkog tvora, ali nije smjela dovoditi ljubimce u RR. “Ozbiljno, moraš se više družiti s
njome, Potteru”, rekao je opalivši me ramenom o rame. “Svidjet će ti se.“

160
 “Ma daj, molim te”, rekao sam prisjetivši se njezina smijuljenja u mojem društvu - prasnula bi u
smijeh, i to zločest, u krivom trenutku i stalno mi naređivala da joj donosim pivo iz hladnjaka.
“Ne! Sviđaš joj se! Mislim, smatra te mlađim bracom. Tako je rekla.”
“Nikad sa mnom ne progovori ni riječ.”
“Zato što ne razgovaraš s njom.”
“Jebete se?”
Boris je nestrpljivo frknuo, kao i svaki put kad mu nije bilo po volji.
“Prljave misli”, rekao je zabacivši kosu iz očiju, a onda: “Što? Što ti misliš? Da ti naslikam?”
“Nacrtam.”
“Ha?”
“Tako se kaže. Hoćeš li da ti nacrtam.”
Boris je zakolutao očima. Uzmahavši se, ponovno se dao u priču njezinoj inteligenciji, o njezinoj
“luđačkoj bistrini”, mudrosti i životu koji je proživjela i kako nije pošteno što je osuđujem i gledam
svisoka a da se nisam ni potrudio upoznati je; no dok sam sjedio, napola ga slušao, a napola gledao
stari film noir na televiziji (Pali anđeo, Dana Andrews), razmišljao sam samo o tome kako je Kotku
upoznao na dopunskoj nastavi Građanskog odgoja, namijenjenoj učenicima koji nisu dovoljno
pametni (čak i za našu krajnje nezahtjevnu školu) da polože razred bez dodatne pomoći. Boris - koji
je bez truda vladao matematikom, a u jezicima je bio bolji od svih - građanski za debile pohađao je
zato što je bio stranac: školski uvjet na koji je bio izrazito kivan. (“Ma zašto? Zar ću jednog dana
glasati za Kongres?”) No Kotku - osamnaest godina! rođena i odrasla u Okrugu Clark - nije imala
takvo opravdanje.
Svaki bih se put iznova uhvatio u takvih zlonamjernim mislima i svim se silama trudio otresti ih
se. Što me briga? Da, Kotku je bila kučka; da, bila je preglupa da položi redovni građanski i na
ušima je nosila jeftine ringove iz drogerije kojima bi stalno zapinjala oko sebe, i da, iako je imala
samo trideset pet ili koliko već kila, umirao sam od straha zbog nje, kao da bi me mogla nasmrt
iscipelariti svojim šiljastim čizmama ako se dovoljno naljuti. (“Žestoka mica kmica”, pohvalio se
Boris u jednom trenutku dok je skakala okolo i razbacivala se kao štemerica iz bande, ili je on barem
mislio da to tako izgleda, i počastio me pričom kako je Kotku jednoj djevojci iščupala krvavi
grumen kose - e da, Kotku se neprestance upuštala u zastrašujuće tučnjave s curama, uglavnom s
drugim bijelim smećem kao što je i ona, ali katkada i s pravim opakim djevojkama, crnkinjama i
latinoamerikankama). No koga briga za Borisov usrani ukus za žene? Nisam li i dalje prijalelji?
Najbolji prijalelji? Gotovo braća?
A opet: nije to bila riječ za opis nas dvojice. Dok se Kotku nije pojavila, nisam o tome previše ni
razmišljao. Sve se svodilo na pospana rashlađena popodneva, lijena i pijana, uz rolete spuštene
pred bijesnim bliještanjem sunca, prazne vrećice šećera i sasušenu narančinu koru razasutu po
sagu, Dear Prudence s Bijelog albuma (koji je Boris obožavao) ili neku srodnu staru Radioheadovu
tužbalicu koja bi se vrtjela u krug:

For a minute
I lost myself, I lost myself...

Ljepilo koje smo udisali sručilo bi se mračnim, nekontroliranim režanjem, poput uskovitlana
naleta propelera nakon što se motori probude. Srušili smo se u tamu kreveta, poput padobranaca
koji na leđa iskaču iz zrakoplova iako - tako ušlagirani, tako predaleko - moraš paziti s vrećicom
preko glave, inače iz kose i s ruba nosa čupaš sasušene krmelje ljepila kad se osvijestiš. Iscrpljeno
snivanje, kralježnica o kralježnicu, u prljavim plahtama koje su vonjale po pepelu cigareta i psu,
Pukčik izvaljen na leđa i hrče, podsvjesni šaptaji zraka koji dopiru iz zidne ventilacije ako dovoljno
naćuliš uši. Cijeli su mjeseci proletjeli a da vjetar nije stao, raspireni je pijesak hujao po prozorima,
površina bazena zlokobno se mreškala. Ujutro jak čaj, ukradena čokolada. Boris mi čupa punu šaku
kose i udara me u rebra. Budi se, Potteru. Na noge lagane.

161
 Govorio sam sebi da mi ne nedostaje, ali nije bilo tako. Napušavao sam se sam, gledao Adult
Access i Playboyev kanal, čitao Plodove gnjeva i Kuću sa sedam zubala, koji su se očito natjecali za
najdosadniju knjigu svih vremena - vremena napretek da naučim danski ili svirati gitaru samo da
sam se potrudio - šarao po cesti sjebanim skejtom koji smo Boris i ja pronašli u jednoj od
zaplijenjenih kuća na kraju ulice. Išao sam s Hadley na plivačke zabave - bez alkohola, uz pratnju
roditelja - a vikendom na tulume u prazne kuće klinaca koje sam jedva poznavao, pločice Хаnаха i
eksanje Jägera, vožnja kući na pištećem CAT-u u dva ujutro, toliko sjeban da sam se morao
pridržavati za sjedalo ispred sebe da ne ispadnem u prolaz. Nakon škole bih se, ako bi mi bilo
dosadno, lako pridružio apatičnoj napušenoj ekipi koja bi se motala između Del Taca i igraonica za
klince na glavnoj.
No i dalje sam bio usamljen. Nedostajao mi je Boris, cijeli njegov nagli kaos: natmuren,
lakouman, buran, nesnosno nepromišljen. Boris blijed i podbuhao, njegove ukradene jabuke i
romani na ruskome, izgrizeni nokti i vezice koje se vuku po prašini. Boris - alkoholičar pripravnik,
tečan psovač na četiri jezika - koji bi mi krao hranu s tanjura kad god bi mu se htjelo i pijan drijemao
na podu, rumen kao da ga je netko ispljuskao. Čak i kad bi mi uzimao stvari bez pitanja, a prečesto
je bilo tako - stalno su mi nestajale sitnice, DVD-i i školski pribor iz ormarića, a nisam ga samo
jednom ulovio kao mi prekapa po sitnome iz džepa - njegovo mu je vlasništvo tako malo značilo da
posrijedi i nije bila krađa; kad god bi se domogao gotovine, popola bi podijelio sa mnom, a sve mi je
svoje rado dao kad god bih ga pitao (a katkada i kad ne bih, kao kad je zlatni upaljač gospodina
Pavlikovskog, kojemu sam se nadivio u prolazu, iskrsnuo u vanjskom džepu mojeg ruksaka).
Smiješno je to što sam se u najmanju ruku zabrinuo zbog Borisove pretjerane privrženosti, ako
je privrženost prava riječ. Kad se prvi put u krevetu okrenuo i ovio mi ruku oko struka, na trenutak
sam zastao u polusnu, ne znajući što da učinim: zurio sam u izlizane čarape na podu, prazne boce
piva, svoju Crvenu značku za hrabrost mekih korica. Na kraju sam se - od srama - praveći se da
zijevam pokušao izmaknuti, ali on je uzdahnuo i pospano me, gnijezdeći se, još čvršće privinuo uza
se.
Ššš, Potteru, šapnuo mi je u vrat. Sam ja satno.
Bilo je čudno. Je li bilo čudno? Bilo je i nije. Ubrzo sam usnuo uspavan njegovim gorkim,
neopranim pivskim vonjem i blagim disanjem na uho. Bio sam svjestan da to ne mogu objasniti a da
ne zazvuči kao nešto više. Onih noći kad bih se budio pridavljen od straha, bio je uza me, grabeći
me kad bih prestravljen poskočio iz kreveta, povlačeći me pod plahte uza se, mrmljajući besmislice
na poljskomu, hrapavim glasom izobličenim od sna. U zagrljaju bismo utonuli u san, slušajući
glazbu s mojeg iPoda (Theloniusa Monka, Velvet Underground, glazbu koju je voljela moja majka),
a ponekad se budili zbijeni poput brodolomaca ili znatno mlađe djece.
A opet (to je bio onaj mutni dio, onaj koji me mučio) bilo je i drugih, smućenijih i sjebanijih noći,
polurazodjevenog hrvanja, slabog svjetla koje bi se provuklo iz kupaonice i oko svega mi - bez
naočala - ocrtalo aureole i izbrisalo granice; ruke na onom drugom, grube i brze, prevaljenih piva
koja se pjene na sagu - zabavno i ništa posebno dok bi se odvijalo, i više nego vrijedno nagla i glasna
uzdaha kad bi mi se oči zakolutale, a ja zaboravio na sve; no kad bismo se sljedećeg jutra probudili
ležeći na trbuhu i režeći svatko na svojem kraju kreveta, umaknulo bi u nesuvislost rubno
rasvijetljenih treptaja, uzburkanu i mračnu kao u eksperimentalnom filmu, dok bi nepoznato
izobličenje Borisovih crta već blijedjelo u pamćenju, a naš stvarni život dotaknulo tek kao san.
Nikad o tome nismo ni progovorili; nije ni bilo stvarno. Spremajući se za školu, navlačili smo cipele,
prskali jedan drugoga vodom, žvakali aspirine zbog mamurluka, smijali se i šalili sve do autobusne
stanice. Znao sam da bi drugi pomislili krivo da znaju, nisam htio da itko dozna, a znao sam da ne
želi ni Boris, no činio se toliko neopterećen time da sam bio prilično siguran da je sve samo šala, da
to ne treba preozbiljno shvatiti niti uzrujavati se. A opet sam se, i to ne samo jedanput, zapitao
trebam li skupiti snage i nešto reći: povući nekakvu crtu, razjasniti stvar, samo da budem posve
siguran da nije nešto pogrešno shvatio. No taj trenutak nikad nije ni stigao, a sad više nije imalo
smisla progovarati i čudno se ponašati u vezi s tim iako me ta činjenica nije nimalo utješila.

162
 Užasnulo me koliko mi nedostaje. U mojoj se kući puno pilo, barem kad je o Xandri riječ, puno
se lupalo vratima (“Pa ako ja nisam, onda si sigurno ti”, čuo sam kako vrišti); a bez Borisa je (oboje
su se pred njim suzdržavali) bilo još gore. Problem je djelomično bio u promjeni Xandrina radnog
vremena u kafiću - promijenio se radni raspored, bila je pod velikim stresom, ljudi s kojima je radila
otišli su dalje ili u drugu smjenu; srijedom i ponedjeljkom kad bih se ustao za školu, često bih je
zatekao kako se upravo vratila s posla i sjedi sama pred omiljenom jutarnjom emisijom, kako
prenapeta za san poteže Peplo-Bismol ravno iz boce.
“Stara krepana Xandra”, rekla je uz pokušaj osmijeha kad me ugledala na stubama.
“Otplivaj malo. Od toga će ti se prispavati.”
“Ne, hvala, mislim da ću ostati družiti se s Peptićem. Kakav proizvod! Radost s okusom žvake.”
A što se tate tiče: sve je češće boravio kod kuće - družio se sa mnom i u tome sam uživao, iako su
me njegove promjene raspoloženja iscrpljivale. Nogometna je sezona bila u tijeku, hodao je lagan
kao perce. Nakon što bi provjerio BlackBerry, pljesnuo bi mi dlan i zaplesao po dnevnoj sobi: “Tko
je genijalac? Tko?” Savjetovao se s krivuljama prethodnih pogodaka, usporednim analizama, a
katkada i mekoukoričenim izdanjem naslovljenim Škorpion: prognoza vaše sportske godine. “Uvijek
traži pravu granicu”, rekao je kad sam ga zatekao za stolom dok je ispisivao brojke kao da priprema
prijavu poreza. “Dovoljno ti je pedeset tri, pedeset četiri posto da od ovoga fino živiš - vidiš, bakara
je čista zabava, nema tu vještine, postavim si granice i nikad ih ne prekoračim, ali u klađenju
stvarno možeš zaraditi ako si dovoljno discipliniran. Moraš tome pristupiti kao ulagač. Ne kao
zaljubljenik u sport, čak ni kao kockar jer je tajna u tome da obično pobijedi bolja ekipa, a onaj koji
postavlja liniju klađenja zna svoj posao. Ali kao što ljudi pričaju, nije ni on bez mana. On ne
predviđa tko će pobijediti, nego kojeg pobjednika gledatelji očekuju. Znači ta granica između
favorita koji ti je srcu drag i stvarne činjenice - jebote, pazi onog hvatača u završnoj zoni, kakva
prednost za Pittsburg, a njihov bod nam treba kao šaka u oko nego, kao što sam rekao, ako zagrijem
stolicu i odradim zadaću kako treba, za razliku od Joca Beetburgera, koji timove odabire
petominutnim pregledom sportskih vijesti? Tko je u prednosti? Vidiš, nisam jedan od onih
budalaša koji plaču kad Giantsi gube ili pobjeđuju - jebote, i mama ti je to mogla reći. Škorpioni vole
kontrolu - a to sam ja. Natjecateljskog duha. Želim pobijediti po svaku cijenu. To je bila moja
glumačka iskra. Sunce u Škorpionu, Lav u podznaku. Sve mi to piše u natalnoj karti. A ti si Rak,
zatvoren u oklop i tajnovit, potpuno drukčiji pristup. Nije to loše, nije ni dobro, jednostavno je tako.
Nego, zaključke temeljim na omjerima napada i obrane, ali ne škodi obratiti pozornost na položaj
solarnog luka na dan utakmice—”
“Jesi li te Xandra zainteresirala za to?”
“Xandra? Pa pola kladioničara u Vegasu stalno visi s astrolozima na telefonu. Nego, kao što
sam govorio, kad se svi drugi uvjeti izjednače, mogu li planeti utjecati? Da. Svakako bih rekao da
mogu. Ima li igrač dobar dan, loš dan, je li izvan sebe, kako god. Iskreno, korisna je to prednost kad
ti se malo, kako da kažem, ha ha, rastegne, iako mi je—” pokazao mi je debeli snop stotki omotan
gumicom - “ovo bila stvarno sjajna godina. Pedeset tri posto, tisuću odigranih oklada u godini. U
tome je čarolija.”
Nedjelje su bile posvećene, kao ih je zvao, velikim ulaganjima. Kad bi ustao, zatekao bih ga
kako u prizemlju jurca među razbacanim novinama, napet i nemiran kao da je božićno jutro, kako
otvara i zatvara ormariće, izderava se na rezultate na BlackBerryju i hruska čips ravno iz vrećice.
Ako bih sišao i čak ga kratko promatrao dok su na televiziji bile važne utakmice, ponekad bi mi dao
“udio” - dvadeset dolara, pedeset ako bi dobio. “Da se zainteresiraš”, objasnio je, naginjući se
naprijed na kauču, nervozno trljajući dlanove. “Vidiš - treba nam da se Coltsi saseru tijekom prve
polovice. Da ih unište. A kod Cowboysa i Ninersa treba nam više od trideset u drugoj polovici - to!”
viknuo je i oduševljeno poskočio uzdignute šake. “Ispala mu je lopta! Redskinsi su u napadu.
Vratili smo se u igru!”
No bio sam zbunjen jer su Cowboysi izgubili loptu. Mislio sam da Cowboysi trebaju pobijediti s
najmanjom razlikom od petnaest. Njegove mi je izdaje usred utakmice teško bilo pratiti pa bih se

163
često osramotio navijajući za pogrešnu ekipu; ali dok smo nasumce iskakali iz igre u igru, iz tablice
u tablicu, uživao sam u njegovu deliriju i cjelodnevnu prežderavanju masnom hranom i prihvaćao
dvadesetice i pedesetice koje mi je dobacivao kao da su pale s neba. U drugim bi ga trenucima -
uzdižući se, a potom utapajući u hrapavu valu oduševljenja - preuzela neka nejasna nelagoda koja,
koliko sam uspio shvatiti, nije imala veze sa stanjem njegovih igara, pa bi hodao gore-dolje iz meni
nejasnih pobuda, ispreplevši prste navrh glave i buljeći u televizor kao čovjek rastrojen poslovnim
neuspjehom: i izgovarao bi s trenerima, igračima, pitao ih koji im je kurac, koji se kurac događa.
Katkada bi me neobično pokorno dopratio do kuhinje. “Ubijaju me ondje”, dobacio bi duhovito
naslanjajući se na šank, komično se pogrbivši kao pljačkaš banke koji se previja od metka.
Linije х. Linije z. Pretrčani jardi, pokrivena razlika. Na dan utakmice, do kojih pet sati, bijelo bi
pustinjsko svjetlo tjeralo istinsku nedjeljnu sumornost - jesen koja tone u zimu, samoću
listopadnoga sumraka nakon kojeg slijedi školski dan - no pretkraj tih nogometnih popodneva
nastupio bi podugačak mir tijekom kojeg bi se raspoloženje navijača promijenilo, a sve zapalo u
očaj i nesigurnost, na ekranu i izvan njega, kad bi limeni odbljesak o staklo na terasi potamnio do
zlatne, a onda i sive, duge sjene, a noć klonula nad pustinjski muk, neka tuga koje se nisam mogao
otresti, osjećaj rijeke tihih ljudi koji se slijevaju prema izlazima iz stadiona i hladne kiše koja pada na
sveučilišnim gradovima na istoku.
Panika koja bi me tada obuzela bila je neobjašnjiva. Ti bi se sportski dani raskinuli u tren oka,
gotovo s osjećajem gubitka krvi, što me podsjetilo na trenutak u kojem sam promatrao kako se stan
u New Yorku pakira u kutije i raznosi: neutemeljenost i mijena, ništa za što bih se mogao uhvatiti.
Gore bih u sobi zatvorio vrata, upalio sva svjetla, pušio travu ako sam imao, slušao glazbu na
prijenosnim zvučnicima - prethodno neodslušanu glazbu poput Šostakoviča i Erika Satieja, koju
sam zbog majke snimio na iPod i otad je nisam uspio skinuti - i pregledavao knjige iz knjižnice:
većinom knjige o umjetnosti jer su me podsjećale na nju.
Remek-djela nizozemskog slikarstva. Delft: Zlatno doba. Crteži Rembrandta van Rijna, njegovih
anonimnih učenika i sljedbenika. Pretražujući na školskom računalu, doznao sam da postoji knjiga o
Carelu Fabritiusu (knjižica, tek stotinjak stranica), no nisu je imali u školskoj knjižnici, a dok smo u
učionici vrijeme provodili na računalima, tako su nas pomno motrili da sam bio previše paranoičan
da bih istraživao na internetu - osobito zato što me nesmotreno klikanje na link (Het Puttertje,
Češljugar, 1654.) odvelo na stravično ozbiljnu stranicu Baze podataka nestalih umjetnina, gdje su me
tražili da se upišem imenom i adresom. Toliko me izbezumio neočekivani spomen riječi Interpol i
nestalo da sam se uspaničio i sasvim ugasio računalo, što nismo smjeli. “Što si to učinio?” dreknuo je
knjižničar, gospodin Ostrow, prije nego što sam ga uspio ponovno upaliti. Posegnuo mi je preko
ramena i upisao lozinku.
“Ja—” Unatoč svemu, laknulo mi je što nisam gledao porniće kad je počeo pretraživati povijest.
S onih petsto dolara što mi je tato dao za Božić namjeravao sam si kupiti jeftin laptop, ali taj mi je
novac nekako iscurio kroz prste - Nestale umjetnine, rekao sam sâm sebi, nema razloga zа paniku
zbog rječi nestale, pa i uništene su umjetnine nestale, zar ne? Iako nisam upisao ime, zabrinulo me
što sam bazi pokušao pristupiti sa školske IP adrese. Koliko sam znao, istražitelji koji su me bili
posjetili vodili su računa o mojem prebivalištu i znali su da sam u Vegasu; poveznica, koliko god
tanka bila, ipak je postojala.
Slika je bila skrivena, i to prilično mudro, kako mi se činilo, u čistu jastučnicu od perkala koju
sam trakom prilijepio s vanjske strane zaslona kreveta. Od Hobieja sam naučio s kakvim oprezom
treba rukovati starim stvarima (katkada bi se poslužio bijelim pamučnim rukavicama za osobito
osjetljive predmete), a golim sam je rukama dodirivao samo uz rub. Izvlačio sam je samo kad tate i
Xandre nije bilo i kad sam znao da će neko vrijeme izbivati - iako sam i kad je nisam mogao vidjeti
uživao znajući gdje je zbog dubine i čvrstine koju je pridavala stvarima, armirajući infrastrukturu
poput nevidljive, stamene pravičnosti koja me umirivala, baš kao što me umirivala spoznaja da
negdje daleko, u baltičkim vodama, kitovi nesmetano plivaju, a redovnici u tajanstvenim
vremenskim zonama neprestance napjevavaju radi spasenja svijeta.

164
 Vađenje, rukovanje i promatranje slike nisam shvaćao olako. Čak bih i u činu posezanja za njom
osjetio širenje, dašak i uzlet; u nekom stranom trenutku, nakon što bih je već podugo promatrao, a
oči se sasušile od rashlađena pustinjskog zraka, kao da bi nestao sav prostor između mene i nje, a ja
bih, podignuvši pogled, naslutio da je slika stvarna, a ne ja.
1622.-1654. Sin učitelja. Provjereno mu pripisuju tek desetak djela. Sudeći po navodima van
Bleyswicka, povjesničara grada Delfta, Fabritius je u devet i trideset ujutro u svojem studiju slikao
crkvenjaka delftskog Oude Kerka, kad je došlo do eksplozije u skladištu baruta. Tijelo slikara
Fabritiusa iz razrušenog su studija izvukli susjedni sugrađani, “s velikom tugom”, stajalo je u
knjizi, “i nemalim trudom”. Iščitavajući te kratke knjižničarske opise, na iglama me držao element
slučajnosti: nasumične katastrofe, moja i njegova, koje su se stopile u neviđenu trenutku, u velikom
prasku, kao šio bi rekao moj otac, i to bez trunke sarkazma i omalovažavanja, već s primjerenim
uvažavanjem sudbinskih sila koje su upravljale i njegovim životom. Mogao bih godinama
proučavati poveznice i ne dokučiti ih - sve se svodilo na poklapanje, na raspad, vremensku anomaliju,
majku koja je stajala pred muzejom kad je vrijeme odbljesnulo, a svjetlost zamrla, neizvjesnosti koje
titraju rubom bezgranične svjetline. Zastranila prigoda koja može ali ne mora promijeniti sve.
Voda u kupaonici na katu bila je previše klorirana za piće. Noću je suhi vjetar niz ulicu
razasipao smeće i limenke piva. Vlaga i vlažnost, kako me uputio Hobie, najgora su pokora za
antikvitete; na podnu salu koji je obnavljao kad sam odlazio pokazao mi je kako je vlaga odozdo
nagrizla drvo (“netko je kantom ispirao podove, vidiš li kako je drvo meko, kako je dotrajalo?”)
Vremenska anomalija: način da nešto doživiš dvaput ili više puta. Baš kao što su se očevi rituali,
sustavi klađenja, sva njegova proroštva i magija temeljili na terenskoj svijesti neviđenih uzoraka,
tako se eksplozija u Delftu smjestila u složeni niz događaja koji su odjeknuli do moje sadašnjosti.
Od mogućih ishoda lako ti se moglo zavrtjeti u glavi. “Novac nije bitan”, govorio je tata. “Novac
samo predstavlja energiju stvari, razumiješ li? Tako je pratiš. Sudbinski tok.” Češljugar me pozorno
promatrao sjajnim, postojanim očima. Drveni je okvir bio sitan, “tek nešto veći od A4 formata”,
kako je pisalo u jednoj od mojih knjiga o umjetnosti, iako su svi ti detalji o datumima i dimenzijama,
taj mrtvi udžbenički kapital, na svoj način bili nebitni kao i statistički podaci iz sportske rubrike kad
bi Packersi u četvrtoj četvrtini vodili za dva boda, a tanjušni ledeni snijeg počeo sipiti igralištem.
Slika, njezina čarolija i živost, bila je nalik tom prozračnom trenutku padanja snijega, zelenkastih
svjetala i pahulja koje bi se izvijale pred kamerama, u kojem više ne mariš za igru, tko je pobijedio, a
tko izgubio, već samo želiš upiti taj neizrecivi, razjareni tren. Kad bih pogledao sliku, osjetio bih
takvo stapanje u jednu točku: ovlaš osunčani časak koji postoji i sad i svagda. Tek bih povremeno
opazio lanac na češljugarovu zglobu ili se zamislio nad okrutnom sudbinom toga živog, sitnog bića
- osuđena na kratak let, prisiljena vječno slijetati na isto, beznadno mjesto.

v.
_______________

DOBRA JE STVAR BILA ŠTO SAM BIO SRETAN ZBOG TATINE DOBROTE. IZVODIO ME NA VEČERE - LIJEPE
večere, u restorane s bijelim stolnjacima, samo nas dvojicu - barem jedanput tjedno. Katkada bi
pozvao Borisa, što bi Boris uvijek objeručke prihvatio - dobro je jelo bilo dovoljno primamljivo da
nadmaši čak i gravitacijsku privlačnost Kotku - no začudo sam više uživao kad sam s ocem bio sam.
“Znaš”, rekao je za jednom od tih večera, dok smo otezali nad desertom - razgovarali o školi, o
koječemu (novi, uključeni tata! odakle se taj pojavio?) - “znaš, stvarno uživam u našem zbližavanju
otkako si došao, Theo.”
“Pa, da, ovaj, i ja”, rekao sam posramljeno, ali tako sam i mislio.
“Mislim—” tata je provukao prste kroz kosu - “hvala li što si mi pružio novu priliku, stari. Jer
sam strašno pogriješio, Nisam smio dopustiti da se moj odnos s tvojom majkom ispriječi našem
odnosu. Ne, ne”, rekao je podignuvši ruku, “tvoju majku ni za što ne krivim. Odavno sam to

165
nadišao. Samo što te toliko voljela, uvijek sam se među vama osjećao kao uljez. Kao stranac u
vlastitoj kući. Vas ste dvoje bili toliko bliski—” tužno se nasmijao - “da za mene nije bilo mjesta.”
“Pa—” Naše šuljanje po stanu, došaptavanje, pokušaji da ga izbjegnemo. Tajne, smijeh.
“Mislim, samo sam—”
“Ne, ne, ne tražim da se ispričaš. Ja sam otac, ja sam trebao biti pametniji. Samo što se sve
pretvorilo u začarani krug, ako me razumiješ. Osjećao sam se otuđeno, depresivno, puno sam pio. I
nisam to smio dopustiti. Mislim, propustio sam neke bitne godine u tvojem životu. I sad s time
moram živjeti.”
“Ovaj—” Toliko sam se loše osjećao da nisam znao što bih rekao.
“Ne želim te osuđivati, stari. Samo želim reći da mi je drago da smo danas prijatelji.”
“Pa da”, rekao sam ne podižući pogled s očišćenog tanjura pečene kreme, “i meni.“
“I mislim - evo, prepustit ću tebi. Vidiš, ide mi jako dobro sa sportskim klađenjem ove
godine—” tata je srknuo kavu - “i htio bih ti otvorim štedni račun. Znaš, da malo spremimo sa
strane. Jer, znaš, stvarno nisam bio pošten što se tebe tiče prema mami, znaš, i tijekom svih onih
mjeseci dok me nije bilo.”
“Tata”, rekao sam smeteno. “Ne moraš.”
“Ali želim! Imaš matični broj, zar ne?”
“Naravno.”
“Pa već sam spremio deset tisuća sa strane. To je dobar početak. Ako se odlučiš za to, daj mi svoj
matični pa kad sljedeći put svratim u banku, otvorit ću račun na tvoje ime, može?”

vi.
____________

BORISA SAM RIJETKO VIĐAO, SAMO U ŠKOLI I JEDNOG SUBOTNJEG POPODNEVA KAD NAS JE
tata odveo u Carnegie Deli u Mirageu na sobolovinu i piroge. A onda je, nekoliko tjedana
prije Dana zahvalnosti, dojurio u moju sobu kad mu se nisam nadao i rekao: “Starom ti se
naredao loš niz, jesi li znao?”
Odložio sam Silasa Marnera, koji smo čitali za školu. “Molim?”
“Pa igra za stolovima od dvjesto dolara - dvjesto dolara po dijeljenju”, rekao je. “Lako tisuću
izgubiš u pet minuta.“
“Njemu tisuću dolara nije ništa”, rekao sam, a onda kad je Boris odšutio: “Što si rekao koliko je
izgubio?”
“Nisam rekao”, uzvratio je Boris, “ali puno.”
“Jesi li siguran da ti se nije prosrao?”
Boris se nasmijao. “Moguće”, rekao je pa sjeo na krevet i nalaktio se. “Ništa ne znaš o tome?”
“Pa—” Koliko sam ja znao, tata se opario kad su Billsi prethodnog tjedna pobijedili. “Ne vidim
kako bi mu moglo krenuti preloše. Izvodi me u Bouchon i na takva mjesta.”
“Da, ali možda ima dobar razlog za to”, nastavio je Boris mudro.
“Razlog? Kakav razlog?”
Učinilo se da će Boris zaustiti, a onda se predomislio.
“Tko zna”, rekao je, zapalio cigaretu i glasno udahnuo. “Tvoj stari je napola Rus.”
“A da”, rekao sam posegnuvši za cigaretom. Često bih čuo Borisa i oca kako u razmahanim
“intelektualnim razgovorima” raspravljaju o proslavljenim kockarima iz ruske povijesti: Puškinu,
Doslojevskom i drugima koje nisam poznavao.
“Pa - vrlo je ruski, kao što znaš, žaliti se da ti loše ide! Čak i kad je u životu sjajno - sačuvaj to za
sebe. Nemoj izazivati vraga.” Nosio je očevu odbačenu svečanu košulju, ispranu gotovo do
prozirnosti i toliko veliku da se nadimala oko njega kao kakav arapski ili indijski kostim. “Samo što
je s tvojim starim teško reći kad se šali, a kad je ozbiljan.” A onda, promatrajući me pozorno: “O

166
čemu razmišljaš?”
"Ni o čemu.”
“Zna da razgovaramo. Zato mi je i rekao. Ne bi mi rekao da ne želi da ti doznaš.”
“Da.” Bio sam prilično siguran da nije tako. Moj bi otac u dobrom raspoloženju rado raspravljao
o svojem privatnom životu sa šefovom suprugom ili nekom drugom neprikladnom osobom.
“Rekao bi ti sam”, rekao je Boris, “da misli da želiš znati.”
“Gle. Kako što si rekao—” Tata je imao dara za mazohizam, za pretjerivanje; tijekom naših
zajedničkih nedjelja obožavao je uveličavali svoju nesreću, režati i teturati, glasno se žaliti da su ga
“satrali” ili “uništili” nakon što bi izgubio igru iako je prethodno osvojio pet i na papiru zbrajao
dobit. “Ponekad prenapuhava.”
“Pa, da, to je istina”, uzvratio je Boris razumno. Uzeo mi je cigaretu, udahnuo, a onda mi je
drugarski vratio. “Ti popuši dokraja.”
“Neću, hvala.”
Uslijedila je kratka tišina, tijekom koje smo osluškivali pozadinsku buku tatine nogometne
utakmice. Boris se ponovno nalaktio i upitao: “Ima kakve hrane dolje?"
“Ni kurca.”
“Učinilo mi se da je ostalo kineske.”
“Nema više. Netko je pojeo.”
“Sranje. Možda odem do Kotku, njezina mama ima zamrznute pizze. Ideš sa mnom?”
“Ne, hvala.”
Boris se nasmijao i zamahnuo kao štemer. “Kako hoćeš, buraz”, rekao je svojim štemerskim
glasom (koji se od običnoga razlikovao po pokretu ruke i “burazu”) kad je ustao i odvukao noge
van. “Kmica mora jest.”

vii.
_____________

U B ORISOVOJ VEZI S КOTKU NEOBIČNO JE BILO TO ŠTO JE UBRZO POPRIMILA

svadljivu, razdražljivu ćud. I dalje su se stalno žvalili i nisu mogli skinuti ruke jedno s drugoga, no
čim bi zaustili, učinilo bi mi se da slušam bračni par s petnaest godina staža. Prepirali bi se oko
sitniša, recimo tko je zadnji platio u kantini, a razgovori su im, kad bi ih slučajno čuo, tekli otprilike
ovako:
Boris: “Molim! Pa trudim se biti dobar!”
Kotku: “Pa i nisi baš dobar.”
Boris, trči za njom da je sustigne: “A mislim, Kotku! Stvarno! Samo sam htio biti dobar!”
Kotku: [duri se]
Boris, neuspješno je pokušavši poljubiti: “Što sam napravio? Što je bilo? Zašto više ne misliš da
sam dobar?”
Kotku: [tišina]
Problem čistača bazena Mikea - Borisova suparnika u ljubavi - riješio se Mikeovom iznimno
pogodnom odlukom da se zaposli u Obalnoj straži. Kotku je, čini se, svakog tjedna i dalje satima
visjela na telefonu s njime, što Borisu, iz tko zna kojih pobuda, nije smetalo (“Samo mu želi biti
podrška, razumiješ.”) No uznemirivala me njegova ljubomora na nju u školi. Napamet joj je znao
raspored, a čim bi nam završio sat, odjurio bi k njoj, kao da sumnja da ga vara tijekom Poslovnog
španjolskoga ili čega već. Jednog je dana nakon škole, dok smo Pucko i ja sami bili kod kuće,
nazvao da me upita: “Poznaješ li Tylera Olowskog?”
“Ne."
“S tobom sluša Američku povijest.“
“Žao mi je. Puno nas je.“

167
 “Čuj. Možeš li se raspitati o njemu? Gdje živi možda?”
“Gdje živi? Ima li to kakve veze s Kotku?”
Najedanput se - prenuvši me do kostiju - začulo zvono na vratima: četiri odvažna odjeka. Za
cijelog mojeg života u Vegasu nitko nikad nije pozvonio na vrata, nijednom. I Boris ga je čuo na
drugom kraju linije. “Što je to?” upitao je. Pas je trčkarao u krug i lajao iz petnih žila.
“Netko je na vratima.”
“Na vratima?” U našoj napuštenoj ulici - ni susjeda, ni smetlara, čak ni ulične rasvjete - to je bio
važan događaj. “Što misliš tko je?”
“Nemam pojma. Nazvat ću te.”
Zgrabio sam Pukčika - kojeg je obuzela histerija - i (dok se otimao i vrištao u mojem naručju
pokušavajući se otrgnuti da siđe) uspio jednom rukom otvoriti vrata.
“Ma vidi ti njega”, rekao je ugodan glas s jerseyjskim naglaskom. “Kakav šećerčić!”
U kasnopopodnevnom blještavilu odjednom sam treptao u vrlo visokog, vrlo, vrlo preplanulog,
vrlo mršavog muškarca neodređene dobi. Izgledao je kao spoj jahača rodea i odrpanog hotelskog
zabavljača. Avijatorice sa zlatnim okvirom i zagasito ljubičastim staklom; nosio je bijelu sportsku
jaknu preko crvene kaubojske košulje s bisernim gumbima i crne traperice, ali u oči mi je najviše
upala njegova kosa: dijelom sastavljena od perike, a dijelom presađena ili našpricana, teksturom
nalik na staklenu vunu i tamnosmeđa kao krema za cipele iz limenih posudica.
“Hajde, spusti ga!“ rekao je kimnuvši prema Pucku, koji se i dalje nastojao osloboditi. Glas mu
je bio dubok, a držanje smireno i srdačno; po svemu osim po naglasku bio je savršeni Teksašanin,
skroz do čizama. “Neka trči! Meni ne smeta. Volim pse.”
Kad sam pustio Pukčika, pognuo se da ga pomazi po glavi i podsjetio me na žgoljavog kauboja
kraj logorske vatre. Koliko god taj neznanac čudno izgledao (s tom kosom i svime), morao sam se
nadiviti kako se ležerno i ugodno osjeća u vlastitoj koži.
“Ma da”, rekao je. “Slatki mali dečko. Ma jesi!” Potamnjeli su mu obrazi nalikovali na sasušenu,
naboranu jabuku, izbrazdanu tanjušnim linijama. “I ja imam trojicu. Mini pince.”
“Molim?”
Ustao je; kad mi se nasmiješio, razotkrio je jednake, blještavo bijele zube. “Minijaturne pinčeve”,
rekao je. “Neurotična mala gamad, izgrizu mi cijelu kuću dok me nema, ali baš ih volim. Kako se
zoveš, mali?”
“Theodore Decker”, odgovorio sam, pitajući se tko je on.
Opet se nasmiješio; iza polutamnih avijatorica oči su mu bile sitne i škiljave. “Hej! Kolega
Njujorčanin! Čujem ti u glasu, jesam li u pravu?”
“Tako je.”
“Mali s Manhattana, rekao bih. Je li?”
“Tako je”, rekao sam, pitajući se što je to zapravo začuo u mojem glasu. Nitko nikad nije samo
po govoru nagađao da sam s Manhattana.
“Vidi, vidi - ja sam rođen i odrastao u Canarsieju. Uvijek mi je drago upoznati još nekoga s
Istoka. Ja sam Naaman Silver.” Ispružio je ruku.
“Drago mi je, gospodine Silveru.”
“Gospodin!” Razdragano se nasmijao. “Volim ljubaznu djecu. U današnja vremena prava
rijetkost. Jesi Židov, Theodore?”
“Nisam, gospodine”, rekao sam, a potom požalio.
“Znaš što ću ti ja reći. Tko god je iz New Yorka, za mene je počasni Židov. Tako ti ja to gledam.
Jesi kad bio u Canarsieju?”
“Nisam, gospodine.”
“Nekoć je to bila fantastična zajednica, a sad—” Slegnuo je ramenima. “Ondje su živjele četiri
generacije moje obitelji. Moj djed Saul vodio je možda prvi košer-restoran u Americi. Velik, poznat
lokal. Ali zatvorili su ga kad sam bio mali. A onda nas je majka nakon očeve smrti preselila u Jersey
da budemo bliže ujaku Harryju i njegovoj obitelji.” Spustio je dlan na suhonjavi bok i pogledao me.

168
“Je li ti tata ovdje, Theo?"
"Nije.”
“Nije?” Pogledao mi je preko ramena u kuću. “Šteta. Znaš li kad će se vratiti?”
“Ne znam, gospodine”, rekao sam.
“Gospodin. Sviđa mi se. Dobro si ti dijete. Znaš što, podsjećaš me na mene u toj dobi. Tek izašao
iz ješive—” podignuo je šake, zlatne narukvice na potamnjelim, dlakavim zglobovima - “a ove
ruke! Bijele kao mlijeko. Kao tvoje.”
“Pa” - i dalje sam stajao kao ukopan na vratima - “hoćete li ući?” Nisam bio siguran je li mi
pametno pozivati neznance u kuću, ali bio sam usamljen i bilo mi je dosadno. “Možete ga pričekati
ako želite. Ali ne znam kad će se vratiti.”
Ponovno se nasmiješio. “Ne, hvala. Moram još svratiti na hrpu mjesta. Ali da ti kažem, bit ću
iskren prema tebi jer si baš drag klinjo. Tvoj mi stari visi petaka. Znaš što to znači?”
“Ne, gospodine.”
“Pa blago tebi. I ne trebaš znati, a nadam se da nikad i nećeš. Recimo samo da mu poslovna
politika nije nešto.“ Prijateljski me primio za rame. “Vjerovao ili ne, Theodore, ja ti znam s ljudima.
Ne volim čovjeku doći doma i onda se baviti s njegovim djetetom, kao sad s tobom. To nije u redu.
Inače bih ti otišao starome na posao pa bismo malo sjeli. Samo što je njega teško uloviti, kao što već
znaš.”
U kući je odjeknula zvonjava telefona: Boris, bio sam prilično siguran. “Možda da se javiš”,
rekao je gospodin Silver susretljivo.
“Ma ne, u redu je.”
“Hajde. Mislim da bi trebao. Tu ću te čekati.”
Osjećajući sve veću uznemirenost, vratio sam se u kuću i javio se. Kako sam i predvidio, bio je to
Boris. “Tko je bio?” upitao je. “Nije valjda Kotku?”
“Nije. Gle—”
“Mislim da je otišla kući s onim Tylerom Olowskim. Imam neki čudan osjećaj. OK, možda nije
baš pravoj kući otišla s njim. Ali otišli su zajedno - razgovarala je s njim na parkiralištu. Zadnji sat
imaju zajedno, drvodjelstvo ili što god - “
“Borise, žao mi je, stvarno sad ne mogu razgovarali, nazvat ću te kasnije, može?”
“Držim te za riječ da to nije bio tvoj stari pri aparatu”, rekao je gospodin Silver kad sam se vratio
do ulaznih vrata. Zagledao sam se pokraj njega, u bijeli Cadillac parkiran uz cestu. U autu su sjedila
dvojica - vozač i još jedan muškarac na prednjem sjedalu. “To nije bio tata, je li?”
“Nije, gospodine.”
"Rekao bi mi daje, zar ne?”
“Da, gospodine.”
“Zašto ti ne vjerujem?”
Šutio sam, nisam znao što bih rekao.
“Nema veze, Theodore.” Pognuo se da Pucka počeše iza uha. “Naći ću ga ja kad-tad. Prenijet
ćeš mu što sam mu poručio? I da sam svratio?”
“Hoću, gospodine.”
Upro je dugim prstom u mene. “Kako se zovem?”
“Gospodin Silver.”
“Gospodin Silver. Tako je. Samo provjeravam.”
“Što da mu poručim?”
“Reci mu da je kockanje za turiste”, rekao je. “A ne za domaće.” Nježno me, najnježnije
dodirnuo po tjemenu tankim smeđim dlanom. “Bog te blagoslovio.”

169
 viii.
_____________

K AD SE B ORIS KOJIH POLA SATA KASNIJE POJAVIO NA VRATIMA , POKUŠAO SAM MU

prepričati posjet gospodina Silvera, no iako me slušao, jednim uhom, uglavnom je bio bijesan na
Kotku jer je koketirala s nekim drugim dečkom, Tylerom Olowskim ili kako se već zvao, napušenim
bogatašem koji je bio godinu stariji od nas i igrao golf za školski lim. “Nabijem je”, rekao je
dubokim glasom dok smo sjedili na podu u prizemlju moje kuće i pušili njezinu travu. “Ne javlja se
na telefon. Znam da je sad s njim, siguran sam.”
“A daj!” Koliko sam god bio zabrinut zbog gospodina Silvera, razgovor o Kotku bio mi je još
gori. “Vjerojatno samo kupuje travu od nje.”
“Je, ali nije samo to, siguran sam. Više ne želi da budem kod nje, jesi li primijetio? Stalno ima
posla. Ne nosi više ni ogrlicu koju sam joj kupio.“
Naočale su mi se naherile i pogurnuo sam ih na hrbat nosa. Boris čak nije ni kupio tu glupu
ogrlicu, nego ju je ukrao u trgovačkom centru, zgrabio ju je i potrčao dok sam ja (uzorni građanin u
školskom sakou) privlačio pozornost prodavačice glupavim ali ljubaznim ispitivanjem što bismo
tata i ja trebali mami kupit i za rođendan. “Ha”, rekao sam, nastojeći zazvučati suosjećajno.
Boris se namrštio, čelo mu se nagužvalo kao olujni oblak. “Droljetina! Neki dan se pravila da
plače na satu - htjela je da se taj Olowski šupak sažali nad njom. Koja pička.”
Slegnuo sam ramenima - u tom trenutku lišen argumenata - i pružio mu žižu.
“Sviđa joj se samo zato što ima love. Njegovi imaju riva Mercedesa. E klase.”
“To je auto za stare babe.”
“Glupost. To u Rusiji voze mafijaši. A—” duboko je udahnuo, zadržao, uzmahao se rukama
suznih očiju, čekaj, čeka j, ovo je najbolji dio, stani, daj mi pridrži ovo - “znaš kako je zove?”
“Kotku?” Boris ju je tako uporno oslovljavao kao Kotku da su je u školi - pa čak i profesori -
počeli zvati Kotku.
“Da!“ rekao je ozlojeđeni Boris, a dim mu je grunuo iz usta. “Mojim imenom! Kliytehkom koju
sam joj ja dao! A nekidan na hodniku? Vidio sam ga kako joj gužva kosu.”
Na stoliću su stajala dva napola rastopljena mentol bombona iz tatinog džepa, zajedno s nekim
računima i sitnišem; odmotao sam jedan i strpao ga u usta. Bio sam nadimljen kao šunka, a slatkoća
bombona zapeckala me po cijelom tijelu poput vatre. “Gužva?” rekao sam, a bombon mi je glasno
odjeknuo uza zube. “Molim?”
“Ovako”, rekao je, raskuštravši si kosu dok je udisao posljednji dim džointa, a onda ga ugasio.
“Ne znam kako se kaže.”
“Nemaš brige”, rekao sam, trljajući se potiljkom o rub kauča. “E, moraš probati ovaj bombon.
Jako je fin.”
Boris je dlanom protrljao lice, a potom zamahnuo glavom poput psa koji otresa vodu. “Uf”,
rekao je, provlačeći prste kroz zapetljanu kosu.
“Da. I mene”, rekao sam nakon podrhtavajuće stanke. Misli su mi bile razvučene i ljepljive,
sporo se probijale na površinu.
“Što?”
“Baš me sjebalo.”
“A da?” Nasmijao se. “Koliko te sjebalo?”
“Do temelja, stari.” Bombon mi je na jeziku bio jak i golem, kao kamen, jedva sam uspio govoriti
uz njega u ustima.
Nastupila je mirna tišina. Bilo je oko pet i trideset popodne, no svjetlost je i dalje bila jasna i
jarka. Moje bijele košulje visjele su vani kraj bazena i bliještale, nadimale se i vijorile poput jedara.
Zažmirio sam, a crvenilo mi je progorijevalo kroz kapke, utonuvši u (najedanput vrlo udoban) kauč
kao u ljuljuškavi brod, razmišljajući o Hartu Craneu kojeg smo čitali na engleskome. Brooklynskome
mostu. Zašto tu pjesmu nisam pročitao u New Yorku? I kako to da nikad nisam obraćao pozornost

170
na most, a viđao sam ga gotovo svakodnevno? Galebovi i vrtoglavi slet. Mislim o kazalištima, spretnosti
prostranstva...
“Mogao bih je zadaviti”, rekao je Boris iznebuha.
“Molim?” trznuo sam se, čuvši tek zadaviti i Borisov neporecivo ružni ton.
“Jebena štrkljava fufa. Izluđuje me.” Boris me gurkao ramenom. “Hajde, Potteru. Zar joj ne bi
htio izbrisati ono smijuljenje s face?”
“Pa...” rekao sam nakon omamljene stanke; ovo je očito bilo trik-pitanje. “Što je fufa?”
“Isto što i pička, u biti.”
“Aha.”
“Šta si umišlja?”
“Da.”
Nastupila je duga i dovoljno nelagodna tišina da sam pomišljao da ustanem i upalim glazbu
iako nisam uspio odlučiti šio bih. Bilo što veselo činilo mi se pogrešnim, a nikako nisam htio pustiti
nešto mračno ili napeto što bi ga uznemirilo.
“Pa”, rekao sam nakon - po vlastitoj procjeni - pristojno duge stanke, “za petnaest minuta
počinje Rat svjetova."
“Dat ću ja njoj Rat svjetova”, natmurio se Boris i ustao.
“Kamo ćeš?” upitao sam. “U RR?”
Boris se namrgodio. “Hajde, smij se”, uzvratio je ogorčeno, nalaktivši se na svoju sivu
sovietskoye kabanicu. “Bit će tvom starom tri R ako onom tipu ne vrati lovu.”
“Tri R?”
“Razbijanje, revolver i raka”, rekao je Boris uz mračni, slavenski podsmijeh.

ix.
_____________

JE LI TO IZ NEKOG FILMA ? U PITAO SAM SE . T RI R? O DAKLE MU TO ? I AKO SAM POPODNEVNA

zbivanja prilično uspješno otjerao iz misli, Boris me potpuno izbezumio svojom opaskom na
odlasku, pa sam cijeli sat nepomično sjedio u prizemlju uz upaljen Rat svjetova, ali bez zvuka, i
osluškivao drobljenje aparata za led i šuštanje vjetra u suncobranu na terasi. Pucko - koji je osjetio
moje raspoloženje - bio je razdražljiv kao i ja, lajao bez prestanka i skakao s kauča da provjeri
zvukove po kući pa kad se, nedugo nakon sumraka, auto stvarno zaustavio na prilazu, pojurio je
prema vratima i zalarmao tako da me nasmrt prestrašio.
Ali bio je to samo tata. Izgledao je zgužvano i zacakljeno, ne naročite volje.
“Tata?” Bio sam još dovoljno napušen da mi glas zazvuči prenaduto i čudno.
“Bio je tu neki tip. Gospodin Silver.”
“A da?” rekao je tata ležerno, no ruka mu se ukipila na rukohvatu.
“Rekao je da te pokušava naći.”
“Kad je to bilo?” rekao je ušavši u sobu.
“Oko četiri popodne.”
“Je li Xandra dolazila?”
“Nisam je vidio.”
Primio me za rame i na minutu se zamislio. “Dobro”, rekao je, “molio bih te da joj to ne
spominješ.”
Opušak Borisova - džointa tada sam shvatio - još uvijek je bio u pepeljari, Vidio me kako ga
gledam, podignuo i omirisao.
“Učinilo mi se da sam nešto nanjušio”, rekao je, spustivši ga u džep jakne. “Bazdiš malo, Theo.
Odakle nabavljate?”
“Je li sve OK?”

171
 Tatine su oči bile malčice crvene i mutne. “Naravno”, rekao je. “Idem gore, moram obaviti neke
pozive.” Snažno je vonjao po ustajalu duhanu i čaju od ginsenga, koji je uvijek pio, a tu je naviku
pokupio od kineskih poslovnjaka iz salona za bakaru: znoj bi mu zamirisao oštrom, neznanom
notom. Dok sam ga promatrao kako hoda uza stube, opazio sam kako iz džepa vadi opušak i
ponovno ga zamišljeno provlači pred nosom.

x.
____________

K AD SAM SE NAPOKON DOMOGAO SOBE I ZAKLJUČAO VRATA , A P UCKO I DALJE NAPETO

nabadao naokolo, misli su mi utekle prema slici. Ponosio sam se svojom idejom o jastučnici uz
naslon kreveta, ali sad sam shvatio da sam glup što sam je uopće držao u kući - nisam ni imao
izbora osim sakriti je u kontejner za smeće koju kuću niže (koji se tijekom cijelog mojeg života u
Vegasu nije nijednom ispraznio) ili u nekoj napuštenoj kući s druge strane ceste. Borisova kuća nije
bila ni trunke sigurnija od moje, a nikoga drugog nisam dovoljno dobro poznavao niti mu vjerovao.
Preostala je jedino škola, podjednako loša zamisao, a iako sam slutio da sigurno postoji bolje
rješenje, nisam ga se mogao dosjetiti. Svako bi malo nasumce pregledavali ormariće u školi, a sada
su me - kako sam preko Borisa bio povezan s Kotku - vjerojatno smatrali pogodnim šljamom za
nenajavljenu provjeru. No čak i kad bi je netko zatekao u mojem ormariću - ravnatelj, jezoviti
košarkaški trener Detmars ili unajmljeni policajci iz zaštitarske tvrtke koje su dovodili da
povremeno učenicima utjeraju strah u kosti - to bi svejedno bilo bolje nego da je pronađe moj otac ili
gospodin Silver.
Slika, skrivena u jastučnici od perkala, bila je oblijepljena s nekoliko slojeva crtaćeg papira -
kvalitetnog, arhivskog papira koji sam uzeo iz likovne učionice – a s unutrašnje strane obložena
preklopljenom bijelom pamučnom krpom radi zaštite od kiselina iz papira (iako ih nije ni bilo). No
sliku sam toliko često vadio da joj se divim - otvarao gornji preklop oblijepljena ruba da je mogu
izvući - da se papir razderao, a traka se više nije ni lijepila. Nakon što sam nekoliko minuta ležao na
krevetu i zurio u strop, ustao sam i izvukao golemu rolu opake ljepljive trake koja je ostala još od
selidbe, a potom odlijepio jastučnicu s naslona
Previše mi je - preveliko iskušenje - bilo primiti je u ruke, a ne izvaditi je da je pogledam.
Nabrzinu sam je izvukao i gotovo me trenutačno obuzeo njezin sjaj, gotovo melodijska, urođena
dragost, riječima objašnjiva tek kao duboki, krvouzburkani sklad ispravnosti, kao kad ti srce polako
i sigurno kuca u društvu osobe s kojom si siguran i koju voliš. Moć je, svjetlost je isijavala iz nje,
svježina nalik jutarnjem svjetlu u mojoj staroj sobi u New Yorku, primirena, a opet uzbudljiva,
svjetlost koja bi svemu pridala oštrije obrise, a opet i veću ljupkost i nježnost, utoliko ljupkiju jer je
pripadala prošlosti i nepovratnosti: ozarena tapeta, stari Rand-McNallyjev globus u polusjeni.
Sitna ptica, žuta ptica. Otresavši se bunila, vratio sam je među papirom omotane krpe i nanovo
je zamotao s dvije ili tri (četiri? pet?) tatine stare sportske stranice, a potom - nagonski, uživjevši se u
vlastitu nadrogiranu, odlučnu metodu - omatao i omatao trakom dok nije nestao i zadnji trag tiska,
a cijela prevelika rola trake došla svojem kraju. Nitko taj paket neće otvoriti tek usput. Trebalo bi
podosta vremena i da se nožem, i to dobrim, ne samo škarama, prodre u nj. Konačno sam, kad sam
završio - smotak je nalikovao na besprimjernu znanstvenofantastičnu čahuru - mumificiranu sliku,
s jastučnicom i svime ostalim, gurnuo u torbu za knjige i spremio je pod pokrivače kraj stopala.
Iznervirani Pucko režeći se pomaknuo da mi napravi mjesta. Iako je bio sitan i smiješan, žestoko je
lajao i borio se za svoje mjesto kraj mene; znao sam da bi, da itko otvori vrata moje sobe dok
spavam - čak i tata i Xandra, koji mu nisu bili baš dragi - skočio i izazvao strku.
Misao koja se ušuljala kao utješna nanovo se preoblikovala u primisli o neznancima i
provalama. Klimatizacija je toliko rashladila zrak da sam se tresao; kad sam zažmirio, osjetio sam
kako se izdižem iznad tijela - bježim hitro poput odbjegla balona - a onda se cijelim tijelom zatresao

172
kad sam otvorio oči. Zažmirio sam nanovo i nastojao se prisjetiti pjesme Harta Cranea, makar tek
djelića, iako su čak i osamljene riječi poput galeba i prometa i graje zrakom pronosile svoju daljinu,
svoje zamahe iz visina u nizinu; i dok sam tonuo u san, zapao sam u nadmoćni osjetilni spomen na
malen, vjetrovit park u blizini našega starog parka kraj East Rivera koji je vonjao po ispušnim
plinovima, na gromkost prometa koja je nesvjesno nadirala iznad glave dok se rijeka kolebala
gipkim, zbunjujućim brzacima, a katkada se činilo kao da teče u dva suprotna smjera.

xi.
___________

T E NOĆI NISAM DOBRO SPAVAO , A KAD SAM SE DOMOGAO ŠKOLE I POHRANIO SLIKU U
ormarić, bio sam toliko iscrpljen da nisam ni primijetio da Kotku (koja je sad plazila po Borisu kao
da se ništa nije dogodilo) ima natečenu usnu. Tek kad sam čuo kako je stariji štemer Eddie Riso pita:
“Jesi se šminkala čekićem?” shvatio sam da ju je netko pošteno izlupao po licu. Hodala je okolo
smijući se nervozno i govorila da se vratima auta udarila u usta, ali nekako posramljeno (tako se
barem meni učinilo), što mi nije djelovalo osobito iskreno.
“Jesi li joj ti to učinio?” upitao sam Borisa kad sam ga zatekao samoga (ili razmjerno samoga) na
engleskome.
Boris je slegnuo ramenima. “Nisam htio.”
“Kako to misliš, nisi htio?“
Boris je djelovao zaprepašteno. “Natjerala me!”
“Ona te natjerala”, ponovio sam.
“Gle, samo zato što si ljubomoran na nju—”
“Jebi se”, rekao sam. “Zaboli me kurac i za tebe i za Kotku - imam svojih briga. Razbij joj glavu
što se mene liče.”
“O, bože, Potteru”, rekao je Boris, najedanput bistra uma. “Vratio se? Onaj tip?”
“Nije”, rekao sam nakon kratke stanke. “Nije još. A mislim, jebiga”, rekao sam kad nije skidao
pogled s mene. “To je njegov problem, a ne moj. Neka nešto smisli.”
“Koliko je dužan?”
“Nemam blage veze.”
“Možeš li mu ti nabaviti lovu?”
“Ja?”
Boris je okrenuo glavu. Bocnuo sam ga u ruku. “Ne, kako to misliš, Borise? Da mu ja nabavim?
O čemu ti?” rekao sam kad je prešutio.
“Zaboravi”, izrekao je brzo i ugnijezdio se na stolcu, a priliku za nastavak razgovora više nisam
imao jer je uto u razred ušla Spirsetskaja, u naponu volje da raspravlja o dosadnom Silasu Marneru, i
tomu je došao kraj.

xii.
____________

TE JE VEČERI TATA RANIJE STIGAO KUĆI S VREĆICAMA HRANE OM I LJENOG K INEZA ,

uključujući dodatnu porciju ljutih okruglica koje sam volio, i bio je tako dobre volje da mi se učinilo
da sam gospodina Silvera i događaje prethodnoga dana samo sanjao.
“I—” rekao sam i zaustavio se. Xandra je završila s proljetnim rolicama i prala čaše u sudoperu,
a pred njom mi nije bilo baš ugodno razgovarati.
On me počastio svojim širokim osmijehom, zbog kojeg bi ga stjuardese često selile u prvu klasu.
“I što?” rekao je, odgurujući porciju jastoga na sečuanski i hvatajući se kolačića za sreću.

173
 “Ovaj—” Xandra je glasno odvrnula vodu - “Jesi li sve sredio?”
“Što”, rekao je ležerno, “misliš s Bobom Silverom?”
“Bobo?”
“Čuj, nadam se da se nisi zabrinuo zbog toga. Nisi, zar ne?”
“Pa—”
“Bobo—” nasmijao se - “zovu ga Ljudina. Zapravo je drag tip - pa i sam si s njim razgovarao -
bio je to samo kratki spoj, ništa drugo.”
“Što znači da visiš petaka?”
“Gle, samo je došlo do zabune. Mislim”, rekao je, “to su ti sve likovi. Govore svojim jezikom,
odrađuju posao na svoj način. Ali, ej—” nasmijao se - “ovo je super - kad smo se sreli u Caesar’su, u
njegovu, kako kaže, “uredu”, tako Bobo zove bazen u Caesar’su - nego kad smo se sreli, znaš što mi
je stalno ponavljao? Sjajan li je mali, Larry. Pravi mali gospodin. Mislim, ne znam što si mu rekao, ali
stvarno sam ti dužan.”
“Ha”, rekao sam neutralnim glasom, nagrabivši još riže. Ali iznutra me gotovo opio njegov
ushit - ista ona preplavljenost zanosom koju bih kao malo dijete osjetio kad bi se tišine prekinule, a
korak mu ponovno olakšao, kad bih ga čuo kako se nečemu smije i pjevuši pred zrcalom u
kupaonici.
Tata je otvorio kolačić i nasmijao se. "Pazi ovo”, rekao je, zgužvavši papirić i dobacivši mi ga.
“Baš me zanima tko to sjedi u Kineskoj četvrti i smišlja ovo?”
Naglas sam pročitao: “Vladate neobičnim sudbinskim alatom, pazite kako njime rukujete!”
“Neobičan alat?” rekla je Xandra prišavši mu s leđa i obgrlivši ga oko vratu. “Zvuči prljavo.“
“Ah—” tata se okrenuo da je poljubi. “Prljav um. Izvor mladosti.”
“Čini se.”

xiii.
______________

“I TEBE SAM OPALIO PO USTIMA ONAJ PUT ”, REKAO JE B ORIS, KOJI JE OČITO OSJEĆAO
krivnju zbog situacije s Kotku jer je to ničim izazvan spomenuo tijekom naše druželjubive jutarnje
šutnje u školskom autobusu.
“Jesi, a ja sam ti jebenom tikvom opalio o zid.”
“Nisam htio!”
“Što nisi htio?”
“Udariti te u usta!”
"A nju si htio?”
“A jesam valjda”, procijedio je nevoljko.
“Valjda.”
Boris je izmučeno uzdahnuo. “Ispričao sam joj se! Sad je sve u redu među nama, nema
problema! Osim toga, što se to tebe tiče?”
“Ti si to spomenuo, ne ja.”
Na trenutak me pogledao čudno, neizoštreno, a onda se nasmijao. “Mogu li ti nešto reći?”
"Što?”
Približio je glavu mojoj. “Kotku i ja sinoć smo bili na tripu”, rekao je tiho. “Roknuli smo se
LSD-jem. Bilo je super.”
“Stvarno? Odakle vam?” Do ekstazija je u našoj školi lako bilo doći - Boris i ja uzeli smo ga
desetak puta tijekom čarobnih, nijemih noći kad smo tumarali pustinjom proždirući zvijezde u
polubunilu - ali nitko nikad nije imao LSD-ja.
Boris se počešao po nosu. “Ma. Njezina mama poznaje nekog jezivog starkelju Jimmyja koji radi
u trgovini oružjem. Nabavio nam je pet tripova - ne znam zašto sam kupio pet, šteta što nisam šest.

174
Ali imam još. Jebote, kako je dobro.”
“A da?” Kad sam se izbliza zagledao u njega, shvatio sam da su mu zjenice raširene i čudne.
“Jesi li još uvijek na tripu?“
“Možda malo. Spavao sam samo dva sata. I totalno smo se pomirili. Ono zbližili smo se čak i s
cvijećem na maminim plahtama. I bili smo iste vrste kao i cvijeće i shvatili smo koliko se volimo,
koliko se trebamo bez obzira na sve, i kako je sve ružno što se među nama dogodilo bilo samo iz
ljubavi.“
“A tako”, rekao sam glasom koji je, čini se, zazvučao tužnije nego što sam htio sudeći po tome
kako se Boris namrštio i pogledao me.
“I?” rekao sam kad je i dalje buljio u mene. “Što je?”
Trepnuo je i zatresao glavom. “Ne, ja to jednostavno vidim. Neku kao izmaglicu tuge oko tvoje
glave. Kao da si vojnik, osoba iz povijesti, hodaš bojnim poljem možda s nekim dubokim
osjećajima...”
“Borise, još uvijek si totalno spržen.”
“Ne baš”, rekao je sneno. “Isključim se i uključim. Ali i dalje vidim šarene iskre ako pod pravim
kutom pogledam ukoso.”

xiv.
____________

P ROŠAO JE OTPRILIKE TJEDAN BEZ INCIDENATA , BILO S OCEM ILI S OSOVINOM B ORIS - K OTKU
- dovoljno vremena da jastučnicu sigurno vratim kući. Zamijetio sam kad sam je vadio iz ormarića
kako je neočekivano glomazna (i teška), a kad sam se domogao sobe i skinuo jastučnicu, shvatio
sam i zašto. Kad sam je omatao i obljepljivao, očito sam bio demoliran do temelja: silni slojevi
novina stegnuti pregolemom, debelom trakom ojačanom vlaknima u trenucima prestravljenosti i
napušenosti doimali su se kao mudar oprez, ali vrativši se u sobu, pod trijeznu popodnevnu
svjetlost, djelovali su kao da ih je slijepio luđak i/ili beskućnik - gotovo mumificirano: trake je bilo
toliko da slika više nije ni bila četvrtasta; čak su i rubovi bili okrugli. Uzeo sam najoštriji kuhinjski
nož koji sam uspio pronaći i prepilio rub - isprva oprezno, u strahu da bi nož mogao skliznuti i
oštetiti sliku - a potom i življe. No nisam pošteno ni načeo obrub debeo sedam centimetara, a ruke
su mi se već umorile, kad sam u prizemlju čuo Xandru; sliku sam vratio u jastučnicu i nanovo je
prilijepio uz naslon kreveta sve dok ne budem siguran da ih neko vrijeme neće biti.
Boris mi je obećao da ćemo uzeti dva preostala tripa čim mu se mozak, kako je rekao, vrati u
normalu; još uvijek se osjećao pomalo odsutno, povjerio mi je, uočavao pokretne uzorke na
školskom stolu od iverice, a prvih nekoliko puta kad je nakon toga pušio travu, opet bi zapao u trip.
“Zvuči prejako”, rekao sam.
“Ne, u redu je. Mogu to zaustaviti kad god hoću. Mislim da ga trebamo uzeti na igralištu“,
dodao je. “Možda na Dan zahvalnosti.” Na napuštenom smo igralištu uzimali ekstazi svaki put
osim prvoga, kad nam je Xandra zalupala po vratima moje sobe i molila nas da joj pomognemo
popraviti perilicu, što, naravno, nismo bili u stanju, ali stajanje kraj nje u praonici četrdeset pet
minuta tijekom najveće špice bilo je strahovito prizemljenje.
“Je li puno jače od ekstazija?”
“Nije - maje, ali je prekrasno, vjeruj mi. Stalno sam htio da Kotku i ja izađemo na zrak, samo što
bi to bilo previše, tako blizu autoceste, rasvjete, auta - možda ovaj vikend?”
Eto nečega čemu sam se mogao radovati. No čim sam se ponovno počeo osjećati dobro, čak se i
nadati - ESPN se nije palio već cijeli tjedan, što je sigurno bio nekakav rekord - zatekao sam oca
kako me čeka da se vratim iz škole.
“Moramo razgovarati, Theo”, rekao je čim sam ušao. “Imaš li minutu?”
Zastao sam. “Da, naravno.” Dnevna je soba izgledala kao da je netko provalio - papiri razbacani

175
posvuda, čak su i jastuci na kauču bili izmaknuti.
Prestao je jurcati po sobi - kretao se pomalo ukočeno, kao da ga boli koljeno. “Dođi”, rekao je
prijateljskim glasom. “Sjedni.”
Sjeo sam. Tata je izdahnuo; sjeo je nasuprot meni i provlačio prste kroz kosu.
“Odvjetnik”, rekao je nagnuvši se naprijed, stisnuvši dlanove među koljena i zagledavši mi se
iskreno u oči.
Čekao sam.
“Odvjetnik tvoje majke... Mislim - znam da je ovo neočekivano, ali stvarno bih te molio da mi ga
nazoveš.”
Hujao je vjetar; raspuhani je pijesak prštao o staklena vrata, a tenda lamatala kao kad zastava
pucketa. “Molim?” rekao sam nakon oprezne stanke. Spomenula je da će se javiti odvjetniku nakon
što nas je napustio - pretpostavio sam radi razvoda - ali nisam znao kako se stvar dalje razvijala.
“Pa—” Tata je duboko uzdahnuo, pogledao u strop. “Evo o čemu je riječ. Pretpostavljam da si
primijetio da se više ne kladim, je li tako? Pa”, rekao je, “odlučio sam prestati. Dok mi još ide,
recimo to tako. Nije da—” zastao je, kao da promišlja - “mislim, najiskrenije, postao sam prilično
dobar jer sam se trudio i bio discipliniran. Sve izračunam. Ne kladim se ako dobro ne promislim. I
mislim, kao što sam rekao, jako mi je dobro išlo. U posljednjih nekoliko mjeseci spremio sam dosta
novca sa strane. Samo što—”
“Aha”, rekao sam nesigurno u tišini koja je nastupila, pitajući se na što cilja.
“Mislim, čemu izazivati sudbinu? Jer—” ruka na srce - “ja jesam alkoholičar. Prvi ću to priznati.
Jedno je piće previše, a tisuću nedovoljno. Kad sam digao ruku od cuge, to mi je bio najbolji potez u
životu. A mislim, s kockanjem mi je, čak i uz moju sklonost ovisnosti i sve, uvijek bilo drukčije, bilo
je, naravno, neprilika, ali nikad se nisam pretvorio u one tipove koji, što ja znam, tako duboko
zabrazde da pronevjere novac ili unište obiteljski posao ili što već. Ali—” nasmijao se - “ako ne želiš
da te kad-tad ožene, ne motaj se oko crkve, zar ne?”
“I?” upitao sam oprezno, nakon što sam pričekao da nastavi.
“I - uf.” Oba je dlana provlačio kroz kosu; djelovao je dječački, odsutno, sumnjičavo. “Evo o
čemu je riječ. Stvarno sam spreman za velike promjene. Jer imam priliku ubaciti se u temelje sjajnog
posla. Jedan moj frend ima restoran. A, mislim, bit će to stvarno sjajno za sve nas - prilika koja se
zapravo pojavi jednom u životu. Razumiješ? Xandri je sad tako teško na poslu jer joj je šef govnar i,
što ja znam, mislim da će biti puno zdravije.”
Moj otac? Restoran? “Opa - to je super”, rekao sam. “Opa.”
“Da." Otac je kimao. “Stvarno super. Doduše, stvar je u tome što, da bismo otvorili takav
restoran—"
“Kakav?”
Tata je zijevnuo, protrljao crvene oči. “Ma znaš - jednostavna američka hrana. Odresci,
hamburgeri i to. Stvarno jednostavno, a dobro pripremljeno. E sad, da bi ga frend mogao otvoriti i
platiti poreze na restoran—”
“Poreze na restoran?”
“Bože dragi, da, ne bi vjerovao kakve su tu naknade. Moraš platiti poreze na restoran, poreze na
dozvolu za točenje alkohola, osiguranje od odgovornosti imaš goleme gotovinske izdatke da se
takav prostor pokrene.”
“Dobro.” Vidio sam kamo to vodi. “Ako li treba novac na mojem štednom računu—”
Tata je djelovao iznenađeno. “Molim?”
“Pa znaš. Onaj račun koji si mi otvorio. Ako ti treba novac, nemam ništa protiv.”
“A da.” Na trenutak je zašutio. “Hvala. Stvarno sam ti zahvalan, stari. Ali zapravo—” ustao je i
uzšetao se - “stvar je u tome što znam kako bismo to pametno odradili. To je samo kratkoročno
rješenje da se restoran postavi na noge, znaš. Vratit ćemo sve za koji tjedan - mislim - takvo mjesto,
na takvoj lokaciji, kao da dobiješ dozvolu za tiskanje love. To je samo početni trošak. Ovaj grad je
lud s tim porezima i naknadama i svime. Mislim—” nasmijao se polupokorno, “ne bih te pitao da

176
nije hitno—”
“Molim?” rekao sam nakon zbunjene stanke.
“Mislim, kao što sam rekao, stvarno mi je bitno da mi obaviš taj poziv. Tu ti je broj.” Sve mi je
zapisao na komad papira - broj s pozivnim 212, kako sam primijetio. “Moraš ga nazvati i sam
razgovarati s njim. Preziva se Bracegirdle.”
Pogledao sam papir, a potom i oca. “Ne razumijem.”
“Ne moraš razumjeti. Samo moraš reći što ti kažem.”
“Kakve to veze ima sa mnom?”
“Gle, samo to odradi. Predstavi se, reci da moraš porazgovarati s njim, poslovna stvar, bla bla
bla—”
“Ali—” Tko je taj čovjek? “Što hoćeš da kažem?”
Otac je duboko disao; ulagao je trud u kontrolu nastupa, a u tome je bio prilično dobar.
“On je odvjetnik”, rekao je uz izdisaj. “Odvjetnik tvoje majke. Treba prebaciti ovaj iznos—”
iskolačio sam trči na iznos u koji je upro prstom, 65.000 dolara - “na ovaj račun (povlačeći prst prema
nizu brojeva ispod iznosa). “Reci mu da sam te odlučio poslati u privatnu školu. Trebat će mu tvoje
ime i matični broj. I to je to.”
“Privatna škola?” rekao sam nakon smetene stanke.
“Pa, zbog poreznih razloga.”
“Ne želim ići u privatnu školu.”
“Čekaj - čekaj - samo me saslušaj. Dokle god se ta sredstva upotrijebe za tvoju dobrobit, u
službenom smislu, nema problema. A restoran je za dobrobit svih nas. A na kraju možda ponajviše
za tvoju. A mislim, mogu i ja sam nazvati, ali ako to prikažemo kako treba, mogli bismo prištedjeti
valjda trideset tisuća dolara koje bi inače otišle državi. Kvragu, pa i poslat ću te u privatnu školu ako
želiš. U internat. Za taj višak love možeš i u Andover. Samo ne želim da Porezna uzme pola,
razumiješ me? Isto tako - mislim, kako sad stvari stoje, kad se budeš upisivao na fakultet, na kraju
će to tebe stajati novca jer s tolikim sredstvima nećeš moći dobiti stipendiju. Fakultetski odbor za
financiranje gledat će upravo taj račun i staviti te u drugu skupinu dohotka, a već ti prve godine
ode 75 posto, samo tako. Ovako bi ih barem u potpunosti iskoristio, razumiješ? Odmah sad. Dok se
mogu dobro iskoristiti."
“Ali—”
“Ali—” falset, izbeljeni jezik, šašavi pogled. “A daj, Theo”, rekao je normalnim glasom kad sam
ga i dalje promatrao, “Kunem ti se, nemam vremena za ovo. Moraš mi odmah obaviti taj poziv prije
kraja radnog vremena na Istoku. Ako nešto trebaš potpisati, reci mu da papire pošalje FedExom. Ili
faksom. Moramo to obaviti što prije, u redu?”
“Ali zašto to ja moram napraviti?”
Tata je uzdahnuo, zakolutao očima. “Gle, sad mi je dosta, Theo”,rekao je. “Znam da znaš kako
stvari stoje jer te gledam kako provjeravaš poštu - da”, nadglasao je moje protivljenje, “da, da,
provjeravaš, svaki dan izletiš do sandučića kao jebeni metak.”
Ovime me toliko zaprepastio da nisam znao što bih rekao. “Ali spustio sam pogled na papir i
brojka je ponovno iskočila: 65.000 dolara.
Bez upozorenja moj se otac zaskočio i šibnuo me preko lica, tako snažno i brzo da u prvi mah
nisam shvatio što se dogodilo. A onda me, prije nego što sam uopće uspio trepnuti, ponovno
udario, pljus kao iz crtića, bljesnuvši kao fotoaparatom, ovoga puta šakom. Kad sam zateturao -
koljena su mi se rastavila, sve se zabijelilo - oštrim me zamahom zgrabio za grlo i silom me
uzdignuo na prste.
“Slušaj me.” Izderavao mi se u lice - nos mu je bio tek koji centimetar od mojega - Pucko je
skakao i lajao kao lud, a zvonjava mi je u ušima pištala tako da mi se činilo kao da urla kroz radijske
smetnje. “Nazvat ćeš tipa—” gužva mi papir u lice - “i jebeno mu reći ono što ti kažem. Ne otežavaj
jer ću te prisiliti, ne lažem ti, Theo, slomit ću ti ruku, ubit ću boga u tebi ako se odmah ne primiš
telefona. Dobro? Dobro?” ponavljao je u rastrojenoj, tutnjavoj tišini. Njegov nikotinski dah pekao

177
me za lice. Pustio mi je vrat. odmaknuo se. “Čuješ li me? Reci nešto.”
Rukom sam prešao preko lica. Suza mi je kliznula niz čelo, ali automatski, kao voda iz pipe, bez
ikakvih pridruženih osjećaja.
Tata je stisnuo oči, a onda ih otvorio; odmahnuo je glavom. “Gle”, rekao je jasnim glasom, i dalje
zadihan. “Žao mi je.” Nije zvučao kao da mu je žao, primijetio sam, u bistrom, napornom odmaku
uma; zvučao je kao da me i dalje želi izubijati. “Ali kunem ti se, Theo. Samo imaj povjerenja u mene.
Moraš mi to učinili.”
Sve se zamaglilo i objema sam rukama posegnuo poravnati naočale. Udisaji su mi bili tako
glasni da su stvarali najveću buku u sobi.
Otac, naslonjen na kukove, skrenuo je pogled prema stropu. “A daj", rekao je. “Daj prestani.”
Nisam ništa rekao. Stajali smo tako još koji podugi tren. Pucko je prestao lajati i zabrinuto nas
pogledavao kao da nastoji dokučiti što se događa.
“Samo što... pa razumiješ?” Sad je opet bio razuman. “Žao mi je, Theo, kunem ti se da je, ali
stvarno sam u frci, treba nam ta lova odmah, ovog trena.”
Oči su mu hvatale moje: pogled mu je bio iskren, razborit. “Tko je taj tip?” rekao sam, ne
gledajući njega nego zid iza njegove glave, a glas mi je iz tko zna kojeg razloga proizašao spaljen i
nastran.
“Odvjetnik tvoje majke. Koliko ti puta moram reći?” Trljao je članke kao da se ozlijedio udarivši
me. “Gle, Theo, stvar je—” još jedan uzdah “mislim, žao mi je, ali kunem ti se da ne bih bio ovako
uzrujan da nije toliko važno. Ganjam crnu kuglu, čovječe. A ovo je samo privremeno, razumiješ -
samo dok se posao ne uhoda. Jer bi sve moglo pasti u vodu, samo tako—” pucketa nje prstima -
“ako ne počnem plaćati vjerovnike. A ostatak stvarno ću ga iskoristiti da te pošaljem u bolju školu.
Možda privatnu. Volio bi to, zar ne?”
Već je, ponesen svojom govorancijom, okretao broj. Pružio mi je slušalicu i prije nego šio se
netko javio požurio na drugu liniju na drugom krnju sobe.
“Dobar dan”, rekao sam ženi koja se javila na telefon, “ovaj, oprostite”, glas mi je bio hrapav i
neujednačen, još uvijek nisam mogao vjerovati što se događa. “Mogu li razgovarati s
gospodinom...”
Tata je zabadao prstom u papir: Bracegirdle.
“Gospodinom, ovaj, Bracegirdleom”, rekao sam naglas.
“Tko ga treba?” Oba su glasa, i moj i njen, bili preglasni zato što je tata prisluškivao na drugom
aparatu.
“Theodore Decker.”
“Da, da”, rekao je muški glas kad se napokon začuo s drugog kraja. “Dobar dan! Theodore!
Kako si?”
“Dobro.”
“Zvučiš kao da si prehlađen. Da čujem. Imaš prehladicu?”
“Ma da”, uzvratio sam nesigurno. Tata je s drugog strana bez glasa izgovarao laringitis.
“Baš šteta”, rekao je odjekujući glas - tako glasan da sam slušalicu morao odmaknuti od uha.
“Nikad ne misliš da se ljudi razbolijevaju i u toplim krajevima, tamo gdje si ti. Kako god bilo, drago
mi je da si nazvao - nisam znao kako bih ti se izravno javio. Znam da ti je vjerojatno još uvijek jako
teško. Ali nadam seda je bolje nego kad smo se prošli put vidjeli.”
Prešutio sam. Upoznali smo se?
“Bilo je baš loše”, rekao je gospodin Bracegirdle, ispravno protumačivši moju šutnju.
Taj baršunasti, tečni glas dirnuo me u žicu. “Joj, da”, rekao sam.
“Snježna oluja, sjećaš se?”
“Sjećam.” Pojavio se kojih tjedan dana nakon majčine smrti: postariji čovjek guste sijede kose -
elegantno odjeven, prugasta košulja, leptir-kravata. On i gospođa Barbour očito su se poznavali,
barem je on poznavao nju. Zasjeo je nasuprot meni u naslonjač kraj kauča i izgovarao koješta
zbunjujuće, no u misli mi se najviše urezala priča o tome kako je upoznao moju majku: strašna

178
snježna oluja, taksiju ni traga kad je - predvođen naletom mokrog snijega - na ugao Osamdeset
četvrte i Avenije Park zaorao zauzet taksi. Spustio se prozor - moja majka (“utjelovljenje ljupkosti!”)
ide do Istočne Pedeset sedme, ide li možda i on u tom smjeru?
“Uvijek je spominjala tu oluju”, rekao sam. Otac me - prilijepljen za slušalicu - ošinuo
pogledom. “Kad je cijeli grad bio u opsadnom stanju.”
Nasmijao se. “Kakva krasna mlada dama! Kasno sam izašao sa sastanka - s jednom starijom
opunomoćiteljicom na uglu Avenije Park i Devedeset druge, brodarskom nasljednicom, preminula
je, nažalost. I spustim se ja s njezina stana na vrhu zgrade na ulicu - vučem torbetinu za spise,
naravno - i shvatim da je napadalo skoro pola metra. Savršen muk. Djeca vuku saonice niz Aveniju
Park. Vlakovi nisu vozili dalje od Sedamdeset druge i eto ti ga, snijeg do koljena i probijaj se kako
znaš, kad, opal, stiže žuti taksi, a unutra tvoja draga majka! Zaustavlja se uza škripu. Kao da ju je
poslala služba za spašavanje. Upadajte, povest ću vas. U centru nema žive duše. I tako se mi kotrljamo
pet na sat - slobodno smo mogli i sanjkama - plovimo kroz crveno, nije imalo smisla zaustavljati se.
Sjećam se da smo razgovarali o Fairfieldu Porteru - upravo je u New Yorku bila izložba - a onda o
Franku O’Hari i Lani Turner i koje su godine napokon zatvorili Horn&Hardart, Automat. A onda
smo otkrili da radimo prekoputa u istoj ulici! Bio je to početak predivnog prijateljstva, kako se
kaže.”
Pogledao sam tatu. Izraz lica bio mu je čudan, usne čvrsto stisnute kao da bi svakog trena
mogao povratiti na sag.
“Razgovarali smo malo o majčinoj imovini, ako se sjećaš”, rekao je glas s drugog kraja linije.
“Ne previše. Nije bio trenutak za to. Ali nadao sam se da ćeš me posjetiti kad budeš spreman
razgovarati. Nazvao bih te prije nego što si otišao iz grada da sam znao da odlaziš.”
Pogledao sam tatu, pogledao papir u ruci. “Želim ići u privatnu školu", ispalio sam.
“Stvarno?” rekao je gospodin Bracegirdle. “Mislim da je to sjajna ideja. Gdje si mislio ići? Nazad
na Istok? Ili tamo negdje?”
O tome nismo promislili. Pogledao sam tatu.
“Pa”, rekao sam, “pa", dok mi se otac kreveljio i mahnito mlatio rukom.
“Moglo bi biti na zapadu dobrih internata, ali ne znam ništa o njima”, govorio je gospodin
Bracegirdle. “Ja sam pohađao Milton i to mi je bilo sjajno iskustvo. I moj najstariji sin, ali samo
godinu jer za njega to i nije bilo dobro rješenje—”
Dok je on obrazlagao - od Miltona do Kenta pa do raznoraznih internata koje su pohađala djeca
prijatelja i poznanika - tata mi je nažvrljao poruku i dobacio mi je. Prebacite mi novac, pisalo je.
Gotovinski polog.
“Ovaj”, ubacio sam se, ne znajući kako da drukčije uvedeni tu temu, “je li mi majka ostavila
novac?”
“Pa ne baš”, rekao je gospodin Bracegirdle, s blagom distancom nakon mojeg upita, a možda i
zbog mojeg neočekivanog prekida. “Pretkraj je imala financijskih poteškoća, kao što sigurno znaš.
Ali imaš štedni plan 539. A prije smrti odobrila ti je i mali JPSM.”
“Što je to?” Tata nije skidao pogled s mene i pomno je osluškivao razgovor.
“Jedinstveni prijenos sredstava maloljetnicima. Namijenjen je tvojem obrazovanju. No ne smije
se iskoristiti ni za što drugo - barem ne dok si još uvijek maloljetan.”
“Zašto ne?” rekao sam nakon kratke stanke jer je ovo zadnje osjetno naglasio.
“Jer zakon tako kaže”, uzvratio je kratko. “No nešto se sigurno dade smisliti ako se želiš
školovati. Imam klijenticu koja je dio štednoga 539 najstarijeg sina iskoristila za otmjeni vrtić
najmlađega. Iako ne smatram da je na toj razini mudro ulagati dvadeset tisuća dolara godišnje - to
su sigurno najskuplje bojice na Manhattanu—! Ali da, kako vidiš, tako stvari stoje.“
Pogledao sam tatu. “Znači nema nikakvog načina da mi, recimo, prebacite šezdeset pet tisuća
dolara”, rekao sam. “Ako mi trebaju ovog trena.”
“Ne! Ni slučajno! Slobodno si to izbij iz glave.” Ozračje razgovora sad je bilo drukčije - očito je
izmijenio prijašnji stav o meni; više nisam bio sin svoje majke i Dobro Dijete nego gramziva gnjida.

179
“Samo da te usput upitam, kako si došao do upravo tog iznosa?”
“Pa—” pogledao sam tatu, koji je dlanom prekrio oči. Sranje, pomislio sam, a potom shvatio da
sam to izrekao naglas.
“No kako god", rekao je gospodin Bracegirdle medenim glasom. “To jednostavno nije moguće.”
“Nikako?”
“Nikako, nema govora.”
“Dobro, u redu—„ Svim sam silama nastojao nešto smislili, ali misli su mi istodobno frcale u
dva smjera. “Možete li mi onda poslati dio? Recimo pola?”
“Ne. Sve se izravno ugovara s koledžom ili školom koju odabereš. Drugim riječima, moram
dobiti račune i platili račune. Ima i dosta papirologije. A ako kojim slučajem odlučiš da ne želiš
studirati...”
Dok je smušeno govorio o različitim uplatama i isplatama sredstava koje je majka za mene
odredila (a sve su bile ograničavajuće u pogledu toga da se otac ili ja smjesta dočepamo stvarne
gotovine koju možemo trošiti), na licu mojeg oca, koji je odmaknuo slušalicu od uha, ocrtavalo se
nešto nalik užasnutosti.
“Pa, da, to su korisne informacije, hvala vam, gospodine”, rekao sam, trudeći se dokrajčiti
razgovor.
“U ovakvoj situaciji postoje, dakako, i porezne olakšice. Ali ponajviše se htjela osigurati da se
tvoj otac nikad ne uspije dočepati tog novca.”
“Da?” rekao sam, prekinuvši predugu šutnju koja je nastupila. Nešto je u njegovu tonu odalo da
s pravom sumnja u to da je zadihana, darthvaderovska prisutnost (zadihana s moje strane nisam
znao čuje li ga i on) s ove strane linije zapravo moj otac.
“Ima tu i drugih stvari. Mislim—” dolična tišina “ne znam bih li li ovo trebao reći, ali
neovlaštena je strana već dvaput pokušala s računa podignuti pozamašnu svotu.“
“Molim?” rekao sam nakon mučne stanke.
“Vidiš”, rekao je gospodin Bracegirdle, a glas mu je bio dalek kao da dopire s dna mora, “ja sam
skrbnik računa. Negdje dva mjeseca nakon što ti je majka preminula, netko je ušao u poslovnicu
banke na Manhattanu tijekom radnog vremena i pokušao krivotvoriti moj potpis. Kako me u
matičnoj poslovnici poznaju, odmah su me nazvali, ali dok smo bili na liniji, čovjek je šmugnuo van
prije nego što ga je zaštitar uspio zatražiti da pokaže osobnu iskaznicu. To je bilo, pa bože dragi,
prije dvije godine. A onda je - prošli tjedan - jesi li primio pismo koje sam ti poslao u vezi s tim?“
“Nisam”, rekao sam kad sam napokon shvatio da se od mene očekuje odgovor.
“Da sad ne idem u detalje, primio sam čudan telefonski poziv. Nazvao me netko tko se
predstavio kao tvoj odvjetnik u I.as Vegasu i zatražio prijenos sredstava. A onda smo - kad smo
istražili o čemu je riječ doznali da se neka strana koja raspolaže tvojim matičnim brojem prijavila, a
kasnije i dobila poveliku kreditnu liniju na tvoje ime. Znaš li što o tome?”
“No nema razloga za brigu”, nastavio je kad sam prešutio, “imam ovdje presliku tvojeg rodnog
lista i faksirao sam ga banci, i odmah su ukinuli tu kreditnu liniju. Obavijestio sam Equifax i ostale
agencije obveznika kredita. Iako si maloljetan i ne postoji pravna osnova da stupiš u takav ugovor,
mogli bi te smatrati odgovornim za dugove nastale u sklopu toga ugovora kad postaneš punoljetan.
U svakom te slučaju molim da ubuduće budeš jako pažljiv s matičnim brojem. U osnovi je moguće
izdati novi matični broj, iako je birokratski postupak takva noćna mora da to nikako ne
predlažem...”
Bio sam obliven ledenim znojem kad sam spustio slušalicu - i posve nepripremljen za jauk koji
se ocu oteo iz usta. Pomislio sam da je gnjevan - gnjevan na mene - no kad je i dalje stajao ukopan sa
slušalicom u ruci, zagledao sam se pobliže i shvatio da plače.
Bilo je strašno. Nisam znao što bih. Zvučao je kao da ga je netko ofurio vrelom vodom - kao da
se pretvara u vukodlaka - kao da ga muče. Ostavio sam ga tako i - Pukčik je odjurio prije mene;
očito ni on nije htio sudjelovati u tom naricanju - otišao u sobu, zaključao vrata, sjeo na krevet
primivši se za glavu, čeznući za aspirinom, ali nespreman otići u kupaonicu u prizemlju po nj,

180
moleći se da Xandra što prije dođe kući. Vrisci iz prizemlja bili su nesnosni, kao da ga netko spaljuje
letlampom. Uzeo sam iPod, pokušao pronaći glasniju glazbu koja me ne bi uznemirila
(Šostakovičeva Četvrta, klasična, ali ipak malčice uznemirujuća) pa legao na krevet sa slušalicama i
zurio u strop dok je Pucko stajao naćuljenih ušiju i naježene dlake na vratu, ne skidajući pogled sa
zatvorenih vrata.

xv.
_______________

“R EKAO MI JE DA IMAŠ PARA KAO KENJE ” REKAO JE B ORIS TE VEČERI NA IGRALIŠTU DOK SMO
sjedili i čekali da droga počne djelovati. Nekako bih više volio da smo odabrali drugu večer da je
isprobamo, ali Boris je navaljivao jer ću se sigurno osjećati bolje.
“Mislio si da imam para kao kenje i da ti ne bih rekao?” Činilo mi se da već cijelu vječnost
sjedimo na ljuljačkama i čekamo tko zna što.
Boris je slegnuo ramenima. “Ne znam. Puno mi toga ne govoriš. Ja bih tebi rekao. Ali nema
veze.”
“Ne znam što da napravim.” Iako tek jedva zamjetno, počeo sam primjećivati svjetlucave sive
kaleidoskopske uzorke koji su se tromo vrtjeli na šljunku kraj mojeg stopala - prljavi led, dijamanti,
iskre slomljena stakla. “Gadne se stvari počinju događati.”
Boris me podbo. “Ni ja tebi nešto nisam rekao, Potteru."
“Što?”
“Tata mora ići. Zbog posla. Za nekoliko mjeseci vraća se u Australiju. A onda, mislim, u Rusiju.”
Nastupila je tišina koja je potrajala možda pet sekundi, a meni se činila kao cijeli sat. Boris
odlazi? Sve mi se sledilo, kao da se Zemlja zaustavila.
“Pa ja ne idem”, nastavio je Boris spokojno. Lice mu je pod mjesečinom poprimilo malodušan,
naelektriziran trzaj, poput crno-bijelog filma iz nijemog doba. “Zajebi to. Bježim.”
“Kamo?”
“Nemam pojma. Ideš sa mnom?”
“Idem”, rekao sam bez razmišljanja, a onda: “Ide i Kotku?”
Iskreveljio se. “Ne znam.” Filmski je pokret postao toliko scenski i osiljen da se svaki privid
stvarnog života izgubio; bili smo neutralizirani, priviđeni, uplošeni; vidno mi je polje obrubio crni
četverokut; dok je govorio, njegove sam riječi pratio u podnapisima uz dno. A onda je, gotovo
istodobno, dno propalo kroz moj trbuh. O, Bože, pomislio, provlačeći sve prste kroz kosu,
preshrvan da bih objasnio što osjećam.
Boris je i dalje govorio i shvatio sam da je važno da ga slušam i ne hvatam se za umjetno tkivo
ako se ne želim zauvijek izgubiti u ovom zrnatom Nosferatuovu svijetu, oštrim sjenama i
bezbojnosti.
“...A mislim, valjda razumijem”, govorio je žalosno dok su oko njega plesale mrlje i kapljice
truleži. “S njom to čak i nije bijeg, punoljetna je, razumiješ? No živjela je već na ulici i nije joj se
svidjelo.”
“Kotku je živjela na ulici?” Osjetio sam neočekivani nalet suosjećanja prema njoj - nekako
uglazbljen, u kojem se filmska glazba gotovo nadimala iako je sama tuga bila savršeno stvarna.
“Pa i ja sam, u Ukrajini. Ali bio sam s prijateljima, s Maksom i Serjožom - i nikad više od
nekoliko dana zaredom. Ponekad je bilo zabavno. Legli bismo u podrume napuštenih zgrada - pili,
uzimali butorfanol, čak i palili logorsku vatricu. No uvijek bih se vratio kući kad bi se tata
otrijeznio. S Kotku je bilo drukčije. Jedan dečko njezine stare - svašta joj je radio.
I zato je otišla. Spavala po haustorima. Molila sitno - pušila kurce za lovu. Neko vrijeme nije išla
u školu - hrabro od nje što se vratila, što pokušava završiti školu nakon svega što se dogodilo. Jer.
mislim, ljudi svašta govore. Znaš i sam.”

181
 Šutjeli smo, promišljali o toj strahoti, a ja sam se osjećao kao da sam u tih nekoliko riječi iskusio
svu težinu i domet Kotkuina i Borisova života.
“Žao mi je što mi se Kotku ne sviđa!” rekao sam i stvarno tako mislio.
“Pa i meni je žao”, uzvratio je Boris razumno. Njegov mi se glas probijao ravno do mozga
zaobišavši uši. “Ali ni ti se njoj ne sviđaš. Misli da si razmažen. Da nisi ni izbliza prošao ono što smo
ona i ja.”
To mi je zvučalo kao poštena kritika. “To mi zvuči pošteno”, rekao sam.
Prošla je, čini se, neka poteška, iskričava epizoda vremena: treperave sjene, statička buka,
siktanje neviđena projektora. Kad sam ispružio dlan i pogledao ga, bio je osut prašinom i
rasvijetljen poput progorena filmskog kadra.
“Uh, sad i ja vidim”, rekao je Boris okrenuvši se prema meni - usporenim, navijenim pokretom,
četrnaest sličica u sekundi. Lice mu je pobijelilo kao kreč, zjenice su mu bile mračne i goleme.
“Vidiš—?” upitao sam oprezno.
“Ma znaš.” Zamahnuo je crno-bijelim dlanom rasvijetljenim reflektorom. “Kako je sve ravno,
kao film.”
“Ali ti—” Nije samo stvar u meni? I on to vidi?
“Naravno”, rekao je Boris, tren za trenom djelujući sve manje kao osoba, a sve više kao
razgrađeni komad trake srebrnog nitrata iz dvadesetih, rasvijetljen straga iz nekog prikrivenog
izvora. “Da barem imamo nešto u boji. Recimo Mary Poppins.“
Kad je to izgovorio, počeo sam se nekontrolirano smijati, tako burno da sam umalo pao s
ljuljačke, jer sam tada bio siguran da vidi što i ja. Još i bolje: mi smo to stvarali. Štogod nam droga
priviđala, gradili smo zajedno. I s tom je spoznajom simulator virtualne stvarnosti uključio boju,
obojici istodobno, škljoc! Pogledali smo se i prasnuli u smijeh; sve je bilo urnebesno smiješno, čak
nam se i tobogan smiješio, a onda me negdje duboko u noći, dok smo visjeli s penjalice a iz usta
nam šikljale ljeskavc bujice, prosvijetlilo da je smijeh svjetlost, a svjetlost je smijeh, i da je to tajna
svemira. Satima smo promatrali kako se oblaci preslaguju u oštroumne uzorke; valjali smo se po
zemlji, mislili da je morska trava (!), ležali na leđima i pjevali Dear Prudence srdačnim i susretljivim
zvijezdama. Noć je bila izvanredna - čak jedna od najboljih u životu unatoč onomu što se kasnije
zbilo.

xvi.
_____________

B ORIS JE PRENOĆIO KOD MENE JER SAM ŽIVIO BLIŽE IGRALIŠTU I JER JE ( PREMA NJEGOVOJ
najdražoj riječi za krajnju omamljenost) bio v gavno, “usran” ili “u govnima” ili nešto tomu slično - u
svakom slučaju, previše uništen da bi sam tumarao kući po mraku. Živa sreća jer tako nisam bio
sam u kući u tri i trideset sljedećega popodneva kad je navratio gospodin Silver.
Iako smo jedva oka sklopili i pomalo se tresli, sve je i dalje bilo čarobno do najsitnijeg detalja i
prepuno svjetla. Pili smo sok od naranče i gledali crtice (dobra ideja jer je samo produljila
urnebesno raspoloženje u tehnikoloru od prethodne noći) i - loša ideja - upravo podijelili drugi
popodnevni džoint kad se začulo zvono na vratima. Pukčik - koji je bio izrazito napet; osjetio je da
je s nama nešto poremećeno i lajao na nas kao da smo opsjednuti - eksplodirao je gotovo
trenutačno, kao da je takvo što očekivao.
U trenutku mi se sve nanovo sručilo. “A u kurac”, rekao sam.
“Jа ću”, rekao je Boris istog trena, zataknuvši Pukčika pod ruku. Nabadao je tako na petama,
bos i bez majice, posve bezbrižan. No u manje od sekunde već se vratio, pepeljasto blijed.
Nije rekao ni riječi; nije ni morao. Ustao sam, navukao tenisice i čvrsto ih svezao (kako sam već
navikao prije naših kradljivih pohoda, u slučaju da moram pobjeći) i krenuo prema vratima. I opet
me dočekao gospodin Silver bijela sportska jakna, ulaštena kosa, standard od glave do pete - samo

182
što je ovaj put kraj njega stajao i krupan tip kojemu su po nadlakticama plazile izblijedjele plave
tetovaže, a u ruci je držao aluminijsku bejzbolsku palicu
“Theodore moj!” rekao je gospodin Silver. Kao da mu je bilo iskreno drago što me vidi. “Kak si mi?”
“Dobro”, rekao sam, diveći se kako se odjednom osjećam nenapušeno. “A vi?”
“Ne mogu se požaliti. Fina ti je to masnica, druže.”
Nagonski sam podignuo ruku i dodirnuo dlan. “Pa—”
“Daj si to sredi. Kaže mi tvoj frend da ti tate nema doma.”
“Pa da. nema ga.”
"Jeste dobro vas dva? Imate lu kakvih problema popodne?”
“Pa ne, ne baš”, rekao sam. Tip nije zamahivao palicom niti prijetio ni na koji način, ali i dalje
sam bio prilično svjestan da je drži u ruci.
“Jer ako ikad bude?” rekao je gospodin Silver. “Ikakve frke? Ja li ih ovako riješim.”
O čemu on? Pogledao sam pokraj njega prema ulici, prema njegovu autu. Iako su stakla bila
zatamnjena, opazio sam druge kako čekaju.
Gospodin Silver je uzdahnuo. “Drago mi je da nemaš problema, Theodore. Da se barem ja time
mogu pohvaliti.”
“Molim?”
“Jer ovako ti stvari stoje”, nastavio je kao da mu se nisam obratio. “Ja imam problem. Jako velik
problem. S tvojim ocem.“
Ne znajući što bih rekao, zabuljio sam se u njegove kaubojske čizme. Krokodilska koža, crne,
prošarane pete, zašiljena vrha i ulaštene do takva blještavila da su me podsjetile na ženskaste
kaubojske čizme koje je uvijek nosila Lucie Lobo, avangardna stilistica iz majčina ureda.
“Ovako ti je”, rekao je gospodin Silver. “Držim pedeset somova šuške tvojeg tate. I to mi stvara
velike probleme.”
“Skuplja novac”, ispalio sam s nelagodom. “Možda da mu, ne znam, date još malo vremena...”
Gospodin Silver me pogledao. Namjestio je naočale.
“Slušaj”, rekao je razumnim glasom. “Stari ti riskira lovu zbog nekog debila koji se nabacuje
loptom - mislim, oprosti mi što sam prost, ali teško mi je suosjećati s takvim tipom. Ne poštuje
obveze, tri tjedna kasni s isplatom, ne javlja mi se na telefon—” nabrajao je prekršaje na prste -
“dogovori se sa mnom da se nađemo danas u podne i onda se ne pojavi. Znaš koliko sam dugo
sjedio i čekao tog crva? Sat i pol. Kao da nemam pametnijeg posla.” Naherio je glavu. “Zbog tipova
kao što je tvoj stari ja i moj Jurko imamo pune ruke posla. Misliš da mi je drago što ti moram doći na
vrata? Voziti se ovamo?“
Učinilo mi se to kao retoričko pitanje - nikomu pri zdravoj pameti ne bi došlo da se vozi u našu
zabit - no kako je prošlo suludo puno vremena, a on je i dalje buljio u mene kao da zbilja očekuje
odgovor, konačno sam s nelagodom trepnuo i rekao: “Ne.”
“Ne. Tako je, Theodore. Ni najmanje. Imamo mi pametnijeg posla, Jurko i ja, vjeruj mi, nego da
cijelo popodne natjeravamo štakora kao što je tvoj stari. Učini mi uslugu, molim te, i reci ocu da to
možemo riješiti kao gospoda čim sjedne i sredi stvar sa mnom.”
“Sredi?”
“Mora mi donijeti ono što mi duguje.” Smiješio se, ali su mu zbog posivjela ruba avijatorica oči
izgledale uznemirujuće zakukuljeno. “I želim da mu ti to preneseš u moje ime, Theodore. Jer kad
sljedeći put budem morao doći ovamo, vjeruj mi, neću biti ovako ljubazan.”

xvii.
_______________

K AD SAM SE VRATIO U DNEVNU SOBU , B ORIS JE MIRNO SJEDIO , ZURIO U CRTIĆE UGAŠENA
zvuka i gladio Pucka - koji je unatoč prethodnoj uznemirenosti, sada mirno spavao u njegovu krilu.

183
 “Presmiješno”, rekao je kratko.
Riječ je izgovorio tako da nisam odmah shvatio što je rekao. “Da”, uzvratio sam, “rekao sam
tida je luđak.”
Boris je odmahnuo glavom i zavalio se u kauč. “Ne mislim na starog Leonarda Cohena s
perikom.”
“Misliš da je to perika?”
Podignuo je obrvu u smislu koga briga. “I na njega, ali na golemog Rusa s metalnom, kako vi to
zovete?”
“Bejzbolska palica.”
“To je samo gluma”, dobacio je prezirno. “Samo te htio zaplašiti, šupak.”
“Kako znašda je Rus?”
Slegnuo je ramenima. “Zato što znam. Takve tetovaže nemaju u Americi. Ruske nacionalnosti,
nema sumnje. Znao je i da sam ja Rus, čim sam progovorio.”
Prošlo je neko vrijeme prije nego što sam shvatio da sjedim i zurim u prazno. Boris je podignuo
Pukčika i spustio ga na kauč, tako nježno da se nije razbudio. “Idemo nekamo?”
“Bože”, rekao sam, najedanput odmahujući glavom - učinak posjeta iz nekog sam razloga tek
sad osjetio, zakašnjela reakcija - “jebote, da je barem stari bio kod kuće. Znaš? Kako mi je žao što ga
tip nije izmlatio. Stvarno mi je žao. Zaslužio je.“
Boris me šutnuo u gležanj. Stopala su mu pocrnjela od zemlje, a na noktima je imao i crni lak,
Kotkuina zasluga.
“Znaš što sam jučer pojeo?” upitao je uljudno. “Dva Nestlea i dva Pepsija.” Boris je sve
čokoladice zvao Nestle, a sve sokove Pepsi. “A znaš li što sam danas pojeo?” Palac i kažiprst spojio je
u krug. “Nul.”
“Ni ja. Od ovoga nisi gladan.”
“Je, ali moram nešto pojesti. U želucu mi je—” Kreveljio se.
“Idemo na palačinke?”
“Da - na nešto - što god. Imaš love?”
“Potražit ću.”
“Dobro. Mislim da imam možda pet dolara.”
Dok je Boris prekapao po stanu tražeći tenisice i majicu, ja sam se ispljuskao vodom, provjerio
zjenice i masnicu na čeljusti, ponovno zakopčao košulju kad sam vidio da sam pogodio krive rupe,
a onda pustio Pukčika van, nabacujući mu tenisku lopticu jer ga nisam kako treba prošetao na uzici,
a znao sam da se osjeća zarobljeno. Kad sam se vratio unutra, Boris je - sad već odjeven - čekao u
prizemlju; nabrzinu smo pregledali dnevnu sobu i smijali se i šalili, udruživali kovanice i
pokušavali smisliti kamo bismo htjeli i koji je najbrži put dotamo kad smo najedanput primijetili da
Xandra stoji na ulaznim vratima s čudnim izrazom lica.
Obojica smo smjesta umuknuli i nastavili šutke prebirati po sitnom. Xandra inače nije dolazila
kući u to vrijeme, no raspored joj je katkada bio u kaosu i znala nas je već iznenaditi. A onda je
nekim nesigurnim glasom izrekla moje ime.
Prestali smo zveckati kovanicama. Xandra me obično zvala mali ili ej, ti, ali nikad Theo. Još
uvijek je, primijetio sam, nosila radnu uniformu.
“Tata je imao prometnu nesreću”, rekla je. Kao da se obraćala Borisu, a ne meni.
“Gdje?” upitao sam.
“Valjda prije dva sata. Iz bolnice su me nazvali na posao.”
Boris i ja smo se pogledali. “Isuse”, rekao sam. “Što se dogodilo? Je li uništio auto?”
“U krvi su mu našli skoro 4 promila alkohola.”
Ta mi brojka ništa nije značila, ali činjenica da je pio jest. “Isuse”, rekao sam, gurnuvši sitno u
džep. “Kad se vraća kući?”
Njezin se prazni pogled susreo s mojim. “Kući?”
Brzo je odmahnula glavom; pogledom je potražila stolac, a potom sjela. “Ne razumiješ.” Lice joj

184
je bilo prazno i nestvarno. “Poginuo je. Mrtav je.”

xviii.
_______________

S LJEDEĆIH ŠEST ILI SEDAM SATI PROŠLO JE KAO U MAGLI . S TIGLI SU NEKI X ANDRINI
prijatelji: najbolja prijateljica Courtney, Janet s posla, Stewart i Lisa, par koji je bio ljubazniji i puno
normalniji od ljudi koje je Xandra inače dovodila kući. Boris je velikodušno izvadio ostatak
Kotkuine trave, što su cijenile sve nazočne strane, a netko je srećom (možda Courtney) naručio
pizzu - nemam pojma kako je uspjela dovući Domino’s skroz ovamo jer smo Boris i ja više od godine
kumili i molili i isprobali svaku lasku koje smo se mogli domisliti.
Dok je Janet sjedila kraj Xandre i grlila je, a Lisa je gladila po glavi, a Stewart u kuhinji kuhao
kavu, a Courtney na stoliću motala džoint stručno kao Kotku, zaprepašteni Boris i ja motali smo se
u pozadini. Nisam mogao vjerovatida je tata mrtav kad su mu cigarete i dalje stajale na kuhinjskom
šanku, a stare bijele tenisice navirivale se kraj stražnjih vrata. Navodno je - sve se nanizalo
pogrešnim redom, morao sam sam sve povezati - tata razbio Lexusa na autocesti, nešto prije 14 sati,
skrenuo u suprotan smjer i zario se u prikolicu koja ga je smjesta ubila (srećom, nije poginuo i vozač
kamiona ni putnici u automobilu koji se straga zabio u kamion, iako je vozač automobila slomio
nogu). Vijest o alkoholu u krvi podjednako me iznenadila i nije me iznenadila - posumnjao sam da
tata ponovno pije iako ga nisam vidio - no Xandra nije bila zapanjena njegovim krajnjim pijanstvom
(bio je gotovo bez svijesti za volanom) nego mjestom nesreće - izvan Vegasa, na putu prema
zapadu, prema pustinji. “Rekao bi mi, rekao bi mi”, izgovarala je tugaljivo odgovarajući na ovo ili
ono Courtneyno pitanje, samo kako je mogla pomisliti, razmišljao sam u tmurini sjedeći na podu,
prekrivši oči dlanovima, da je iskrenost nešto čemu je on uopće sklon?
Boris me primio za rame. “Ne zna, zar ne?”
Znao sam da je mislio na gospodina Silvera. “Da joj—”
“Kamo je išao?” zapitkivala je Xandra Courtney i Janet, gotovo agresivno, kao da sumnja da joj
nešto taje. “Što je radio ondje?” Bilo je čudno vidjeti je u radnoj odjeći jer bi se obično presvukla čim
bi prošla kroz vrata.
“Nije se išao naći s tipom kao što se dogovorio”, šapnuo je Boris.
“Znam.“ Možda je i namjeravao sjest i s gospodinom Silverom, ali - kao što smo majka i ja
prečesto, prekobno znali - vjerojatno je usput stao na putnu ili dvije, da primiri živce, kao što bi
obično govorio. U tom trenutku - tko zna što mu se motalo po glavi? U takvim okolnostima Xandri
nisam mogao reći ništa korisno, ali već je bio poznat po tome da pred odgovornošću bježi iz grada.
Nisam plakao. Iako su me salijetali hladni valovi nevjerice i panike, sve mi se činilo vrlo
nestvarno i neprestano sam pogledavao gdje je, svaki put nanovo potresen izostankom njegova
glasa među ostalima, onog ležernog, obrazlagajućeg, farmaceutsko-reklamnog glasa (četiri od pet
liječnika...) koji bi se izdignuo nad svima u prostoriji. U Xandri se trezvenost - brisanje očiju, vađenje
tanjura za pizzu, nalijevanje čaša crnog vina koje se odnekud stvorilo - smjenjivala s napadajima
ridanja. Pukčik je bio sretan; rijetko bi nam se u kući okupilo ovoliko društvo, pa je skakutao od
jednog do drugog, neobeshrabren opetovanim odbijanjem. U nekom iscrpljenom trenutku kasno u
noć - Xandra je dvadeseti put briznula u plač u Courtneynu zagrljaju, Bože dragi, nema ga više, ne
mogu vjerovati - Boris me povukao u stranu i rekao: “Potteru, moram ići.“
“Ne, nemoj, molim te.”
“Kotku će popizdit. Trebao sam sad već biti kod njezine mame! Nije me vidjela, ono, četrdeset
osam sati.“
“Gle, reci joj da dođe ako hoće - reci joj što se dogodilo. Bit će totalno sranje ako sad odeš.“
Xandra je bila dovoljno smetena gostima i tugom pa se Boris uspio iskrasti na kat i nazvati iz
njezine spavaće sobe - sobe koja je uvijek bila zaključana, koju Boris i ja nikad nismo vidjeli. Za

185
desetak minuta doskakutao je niz stube.
“Kotku kaže da ostanem”, rekao je pognuvši se da sjedne kraj mene. “Poručuje ti da joj je žao.”
“Uh”, rekao sam, stjeravši se na rub suza, trljajući dlanom lice da ne vitli koliko sam zatečen i
dirnut.
“A mislim, zna kako je. I njoj je tata poginuo.”
“A da?”
“Da, prije par godina. Isto u prometnoj nesreći. Nisu baš bili bliski—”
“Tko je umro?” rekla je Janet nadvivši se nad nas kao kovrčava, svilena sjena koja bazdi po travi
i kozmetičkim proizvodima. “Zar je još netko umro?”
“Ne”, odgovorio sam kratko. Janet mi nije bila draga - to je bila ona tupsa koja se ponudila da
pričuva Pucka i onda ga ostavila zaključanog s hranilicom.
“Ne ti, on“, rekla je, zakoračivši unatrag i usmjerivši omamljenu pozornost na Borisa. “Netko je
umro? S kim si bio blizak?”
“Nekoliko njih, da.“
Trepnula je. “Odakle si?”
“Zašto?”
“Glas ti je užasno smiješan. Kao da si Britanac ili nešto - ma ne. Kao spoj Britanije i
Transilvanije.”
Boris je zatulio. “Transilvanije?” rekao je i iskesio joj očnjake. “Hoćeš da te ugrizem?”
“Smiješni dečkići”, dobacila je neodređeno, a onda čašom kucnula po Borisovu potiljku i
odmaglila pozdraviti se sa Stewartom i Lisom, koji su upravo odlazili.
Xandra je, čini se, popila tabletu. (“Možda i više od jedne”, šapnuo mi je Boris na uho.) Bila je na
korak do nesvjestice. Boris joj je - šupak sam, ali jednostavno nisam htio - uzeo cigaretu iz ruke i
ugasio je, a potom pomogao Courtney da je uza stube prenese do sobe, gdje se izvalila na trbuh uz
otvorena vrata.
Stajao sam na vratima dok su joj Boris i Courtney izuvali cipele - htio sam konačno vidjeti sobu
koju su ona i tata uvijek zaključavali. Prljave šalice i pune pepeljare, hrpe časopisa Glamour,
nabubreni zeleni poplun, laptop kojim se nikad nisam koristio, sobni bicikl - tko bi rekao da ondje
drže sobni bicikl?
Xandri su izuli cipele, ali odlučili su da je neće svlačiti. “Želite li da prespavam ovdje?” potiho je
Courtney upitala Borisa.
Boris se besramno protegnuo i zijevnuo. Majica mu se podignula, a hlače visjele s kukova tako
da se jasno vidjelo da ne nosi donje rublje. “Lijepo od vas”, rekao je. “Ali rekao bih da je
zakomirala.”
“Nemam ništa protiv.” Možda sam bio napušen - i bio sam napušen - ali tako se nadvijala nad
njim da je izgledalo kao da ga želi zažvaliti, presmiješno.
Očito sam proizveo neki poluzagušen ili zasmijan zvuk jer se Courtney okrenula u pravom
trenutku da posvjedoči kako sam Borisa trzanjem palca prema vratima šaljivo upozorio vodi je
odavde!
“Sve u redu s tobom?” rekla je hladno, odmjeravajući me od glave do pete. I Boris se smijao, ali
primirio se kad se okrenula, navukavši produhovljen i zabrinut izraz lica, na što sam samo glasnije
prasnuo u smijeh.

xix.
__________________

X ANDRA JE VEĆ DEBELO ZAPALA U BESVIJEST KAD SU SVI OTIŠLI - TOLIKO JE DUBOKO
spavala da je Boris izvadio zrcalo iz njezine torbe (koju smo temeljito prekopali tražeći tablete i
novac) i prislonio joj ga uz nos da provjeri diše li. U novčaniku je imala dvjesto dvadeset devet

186
dolara, koje sam uzeo bez grižnje savjesti jer je imala kreditne kartice i neisplaćeni ček na dvije
tisuće dvadeset pet.
“Znao sam da joj Xandra nije pravo ime”, rekao sam dobacivši mu njezinu vozačku dozvolu:
narančasto lice, drukčije našušurena kosa, ime Sandra Jaye Terrell, bez ograničenja. “Tko zna od
čega su ovi ključevi?”
Boris - poput liječnika iz staromodnih filmova, s prstima na bilu, sjedeći kraj nje uz rub kreveta -
podignuo je zrcalo prema svjetlu. “Da, da”, promrmljao je, a potom nešto što nisam razumio.
“Ha?”
“Zakomirala je.” Jednim ju je prstom podbo po ramenu, a zatim se nagnuo i zagledao u noćni
ormarić, u kojem sam brzinski krčio put kroz obilje smeća: sitniš, žetoni, sjajilo, podmetači, umjetne
trepavice, aceton, dotrajala meko ukoričena izdanja (Vaše slabe točke), uzorci parfema, stare kasete,
police osiguranja istekle prije deset godina i hrpa reklamnih kutija šibica iz odvjetničkog ureda u
Renu na kojima je pisalo ZASTUPAMO SLUČAJEVE VOŽNJE U PIJANOM STANJU I DRUGIH
PREKRŠAJA VEZANIH ZA DROGU.
“Ej, daj mi to”, rekao je Boris, zgrabivši traku kondoma i strpavši je u džep. “Što je ovo?” Primio
je nešto što je na prvi pogled nalikovalo na limenku kole - ali kad ju je zatresao, iznutra je
zaštropotalo. Pribio je limenku uz uho. “Ha!” rekao je i dobacio mi je.
“Bravo.” Odvrnuo sam čep - očito je bila lažna - i ispraznio sadržaj na vrli noćnog ormarića.
“Opa”, rekao sam za koji tren. Činilo se da smo pronašli Xandrin spremnik napojnica - dijelom
u gotovini, dijelom u žetonima. Bilo je i raznih drugih stvari - toliko da sam ih jedva uspijevao
pojmiti - no pogled mi se smjesta zalijepio za naušnice od dijamanata i smaragda koje je majka
izgubila netom prije očeva odlaska.
“Opa“, ponovio sam, ugnijezdivši jednu među palcem i kažiprstom. Majka ih je nosila na
gotovo svaku otmjeniju zabavu i priliku - plavozelena prozirnost njihova kamenja, taj opaki
kasnonoćni sjaj bio je sastavni dio nje koliko i boja očiju i zagasiti, reski miris njezine kose.
Boris je blebetao u pozadini. Među gotovinom koju je opazio i zgrabio istog trena ukazala mu se
kutijica za film, koju je otvorio drhtavim rukama. Umočio je u nju vrh malog prsta i oblizao ga.
“Bravo”, rekao je trljajući prstom po desnima. “Kotku će biti ljuta kao pas što nije došla.”
Ispružio sam mu naušnice na dlanu. “Je, lijepo”, rekao je okrznuvši ih pogledom. Istresao je
hrpicu praha na noćni ormarić. “Dobit ćeš par tisuća dolara za njih.”
“To su mamine.” Tata je u New Yorku prodao većinu njezina nakita, uključujući vjenčani
prsten. Ali sad je - vidio sam - i Xandra malo obrstila njezine zalihe i baš sam se rastužio kad sam
vidio što je odabrala - ni bisere ni broš s rubinom, već jeftin nakit iz majčinih mladih dana, među
kojim i njezinu narukvicu s privjescima iz srednje škole, načičkanu potkovama, balerinkama i
djetelinama s četiri lista.
Boris se uspravio, stisnuo nosnice, pružio mi smotanu novčanicu. “Hoćeš?”
“Ne.”
“A daj! Bit će ti bolje.”
"Ne, hvala.”
“Ima tu bar tri ili četiri petaka. Možda i više! Jedan možemo zadržati, a ostale prodati.”
“Već si to probao?” rekao sam sumnjičavo, pogledavajući Xandrino ispruženo tijelo. Iako je bila
vidljivo nokautirana, nisam htio takve razgovore voditi iznad njezinih leđa.
“Je. Kotku voli. Ali skupo.” Kao da se na minutu isključio, a onda brzo zatrcptao. “Uf. A daj”,
rekao je smijući se. “Uzmi. Ne znaš što propuštaš.”
“Ionako sam već previše sjeban”, rekao sam prebirući po novcu.
“Je, ali ovo će te razbuditi.”
“Borise, ne smijem se zajebavati”, rekao sam, pospremivši naušnice i narukvicu u džep. “Ako
idemo, moramo odmah otići. Prije nego što se ljudi pojave.”
“Koji ljudi?” upitao je Boris sumnjičavo, trljajući prstom ispod nosa.
“Vjeruj mi, sve se riješi za tren. Dolazi služba za zaštitu djece i takve stvari.” Prebrojio sam

187
gotovinu - tisuću tristo dvadeset jedan dolar i sitno; u žetonima je bilo nešto manje od pet tisuća
dolara, ali neka joj ostane. “Pola tebi, pola meni”, rekao sam kad sam počeo dijelili na dvije jednake
hrpe. “Tu ima dovoljno za dvije karte. Vjerojatno je prekasno da ulovimo zadnji let, ali trebali bismo
se odvesti do zračne luke.“
“Sad? Večeras?“
Prestao sam brojiti i pogledao ga. “Ovdje nemam nikoga. Žive duše. Nada. Strpat će me u dom
da i ne trepnem.”
Boris je kimnuo prema Xandrinu tijelu - što je bilo vrlo uznemirujuće jer je lica slijepljena uz
madrac previše nalikovala na mrtvaca. “A što s njom?”
“Koji kurac?” rekao sam nakon kratke stanke. “Što bismo trebali? Pričekati dok se ne probudi i
ne shvati da smo je pokrali?”
“Nemam pojma”, rekao je Boris, pogledavajući je sumnjičavo. “Žao mi je nje.”
“Neka ti ne bude. Ona me ne želi. Pozvat će ih čim shvati da je zaglavila sa mnom.”
“Njih? Ne shvaćam tko su oni.“
“Borise, maloljetan sam.” Osjećao sam kako mi panika buja na predobro poznat način - možda i
nije doslovce bila riječ o životu ili smrti, ali itekako sam se tako osjećao, kao da se kuća puni dimom,
izlazi zatvaraju. “Ne znam kako to ide u tvojoj zemlji, ali ja nemam obitelji, nemam prijatelja
ovdje—”
“Ja! Imaš mene!”
“A što ćeš ti? Usvojiti me?” Ustao sam. “Gle, ako ideš, moramo požuriti. Imaš li putovnicu?
Trebat će ti za avion.”
Boris je podignuo ruku u svojem rusijanskom stilu, dosta je bilo. “Čekaj! Sve se ovo prebrzo
odvija.“
Zastao sam, već na pola puta prema vratima. “Jebote, Borise, koji je tvoj problem?”
“Moj problem?”
“Ti želiš pobjeći! Ti si mene pozvao da odem s tobom! Sinoć.”
“Kamo ćeš? U New York?”
“A nego kamo?”
“Nekamo gdje je toplo”, ispalio je istog trena. “U Kaliforniju.”
“To je suludo! Koga uopće—”
“U Kaliforniju!” dreknuo je.
“Dobro—„ Iako o Kalifomiji gotovo ništa nisam znao, slobodno sam pretpostavio da (osim
taktova California Über Alles koje je zviždao) Boris zna još manje. “Gdje u Kaliforniju? U koji grad?”
“Koga briga!”
“Velika je to država.”
“Sjajno! Bit će zabavno. Stalno ćemo se napušavati - čitati knjige - paliti logorsku vatru. Spavat
ćemo na plaži.”
Prošao je dug, nepodnošljiv trenutak da nisam skinuo pogled s njega. Lice mu se zajapurilo, a
usta su mu pocrnjela od vina.
“U redu”, rekao sam - itekako svjestan da se prevaljujem preko ruba u najveću grešku u životu,
sitne krađe, čašu za sitniš, kimanje na pločniku i beskućništvo, u sjebanost od koje se nikad neću
oporaviti.
Ozario se od radosti. “Onda, na plažu? Ha?”
Ovako se griješi: ovako brzo. “Kamo god želiš”, rekao sam odgurujući kosu iz očiju. Bio sam
nasmrt iscrpljen. “Ali moramo odmah krenuti. Molim te.”
“Što, ove minute?”
“Da. Moraš li otići kući i uzeti stvari?”
“Večeras ?“
“Ne šalim se, Borise.” U prepirci s njime panika je ponovno rasla. “Ne mogu samo sjediti i
čekati—” Slika je bila problematična, nisam znao kako ću to riješiti, ali smislit ću nešto čim Borisa

188
izvučem iz kuće. “Molim te, idemo.”
“Zar je državna skrb u Americi tako loša?” rekao je Boris sumnjičavo. “Iz tvojih usta zvuči kao
policija.”
“Ideš li sa mnom? Da ili ne?”
“Treba mi vremena. Mislim”, rekao je hodajući za mnom, “ne možemo sad otići! Stvarno -
kunem ti se. Pričekaj malo. Daj mi dan! Jedan dan!”
“Zašto?”
Zbunio se. “Pa, mislim, zato što—”
“Zato što—?”
“Zato što - moram vidjeti Kotku! I svašta! Iskreno, ne možeš otići večeras”, ponovio je grabeći
kosu iz očiju kad sam prešutio. “Vjeruj mi. Bit će ti žao, ozbiljno. Dođi k meni! Pričekaj do jutra pa
onda idi!“
“Ne mogu čekati”, odbrusio sam kratko, uzevši svoju polovicu novca i krenuvši prema svojoj
sobi.
“Potteru—” slijedio me u stopu.
“Da?”
“Moram ti nešto važno reći.”
“Borise”, rekao sam okrenuvši se, “koja pička materina? Što je?” rekao sam dok smo stajali ne
skidajući pogled jedan s drugoga. “Ako trebaš nešto reći, reci i gotovo.”
“Strah me da ćeš se naljutiti.”
“Što je? Što si učinio?”
Boris je šutio, grizao rub palca.
“No, što?”
Skrenuo je pogled. “Moraš ostati”, rekao je nejasno. “Griješiš.”
“Zaboravi”, dreknuo sam i okrenuo se. “Ako ne želiš ići sa mnom, nemoj, u redu? Ali ne mogu
ostati ovdje cijelu noć.”
Boris bi me - palo mi je na pamet - mogao upitati što je u jastučnici, osobito zato što je, nakon
mojeg prerevnog omatanja, bila podebela i čudna oblika. No kad sam je odlijepio s naslona i
spremio u ručnu torbu (zajedno s iPodom, bilježnicom, punjačem. Vjetrom, pijeskom i zvijezdama,
nekim majčinim slikama, četkicom za zube i čistom odjećom), samo se namrštio i nije ni riječi rekao.
Nakon što sam iz stražnjeg dijela ormara izvukao školski sako (premalen, iako mi je bio prevelik
kad mi ga je majka kupila), kimnuo je i rekao: “Dobra ideja.”
“Molim?”
“Da ne izgledaš jako beskućno.”
“Studeni je”, rekao sam. Iz New Yorka sam ponio sam jedan topli džemper; spremio sam ga u
torbu i zatvorio je. “Bit će hladno.”
Boris se nadureno nalaktio na vrata. “I što ćeš? Živjet ćeš na ulici, na kolodvoru, gdje?”
“Nazvat ću prijatelja kod kojeg sam već živio.”
“Da su te ti ljudi htjeli, već bi te usvojili.”
“Nisu mogli. Kako bi mogli?”
Boris je prekrižio ruke. “Nije te htjela ta obitelj. I sam si mi to rekao - puno puta. Uostalom,
nikad se ne čujete.”
“Nije istina”, rekao sam nakon kratke, smetene stanke. Samo koji mjesec prije toga Andy mi je
poslao (za njegove pojmove) podugi mail o zbivanjima u školi, o skandalu s trenerom tenisa koji je
pipkao cure iz našeg razreda, iako mi je taj život bio toliko dalek da mi se učinilo kao da čitam o
nepoznatim ljudima.
“Previše djece”, citirao je Boris pomalo samodopadno. “Nema mjesta? Sjećaš se toga? Rekao si
da je majci i ocu laknulo kad si otišao.“
“Odjebi.” Glava me već krvnički boljela. Što bih da se pojavi Socijalna služba i strpa me na
stražnje sjedalo aula? Koga bih u Nevadi mogao nazvati? Profesoricu Spear? Žestoku? Debelu

189
prodavačicu iz trgovine s maketama koja nam je prodavala ljepilo za makete bez maketa?
Boris me slijedio do prizemlja, gdje nas je nasred dnevne sobe zaustavio izmučeni Pucko -
ispriječio nam je put, a onda sjeo i zabuljio se u nas kao da je točno znao što se događa.
“E, jebiga”, rekao sam spustivši torbu na pod. Nastupila je tišina. “Borise”, rekao sam, “možeš
li—”
“Ne.”
“Može li Kotku—”
“Ne.”
“E, jebiga”, rekao sam, podignuvši ga pod ruku. “Ne mislim ga ostaviti da ga ona ovdje
zaključava i izgladnjuje.”
“A kamo ćeš ti?” rekao je Boris kad sam krenuo prema vratima.
“Ha?”
“Pješice? Do zračne luke?”
“Čekaj”, rekao sam i spustio Pukčika. Najedanput sam osjetio mučninu i kao da bih cijeli tepih
mogao ispovraćati crnim vinom. “Puštaju li pse na avion?“
“Ne”, uzvratio je Boris bešćutno, ispljunuvši izgrizeni nokat.
Ponašao se kao šupak; htio sam ga opaliti šakom. “Onda dobro”, rekao sam. “Možda ga uzme
netko u zračnoj luci. Ili idem vlakom, tko ga jebe.”
Naumio je dobaciti nešto sarkastično, već je napućio usne na predobro poznat način, a onda mu
se - sasvim nenadano - lice objesilo; okrenuo sam se i ugledao Xandru, sluđena pogleda, razmazane
maškare, kako se njiše navrh stubišta.
Pogledali smo je, sledili se. Nakon gotovo stoljetne stanke, otvorila je usta pa ih zatvorila,
uhvatila se za ogradu, a onda zahrđalim glasom rekla: “Je li Larry ostavio ključeve u trezoru u
banci?”
Nekoliko smo je trenutaka zaprepašteno promatrali dok nismo shvatili da očekuje odgovor.
Kosa joj je bila kao stog sijena; izgledala je posve dezorijentirano i toliko klimavo da se mogla
svakog trena slupati niz stube.
“Ma je”, rekao je Boris glasno. “To jest, nije.” A onda, kad se nije ni pomaknula: “Sve je u redu.
Vrati se u krevet.”
Nešto je promrmljala i - s nepovjerenjem u vlastite noge - oteturala natrag. Nas smo dvojica koji
tren nepomično stajali. A onda sam - tiho, dok su mi se dlake na vratu ježile - uzeo torbu i skliznuo
kroz ulazna vrata (bio mi je to posljednji pogled na kuću i na nju, iako se nisam ni potrudio
osvrnuti), a Boris i Pukčik krenuli su za mnom. Nas smo trojica zajedno grabili što dalje od kuće do
kraja ulice, a Pukčikovi su nokti kuckali po pločniku.
“Dobro”, rekao je Boris s podsmjehom, kojemu je pribjegavao kad bi nas u supermarketu umalo
uhvatili. “OK. Možda nije baš toliko zakomirala kao što sam mislio.”
Kupao sam se u ledenom znoju, a noćni mi je zrak - iako hladan - godio. Dalje na zapadu tihe su
monstruozne munje parale tamu.
“Pa barem nije krepala, ha?” Zasmijuljio se. “Zabrinula me. Bože.”
“Daj mi svoj telefon”, rekao sam odgurujući jaknu od sebe.
Zakopao je ruku u džep i pružio mi ga. Imao je jednokratni mobitel, a kupio ga je da provjerava
Kotku.
“Ne, zadrži ga”, rekao je, podignuvši ruke kad sam mu ga pokušao vratiti nakon što sam obavio
poziv: Sretni taksi, 777-7777, broj oblijepljen na svakoj rasklimanoj klupi na autobusnim stanicama u
Vegasu. A onda je iskopao smotak novčanica - svoju polovicu ulova iz Xandrine sobe - i htio mi je
strpati u džep.
“Zaboravi”, rekao sam, nervozno pogledavajući prema kući. Bojao sam se da se ponovno ne
probudi i počne nas tražili po ulici. “To je tvoje.”
“Ne. Možda ti zatreba."
“Ne želim”, rekao sam žarivši šake u džepove da mi ih ne bi utrapio. “A i tebi možda zatreba.”

190
 “A daj, Potteru! Neću da odeš ovog trena.“ Upro je prstom niz ulicu, prema nizu praznih kuća.
“Ako ne želiš doći k meni - pa prespavaj ovdje dan ili dva! U onoj ciglenoj ima i namještaja. Donijet
ću ti hrane ako hoćeš.“
“A možda i naručim iz Dominosa”, rekao sam spremivši mobitel u džep jakne. “Kad sad već
dostavljaju ovamo.”
Lecnuo se. “Ne budi ljut.”
“Nisam.” I uistinu nisam bio ljut - samo sam se toliko pogubio da sam se osjećao kao da bih se
mogao probuditi i shvatiti da cijelo vrijeme spavam s knjigom preko lica.
Boris se, opazio sam, zagledao u nebo i sebi u bradu pjevušio jednu od majčinih pjesama Velvet
Undergrounda: But if you close the door... the night could last forever...
“A ti?” rekao sam trljajući oči.
“Ha?” rekao je, zagledavši se u mene uz osmijeh.
“Što je? Hoćemo li se opet vidjeti?”
“Možda”, rekao je podjednako veselim tonom, pomislio sam, kao i Bamiju i Judy, krčmarovoj
supruzi iz Karmeywallaga, i svima s kojima se u životu oprostio. “Tko zna.”
“Nađemo se za dan ili dva?“
“Pa—”
“Pridruži mi se kasnije. Dođi avionom - imaš love. Nazvat ću te i javit ću ti gdje sam. Nemoj reći
ne.“
“Onda dobro“, rekao je Boris u istom veselom tonu. “Neću reći ne.” No u glasu sam mu jasno
čuo ne.
Zažmirio sam. “O, Bože.” Od umora mi se izmicalo tlo pod nogama; jedva sam se opirao
nagonu da prilegnem, tjelesnoj podvodnoj struji koja me privlačila prema pločniku. Kad sam
otvorio oči, Boris me zabrinuto promatrao.
“Pogledaj se”, rekao je. “Samo što ne padneš s nogu.” Posegnuo je u džep.
“Ne, ne, ne”, rekao sam zakoračivši unatrag kad sam ugledao što drži u ruci. “Nema šanse.
Zaboravi.”
“Bit će ti bolje!”
“To si rekao i za ono drugo.” Nisam bio raspoložen za morsku travu i raspjevane zvijezde.
“Ozbiljno ti kažem, neću.”
“Ali ovo je drukčije. Potpuno drukčije. Razbudit će te. Razbistriti glavu obećajem.”
“Aha.” Droga koja razbistruje glavu nije uopće zvučala kao nešto u Borisovu stilu iako je
stvarno djelovao dobrano pribraniji od mene.
“Pogledaj me”, rekao je razumno. “Da.” Znao je da me pridobio. “Jesam li izvan sebe? Rigam
pjenu? Ne - samo ti pomažem! Evo”, rekao je natresavši trunku na nadlanicu, “uzmi. Daj da te
napojim.“
Donekle sam očekivao zamku - da ću se na licu mjesta onesvijestiti i razbuditi bogzna gdje,
možda u nekoj praznoj kući prekoputa. No bio sam preumoran da bih uopće mario, a to možda i ne
bi bilo loše. Nagnuo sam glavu i dopustio mu da mi prstom pričepi nosnicu. “Evo!” hrabrio me.
“Ovako. A sad uvuci.”
Uistinu sam se gotovo istog trena osjećao bolje. Čudo. “Ajme”, rekao sam stišćući nos od oštre,
ugodne boli.
“A što sam ti rekao?” Već je istresao novu hrpu. “Evo, drugi nos. Ne izdiši. OK, sad.”
Sve je bilo jasnije i vedrije, pa i sam Boris.
“Što sam ti ja govorio?” Sad je nahrpio i za sebe. “Zar ti nije žao što me nisi slušao?”
“Prodat ćeš to, jebate”, rekao sam zagledavši se u nebo. “Zašto?”
“Ovo zapravo jako puno vrijedi. Nekoliko tisuća dolara.”
“Ta mrvica?”
“Nije tako malo! Ima tu puno grama - dvadeset, možda više. Oparit ću se ako podijelim usitno i
prodam curama kao što je K. T. Bearman.”

191
 “Poznaješ K. T. Bearman?” Katie Bearman, godinu starija od nas, vozila je vlastiti auto - crni
kabriolet - i bila toliko daleko od nas na društvenoj ljestvici da je mogla biti i filmska zvijezda.
“Kako ne! Skye, K. T., Jessicu, sve te cure. Nego—” opet me ponudio bočicom - “sad konačno
mogu Kotku kupiti onu klavijaturu koju želi. Nema više frke s lovom.”
Izredali smo se naizmjence nekoliko puta sve dok se nisam osjećao puno vedrije u vezi s
budućnosti i životom općenito. Dok smo stajali, trljali nos i naklapali nasred ceste, a Pucko nas je
znatiželjno promatrao, divota New Yorka bila mi je navrh jezika, kao rasplinuće koje se uspijeva
izraziti. “Mislim, super je”, rekao sam. Riječi su navirale i ispadale iz mene. “Stvarno, moraš doći.
Možemo ići u Brighton Beach - ondje vise svi Rusi. Mislim, nisam nikad ondje bio. Ali vlak ide
dotamo - to je zadnja stanica na toj liniji. Ondje živi velika ruska zajednica, imaju restorane s
dimljenom ribom i kavijarom. Majka i ja stalno smo pričali o tome kako ćemo jedan dan otići onamo
na ručak, ima taj jedan draguljar s kojim je radila koji ju je uputio u dobra mjesta, ali nikad nismo
otišli. Navodno je super. A mislim - imam novca za školovanje - možeš ići u moju školu. Ne - totalno
možeš. Imam stipendiju. To jest, imao sam. Ali kaže tip dokle god se novac u fondu iskoristi za
obrazovanje - to može bili bilo čije obrazovanje. Ne samo moje. Ima i više nego dovoljno za obojicu,
lako, mislim, državna škola, državne škole u New Yorku su dobre, znam ljude koji tamo idu,
državna škola je za mene OK.”
Još sam uvijek trabunjao kad je Boris rekao: “Potteru.” Nisam stigao ni odgovoriti, a on me
obama dlanovima primio za lice i poljubio me u usta. I dok sam stajao i treptao - završilo je prije
nego što sam uopće shvatio što se događa - primio je Pucka pod prednje noge pa, podignuvši ga u
zrak, poljubio i njega navrh njuške.
A onda ga je predao meni. “Eno ti auta”, rekao je, razbarušivši mu dlaku posljednji put. I -
doista - kad sam se okrenuo, gradska se limuzina vukla s druge strane ulice, promatrajući adrese.
Stajali smo i gledali se - ja zadihan, potpuno izbezumljen.
“Zbogom”, rekao je Boris. “Neću te zaboraviti.” Potapšao je Pucka po glavi. “Zbogom, Pukčik.
Čuvaj mi ga, može?” rekao mi je.
Kasnije sam - u taksiju i nakon - ponovno odvrtio taj trenutak i divio se kako sam tako ležerno
mahnuo i otišao. Zašto ga nisam zgrabio za ruku i posljednji ga put preklinjao da uđe u auto, hajde,
jebem mu mater, Borise, pa isto je kao kad ne odemo na nastavu, u zoru ćemo doručkovati s
pogledom na polja kukuruza? Poznavao sam ga dovoljno dobro da znam da bi, ako ga pitaš na
pravi način, u pravom trenutku, učinio gotovo sve; znao sam da bi, čim bih mu okrenuo leđa,
potrčao za mnom i uza smijeh uskočio u auto da sam ga još jednom pitao.
Ali nisam. A istini za volju, možda i bolje da nisam - tako sad kažem, iako sam neko vrijeme
gorko žalio zbog toga. Ponajviše mi je laknulo što sam u tom nastranom stanju brbljanja i želje za
razgovorom uspio prešutjeti ono što me svrbjelo navrh jezika, ono što nikad nisam izrekao iako
smo toga obojica bili dovoljno svjesni da mu i nisam morao naglas izreći na cesti - a to je, naravno,
bilo volim te.

xx.
____________

BIO SAM TOLIKO IZMOREN DA DROGE NISU DUGO DJELOVALE, BAREM NE ONAJ DOBAR
osjećaj.
Taksist - po glasu izmješteni Newyorčanin - odmah je nanjušio da nešto nije u redu i pokušao
mi dati broj Državne mreže bjegunaca, koji nisam htio primiti. Kad sam ga zamolio da me odveze
na željeznički kolodvor (i ne znajući vozi li vlak do Vegasa - sigurno nekakav vozi), odmahnuo je
glavom i rekao: “Očalinko, valjda znaš da ne smiješ psa voditi na vlak?”
“Ne smijem?” rekao sam i klonuo.
“Na avion možda, ne znam.” Bio je mlađi tip, brbljav, dječjeg lica, blago pretio, a na majici mu je

192
pisalo: PENN I TELLER: UŽIVO U RIJU.
“Znaš da moraš imati košaru ili nešto. Možda ti je autobus najbolji prijatelj. Ali djeca mlađa od
neke dobi smiju putovati samo uz dopuštenje roditelja.”
“Rekao sam ti! Tata mi je umro! Njegova cura me šalje obitelji na istok.”
“Pa dobro, onda nemaš brige, zar ne?”
Šutio sam do kraja vožnje. Činjenicu očeve smrti još uvijek nisam probavio i svako bi je malo
bježanje svjetala niz autocestu vratilo u naletu mučnine. Prometna nesreća. U New Yorku barem
nismo morali strahovati od pijanih vozača - najviše smo se bojali da će pasti pred auto ili da će ga
netko izbosti u pljački na izlasku iz kvartovske krčme u tri ujutro. Što će biti s njegovim tijelom?
Majčin sam pepeo razasuo po Central Parku iako je to, čini se, službeno zabranjeno; jedne sam
večeri dok se mračilo s Andyjem odšetao do napuštenog područja na zapadnoj strani jezera i - dok
je Andy čuvao stražu - istresao urnu. Od samog me rasipanja ostataka više uznemirilo to što je urna
bila zamotana u poderane komade pornografskih oglasa: NASAPUNATE AZIJSKE PICE i VLAŽNI
VRELI ORGAZMI samo su dvije nasumične fraze koje su mi zapele za oko dok se sivi prah boje
mjesečeva kamena zanosio i prštao kroz svibanjski sumrak.
Upalila su se svjetla i auto se zaustavio. “OK, Očalinko”, obratio mi se vozač, okrenuvši se i
obgrlivši sjedalo. Stali smo na parkiralište Greyhoundova autobusnog kolodvora. “Kako si ono
rekao da se zoveš?”
“Theo”, rekao sam bez razmišljanja i smjesta požalio.
“OK, Theo. Ja sam J. P.” Posegnuo je rukom preko stražnjeg sjedala da se rukuje. “Hoćeš moj
savjet?”
“Naravno”, rekao sam uzdrhtavši. Uza sve što se zbivalo, a zbivalo se svašta, nevjerojatno mi je
nelagodno bilo što me tip vjerojatno vidio kako se na ulici ljubim s Borisom.
“Mene se to ne tiče, ali treba ti nešto u što ćeš spremiti Fitija.”
“Molim?”
Kimnuo je prema mojoj torbi. “Hoće li ti stati unutra?”
“Pa—”
“Ionako ćeš vjerojatno morati prijaviti tu torbu. Mislimda je prevelika da je držiš kod sjedala -
spremit će ti je ispod. Nije to kao u avionu.”
“Ja—” Previše mi je bilo o tome razmišljati. “Nemam ništa.”
“Čekaj. Da provjerim iza u uredu.” Ustao je, otišao do prtljažnika i vratio se s velikom
platnenom torbom za kupnju iz dućana zdrave prehrane na kojoj je pisalo Zelena Amerika.
“Na tvojem bih mjestu”, rekao je, “otišao kupiti kartu bez gospodina Fitija. Ostavi ga ovdje sa
mnom, za svaki slučaj, može?“
Moj novi prijatelj imao je pravo u vezi s obrascem o putovanju djeteta bez pratnje koji potpisuje
roditelj - a bilo je i drugih ograničenja za djecu. Blagajnica - bljedunjava Meksikanka zalizane kose -
monotonim je glasom nabrojila cijeli zlokobni niz. Nema presjedanja. Nedopuštena su putovanja
dulja od pet sati. Ako me ne preuzme osoba navedena na obrascu o putovanju djeteta bez pratnje i
dokumentom ne dokaže svoj identitet, predat će me na skrb Službi za zaštitu djece ili najbližoj
policijskoj postaji na odredištu.
“Ali—”
“Vrijedi za sve mlađe od petnaest. Bez iznimaka.”
“Ali ja nisam mladi od petnaest”, rekao sam, šeprtljavo prekapajući po stvarima da pronađem
službenu osobnu iskaznicu koju mi je izdala država New York. “Imam petnaest godina. Evo.”
Enrique me - predviđajući mogućnost da me jednoga dana uključe u, kako bi rekao, Sustav - odveo
na fotografiranje za osobnu iskaznicu ubrzo nakon majčine smrti; iako sam mu to tada zamjerio, na
dalekosežnoj kandži Velikoga Brata (“Ajme, imaš svoj bar kod”, rekao je Andy zagledavajući se
znatiželjno), sad sam mu bio zahvalan sto je bio dovoljno dalekovidan da me odvuče u centar i
prijavi me kao kakvo rabljeno vozilo. Nijemo sam, poput izbjeglice, iščekivao pod ljigavom
fluorescentnom rasvjetom dok se blagajnica zagledavala u broj pod različitim kutovima i različitim

193
svjetlom, napokon utvrdivši da nije lažna.
“Petnaest”, rekla je sumnjičavo i pružila mi je.
“Tako je.” Znao sam da ne izgledam kao da mi je toliko godina. Tada je, shvatio sam, iščezla
svaka sumnja u vezi s Puckovim putovanjem jer je kraj blagajne crvenim slovima pisalo NE
PREVOZIMO PSE, MAČKE, PTICE, GLODAVCE, GMAZOVE NI DRUGE ŽIVOTINJE.
A s autobusom sam ipak imao sreće: jedan je polazio u 1:45, za petnaest minuta, s presjedanjem
do New Yorka. Kad mi je stroj mehaničkim mljaskanjem ispljunuo kartu, zbunjeno sam se ukopao i
zapitao što ću s Puckom. Izašavši iz zgrade, malčice sam se ponadao da je taksist otišao - i Pucka
možda odveo u neki sigurniji dom pun ljubavi - no zatekao sam ga kako nateže limenku Red Bulla i
razgovara na mobitel, a Pucku nije bilo ni traga. Okončao je poziv kad je opazio da stojim kraj auta.
“Što misliš?”
“Gdje je?” Bunovno sam se zagledao na stražnje sjedalo. “Što si učinio s njim?”
Nasmijao se. “Sad ga ne vidiš... a sad ga vidiš!” Raskošnim je zamahom maknuo ovlaš smotani
primjerak USA Today s platnene torbe na prednjem sjedalu; ondje je, ugodno se ugnijezdivši u
kartonsku kutiju na dnu torbe, sjedio Pucko i hrustao čips.
“Varka”, rekao je. “Kutija ispuni torbu pa nema oblik psa, a ima i više mjesta da se pomakne. A
novine - idealan rekvizit. Prekriju ga, torba izgleda puno, ne daje na težini.“
“Misliš li da će mu bili dobro?“
“A mislim, pa tako je mali - koliko ima, dvije-tri kile? Je li tih?”
Zagledao sam se sa sumnjom u njega, sklupčanog na dnu kutije. “Nije uvijek.”
J. P. je obrisao usta nadlanicom i dao mi vrećicu čipsa. “Daj mu koji ako se unervozi. Stajat ćete
svakih nekoliko sati. Pazi da sjedneš što više iza i da ga odmakneš što dalje od kolodvora prije nego
što ga pustiš van da obavi svoje.”
Nabacio sam torbu preko ramena i obgrlio je. “Vidi li se?” upitao sam ga.
“Ne. Da ne znam, ne. Može savjet? Mađioničarska tajna?”
“Naravno.”
“Nemoj stalno gledati u torbu. Bilo kamo, samo ne u torbu. U krajolik, u tenisice... e, tako -
bravo. Samopouzdano i prirodno, u tome je štos. Upalit će i šeprtljavost i traženje leće ako misliš da
te netko špija. Prospi čips - stani si na nogu - zakašlji se u cugu - bilo što.”
Opa, pomislio sam. Ne zovu ga bezveze Sretni taksi.
Ponovno se nasmijao kao da sam tu misao izgovorio naglas. “Čuj, glupo pravilo da ne smiješ
psa uzeti u autobus”, rekao je potegnuvši velik gutljaj Red Bulla. “A mislim, što ćeš? Šutnuti ga uz
cestu?”
“Jesi li ti neki mađioničar?”
Nasmijao se. “Kako si pogodio? Nastupam s trikovima s kartama u restoranu u Orleansu - da si
dovoljno star da smiješ ući, rekao bih ti da me dođeš koji put pogledati. Uglavnom, tajna ti je da im
skreneš pozornost što dalje od škakljive akcije. To ti je prvi zakon čarolije, Očalinko. Varka. Ne
zaboravi.”

xxi.
______________

UTAH, KAD SE SUNCE POMOLILO, UZVISINA SAN RAFAEL RASPROSTRLA SE U NELJUDSKIM VIDICIMA
kao na Marsu: pješčenjak i škriljevac, gudure i opustošeni, hrđavo crveni strmi obronci. San mi je
bio mučan, djelomice zbog droge, a dijelom i zbog straha da se Pucko ne promeškolji ili ne zacvili,
ali nije ni pisnuo dok smo vijugali planinskim cestama, samo je tiho sjedio u torbi na sjedalu kraj
moga, na strani najbližoj prozoru. Kako se pokazalo, kovčeg mi je bio dovoljno malen da ga
ponesem gore, šio me obradovalo zbog brojnih razloga: zbog džempera, Vjetra, pijeska i zvijezda, a
ponajviše zbog slike koju sam smatrao štićenom vrednotom unatoč tome što je bila zamotana i

194
sklonjena od svih, poput svete ikone koju križar nosi u bitku. Straga nije bilo drugih putnika osim
sramežljivog hispanskog para s hrpom plastičnih posuda na krilu i starog pijanca koji je razgovarao
sam sa sobom, i sasvim smo dobro svladali zavojite ceste kroz Utah, sve do Grand Junctiona u
Coloradu, gdje smo stali na pedeset minuta. Nakon što sam kovčeg zaključao u ormarić, prošetao
sam Pucka iza autobusnog kolodvora, daleko od vozačeva pogleda, kupio nam hamburgere u
Burger Kingu i dao mu da pije vode iz plastičnog poklopca koji sam pronašao u smeću. Spavao sam
od Grand Junctiona sve do presjedanja u Denveru, sat i šesnaest minuta, upravo kad je sunce
zalazilo - Pucko i ja jurili smo i trčali od čistog olakšanja što više ne sjedimo u autobusu, tako daleko
niz mračne, nepoznate ulice da sam se ustrašio da bismo se mogli izgubiti, iako mi je laknulo kad
sam naišao na hipijevski kafić s mladim i ljubaznim konobarima (“Slobodno uđi s njim!” rekla je
šankerica ljubičaste kose kad je opazila Pucka privezanog ispred, “mi volimo pse!“), gdje sam kupio
ne samo dva sendviča s puretinom (jedan sebi, jedan njemu) nego i veganski čokoladni kolač i
umašćenu papirnatu vrećicu domaćih vegetarijanskih psećih keksića.
Čitao sam dokasna, a glatki se papir žutio pod krugom slabašnog svjetla dok je pokraj nas jurila
nepoznata tama, preko Kontinentalne razvodnice i sve dalje od Stjenjaka, a Pucko je zadovoljno
drijemao u torbi nakon razuzdavanja po Denveru.
U nekom sam trenutku usnuo, a potom se probudio i još malo čitao. U dva ujutro, upravo dok je
Saint-Exupéry pričao o svojoj zrakoplovnoj nesreći u pustinji, pristigli smo u Salinu u Kanzasu
(“Raskrižje Amerike”) - dvadesetominutna stanka pod natrijskom svjetiljkom koju su prebijali
noćni leptiri, gdje smo Pucko i ja u mraku trčkarali parkiralištem napuštene benzinske crpke, a
glava mi je još uvijek bila prepuna knjige i klicala od neobičnosti jer sam prvi put u životu stigao u
majčinu rodnu državu - je li se ikad, na obilascima s ocem, provezla kroz ovaj grad gdje auti jure
obilaznicom niz Devetu ulicu, gdje rasvijetljeni silosi za žito poput svemirskih brodova niču
kilometrima kroz prazninu? Vrativši se u autobus - pospani, prljavi, izmoreni, promrzli - Pukčik i ja
spavali smo od Saline do Topeke, pa od Tореке do Kansas Cityja u Missouriju, kamo smo stigli
upravo u zoru.
Majka mi je često pričala kako je u njezinu rodnu kraju ravno - tako ravno da se cikloni koji
metu prerije naziru kilometrima dalje - ali i dalje nisam mogao pojmiti to prostranstvo, to
jednolično nebo, tako golemo da imaš osjećaj kao da te beskraj drobi i stišće. U St. Louisu smo oko
podneva imali stanku od sat i pol (i više nego dovoljno za Puckovu šetnju, ogavan sendvič od
pečene govedine, no četvrt je bila previše sumnjiva da bih zalazio predaleko), a zatim - vrativši se
na kolodvor - presjeli na sasvim drugi autobus. A onda sam se - tek sat ili dva kasnije - probudio,
autobus se zaustavio, a Pucko je mirno sjedio promolivši vrh njuške iz torbe dok je sredovječna
crnkinja s jarko ružičastim ružem stajala iznad mene i urlala: “Ne smiješ držati psa u autobusu!”
Smeteno sam se zabuljio u nju. A onda, sasvim užasnut, shvatio da nije tek slučajna putnica, već
vozačica, u punoj uniformi s kapom.
“Jesi li me čuo?” ponovila je uz agresivno tiktakanje glave. Bila je plećata kao teškaš; na pločici s
imenom, zataknutom povrh zadivljujučeg poprsja, pisalo je Denese. “Ne smiješ držati psa u
autobusu.“ A potom - nestrpljivo - zamahnula kao da je htjela reći: da si ga istog trena stjerao u torbu!
Pokrio sam mu glavu - nije mu, izgleda, smetalo - i ukipio se dok mi se utroba užurbano
stiskala. Zaustavili smo se u gradu Eflinghamu u Illinoisu: kuće kao sa slika Edwarda Hoppera,
kazališna sudnica, plakat Raskrižje mogućnosti! ispisan rukom.
Vozačica je zamahnula prstom. “Smeta li ova životinja kome od putnika iza?”
Drugi putnici iza - (zapušten tip s izvijenim brkovima, odrasla žena s aparatićem za zube,
nervozna crna majka s djevojčicom osnovnoškolske dobi, starkelja slična W. C. Fieldsu s bocom
kisika i cjevčicama u nosu) - samo su se pogledavali, previše zatečeni da bi išta rekli, jedino je
djevojčica okruglih očiju gotovo nezamjetno odmahnula glavom: ne.
Vozačica je čekala. Ogledala se. A onda se okrenula prema meni. “OK. Dobra vijest za tebe i
pesa, dušo. Ali ako se itko” - zamahnula je prstom prema meni - “itko od ovih putnika požali zbog
tvoje životinje, u bilo kojem trenutku, morat ću te ispratiti van. Bistrić?”

195
 Neće me izbaciti? Treptao sam u nju, preustrašen da se pomaknem ili kažem i riječ.
“Bistrić?” ponovila je zlokobnije.
“Hvala vam—”
Ratoborno je odmahnula glavom. “A, ne. Ne zahvaljuj mi, dušo. Jer ćeš se prošetati van ako
čujem makar jednu pritužbu. Jednu.”
Sjedio sam i drhtao dok se njihala niz prolaz, a onda upalila autobus. Dok smo se migoljili s
parkirališta, bilo me strah okrenuti glavu prema putnicima iako sam jasno osjetio da me svi gledaju.
Pucko je kraj mojeg koljena tiho zapuhnuo i promeškoljio se. Iako sam Pucka jako volio i
sažalijevao ga, za pseće ga pojmove nikad ne bih smatrao osobito zanimljivim ili inteligentnim.
Jednostavno sam puno vremena trošio zamišljajući nekog puno boljeg psa, graničarskog ovčaru ili
labradora ili nekog pametnog a izmučenog mješanca iz šinteraja, neko borbeno pseto koje natjerava
lopte i grize - zapravo bilo što, samo ne ono što je stvarno bio: pas za cure, pederska igračkica, pas
uz kojeg me bilo sram hodati niz ulicu. Nije stvar u tome da Pucko nije bio sladak; dapače, bio je
sitna, skakutava dlakava kugla kakve su mnogi ljudi voljeli - možda ne ja, ali sigurno bi ga neka
djevojčica kao ona na suprotnom sjedalu pronašla kraj ceste, odvela ga kući i vezala mu mašnice u
kosi?
Skamenjeno sam sjedio, proživljavajući opetovano taj udar straha: lice vozačice, svoju
zabezeknutost. Najviše me prestravilo što sam sada znao da bih, kad bi me prisilila da Pucka
uklonim iz autobusa, i ja morao izaći (i što bih onda?) pa makar i usred ničega u Illinoisu. Kiša,
polja kukuruza; stajanje kraj ceste. Kako sam se vezao uz tu nakaradnu životinju? Xandrinog psa za
pokazivanje?
Kroz Illinois i Indianu sjedio sam njišući se i na oprezu: preustrašen da bih se usudio zaspati.
Drveće opustošeno, na trjemovima gnjile bundeve za Noć vještica. Na sjedalima prekoputa majka je
obgrlila djevojčicu i pjevala, vrlo tiho: You are my sunshine. Nisam imao što jesti osim preostalih
mrvica čipsa koji mi je dao taksist, a - ogavan slani okus u ustima, industrijske ravnice, silni bezlični
gradići koji bi se nagurali uz cestu - osjećao sam se prestravljeno i jadno promatrajući blijeda polja i
razmišljajući o pjesmi koju mi je majka davnih dana pjevala. Toot toot tootsie goodbye, toot toot tootsie,
don't cry. Napokon sam se - u Ohiju, kad se već smračilo, a u daljini iskrila rasvjeta u otužnim,
raštrkanim kućama - osjećao dovoljno sigurno da zaspem, drijemajući i trzajući se iz sna sve do
Clevelanda, hladnoga grada bijelog svjetla u kojem sam u dva ujutro presjeo na drugi autobus. Bilo
me strah dulje prošetati Pucka, iako sam znao da mu treba, jer sam strahovao da će nas netko vidjeti
(jer što bismo da nas otkriju? Ostali zauvijek u Clevelandu?) No i on se činio prestrašen; stajali smo
tako drhtureći na uglu desetak minuta, a onda sam mu dao vode, spremio ga u torbu i vratio se na
ukrcaj.
Bilo je muklo doba noći i svi su već bili u polusnu, pa je prebačaj prošao glatko, a sljedeći su nas
put premjestili idućega dana u podne, u Buffalu, gdje je autobus šuštao kroz nagomilanu bljuzgu.
Studen nas je vjetar štipao, obojen oštrom vlažnošću; nakon dvije godine u pustinji zaboravio sam
što je prava zima - bolna i sirova. Boris mi nije odgovorio ni na jednu poruku. Što je vjerojatno bilo
razumljivo jer sam ih slao na Kotkuin broj, ali ipak sam poslao još jednu. BUFFALO, VCRS NY. NADAM
SE DA SI OK. TI SE JAVILA X?
Buffalo je daleko od New Yorka, no osim gotovo snoviđene, grozničave stanke u Syracuseu, u
kojoj sam prošetao i napojio Pucka i kupio nam dva peciva sa sirom, jer ničega drugog nije bilo -
uspio sam prespavati gotovo cijeli put, kroz Bataviju i Rochester i Syracuse i Binghamton,
naslonivši se obrazom na staklo, uz hladni zrak koji je dopirao kroz prorez i drmusanje koje me
vratilo Vjetru, pijesku i zvijezdama i usamljenu kokpitu visoko iznad pustinje.
Očito mi se zdravlje polako pogoršavalo od stajanja u Clevelandu, no kad sam se konačno
iskrcao u lučkoj postaji New Yorka, bila je večer, a ja sam plamtio od groznice. Bio sam promrzao,
noge su mi bile slabe, a grad - za kojim sam tako žestoko čeznuo - doimao se stran i bučan i hladan,
prepun ispušnih plinova i smeća i stranaca koji žure u svim smjerovima.
Terminal je bio prepun policajaca. Gdje god bih pogledao, dočekali bi me plakati skloništa za
bjegunce i linije za bjegunce, a jedna me policajka osobito sumnjičavo pogledala dok sam jurio van -
196
nakon više od šezdeset sati po autobusima, bio sam prljav i umoran i znao sam da ne bih dobio
prolaznu ocjenu - ali nitko me nije zaustavio, a ja se nisam niti osvrnuo sve dok nisam umaknuo
kroz vrata i daleko od svega. Nekoliko me muškaraca različite dobi i nacionalnosti dozivalo na
cesti, meki glasovi koji su dopirali iz različitih smjerova (hej, maleni! kamo si krenuo? treba li te
povesti?), no iako se jedan crvenokosi tip učinio osobito drag i normalan i ne odveć stariji od mene,
tip s kojim bih se gotovo mogao sprijateljiti, New York se dovoljno zapisao u mene da zanemarim
njegov veseli pozdrav i nastavim hodati kao da znam kamo idem.
Mislio sam da će Pucko bili presretan što smo izašli i što može hodati, no kad sam ga spustio na
pločnik, Osma mu je avenija bila previše i bilo ga je previše strah hodati više od jedne ulice; nikad
još nije kročio gradskom ulicom, sve ga je izbezumljivalo (auti, trube, noge, prazne plastične vrećice
koje su lelujale pločnikom), i stalno je potezao naprijed, jurcao prema pješačkom prijelazu, skakao
čas amo, čas tamo, prestravljeno se zatrčavao iza mene i omatao mi povodac oko nogu, pa sam
posrnuo i umalo pao pred kombi koji je pojurio da stigne na zeleno.
Nakon što sam ga tako mahnitog podignuo i gurnuo ga natrag u torbu (gdje se koprcao i
uznemireno se uspuhao prije nego što se primirio), stajao sam posred popodnevne gužve nastojeći
se pribrati. Sve se doimalo puno prljavije i neljubaznije nego što pamtim - i hladnije, ulica sivih kao
stari novinski papir. Que faire? kao što je moja majka znala reći. Gotovo sam je čuo kako to izgovara
svojim lakim, bezbrižnim glasom.
Često sam se, dok bi se otac naokolo šuljao, nabijao kuhinjskim ormarićima i žalio se da želi
piće, pitao kakav je osjećaj “želje za pićem” - kako je to željeti alkohol i ništa drugo, ni vodu, ni
Pepsi, ni išta. Sad sam, pomislio sam otužno, znao. Umirao sam za pivom iako sam dobro znao da mi
nije pametno ući u trgovinu i pokušati ga kupiti bez osobne. S čežnjom sam se prisjećao votke
gospodina Pavlikovskog, svakodnevnog zapuha vreline koji sam već uzimao zdravo za gotovo.
No važnije: umirao sam od gladi. Bio sam tek koji metar dalje od otmjene slastičarnice, i bio sam
toliko gladan da sam ušao ravno unutra i kupio prvi kolač koji mi je zapeo za oko (s okusom
zelenog čaja, pokazalo se, i nekom kremom od vanilije, čudan ali slastan). Od šećera mi je gotovo
odmah bilo bolje, a dok sam jeo i lizao kremu s prstiju, zadivljeno sam promatrao odlučnu rulju.
Napustivši Las Vegas, nekako sam se osjećao znatno samopouzdanije u vezi sa sljedećim koracima.
Hoće li gospođa Barbour nazvati Socijalnu službu i reći im da sam se pojavio? Mislio sam da neće,
no sad sam već dvojio. Bilo je tu i nimalo nebitno pitanje Pucka jer je (osim na mliječne proizvode,
orašaste plodove, ljepljivu traku, senf i valjda još dvadeset pet pojava u kućanstvu) Andy bio
divljački alergičan na pse - ne samo na pse, nego i na mačke i konje i cirkuske životinje i razrednog
zamorca (“Prasca Newtona”) kojeg smo imali u drugom razredu, i upravo je zato kuća Barbourovih
bila lišena ljubimaca. U Vegasu mi se to i nije činio kao nesavladiv problem, no sada - dok sam
stajao na Osmoj aveniji u ledeni sumrak ipak jest.
Ne znajući što bih drugo, krenuo sam pješice na istok prema Aveniji Park. Sirovi me vjetar šibao
po licu, a miris kiše u zraku stvarao mi nervozu. Newyorška su nebesa bila znatno niža i teža nego
na zapadu - prljavi oblaci, razmazani gumicom, poput olovke na grubom papiru. Kao da je pustinja
svojom otvorenošću preoblikovala moju dalekovidnost. Sve mi se činilo vlažno, hladno i skučeno.
Hodanje mi je pomoglo da ispravim prikočenost u nogama. Hodao sam na istok prema knjižnici
(lavovi! Na trenutak sam se umirio, kao vojnik povratnik koji prvi put ugleda tračak doma), a onda
Petom avenijom - upaljena ulična rasvjeta, i dalje prilično velika gužva iako se praznila pred noć -
do južnog Central Parka. Koliko god sam bio umoran i promrzao, srce mi se stisnulo od pogleda na
Park i pretrčao sam Pedeset sedmu (Ulicu radosti!) do lisnate tmine. Ozarili su me mirisi, sjene, čak
i prošarana blijeda debla platana, no kao da sam ispod opipljivoga nazirao još jedan Park, kartu
prošlosti, sablasni Park zamračen od sjećanja, školskih izleta i posjeta zoološkom vrtu nekih davnih
dana. Hodao sam pločnikom sa strane Pete avenije, pogledavao unutra, a putovi su bili zasjenjeni
drvećem, obijeljeni uličnim lampama, tajnoviti i primamljivi kao šuma iz Lava, vještice i ormara. Ako
skrenem i prošetam osvijetljenom stazom, bih li ponovno izronio u neku drugu godinu, možda
drukčiju budućnost u kojoj me majka - tek pristigla s posla - čeka blago propuhana vjetrom na klupi

197
(našoj klupi) kraj jezera: sprema mobitel, ustaje da me poljubi, Zdravo, Psiću, kako je bilo u školi, što
želiš za večeru?
A onda sam – najedanput - zastao. Poznati se obris u poslovnom odijelu progurao kraj mene i
grabio pločnikom ispred mene. Prepast sijede kose stršala je u mraku, sijede kose koja je izgledala
kao da bi je trebalo pustiti da izraste i vezati je pozadi vrpcom; bio je smeten, zgužvaniji nego inače,
ali ipak sam ga odmah prepoznao, taj kut glave koji je neznatno podsjećao na Andyjev: gospodin
Barbour, s aktovkom i punom spremom, na putu kući s posla.
Potrčao sam da ga sustignem. “Gospodine Barbour!” dozvao sam. Pričao je sam sa sobom iako
nisam uspio čuti što govori. “Gospodine Barbour, ja sam, Theo”, rekao sam glasno uhvativši ga za
rukav.
Zastrašujuće se nasilno okrenuo i zbacio mi ruku. To je uistinu bio gospodin Barbour;
prepoznao bih ga bilo gdje. No taj pogled upućen meni bio je pogled neznanca - oštar i krut i
prijeziran.
“Ne dajem više ništa!” dreknuo je kreštavim glasom. “Gubi se!”
Trebao sam odmah prepoznati maniju. Bila je to nabrijana verzija pogleda koji bih katkad kod
oca zapazio na Dan utakmice - a i kad me zgrabio i udario. Nikad još nisam bio u blizini gospodina
Barboura kad ne bi pio lijekove (Andy je, po običaju, šturo opisivao očev “ushit”, a tada još nisam
znao za epizode kad je pokušao nazvali državnog tajnika ili nositi pidžamu na posao), a njegov
bijes nije nimalo bio u skladu s odsutnim i rastresenim gospodinom Barbourom kojega sam
poznavao, pa mi nije bilo druge nego posustati od srama. Dugo me probijao pogledom, a onda
obrisao ruku (kao da sam prljav, kao da sam ga zarazio dodirom) i izgubio se.
“Jesi li tražio novac od onog čovjeka?" upitao je drugi čovjek koji se niotkud ušuljao sa strane
dok sam zapanjeno stajao na pločniku. “Jesi Ii?” ponovio je upornije kad sam okrenuo glavu. Po
građi je bio zdepast, odijelo činovničko i s prizvukom oženjena oca, a njegovo tugaljivo i šeprtljavo
držanje izazivalo mi je jezu. Kad sam ga pokušao zaobići, ispriječio mi se i teškim me dlanom
zgrabio za rame; u panici sam se izmaknuo i otrčao u park.
Krenuo sam prema jezeru, niz puteljke požutjele i gnjecave od pala lišća, te nagonski produžio
ravno prema Sastajalištu (kako smo majka i ja zvali našu klupu), sjeo i drhtao. Opazivši gospodina
Barboura, učinilo mi se kao da me snašla najnevjerojatnija sreća; pomislio sam, na možda pet
sekundi, da će me nakon početne nelagode i zatečenosti veselo pozdraviti, postaviti koje pitanje, ma
nema veze, nema veze, bit će za to vremena kasnije, i potom me otpratiti do stana. Bože dragi, kakva
pustolovinu! Kako će Andy biti sretan što te vidi!
Isuse, pomislio sam, provlačeći prste kroz kosu, još uvijek potresen. U idealnom bi svijetu
upravo gospodin Barbour bio najpoželjniji član obitelji za susret na ulici - više od Andyja, svakako
više od Andyjeve braće i sestre, više čak i od gospođe Harbour, njezinih sleđenih stanki, usiljene
srdačnosti i normi ponašanja koje nisam poznavao, njezina ledena i nerazumljiva pogleda.
Iz navike sam provjerio mobitel valjda već deset tisućiti put - i nenadano se razveselio kad sam
konačno ugledao poruku - nepoznat broj, ali sigurno Borisov. HEJI FKT SE NADAM DA S OK. NIE STRSN
LIJUTA. ZVRC XNDRU PLZ TLACI ME
Probao sam ga nazvati - poslao sam mu valjda pedeset poruka s puta - no na taj se broj nitko nije
javio, a Kotkuin me broj odmah spojio s govornom poštom. Xandra neka čeka. Vrativši se na jug
Central Parka s Puckom, kupio sam tri hot doga od prodavača koji je upravo zatvarao (jedan Pucku,
dva sebi) pa dok smo jeli, na zabačenoj klupi u Scholar's Gateu. razmatrao mogućnosti. U
pustinjskim sam fantazijama o New Yorku katkada zamišljao izopačene prizore života s Borisom
na ulici, na križanju Osme s Trećom ili na Tompkinsovu trgu, gdje bismo vrlo vjerojatno stajali i
zveckali čašama sa sitnišem u društvu istih onih skejterskih vucibatina koje su nekoć ismijavale
Andyja i mene u školskim uniformama. No izglednost spavanja na ulici sad mi je samome i
ozeblome u studenačkoj zimi bila znatno neprivlačnija.
I sad slijedi ono bitno: bio sam tek pet ulica dalje od Andyja. Palo mi je na pamet da ga nazovem
- možda ga zamolim da se nađemo - a onda odlučio da ipak neću. Sigurno bih ga mogao nazvati
ako budem očajan; rado će se iskrasti, donijeti mi čistu odjeću i novac koji ukrade iz majčine torbe a
198
- tko zna možda i ostatke sendviča od jastoga ili prženi kikiriki koji su Barbourovi uvijek jeli. No
riječ milostinja i dalje me pekla. Koliko mi je god Andy prirastao srcu, prošle su gotovo dvije godine.
Nešto je očito pošlo po zlu, i to prilično, samo što nisam bio siguran što - osim što sam, u sveopćem
mijazmu srama i bezvrijednosti kojeg se nikad nisam riješio, znao da sam ja za to nekako
odgovoran.
Nehotice sam - zagledavši se u prazno - slučajno pogledao muškarca koji je sjedio na klupi
nasuprot mojoj. Hitro sam skrenuo pogled, ali već je bilo prekasno; ustao je i prilazio mi.
“Slatki psić”, rekao je sagnuvši se da pogladi Pucka, a onda, kad nisam uzvratio: “Kako se zove?
Smijem li sjesti?” Žilav tip, sitan ali snažan, i bazdio je. Ustao sam, izbjegavajući njegov pogled, ali
kad sam se okrenuo da odem, izbacio je ruku i zgrabio me za zglob.
“Što je”, rekao je odbojnim glasom, “ne sviđam ti se?”
Istrgnuo sam se i dao se u bijeg - Pucko je pojurio za mnom na ulicu, prebrzo, nije naviknuo na
gradski promet, auti su nadirali - podignuo sam ga u pravi tren i potrčao preko Pete avenije, prema
hotelu Pierre. Moj je progonitelj - zaglavivši na crvenom s druge sirane ceste - privukao koji pogled
pješaka, no kad sam se ponovno osvrnuo, u sigurnome krugu svjetlosti koja se slijevala iz toplog,
rasvijetljenog ulaza u hotel - otmjeno odjeveni parovi, vratari koji dozivaju taksije - vidio sam da je
ponovno utonuo u tamu parka.
Ulice su bile mnogo glasnije nego što sam upamtio - a i smrdljivije. Stojeći na uglu kraj
draguljarnice i antikvarnice A La Vieille Russie, svladao me poznati stari vonj centra: zaprežne
kočije, autobusni plinovi, parfem i urin. Tako sam dugo Vegas smatrao privremenim - pravi mi je
život ostao u New Yorku - no je li bilo tako? Više ne, pomislio sam turobno, promatrajući istanjenu
bujicu prolaznika koji su žurili kraj Bergdorfsa.
Iako me od groznice sve boljelo, a led mi se uvukao u kosti, prehodao sam desetak ulica, i dalje
se nastojeći otresti šuma i lakoće iz nogu, prožimajuće vibracije autobusa. No hladnoća mi je na
kraju bila previše i pozvao sam taksi; bila bi to ležerna vožnja autobusom, možda pola sata, ravno
Petom do Villagea, ali nakon tri puna dana na autobusu nisam čak mogao podnijeti ni pomisao da
se minute više drmusam.
Nije mi baš bilo ugodno što ću u Hobiejevu kuću banuti bez najave - nimalo mi to nije bilo
ugodno jer već neko vrijeme nismo bili u kontaktu, mojom krivicom, ne njegovom; u jednom sam
trenutku jednostavno prestao pisati. U jednu je ruku tako bilo prirodno, a u drugu me Borisova
usputna opaska (“stari peder?”) odbila od njega, neprimjetno, i na dva ili tri njegova posljednja
pisma nisam odgovorio.
Osjećao sam se loše; osjećao sam se grozno. Iako je put bio kratak, na stražnjem sam sjedalu, čini
se, zakunjao jer sam se, kad se taksist zaustavio i rekao: “Može ovdje?” pribrao uz trzaj i na trenutak
samo omamljeno sjedio, naprežući se da se prisjetim gdje sam.
Trgovina je - primijetio sam kad se taksist odvezao - bila zatvorena i zamračena, kao da za
mojeg boravka izvan New Yorka nijednom nije otvorena. Prozori su bili okovani prljavštinom, a -
pogledavši unutra - vidio sam da je dio pokućstva prekriven plahtama. Ništa se drugo nije nimalo
promijenilo, osim što su stare knjige i sitnice - mramorni kakadui, obelisci - bile prekrivene novim
slojem prašine.
Duša mi je klonula. Stajao sam na ulici dugu minutu ili dvije prije nego što sam prikupio
hrabrosti da pozvonim. Činilo mi se kao da vjekovima stojim i osluškujem udaljenu jeku, no
vjerojatno nije prošao ni tren; umalo sam se uvjerio da nikoga nema kod kuće (i što ću? Pješačiti
natrag do Times Squarea, pokušati negdje pronaći neki jeftin hotel ili se predati policiji za
bjegunce?) kad su se vrata prenaglo otvorila, a ja se našao ne pred Hobiejem nego pred djevojkom
svoje dobi.
Bila je to ona - Pippa. I dalje sitna (izrastao sam puno više od nje) i mršava, znatno zdravijeg
izgleda nego kad sam je posljednji put vidio, punijeg lica osutog pjegama, a i drukčije kose, koja je
očito izrasla u drugoj boji i naravi, smijenivši crveno-plavu tamnijom, hrđavijom, raštrkanijom,
sličnijom teti Margaret. Bila je odjevena poput dječaka, u čarape i stare samterice, prevelik

199
džemper; isticao se tek šal s narančastim i ružičastim prugicama koji bi na sebe navukla neka
trknuta baka. Namreškana čela, ljubazna ali šutljiva, blijedo me pogledala zlaćano žutim očima:
neznanac. “Mogu li vam pomoći?” upitala je.
Zaboravila me, pomislio sam malodušno. Kako sam uopće mogao očekivati da se prisjeti? Mnogo
je vremena prošlo; i ja sam se promijenio. Kao da sam ugledao nekoga koga sam smatrao mrtvim.
A onda se - nabadajući po stubama, prišavši joj iza leđa, u platnenim hlačama umrljanima
bojom i vesti izlizanoj na laktovima - pojavio Hobie. Ošišao se, najprije sam pomislio; kosa mu je
izrasla tek koji milimetar, znatno sjedija nego što sam upamtio. Držanje mu je bilo blago
ozlovoljeno; na grozni sam trenutak pomislio da me ni on ne prepoznaje, a potom: “Bože dragi“,
rekao je, zakoračivši nenadano unatrag.
“To sam ja“, ispalio sam. Uplašio sam se da će mi vrata zalupiti pred nosom. “Theodore Decker,
sjećate se?“
Pippa ga je ošinula pogledom - ime mi je jasno prepoznala iako mene nije - a srdačno me
iznenađenje na njihovim licima toliko zapanjilo da sam se rasplakao.
“Theo.” Zagrljaj mu je bio čvrst i očinski, toliko snažan da sam počeo ridati. Dlan mu se potom
našao na mojem ramenu, teški kormilarski dlan koji je odisao sigurnošću i autoritetom; vodio me
unutra, u radionicu, u zaglušenu pozlatu i bogate mirise drva o kojima sam sanjao, uza stube do
davno izgubljenog salona i njegovog baršuna, urna i bronce. “Kako je lijepo vidjeti te”, govorio je,
pa “izgledaš malaksao“ i “Kad si se vratio?“ i “Jesi li gladan?“ i “Bože moj, kako si porastao!“ i “Gle
ti tu kosu! Kao Mowgli iz džungle!” a onda (sad već zabrinuto) - “Guši li te ovdje? Da otvorim
prozor?”-a kad je Pucko izmigoljio glavu iz torbe: “A-ha! A tko nam je ovo?”
Pippa ga je - smijući se - podignula u krilo i mazila. U glavi mi se vrtjelo od vrućice - bio sam
rumen i usijan, kao rebra u električnoj grijalici, i toliko sam odlutao da mi čak nije bilo neugodno
zbog suza. Nisam bio svjestan ničega osim olakšanja zbog boravka s njima i svojeg bolnog i
prepunog srca.
U kuhinji je bilo juhe od gljiva, za kojom i nisam čeznuo, ali bila je topla, a ja nasmrt promrzao -
i dok sam jeo (a Pippa je prekriženih nogu sjedila na podu, igrala se s Pukčikom, mameći ga resama
svojeg bapskog šala, Pucko/Pippa, kako već nisam primijetio tu onomatopejsku bliskost njihovih
imena?), pomalo sam mu nepovezano pričao o očevoj smrti i o tome što se dogodilo. Dok je
prekriženih ruku slušao, na Hobiejevu se licu ocrtala zabrinutost, a njegovo se mazgovito čelo sve
jače gužvalo što sam dalje govorio.
“Moraš je nazvati", rekao je. “Očevu suprugu.”
“Ali nije mu supruga! Samo mu je cura! Briga nju za mene.”
Napokon je odmahnuo glavom. “Nema veze. Zvrcnut ćeš je i reći joj da si dobro. Da, da. hoćeš”,
nadglasavši me kad sam pokušao proturječiti. “Nema ali. Odmah. Istog trena. Pips—” u kuhinji je
na zidu visio starinski telefon - “dođi, šmugnut ćemo odavde na minutu.”
Iako sa Xandrom ni pod razno nisam htio razgovarati - osobito nakon što sam joj ispreturao
spavaću sobu i ukrao novac od napojnica - toliko me preplavilo olakšanje da bih učinio što god je
zatražio. Okrećući broj, pokušao sam se uvjeriti da se neće javiti (neprestano su nas nazivali
odvjetnici i ovršitelji pa se rijetko javljala na nepoznate brojeve) pa sam se iznenadio kad se oglasila
na prvo zvono.
“Ostavio si vrata otvorena”, gotovo je odmah dobacila optužujućim tonom.
“Molim?”
“Pustio si psa van. Pobjegao je - ne mogu ga nigdje naći. Vjerojatno ga je udario auto.”
“Nije.” Netremice sam promatrao zači njeno dvorište od cigle. Padala je kiša, kapi su žestoko
nabijale po prozorskim daskama, prva prava kiša nakon gotovo dvije godine. “Sa mnom je.”
“Aha.” Kao da joj je laknulo. A onda oštrije: “Gdje si? Negdje s Borisom?”
“Ne.“
“Razgovarala sam s njim - napušen kao šunka, tako mi je zvučao. Nije mi htio reći gdje si. A
znam da zna.” Iako je ondje još bilo rano, glas joj je ohrapavio kao da je pila ili plakala. “Trebala bih

200
ti pozvati policiju, Theo. Znam da ste mi vas dvojica ukrali onu lovu i stvari.”
“Je, kao što si ti ukrala mamine naušnice.”
“Koje—”
“One smaragdne. Bile su bakine.”
“Nisam ih ukrala.” Sad je već bila gnjevna. “Kako se usuđuješ! Larry mi ih je poklonio, dao mi ih
je nakon—”
“Je, nakon što ih je ukrao od moje majke.”
“Pa, oprostit ćeš, ali mama ti je mrtva.”
“Da, ali nije bila kad ih je ukrao. To je bilo valjda godinu prije smrti. Nazvala je osiguranje”,
rekao sam nadglasavši je. “I prijavila krađu policiji.” Nisam znao je li taj dio s policijom točan, ali
sigurno je moglo tako biti.
“Pa, očito nisi čuo za bračnu imovinu.”
“Aha. A ti očito nisi čula za obiteljsko naslijeđe. Nisi s tatom ni bila u braku. Nije ti ih imao
pravo dati.”
Muk. Na drugom kraju linije začuo sam tek škljocanje upaljača, umoran udah. “Čuj, mali. Mogu
li ti nešto reći? Nema veze s lovom. Ni s kokom. Iako, a to ti je jebena istina, ja takve stvari u tvojoj
dobi nisam radila. Misliš da si jako pametan, a valjda i jesi, ali krenuo si lošim putem, ti i onaj mali,
kako se već zove. Da, da”, rekla je, nadglasavši me, “drag je on i meni, ali taj je mali hodajuća frka.”
“Ti to najbolje znaš.”
Sumorno se nasmijala. “Znaš što, mali? Prošla je Xandra sito i rešeto tako da zna. Taj će završiti
u zatvoru prije osamnaeste, a i ti vrata do njega, tu me reži. Mislim, ne mogu te kriviti”, rekla je
ponovno podignuvši glas, “voljela sam tvojeg starog, ali taj nije puno vrijedio, a kako sam čula, nije
ni tvoja majka.”
“OK. Sad mi je dosta. Jebi se.” Tresao sam se od gnjeva. “Spuštam slušalicu.“
“Ne - čekaj. Čekaj. Oprosti. Nisam to smjela reći za mamu. Nisam zato htjela razgovarati s
tobom. Hoćeš pričekati sekundu?”
“Čekam.”
“Kao prvo - ako te uopće briga - kremirat ću tatu. Slažeš li se?”
“Radi što te volja.“
“Nikad ti baš nije bio od koristi, je li?”
“Je li to sve?"
“Još jedna stvar. Iskreno, zaboli me gdje si. Ali treba mi adresa na kojoj mogu doći do tebe.“
“Zbog?”
“Ne pravi se pametan. Kad-tad će netko nazvati iz škole ili nešto—”
“Ne bih se kladio.”
“—i trebat će mi, što ja znam, neko objašnjenje gdje si. Osim ako ne želiš da te policija oblijepi po
tetrapacima."
“Mislim da to nije izgledno.”
“Nije izgledno”, ponovila je okrutnim, otegnutim oponašanjem mojega glasa. “Dobro, možda.
Ali daj mi je svejedno i onda smo kvit. Mislim“, rekla je kad sam prešutio, “da ti bude jasno, meni je
sasvim svejedno gdje si. Samo ne želim da me uvališ u govna ako bude kakvih problema i moram
doći do tebe.“
“U New Yorku radi jedan odvjetnik. Zove se Bracegirdle. George Bracegirdle.”
“Imaš njegov broj?”
“Nađi si ga”, rekao sam. Pippa je uto ušla u sobu natočiti psu vode, a ja sam se s nelagodom, da
je ne moram pogledati, okrenuo prema zidu.
“Brace Girdle?“ izgovarala je Xandra. “Tako glasi? Kakvo je to kurčevo prezime?“
“Gle, sigurno ćeš ga naći.”
Nastupila je tišina. A onda je Xandra rekla: “Znaš što?”
“Što?”

201
 “Umro ti je otac. Rođeni otac. A ti se ponašaš kao da je, ne znam, pas, ne čak ni pas. Jer znam da
bi te pogodilo da je psa udario auto, barem mislim da bi.”
“Recimo da je meni bilo stalo do njega koliko i njemu do mene.“
“E, a da ja tebi nešto kažem. Ti i stari sličniji ste nego što misliš. Ti si njegovo dijete, od glave do
pete.”
“E, a ti sereš”, rekao sam nakon kratke, prijezirne stanke - replika je, pomislio sam, sasvim točno
sažela tu situaciju. No dugo nakon što sam spustio slušalicu, dok sam sjedio u kadi vrele vode,
kihao i drhtao, i u jarkoj magli koja je nastupila (nakon što sam progutao aspirine koje mi je dao
Hobie, otpratio ga niz hodnik do zagušljive dodatne sobe, sve ti je spremno, druge su ti deke u škrinji,
ne, nema više razgovora, sad te ostavljam), njezin mi je oproštajni pucanj odzvanjao u mislima kad sam
licem uronio u teški jastuk stranog mirisa. Nije to bila istina - kao što nisu ni one njezine riječi o
majci. Čak sam se i od njezina hrapavog prljavoga glasa koji je dopirao kroz liniju, od sjećanja na nj,
osjećao prljavo. Tko je jebe, pomislio sam pospano. Zaboravi. Milijunima je kilometara daleko. No iako
sam bio mrtav umoran - i više nego mrtav umoran - a taj rasklimani mjedeni krevet bio najmekši u
koji sam ikad legao, ružna nit njezinih riječi cijelu mi se noć odmatala kroz san.

202
 III.
______________________

Tako smo se priučili pred drugime prikrivati

da se na kraju prikrivamo i pred sobom.

F RANÇOIS DE L A R OCHEFOUCAUED

203
 Sedmo poglavlje

Trgovina iza trgovine

i.
_____________

K AD ME PROBUDILO ZVEČANJE KAMIONA ZA ODVOZ SMEĆA , KAO DA SAM PADOBRANOM

sletio u neki novi svemir. Grlo me boljelo. Ležeći nepomično pod pernatim poplunom, udisao sam
tamni zrak sasušenog potpurija, sagorenog drva iz kamina i - tek tračak - zimzeleni prizvuk
terpentina, smole i laka.
Neko sam vrijeme mirovao. Pucka - koji mi se noću sklupčao uz stopala nije bilo nigdje.
Prespavao sam u odjeći, koja je bila prljava. Napokon sam - pod uzgonom napadaja kihanja - ustao,
svukao džemper, napipao pod pokrivačem da se uvjerim da je jastučnica još uvijek ondje te potom
po hladnom podu odšepao do kupaonice. Kosa mi se sasušila u gnijezda koja su se previše zamrsila
da bih ih mogao raščešljati, a čak je i nakon šio sam je smočio i počeo ispočetka, jedan grumen bio
toliko slijepljen da sam na kraju odustao i s teškom ga mukom prepilio zahrđalim škaricama za
nokte koje sam našao u ladici.
Kriste, pomislio sam, okrenuvši se od zrcala da kihnem. Nisam se već neko vrijeme suočio sa
zrcalom i jedva sam se prepoznao: modrice na vilici, po bradi raspršene akne, lice umrljano i
natečeno od prehlade - i oči nabubrjele, otežalih kapaka i pospane, pridajući mi priglup, prepreden,
zadrt izgled. Izgledao sam kao dijete odraslo u kultu koje je spasila mjesna policija i izvukla ga iz
podruma prepunog pušaka i mlijeka u prahu.
Bilo je kasno: devet. Izašavši iz sobe, začuo sam jutarnji klasični program na WNYC-ju,
prisanjanu poznatost u najavljivačevu glasu, Kochelove brojke, sedirani mir, isto ono toplo
predenje javnog radija uz koje sam se nebrojeno puta probudio u Sutton Placeu. U kuhinji sam
Hobieja zatekao kako s knjigom sjedi za stolom.
No nije čitao; zagledao se na drugi kraj sobe. Kad me ugledao, trznuo se.
“Evo tebe”, rekao je ustavši da ovlaš nagrabi hrpu pošte i računa kako bih mogao sjesti. Bio je
odjeven za radionicu, u samterice razderane na koljenima i stari zemljani džemper, odrpan i
izjeden, a prorijeđena kosa i nova, kraća frizura dala mu je zamišljeni, ogoljeni pogled mramornog
senatora s naslovnice Hadleyina udžbenika iz latinskog. “Kako zdravlje?”
“Dobro, hvala.” Glas hrapav i škripav.
Obrve su se spustile, a pogled se upro u mene. “Zaboga!” rekao je. “Jutros zvučiš kao vrana.”
Što to znači? Plamteći od srama, uvukao sam se u stolac koji mi je izvukao i - previše zastiđen
da bih mu uzvratio pogled - zagledao se u njegovu knjigu: raspucala koža, Život i pisma Lorda
Nekog, staro izdanje koje je vjerojatno poteklo s neke rasprodaje imanja stare gospođe Te-i-te, gore
u Poughkeepsieju, slomila kuk, djece nema, jako tužna priča.
Ulijevao mi je čaj, gurao tanjur preda me. U nastojanju da prikrijem nelagodu, spustio sam
glavu i prionuo na tost - i umalo se ugušio jer mi je grlo bilo previše izranjavano da bih gutao.
Prebrzo sam posegnuo za čajem pa zalio stolnjak, a onda skočio da ga pobrišem.
“Ne - ma nema veze - evo—”
Iz ubrusa mi se cijedilo; nisam znao što ću s njime, pa sam ga od smetenosti ispustio povrh
tosta, a onda uvukao prste pod naočale i protrljao oči. “Oprostite”, ispalio sam.
“Oprostite?” Pogledao me kao da sam ga zamolio da me uputi prema mjestu do kojeg ne zna
doći. "Ma daj—”
“Molim vas, nemojte me otjerati.”
“Molim? Da te otjeram? Kamo bih te otjerao?” Naočale polumjesečastih stakala spustio je navrh
204
nosa i pogledao me preko ruba. “Ne budi smiješan”, rekao je zaigranim, malčice isprovociranim
glasom. “Trebao bih te, doduše, otjerati nazad u krevet. Zvučiš kao da te snašla crna smrt.”
No njegovo me držanje nije umirilo. Skamenjen od sramote, a odlučan u namjeri da ne
zaplačem, zapiljio sam se u napušteno mjesto kraj peći gdje je nekoć stajala Cosmova košara.
“Ah”, rekao je Hobie kad je opazio da promatram prazni kut. “Da. Eto ti ga. Gluh kao top, trpio
je tri ili četiri napadaja tjedno, ali ipak smo htjeli da poživi vječno. Ridao sam kao djetešce. Da mi je
netko rekao da će Welty otići prije Cosma - pola je života tog psa nanašao veterinaru - gle”, rekao je
izmijenjenim glasom, nagnuvši se naprijed i pokušavajući uhvatiti moj pogled dok sam i dalje šutke
i ojađeno čamio. “Ma daj. Znam da si puno toga prošao, ali nemaš se sad zašto zbog toga uzrujavati.
Djeluješ mi vrlo potreseno - da, da, istina”, rekao je odrješito. “Itekako potresen i - blagi Bože!” -
lecnuvši se na tren - “s gadnom dozom nečega, to sigurno. Nema straha - sve je u redu. Vrati se u
krevet, molim te, i o svemu ćemo kasnije promozgati.”
“Znam, ali—” okrenuo sam glavu da prigušim mokro, pjenušavo kihanje. “Nemam kamo
otići.”
Zavalio se u stolac: uljudno, uviđavno, s daškom prašnjavosti. “Theo—” lupkajući se po donjoj
usni - “koliko ti je godina?”
“Petnaest. Petnaest i pol.”
“A—” činilo se da smišlja kako bi to izrekao - “a što ti je s djedom?”
“Aha”, rekao sam beznadno nakon stanke.
“Jesi li razgovarao s njim? Zna li da nemaš kamo?”
“A jebi ga—” samo mi je izletjelo; Hobie je podignuo ruku da me umiri - “ne razumijete. Mislim
- ne znam pati li od Alzheimera ili čega već, ali kad su ga nazvali, nije čak htio ni razgovarati sa
mnom.”
“Pa—” Hobie se bradom zavalio u dlan i promatrao me kao sumnjičavi učitelj - “nisi
razgovarao s njime.”
“Ne - mislim, nisam osobno - bila je tamo ta žena, pomagala je—” Xandrina prijateljica Lisa
(zabrinuto me pratila u stopu, nježno, ali užurbano naglašavala nužnost da se obavijesti “obitelj”) u
jednom se trenutku povukla u kut i nazvala broj koji sam joj dao - a poziv završila s takvim
pogledom da je od Xandre te večeri uspio izmamiti jedini ispad smijeha.
“Ta žena?” rekao je Hobie u tišini koja je zavladala glasom kojim biste se poslužili u ophođenju
s duševnim bolesnikom.
“Da. Mislim—” protrljao sam dlanom lice; boje u kuhinji bile su mi prejake; osjećao sam se
omamljeno, izvan kontrole - “pretpostavljam da se javila Dorothy, a Lisa je rekla da je odgovorila
“OK, pričekajte” - ne čak ni “O, ne!” ili “što se dogodilo?” ili “grozno!” - samo “pričekajte da odem
po njega”, i onda se deda javio, Lisa mu je ispričala o nesreći, on ju je poslušao, a onda rekao da mu
je, eto, žao što to čuje, ali onim nekim tonom, kako je Lisa rekla. Ni “mogu li što učiniti” ni “kad je
sprovod”, ništa. Samo hvala što ste nazvali, lijepo od vas, doviđenja. Mislim - to sam joj mogao i
sam reći”, dodao sam nervozno kad je Hobie prešutio. “Jer, mislim, stvarno nisu voljeli tatu -
stvarno ga nisu voljeli - Dorothy mu je maćeha i zamrzili su se od prvog dana, a ni s djedom
Deckerom se nikad nije slagao—”
“Dobro, dobro. Smiri se—”
“—a mislim, tata je upao u nekakvu nevolju kad je bio dijete i to je možda imalo veze s tim.
Uhitili su ga, ali ne znam zašto - iskreno ne znam zašto, ali ne sjećam se da su ikad išta učinili za
njega, a ni sa mnom nisu htjeli imati posla—”
“Smiri se! Ne pokušavam te—”
“—jer, kunem vam se, valjda sam ih samo koji put u životu vidio, stvarno ih ne poznajem, ali
nema razloga da me mrze - a i nije deda neki super tip, bio je zapravo jako nasilan prema tati—”
“Ššš - dosta je bilo! Ne želim te šarafiti, samo ne zanima - čekaj sad, slušaj”, izrekao je kad sam
ga pokušao nadglasati, odmahujući moje riječi kao da tjera muhu od stola.
“Majčin odvjetnik je ovdje. U gradu. Hoćete li ići sa mnom k njemu? Ne”, rekao sam zbunjeno

205
kad su mu se obrve nabrale, “ne pravi odvjetnik, nego onaj koji upravlja novcem? Razgovarao sam s
njime telefonski? Prije nego što sam otišao?”
“OK”, rekla je Pippa - smijući se, obraza ružičastih od hladnoće - “što je ovom psu? Zar nikad
nije vidio auto?”
Jarko crvena kosa, zelen vuneni šešir; trznuo sam se ugledavši je usred bijela dana kao da me
netko zalio ledenom vodom. Zapinjala je u hodu, vjerojatno zbog nesreće, no bilo je u njemu neke
lebdeće lakoće nalik nezgrapnu, ljupku uvodu u plesni korak. Zbog hladnoće se omotala s toliko
slojeva da je izgledala poput šarene čahurice s nožicama.
“Zavijao je kao mačor”, rekla je odmatajući jedan od mnogih jarkih šalova dok joj je Pukčik
plesuckao pokraj stopala grizući kraj povodca. “Uvijek proizvodi te čudne zvukove? Mislim, prođe
taksi i - opla! ode u zrak! Vukla sam ga kao da je zmaj! Ljudi su umirali od smijeha. Da—” sagnuvši
se da se obrati psu, trljajući mu potiljak člancima - “treba te okupati, zar ne? Je li maltezer?” rekla je
podignuvši pogled.
Mahnito sam kimnuo, pritišćući usta nadlanicom, prigušujući kihanje.
“Volim pse.” Jedva sam čuo što mi govori, tako me smela svojim pogledom. “Imam knjigu o
psima i zapamtila sam sve pasmine. Da imam velikog psa, htjela bih newfoundlandera, kao što je
Nana iz Petra Pana, a da imam malog - ma, stalno se premišljam. Sviđaju mi se svi mali terijeri,
naročito Jack Russelli, jer su na ulici uvijek smiješni i dragi. Ali znam jednog divnog basenjija. A
neki dan sam srela stvarno odličnog pekinezera. Jako, jako mali i jako inteligentan. U Kini su ih
smjeli imati samo kraljevi. Jako su drevna pasmina.”
“I maltezeri su drevni”, proškripio sam, sretan što mogu pridonijeti zanimljivom činjenicom.
“Još od antičke Grčke.”
“Zato si odabrao maltezera? “Jer je drevan?“
“Pa—” Prigušivanje kašlja.
Nastavila je govoriti - psu, ne meni - ali ja sam zapao u novi napadaj kihanja. Hobie je hitro
zgrabio najbližu stvar - platneni ubrus - i pružio mi ga.
“Dobro, sad je dosta”, rekao je. “Vraćaš se u krevet. Ne, ne”, rekao je kad sam mu htio vratiti
ubrus, “zadrži ga. E sad, reci mi—” promatrajući moj razoreni tanjur, proliveni čaj i mokri tost - “što
ti mogu donijeti za doručak?”
U kratkoj stanci od kihanja žustro sam, ruski, slegnuo ramenima, naslijedivši to od Borisa: bilo
što.
“Onda dobro, ako nemaš ništa protiv, spravit ću ti ječmenu kašu. Da te ne grebe za grlo. Zar
nemaš nikakve čarape?”
“Pa—” Zaokupila se psom; njezin su se džemper boje senfa i kosa nijanse jesenjeg lišća smiješali
i stopili s jarkim bojama kuhinje: prugastim jabukama koje su svjetlucale u žutoj zdjeli, oštrim
blještavilom srebrne posude za kavu u kojoj je Hobie držao kistove.
“Pidžamu?” upitao je Hobie. “Ne? Vidjet ću imam li što Weltyjevo. Kad to skineš, ubacit ćemo u
pranje. Hajde sad, korakom laganim”, rekao je, tako me nenadano primivši za ramena da sam
poskočio.
“Ja—”
“Smiješ ostati. Koliko god ti srce želi. I ne brini se, poći ću s tobom odvjetniku, bit će sve u
redu.”

ii.
______________

OMAMLJEN I DRHTAV UPUTIO SAM SE NIZ ZAMRAČENI HODNIK, A ONDA SE POLAKO UVUKAO MEĐU
pokrivače, teške i ledene. Soba je vonjala na vlagu, a iako je bilo raznih zanimljivosti - dva grifona
od terakote, viktorijanski gobleni, čak i kristalna kugla - tamnosmeđi zidovi, njihova duboka, suha

206
zrnatost nalik prahu kakaa, natopili su me toplinom Hobiejeva glasa, a i Weltyjeva, srdačna smeđa
koja me zasitila do srži i progovarala staromodnim nijansama, pa me tonući u sablasnu struju
vrućice obujmila i umirila njihova prisutnost, nad koju se i Pippa nadvila svojim gipkim, šarenim
oblakom. Miješale su mi se misli o grimiznim listovima i iskrama krijesa koje probijaju kroz tamu, i
o mojoj slici, o tome kako će izgledati na lako bogatoj, tamnoj, upijajućoj pozadini. Žuta perca.
Trčak crvenila. Sjajne crne oči.
Probudio sam se uz trzaj - prestravljen, uzmahan, ponovno u autobusu, a netko mi je ukrao
sliku iz torbe - i zatekao Pippu kako podiže uspavanog psa; kosa joj je drečala naspram svega u
sobi.
“Oprosti, ali moram ga izvesti”, rekla je. “Nemoj kihnuti u mene.”
S mukom sam se pridignuo na laktove. “Oprosti, bok”, uzvratio sam kao idiot, mrljajući rukom
preko lica, a onda: “Bolje mi je.”
Njezine su uznemirujuće zlatnosmeđe oči kružile sobom. “Je li ti dosadno? Hoćeš li da ti
donesem bojice?”
“Bojice?” zaprepastio sam se. “Zašto?”
“Pa da crtaš—?”
“Pa—”
“Nema frke”, rekla je. “Slobodno si mogao reći da nećeš.” Odmaglila je iz sobe, Pukčik je
odšljapkao za njom, a za sobom je ostavila miris žvake s cimetom. Zabio sam glavu u jastuk, shrvan
svojom glupošću. Iako bih radije umro nego to ikome priznao, zabrinuo sam se da mi je obilno
uživanje u drogi oštetilo mozak i živčani sustav, a možda i dušu na neki nepopravljiv i možda
trenutačno nezamjetan način.
Dok sam tako ležao i brinuo se, zapištao mi je mobitel: POGODI DI SM? NA BZNU U MGM GRANDU!!!!!
Trepnuo sam. BORISE? odgovorio sam.
JE SAM JRI
Što radi ondje? SI OK? uzvratio sam.
JE AL JAKO POSPANOI ROKAMO ONE BOMBICE OMG ☺
A onda novi zvižduk.
*TOTALNA * ZA8AVA. PARTI PARTI. TI? SPAVAS NA ULICI?
NYC. odgovorio sam. BOLESTAN U KREVETU ZASTO SI U MGMGR?
TU SAM S KT I AM8ER & TOM EKIPOM!!! ☺
a onda sekundu kasnije: ZNS NEKU CUGU BIJELI RUS? FINO AL NE BAS DBR IME ZA CUGU
Kucanje na vratima. “Jesi li dobro?” rekao je Hobie promolivši glavu kroz vrata. “Mogu li li što
donijeti?”
Odložio sam mobitel. “Ne, hvala.”
“No reci mi, molim te, kad budeš gladan. Ima puno hrane, hladnjak je prepun pa jedva vrata
zatvaram, imali smo goste za Dan zahvalnosti - kakva je to buka?” rekao je ogledajući se.
“Samo moj telefon.” Boris je napisao: NE BI VJEROVO STA SE DOGADZA!!!
“No dobro, ostavljam te. Javi mi ako što trebaš.”
Kad je otišao, okrenuo sam se prema zidu i odgovorio: MGMGR? S KT BEARMAN?!
Odgovor je pristigao gotovo odmah: DAI I AMBER & MIMI & JESSICA & KINA SESTRA JORDAN KOJA
JE NA *FAXU * :-O
VTF???
OTISO 5I U KRIVO VRJEME!!! . :-0
a potom, gotovo trenutačno, prije nego što sam uspio odgovoriti: MRM IC. AMBR TREBA TELEFON
NAZOVI ME KA5NIJE. odgovorio sam. No odgovora nije bilo - a do Borisova sljedećeg javljanja
proći će još mnogo, mnogo vremena.

207
 iii.
_______________

T AJ DAN , A I SLJEDEĆA DVA , DOK SAM UOKOLO TETURAO U STAROJ W ELTYJEVOJ ,

bezobrazno mekoj pidžami, bila su tako izokrenuta i poremećena od groznice da bih se često vraćao
na autobusni kolodvor, bježao od ljudi, izmicao se kroz gužvu i saginjao se kroz tunele dok se
zamašćena voda slijevala po meni, ili u Las Vegasu, opet se vozeći CAT-om kroz industrijske centre
na vjetrometini, promatrajući kako pijesak probija prozore, bez prebijene pare da platim kartu.
Vrijeme je u naletima proklizavalo poda mnom poput poledice na autocesti, prekinuto nenadanim,
naglim kočenjem kad bi se kotači uspjeli zaustaviti, a ja bih poletio u sadašnji tijek: Hobie bi mi
donosio aspirine i sok od đumbira s ledom, Pukčik bi se - svježe okupan, mekan i snježnobijel -
zaletio na krevet i stupao gore-dolje preko mojih stopala.
“Evo me”, rekla je Pippa, prišavši krevetu i podbovši me u rebra da može sjesti. “Pomakni se.”
Sjeo sam, napipavajući rukom naočale. Sanjao sam sliku - izvadio sam je i gledao, ili možda
nisam? - i zatekao se kako nervozno pogledavam uokolo da se uvjerim da sam je spremio prije
spavanja.
“Što je?”
Prisilio sam se da pogled vratim na njezino lice. “Ništa." Nekoliko sam puta popipao rukom
ispod popluna samo da se uhvatim jastučnice, i sad sam se pitao jesam li bio toliko nemaran da mi
proviri ispod pokrivača. Ne gledaj dolje, rekao sam sebi. Gledaj nju.
“Izvoli”, rekla je Pippa. “Nešto sam ti napravila. Ispruži dlan.”
“Ajme”, rekao sam zagledavši se u zašiljeni, jarko zeleni origami na dlanu. “Hvala.”
“Znaš li što je to?”
“Pa—” Jelen? Vrana? Gazela? U panici sam pogledao u nju.
“Odustaješ? Žaba! Zar se ne vidi? Evo, stavi je na noćni ormarić. Skoči kad je ovako pritisneš,
vidiš?”
Dok sam se nespretno poigravao žabom, bio sam svjestan njezina pogleda -
rasvjetljujućeg i divljeg, bezbrižne snage poput pogleda mačića.
“Smijem li pogledati?” Zgrabila mi je iPod i prionula na pregledavanje. “Hm”, rekla je. “Lijepo!
Magnetic Fields, Mazzy Star, Nico, Nirvana, Oscar Peterson. Nema klasike?”
“Ima nešto”, rekao sam posramljeno. Sve što je spomenula bilo je mamino, osim Nirvane, a čak
je i to dijelom bilo njezino.
“Snimila bih ti neke CD-e. Ali ostavila sam računalo u školi. Mogla bih ti možda poslati poštom
- u zadnje vrijeme dosta slušam Arva Parta, ne pitaj me zašto, i moram na slušalicama jer izluđujem
cimerice.”
Pribojavajući se da će primijetiti da zurim, a ne mogavši odlijepiti pogled od nje, promatrao sam
je kako pognute glave proučava moj iPod: uši nježno ružičaste, uzdignuta linija ožiljka koja se blago
nadimala pod vrelom crvenom kosom. Njezine su spuštene oči u profilu bile izdužene, teških
kapaka, s nježnošću koja me podsjećala na anđele i paževe iz knjige o sjevernoeuropskim
remek-djelima koju sam stalno posuđivao u knjižnici.
“Hej—” Riječi su mi se osušile u ustima.
“Da?”
“Ovaj—” Zašto nije bilo kao prije? Zašto nisam znao što bih rekao?
“Ajmeee—” pogledala me, a zatim prasnula u smijeh, gušeći se da nije mogla ni govoriti.
“Što je?”
“Zašto me tako gledaš?”
"Kako?” upitao sam uznemireno.
“Kao—” Nisam bio siguran kako da protumačim njezine izbečene oči. Netko tko se guši?
Mongoloid? Riba?
“Nemoj se ljutiti. Ali jako si ozbiljan. Samo—” ponovno je spustila pogled na iPod i opet

208
prasnula u smijeh. “Opa”, rekla je, “Šostakovič, jako.”
Čega se sve sjećala? zapitao sam se, uzavreo od srama, ali nemoćan da pogled odvojim od nje.
Takve se stvari ne pitaju, ali ipak me zanimalo. Pati li i ona od noćnih mora? Straha od gužve?
Napada znojenja i panike? Osjeća li se kad kao da se promatra izdaleka, kao što sam se ja često
osjećao, kao da mi je eksplozija izbila dušu iz tijela i razdvojila ih u dvije cjeline udaljene dva metra?
Njezin je dojmljivi smijeh ispunjala samohodna lakoumnost koju sam predobro poznavao iz
podivljalih noći s Borisom, dašak nepromišljenosti i histerije koju sam (barem u svojem slučaju)
povezivao s izbjegavanjem smrti za dlaku. Bilo je noći u pustinji kad bi mi toliko pozlilo od smijeha,
kad sam se satima neprestance grčio i previjao bolna trbuha da bih se rado bio bacio pod auto samo
da to prestane.

iv.
______________

U PONEDJELJAK UJUTRO, IAKO SAM JOŠ BIO DALEKO OD PRIZDRAVLJENJA, PRENUO

sam se iz izmaglice bolova i sna, poslušno otklipsao do kuhinje i nazvao ured gospodina
Bracegirdlea. No kad sam ga tražio, njegova me tajnica (stavivši me na čekanje, a potom se vrativši
malčice prebrzo) obavijestila da je izašao i ne, nema broj na koji ga mogu dobiti i ne, boji se da ne
zna kad će se vratiti. Jesam li još što trebao?
“Pa—” Ostavio sam joj Hobiejev broj i žalio što se nisam snašao i zakazao sastanak kad je
zazvonio telefon.
“Pozivni 212, ha?” oglasio se bogati, pametni glas.
“Otišao sam”, ispalio sam nepromišljeno; od bolesti u glavi zvučao sam nazalno i otupjelo. “U
gradu sam.”
“Da, shvatio sam.” Ton mu je bio srdačan, ali suzdržan. “Kako ti mogu pomoći?”
Kad sam mu ispričao za oca, nastupio je dubok uzdah. “Pa”, rekao je oprezno. “Žao mi je. Kad
se to dogodilo?”
“Prošli tjedan.”
Slušao je bez prekidanja; u pet minuta koliko mi je trebalo da ga izvijestim, čuo sam kako je
odbio barem dva poziva. “Jezuš”, rekao je kad sam završio. “Kakva priča, Theodore!”
Jezuš: u drukčijem bi se raspoloženju možda i nasmiješio. Ovo je svakako bio čovjek kojega je
majka poznavala i voljela.
“Sigurno ti je bilo grozno”, govorio je. “Naravno, strašno mi je žao zbog tvojeg gubitka. Sve je to
jako tužno. Iako iskreno rečeno - i sad mi je to lakše reći ti - kad se pojavio, nitko nije znao što bi.
Majka nam je, dakako, ponešto povjerila - čak je i Samantha bila zabrinuta - no, kao što znaš,
situacija je bila teška. Međutim, mislim da ovo nitko nije očekivao. Grmalje s bejzbolskim
palicama.”
“Pa—" grmalji s bejzbolskim palicama, nisam očekivao da će upamtiti baš taj detalj. “Samo je stajao
i držao je. Nije me udario.”
“Pa“, nasmijao se, ležernim smijehom koji je raskinuo napetost “šezdeset pet tisuća dolara
stvarno je precizna svota. I moram ti reći malo sam prekoračio ovlasti savjetnika kad smo
razgovarali telefonski, no nadam se da ćeš mi, s obzirom na okolnosti, oprostiti. Samo što sam
nanjušio zmiju.”
“Molim?” rekao sam nakon mučne stanke.
“Preko telefona. Novac. Možeš ga podići, to jest iz plana 539. Porezni je namet golem, ali moguće
je.”
Moguće? Mogao sam ga dobiti? U mislima mi se odvijala neka druga budućnost: gospodin
Silver namiren, tata u kućnom ogrtaču na BlackBerryju provjerava rezultate, ja na Spirsetskajinu
satu, a Boris ljenčari pokraj mene.

209
 “Iako ti moram reći da sredstava ima nešto manje od toga”, govorio je gospodin Bracegirdle.
“Međutim, fino miruje u čarapi i stalno raste! No nije da ne možemo urediti da dio sad iskoristiš, s
obzirom na trenutne okolnosti, ali majka je čvrsto stajala iza odluke da ih neće ni dirnuti unatoč
financijskim nevoljama. Nikako nije htjela da se tvoj otac dočepa novca. I da, između nas, smatram
da si vrlo pametno odlučio sam se vratiti u New York. Oprosti—” prigušeni razgovor - “imam
sastanak u jedanaest, jurim žurim - koliko sam shvatio, odsjeo si kod Samanthe?”
Poljuljao me pitanjem. “Ne”, rekao sam, “kod prijatelja u Villageu.”
“No sjajno! Dokle god ti je ugodno. Kako god. bojim se da se moram požuriti. Što kažeš da
razgovor nastavimo u mojem uredu? Spojit ću te s Patsy da dogovorite sastanak.”
“Super”, rekao sam, “hvala vam”, no kad sam spustio slušalicu, pozlilo mi je - kao da mi je
netko zario šaku u prsa i počupao mi hrpu vlažnih gadarija oko srca.
“Sve u redu?" upitao je Hobie, prolazeći kroz kuhinju i zaustavivši se nenadano da mi promotri
lice.
“Naravno.” No put mi je hodnikom do sobe bio dugačak - kad sam napokon zatvorio vrata i
uvukao se u krevet, briznuo sam u plač, ili poluplač, u ružne suhe hripce prigušene jastukom, dok
me Pukčik grebao po majici i tjeskobno me njuškao po vratu.

v.
_____________

P RIJE TOGA OSJEĆAO SAM SE BOLJE , NO KAO DA SU ME OVE VIJESTI NANOVO RAZBOLJELE .
Kako se dan vukao, a vrućica se ponovno penjala do svoje prethodne, komadajuće vrtoglavosti,
razmišljao sam samo o tati: moram ga nazvati, pomišljao sam, upinjući se iznova iz kreveta kad god
bih tonuo u san; kao da njegova smrt nije bila stvarna, već samo proba, test; stvarna se smrt (ona
trajna) tek trebala dogodili i imao sam vremena da je zaustavim samo da ga pronađem, samo da se
javi na mobitel, samo da ga Xandra uspije dobiti s posla, moram ga naći, moram mu javiti. A onda sam
kasnije - dan je već svršio, bio je mrak - zapao u mučan polusan u kojemu me otac žestoko korio jer
sam zeznuo rezervacije leta, a onda najedanput opazio svjetla na hodniku, sitnu, rasvijetljenu
siluetu - Pippa je naglo posrnula u sobu kao da ju je netko pogurnuo pa pogledavajući iza sebe
rekla: “Da ga probudim?”
“Čekaj”, rekao sam - napola njoj, a napola ocu, koji je sve brže zapadao natrag u tamu, u nasilnu
stadionsku rulju s druge strane visoke nadsvođene kapije. Kad sam stavio naočale, vidio sam da je
obukla kaput kao da izlazi.
“Oprosti, što si rekla?” rekao sam zakrilivši oči dlanom, smeten pod jarkim snopom lampe.
“Ne, oprosti ti meni. Samo što - ovaj—” odmiče pramen kose s lica — “odlazim pa sam se htjela
pozdraviti.”
“Pozdraviti?”
“Ma.” Namrštila je blijede obrve; okrenula se vratima i pogledala prema Hobieju (koji je
iščeznuo), a onda prema meni. “Da. Dobro.” Glas joj je bio malčice uznemiren. “Vraćam se. Večeras.
Ali bilo mi je drago što smo se vidjeli. Nadam se da će ti sve ispasti dobro.”
“Večeras?”
“Da, sad imam let. Poslala me u internat?” rekla je kad nisam skinuo pogled s nje. “Došla sam
samo za Dan zahvalnosti? I na pregled liječniku? Sjećaš se?”
“A. Da.” Svim sam se silama zagledao u nju i nadao se da još uvijek spavam. Internat mi je
zazvučao poznato, ali mislio sam da sam to sanjao.
"Da—” i njoj je bilo nelagodno - “šteta što nisi došao ranije, bilo je zabavno. Hobie je kuhao -
došla nam je hrpa ljudi. U svakom slučaju, sreća je što sam uopće mogla doći - morala sam tražiti
dopuštenje doktora Camenzinda. U mojoj školi nema Dana zahvalnosti.”
“Što onda rade?”

210
 “Ne slave ga. Mislim - možda ima purice ili nečega za one koji slave.”
“Koja je to škola?”
Kad je izgovorila ime škole - uz polušaljivo izvijanje usana - zgrozio sam se. Institut
Mont-Haefeli nalazio se u Švicarskoj - prema Andyjevim riječima jedva je stekao akreditaciju - a
pohađale su ga samo najgluplje i najporemećenije djevojke.
“Mont-Haefeli? Stvarno? Mislio sam da je jako” - riječ psihijatrijski bila je kriva - “ajme.”
“Pa. Teta Margaret kaže da ću se priviknuti.” Poigravala se žabom od origaimija na noćnom
ormariću, tjerala je da poskoči, ali savila se i naherila u stranu. “A pogled je kao ona planina na
kutiji Caran d’Achea. Snježni vrhovi, cvjetna livada i sve to. Inače je kao u nekom dosadnom
europskom hororcu u kojem se ništa ne događa.”
“Ali—” Osjećao sam se kao da mi je nešto promaknulo ili da možda još uvijek spavam. Čuo sam
samo da je sestra Jamesa Villiersa, Dorit Villiers, pohađala Mont-Haefeli, a pričalo se da su je
onamo strpali jer je dečku nožem izbola ruku.
“Da, čudno mjesto”, govorila je dok joj je pogled od dosade lepršao sobom. “Škola za luđake.
No nisam imala izbora s obzirom na svoju ozljedu glave. Uz školu postoji i klinika”, rekla je
slegnuvši ramenima. “Imaju dežurne liječnike. Ozbiljnije je to nego što misliš. Mislim, imam
poteškoća zbog udarca u glavu, ali nisam luda i ne kradem po dućanima.”
“Da, ali—” još uvijek sam pokušavao izbaciti riječ hororac iz glave - “Švicarska? To je baš kul.”
“Ako ti tako kažeš.”
“Znam jednu curu, Lallie Foulkes, koja je pohađala Le Rosey. Kaže da su svako jutro na odmoru
jeli čokoladu.”
“A mi čak ne dobijemo ni marmeladu.” Uz crninu kaputa isticala se bljedoća i pjegavost njezina
dlana. “Dobiju je samo cure s poremećajima u prehrani. Ako želiš zašećeriti čaj, moraš ukrasti
vrećice iz sobe medicinske sestre.”
“Pa—” Sve gore i gore. “Poznaješ li Dorit Villiers?”
“Ne. Bila je tamo, ali su je poslali negdje drugdje. Mislim da je pokušala nekoga izgrepsti po
licu. Neko su je vrijeme držali pod ključem.”
“Molim?“
“A nije to stvarno tako”, rekla je trljajući nos. “To je zgrada slična poljoprivrednom imanju, a
zovu je Le Grange - ma znaš, mljekarice, lažna seoska idila. Ljepše nego naši domovi. Ali sva vrata
imaju alarme, čuvari stoje okolo i sve to.”
“A, mislim—“ pomislio sam na Dorit Villiers - kovrčava zlaćana kosa, blijede plave oči kao
sumanuti božićni ukras - i nisam znao što bih rekao.
“Tamo strpaju ove stvarno lude. U La Grange. Ja sam u Bessonetu s hrpom Francuskinja. Cilj je
bio da bolje naučim francuski, ali to zapravo znači da nitko ne razgovara sa mnom.”
“Reci joj da ti se ne sviđa! Teti svojoj.”
Lice joj se namreškalo. “Jesam. A onda mi počne nabrajati koliko to sve košta. Ili mi kaže da sam
je povrijedila. Nego”, rekla je nelagodnim, požurenim glasom, pogledavajući preko ramena.
“Ha”, rekao sam napokon nakon omamljene stanke. I danju i noću moj je delirij bio obojen
sviješću o njezinoj prisutnosti u kući, opetovanim energičnim naletima sreće kad bih u hodniku
začuo njezin glas, njezine korake: namjeravali smo sagraditi šator od deka, trebala me pričekati kraj
klizališta, u meni je tinjao šum uzbuđenja zbog svega što smo htjeli napraviti kad se oporavim -
štoviše, kao da smo ponešto i radili - nizali ogrlice od šarenih bombona dok su na radiju svirali Belle
and Sebastian, a kasnije lutali kroz nepostojeću igraonicu na Washingtonovu trgu.
Hobie je, opazio sam, diskretno zastao u hodniku. “Oprosti”, rekao je, pogledavši na sat.
“Stvarno te ne želim požurivati—”
“Naravno”, rekla je, a onda meni: “Zbogom. Nadam se da će ti biti bolje.”
“Čekaj!”
“Što je?” rekla je, napola se okrenuvši.
“Vraćaš se za Božić, zar ne?”

211
 “Ne. Bit ću kod tete Margaret.”
“Kad se onda vraćaš?”
“Pa—“ slijeganje jednim ramenom. “Nemam pojma. Možda za proljetne praznike.“
“Pips—” rekao je Hobie, iako se zapravo obraćao meni, a ne njoj.
“OK”, rekla je, odmaknuvši kosu s lica.
Pričekao sam dok nisam začuo zatvaranje ulaznih vrata. Ustao sam iz kreveta i odmaknuo
zastor. Kroz prašnjavo sam staklo promatrao kako zajedno silaze niza stube, kako Pippa u svojem
ružičastom šalu i šeširu pomalo žuri pokraj Hobiejeva krupna, lijepo odjevena lika.
Kad su skrenuli za ugao, neko sam vrijeme stajao na prozoru i promatrao praznu ulicu. A onda
sam se, ošamućen i ojađen, odvukao do njezine sobe i ne mogavši se oduprijeti - malko odškrinuo vrata.
Bila je ista kao i prije dvije godine, samo praznija. Plakati Čarobnjaka iz Oza i Spasite Tibet.
Invalidskih kolica nigdje. Uz rub prozora nahrupile bijele grudice susnježice. No mirisala je po njoj,
bila je topla i živa od njezine prisutnosti, a dok sam stajao upijajući njezino ozračje, osjetio sam kako
mi se na licu ukazuje širok, sretan osmijeh samim time što stojim kraj njezinih bajki, njezinih bočica
parfema, njezina svjetlucavog pladnja s ukosnicama i njezine zbirke ljubavnih pisama: čipka od
papira, kupidi i pakujci, snubitelji s buketima ruža privijenima uz prsa. Tiho, hodajući na prstima
iako sam bio bos, prišao sam fotografijama sa srebrnim okvirima na komodi - Welty i Cosmo, Welty
i Pippa, Pippa i njezina majka (ista kosa, iste oči) u društvu mlađeg i mršavijeg Hobieja.
Blago zujanje u sobi. Pokajnički sam se okrenuo - je li to netko ušao? Ne: samo se Pukčik, bijel
kao pahuljica nakon kupanja, gnijezdio među jastucima njezina nepospremljena kreveta i hrkao
slinavo, blaženo, gotovo predući. Iako je bilo pomalo jadno tješiti se njezinim ostavljenim stvarima
kao psić koji se meškolji u starom kaputu, uvukao sam se u njezin krevet i ugnijezdio se pokraj
njega, blesavo se smješkajući mirisu i svilenosti njezine deke uz moj obraz.

vi.
______________

“V IDI , VIDI ”, REKAO JE GOSPODIN B RACEGIRDLE DOK SE RUKOVAO S H OBIEJEM , A ONDA SA

mnom. “Theodore - moram reći - sve više nalikuješ na majku. Da te barem sada može vidjeti.”
Pokušao sam mu uzvratiti pogled i ne pokazati nelagodu. No istina je bila da sam, unatoč tome
što sam naslijedio majčinu ravnu kosu i dio njezinih svijetlotamnih nijansi, puno više nalikovao na
oca, i to tako vidno da bi to svaki brbljavi prolaznik, svaka konobarica u svakom kafiću svakako
spomenula - nije me osobito usrećilo to što sličim roditelju kojega nisam podnosio, no pogled na
mlađu verziju njegova nadurenog, prepijanog lica u zrcalu još me više uznemiravao otkako je
poginuo.
Hobie i gospodin Bracegirdle potiho su čavrljali - gospodin Bracegirdle ispričao je Hobieju kako
je upoznao majku, izmamivši u Hobieja davno zaboravljen spomen: “Da! Sjećam se - skoro pola
metra u manje od sata! Bože dragi, upravo sam bio izašao s aukcije i ništa nije vozilo, bio sam na
gornjem gradu kod starog Parke-Berneta—”
“Na Madisonu preko puta Carlylea?”
“Da - naklipsao sam se do kuće.”
“Trgujete antikvitetima? U Viliageu, kako Theo kaže?”
Ljubazno sam sjedio i slušao njihov razgovor: o zajedničkim prijateljima, vlasnicima galerija i
kolekcionarima, Rakerovima i Rehnbergovima, Fawcettovima i Vogeiovima i Mildebergerovima i
Depewovima, prešavši na davno izgubljene newyorške dragulje, zatvaranje Lutecea, La Caravellea,
Cafe des Artistes, tko zna što bi rekla tvoja majka, Theodore, ona je obožavala Cafe des Artistes. (Otkud to
zna? pitao sam se.) Iako ni na trenutak nisam povjerovao ni riječi onoga što bi otac u trenucima
zlobe natuknuo o majci, uistinu se činilo da je gospodin Bracegirdle majku znatno bolje poznavao
nego što bih rekao. Čak su i nepravničke knjige na njegovim policama upućivale na podudarnost,

212
na odjek zajedničkog interesa. Knjige o umjetnosti: Agnes Martin, Edwin Dickinson. I poezija, prva
izdanja: Ted Berrigan. Frank O'Hara, Meditacije u nuždi. Sjećam se dana kad je užarena lica i
uzbuđena kući stigla s istim izdanjem Franka O’Hare - a pretpostavio sam da ga je pronašla u
Strandu jer za takvo što nismo imali novca. No kad sam promislio o tome, shvatio sam da mi nije
bila rekla odakle joj.
“No, Theodore”, rekao je gospodin Bracegirdle, dozvavši me sebi. Iako je bio stariji čovjek, imao
je smiren, preplanuo izraz osobe koja dosta slobodnog vremena provodi na teniskom terenu; zbog
tamnih vrećica pod očima malko je podsjećao na srdačnu pandu. “Dovoljno si star da bi sudac
povrh svega uvažio tvoje želje”, govorio je. “Osobito što bi skrbništvo bilo nesporno - naravno”,
obratio se Hobieju, “mogli bismo zatražiti privremeno skrbništvo za naredno razdoblje, no
smatram da to neće biti nužno. Ovakav je dogovor očito u najboljem interesu maloljetnika, ako se,
dakako, vi s time slažete?”
“I više se nego slažem”, rekao je Hobie. “Ako je on sretan, i ja sam.”
“U potpunosti ste spremni privremeno i neformalno preuzeti ulogu Theodoreova odraslog
skrbnika?”
“Neformalno, svečano, kako god treba.”
“Trebamo se pobrinuti i za tvoje školovanje. Koliko se sjećam, razgovarali smo o internatu. No
sad nam je o tome previše razmišljati, zar ne?” rekao je, zamijetivši potresenost na mojem licu. “Da
te otpremimo nekamo nakon što si tek pristigao, i to pred praznike? Nema potrebe u ovom
trenutku donositi odluke, rekao bih”, rekao je i pogledao Hobieja. “Rekao bih da je sasvim u redu
ako se do kraja ovog polugodišta odmoriš, a kasnije ćemo već nešto riješiti. I znaš da mi se možeš
javiti u svako doba dana i noći.” Zapisivanje broj telefona na posjetnicu. “Ovo je moj kućni broj, a
ovo mobitel - uh, uh, gadan kašalj!” rekao je podignuvši pogled - “gadan, gadan, javit ćeš se
liječniku, je li? A ovo je moj broj u Bridgehamptonu. Nadam se da ćeš mi se slobodno javiti ako ti
išta zatreba.”
Trudio sam se iz petnih žila da progutam novi nalet kašlja. “Hvala vam—”
“I siguran si da ovo želiš?” Pomno me pratio pogledom kao da svjedočim na sudu. “Sljedećih
nekoliko tjedana boraviti kod gospodina Hobarta?”
Nije mi se svidjelo kako sljedećih nekoliko tjedana zvuči. “Siguran sam”, procijedio sam u šaku,
“ali—”
“Jer - internat.” Sklopio je dlanove u krilu, naslonio se i promatrao me. “Dugoročno za tebe
zasigurno najbolje rješenje, ali iskreno rečeno, s obzirom na sadašnju situaciju, mislim da bih mogao
nazvati svojeg prijatelja Sama Ungerera s Buckfielda pa da te odmah pošaljemo onamo. Nešto bi se
dalo srediti. Škola je sjajna. A mislim da bismo mogli dogovoriti da odsjedneš kod ravnatelja ili
nekoga od nastavnika, a ne u domu, pa bi bio u obiteljskom okruženju, ako misliš da bi ti se takvo
što svidjelo.“
Obojica su me promatrala, i to ohrabrujuće, kako mi se učinilo. Zurio sam u tenisice, ne želeći
ispasti nezahvalan, ali moleći se da se taj prijedlog što prije izgubi.
“Dobro.” Gospodin Bracegirdle i Hobie su se pogledali - jesam li greškom osjetio tračak
dotučenosti i/ili razočaranja u Hobiejevu držanju? “Dokle god je to ono što ti želiš, a gospodin
Hobart se slaže, zasad u ovakvom dogovoru ne vidim ništa sporno. No svakako te molim da
razmisliš gdje bi htio biti, Theodore, pa da navrijeme smislimo nešto za sljedeće polugodište, a
možda čak i ljetnu školu, ako budeš htio.”

vii.
_______________

P RIVREMENO SKRBNIŠTVO . S LJEDEĆIH NEKOLIKO TJEDANA OZBILJNO SAM PRIONUO

nerazmišljanju o značenju riječi privremeno. Prijavio sam se za gradski program ranog upisa na

213
koledž - pretpostavio sam da me tako neće strpati negdje bogu iza nogu ako iz nekog razloga s
Hobiejem ne uspije. Po cijele sam dane u sobi pod slabom svjetiljkom, dok je Pukčik kihao na sagu
pokraj mojih nogu, grbio nad knjižicama s testovima za pripremu, pamteći datume, aksiome,
teoreme, latinske riječi i takvo mnoštvo španjolskih nepravilnih glagola da sam čak i u snovima
pregledavao nizove dugih tablica i očajnički spajao redove.
Kao da sam se htio kazniti - možda se čak i iskupiti majci - pucajući tako visoko. Odviknuo sam
se od pisanja zadaće; u Vegasu baš i nisam pratio nastavu, pa mi je sama količina gradiva koju je
trebalo upamtiti predstavljala mučenje - okretanje lampe u lice, nepoznavanje točnog odgovora,
katastrofa ako ne uspijem. Trljajući oči, nastojeći razbuditi se hladnim tuševima i ledenom kavom,
bodrio sam se podsjećajući se da radim nešto dobro, iako me beskonačno štrebanje više podsjećalo
na samouništenje nego bilo kakvo udisanje ljepila, a u nekom je maglovitom trenutku sam taj rad
postao droga koja me toliko iscrpljivala da više nisam poimao okolinu.
No bio sam zahvalan na radu jer sam bio previše umno zasićen da bih uopće razmišljao. Sram
koji me morio još me više izjedao jer nije imao jasan uzrok: nisam znao zašto se osjećam tako
okaljano i bezvrijedno i naopako - samo sam znao da je tako, a kad god bih podignuo pogled s
knjiga, sa svih bi me strana preplavio mulj.
To je djelomice bilo povezano sa slikom. Znao sam da iz toga ne može proizaći ništa dobro, ali
znao sam da je već predugo skrivam da bih išta rekao. Bilo bi sumanuto povjeriti se gospodinu
Bracegirdleu. Bio sam u previše neizvjesnoj situaciji; već je navijao za to da me otpremi u internat. A
kad sam razmišljao da se povjerim Hobieju, što sam često radio, zapao bih u različite teorijske
scenarije od kojih su svi bili podjednako vjerojatni.
Sliku bih dao Hobieju, on bi rekao “ma ništa strašno” i nekako (ovo me mučilo, taj logistički dio)
bi je zbrinuo ili bi nazvao nekog poznatog ili bi mu na pamet pala sjajna ideja što da učinimo i ne bi
mario ili bi se naljutio i nekako bi sve bilo u redu?
Ili: Sliku bih dao Hobieju, a on bi pozvao policiju.
Ili: Sliku bih dao Hobieju, on bi je uzeo sebi, a onda bi rekao: “Jesi li ti lud? Kakva slika? Ne
znam o čemu govoriš.”
Ili: Sliku bih dao Hobieju i on bi kimnuo, suosjećajno bi me pogledao i rekao mi da sam
ispravno postupio, a onda bi, čim bih izašao iz sobe, nazvao svojeg odvjetnika, a mene bi poslali u
internat ili u maloljetnički dom (a tako bi, bez obzira na sliku, završila većina mojih scenarija).
No najveću sam tjeskobu osjećao zbog oca. Znao sam da nisam kriv za njegovu smrt, no na
temeljnoj sam, nerazumnoj, posve nepokolebljivoj razini znao i da jesam. S obzirom na to da sam ga
napustio u krajnjem očaju, činjenica da je lagao bila je sasvim sporedna. Možda je znao da je otkup
njegova duga u mojoj moći - a ta me činjenica proganjala otkako ju je gospodin Bracegirdle tako
ležerno spomenuo. U sjeni iza stolne svjetiljke Hobiejevi su me grifoni od terakote promatrali
škiljavim, staklenim očima. Je li mislio da sam ga namjerno zakinuo? Da sam htio da umre? Noću
sam sanjao kako pretučen bježi po parkiralištima kazina, a više sam se puta probudio uz trzaj i
zatekao ga kako sjedi u stolcu kraj mojeg kreveta i potiho me promatra, a mrak bi narušio samo
užareni ugljen njegove cigarete. Ali rekli su mi da si poginuo, izgovorio bih naglas, a onda shvatio da
ga nema.
Kuća je bez Pippe bila smrtno tiha. Zatvorene društvene prostorije vonjale su po klonulosti i
vlazi, kao mrtvo lišće. Besciljno sam lutao i zagledavao se u njezine stvari, pitao se gdje je i što radi,
silom se trudeći ostati povezan s njom pomoću krhkih niti kao što su crvena vlas u odvodu kade ili
smotana čarapa pod kaučom. No koliko mi god nedostajalo napeto zujanje njezine prisutnosti, kuća
me primirila svojim osjećajem sigurnosti i ograđenosti: stari portreti i preslabo osvijetljeni hodnici,
satovi koji glasno otkucavaju. Kao da sam stupio u službu brodskog malog na Marie Céleste. Dok
sam se kretao kroz trome tišine, oaze sjena i duboka sunca, stari su mi podovi škripali pod nogama
kao paluba broda, a žamor prometa na Šestoj aveniji tek mi je jedva čujno dopirao do uha. Dok sam
gore ošamućeno mozgao nad diferencijalnim jednadžbama, Newtonovim zakonom hlađenja,
nezavisnim varijablama, iskoristili smo činjenicu da je tau konstanta i eliminirali njezinu derivaciju,

214
Hobiejeva je prisutnost ispod stubišta bila kao sidro, dragi teret: utješilo bi me kad bih začuo kako
odozdo dopire odjekivanje njegova kladiva, kad bih se prisjetio da dolje potiho prčka s alatom i
alkoholnim ljepilom i višebojnim drvom.
Kod Barbourovih mi je nedostatak džeparca stvarao stalne muke; od gospođe Barbour
neprestance sam morao tražiti za ručak, za laboratorijsku opremu u školi i ostale sitne troškove, što
mi je stvaralo suludo veliku bojazan i tjeskobu u odnosu na svote koje mi je ne mareći dijelila. No
zahvaljujući naknadi za životne troškove koju sam primao od gospodina Bracegirdlea, osjećao sam
se mirnije što sam u Hobiejevo kućanstvo banuo nenajavljen. Uspio sam platiti Pukčikove troškove
veterinara, pravo malo bogatstvo jer je imao loše zube i blagi oblik bolesti srčanog crva - Xandra ga,
koliko znam, za cijelog mojeg života u Vegasu nije nijednom odvela na cijepljenje niti mu davala
lijekove. Mogao sam sebi platiti zubara, i to znatnu svotu (šest plombi, deset paklenih sati u
zubarskom stolcu), i kupiti si laptop i iPhone, a i cipele i zimsku odjeću koja mi je bila nužna. A -
iako Hobie nije htio primiti novac za namirnice - svejedno sam mu kupovao namirnice, i to
namirnice koje sam sam platio: mlijeko, šećer i prašak za pranje rublja u Grand Unionu, no najčešće
svježe proizvode s tržnice na Trgu Union, divlje gljive i domaće jabuke, kruh s grožđicama, sitne
slastice koje bi ga razveselile, za razliku od golemih pakiranja Tidea, koje bi samo tužno pogledao i
bez riječi spremio u smočnicu.
Sve je bilo sasvim drukčije od prenapučena, složena i preslužbena ozračja u kući Barbourovih,
gdje se sve uvježbavalo i odvijalo po rasporedu kao broadwayska produkcija, zrakoprazno
savršenstvo iz kojega se Andy neprestance povlačio, bježeći u svoju sobu kao preplašena lignja.
Hobie je, pak, u svojoj blagoj atmosferi živio i disao kao veliki morski sisavac, okružen
tamnosmeđim tragovima čaja i duhana, u kojoj je svaki sat u kući govorio drukčijim jezikom, a
vrijeme nije odgovaralo uobičajenoj mjeri, nego se motalo uokolo samostalnim uspavanim
otkucajima, prateći tempo drevnoga okvira, u potpunom neskladu s tvorničkom, prilijepljenom
verzijom svijeta. Iako je rado odlazio u kino, televizor nije imao; čitao je stare romane s oslikanim
koricama, nije imao mobitel, a računalo mu je, pretpotopni IBM, bio velik poput kovčega i
beskoristan. U nedužnoj se tišini zakapao u posao, svijajući furnir pod parom ili djelajući noge
stola, a njegova se sretna zanesenost nadimala iz radionice i širila se kućom toplinom zimske peći
na drva. Bio je odsutan i drag, nemaran i smušen i autoironičan i blag; često ne bi čuo kad bi mu se
prvi put obratio, a katkada ni drugi; gubio je naočale, zametao lisnicu, ključeve, račune iz kemijske
čistionice, i često me zvao da dođem dolje i na sve četiri s njime tra gam zа presitnim vijkom ili
alatom koji mu je pao na pod. Katkad je po dogovoru otvarao trgovinu, po sat ili dva, ali - koliko
sam ja znao - to je bila tek izlika da izvadi bocu šerija i da se podruži s prijateljima i poznanicima;
ako bi i pokazao kakav komad pokućstva, otvarao ladice uza zvuke oduševljenja, to je većinom bilo
u duhu Andyja i mene kad smo, nekoć davno, izvlačili igračke i dičili se njima.
Ako je ikad i prodao kakav komad, ja to nisam znao. Njegova je grofovija (kako ju je zvao) bila
radionica, ili čak “bolnica”, gdje su sakati stolci i stolovi strpljivo iščekivali njegovu skrb. Poput
vrtlara koji se bavi pojedinim stakleničkim primjercima i briše uši sa svakog lista, tako se i on
uživljavao u gradu i tkivo svakog komada, u skrivene ladice, ožiljke i divote. Iako je imao pokoji
moderan komad alata za obradu drva - električnu blanjalicu, bežičnu bušilicu i kružnu pilu - rijetko
se njima koristio. (“Ako mi trebaju čepići za uši, onda mi i ne treba.”) Onamo bi odlazio rano, a
katkad, ako bi radio na projektu, ostajao dokasna, no inače bi sa sumrakom došao gore i - prije nego
što bi se oprao za večeru - ulio si uvijek jednaka dva centimetra viskija, čistog, u uskoj čašici:
umoran, srdačan, ugljenom uinaljanih ruku, s daškom grubosti i vojništva u svojoj iscrpljenosti. Jel
te odveo na večeru, upitala me Pippa u poruci.
Je 3 ili 4x
Voli samo prazne restorane gdje nitko neide
Da ondje gdje me prosli tjedan vodio je kao u tutankamonovoj grobnici
Da ide samo na mjesta gdje mu je zao vlasnika! Jer se boji da ce ostat bez posla pa ce se osjecat
kriv
Draze mi je kad on kuha
Zamoli ga da ti napravi medenjake da bar ja sad to mogu jesti

215
 Večeri sam se u danu ponajviše veselio. U Vegasu se - osobito kad se Boris priklonio Kotku -
nikako nisam mogao naviknuti na tugu što se sam moram noću snalaziti za hranu, pa bih sjedio na
krevetu s vrećicom čipsa ili sasušenom porcijom riže koja bi preostala od tatine dostave. Sretnom se
suprot ošću Hobiejev cijeli dan vrtio oko večere. Što ćemo jesti? Tko nam dolazi? Što ću kuhati?
Voliš li pot-au-feu? Ne? Nisi nikad probao? Riža s limunom ili šafranom? Kompot od smokava ili
marelica? Želiš li sa mnom prošetati do Jeffersonove tržnice? Katkad bismo nedjeljom imali goste, a
među njima bi se, osim profesora s Columbije i New Schoola, opernih diva i dama iz društava za
očuvanje kulturnih dobara te krasnih starčića duž cijele ulice, našlo i mnogo trgovaca i kolekcionara
svih vrsta, od šašavih bakica iz Georgije u rukavicama bez prstiju koje su na buvljacima prodavale
nakit do bogataša koji bi se sasvim dobro uklopili kod Barbourovih (Welty je, doznao sam,
mnogima pomogao izgradili zbirke savjetujući ih koje da komade kupe). Kroz većinu sam se
razgovora gubio kao kroz maglu (St. Simon? Minhenski operni festival? Kumaraswamy? Vila u
Pauu?). No čak i kad bi salon bio službeno urešen, a društvo “pametno”, njegovi su objedi bili takvi
da su se ljudi spremno sami služili ili jeli iz tanjura u krilu, za razliku od ukočenih zabava
Barbourovih s dostavljenom hranom u kojima bi čaše zveckale u tišini.
Zapravo, na tim sam večerama, koliko god Hobiejevi gosti bili ugodni i zanimljivi, neprestano
bio u strahu da će se pojaviti netko tko me poznaje još od Barbourovih. Osjećao sam krivnju što se
nisam javio Andyju; a opet, nakon onoga što se dogodilo na ulici s njegovim tatom, bilo me još više
sram da dozna kako me život ponovno nanio u grad a da opet nemam ništa svoje.
I - iako je to bila sitnica - i dalje me mučilo kako sam se uopće pojavio kod Hobieja. Iako tu priču
preda mnom nikad nije ispričao - o tome kako sam mu banuo na vrata - većinom zato što je vidio
kakvu mi nelagodu pobuđuje, drugima je i dalje prepričavao, a i nisam ga krivio; priča je bila
predobra da se ne ispriča. “Ima smisla ako ste poznavali Weltyja”, rekla je Hobiejeva velika
prijateljica, gospođa DeFrees, trgovkinja akvarelima iz 19. stoljeća koja je unatoč uštirkanoj odjeći i
jakim parfemima bila velika maza, a poput mnogih starijih žena, rado bi te primila za ruku i
milovala po dlanu dok bi govorila. “Zato što je, dušo, Welty bio agoramanijak. Volio je ljude, znaš.
volio je tržište. Sve od amo do tamo. Dogovore, robu, razgovore, razmjenu. Bila je to ona mrvca
Kaira koju je nosio iz djetinjstva, uvijek sam govorila da bi on bio savršeno zadovoljan kad bi u
šlapama na bazaru tržio sagove. Imao je antikvarski dar, znaš - znao je što kome pripada. Netko bi
ušao u trgovinu a da ništa ne misli kupiti, recimo da se skloni od kiše, a on bi im ponudio čaj i na
kraju bi blagovaonički stol slali u Des Moines. Ili bi student ušao da se nadivi, a on bi izvukao neko
sitno jeftino izdanje. Svi su bili sretni, da samo znaš! Znao je da ne može svatko doći i kupiti velik i
važan komad - sve se svodilo na sparivanje, na pronalazak pravoga doma.”
“Da, a i ljudi su imali povjerenja u njega”, rekao je Hobie, prišavši s čašicom šerija za gospođu
DeFrees i čašom viskija za sebe. “Uvijek je govorio da je upravo zbog hendikepa dobar prodavač, a
mislim da ima nešto u tome. Sućutni kljakavac. Bez vode i bez mlina da je na nj tjera. Uvijek s
vanjske strane, gledajući unutra.”
“Ma nikad Welty nije bio s vanjske strane ničega”, rekla je gospođa DeFrees, prihvativši čašicu
šerija i potapšavši Hobieja po rukavu od dragosti, a njezina je ručica tanka kao papir sjajila pod
dijamantima okrugla reza. “Uvijek je bio u žiži, dušica, smijao se od srca, nikad se ni jednom riječju
nije požalio. Nego, dušo”, rekla je okrenuvši se prema meni, “tu ti nema sumnje. Welty je točno znao
što radi kad ti je dao onaj prsten. Jer te, predavši ga tebi, doveo ravno Hobieju, shvaćaš?”
“Da”, rekao sam - a onda sam morao ustati i otići u kuhinju koliko me taj detalj potresao. Jer mi,
dakako, nije dao samo prsten.

viii.
_______________

N OĆU SAM U W ELTYJEVOJ STAROJ SOBI , KOJA JE SAD BILA MOJA SOBA , A NJEGOVE SU SE

216
naočale za čitanje i nalivpera i dalje skrivali u ladicama, ležao budan i osluškivao ulične zvukove i
vrevu. U Vegasu mi je palo na pamet da tata i Xandra ne bi znali što su našli da su ugledali sliku,
barem ne odmah. Ali Hobie bi znao. Neprestano sam vrtio scenarije u kojima dolazim kući, a Hobie
me čeka sa slikom u rukama - “što je ovo?” - jer nije bilo te trice, te izlike, tog opreznog iskaza kojim
bih dočekao takvu katastrofu; kad sam kleknuo na pod i posegnuo ispod kreveta da dodirnem
jastučnicu (kao što sam običavao u slijepim i mahnitim epizodama da se uvjerim da je i dalje tu), bio
je to kratki zamah s trzajem, kao da sam primio prevrelu posudu iz mikrovalne.
Požar u kući. Posjet deratizatora. Golema crvena slova INTERPOL na Bazi podataka izgubljenih
umjetnina. Da je itko htio povezati konce, Weltyjev je prsten bio krunski dokaz da sam bio u galeriji
kraj slike. Vrata moje sobe bila su tako stara i izbijena iz šarki da se nisu čak ni zatvarala kako
spada: morao sam ih pričepiti željeznim utegom. Što ako mu, u kakvu nenadanom naletu, padne na
pamet da dođe gore i počne čistiti? To bi, priznajem, bilo nimalo nalik smušenomu i ne odveć
urednom Hobieju
Ne nije ga briga ako si neuredan meni nikad ne ide u sobu osim da promjeni plahte i pobrise
prasinu , napisala mi je Pippa, natjeravši me da istog trena svučem krevet i četrdeset pet minuta
mahnito brišem svaku površinu u sobi - grifone, kristalnu kuglu, naslon kreveta - i to čistom
majicom. Brisanje pinšine ubrzo mi se pretvorilo u opsesivnu naviku - do te mjere da sam si kupio
svoje krpe za prašinu, iako ih je Hobiejeva kuća bila puna; nisam htio da me vidi da brišem, samo
sam se nadao da se prašine nikad neće sjetiti ako mi ikad zaviri u sobu.
Iz tog sam razloga - zato što mi nije bilo ugodno napuštati kuću osim u njegovu društvu -
većinu dana provodio u svojoj sobi, za svojim stolom, jedva uzimajući stanku za jelo. A kad bi
izlazio, pratio sam ga u galerije, na rasprodaje imanja, u izložbene prostore, na aukcije, gdje sam
stajao uz njega, skroz iza (“ne, ne”, rekao je kad sam pokazao prazne stolce u prednjim redovima,
“bolje nam je da smo ovdje gdje se vide palice”) - isprva uzbudljivo, baš kao u filmu, iako bi nakon
nekoliko sati postalo naporno koliko i Diferencijalni račun: ideje i poveznice.
Međutim, iako sam se (s djelomičnim uspjehom) trudio držati ravnodušno, slijedeći ga
letargično po Manhattanu kao da me nije briga, zapravo sam se uz njega podjednako malodušno
prilijepio kao sto je Pukčik u Vegasu - očajnički usamljen - stalno u stopu pratio Borisa i mene.
Pravio sam mu društvo na uštogljenim ručkovima. Išao sam s njime na procjene. Pratio sam ga
krojaču. Pohađao sam s njime slabo posjećena predavanja o nepoznatim proizvođačima komoda iz
Philadelphije iz 1770-ih. Odlazio sam s njime na operu iako su predstave bile toliko dosadne i
razvučene da me zapravo bilo strah da se ne onesvijestim i ne skljokam u prolaz. Pratio sam ga na
večere kod Amstissovih (na Aveniji Park, neugodno blizu Barbourovih), Vogelovih, Krasnowljevih
i Mildebergerovih, gdje su razgovori bili ili a) toliko sumanuto dosadni ili b) toliko izvan mojeg
dometa da bih najviše procijedio tek hm. (“Jadno dijete, sigurno smo ti beznadno nezanimljivi”,
rekla je gospoda Mildeberger veselo, kao da i ne shvaća istinitost toga što govori.) Drugi su mu
prijatelji, poput gospodina Abernathyja - tatin vršnjak kojeg je u prošlosti obilježio neki nejasan
skandal ili sramota - bili toliko živahni i elokventni i nimalo nisu marili za mene (“A odakle tebi ovo
dijete, James?”), pa sam zabezeknuto sjedio među kineskim antikvitetima i grčkim vazama želeći
dobaciti štogod pametno, no istodobno u strahu od privlačenja bilo kakve pozornosti, sputana
jezika i u potpunoj magli. Najmanje smo jednom ili dvaput tjedno posjećivali gospođu DeFrees u
njezinoj kući pretrpanoj antikvitetima (otmjenoj verziji Hobiejeve kuće) na Istočnoj Šezdeset trećoj,
gdje bih sjedio na rubu tanašna stolca i trudio se ignorirati njezine zastrašujuće bengalske mačke
koje su mi zabijale kandže u koljena. (Baš je živahna društvena životinjica, nije li?, čuo sam je kako
dobacuje i to ne baš sotto voće dok su na drugom kraju sobe petljali oko akvarela Edwarda Leara.)
Katkad nas je pratila na izložbe u Christie’s i Sotheby’s, a Hobie bi se pomno zagledao u svaki
komad, otvarao i zatvarao ladice, pokazivao mi različite tragove umijeća, zapisivao bilješke u
katalog - a onda bi se, nakon stanke ili dvije u galeriji koja nam je bila usput, ona vratila u Šezdeset
treću, a mi bismo produžili do Sant Ambroeusa, gdje bi Hobie u svojem otmjenom odijelu stajao za
šankom i pio espreso, a ja bih jeo kroasan od čokolade i promatrao djecu koja su pristizala sa
školskim torbama, nadajući se da neću sresti koga iz stare škole.

217
 “Želi li tata još jedan espreso?” upitao mе šanker kad se Hobie ispričao i otišao u toalet.
“Ne, hvala, samo račun.” Oduševljavalo me - kako bijedno - kad bi ljudi pomislili da mi je
Hobie roditelj, iako je bio dovoljno star da mi bude djed, odisao je živošću nalik starijim europskim
očevima s East Sidea - uglađenim, dostojanstvenim, hladnokrvnim očevima u drugim brakovima,
koji bi u pedesetima i šezdesetima dobivali djecu. Odjevenoga za galeriju, dok je pijuckao espreso i
mirno promatrao ulicu, lako bi ga bilo zamijeniti za kakvog švicarskog industrijalca ili ugostitelja s
kojom Michelinovom zvjezdicom: imućan, oženjen u poznoj dobi, perspektivan. Zašto, pomislio
sam tužno kad se vraćao s kaputom preko ruke, zašto se majka nije udala za nekoga poput njega? Ili
gospodina Bracegirdlea? Nekoga s kim bi u stvari bila imala što zajedničko? Starijeg ali naočitog,
nekoga tko uživa u galerijama i kvartetima i švrlja po antikvarijatima, nekoga pažljivog, uglađenog
i dragog? Nekoga tko bi je cijenio, kupovao joj lijepu odjeću, vodio je u Pariz za rođendan i pružio
joj život kakav je zaslužila? Ne bi joj bilo teško pronaći takvoga da je htjela. Muškarci su je
obožavali: od vratara do mojih učitelja, od očeva mojih prijatelja pa do njezina šefa Sergija (koji ju je,
iz meni nepoznatog razloga, zvao Lutkom), pa čak i gospodina Barboura, koji bi uvijek brzo skočio
da je pozdravi kad bi došla po mene nakon što bih kod njih prespavao, brzo bi ispalio smiješak i
dodirnuo je po laktu dok bi je pratio do kauča, glasa tihog i ugodnog, biste li sjeli, jeste li za piće, čaj,
bilo što? Mislim da nisam umislio - rekao bih da nisam - da me gospodin Bracegirdle pomno
promatra: gotovo kao da gleda u nju ili traga za nekim tračkom njezina duha u meni. No moj je otac
čak i u smrti bio neizbrisiv, koliko se god ja trudio mislima ga otjerati iz igre - jer uvijek je bio tu, u
mojim rukama, u glasu i u hodu, u mojem hitrom pogledu u stranu dok sam s Hobiejem napuštao
restoran - sama je postava moje glave prizivala njegovu staru, šepireću naviku da se ogleda o bilo
kakvu zrcalnu površinu.

ix.
______________

U SIJEČNJU SAM POLAGAO ISPITE: I LAGANI I TEŠKI . L AGANI SE ODRŽAO U

srednjoškolskoj učionici u Bronxu: trudne majke, miješani taksisti i raskokodakano jato
domaćih djevojaka s Grand Concoursea s kratkim krznenim jaknicama i blještavim
noktima. No ispit i nije bio tako lagan kao što sam očekivao, s mnogo više pitanja o
tajnovitom djelovanju uprave Savezne Države New York (koliko mjeseci u godini zasjeda
zakonodavno tijelo u Albanyju? Otkud da ja to znam?), i kući sam se podzemnom vratio
zabrinut i potišten. A teški ispit (zaključana učionica, uštogljeni roditelji koji opsjedaju
hodnike, napeto ozračje turnira u šahu) kao da je bio osmišljen za kakvog osamljenika s
tikovima s MIT-ja, a mnogi su ponuđeni odgovori bili toliko slični da na kraju doslovno
nisam imao pojma kako sam napisao.
Pa što, rekao sam sebi, hodajući Kanalskom da uhvatim vlak, zarivši šake duboko u džepove i
osjećajući zadah nervoznog učioničkog znoja s pazuha. Možda i ne upadnem u program ranog
upisa na koledž - pa što ako i ne upadnem? Morao bih ostvariti dobar rezultat, jako dobar rezultat,
u najboljih trideset pet posto, da bih uopće imao ikakve šanse.
Hubris: riječ koja je redovito iskakala s pripremnih testova, iako se na pravome testu nije
ukazala. Natjecao sam se s pet tisuća prijavljenih za tristotinjak mjesta - ako ne uspijem, nisam bio
siguran što će se dogoditi; pomislio sam da ne bih podnio odlazak u Massachusetts i boravak kod
tih Ungererovih, koje je gospodin Bracegirdle stalno spominjao, tog dragog ravnatelja i njegove
“ekipe”, kako ih je gospodin Bracegirdle zvao, majke i tri dječaka, koje sam zamišljao kao trupce
poredane od uha do uha s blještavo bijelim zubima, a zapravo su isti oni štemeri iz privatne škole
koji su u grozne stare dane s radosnom preciznošću prebijali Andyja i mene i tjerali nas da jedemo
kuglice prašine s poda. No ako padnem na ispitu (ili točnije, ako ne ostvarim dovoljan broj bodova
za program ranog upisa na koledž), kako ću srediti da ostanem u New Yorku? Sigurno sam trebao

218
odabrati lakše ostvariv cilj, neku pristojnu srednju školu u gradu u koju bih barem imao šanse
upisati se. No gospodin Bracegirdle tako se zagrijao za internat, za svjež zrak i jesenje boje i
zvjezdano nebo i silne radosti života na selu (“Stuyvesant. Zašto bi ostao ovdje i pohađao
Stuyvesant kad imaš priliku otići iz New Yorka? Protegnuti noge, lakše disati? Biti u obiteljskom
okruženju?”) da sam se sasvim klonio srednjih škola, čak i onih najboljih.
“Znam što bi majka za tebe željela, Theodore”, stalno je ponavljao. “Htjela bi da započneš
iznova. Što dalje od grada.” Bio je u pravu. No kako da mu, u ovom lancu poremećenosti i bezumlja
koji je nastupio nakon njezine smrti, objasnim da te stare želje više ne vrijede?
I dalje se gubeći u mislima kad sam zašao za ugao prema stanici i tražeći pokaz u džepu, prošao
sam kraj kioska u kojemu sam opazio naslov:

MUZEJSKA REMEK-DJELA PRONAĐ ENA U BRONXU

UKRADENE UMJETNINE VRIJEDNE MILIJUNE

Zastao sam na pločniku, putnici su se slijevali oko mene. A onda sam se - ukočeno, osjećajući se
kao da me promatraju, uzlupanog srca - vratio i kupio ih (kad klinac moje dobi kupuje novine, to
sigurno nije tako sumnjivo kao što se čini—?) pa pretrčao preko ceste do klupe na Šestoj aveniji da
ih pročitam.
Policija je prema dojavi pronašla tri slike - Georgea van der Mijna, Wybranda Hendriksa i
Rembrandta, a sve tri nestale su iz muzeja nakon eksplozije - u jednoj kući u Bronxu. Umjetnine su
pronađene na tavanu, omotane u aluminijsku foliju i nagurane među rezervne filtre za
klimatizaciju. Lopov, njegov brat i bratova punica - vlasnica kuće - u pritvoru iščekuju jamčevinu;
ako ih osude po svim točkama optužnice, čekaju ih zbirne kazne od čak dvadeset godina.
Članak se rastegnuo na nekoliko stranica, upotpunjen vremenskom crtom i dijagramima. Lopov
se - tehničar hitne pomoći - zadržao u muzeju nakon poziva na evakuaciju, skinuo slike sa zida,
omotao ih u plahtu, skrio ih pod prijenosna nosila i neopaženo napustio muzej. “Odabrane bez
osjećaja za vrijednost”, istaknuo je istražitelj FBI-ja u razgovoru za list. “Zdrpi i briši. Čovjek nije
imao pojma o umjetnosti. Kad je slike donio kući, nije znao što bi s njima, pa se posavjetovao s
bratom, a njih su dvojica potom zajedno sakrila slike u puničinoj kući. Punica navodno nije znala za
to.” Nakon kratke pretrage na internetu, braća su očito shvatila da je Rembrandt previše poznat da
bi ga prodali, a upravo je njihov pokušaj da prodaju jedno od manje poznatih djela istražitelje
dovelo do blaga na tavanu.
No posljednji je odlomak iskakao kao da je bio otisnut crvenom bojom.

Kad je riječ o ostalim nestalim umjetninama, istražitelji sad imaju novu nadu,
zakonodavna tijela istražuju nekoliko lokalnih tragova. “Što više treseš, s drveta
više padne”, rekao je Richard Nunnally, službenik gradske policije pri FBI-jevoj
jedinici za zločine povezane s umjetninama. “Kod krađe umjetnina, komadi se
inače što prije nastoje iznijeti iz države, no ovo otkriće u Bronxu samo potvrđuje da
imamo posla s amaterima, neiskusnima, koji kradu nagonski i ne znaju prodati ni
sakriti te predmete.” Prema Nunnallyjevim riječima, ispituje se i ponovno istražuje
čitav niz ljudi koji su prisustvovali mjestu zločina: “Sada se očito smatra da postoji
mogućnost da su nam brojne nestale slike zapravo pred nosom.”

Pozlilo mi je. Ustao sam i bacio novine u najbližu kantu za smeće pa - umjesto da se ukrcam na
podzemnu - cijeli sat po ledenoj hladnoći lutao Kanalskom i Kineskom četvrt između jeftinom
elektronikom i krvavim sagovima u salonima za dim sum, zureći kroz zamagljene izloge u patke s
ražnja na stalcima od mahagonija i pomislivši: sranje, sranje. Rumeni ulični prodavači, zabundani
kao Mongoli, nadvikivali su se nad zadimljenim žeravnicima. Okružni tužitelj. FBI. Nove
informacije. Odlučno ćemo pristupili kaznenom progonu ovih slučajeva u najvećoj dopuštenoj mjeri. Posve

219
smo uvjereni da će se ubrzo pojaviti i preostala nestala djela. Na ovom slučaju s tijelima lokalne vlasti surađuju
Interpol, UNESCO i ostale savezne i međunarodne agencije.
Bilo je posvuda. U svakom listu: čak se i u mandarinskim novinama posred kineskih slova
ukazao Rembrandt, vireći iz posuda s neprepoznatljivim povrćem i zaleđenim jeguljama.
“Stvarno uznemirujuće”, rekao je kasnije Hobie na večeri s Amstissovima, čela naborana od
tjeskobe. “Ranjenih posvuda, ljudi nasmrt krvare, a momak krade slike sa zidova. I još ih iznosi van
na kišu.“
“Pa i nisam nešto iznenađen”, rekao je gospodin Amstiss, koji je zaredao već četvrti viski s
ledom. “Ne bi vjerovao kakav su nered za sobom ostavili oni siledžije iz Beth Israela nakon drugog
majčinog srčanog udara. Crni tragovi cipela posvuda. Još smo tjednima nailazili na plastične čepove
igala, pas je umalo jedan progutao. Još su nešto i razbili, je li, Martha, nešto u vitrini s porculanom,
što je ono bilo?”
“Čuj, mene nećeš čuti da se žalim na hitnu službu”, rekao je Hobie. “Jako su me se dojmili oni
koji su liječili Juliet. Drago mi je samo što su pronašli slike prije nego što su se jako oštetile, mogla je
to biti prava - Theo?” rekao mi je nenadano, prisilivši me da brzo podignem pogled s tanjura. “Je li
sve u redu?”
“Oprostite. Samo sam umoran.”
“Nije ni čudo”, ljubazno se ubacila gospođa Amstiss. Predavala je američku povijest na
Columbiji; od tog je para Hobie volio nju i ona mu je bila prijateljica, a gospodin Amstiss bio je
nesretna polovica tog paketa. “Imao si težak dan. Jesi li zabrinut zbog ispita?”
“Ne, baš i nisam”, ispalio sam bez razmišljanja pa zažalio.
“Ma siguran sam da ćeš upasti”, rekao je gospodin Amstiss. “Upast ćeš”, obratio se meni, tonom
kojim je dao do znanja da se takvo što očekuje od svakog kretena, a onda, okrenuvši se Hobieju:
“Većina tih programa ranog upisa na koledž i ne zaslužuje taj naziv, zar ne, Martha? Preuveličana
srednja škola. Muka se upisati, ali kasnije je luk i voda. Tako je to danas s djecom - sudjeluj, samo se
pojavi, a kasnije očekuj nagradu. Svi pobjeđuju. Znaš li što je jedan student Martin nekidan rekao?
Ma ispričaj im, Martha. Dođe mali nakon predavanja i želi porazgovarati. Ma i nije mali - student
diplomskog studija. I znaš što joj veli?”
“Harolde“, rekla je gospođa Amstiss.
“Kaže da je zabrinut zbog ispita, da bi htio njezin savjet. Jer teško pamti. Pa zar to nije vrhunac?
Student diplomskog studija američke povijesti? Teško pamti?“
“Bog zna da i ja teško pamtim”, rekao je Hobie dobrohotno i, ustajući da pokupi tanjure,
razgovor skrenuo u nekom drugom smjeru.
No te sam noći, nakon što su Amstissovi otišli a Hobie zaspao, sjedio u sobi i kroz prozor
promatrao ulicu, osluškujući udaljeno kasnonoćno drobljenje kamiona na Šestoj aveniji, svim se
silama trudeći umiriti svoju paniku.
A, opet, što sam mogao? Sate i sate proveo sam na laptopu, pregledavajući valjda stotine
članaka - Le Monde, Daily Telegraph, Times of India, La Repubblica - na jezicima koje nisam razumio,
gotovo je svaki svjetski list prenio tu priču. Novčane su kazne, uz one zatvorske, bile stravične:
dvjesto tisuća, pola milijuna dolara. Još gore: protiv vlasnice kuće optužnica je podignuta jer su
slike pronađene u njezinoj kući. A to je vrlo vjerojatno značilo da bi i Hobie zapao u nevolje - i to
puno gore nego ja. Žena je, inače kozmetičarka u mirovini, tvrdila da nije imala pojma da su slike
na njezinu tavanu. Ali Hobie? Trgovac antikvitetima? Nema veze što me k sebi uzeo a da nije
morao, iz čiste dobrote srca svog. Tko bi mu povjerovao da za nju nije znao?
Gore, dolje, na sve strane, misli su mi se kotrljale kao u gadnoj vožnji u zabavnom parku. Iako su
lopovi djelovali nagonski i nisu ranije osuđivani, njihovo nas neiskustvo neće spriječili da ih kazneno gonimo
po punom slovu zakona. Jedan je komentator iz Londona u istoj rečenici s pronađenim Rembrandtom
spomenuo i moju sliku:... pozornost je skrenula na vrednija djela koja se još uvijek smatraju nestalima, a
ponajviše na Češljugara Carela Fabritiusa iz 1654., djelo koje je u umjetničkim analima jedinstveno te stoga
neprocjenjivo...

220
 Resetirao sam računalo već treći ili četvrti put pa ga ugasio, a onda se malko ukočeno uvukao u
krevet i ugasio svjetlo. I dalje sam imao vrećicu tabletica koje sam ukrao Xandri - stotine tableta
različitih veličina i boja, analgetici sve do jedne, kako mi je rekao Boris, no iako bi tatu katkada
nokautirale, čuo sam ga i da se žali da zbog njih noću ne može zaspati pa sam - nakon što sam
gotovo sat ili dulje ležao paraliziran od nelagode i neodlučnosti, razboljen i nemiran, zureći u žbice
farova koje su šarale po stropu, ponovno sam upalio svjetlo i prekapao po noćnom ormariću dok
nisam pronašao vrećicu i odabrao dvije tablete različitih boja, jednu plavu i jednu žutu,
pretpostavivši da će me barem jedna od njih uspavati.
Neprocjenjiva. Okrenuo sam se prema zidu. Pronađeni je Rembrandt procijenjen na četrdeset
milijuna. Ali četrdeset milijuna je ipak cijena.
Vatrogasno vozilo glasno je zavrištalo na Šestoj aveniji, a onda se izgubilo u daljini. Dok sam
ležao budan i nastojao razmišljati o umirujućim stvarima kao što su snijeg i pustinjske zvijezde,
nadajući se da nisam upravo progutao pogrešan spoj i nehotice se ubio, svim sam se silama nastojao
uhvatiti za jedinu utješnu činjenicu koju sam uspio izdvojiti iščitavajući internet: ukradene je slike
gotovo nemoguće pronaći ako ih lopovi ne pokušaju prodati ili preseliti, i upravo se zato otkrije tek
dvadeset posto kradljivaca umjetnina.

Osmo poglavlje

Trgovina iza trgovine, nastavak

i.
_____________

DO TE SAM MJERE BIО PRESTRAVLJEN I TJESKOBAN ZBOG SLIKE DA JE DONEKLE ZASJENILA I PISMO
koje je pristiglo: primili su me u proljetni semestar programa ranog upisa na koledž. Ta me vijest
toliko zaprepastila da sam omotnicu pospremio u ladicu, gdje je cijela dva dana čamila kraj
Weltyjeva papira s monogramom, sve dok nisam prikupio hrabrosti da priđem vrhu stuba (dok je
žustro grebanje pile dopiralo iz trgovine) i kažem: “Hobie?”
Pila se zaustavila.
“Upao sam.”
Hobiejevo krupno, blijedo lice ukazalo se na dnu stubišta. “Kako, molim?” rekao je, i dalje u
radnom transu, odsutan, tarući ruke i ostavljajući bijele otiske prstiju na crnoj pregači - a onda mu
se izraz lica promijenio kad je opazio omotnicu. “Je li to ono što mislim?”
Predao sam mu je bez riječi. Pogledao je pismo, pa mene - a onda se nasmijao svojim irskim
smijehom, grubim i začuđenim samim sobom.
“Bravo ti!” rekao je, odvezavši pregaču i objesivši je nasuprot rukohvatu. “Jako mi je drago,
neću ti lagati. Bilo bi mi mrsko da te moram samoga otpremiti u internat. A kad si mi to mislio
spomenuti? Prvog dana škole?” Grozno mi je bilo koliko je bio sretan. Na našoj slavljeničkoj večeri -
ja, Hobie i gospođa DeFrees u jedva posjećenom talijanskom restorančiču u susjedstvu - promatrao
sam jedini par osim nas koji je za stolom pored pijuckao vino, i - umjesto da budem sretan, kao što
sam se nadao - osjećao se tek razdraženo i tupo.
“Živjeli!“ ciknuo je Hobie. “Najgore je prošlo. Sad možeš lakše disati.”
“Sigurno si jako sretan”, rekla je gospođa DeFrees, koja je cijele večeri zavlačila ruku pod moju,
221
štipala me i cijukala od oduševljenja. (“Izgledaš bien elegante”, rekao joj je Hobie kad ju je poljubio u
obraz; siva kosa nagurana navrh glave, baršunaste vrpce provučene kroz karike dijamantne
narukvice.)
“Pravi primjer predanosti!” rekao joj je Hobie. Još sam se više mrzio dok bih ga slušao kako me
prijateljima hvalio koliko se trudim i kako sam sjajan đak.
“Joj, baš krasno! Zar nisi presretan? I to tako brzo! Živni malo, dušo. Kad počinje?“ upitala je
Hobieja.

ii.
________________

U GODNO SAM SE IZNENADIO ŠTO NAKON TRAUMATIČNIH PRIJAMNIH ISPITA PROGRAM

ranog upisa na koledž nije bio ni izbliza strog kao što sam strahovao. U pokojem je pogledu to bila
najnezahtjevnija škola koju sam dotad pohađao: nije bilo naprednih predmeta ni tiranije oko
mature i upisa na prestižna sveučilišta, nije bilo ubitačne matematike ni obveznih stranih jezika -
zapravo, ništa nije bilo obvezno. Sve zbunjeniji, promatrao sam štreberski akademski raj u koji sam
slučajno zalutao i shvatio zašto se toliko nadarenih srednjoškolaca iz svih pet okruga ubija do
iznemoglosti da dospiju ovamo. Nije bilo testova, nije bilo ispita, nije bilo ocjena. Na nekim smo
satovima gradili solarne ploče i pohađali seminare dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, a na
drugima slušali Tupacove albume i gledali stare epizode Twin Peaksa. Studenti su slobodno mogli
sami osmišljavati satove robotike ili povijesti računalnih igara. Mogao sam birati zanimljive izborne
predmete s tek nekoliko esejskih pitanja za rad kod kuće sredinom semestra ili s projektom na
kraju. No iako sam znao koliko mi se posrećilo, teško mi je bilo osjećati sreću ili zahvalnost. Kao da
sam doživio kemijsku promjenu naravi, kao da mi se poremetila kiselinska ravnoteža u psihi i
nepopravljivo i nepovratno isisala život iz mene, kao da sam živo koraljno pero koje je okoštalo do
srži.
Mogao sam odraditi što sam morao. Već sam to doživio: ispraznio glavu, gurao naprijed. Četiri
sam se dana u tjednu dizao u osam, tuširao se u kadi s izvijenim nogarima u kupaonici kraj Pippine
sobe (plastični zastor s maslačcima, miris njezina šampona od jagode koji me izdizao u pari poruge
dok se njezina prisutnost smiješila sa svih strana). A onda bih - kakav nagli pad na zemlju! - izašao
iz zaparena oblaka i tiho se odjenuo u sobi pa se - nakon što bi Pukčika odvukao niz ulicu, gdje je
jurcao na sve strane i užasnuto vrištao - sagnuo do radionice, pozdravio Hobieja, zabacio ruksak
preko ramena i vlakom se spustio dvije stanice do centra.
Većina je djece slušala pet ili šest kolegija, ali ja sam se odlučio za osnovni program, njih četiri:
umjetnost u studiju, francuski, uvod u europsku kinematografiju, prijevode ruske književnosti.
Htio sam se upisati na konverzacijski ruski, ali prvi stupanj ruskoga započinjao je tek najesen. S
mehaničkom sam hladnoćom slušao nastavu, govorio kad bi mi se obratili, izvršavao zadatke,
pješice se vraćao kući. Katkada bih nakon predavanja jeo u jeftinim meksičkim i talijanskim
restoranima oko Sveučilišta u New Yorku, uređenima plastičnim biljkama i fliperima, gdje se na
širokim ekranima prikazivao sport, a predvečer se nudilo pivo za dolar (ali za mene ni kapi: bilo mi
je čudno ponovno se naviknuti na maloljetnički život, kao da sam se vratio vrtiću i bojicama). Na
kraju bih, nabrijan od šećera od silnog besplatnog Spritea, prošetao do Hobiejeve kuće kroz park na
Washingtonovu trgu, pognuvši glavu i pojačavši iPod dokraja. Zbog tjeskobe sam (priča o
pronađenome Rembrandtu nije se skidala s naslovnica) jako loše spavao, a kad god bi se na vratima
Hobiejeve kuće začulo zvono, poskočio bih kao da se oglasila uzbuna.
“Puno toga propuštaš, Theo”, rekla je Susanna, moja savjetnica (sa svima na ti: svi smo
frendovi), “upravo izvannastavne aktivnosti pružaju uporište našim studentima u urbanom
studentskom okružju. Osobito mladim studentima. Lako se izgubiti.“
“Pa—” Bila je u pravu: škola je bila usamljena sredina. Osamnaestogodišnjaci i

222
devetnaestogođišnjaci nisu se htjeli družiti s mlađom djecom, a iako je bilo mnogo studenata moje
dobi i mlađih (čak i jedan žgoljavi dvanaestogodišnjak za kojega se pričalo da ima kvocijent
inteligencije 260), životi su im bili toliko odijeljeni od svijeta, a brige tako blesave i strane da mi se
činilo kao da govore nekim izgubljenim srednjoškolskim jezikom koji sam davno zaboravio. Živjeli
su s roditeljima, brinuli se o krivuljama ocjena, poslovnom talijanskom i ljetnim pripravništvima u
UN-u, izbezumili bi se da pred njima zapališ; bili su iskreni, dobronamjerni, neoštećeni i neuki. S
obzirom na to koliko sam im bio sličan, mogao sam se probati družiti s i osmogodišnjacima iz
Državne osnovne škole 41.
“Vidim da slušaš francuski. Francuski klub sastaje se jedanput tjedno u francuskom restoranu
na Sveučilišnoj aveniji, a utorkom posjećuju Francusku alijansu i gledaju filmove na francuskome.
Čini mi se da bi ti se to moglo svidjeti.”
“Možda.” Pročelnik Odsjeka za francuski, postariji Alžirac, već mi je prišao (strašan šok -
opazivši njegovu ručerdu na svojem ramenu, poskočio sam kao da me hoće opljačkati) i bez ikakva
uvoda rekao mi da drži seminar kojem bih se mogao pridružiti, o korijenima modernog terorizma,
počevši od Fronte narodnog oslobođenja i Alžirskog rata za neovisnost - gadilo mi se što očito svi
predavači u programu znaju tko sam, obraćajući mi se s tobožnjim predznanjem o “tragediji”, kao
što bi rekla profesorica kinematografije, gospođa Lebowitz (“Zovi me Ruthie“). I ona me -
profesorica Lebowitz - vrbovala da se pridružim Filmskom klubu nakon što je pročitala moj esej o
Kradljivcima bicikla; nagađala je i da bi mi se Filozofski klub mogao svidjeti, u kojima su svakog
tjedna raspravljali o, kako je rekla, Velikim Pitanjima. “Pa, možda”, odgovorio sam ljubazno.
“Pa iz tvojeg mi se eseja čini kao da te privlače, u nedostatku bolje riječi, metafizičke sfere.
Naprimjer, zašto dobri ljudi pate”, rekla je kad sam je i dalje blijedo gledao. “I je li sudbina slučajna.
Tvoj se esej manje bavi kinematografskim aspektom De Sice, a više temeljnim kaosom i
neizvjesnošću svijeta u kojem živimo.”
“Ne znam”, rekao sam u nelagodnoj stanci koja je zavladala. Zar sam stvarno o tome pisao u
eseju? Kradljivci bicikla nisu mi se čak ni svidjeli (ni Kes, ni La Mouette, ni Lacombe Lucieri, ni ikoji
drugi krajnje depresivni strani film koje smo gledali na satovima profesorice Lebowitz).
Promatrala me tako dugo da mi je postalo nelagodno, a onda namjestila jarko crvene naočale i
rekla: “Pa građa koju obrađujemo u sklopu europske kinematografije prilično je teška. Zato mi je
palo na pamet da bi možda htio pohađati jedan od mojih seminara za studente filmologije.
Screwball-komedija tridesetih ili možda Nijemi film. Obrađujemo Dr. Caligarija, ali i puno Bustera
Keatona, puno Charlieja Chaplina - kaos, kao što i sam vidiš, ali u sigurnom okruženju. Stvari koje
se raduju životu.”
“Možda”, rekao sam, ali nisam imao ni najmanju namjeru opteretiti se ni minute više, koliko
god radosna bila. Naime - gotovo čim sam prošao kroz vrata - lažno se prštanje energije s pomoću
koje sam se dočepao programa ranog upisa na koledž urušilo. Raskošan izbor nije me nimalo
dirnuo, nisam imao nikakve želje naprezati se ni trunke više nego što moram. Htio sam se samo
provući.
Slijedom toga, oduševljeni je doček mojih nastavnika ubrzo splasnuo do pomirenosti i nejasna,
neosobna žaljenja. Nisam tragao za izazovima, ni razvijao vještine, širio horizonte ni iskorištavao
obilje dostupnih resursa. Nisam se, kako je Susanna nježno sročila, prilagodio programu. Štoviše -
kako se semestar vukao, a moji se profesori polako distancirali uz tračak ogorčenosti koji je polako
isplivao na površinu (“akademske mogućnosti Theodorea očito ne potiču na pojačan trud ni u
kojem pogledu”) - sve mi se više činilo da su me u program na kraju upisali isključivo zbog
“tragedije”. Netko je posebno označio moju prijavu u Službi za upis, proslijedio je prodekanu za
nastavu, bože dragi, jadno dijete, žrtva terorizma, bla bla bla, škola ima društvenu odgovornost,
koliko nam je mjesta ostalo, misliš li da bismo ga mogli upisati? Gotovo sam sigurno uništio život
nekom zaslužnom geniju iz Вronха - nekom siromašnom jadošu koji živi u sirotinjskom naselju i
svira klarinet, i još ga svakog dana mlate zbog zadaće iz matematike, koji će na kraju bušiti karte u
vlaku, a mogao je predavati mehaniku fluida na Tehničkom sveučilištu u Kaliforniji da mu ja nisam

223
oteo zasluženo mjesto.
Očito je došlo do greške. “Theodore iznimno slabo sudjeluje u nastavi te se doima kao da nema
nikakvu želju posvetiti imalo više pozornosti studiranju osim one nužne”, napisao je moj profesor
francuskoga u zajedljivom izvješću na polovici semestra koji sam - u izostanku bilo koga tko bi me
pobliže nadzirao - pročitao samo ja. “Nadamo se da će ga neuspjesi potaknuti da se dokaže te da iz
ove situacije u drugoj polovici semestra izvuče korist.”
No nisam imao ni najmanju namjeru izvlačiti korist iz situacije, a još se manje dokazivati. Klatio
sam se ulicama kao da sam dementan i (umjesto da pišem zadaću, pohađam jezične vježbe ili se
pridružim bilo kojem klubu u koji su me pozvali) sam se vozio podzemnom sve do čistilišnih
četvrti na kraju pruge, gdje bih lutao medu vinotekama i salonima za ekstenzije. No ubrzo me
prošla volja i za novootkrivenom pokretljivošću - stotine kilometara pruge, vozeći se zato što mogu
- pa sam se, poput kamena koji bešumno tone u dubinu, izgubio u dokoličarenju u Hobiejevu
podrumu, u dobrodošloj uspavanosti pod pločnikom, gdje sam bio zaštićen od gradske dreke i
glasne naježenosti tornjeva i nebodera, gdje sam rado satima bez prestanka polirao stolove i slušao
klasičnu glazbu na WNYC-ju.
Na kraju krajeva: što me briga za passe compose ili Turgenjevljeva djela? Zar je tako loše htjeti
prespavati jutro pokriven preko glave i tumarati mirnom kućom koja u ladicama krije stare morske
školjke, a ispod sekretera u salonu košare s tkaninom za tapeciranje, dok koraljne trake surova
sumraka probijaju kroz polukružni prozorčić nad ulaznim vratima? Ubrzo sam, između škole i
radionice, zapao u zaboravljivu nerasanjenost, izobličenu, snoviđenu verziju prijašnjega života u
kojoj sam koračao poznatim ulicama, ili živio u nepoznatim okolnostima, među različitim licima;
iako bih se hodajući do škole često prisjetio staroga, izgubljenog života s majkom - stanica na
Kanalskoj, osvijetljene košare s cvijećem na korejskoj tržnici, sve bi ih pobudilo - na život u Vegasu
kao da se spustio crni zastor.
Samo bi mi se katkada, u trenucima nepažnje, prišuljao u buntovnim prepadima pa bih na
pločniku zapanjeno zastao usred koraka. Sadašnjost se nekako stisnula u manje i znatno
nezanimljivije mjesto. Možda sam se samo malčice pritrijeznio bez kroničnog traćenja i divote
razularenog adolescentskog pijanstva, daleko od našeg malog ratničkog plemena od dva člana koji
je harao pustinjom; možda je jednostavno tako kako stariš, iako nikako nisam mogao zamisliti
Borisa (ni u Varšavi, ni Karmeywallagu, na Novoj Gvineji, nigdje) kako staloženo preživljava ovaj
uvod u odraslu dob u koji sam ja zapao. S Andyjem sam - pa čak i s Tomom Cableom - neprestano i
opsesivno razgovarao o tome što ćemo biti kad odrastemo, a Borisova se budućnost prostirala tek
do sljedećeg obroka. Potpuno mi je bila strana pomisao da se Boris ikako priprema da jednog dana
zarađuje za život ili korisno sudjeluje u društvu. No bliskost s Borisom osvijestila me da je život
prepun sjajnih, sumanutih mogućnosti - puno većih od bilo čega što su me učili u školi. Odavno
sam već digao ruke od poziva i poruka; na poruke koje sam slao na Kotkuin telefon nitko nikad nije
odgovorio, kućni mu je telefon u Vegasu bio isključen. Teško mi je bilo zamisliti - s obzirom na
njegov široki krug kretanja - da ga više nikad neću vidjeti. A opet sam ga se sjetio gotovo svakog
dana. Ruski romani koje sam čitao za školu podsjećali su me na njega; ruski romani i Sedam stupova
mudrosti, a i Lower East Side - saloni za tetovaže, pekare s pirozima, miris trave u zraku, stare
Poljakinje koje se gegaju tegleći torbe s namirnicama i klinci koji puše na ulazima u barove niz
Drugu aveniju.
A ponekad bih se - nenadano, oštrinom koja je bila gotovo bolna - sjetio oca. Kineska me četvrt
podsjećala na njega zbog napadnosti i ofucanosti, dvoličnih nerazumljivih raspoloženja: zrcala i
akvarija, izloga s plastičnim cvijećem i teglama sretnog bambusa. Katkada bih, dok bi hodao
Kanalskom da u Pearl Paintu Hobieju kupim tripoli i venecijanski terpentin, završio u Ulici
Mulberry pred restoranom koji je otac volio, nedaleko od linije E, osam stuba do podruma, s
umrljanim laminiranim stolovima, gdje bih kupio hruskave palačinke s ljutikom, pikantnu
svinjetinu, jela u koja sam morao uprijeti prstom jer je jelovnik bio na kineskome. Kad sam se kod
Hobieja prvi put pojavio s masnim papirnatim vrećicama, njegov me blijedi pogled ukopao u

224
mjestu, i stajao sam tako nasred sobe kao kakav mjesečar koji se razbudi usred sna, pitajući se što mi
je bilo na pameti - Hobie, očito, nije; pa nije on po cijele dane čeznuo za kineskom hranom.
“Ma volim je“, požurio se umiriti me, “samo je se nikad ne sjetim.” Jeli smo dolje u trgovini
ravno iz kutija: Hobie je sjeo na klupicu u crnoj radnoj pregači i rukave zasukao do laktova, a štapići
su među njegovim krupnim prstima izgledali nakaradno sitni.

iii.
____________________

Z ABRINJAVALA ME I NESLUŽBENA PRIRODA MOJEG BORAVKA KOD H OBIEJA . I AKO SAMOME

Hobieju, u njegovoj zbrkanoj dobrotvornosti, očito nije smetalo što me primio pod svoj krov,
gospodin Bracegirdle jasno je dao do znanja da to smatra privremenim rješenjem, a i on i moja
školska savjetnica svojski su se trudili objasniti mi da se, unatoč tome što su domovi na mojem
koledžu bili namijenjeni starijim studentima, u mojem slučaju nešto sigurno može učiniti. No kad
god bi iskrsnula tema smještaja, zanijemio bih i zurio u cipele. Domovi su bili nagužvani, upljuvani
od muha, s otvorenim metalnim liftom išaranim grafitima koji je ječao kao zatvorsko dizalo: zidovi
oblijepljeni plakatima bendova, podovi ljepljivi od prolivena piva, zdepasti tipovi koji drijemaju na
kauču pred televizorom i pijani tipovi s bradama - odrasli muškarci, rekao bih, ogromni, strašni
tipovi u dvadesetima - koji se na hodniku gađaju staklenim bocama pive. “Pa još si malo mlad”,
rekao je gospodin Bracegirdle kad sam - nakon šio su me pritisnuli uza zid izrazio suzdržanost,
iako o pravome razlogu svoje suzdržanosti nisam mogao razgovarati: kako bih - s obzirom na svoje
okolnosti - uopće mogao živjeti s cimerom? Što je s mjerama sigurnosti? Prskalicama u sobama?
Krađom? Škola nije odgovorna za osobnu imovinu studenata, pisalo je u priručniku koji sam dobio.
Studentima predlažemo da za sve vrednije predmete koje nose u školu uzmu domsku policu osiguranja.
U tjeskobnom sam se transu posvetio misiji da Hobieju postanem nezamjenjiv: obavljao mu
posliće, prao kistove, pomagao mu popisati restaurirane komade i razvrstati pribor i stare komade
drva za komode. Dok je rezbario osne prečke naslona i tokario nove noge da ih izjednači sa starima,
ja sam na kuhalu topio pčelinji vosak i smolu za poliranje pokućstva: 16 mjerica voska na 4 mjerice
smole, 1 mjerica venecijanskog terpentina, miomirisni karamelizirani sjaj, gust poput slatkiša koji
sam uvijek rado miješao. Ubrzo me poučio kako crvenu premazati po bijeloj temeljnoj boji radi
pozlate: malo se zlata uvijek utrlja ondje gdje ruka prirodno poseže, pa tamni premaz pigmentom
od čađe, koji se utrljava u pukotine i u podlogu. (“Patiniranje je kod komada uvijek ponajveći
problem. S novim je drvom, ako želiš postići dojam starosti, najlakše zeznuti pozlaćenu patinu.“) A
ako bi nakon pigmentiranja čađom pozlata i dalje bila previše sjajna i sirova, naučio me izbrazdati je
iglicom - laganim, nepravilnim ožiljcima različite dubine - a onda je blago napljeskati starim
ključevima prije nego što je propušem usisavačem da se zamuti. “Temeljito obnovljenim komadima
- u kojima nema dotrajalih dijelova ni časnih ožiljaka - moraš koju drevnu i časnu pljusku opaliti
sam. Tajna je”, objasnio je, brišući čelo nadlanicom, “ne biti predobar.” Dobrim je smatrao ono
“obično”. Svaka je jednolična dotrajalost odmah bila jasan znak; prava je starost, kao što sam se
uvjerio na izvornim komadima koji su mi prošli kroz ruke, bila promjenjiva, grbava, hirovita, ovdje
naduta, a ondje potonula, s toplim neravnim prugama na ormariću od ružina drva gdje je žarilo
sunce, dok je s druge strane bio jednako taman kao i onoga dana kad je skrojen. “Što može postarati
drvo? Što god ti padne na pamet. Vrućina i hladnoća, čađa iz kamina, previše mačaka - ili to”, rekao
je dok sam prstom prelazio preko grube, zablaćene gornje plohe komode od mahagonija. “Što
misliš, što je uništilo tu površinu?”
“Bože—” čučnuo sam na pete kraj mjesta gdje se politura - crna i ljepljiva, kao zagorena kora
nečega iz pećnice što više ne želiš jesti - raspršila u jasan, bogat sjaj.
Hobie se nasmijao. “Lak za kosu. Desetljeća lakiranja kose. Možeš li vjerovati?” rekao je,
zagrebavši noktom po rubu i zgulivši uvojčić crnila. “Stara se ljepotica njome služila kao psihom. S

225
godinama se nakupi kao lak. Ne znam što su u njega stavljali, ali živa ga je muka skinuti, osobito te
proizvode iz pedesetih i šezdesetih. Bio bi to stvarno zanimljiv komad da nije uništila polituru.
Možemo je samo očistiti, tu gore, da se drvo ponovno vidi, možda lagano proći voskom. Krasna
stara dama, zar ne?” rekao je toplo, dodirujući je uz bok. “Pogledaj ti taj zavoj kraj noge i teksturu,
tu figuru - taj cvijet, i ovdje i ovdje, kako je pažljivo upareno?”
“Hoćete li je rastaviti?” Iako je Hobieju to bilo mrsko, ja sam obožavao kiruršku napetost
komadanja i ponovnog spajanja - brzanje dok se ljepilo ne stvrdne, poput brodskih liječnika koji
žurno vade crvuljak.
“Ne—” kucnuo je člancima, naslonivši uho uz drvo - “čini se prilično zdrava, ali imamo neke
štete uz okomiti rub kostura”, rekao je povukavši ladicu koja je zaškripala i zaglavila se. “To se
dogodi kad ladice predugo pretrpavaš smećem. Ponovno ćemo ih umjestiti—” trgnuvši ladicu
silom, lecnuvši se na štropot drva o drvo - “izblanjat ćemo spojeve. Vidiš ovo okruglo? To nam je
najlakše popraviti da utor ižlijebimo u četverokut - tako ćemo ga proširiti, ali ne mislim da iz
pijavke moramo iščupati stare vodilice - sjećaš se što smo napravili na onom hrastu, zar ne? Ali—”
povlačeći prst uz rub - “mahagonij je malo drukčiji. A i orah. Iznenadio bi se koliko se često drvo
uklanja s mjesta koja uopće nisu problematična. Osobito s mahagonijem, koji je tako sitne teksture,
a posebno s mahagonijem ove starosti, stvarno nema smisla blanjati ako ne moraš. Malo parafina uz
nosače i bit će kao nova.”

iv.
_______________

I TAKO JE VRIJEME LETJELO . LJ ETO JE SMIJENILO PROLJEĆE, DONIJEVŠI VLAGU I

smrad smeća, ulice prepune ljudi te mračan i bogat cvat pajesena, a onda je stigla i jesen, zapuštena
i promrzla. Noći sam provodio čitajući Jevgenija Onjegina ili zadubljujući se u neku od Weltyjevih
brojnih knjiga o pokućstvu (najdraža: prastari dvotomni priručnik naslova Chippendale: izvorno i
patvoreno pokućstvo) ili debelu i milu Jansenovu Povijest umjetnosti. Iako sam katkada s Hobiejem u
podrumu radio po šest ili sedam sati u komadu a da skoro ni riječi ne bismo rekli, u sjaju njegove
pažnje nikad se nisam osjećao usamljeno: zadivilo me da postoji odrasla osoba a da nije moja majka,
koja je toliko suosjećajna i svjesna, u cijelosti prisutna. Zbog velike je razlike u godinama među
nama vladala sramežljivost - bilo je tu propisnosti, generacijske suzdržanosti - no u trgovini smo
ipak uspjeli razviti određenu telepatiju, pa bih mu odgovarajuću blanjalicu ili dlijeto pružio prije
nego što bi me pitao. “Epoksi smola” bio je njegov naziv za Maljav rad i jeftine stvari općenito;
pokazao mi je niz izvornih komada gdje su spojevi stameno preživjeli dvjesto i više godina, a
problem je s novijim komadima bio u tome što su ih previše pričvršćivali, prežestoko spajali s
drvom, pa je pucalo i nije moglo disati. “Zapamti, mi radimo samo za onoga koji će ovaj komad
restaurirati za sto godina. Samo njega želimo zadiviti.” Kad god bi lijepio komad pokućstva, moj je
posao bio pripremiti odgovarajuće škripove, svaki na odgovarajućem otvoru, a on bi komade
poslagao u preciznom poretku od čepnica do šipa - nakon brižne pripreme zа postupak lijepljenja i
stiskanja, kad bismo u nekoliko mahnitih minuta prije učvršćivanja ljepila prionuli na posao,
Hobiejevi prsti sigurni kao u kirurga hvatali su prave komade kad bih počeo petljati, a moj je posao
bio držati komade dok namješta škripove (ne samo obične F i G stege, nego i čudan spektar
predmeta koje je za tu svrhu držao pri ruci, kao što su opruge madraca, kvačice za rublje, stari
kolutovi za goblen, zračnice za bicikle i - za težinu - šarene vreće sašivene od kretona i napunjene
kojekakvim prigrabljenim predmetima kao što su stare olovne kvake i kasice prasice od lijevana
željeza). Kad mu nije trebao dodatni рar ruku, meo sam piljevinu i slagao alat na policu, a kad ne
bih imao što raditi, rado bih samo sjedio i promatrao ga kako oštri dlijeta ili na pari povija komad
drva nad loncem vode na kuhalu. OMG dolje smrdi, napisala mi je Pippa. Isparavanja su ogavna kako to
mozes podnijeti? Ali obožavao sam taj miris - okrepljujuće otrovan - i osjećaj staroga drva pod

226
dlanovima.

v.
_________________

C IJELO SAM TO VRIJEME PAŽLJIVO PRATIO VIJESTI O KOLEGAMA LOPOVIMA IZ B RONXA . S VI

su priznali krivnju - čak i punica - i dosuđene su im najstrože zakonske kazne: novčane u stotinama
tisuća, a zatvorske od pet do petnaest godina bez uvjetnog otpusta. Općenito se smatralo da bi i
dalje svi sretno živjeli u Morris Heightsu i uživali u raskošnim talijanskim večerama kod mame da
nisu bili glupi i pokušali prodati Wybranda Hendriksa trgovcu koji je pozvao policiju.
No to nije umirilo moju tjeskobu. Došao je onaj dan kad sam se vratio iz škole i na katu zatekao
gust dim i vatrogasce kako stupaju hodnikom ispred moje sobe - “miševi”, rekao je Hobie,
izbezumljena pogleda i blijed, jurcajući po kući u radnoj odjeći i sa zaštitnim naočalama navrh glave
kao ludi znanstvenik, “ne trpim ljepljive zamke, okrutne su, a deratizaciju sam odgađao, ali bože
blagi, ovo je grozno, pa ne mogu mi izgristi strujne vodove, da nije bilo alarma, sve bi planulo u tren
oka, ovamo—” (vatrogascu) “smijem li ga dovesti ovamo?” prekoračuje opremu, “moraš ovo
vidjeti...“ zaustavio se dobrano dalje i pokazao mi klupko pougljenjelih mišjih kostura koji su se
pušili iza rubne daske. “Vidi ti to! Cijelo gnijezdo!” Iako je Hobiejeva kuća imala alarme za sve živo
i neživo - ne samo protupožarni, nego i protuprovalni - a vatra nije izazvala veću štetu, osim na tom
dijelu poda u hodniku, nesreća me ipak snažno potresla (što da Hobie nije bio kod kuće? što da je
požar izbio u mojoj sobi?) pa sam se, zaključivši da toliki miševi u pola metra poda upućuju na
puno više miševa (i pregrizenih vodova) svugdje drugdje, zapitao bih li, unatoč Hobiejevom
zaziranju od zamki za miševe, trebao sam koju postaviti. Moj prijedlog da nabavi mačku - koji su s
velikim žarom pozdravili i Hobie i ljubiteljica mačaka gospođa DeFrees - odobren je, ali nije
ostvaren i ubrzo je pao u zaborav. A onda sam se, samo koji tjedan kasnije, baš kad sam se zapitao je
li vrijeme da ponovno spomenem mačku, umalo onesvijestio od srčanog potresa nakon što sam
ušao u sobu i zatekao ga kako kleči na sagu pokraj kreveta - posežući pod krevet, kako mi se učinilo,
ali zapravo po nož za kit na podu; mijenjao je polomljeno staklo na donjem dijelu prozora.
“Hej, zdravo”, rekao je Hobie, uspravivši se i otresavši nogavicu. “Oprosti! Nisam te htio
prepasti! Hoću staviti novo staklo otkako si došao. Naravno, za ovakve stare prozore draže mi je
ornamentirano staklo, Bendheim, ali ako ubaciš koji prozirni sloj, stvarno se ne vidi velika razlika
hej”, rekao je, “jesi li dobro?” kad sam ispustio školsku torbu i zaronio u naslonjač kao rastrojeni
časnik koji posrće s bojnog polja.
Da čovjek pošandrca, rekla bi moja majka. Nisam znao što bih. Iako sam itekako bio svjestan
kako me Hobie ponekad čudno gleda, kako mu suludo djelujem, i dalje sam prebivao u slabašnoj
izmaglici unutarnjeg slamanja: trznuo bih se kad god bi netko došao na vrata, skakao kao ofuren
kad bi zazvonio telefon, tresao kao od elektrošoka zbog “predosjcćaja” koji bi me - nasred
predavanja - naveo da ustanem i pojurim kući, samo da se uvjerim da je slika i dalje u jastučnici, da
nitko nije zadirao u omot ili pokušao razderati ljepljivu traku. Prekapao sam po internetu tragajući
za zakonima koji se bave krađom umjetnina, ali isječci koje sam pronašao odnosili su se na štošta i
nisu mi pružili odgovarajuć ili smislen uvid. A onda je, nakon što sam kod Hobieja boravio već
osam neuzbudljivih mjeseci, iskrsnulo neočekivano rješenje.
Bio sam u dobrim odnosima s Hobiejevom ekipom za selidbu i skladištenje. Većina njih bili su
newyorški Irci, spori, dobroćudni tipovi kojima se nije posrećilo mjesto u policiji ili vatrogasnoj
službi - Mike, Sean, Patrick, Mali Frank (koji uopće nije bio mali, jedar kao hladnjak) - ali bila su i
dva Izraelca, Raviv i Avi, i - meni najdraži - ruski Židov Griša. (“Ruski Židov proturječan je pojam”,
objasnio je uz raskošan izdah mentol cigarete. “Barem u ruskom mentalitetu. Jer Židov
antisemitskom umu nije isti kao pravi Rus - Rusija je po tome poznata.”) Griša je rođen u
Sevastopolju, kojega se tobože sjećao (“crna voda, sol”) iako su mu roditelji izbjegli kad su mu bile

227
dvije godine. Bio je svijetle kose, lica crvenog kao cigla, očiju jarkoplavih kao modrivranina jaja,
trbušast od pića i tako nemaran prema odjeći da bi mu donji gumbi na košulji katkad zjapili, no po
ležernom, nadmenom držanju očito je smatrao da je naočit (kao što je, tko zna, možda nekoć i bio).
Za razliku od otupljenoga gospodina Pavlikovskog, bio je prilično pričljiv, sipao šale ili anekdoty,
kako ih je zvao, koje bi prepričao šaljivim, iritalno monotonim glasom. “Misliš da znaš psovati,
mazhor?“ dobacio mi je dobrohotno sa stolića za šah u kutu radionice gdje bi s Hobijem koje
popodne zaigrao. “Hajde. Sprži mi uši.“ I ispalio sam takvu potresnu bujicu gadarija da je čak i
Hobie - koji nije ni riječi razumio - zabacio glavu od smijeha i pokrio se po ušima.
Jednog sumornog popodneva, nedugo nakon početka prvog jesenjeg semestra u školi, slučajno
sam u kući bio sam kad je Griša svratio ostaviti neko pokućstvo. “Evo, mazhor”, rekao je, ispucavši
opušak ožiljkastim palcem i kažiprstom. Mazhor je - jedan od nekoliko posprdnih nadimaka koje mi
je pridjenuo - na ruskome značilo “bojnik". “Budi koristan. Pomozi mi s onim smećem u kamionu.”
Griši je sve pokućstvo bilo “smeće”.
Pogledao sam kraj njega prema kamionu. “Što imaš? Je li teško?”
“Da nije teško, poprygountchik, zar bih tebe molio?”
Unijeli smo pokućstvo - zrcalo pozlaćena ruba, zaštićeno mekom krpom za oblaganje,
svijećnjak, komplet stolaca za blagovaonicu - a čim smo sve raspremili, Griša se naslonio na bife na
kojemu je Hobie radio (nakon što ga je najprije dotaknuo prstom, da se uvjeri da nije ljepljiv) i
zapalio jedan Kool. “Hoćeš?”
“Ne, hvala.” Zapravo sam htio, ali bojao sam se da će me Hobie nanjušiti.
Griša je odmahivao dim cigarete dlanom s uprljanim noktima. “I čime se ti zanimaš?” rekao je.
“Hoćeš mi pomoći sad popodne?“
“Kako da ti pomognem?”
“Ostavi se te knjige s golom tetom” (Jansonove Povijesti umjetnosti) “i povezi se sa mnom do
Brooklyna.”
“Zašto?”
“Moram odvesti dio ovog smeća u skladište, a treba mi još koja ruka. Mike mi je trebao pomoći,
ali danas je bolestan. Ha! Sinoć su igrali Giantsi i izgubili, a on je na tu tekmu valjda dao i lijevo jaje.
Kladim se da je doma u Inwoodu i leži mamuran i sa šljivom na oku.”

vi.
______________

N A PUTU PREMA B ROOKLYNU S KOMBIJEM PUNIM POKUĆSTVA G RIŠA JE IZNIO PODUGI

monolog о, sjedne strane, Hobiejevim krasnim osobinama, a s druge o tome da zbog njega od
Weltyjeva posla na kraju neće ostati ništa. “Pošten čovjek u nepoštenom svijetu? Živi kao pustinjak?
Tu me boli, evo tu u srcu, kad vidim da paru svaki dan baca kroz prozor. Ne, ne”, rekao je
podignuvši musavi dlan kad sam pokušao progovoriti, “treba vremena za to što on radi, za
restauraciju, za rad rukama kao što su stari majstori - sve ja to razumijem. On je umjetnik, a ne
biznismen. No objasni mi, molim te, zašlo plaća skladište na brodogradilištu u Brooklynu umjesto
da proda robu i poplaća račune? Mislim - pa pogledaj samo tu kramu u podrumu! Stvari koje je
Welty pokupovao na aukcijama - samo stižu svakog tjedna. Gore, trgovina puna puncata! Sjedi na
silnom bogatstvu - sto godina bi mu trebalo da sve to proda! Ljudi pogledaju kroz izlog - drže pare
u ruci - žele kupiti - oprostite, gospođo! Odjebite! Trgovina je zatvorena! A on dolje u podrumu
deset sati rezbari ovako mali” (palac i kažiprst) komad drva za neki usrani stolac za babe.”
“Da, ali ima kupaca. Samo je prošlog tjedna prodao hrpu stvari.”
“Molim?” uzvratio je Griša gnjevno, odlijepivši glavu od ceste da me ošine pogledom. “Prodao?
Kome?”
“Vogelovima. Otvorio je trgovinu za njih - kupili su vitrinu za knjige, stol za kartanje—”

228
 Griša se namrštio. “Ti ljudi. Njegovi takozvani prijatelji. Znaš li zašto kupuju od njega? Zato što
znaju da od njega mogu jeftino kupiti - otvara po dogovoru, ha! Bolje bi mu bilo da uopće ne pušta te
strvinare. Mislim—” šaka na prsnu kost - “znaš što mi je pri duši. Hobie je moja obitelj. Ali—”
protrljao je tri prsta starom Borisovom gestom, lova! lova! - “nije mudar u poslu. Taj bi zadnju šibicu,
zadnji zalogaj, bilo što, dao bilo kakvom varalici i prevarantu. Samo gledaj - uskoro će, za četiri-pet
godina, završiti bez kinte na ulici ako ne nađe nekoga tko će mu voditi trgovinu.”
“Kao naprimjer?”
“Pa—” slegnuo je ramenima - “nekoga kao što je moja sestrična Lidija. Ta bi žena utopljeniku
vodu prodala.”
“Reci mu. Znam da nekoga traži.”
Griša se cinično nasmijao. “Lidija? Da radi u toj rupi? Slušaj - Lidija prodaje zlato, Rolexe,
dijamante iz Sijera Leonea. Doma je voze u Lincolnu. Bijele kožne hlače... nerc do poda... nokti do
ovdje. Ne bi ti takva žena po cijeli dan sjedila u trgovini pizdarija u hrpi prašine među prastarim
smećem.” Zaustavio je kombi i ugasio motor. Našli smo se pred zdepastom, posivjelom zgradom u
napuštenom lučkom dijelu, među praznim parkirališlima i automehaničarskim radionicama, u
naselju u kakvo filmski mafijaši uvijek odvezu tipa kojeg namjeravaju koknuti.
“Lidija - Lidija je seksi žena”, rekao je zamišljeno. “Duge noge - cice - zgodna. Velika životna
strast. Ali za ovakav posao - ne treba ti netko razmetljiv kao što je ona.”
“Nego tko?”
“Netko kao Welty. Bio je onako nevin, znaš? Kao znanstvenik. Ili svećenik. Svima je bio djed.
Ali jako pametan u poslu. Lijepo je biti drag, dobar, svima prijatelj, ali kad pridobiješ povjerenje
kupca i kad ti povjeruje da je tvoja cijena najniža, treba i zaraditi, ha! To ti je maloprodaja, mazhor.
Tako ti je to u ovom jebenom svijetu.“
Kad su se vrata otvorila uza zujanje, unutra smo zatekli stol za kojim je osamljeni Talijan čitao
novine. Dok se Griša upisivao, proučavao sam brošuru na stalku kraj folije s mjehurićima i ljepljive
trake:
_______________________________________________________________________________________

SKLADIŠTE ARISTON ZA UMJETNINE

VRHUNSKI OPREMLJEN OBJEKT
SPREČAVANJE POŽARA, KONTROLA ZRAKA, 24-SATNO OSIGURANJE
POŠTENJE - KVALITETA - SIGURNOST
ZA SVE VAŠE UMJETNIČKE POTREBE
ČUVAMO VAŠE VREDNOTE OD 1968.
_______________________________________________________________________________________

Osim zapisničara na ulazu, ondje nije bilo nikoga. Napunili smo teretno dizalo i - s pomoću
ulazne kartice i utipkane šifre - dizalom krenuli na šesti kat. Hodali smo tako hodnik za dugim
bezličnim hodnikom, ispod stropnih kamera i kraj anonimnih obrojčenih vrata, Red D, Red E, niz
zamračene zidove bez prozora kao u Zvijezdi Smrti, koji su se naizgled protezali u beskonačnost,
prizivajući osjećaj podzemnih vojnih arhiva ili čak kolumbarijskih zidina nekog futurističkoga
groblja.
Hobie je imao jedno od većih spremišta - dvostruka vrata, dovoljno široka da kroz njih prođe
kamion. “Evo nas”, rekao je Griša, zveckajući ključem po lokotu i otvorivši vrata uza zveket željeza.
“Vidi ti kakva on tu sranja dovlači.” Unutra je bilo nagurano toliko pokućstva i drugih predmeta
(svjetiljki, knjiga, porculana, malih bronca, starih B. Altmanovih torbi punih papira i pljesnivih
cipela) da sam se u prvi tren, zatečen, htio odmaknuti i zalupiti vratima, kao da smo nabasali na
stan kakvog starog hrčka koji je upravo umro.
“Dva soma mjesečno on ovo plaća”, rekao je tužno dok smo razmatali stolce i oprezno ih
smještali na stol od trešnjina drva. “Dvadeset četiri tisuće dolara godišnje! Bolje da tu paru potroši
na cigarete nego za najam ove rupetine.”

229
 “Što je s manjim prostorijama?” Neka su vrata bila baš sićušna - veličine aktovke.
“Ljudi su ludi”, bezvoljno je uzvratio Griša. “Za prostor veličine prtljažnika? Bacati stotine
dolara mjesečno?”
“Mislim—” nisam znao kako bih to pitao - “tko te sprečava da ovdje spremiš nešto
protuzakonito?”
“Protuzakonito?” Griša je prljavom maramicom potapkao znojno čelo, a onda uvukao ruku pod
majicu i pobrisao s unutrašnje strune ovratnika. “Misliš kao oružje?“
“Pa da. Ili, ono, ukradene stvari.”
“Tko ih sprečava? Reći ću ti tko. Nitko ih ne sprečava. Zakopaj tu nešto i nitko to više neće naći,
osim ako te cinkaju ili te strpaju u ćuzu, a nisi platio najam. Devedeset posto ovih stvari - stare slike
iz djetinjstva, sranja s babinog tavana. Ali - kad bi zidovi progovorili, je li? Vjerojatno su ovdje
skriveni milijuni, samo moraš znati tražiti. Svakakve tajne. Oružje, dragulji, žrtve ubojstava - ludilo.
Ovdje je—” glasno je zalupio vrata, petljao oko zasuna - “daj mi pomozi s ovim govnom. Kako
mrzim ovu rupu, majko moja! Kao smrt, shvaćaš me?” Upro je prstom prema sterilnom,
beskrajnom hodniku. “Sve zatvoreno, ograđeno od života! Kad god dođem ovamo, počne me
stiskati u prsima. Gore nego u jebenoj knjižnici.”

vii.
_________________

T E SAM VEČERI ZGRABIO ŽUTE STRANICE IZ HOBIEJEVE KUHINJE, ODNIO IH U SOBU I

pretražio rubriku Skladištu: umjetnine. Bilo je desetak lokacija na Manhattanu i u daljim okruzima, a
većina je važnim slovima u oglasima objašnjavala svoje usluge: bijele rukavice, od naših do vaših
vrata! Nacrtani batler na srebrnom je pladnju nudio posjetnicu: BLINGEN I TARKWELL, OD 1928.
Pružamo diskretna, povjerljiva i vrhunska rješenja pohrane za širok spektar poslovnih i privatnih klijenata.
ArtTech. Djela baštine. Arhivska rješenja. Objekti se nadziru higrotermografom. Održavamo prilagođenu
temperaturu od 21 stupnja i relativnu vlažnost od 50 posto u skladu s normama AMD-a (Američkog
muzejskog društva).
No sve mi je to bilo previše složeno. Uistinu nisam htio privlačiti pozornost činjenicom da
pohranjujem umjetninu. Trebalo mi je sigurno i neprimjetno rješenje. Najveći i najpopularniji lanac
proširio se na dvadeset lokacija na Manhattanu - pa i u istočnim šezdesetim ulicama kraj rijeke, u
mojem starom kvartu, samo nekoliko ulica dalje od zgrade u kojoj smo živjeli majka i ja. Naša
odlagališta štiti središnja kontrola s 24-satnom zaštitarskom skrbi koja se koristi najnovijom tehnologijom u
prepoznavanju dima i vatre.
Hobie me nešto upitao s hodnika. “Molim?” rekao sam hrapavim glasom, glasnim i lažnim,
sklopivši Žute stranice preko prsta.
“Moira je stigla. Ideš s nama do lokala na hamburger?“ Lokal je bilo njegovo ime zа Bijelog konja.
“Super, evo me za minutu.” Vratio sam se Žutim stranicama. Napravite prostora za ljetnu
razonodu! Jednostavna rješenja za vašu sportsku opremu i pribor za slobodno vrijeme. Kako to iz njihova
oglasa jednostavno zvuči: nije potrebna kreditna kartica, polog u gotovini i to je to.
Sljedećeg dana nisam otišao u školu, već sam izvukao jastučnicu ispod kreveta, omotao je
ljepljivom trakom, spremio je u smeđu vrećicu iz Bloomingdale’sa pa taksijem otišao do trgovine
sportskom opremom na Unionu, gdje sam nakon trunke oklijevanja kupio jeftin mali šator, a potom
se taksijem povezao do Šezdesete ulice.
U svemirskom, ostakljenom uredu skladišta bio sam jedina stranka; iako sam pripremio cijelu
priču (obožavam kampirati, a majka opsjednuta urednošću), muškarce za prijamnim šalterom nije
ni najmanje zanimala moja velika, pomno označena sportska torba, na kojoj je s vanjske strane
lukavo visjela etiketa šatora. Niti je ikomu zapelo za uho ili se učinilo čudnim što za ormarić želim
platiti cijelu godinu unaprijed, gotovinom - a možda i dvije godine? Je li to u redu? “Bankomat je

230
odmah ispred”, rekao je Portorikanac za kasom, pokazavši mi rukom da nije ni podignuo pogled sa
sendviča sa slaninom i jajima.
Tako lako? pomislio sam dok sam se spuštao dizalom. “Zapišite si broj ormarića”, rekao je tip s
kase, “i šifru i spremite ih na sigurno mjesto”, no već sam upamtio oba broja - pogledao sam
dovoljno filmova s Jamesom Bondom da znam kako to ide - pa čim sam izašao, papirić bacio u
smeće.
Izronivši iz trezorne tišine zgrade i ustajala povjetarca koji je jednolično šumio iz otvora za
ventilaciju, osjećao sam se lepršavo i nezaposjednuto, a plavo nebo i razmetljivo sunce, poznata
jutarnja izmaglica ispušnih plinova te plač i vika truba protezali su se niz aveniju te stopili u veću,
bolju sliku: sunčano kraljevstvo gomile i sreće. Prvi sam se put uopće našao u blizini Sutton Placea
otkako sam se vratio u New York, i kao da sam zapao u dragi, stari san, pretapajući spoj prošlosti i
sadašnjosti, kozičavo tkivo pločnika i iste one stare pukotine preko kojih sam preskakao kad bih
trčao kući, naginjući se, zamišljajući da sam u avionu, zakret krila, slijećem, ona konačna dionica,
ubrzano mitraljiranje prema domu - većina je poznatih lokala i dalje radila, delikatesna trgovina,
grčka zalogajnica, vinoteka, i sva su mi se zaboravljena lica iz četvrti gubila kroz misli, cvjećar Sal i
gospođa Battaglina iz talijanskog restorana, Vinnie iz kemijske, s krojačkim metrom oko vrata, kako
kleči i pribadačama hvata porub majčine suknje.
Bio sam tek koju ulicu dalje od naše stare zgrade: pogledavajući prema Pedeset sedmoj ulici,
onoj vedroj, poznatoj uličici koju sunce obasjava pod pravim kutom i zlatnim se sjajem odbija o
prozore, pomislio sam: Goldie! Jose!
Na tu mi se pomisao korak ubrzao. Bilo je jutro; jedan od njih dvojice trebao bi biti u smjeni.
Nikad im nisam poslao razglednicu iz Vegasa, premda sam obećao: bit će oduševljeni kad me vide,
nahrupit će na mene, grliti me i tapšati po leđima, i htjet će čuti sve što se dogodilo, pa i o tatinoj
smrti. Odvest će me u sobu za poštu, možda pozvati i upravitelja Hendersona, obavijestit će me o
svim tračevima u zgradi. No kad sam zašao za ugao, usred zaglavljena prometa i trubljenja, još sam
izdaleka opazio da je zgrada izbrazdana skelama, a prozori ograđeni službenim obavijestima.
Zastao sam, očajan. A onda se - u nevjerici - približio i zaprepašteno se ukopao u mjestu.
Secesijskih ulaznih vrata više nije bilo, a umjesto hladna, prigušena predvorja, ulaštenih podova i
obasjane lamperije, zjapila je šljunčana jama s komadima betona, a radnici u tvrdim zaštitnim
kapama izlazili su s tačkama punim šute.
“Što se ovdje dogodilo?” upitao sam radnika obojenog prašinom koji je stajao malko postrani i s
krivnjom pijuckao kavu.
“Kak to misliš?”
“Ja—” Uzmaknuvši korak, zagledavši se prema stropu, shvatio sam da nije zahvaćeno samo
predvorje; uništili su cijelu unutrašnjost zgrade pa se vidjelo sve do stražnjeg dvorišta: keramički
mozaik na pročelju bio je netaknut, no prozori su bili prašni i prazni, ničega iza njih. “Prije sam
ovdje živio. Što se događa?”
“Vlasnici su prodali.” Nadvikivao se s pneumatskim čekićima u predvorju. “Zadnje stanare
iselili su prije koji mjesec.”
“Ali—” Podignuo sam pogled prema šupljini, a onda se zagledao u prašnjavu, rasvijetljenu
krševinu - muškarci viču, žice se klate. “Što rade?”
“Elitne apartmane. Pet milja i više - bazen na krovu možeš vjerovati?”
“O, bože.”
“Da, mislio bi čovjek da će je zaštititi, ne? Ovako krasnu zgradu - jučer sam morao bušilicom
razvaliti mramorno stubište u predvorju, sjećaš ga se? Kakva šteta! Da smo ih bar mogli izvadit
cijele. Takva kvaliteta mramora danas se više ne vida, divan stari mramor. Ali—” Slegnuo je
ramenima. “Tako ti je to u ovom gradu.”
Doviknuo je nešto nekome gore - čovjeku koji je na užetu spustio kantu pijeska - a ja sam s
mučninom produžio točno ispod prozora naše stare dnevne sobe, to jest njezine granatirane
ljušture, previše uznemiren da podignem pogled. Nikome na putu, stari moj, rekao mi je Jose kad je

231
zabacio kovčeg na policu u sobi za poštu. Neki su stanari, poput starog gospodina Leopolda, u
zgradi živjeli više od sedamdeset pet godina. Što se dogodilo s njime? I s Goldiejem, s Joseom? I -
kad smo već kod toga: s Cinzijom - ? Cinzija, koja je uvijek čistila u barem desetak kuća, samo je
nekoliko sati tjedno radila u zgradi, a nje se do maloprije nisam ni sjetio, no sve mi se to činilo tako
čvrsto, nepromjenjivo, cijeli društveni sustav zgrade, jezgra kojoj se uvijek mogu vratiti i posjetiti
ljude, pozdraviti ih, doznati što se zbiva. Ljude koji su poznavali majku. Ljude koji su poznavali
tatu.
Što sam se više odmicao, bio sam sve ojađeniji zbog gubitka jedne od rijetkih stabilnih i
nepokolebljivih luka u ovom svijetu koju sam uzimao zdravo za gotovo: poznata lica, drage
pozdrave: hej, manito! Jer mislio sam da će barem ovaj posljednji kamen kušnje iz prošlosti ostati
ondje gdje sam ga ostavio. Čudno mi je bilo pomisliti da nikad neću imati priliku zahvaliti Joseu i
Goldieju na novcu koji su mi dali - ili, što je još čudnije, da im neću moći reći da mi je otac umro: jer
tko ga je još poznavao? Tko bi za to mario? Pomislio sam čak i da bi mi se pločnik mogao razmrviti
pod nogama i da bih kroz Pedeset sedmu ulicu mogao upasti u jamu kroz koju bih samo propadao.

232
 IV
______________________

Očevi i sinovi nismo po krvi i mrsu već po srcu.

SCHILLER

233
 Deveto poglavlje

Mogućnost u svemu

i.
________________

J EDNOG SAM POPODNEVA OSAM GODINA KASNIJE - NAKON ŠTO SAM ZAVRŠIO SA
školom i počeo raditi za Hobieja - upravo izlazio iz banke i uzrujan i smeten hodao Madisonom kad
sam začuo svoje ime.
Okrenuo sam se. Glas mi je bio poznat, ali čovjeka nisam prepoznao: tridesetak godina, krupniji
od mene, zlovoljnih sivih očiju i bljedunjave plave kose do ramena. Odjeća mu je - olinjali tvid,
dolčevita krupnog tkanja - bila prikladnija za kakvu blatnu seosku cesticu nego za gradsku ulicu, a
imao je neodrediv pogled povlaštenosti koja je pošla po zlu, poput nekoga tko je spavao na kauču
kod prijatelja, malo se drogirao, potrošio novce svojih roditelja.
“Ja sam, Platt”, rekao je. “Platt Barbour.”
“Plati”, rekao sam nakon zapanjene stanke. “Mnogo je prošlo. Bože dragi.” Jedva sam u tom
trijeznom, obzirnom prolazniku uspio prepoznati sportskog siledžiju iz davnih dana. Drskosti više
nije bilo ni traga, ni staroj agresivnoj crti; izgledao je dotrajalo, a u očima mu se nazirala pomirena
tjeskoba. Možda je bio nesretnik iz predgrađa, zabrinut zbog nevjerne supruge, ili osramoćeni
nastavnik iz neke drugorazredne škole.
“I tako, Platte. Kako si?” rekao sam nakon nelagodne stanke, zakoračivši unatrag. “Još si u
gradu?”
“Jesam”, rekao je primivši se jednim dlanom za potiljak, s vidljivom nelagodom. “Upravo sam
započeo s novim poslom.” Ružno je stasao; u stare je dane bio najsvjetliji i najljepši brat, ali uz
čeljust i oko brade lice mu se zadebljalo, a nekadašnja nastrana naočitost Jungvolka iščezla pred
grubošću. “Radim za akademsku nakladničku kuću Blake-Barrows. Sjedište je u Cambridgeu, ali
ovdje imaju ured.”
“Super”, rekao sam kao da sam za tog nakladnika čuo, iako nisam - kimao, poigravao se
sitnišem u džepu, planirao bijeg. “Baš mi je jako drago što smo se sreli. Kako je Andy?”
Lice mu se naglo primirilo. “Ne znaš?”
“Pa—” zamuckujući - “čuo sam da je na MIT-ju. Sreo sam Wina Templea u gradu prije godinu
ili dvije - kaže da je Andy dobio stipendiju za poslijediplomski - iz astrofizike? Mislim”, nastavio
sam nervozno, uznemiren Plattovim nepomičnim pogledom, “baš i nisam u kontaktu s ekipom iz
škole...”
Platt je dlan spustio niz vrat. “Oprosti. Mislim da na kraju nismo znali kako doći do tebe. Još je
sve u užasnoj zbrci. Ali mislio sam da si dosad već čuo.”
“Što bih čuo?”
“Poginuo je.”
“Andy?” rekao sam, a kad nije reagirao. “Ne.”
Letimičan grč na licu - nestao čim sam ga ugledao. “Da. Jako gadno, nažalost. I Andy i tata.”
“Molim?”
“Prije pet mjeseci. Utopili su se.”
“Ne!” Zagledao sam se u pločnik.
“Brod se prevrnuo. U blizini sjeveroistočne luke. Nismo daleko odmaknuli, možda nismo smjeli
ni isploviti, ali tata - ma znaš kakav je bio—”
“Isuse Bože.” Stojeći tako usred neizvjesna proljetnog popodneva, dok su djeca upravo izašavši
iz škole trčkarala oko mene, osjećao sam se rasječeno i izgubljeno, kao da je sve to bila vrlo neslana
234
šala. Iako sam proteklih godina često razmišljao o Andyju i jednom se ili dvaput umalo susreo s
njim, nismo se čuli otkako sam se vratio u New York. Bio sam siguran da ću kad-tad naletjeti na
njega - kao što sam na Wina, Jamesa Villiersa, na Martinu Lichtblau i još neke iz škole. No iako sam
često pomišljao na to da podignem slušalicu i pozdravim ga, nekako nikad nisam.
“Jesi li dobro?” upitao me Platt masirajući stražnji dio vrata, kao da mu je jednako nelagodno
kao i meni.
“Pa—” okrenuo sam se prema izlogu da se priberem i dočekao me moj prozirni duh, dok su
rijeke ljudi strujale iza mene u staklu.
“Bože”, rekao sam. “Ne mogu vjerovati. Ne znam što bih rekao.”
“Oprosti što sam ti to na prepad ispalio na ulici”, rekao je Platt trljajući vilicu. “Pozelenio si kao
gušter.”
Pozelenio kao gušter: česta fraza gospodina Barboura. Žacnuvši se od boli, prisjetio sam se kako je
prekapao po ladicama u Plattovoj sobi, nudio se da mi zapali vatru. Strašna stvar, Bože dragi.
“I tvoj tata?” rekao sam trepćući kao da me netko treskom razbudio iz dubokog sna. “To si
rekao?”
Ogledao se oko sebe, podignuvši bradu i na trenutak me podsjetivši na starog, bahatog Platta, a
potom pogledao na sat.
“Dođi, imaš minutu?” rekao je.
“Pa—”
“Idemo na piće”, rekao je, zgrabivši me za rame dlanom tako teškim da sam se lecnuo. “Znam
jedno tiho mjesto na Trećoj aveniji. Što kažeš?”

ii.
_____________

S JEDILI SMO U GOTOVO PRAZNOM KAFIĆU - NEKOĆ POZNATOM LOKALU S HRASTOVOM

lamperijom i mirisom masnih hamburgera, nakićenom zastavicama prestižnih sveučilišta, dok je
Platt govorio nesuvislim, nelagodnim jednoličnim glasom, toliko tihim da sam se naprezao da ga
popratim.
“Tata”, rekao je, spustivši pogled u džin s limetom: piće gospođe Barbour. “Svi smo zazirali od
te teme - ali. Kemijska neravnoteža, tako je to opisivala baka. Bipolarni poremećaj. Prvu epizodu, ili
napad, kako već, imao je na pravu na Harvardu - nije uspio doći do druge godine. Suludi planovi i
oduševljavanje... na predavanjima ratoboran, upadao bi drugima u riječ, počeo pisati neku baladu
dugu kao knjiga o kitolovcu “Essexu”, ali to je bila samo hrpa besmislica, a onda je njegov cimer,
koji je očito bio važnija stabilizacijska sila nego što je itko mislio, otputovao na cijeli semestar u
Njemačku i - da. Djed je vlakom otputovao u Boston po njega. Uhitili su ga nakon što je izazvao
požar pred kipom Samuela Eliota Morisona na Aveniji Commonwealtha i opirao se uhićenju kad ga
je policajac pokušao privesti.“
“Znao sam da je imao poteškoća. Nisam znao da je bilo preraslo u to.“
“Eto.“ Platt je zurio u piće, a onda ga odmaknuo od sebe. “To je bilo davno prije mene. Sve se
promijenilo nakon šio se vjenčao s mamom i neko je vrijeme bio na lijekovima, ali baka nakon svega
više nije imala povjerenja u njega.”
“Nakon čega?”
“Ah, mi unuci smo se s njom jako dobro slagali”, požurio je objasniti. “Ali ne možeš ni zamisliti
kakve je probleme tata stvarao u mladosti... spiskao silan novac, grozne svađe i ispadi, pa neki
užasni problemi s maloljetnicama... plakao bi i molio za oprost, a onda sve ispočetka... Nana ga je
uvijek krivila za djedov srčani udar, njih su se dvojica posvađali u djedovu uredu i paf. No kad se
uhodao s lijekovima, bio je janje. Divan otac - eto - pa znaš. Prema nama je bio divan.”
“Bio je krasan. Onda kad sam ga ja poznavao.”

235
 “Da.“ Platt je slegnuo ramenima. “Znao je biti krasan. Nakon što se vjenčao s mamom, neko je
vrijeme izbjegavao potrese. A onda - ne znam što se dogodilo. Zaredale su mu se sulude
investicijske odluke - to je bio prvi znak. Sramotni kasnonoćni pozivi poznanicima, takve stvari.
Postao je opsjednut nekom studenticom koja je u njegovu uredu bila pripravnica - djevojka čiju je
obitelj mama poznavala. Strašno teško.”
Iz nekog me razloga strahovito dirnulo što gospođu Barbour zove “mama”. “Uopće to nisam
znao”, rekao sam.
Platt se namrštio: beznadni, pomireni izraz koji je naglasio njegovu sličnost s Andyjem. “I mi
smo vrlo malo znali - mi djeca”, nastavio je ogorčeno, povlačeći palcem po stolnjaku. “Tata je
bolestan - samo bi nam to rekli. Ja sam, dakle, bio u školi kad su ga poslali u bolnicu, nisu mi dali da
ga nazovem, rekli su mi da je prebolestan, i tjednima sam mislio da je umro a da mi ne žele reći.”
“Sjećam se toga. Užasno.”
“Čega?”
“Pa, toga, poteškoća sa živcima.”
“Da, eh—” Lecnuo sam se opazivši bljesak gnjeva u njegovim očima - “a kako da ja znam jesu
li poteškoće sa živcima ili zadnji stadij karcinoma ili koji kurac? Andy je jako osjetljiv... Andyju je bolje u
gradu... smatramo da Andy ne bi napredovao u internatu... pa, samo mogu reći da su mene mama i tata
otpremili od kuće čim sam naučio sam vezati cipele, u neku jebenu školu jahanja Prince George,
totalno trećerazrednu, ali, hej, kakvo iskustvo za jačanje karaktera, kakva sjajna priprema za Groton
jer primaju stvarno malu djecu, od sedam do trinaest godina. Da si samo vidio tu brošuru! Lovački
kraj Virginije i cijela ta priča, samo što baš nisam doživio samo zelena brdašca i veselo jahanje kao
na slikama. Konj me nagazio u štali i slomio mi rame, pa sam morao odležati u pokretnoj bolnici s
pogledom na prazno parkiralište na koje nijednom nije stigao nijedan auto. Nitko me živ nije došao
posjetiti, čak ni nana. I još je liječnik bio pijan, pa mi i je krivo namjestio rame, još me i danas muči.
Do dana današnjeg jebene konje ne mogu smisliti.”
“Nego—” ranjiva promjena tona - “izvukli su me otamo i upisali me u Groton kad je situacija s
tatom dosegnula kritičnu točku i nakon što su ga odveli. Navodno je došlo do incidenta na
podzemnoj... sad su tu oprečne priče, tata je govorio jedno, a policajci drugo, ali—” podignuo je
obrve uglađenom, crnohumornom otkačenošću - “odvedoše staroga na farmu luđaka! Osam
tjedana. Bez remena, bez vezica, bez oštrih predmeta. Ali liječili su ga elektrošokovima, koji su očito
pomogli jer se otamo vratio kao nov čovjek. Pa - sjećaš se. Otac godine, rekao bi.“
“I—’’ prisjetio sam se ružnog susreta s gospodinom Barbourom na ulici, odlučio da to neću
spomenuti - “što se dogodilo?”
“Eh, tko zna. Problemi su se ponovno javili prije koju godinu i morali su ga opet primiti.”
“Kakvi problemi?”
“Ma—” Platt je glasno izdahnuo - “više-manje isti, sramotni telefonski pozivi, javni ispadi i tako
dalje. Ništa što bismo njemu pripisali, naravno, on je bio sasvim u redu, sve je započelo s radovima
na obnovi zgrade, kojima se protivio, stalno nabijanje čekićima i pilama, korporacije koje žele
uništiti grad, i ništa u tome zapravo nije bilo sporno, a onda se samo pokrenula lavina, do te mjere
da je umišljao da ga stalno prate, fotografiraju i špijuniraju. Pisao neka suluda pisma, pa tako i
nekim klijentima... izazvao strahovite neprilike u jahtaškotn klubu... dosta se članova požalilo, čak i
neki njegovi najstariji prijatelji, i tko bi im zamjerio?”
“Nego, kad se tata taj drugi put vratio iz bolnice - jednostavno više nije bio isti. Raspoloženje
mu se više nije mijenjalo u krajnostima, ali nije se mogao koncentrirati i stalno je bio razdražen. Prije
valjda šest mjeseci promijenio je liječnike, uzeo neplaćeni dopust i otišao u Maine - stric Marry ima
kuću najednom otočiću, ne živi ondje nitko osim pazikuće, a tata je rekao da mu morski zrak godi.
Izmjenjivali smo se u posjetima... Andy je tada bio u Bostonu, na MIT-ju, stvarno si nije htio tatu
navući na vrat, ali kako je bio bliže od svih nas, malo smo ga uvalili.”
“Nije se vratio na—” nisam htio izreći farmu kutaka - “tamo gdje je prije bio?”
“Ha, kako bi ga itko mogao prisiliti? Nije mala stvar nekoga hospitalizirati protiv volje, osobito

236
kad ne želi priznati da nešto nije u redu s njim, a tada je bilo tako, a osim toga, nas su uvjeravali da
je sve stvar lijekova, da će sve biti u najboljem redu čim nova doza počne djelovati. Pazikuća nam se
javljao, pazio da dobro jede i da pije lijek, tata je svaki dan telefonski razgovarao sa psihićem -
mislim, pa i sam je liječnik rekao da smije", nastavio je obrambenim tonom. “Da tata smije voziti,
plivati, jedriti ako želi. Vjerojatno baš nije bila sjajna ideja da isplovi tako kasno, ali uvjeti i nisu bilo
tako loši kad smo krenuli, a i znaš tatu. Neustrašivi pomorac i sve redom. Bombastične parole i
odvažnost očajnika.”
“Da.” Čuo sam mnogo, mnogo priča o tome kako je gospodin Barbour isplovljavao u “malko
žive vode”, koje bi se pretvorile u oluju sa sjeveroistoka, proglašenje izvanrednog stanja u tri
države, nestanak struje duž cijele atlantske obale, a Andy bi povraćao od muke dok bi izbacivao
slanu vodu s broda. Noći probdjevene ukoso, nasukani na pješčane prudove, u tmini i kišnoj bujici.
I sam je gospodin Barbour - grohotom se smijući nad bezalkoholnim koktelom i nedjeljnom
slaninom s jajima - više puta prepričao kako je njega i djecu odnijelo na pučinu kraj longislandskog
estuarija za vrijeme uragana, s onesposobljenim radijem, kako je gospođa Barbour zvala svećenika
iz Svetog Ignacija Lojolskog na križanju Avenije Park i Osamdeset četvrte i cijelu noć sjedila i molila
(gospođa Barbour!) sve dok nije pristigao poziv Obalne straže. (“Malo jače zapuše, a ona odmah
odjuri u Rim, zar ne, dušo? Ha!”)
“Tata—” Platt je tužno odmahnuo glavom. “Mama bi često govorila da na Manhattanu ne bi
preživio ni minute da nije otok. Na kopnu je bio jadan - neprestano je čeznuo za vodom - morao ju
je vidjeti, omirisati - sjećam se kako sam se kao mali s njime vozio iz Conneeticuta, i umjesto da
autocestom 84 ravno vozimo do Bostona, morali smo kilometrima oduljiti put jer smo se vozili uz
obalu. Stalno je gledao prema Atlantiku - bio je jako, jako osjetljiv na ocean, na promjenu oblaka kad
se približiš moru.” Platt je na trenutak sklopio svoje betonski sive oči, a onda ih otvorio. “Znaš da se
tatina mala seka utopila”, rekao je to tako ravnodušnim glasom da mi se na trenutak učinilo da sam
pogrešno čuo.
Trepnuo sam, ne znajući što bih rekao. “Ne. Nisam znao.”
“E, pa je”, rekao je natmureno. “Kitsey je po njoj dobila ime. Skočila je s broda u East River
tijekom zabave - navodno za ševom, tako su to svi govorili, nezgoda, ali mislim pa svi znaju da se to
ne radi, struje su bile strašne i samo su je povukle. Poginulo je još jedno dijete koje je skočilo za njom
da je spasi. A utopio se i tatin ujak Wendell još šezdesetih, napola kljakav, pokušao je jedne noći
zbog oklade otplivati do kopna - mislim, tata je stalno cmizdrio da mu je voda izvor života, vrelo
mladosti i sve to - i bila je, naravno. Ali nije mu samo značila život. Značila mu je i smrt.”
Nisam odgovorio. Jedriličarske priče gospodina Barboura, nikad osobito suvisle ni uvjerljive, a
ni poučne o samome sportu, uvijek su odjekivale svojevrsnom uzvišenom nužnošću, primamljivim
trncima katastrofe.
“A—” Plaltova su se usta razvukla u tanku crtu - “naravno da je povrh svega mislio da je na
vodi besmrtan Posejdonov sin! Nepotopiv! A kad bi se njega pitalo, što burnije more, to bolje. Oluje
su ga uzbuđivale, znaš? Pad barometarskog tlaka na njega je djelovao kao plin za smijanje. Doduše,
toga dana... bilo je uzburkano, ali toplo, jedan od onih vedrih, sunčanih jesenskih dana kad bi se
samo htio uputiti na more. Andy se naljutio što mora ići, hvatala ga je prehlada, a još se bavio nečim
kompliciranim na računalu, ali ni on ni ja nismo mislili da postoji stvarna opasnost. Plan je bio da ga
izvedemo, smirimo ga i, ako bude sreće, skočimo do restorana na doku i natjeramo ga da nešto
pojede. Vidiš—„ nemirno je prekrižio noge - “samo smo nas dvojica bili s njime, Andy i ja, a da ti
budem posve iskren, bio je malo lud. Bio je pod ključem od prethodnog dana, mahnitao, stvarno je
ključao - Andy je nazvao mamu jer je imao posla i nije se osjećao sposobno da se s njime nosi, a
onda je mama nazvala mene. Dok sam stigao trajektom, tata je već zabrazdio u nastrano plavetnilo.
Oduševljavao se silnom vodenom prašinom, raspirenom sparinom - divljim zelenim Atlantikom -
samo što nije poletio. Andy tatu nikad nije podnosio u takvim raspoloženjima; sjedio je u sobi iza
zaključanih vrata. Rekao bih da je već popio pristojnu čašicu tate prije nego što sam uopće stigao.”
“Sad kad razmišljam o tome, znam, sve se čini sasvim nepromišljeno, ali - vidiš, ja sam sigurno

237
mogao sam jedriti. Tata samo što nije skrenuo s uma u kući i što sam mogao, srušiti ga na pod i
zaključati ga? A onda, znaš Andyja, nikad nije mislio na hranu, smočnica je bila prazna, u frižideru
samo zaleđene pizze... kratko ćemo skočiti, nešto ćemo pojesti na doku. Učinilo mi se to kao dobar
plan, znaš? Nahrani ga, to bi mama stalno ponavljala kad bi se tata previše uzbudio. Našopaj ga
nečim. To je uvijek bila prva linija obrane. Sjedni s njim za stol - natjeraj ga da pojede velik odrezak.
To bi obično bilo dovoljno da se opet dovede u normalu. I mislim - negdje mi se u primisli motalo
da, ako se ne primiri kad se vratimo na kopno, možemo slobodno zaboraviti na restoran i odvesti
ga na hitnu ako treba. Andyja sam prisilio da pođe s nama samo da budem siguran. Palo mi je na
pamet da bi mi mogla zatrebati pojačana sila - iskreno da ti kažem, večer prije bio sam dokasno
vani, i nisam baš bio napet kao jedro, kao što bi tata rekao.” Zastao je i protrljao dlanove o hlače od
tvida. “Da. Andy nikad vodu nije volio. Kao što znaš.”
“Sjećam se.”
Plati se lecnuo. “Vidio sam mačke koje bolje plivaju od Andyja. Mislim, najiskrenije, Andy je
valjda bio najšeprtljavije dijete koje sam vidio a da nije invalid ili retardiran... Bože dragi, da si ga
samo vidio na teniskom terenu, šalili smo se da ćemo ga prijaviti za Paraolimpijadu, pomeo bi
konkurenciju. Ali ipak je mnogo sati proveo na brodu, to i sam bog zna - učinilo mi se pametnim da
imam još jednog čovjeka na brodu, a tata i nije bio u najsjajnijem izdanju, razumiješ? I ako bismo
upravljali brodom - mislim, bilo je u redu, i sve bi bilo u najboljem redu da sam pazio na nebo kako
treba, vjetar se razjačao, pokušali smo podvezati glavno jedro, a tata je mahao i vrištao o praznom
prostoru među zvijezdama, kojekakve ludorije, a onda izgubio ravnotežu na valu i pao preko
palube. Andy i ja pokušali smo ga izvući - a onda nas je udarilo postrance baš pod krivim kutom,
strašan val, onaj okomiti pjenušavi zid koji se samo pojavi i zapljusne te iz vedra neba, i paf,
prevrnemo se. Nije čak bilo ni hladno, ali u vodi od dvanaest stupnjeva lako se pothladiti ako si
dovoljno dugo u njoj, što smo, nažalost, bili, a hoću ti reći kako je tata, on je lebdio, plutao po
stratosferi—”
Naša ljubazna konobarica studentica prišla je iza Plattovih leđa i upravo htjela upitati želimo li
još jednu rundu - uhvatio sam njezin pogled, blago zatresao glavom i navrijeme je upozorio da se
makne.
“Tatu je dokrajčila pothlađenost. Tako je smršavio, nije bilo ni grama masti u njemu, sat i pol u
vodi bilo je dovoljno, naročito kad se koprcaš pri takvoj temperaturi. Toplinu brže gubiš ako nisi
sasvim miran. Andy—” Platt se, očito osjetivši da mu je konobarica iza leđa, okrenuo i ispružio dva
prsta, još svakom jedim - “Andvjevu su jaknu, da, zatekli kako se vuče za brodom privezana za uže.”
“O, Bože.”
“Očito mu je skliznulo preko glave kad je pao. Postoji remen koji se veže za prepone - malo
neugodan, nitko to ne voli nositi - i eto ti Andyjeve jakne, i dalje zavezane za uže za spašavanje, ali
očito se nije vezao dokraja, seronja mali. Mislim, stvarno”, rekao je, sve glasnije, “toliko normalna
stvar. Razumiješ? Da mu se nije dalo svezati se kako treba? Baš je bio jebeni smoto—”
Nervozno sam pogledao konobaricu, svjestan Plattove glasnoće.
“Bože!“ Platt se najedanput odgurnuo od stola. “Uvijek sam bio takav šupak prema njemu.
Odvratan gad.”
“Platte.” Htio sam mu reći Nisi, samo što to nije bila istina.
Podignuo je pogled prema meni, odmahnuo glavom. “Mislim, Bože dragi!” Oči su mu bile
natečene i prazne, kao u pilota Нuеуја u računalnoj igrici (Air Cav II: Cambodian Invasion) koju smo
Andy i ja rado igrali. “Kad se samo sjetim što sam mu radio! Nikad si neću oprostiti, nikad.”
“Uf”, rekao sam nakon nelagodne stanke, zagledavši se u Plattove goleme dlanove koji su
počivali na stolu - ruke koje su i nakon toliko godina izgledale neotesano, brutalno, odišući
tragovima stare okrutnosti. Iako smo obojica otrpili svojsko zlostavljanje u školi, Plattov je progon
Andyja - kreativan, prepun užitka, sadistički - graničio s pravim mučenjem: pljuvao mu je u hranu,
da, trgao mu igračke, na jastuku mu ostavljao krepane ribice iz akvarija i fotografije obdukcija s
inlerneta, odmicao poplun i mokrio po njemu dok je spavao (a onda vrištao: Android se popiškio u

238
krevet!), u kadi mu glavu potapao pod vodu kao da su u Abu Graibu, gurao mu glavu u pješčanik
dok je Andy plakao i pokušavao doći do daha. Držao mu inhalator iznad glave dok je hripao i
molio: hoćeš ga? hoćeš ga? Pa neka ogavna priča o Plattu i remenu, na tavanu neke seoske kuće,
svezane ruke, improvizirana omča: gadosti. Ubio bi me, sjećam se kako mi Andy prepričao svojim
distanciranim, bezosjećajnim glasom, da me dadilja nije čula kako nabijam po podu.
Blaga je proljetna kišica zakuckala na prozor kafića. Platt je pogledao u praznu čašu, a potom
mene.
“Dođi posjetiti majku”, rekao je. “Znam da bi te stvarno rado vidjela.”
“Sad?” rekao sam kad sam shvatio da misli odmah.
“Molim te, dođi. Ako ne sad, kasnije. Nemoj samo obećati kao što to na ulici svi kažemo. Puno
bi joj to značilo.”
“Pa—” Sad je bio moj red da pogledam na sat. Imao sam nekog posla, zapravo mi je štošta bilo
na pameti, pa i neke moje hitne osobne brige, ali već se mračilo, votka me omamila, a popodne se
izgubilo u tren oka.
“Molim te”, rekao je i zamahnuo konobarici da donese račun. “Nikad mi ne bi oprostila da čuje
da sam te sreo i pustio da odeš. Zar ne bi svratio samo na minutu?”

iii.
________________

ZAKORAČIVŠI U PREDVORJE KAO DA SAM PROŠAO KROZ PORTAL DO DJETINJSTVA: KINESKI

porculan, osvijetljene slike krajolika, svjetiljke svilenih sjenila i slabašnog svjetla, sve točno onako
kao kad mi je gospodin Barbour otvorio vrata one noći kad je poginula majka.
“Ne, ne”, rekao je Platt kad sam iz navike krenuo prema okruglom zrcalu kroz dnevnu sobu.
“Ovamo.” Krenuo je prema stražnjem dijelu stana. “Sad smo jako neslužbeni - mama goste obično
prima ovdje, ako ih uopće prima...”
U davne dane nisam mogao ni primirisati intimnom svetištu gospođe Barbour, no dok smo se
približavali, miris me njezina parfema - nepogrešivi bijeli cvat s neočekivanom pudrastom srži -
zapahnuo kao rasplesani zastor kraj otvorena prozora.
“Ne izlazi kao nekad”, rekao je Platt tiho. “Nema više velikih večera i događaja - možda joj
jedanput na tjedan netko dođe na čaj ili izađe s prijateljicom na večeru. Ali to je to.“
Platt je pokucao, osluškivao. “Mama?” dozvao je i - na nerazumljiv odgovor - malko odškrinuo
vrata. “Dovodim ti posjetitelja. Nikad nećeš pogoditi koga sam sreo na ulici...”
Soba je bila golema, obojena u staračku boju breskve iz osamdesetih. Odmah uz vrata prostirao
se prostor za sjedenje s kaučem i jednosjedima - mnoštvo drangulija, jastučića za igle, devet ili deset
crteža starih majstora: bijeg u Egipat, Jakov i anđeo, uglavnom iz Rembrandtova kruga iako je jedna
minijatura Krista koji pere noge svetom Petru toliko vješto nacrtana perom i smeđom tintom
(izmorena pogrbljenost i nabori na Kristovim leđima, isprazna, složena tuga na licu svetog Petra)
da bih je čak pripisao Rembrandtovoj ruci.
Nagnuo sam se da pobliže pogledam, a na suprotnom kraju sobe upalila se svjetiljka sa sjenilom
u obliku pagode. “Theo?” čuo sam je kako govori, a onda je i ugledao, propetu na gomili jastuka na
nepojmljivo velikom krevetu.
“Ti! Ne mogu vjerovati!” rekla je ispruživši ruke prema meni. “Kako si narastao! Gdje si se
skrivao, za boga miloga? Jesi li sad u gradu?”
“Jesam. Tu sam već neko vrijeme. Krasno izgledate”, dodao sam po dužnosti, iako nije.
“I ti!” Obgrlila mi je lice dlanovima. “Kako si zgodan! Očarana sam.” Izgledala je i starije i
mlađe nego što sam upamtio: vrlo blijeda, nenamazanih usana, naborana uz kutove očiju, no kože i
dalje bijele i glatke. Srebrnkasto-plava kosa (je li oduvijek bila tako srebrna ili je osijedjela?)
nepočešljana se raspustila preko ramena; nosila je naočale s polumjesečastim staklima i satenski

239
kućni ogrtač pričvršćen ogromnim dijamantnim brošem u obliku pahulje.
“A vidi mene, u krevetu s goblenom, kao neka stara udovica mornara”, rekla je pokazavši na
nedovršeno platno ponad koljena. Dva su sićušna psa - jorkširska terijera - drijemala na blijedoj
kašmirskoj prekrivci kraj njezinih stopala, a manji je, ugledavši me, skočio i bijesno zalajao.
S nelagodom sam se smiješio dok ga je nastojala utišati - i drugi se pas pridružio galami - i
ogledao se po sobi. Krevet je bio moderan - širok, bračni, s presvučenim naslonom - no straga je bilo
mnoštvo zanimljivosti na koje nisam znao obratiti pozornost dok sam bio dijete. Očito je ova soba
bila Sargaško more stana, u koje bi se nasukali predmeti izopćeni iz pomno uređenih društvenih
prostorija: raspareni noćni ormarići, azijske drangulije, iznimna zbirka srebrnih stolnih zvona.
Kartaški stol od mahagonija koji mi je s mjesta gdje sam stajao nalikovao na Duncana Phyfea, a na
njemu (među jeftinim pepeljarama izrađenima tehnikom doisonne i bezbrojnim podmetačima)
preparirani crveni kardinal: izjeden od moljaca, loman, perja izblijedjela do hrđe, neprirodno
naherene glave, a oka poput crne perle užasa.
“Zvonko, tiho budi, molim te, ne mogu to podnijeti. Ovo je Zvonko”, rekla je gospođa Barbour,
podignuvši u krilo psa koji se koprcao, “on je onaj zločesti, zar ne, dušo, nikad mira, a ona s
ružičastom vrpcom je Klementina. Platte”, dozvala ga je nadvikujući lajanje, “Platte, bi li ga odnio u
kuhinju? Baš zna zagnjaviti kad gosti dođu”, rekla mi je, “trebala bih pozvati trenera...”
Dok je gospođa Barbour namatala vez i spremala ga u ovalnu košaru ukrašenu rezbarijom u
kitovoj kosti, sjeo sam u naslonjač kraj njezina kreveta. Presvlaka je bila dotrajala, a zatomljene su
mi pruge bile poznate - bivši stolac iz dnevne sobe, prognan u spavaću, onaj u kojemu sam zatekao
majku kad je prije mnogo godina došla po mene nakon što sam prespavao kod Barbourovih.
Prstom sam prešao po tkanini. Najedanput sam vidio majku kako ustaje da me pozdravi, u jarko
zelenom mornarskom kaputu koji je toga dana nosila - dovoljno pomodnome da je ljudi na cesti
stalno zaustavljaju i pitaju gdje ga je kupila, ali posve neprimjerenome kući Barbourovih.
“Theo?” rekla je gospođa Barbour. “Bi li štogod popio? Čaj? Ili nešto jače?”
“Ne bih, hvala.”
Potapšala je brokatni prekrivač. “Dođi, sjedni kraj mene. Molim te. Želim te vidjeti.“
“Ja—” Zbog njezina me tona, istodobno intimna i tužna, preplavila stravična tuga, a kad smo se
pogledali, kao da je cijelu prošlost prepisao i naglasio baš ovaj trenutak, jasan kao more, složenost
tišine kišnih proljetnih popodneva, tamni naslonjač u hodniku, prozračni dodir njezina dlana na
mojem zatiljku.
“Jako mi je drago što si došao.”
“Gospođo Barbour”, rekao sam primaknuvši se krevetu, pa sjeo plaho jednim bokom, “Bože
dragi! Ne mogu vjerovati. Tek sam sad doznao. Strašno mi je žao.”
Stisnula je usne kao dijete koje suspreže suze. “Da”, rekla je, “eto”, a onda se među nas uvukao
grozan i gotovo nepobjediv muk.
“Strašno mi je žao”, ponovio sam gorljivije, svjestan vlastite nezgrapnosti, kao da bih
glasnoćom mogao izraziti akutnost svoje tuge.
Nesretno je trepnula; ne znajući što da učinim, ispružio sam ruku i položio svoj dlan na njezin, i
sjedili smo tako nelagodno dugo.
Na kraju je ona prva progovorila. “Nego.” Odrješito je otjerala suzu iz oka dok sam se grčevito
hvatao nečega što bih rekao. “Spomenuo te ni tri dana prije smrti. Zaručio se. Za Japanku.“
“Ma da! Stvarno?” Unatoč žalosti, morao sam se barem malčice nasmiješiti: Andy je odabrao
japanski kao drugi jezik upravo zato što se žestoko palio na razgolićene miko i droljaste mange u
mornarskim opravicama. “Japanku iz Japana?”
“Nego što! Sitno stvorenjce piskutava glasa i s novčanikom u obliku plišane životinje. O da,
upoznale smo se”, rekla je podignuvši obrvu. “Andy je prevodio uz kanape sendviče kod Pierrea.
Bila je na sprovodu, naravno - ta djevojka - Miyako - je li. Različite kulture, ali s pravom se za
Japance govori da su suzdržljivi.”
Mala se Klementina ušuljala i ugnijezdila gospođi Barbour oko vrata kao krzneni ovratnik.

240
“Moram priznati, razmišljam o trećemu”, rekla je ispruživši rukuda je pogladi. “Što misliš?”
“Ne znam”, uzvratio sam smušeno. Za gospođu Barbour bilo je krajnje neprilično da i od koga
traži mišljenje o bilo kojoj temi, osobito od mene.
“Moram ti priznati da su mi njih dvoje strahovita utjeha. Moja stara prijateljica Maria Mercedes
de la Pereyra samo je banula s njima tjedan nakon sprovoda, posve neočekivano, dva štenčića u
košari s vrpcama, i moram reći da isprva nisam bila sigurna, no mislim da u životu nisam primila
pažljiviji dar. Prije nismo mogli imati pse zbog Andyja. Bio je strašno alergičan. Sjećaš se?”
“Sjećam.“
Platt se - i dalje u lovočuvarskoj jakni od tvida, s golemim razvučenim džepovima za mrtve
ptice i čahure - vratio u sobu. Privukao je stolac. “I tako, mamice”, rekao je grizući donju usnu.
“I tako, Platone.” Službena tišina. “Je li bilo dobro na poslu?”
“Sjajno.” Kimnuo je kao da i sebe nastoji u to uvjeriti. “Da. Strašna, strašna gužva.”
“Drago mi je čuti.”
“Nove knjige. Jedna o Bečkom kongresu.”
“Još jedna?” Okrenula se k meni. “A ti, Theo?”
“Molim?” Zagledao sam se u rezbariju u kitovoj kosti (kitolovac) uglavljenu u poklopac njezine
košare za šivanje i razmišljao o jadnom Andyju: crna voda, sol u grlu, mučnina i grčevito
mahnitanje. Užas i okrutnost smrti od ruke najomraženijeg elementa. Problem je šio u biti mrzim
brodove iz dna duše.
“Reci mi. Čime se ti baviš ovih dana?”
“Pa, prodajom antikviteta. Uglavnom američkog pokućstva.”
“Ne!” Bila je ushićena. “Ma kako savršeno!“
“Da - u Villageu. Ja vodim trgovinu i bavim se prodajom, a moj partner—” još je sve bilo toliko
svježe da se nisam naviknuo na to - “moj poslovni partner James Hobart, umjetnički obrtnik, bavi se
restauracijom. Dođite nam jednom u posjet.”
“Ma prekrasno! Antikviteti!” Uzdahnula je. “No - znaš koliko ja volim stare stvari. Da su barem
moja djeca pokazala kakav interes! Uvijek sam se nadala da će barem jedno povući na tu stranu.“
“Pa imaš Kitsey”, rekao je Platt.
“Zanimljivo je to”, nastavila je gospođa Barbour kao da je to pročula. “Da su baš sve četvoro
tako cijepljeni od umjetnosti. Zar to nije izvanredno? Mali filistri, svi do jednoga.”
“Ma dajte”, uzvratio sam najvedrije što sam smogao. “Sjećam se Toddyja i Kitsey i svih onih
satova klavira. I Andyja i njegove Suzukijeve violine.”
Odmahnula je rukom. “Ma znaš na što mislim. Nitko otl njih nema smisla za vizualno. Nimalo
ne uvažavaju ni slikarstvo ni interijere ni išta takvo. E sad—” ponovno me primila za ruku - “kad si
ti bio mali, često bih te uhvatila kako u hodniku promatraš moje slike. Uvijek bi se nacrtao pred
najboljima. Pejzažom Frederica Churcha, pa pred mojih Raphaelleom Pealeom ili Johnom
Singletonom Copleyjem - znaš onaj ovalni portret djevojke sa šeširićem, ulje na bakru?”
“To je bio Copley?”
“Nego što! A i vidjela sam maloprije kako gledaš onog malog Rembrandta.”
“To, znači, jest Rembrandt?”
“Tako je. Samo ta, pranje nogu. Ostale su njegova škola. Moja rođena djeca cijeli život žive kraj
tih crteža a da nikad nisu pokazala ni trunke interesa, zar ne, Platte?”
“Rekao bih da su neki od nas uspjeli u drugim stvarima.”
Pročistio sam grlo. “Znate, stvarno sam svratio samo da vas pozdravim", rekao sam. “Baš mi je
strašno drago što sam vas vidio - oboje—” okrenuvši se da u to uključim i Platta. “Da smo se barem
sreli u sretnijim okolnostima.”
“Hoćeš li ostati na večeri?”
“Žao mi je”, rekao sam, stjeran u kut. “Ne mogu, večeras nikako. No htio sam skočiti gore na
minutu da vas vidim.”
“Hoćeš li se vratiti na večeru? Ili ručak? Ili na piće?” Nasmijala se. “Na što god hoćeš.”

241
 “Na večeru, može.”
Okrenula mi je obraz da je poljubim, kao što nikad nije kad sam bio mali, čak ni s vlastitom
djecom.
“Kako je lijepo što si opet tu!” rekla je zgrabivši mi dlan i pritisnuvši ga uz obiaz. “Kao u stara
vremena.“

iv.
______________

N A PUTU PREMA VRATIMA PLATT JE IZBACIO RUKU U NEKI ČUDNI POZDRAV - HIBRID MAFIJAŠKOG,
frajerštine iz bratstva i međunarodnog znakovnog jezika - na koji nisam znao uzvratiti. Zbunjeno
sam povukao ruku i - ne znajući što bih - kucnuo se šakom o njegov dlan, osjećajući se preglupo.
“Pa, čuj. Drago mi je što smo se sreli”, razbio sam čudnu tišinu. “Javi se.”
“U vezi s večerom. E, da. Vjerojatno ćemo večerati ovdje, ako nemaš ništa protiv, mama više
stvarno ne voli izlaziti.” Zabio je ruke u džepove jakne, a onda iz vedra neba: “U zadnje vrijeme
često viđam tvojeg starog prijatelja Cablea. I više nego što bih htio, zapravo. Sigurno će ga zanimati
naš susret.”
“Toma Cablea?” Nasmijao sam se od nevjerice iako mi nije bilo do smijeha: ružna stara
uspomena na to kako su nas udaljili iz škole i kako me otpilio kad mi je majka poginula još uvijek
mi je izazivala nelagodu. “U kontaktu ste?” upitao sam kad Platt nije odgovorio. “Nisam se Toma
godinama sjetio.”
Platt se namrštio. “Moram priznati, onda sam se baš čudio što prijatelj tog klinca uopće trpi
dosadnjakovića kao što je Andy”, rekao je tiho, nalegnuvši na dovratak. “A i nije mi smetalo. Bog
zna da je Andyju trebao netko tko će ga izvući ih kuće i napušiti ga.”
Andrek. Android. Jednojajčani. Pristavi. Spužva Bob Zasrani. “Ne?” nastavio je Platt ležerno,
pogrešno protumačivši moj pogled. “Nekako sam mislio da si bio u tome. Cable je u svoje vrijeme
bio pravi mali napušenko.”
“To je očito bilo nakon mojeg odlaska.”
“Pa, možda.” Nisam bio siguran sviđa li mi se njegov pogled. “Mama je u svakom slučaju
mislila da si nevinašce, ali znao sam da se družiš s Cableom. A Cable je bio mala lopovčina.” Grubo
se nasmijao, prizvavši starog, neugodnog Platta. “Znam da sam Kitsey i Toddyju rekao da
zaključavaju sobe da ih ne pokradeš.”
“A to je bilo zbog toga?” Nisam se već godinama sjetio incidenta s kasicama prasicama.
“A, mislim, Cable” - zagledao se u strop. “Hodao sam nekad s Tomovom sestrom Joey, stari
moj, i to je bila mustra i pol.”
“Da.” Predobro sam se sjećao kako bi Joey Cable - šesnaest godina, prsata - prolazila pokraj
mene, tada dvanaestogodišnjaka, u njihovoj kući u Hamptonsu u majičici i crnim tangama.
“Luda Jo! Kakvo je dupe imala! Sjećaš se kako se šepirila gola kraj jacuzzija! Nego, Cable.
Uhvatili su ga kako u tatinom klubu u Hamptonsu prekapa po ormarićima u muškoj svlačionici, a
tad mu je bilo valjda dvanaest ili trinaest. To je bilo nakon što si otišao, je li?”
“Očito.”
“Ponovilo se to u nekoliko klubova. Tipa u vrijeme velikih turnira - ušuljao bi se u svlačionicu i
pokrao sve čega bi se dočepao. A onda, možda je tad već bio na koledžu - ma, kvragu, gdje je to bilo,
nije Maidstone nego - uglavnom, Cable je preko ljeta radio u klubu, pomagao za šankom, vozio
doma starce koji bi se previše skršili. Ugodan tip, elokventan - ma, znaš i sam. Izmamio bi iz
starčića priče iz rata. Palio im cigarete, smijao se njihovim šalama. Samo što bi ih katkada otpratio
do vrata, a sljedeći dan više ne bi znali gdje im je novčanik.”
“Pa, nisam ga ni vidio ni čuo godinama”, rekao sam kratko. Nije mi se svidio Plattov ton. “Čime
se sad uopće bavi?”

242
 “Pa, znaš. Starim forama. Čak se povremeno viđa s mojom sestrom, no tome bih rado stao na
kraj. Nego“, rekao je blago izmijenjena tona, “zadržavam te. Jedva čekam Kitsey i Toddyju ispričati
da sam te sreo - naročito Toddu. Jako si ga se dojmio - stalno te spominje. Bit će sljedeći vikend u
gradu i znam da bi te rado vidio.”

v.
__________________

UMJESTO TAKSIJEM, KUĆI SAM POŠAO PJEŠICE DA RAZBISTRIM GLAVU. PROLJETNI JE DAN BIO JASAN I
vlažan, kroz olujne oblake probijale su staze svjetlosti, uredski su radnici milili pješačkim
prijelazima, no za mene je proljeće u New Yorku oduvijek bilo pogubno: sezonski odjek majčine
smrti razjarili bi sunovrati, raspupalo drveće i rasprsnuta krv, tanašni veo halucinacija i strahote
(Superiška! Mrak!, kao što bi Xandra rekla.) Nakon što sam čuo vijest o Andyju, kao da je netko
pritisnuo rendgenski prekidač i sve pretvorio u negativ, pa sam čak i uz sunovrate, uza šetače pasa i
prometne policajce koji su zviždukali na raskrižjima vidio samo smrt: pločnici su vrvjeli od mrtvih,
trupla su ispadala iz autobusa i žurila se kući s posla, a za stotinu godina od njih će ostati tek
plombe i stentovi te možda koji komad odjeće i koja kost.
Bilo mi je nezamislivo. Milijun mi je puta palo na pamet da nazovem Andyju, a samo me sram
priječio u tome; istina je bila da ni s kim iz starih dana nisam ostao u kontaktu, no katkada bih sreo
nekoga iz stare škole, a naša prijateljica iz razreda Martina Lichtblau (s kojom sam godinu ranije
proživio kratku i neugodnu vezu, ukupno tri potajne ševe na kauču na razvlačenje) - Martina
Lichtblau ga je spominjala, Andy je sad u Massachusettsu, čujete li se kad, a da, strahovita štreberčina, kao
i uvijek, samo što to sad i naglašava, ono, retro sam i kul. Pepeljarke. Narančaste pepeljarke i frizura na fulu.
Ajme, Andy, pomislio sam, odmahnuvši glavom od dragosti, posežući za cigaretom iza
Martinina golog ramena. Tada mi je sinulo da bih ga baš volio vidjeti - šteta što nije u New Yorku -
možda bih ga mogao nazvati tijekom praznika, kad bude kod kuće.
Samo što nisam. Facebook sam izbjegavao zbog paranoje, vijesti sam rijetko pratio, no i dalje mi
je bilo posve neshvatljivo kako mi je to promaknulo - osim što sam se posljednjih tjedana toliko
zabrinjavao zbog trgovine da gotovo ni o čemu drugom nisam razmišljao. Nismo imali financijskih
briga - gomilali smo doslovce pune šake novca, toliko da je Hobie, pripisujući mi zasluge za svoje
spasenje (približio se rubu bankrota), ustrajao na tome da postanem partner, što mi nije bilo nimalo
milo s obzirom na okolnosti. No unatoč mojim nastojanjima da ga odgovorim, bio je još odlučniji u
namjeri da sa mnom podijeli zaradu; što sam se više opirao, bio je sve uporniji; u skladu sa svojom
prirođenom velikodušnošću, moju je uzdržljivost pripisao “skromnosti” iako sam u biti strahovao
da će partnerstvo dati službenu notu nekim neslužbenim zbivanjima u trgovini - zbivanjima koja bi
sirotog Hobieja potresla od glave do finih cipela da slučajno zna. A nije znao. Jer namjerno sam
klijentu prodao krivotvorinu, što je klijent shvatio pa dignuo galamu.
Nisam imao ništa protiv da mu vratim novac - štoviše, nisam drugo ni mogao nego komad
otkupiti uz gubitak. Dotad mi je to s itekakvim uspjehom prolazilo. Prilično izmijenjene ili posve
rekonstruirane komade prodavao sam kao izvorne; ako bi - napustivši prigušenu rasvjetu Hobarta i
Blackwella - kolekcionaru komad stigao kući, a on primijetio da nešto nije kako treba (“uvijek nosi
džepnu svjetiljku”, savjetovao mi je Hobie još u povojima našega rada; “antikvarijati su s razlogom
zamračeni”), onda bih - ožalošćen zabunom, no nepokolebljiv u uvjerenju da je komad bio izvoran -
galantno ponudio otkup po deset posto višoj cijeni nego šio je kolekcionar platio, prema redovnim
prodajnim uvjetima. Tako bih ispao dobar, uvjeren u ispravnost svojeg proizvoda i spreman ići do
krajnjih granica da udovoljim željama svojih kupaca, a klijent bi se počesto primirio i taj komad
odlučio zadržati. No u tri ili četiri slučaja nepovjerljivi su kolekcionari odlučili prihvatili moju
ponudu: kolekcionari nisu shvaćali da je lažni komad - prešavši iz njihova vlasništva u moje, po
cijeni koja upućuje na njegovu tobožnju vrijednost - preko noći stekao podrijetlo. Kad bih ga se

243
ponovno dočepao, imao sam pisani dokaz o njegovoj pripadnosti glasovitoj Toj i toj kolekciji.
Unatoč marži koju bih platio na otkup lužnjaka od gospodina Tog i tog (obično glumca ili dizajnera
koji pokućstvo skuplja iz hobija, ako već ne i znamenitog kolekcionara), mogao bih ga ponovno
prodati za dvostruko veću vrijednost od otkupa, i to nekom selji s Wall Streeta koji ne zna što je
Chippendale, a što Ethan Allen, ali se raspameti kad vidi da “službena dokumentacija” potvrđuje
da je njegov sekreter Duneana Phyfea ili što već potekao iz zbirke gospodina Tog i tog, istaknutog
dobrotvora / dizajnera interijera / glavne njuške na Broadwayu / umetni riječ.
I dosad je uspijevalo. Samo što ovaj put gospodin Taj i taj - u ovom slučaju ugledna tetkica s
Upper East Sidea zvana Lucius Reeve - nije nasjeo. No mučilo me što, a) misli da je namjerno
nasamaren, što je bilo točno, i b) misli da je i Hobie u to upetljan, da je zapravo on mozak cijele
spačke, što nije ni izbliza bilo točno. Kad sam pokušao spasiti situaciju uvjeravajući ga da je riječ
isključivo o mojem propustu - kašlj, kašlj, iskreno, gospodine, došlo je do nesporazuma s Hobiejem,
još sam vrlo neiskusan, nadam se da mi nećete zamjeriti, njegov je rad takve iznimne kvalitete, pa
razumijete da se greškice potkradu, zar ne? - gospodin Reeve (“Zovi me Lucius”), pomno odjeveni
lik neizvjesne dobi i zanimanja, bio je neumoljiv. “Znači ne poričeš da je komad Hobartovih ruku
djelo?” upitao me na našem napetom ručku u Harvardskom klubu, zavalivši se prepredeno u stolac
i klizeći prstom po rubu čaše sa sodom.
“Čujte—” Kakva taktička greška, shvatio sam, što sam pristao na sastanak na njegovu teritoriju,
gdje je poznavao konobare, gdje je narudžbu zapisao na papir, gdje mu nisam mogao velikodušno
nuditi da kuša ovo ili ono.
“Ili da je namjerno s Thomasa Afflecka skinuo ovaj izrezbareni uzorak feniksa - da, da, mislim
da to jesi Affleck, Philadelphia u svakom slučaju i pričvrstio ga navrh ove, rekao bih, antikne, ali
inače ni po čemu posebne dvostruke komode iz istog razdoblja? Ne govorimo li o istom komadu?”
“Molim vas, ako mi samo dopustite—” Sjedili smo za stolom kraj prozora, sunce mi je zadiralo
u oči, znojio sam se i uzdrmao od nelagode—
“Kako onda možete tvrditi da varka nije bila namjerna? Bilo vaša ili njegova?”
“Gledajte—” konobar se vrzmao oko nas, htio sam da se makne - “ja sam pogriješio. Kao što
sam vam već rekao. I ponudio sam vam otkup uz premiju i sad stvarno više nisam siguran šio
očekujete od mene.”
Unatoč hladnokrvnom glasu, gušio sam se od tjeskobe, tjeskobe koja nije jenjala ni kad sam
dvanaest dana kasnije shvatio da Lucius Reeve još nije naplatio ček koji sam mu dao - upravo sam u
banci bio provjerio stanje računa kad sam naišao na Platta.
Što je Lucius Reeve htio, nije mi bilo jasno. Hobie je takve kolažirane i iz korijena izmijenjene
komade (“prišijence”, kako ih je zvao) stvarao gotovo cijeloga radnog vijeka; spremište u
brooklynskom brodogradilištu bilo je prepuno komada na kojima su etikete bile starije od trideset
godina. Kad sam prvi put onamo otišao sam i pomno se zagledao, zaprepastilo me otkriće tobože
pravih Hepplewhitea, pravih Sheratona, Ali Babina špilja koja se prelijevala od blaga - “Ma ni za
boga, ne”, rekao je Hobie, a glas mu je na mobitelu pucketao - u skladištu je bilo kao u bunkeru, nije
bilo signala, pa sam izašao da ga nazovem i stajao na vjetrometini gurnuvši prst u uho - “vjeruj mi,
da su pravi, već bih ja odavno nazvao Odjel američkog pokućstva u Christie’su—”
Godinama sam se divio Hobiejevim prišijencima, čak sam mu s nekima i pomogao, no
zapanjenost zbog prevare dotad neviđenim komadima ispunjala me (da se poslužim Hobiejevim
omiljenim izrazom) suludom slutnjom. Svako bi malo kroz trgovinu prošao komad muzejske
kvalitete koji bi bio previše oštećen ili slomljen da se spasi; Hobieju, koji je oplakivao te stare
elegantne ostatke kao da su izgladnjela djeca ili zlostavljane mačke, bilo je pitanje časti da spasi što
može (pokoja križna ruža ovdje, koja fino oblanjana noga ondje) te da ih zahvaljujući svojem
tesarskom i stolarskom umijeću prespoji u prekrasne mlade Frankensteine koji su kojiput bili tek
maštoviti pokušaji, a katkada tako vjerne preslike razdoblja da ih se nije moglo razlikovati od
pravih komada.
Kiseline, boja, gramaža zlata i pigmenta čađe, vosak i prljavština i prašina. Stari čavli

244
pohrđavljeni slanom vodom. Dušična kiselina preko novog oraha. Vodilice ladica dotrajale
brusnim papirom, nekoliko tjedana pod svjetlosnom kutijom postara drvo stotinu godina. Od pet
uništenih Hepplewhiteovih stolaca za blagovaonicu umio je stvoriti solidan i posve autentičan set
od osam rastavivši prvotne komade, izradivši nove po uzoru na njih (koristeći se drvom spašenim
iz drugih oštećenih komada tog razdoblja) i ponovno ih sastavivši spajanjem izvornih i novih
dijelova. (“Noge stolaca—” lupkao bi prstom - “obično su ocufane i ulubljene pri dnu - čak i ako se
služiš starim drvom, moraš lancem obraditi tek izdjeljanu nogu ako ih želiš izjednačiti... vrlo, vrlo
lagano... ne mislim da je išibaš do krvi... vrlo specifičan uzorak, prednje su noge obično malo
uleknutije od stražnjih, vidiš li?”) Svjedočio sam kako je izvorno drvo iz gotovo razderanog bifea iz
osamnaestog stoljeća pretvorio u stol kakvog se ne bi posramio ni Duncan Phyle. (“Može proći?”
upitao je Hobie uzmaknuvši nervozno, očito ne shvaćajući kakvo je veličanstvo skovao.) Ili se - kao
što je bio slučaj s dvostrukom “Chippendaleovom” komodom Luciusa Reevea - pod njegovim
prstima sasvim običan komad uz dodatak ukrasa spašenoga iz slavne ruševine istoga razdoblja
pretvori u nov, gotovo neraspoznatljiv u odnosu na remek-djelo.
Praktičniji bi i nesavjesniji čovjek tu vještinu proračunato iskoristio i od nje stekao bogatstvo (to
jest, da se poslužim Grišinim riječima, “izjebao je žešće nego kurvu od petsto dolara”). No koliko ja
znam, Hobieju nikad nije palo na pamet da prišijence prodaje kao originale ili da ih uopće prodaje,
a zbog njegova krajnjeg nemara za zbivanja u trgovini, samo jednom “Sheratonovom” sofom i
kompletom stolaca s naslonom izrezbarenim na proboj koje sam mladoj, nesuzdržljivoj supruzi
jednog kalifornijskog investicijskog bankara prodao po cijenama koje bi dobila u Israel Sacku, uspio
sam otplatiti stotine tisuća zaostalih poreznih dugovanja na kuću. Drugim blagovaoničkim
kompletom i “Sheratonovim” jednosjedom - koje sam prodao jednom klijentu izvan grada koji je
trebao biti pametniji, ali ga je zaslijepio Hobiejev i Weltyjev besprijekorni trgovinski ugled -
trgovinu sam izvukao iz dugova.
“Nije li zgodno”, rekao je Lucius Reeve ugodnim glasom, “što poslovni dio prepušta tebi? Što
ima radionicu u kojoj proizvodi lažnjake, ali pere ruke od toga što s njima radiš?”
“Dao sam vam ponudu. Ne mislim ovdje sjediti i slušati ovo.”
“Zašto onda i dalje sjedite?”
Ni trenutka nisam posumnjao da bi se Hobie zaprepastio kad bi doznao da njegove prišijence
prodajem kao prave. Ponajprije zbog toga što je njegov kreativni rad obilovao sitnim
nepreciznostima, gotovo osobnim pošalicama, i nije uvijek revno pristupao građi kao što bi netko
tko namjerno stvara krivotvorine. No spoznao sam da se čak i razmjerno iskusni kupci daju
prevariti ako ponudim dvadeset posto nižu cijenu nego što bih za pravu stvar. Ljudi su uživali u
pomisli da su dobro prošli. U četiri od pet slučaja previdjeli bi ono što nisu htjeli uočiti. Znao sam
privući njihovu pozornost prema iznimnostima komada, ručno rezanom furniru, krasnoj patini,
časnim ožiljcima, povlačiti prst niz izniman vijenac (koji je i sami Hogarth nazvao “linijom ljepote”)
kako bih oko odvukao od prerađenih dijelova pozadi, gdje bi pri jarkom svjetlu možda i otkrili da
se zrnatost i ne podudara. Kupcima nikako nisam predlagao da pregledaju donju stranu komada,
kao što je Hobie prečesto činio u želji da pouči, pa i pod cijenu da kobno našteti vlastitom interesu.
No ako je netko i htio poviriti, pobrinuo bih se da pod oko komada bude vrlo, vrlo prljav i da
džepna svjetiljka koju slučajno imam pri ruci bude vrlo, vrlo slaba. U New Yorku je živjelo mnogo
ljudi s mnogo novca, a dekorateri su uvijek bili prekratki s vremenom pa bi, kad bih im pokazao
fotografiju sličnog predmeta u aukcijskom katalogu, kao kruške pali na tobožnji popust, osobito
kad su trošili tuđi novac. Služio sam se i metodom - smišljenom da primami drukčijeg, profinjenijeg
kupca - pri kojoj bi komad zakopao u stražnji dio trgovine, raspuhao ga usisavačem (starost u tren
oka!), a onda znatiželjnoj stranci dopustioda je sama iskamči - gle, ispod ove sile prašnjava smeća,
Sheratonov jednosjed! U ovakvoj je vrsti prevare - u kojoj sam iznimno uživao - najhitnije bilo
praviti se glup, dosađivati se, ne podizati nos iz knjige, doimati se kao da uopće ne znam što imam i
pustiti ih da misle da oni varaju mene: čak i dok bi im se ruke tresle od uzbuđenja, čak i dok su
primirenim korakom žurili prema banci da podignu poveliku svotu. Ako je kupac bio previše

245
važan ili povezan s Hobiejem, uvijek sam mogao reći da komad nije za prodaju. Kratko “nije za
prodaju” sa strancima je najčešće bio najbolji početni položaj jer bi u onoj vrsti kupca kakvu sam
želio raspirio želju za brzim dogovorom u gotovini, a i postavio temelje da se povučem usred
kupnje ako nešto pođe po zlu. Najveća je opasnost tome bio Hobiejev nenadan dolazak gore u
pogrešnom trenutku. Kao i dolazak gospode DeFrees, što se i dogodilo - morao sam prekinuti
pregovore netom prije prodaje, što je uzrujalo suprugu jednog filmskog redatelja koja se zasitila
čekanja i otišla, više se nikad ne vrativši. Bez crnoga svjetla i laboratorijske analize većina Hobiejeva
friziranja bila je oku teško uočljiva, a iako mu je pristizalo mnogo ozbiljnih kolekcionara, bilo je i
mnogo onih koji, naprimjer, nikad ne bi doznali da stojeće ogledalo u stilu kraljice Ane uopće ne
postoji. No čak i kad bi netko bio dovoljno pametan da uoči netočnost - naprimjer anakroničan stil
ili rezbariju ili vrstu drva nekog razdoblja ili umjetnika - jednom sam ili dvaput bio dovoljno
odvažan da se čak i iz toga izvučem pričom: tvrdio bih da je komad napravljen po posebnoj
narudžbi te da je, strogo uzevši, i vredniji od uobičajenoga.
U svojem sam potresenom i napetom stanju gotovo nesvjesno skrenuo u Park pa stazom do
jezera, gdje smo Andy i ja mnoga zimska popodneva u osnovnoj školi prosjedili na jaknama
čekajući moju majku da nas pokupi iz zoološkoga ili odvede u kino - na sastajalištu točno u
sedamnaest sati! No tada sam, nažalost, ondje najčešće sjedio iščekujući Jeromea, dostavljača na
biciklu od kojega sam kupovao drogu. Tablete koje sam prije mnogo godina ukrao Xandri odvele
su me na loš put: oksikodon, roksikodon, morfij i hidromorfon, kad bih ga se uspio dočepati -
godinama sam ih kupovao na ulici; posljednjih sam se mjeseci nastojao (uglavnom) pridržavati
rasporeda uzimanja svaki drugi dan (iako je dan “bez“ uzimanja značio da uzmem tek malo, da mi
ne pozli), no unatoč tomu što je službeno bio dan kada sam trebao biti čist, osjećao sam se sve
turobnije, a votke koje sam popio s Plattom prestale su djelovati, a iako sam dobro znao da uza se
nemam ništa, neprestano sam pipkao po sebi, dlanovi su mi stalno bježali prema džepovima
kaputa i sakoa.
Na koledžu nisam postigao ništa pohvalno ni vrijedno. Godine provedene u Vegasu
onesposobile su me za bilo kakav oblik naporna rada. Kad sam u dvadeset prvoj napokon
diplomirao (trebalo mi je šest godina da ga završim umjesto očekivane četiri), nisam zaslužio
nikakve odlike. “Iskreno rečeno, ni po čemu mi se ne čini da bi ti ikakav magistarski program
pružio priliku”, rekla mi je savjetnica. “Osobito zato što bi se toliko oslanjao na pomoć u
financiranju.”
No to je bilo u redu; ionako sam znao čime se želim baviti. Moja je trgovačka karijera započela
otprilike u sedamnaestoj, kad sam se slučajno našao u trgovini tijekom jednog rijetkog popodneva
kad je Hobie odlučio otvoriti. Dotad sam već postao svjestan Hobiejevih financijskih nedaća; Griša
je preiskreno progovorio o ozbiljnim posljedicama koje prijete ako Hobie nastavi gomilati zalihe
koje na kraju ne proda. (“Kad mu na vrata nalijepe obavijest o iseljenju, on će i dalje biti dolje,
farbati i rezbariti.”) No unatoč omotnicama porezne uprave koje su se počele gomilati među
katalozima Christie’sa i starim koncertnim programima na stolu u hodniku (obavijest o
nepodmirenom dugovanju, podsjetnik na nepodmireno dugovanje, druga obavijest o
nepodmirenom dugovanju), Hobieju se nije dalo otvoriti dućan na više od pola sata ako mu nisu
navratili prijatelji; a kad bi prijatelji otišli, često bi potjerao i prave kupce i zaključao trgovinu.
Gotovo bih redovito iz škole stigao kući, gdje bi me na vratima dočekao znak “Zatvoreno” i ljudi
koji vire kroz izlog. A kad bi se primorao da na nekoliko sati otvori trgovinu, najgora je ipak bila
njegova navika da odluta skuhati čaj i ostavi otvorena vrata i otvorenu blagajnu; iako je njegov
dostavljač Mike bio dovoljno dalekovidan da zaključa vitrine sa srebrninom i nakitom, nekoliko je
majolika i kristala ipak išetalo iz dućana, a ja sam sâm toga prvog dana nenadano naišao gore i
zatekao sportski građenu, ležerno odjevenu majku koja je izgledala kao da je netom pristigla s
pilatesa kako u torbu ubacuje uteg za papir.
“To bi vam bilo osam stotina i pedeset dolara”, rekao sam, a na moj se glas sledila i
prestravljeno podignula pogled. Zapravo je stajao samo dvjesto pedeset, ali kreditnu mi je karticu

246
pružila bez riječi i dopustila mi da okončam prodaju - vjerojatno prvu unosnu transakciju nakon
Weltyjeve smrti. Naime, Hobiejevi su prijatelji (njegovi glavni kupci) itekako bili svjesni da Hobieja
mogu obrlatiti do kriminalne nizine ionako preniskih cijena. Mike, koji je također povremeno
pomagao u trgovini, bez popuštanja bi podignuo cijene ne pristajući na pregovore te, shodno tomu,
vrlo malo i prodao.
“Sjajno!” ciknuo je Hobie, trepćući oduševljeno pod žarom radne svjetiljke nakon što sam se
spustio i obavijestio ga o svojoj velikoj prodaji (srebrnog čajnika, u mojoj verziji priče: nisam htio da
se doima kao da sam ženu bezočno pokrao, a osim toga, znao sam da ga ne zanimaju “sitnice”, koje
su, kako sam se uvjerio pregledavajući registar robe, činile znatan dio inventara). “Oštrovidna
stranka. Weltyju bi se omilio kao djetešce na kućnom pragu, ha! Da samo zna da te zanima njegovo
srebro!”
Otada bih popodne redovito sjedio gore s knjigama za školu dok bi se Hobie zaokupljao u
podrumu. Isprva je bilo isključivo radi zabave - zabave koja je bolno nedostajala mojem turobnom
studentskom životu, kavama u kantini i predavanjima o Walteru Benjaminu. Tijekom godina
nakon Weltyjeve smrti, Hobart i Blackwell očito je došao na glas lake mete za kradljivce, a
uzbuđenje zbog hvatanja tih pomno odjevenih lupeža i pljačkaša i iznuđivanja golemih svota od
njih bilo je gotovo kao obrnuta krađa.
Međutim, izvukao sam i pouku: pouku koju sam postupno prikupljao kao mrvice, ali koja je u
bili bila najistinitija srž poslovanja. Tajna koju ti nitko ne došapne, koju moraš sam naučiti: naime,
da u trgovanju antikvitetima ne postoji “prava” cijena. Objektivna vrijednost - kataloška vrijednost
- ne znači ništa. Ako stranka uđe neuka, a s novcem (kao sto je s većinom i bio slučaj), nije bilo
važno što kažu knjige, što kažu stručnjaci, za koliko su se srodni komadi prodali u Christie’su.
Predmet - bilo koji predmet - vrijedi onoliko koliko je netko za nj spreman platiti.
Slijedom toga, krenuo sam redom po trgovini, uklanjajući neke cijene (tako da je stranka mora
od mene zatražiti) i mijenjajući druge - ne sve, ali pokoje. Stvar je bila u tome, kao što sam
pokušajima i pogreškama utvrdio, da treba zadržati barem četvrtinu niskih cijena, a napumpati
ostale, katkada i za četiristo ili petsto posto. Godine neprirodno niskih cijena izgradile su sljedbu
vjernih kupaca; zadržavši četvrtinu niskih cijena, takvi su nam ostali vjerni, a i osigurali smo se da
ljudi koji tragaju za nečim jeftinim mogu to i naći. Zadržavši četvrtinu niskih cijena, nekom su se
nastranom alkemijom povećane cijene također činile opravdanima: iz nepoznatog razloga, neki su
se ljudi spremnije odricali tisuću petsto dolara za Meissenov čajnik ako se nalazio pokraj običnijeg,
ali srodnog komada koji se prodavao (ispravno, ali jeftinije) za nekoliko stotina.
I tako je to počelo: tako je Hobart i Blackwell, nakon što je godinama venuo, pod mojim
neutaživim okriljem počeo ostvarivati zaradu. No nije samo bila riječ o novcu. Svidjela mi se ta igra.
Za razliku od Hobieja - koji je pogrešno pretpostavljao da je svatko tko uđe u trgovinu jednako
očaran pokućstvom kao i on, koji je bio iznimno praktičan u isticanju vrlina i mana pojedinog
komada - ja sam u sebi otkrio posve oprečnu vještinu: prikrivanja i tajnovitosti, umijeće raspredanja
o nebitnim predmetima da bi ih ljudi poželjeli. Pridobivanje zanimanja za komad (za razliku od
puštanja nepažljivoj stranci da se sama uhvati u moju zamku) bilo je igra procjene kupca u kojoj
sam morao dokučiti kakvu sliku o sebi žele stvoriti - ne kakvi su ljudi (sveznajući dekorater?
kućanica iz New Jerseyja? sramežljivi homoseksualac?), već kakvi žele biti. Čak se i na najvišoj
razini sve svodilo na poigravanje dimom i zrcalima; svi su namještali pozornicu. Tajna je bila u
obraćanju projekciji, zamišljenoj ličnosti - znalcu, pronicavom hedonistu - a ne nesigurnoj osobi
koja stvarno stoji pred vama. Bolje je ako se malo povučete i niste baš izravni. Ubrzo sam se naučio
odijevati (na razmetljivoj granici konzervativnosti) i kako se različitim kalibrima uljudnosti i nehaja
ophoditi prema istančanim i neistančanim kupcima: pretpostavljati znanje i u jednih i u drugih,
brzo posezati za laskanjem, brzo izgubiti interes ili ustuknuti baš u pravom trenutku.
A s Luciusom Reeveom ipak sam uspio gadno zajebati. Što je htio, nisam znao. Zapravo je tako
neumoljivo odbacivao moje isprike i bijes punom brzinom usmjeravao prema Hobieju da sam
pomišljao da sam nehotice nagazio na neki stari inat i mržnju. Nisam Hobieju htio otkrivati karte

247
spominjući Reevea, no tko bi se tako žestoko zainatio prema Hobieju, najdobroćudnijem i
najduhovitijem čovjeku? Pretragom na internetu o Luciusu Reeveu nisam pronašao ništa osim
pokojeg bezazlenog spomena u društvenoj rubrici, čak ni poveznicu s Harvardom i Harvardskim
klubom, ništa osim ugledne adrese na Petoj aveniji. Koliko sam shvatio, obitelji nije imao, a ni posla
ni vidljivog izvora prihoda. Bio sam glup kad sam mu napisao ček - ishod moje pohlepe; komadu
sam naumio osigurati lozu, no u ovom trenutku čak ni omotnica s gotovinom gurnuta pod ubrus na
drugi kraj stola nije bila jamstvo da će se ovoga okaniti.
Stajao sam šaka zabijenih u džepove kaputa, naočale su mi se zamaglile od proljetne vlage, i
nesretno se zagledao u zablaćcnu jezersku vodu: pokoja tužna smeđa patka, plastične vrećice
nasukane na šaš. Većina je klupa nosila ime dobročinitelja - u sjećanje na gospođu Ruth Klein ili
koga već - no majčinoj je klupi, na Sastajalištu, jedinoj u tom dijelu parka, anonimni darivatelj
pridjenuo tajnovitiju i srdačniju poruku: MOGUĆNOST U SVEMU. Otkako sam se rodio, to je bila
Njezina Klupa: tijekom njezinih početaka u gradu, slobodna bi popodneva provodila ondje s
knjigama iz knjižnice, preskakala ručak kad je trebalo uštedjeti za ulaznicu u MoMU ili kartu za
projekciju u Paris Theater. Malo naprijed, gdje je kraj jezera put zavijao u tamu i pustoš, prostiralo
se zapušteno i osamljeno mjesto gdje smo Andy i ja razasuli njezin pepeo. Andy me nagovorio da
se odšuljamo i prospemo ga u inat gradskim pravilima, upravo na tome mjestu:
a mislim, pa tu se s nama sastajala.
Da, ali otrov za štakore, vidi što piše.
Hajde. Možeš sad. Nema nikoga.
Voljela je i morske lavove. Uvijek smo morali prići i pogledati ih.
Je, ali stvarno je ne želiš iskrcati ovdje, smrdi po ribi. Osim toga, jezivo mi je kad vidim tu teglu u sobi.

vi.
___________________

“B OŽE MOJ ”, REKAO JE H OBIE KAD SE POD SVJETLOM ZAGLEDAO U MENE . “B LIJED SI KAO
krpa. Da te nije štogod ulovilo?” Upravo je bio na izlasku, kaput je prebacio preko ruke; iza njega su
stajali gospodin i gospođa Vogel, otrovno se smiješili. Moji su odnosi s Vogelovima (ili
“Vukodlacima”, kao što ih je Griša zvao) znatno zahladili otkako sam preuzeo trgovinu; imajući na
umu mnoge, mnoge komade koje su, prema mojem mišljenju, gotovo ukrali od Hobieja, sad sam
lijepio premiju na sve što bih nanjušio da im se sviđa; a iako se gospođa Vogel - nimalo naivna -
odala telefoniranju Hobieju, obično bih je (između ostaloga) uspio osujetiti tvrdeći da je Hobie
dotični komad već prodao i zaboravio ga označiti.
“Jesi li jeo?” Hobie je, u svojem nježnom sanjarenju i naivnosti, bio posve nesvjestan da između
Vogelovih i mene više ne vlada krajnje poštovanje. “Idemo tu malo niže na večeru. Daj, pođi s
nama.”
“Neću, hvala”, rekao sam, svjestan da me gospođa Vogel svrdla pogledom, njezina hladnog
lažljivog osmijeha, očiju poput ahatnih pločica na glatkom licu kao u ostarjele mljekarice. U pravilu
sam uživao podižući napetost i smiješeći joj se u lice, no u strogoj rasvjeti hodnika osjećao sam se
preznojeno i potrošeno, nekako degradirano. “Mislim da ću, ovaj, večeras jesti kod kuće, hvala.”
“Ne osjećaš se dobro?” upitao je ravnodušno gospodin Vogel - ćelavac sa srednjeg Zapada s
naočalama bez okvira, otmjen, u mornaričkom kaputu, jao si ga vama da je on bankar, a vi kasnite s
otplatom rate. “Kakva šteta.”
“Drago mi je što smo se sreli”, rekla je gospođa Vogel zakoračivši prema meni i spustivši
punašan dlan na moj rukav. “Jesi li uživao u Pippinu posjetu? Žao mi je što je nismo stigli vidjeti, ali
bila je baš zauzeta dečkom. Kako li se čini kako se zove—?“ okrcnuvši se prema Hobieju. “Elliot?”
“Everett“, rekao je Hobie staloženim glasom. “Drag momak.”
“Da”, rekao sam, okrenuvši se da s ramena zbacim kaput. Pogled na Pippu tek pristiglu s leta iz

248
Londona s tim “Everettom” bio mi je jedan od ružnijih šokova u životu. Brojim dane, sate, stresen
od nesanice i uzbuđenja, pogledavam na sat svakih pet minuta, poskočim na zvono i doslovno
trčim prema vratima - a ona se drži za ruke s tim vulgarno pretencioznim Englezom!
“A čime se bavi? Je li i on glazbenik?”
“On je pak glazbeni knjižničar”, rekao je Hobie. “Ne znam što to u današnje doba znači s
obzirom na računala.”
“Ma sigurna sam da Theo sve o tome zna”, rekla je gospođa Vogel.
“Baš i ne.”
“Kiberknjižničar?” rekao je gospodin Vogel, neznakovito glasnim i veselim podsmijehom. A
onda se obratio meni: “Je li istina što kažu, da mladi danas mogu završiti škole a da nijednom ne
zalutaju u knjižnicu?”
“Ne bih znao.” Glazbeni knjižničar! I zadnju sam kap pribranosti upregnuo da umirim lice
(utroba mi se raspadala, kraj svega) i prihvatim njegov vlažni engleski dlan, pozdrav, Everett, ti si
sigurno Theo, puno sam toga čuo o tebi, bla bla bla, dok sam ukopan stajao na vratima kao bajunetom
probodeni Južnjak koji bulji u neznanca koji ga je našiljio do smrti. Bio je vitak, živahan tip,
raširenih očiju, nevin, bljedunjav, iritantno veseo, odjeven u traperice i majicu s kapuljačom kao
tinejdžer, a zbog njegova žustrog, pokornog osmijeha dok smo sami stajali u dnevnoj sobi oslijepio
sam od gnjeva.
Svaki trenutak njihova posjeta bio je pravo mučenje. Nekako sam to preživio. Iako sam nastojao
kloniti ih se što sam više mogao (premda sam bio vješt prevarant, u njegovoj sam blizini jedva
smogao uljudnosti; svaki me njegov detalj - ta roskasta koža, nervozni smijeh, dlake koje su mu
nicale uz rub rukava - tjerala da ga zaskočim i izbijeni mu te konjske engleske zube; ne bih se uopće
iznenadio, pomislio sam otužno, da mu stari ćoravi trgovac antikvitetima tamo u kuhinji guli jaja),
koliko god sam se trudio, od Pippe se ipak nisam mogao udaljiti, nametljivo sam se motao i mrzio
se zbog toga, toliko me bolno uzbuđivala njezina blizina: njezina gola stopala za doručkom, gole
noge, njezin glas. Nenadani bljesak njezinih bijelih pazuha kad bi preko glave prevlačila džemper.
Nesnosna bol njezine ruke na mojem rukavu. “Bok, ljubaviću! Bok, dušo!” Njezin dodir s leđa, kad
bi mi oči prekrila dlanovima: iznenađenje! Htjela je znati sve o meni, sve što radim. Gurala se kraj
mene na ljubavnomu jednosjedu u stilu kraljice Ane dok su nam se noge dodirivale: o, bože. Što
čitam? Smije li mi pregledati iPod? Gdje sam kupio taj divni ručni sat? Kad god bi mi se
n a sm iješila , oplah nuo bi m e raj. A opet, ka d god bih izm islio kakvu izliku da je odvučem
nasamo, ovaj bi se nacrtao istog trena, kuc kuc kuc, plahi osmijeh, ruka oko njezina ramena, i sve bi
uništio. Razgovor u susjednoj sobi, prasak smijeha: zar razgovaraju o meni? Plazi joj rukom oko
struka! Zove je Pips! Jedini je donekle podnošljiv ili zabavan trenutak njegova posjeta bio kad ga je
Pukčik - netrpeljiv pod stare dane - ničim izazvan zaskočio i ugrizao za palac - “o, bože!” Hobie
skače po alkohol, Pippa se uzrujava, Everett se trudi zadržati hladnokrvnost, ali je vidno rastresen:
ma da, psi su super! Obožavam ih! Samo što ih nikad nismo imali jer je mama bila alergična. Bio je
“siroti rod” (njegove riječi) njezine stare prijateljice iz škole; majka Amerikanka, braće i sestara u
izobilju, otac koji na Cambridgeu predaje neku neshvatljivu matematiku/filozofiju/štoli već; i on je,
kao i ona, bio vegetarijanac “na korak do vegana”; zaprepastio sam se kad sam shvatio da njih
dvoje dijele stan (!) - on je, dakako, tijekom posjeta spavao u drugoj sobi, i pet sam noći, sve dok nije
otišao, ležao budan, žučljiv od bijesa i tuge, osluškujući svaki šuštaj plahte, svaki uzdah i šapat iz
susjedne sobe.
A opet - dok sam mahao Hobieju i Vogelovima, lijepo se provedite!, a onda se ojađeno vratio u
kuću - što sam mogao očekivati? Razgnjevio me i sasjekao do kosti njezin pažljiv, ljubazni ton kojim
mi se obraćala u vezi s tim “Everettom” - “ne”, uzvratio sam srdačno kad me upitala viđam li se s
kim, “baš i ne” iako sam (a time sam se jasno, sumorno ponosio) spavao s dvije djevojke koje jedna
za drugu nisu znale. Jedna je imala dečka u drugom gradu, a druga zaručnika koji joj je dojadio, i
samo bi pogledala na mobitel kad bi je zvao dok smo bili u krevetu. Obje su bile lijepe, a djevojka s
rogonjom od zaručnika baš prelijepa - mlađahna Carole Lombard - no nijedna za mene nije bila

249
prava: bile su samo zamjene za nju.
Iritiralo me moje stanje. Bilo je blesavo, cmizdravo, prijezirno i jadno sjediti “slomljena srca”
(prva riječ koja mi je, nažalost, pala na pamet) - kmek, kmek, ona je u Londonu, ona ima drugog, daj
kupi vino i izjebi Carole Lombard, preboli to već jednom. No pomisao na nju stvarala mi je
neprekidnu patnju i nisam je uspijevao potisnuti iz misli kao što ne bih ni bolan zub. Misao je bila
nehotična, beznadna, kompulzivna. Godinama bih najprije pomislio na nju kad bih se probudio,
kolala mi je mislima dok sam tonuo u san, a danju bi mi naišla nametljivo, manično, uvijek uz bolan
šok: koliko je sati u Londonu?, stalno sam zbrajao i oduzimao, računao vremensku razliku,
opsesivno na mobitelu provjeravao vremensku prognozu u Londonu, 12 stupnjeva Celzijevih,
22:12, blaga kiša, dok bih stajao na uglu Greenwicha i Sedme avenije kraj zatvorene bolnice svetog
Vincenta na putu prema centru na sastanak sa svojim dilerom, a što je s Pippom, gdje je?, na
stražnjem sjedalu taksija, na večeri, dok sam se opijao s ljudima koje ne poznajem, spavao u krevetu
koji nikad nisam vidio. Očajnički sam čeznuo za fotografijama njezina stana da svojim fantazijama
dodam koji prijeko potreban detalj, no bilo me previše sram pitati. U mukama sam pomišljao na
njezine plahte, razmišljao kakve su, tamne domske boje, kako sam zamišljao, izgužvane, neoprane,
mračno studentsko gnijezdo, njezin pjegavi obraz blijed na smeđoj ili ljubičastoj jastučnici, engleska
kišica koja kucka po njezinu prozoru. Njezine su mi fotografije, poredane na hodniku ispred moje
sobe - mnoštvo različitih Pippa u različitoj dobi - bile svakodnevna agonija, uvijek neočekivana,
uvijek nova; no iako sam nastojao izmicati pogled, opet bih zabunom pogledao i evo je, smije se
tuđim šalama, smiješi se nekome tko nisam ja, svježa bol bez predaha, pogodak ravno u srce.
A što je najčudnije - znao samda je većina ljudi ne vidi onako kako je ja vidim te da im je u
najmanju ruku pomalo čudna s tim svojim hramavim hodom i sablasnim riđokosim bljedilom. Iz
nekog sam si glupavog razloga laskao da sam jedini na svijetu koji je istinski cijeni - da će je šokirali
i dirnuti, a možda čak i natjerati da sebe sagleda u sasvim novom svjetlu kada sazna da je meni
prelijepa. No to se nikad nije dogodilo. Razjareno sam se usmjerio na njezine mane, smišljeno sam
proučavao fotografije koje su je uhvatile u čudnim fazama odrastanja i pod nepoželjnim kutom -
izdužen nos, tanki obrazi, oči (unatoč dirljivoj boji) ogoljene pod blijedim trepavicama - priprosta
poput Huckleberryja Finna. No svi njezini dijelovi bili su - meni - toliko delikatni i osobiti da su me
ganuli do očaja. S prelijepom djevojkom mogao sam se utješiti da nisam njezina klasa; progonjenost
i uznemirenost njezinom običnošću upućivala je - zloslutno - na ljubav koja uza se veže jače nego
tjelesna, na asfaltno jezero u duši u koje bih mogao posrnuti i simulirati ga dovijeka.
Jer u najdubljem, najnepokolebljivijem dijelu mene razum bi ostao bez smisla. Ona je bila
izgubljeno kraljevstvo, neizranjavani dio mene koji sam izgubio s majkom. Sve je s njom bila
mećava zadivljenosti, od starinskih ljubavnih pisama i izvezenih kineskih kaputića koje je skupljala
do sitnih mirisnih bočica kupljenih u Neal’s Yard Remedies; u njezinu je nepoznatom, dalekom životu
uvijek bilo vedrine i čarolije: Vaud Wuiesse, 23 Rue de Tombouctou, Blenheim Crescent CR2-6BN,
namještene sobe u državama u kojima nikad nisam bio. Taj je Everett (“siromašan kao crkveni miš”
- njegove riječi) očito živio na njezinoj grbači, to jest na grbači ujaka Weltyja, ostarjela Europa koja
vreba mlađahnu Ameriku, da se poslužim izrazom koji sam iskoristio u seminarskom radu u
zadnjem semestru.
Da mu napišem ček da je ostavi na miru? Samujući u trgovini tijekom usporenih hladnih
popodneva, sinula mi je ideja: pedeset tisućo ako večeras odeš, sto ako je nikad više ne vidiš. Novac ga
je vidno mučio: tijekom posjeta stalno je nervozno prekapao po džepovima, neprestano zastajkivao
na bankomatima i podizao po dvadeset dolara, bože dragi.
Situacija je bila beznadna. Gospodinu knjižničaru jednostavno nije mogla značiti ni izbliza kao
meni. Bili smo jedno za drugo; bilo je u tome sanjive pravičnosti i čarolije, neporecivosti; misli o njoj
svaki su mi djelić uma preplavile svjetlom i unijele vedrinu u čarobna potkrovlja kojih nisam bio ni
svjestan, u vidike dosad nepojmljive dok se nisu povezali s njom. Bez prestanka sam slušao njezin
omiljeni komad Arva Pärta, samo da budem s njom, a trebala je samo spomenuti roman koji je
nedavno pročitala da ga gladno proždrem, da joj prodrem u misli, kao telepatijom. Neke komade

250
koji bi prošli kroz trgovinu - Pleyelov glasovir, nesvakidašnja, sitna, izgrebena ruska kameja -
osjećao sam kao opipljive rukotvorine života koje bi ona i ja po pravu trebali živjeti zajedno. Pisao
sam joj mailove duge trideset stranica i brisao ih i ne poslavši, pribjegavajući matematičkoj formuli
koju sam osmislio da ne pravim preveliku budalu od sebe: uvijek tri rečenice manje nego u njezinu
pismu, uvijek dan dulje nego što sam ja čekao na njezin odgovor. Katkada bih u krevetu - lebdeći u
uzdisajima, opijatnim, erotičnim snatrenjima - s njom vodio duge, iskrene razgovore: nerazdvojni
smo, zamišljao sam kako jedno drugome (sladunjavo) šapćemo milujući se po obrazu, nitko nas neće
rastaviti. Poput uhode sam skrio pramen jesenje kose koji sam izvadio iz smeća nakon što je u
kupaonici odrezala šiške - i, što je još jezivije, neopranu majicu, još uvijek opijenu njezinim
slamastim, vegetarijanskim znojem.
Situacija je bila beznadna. I više nego beznadna: ponižavajuća. Kad god bi došla u posjet,
ostavljao bih vrata sobe odškrinuta, neprikriveni poziv. Čak me i preslatko zapinjanje njezina
stopala izluđivalo (poput male sirene, prekrhke da hoda po tlu). Ona je bila zlatna nit koja se
provlačila kroza sve, leća koja je povećavala ljepotu pa bi se cijeli svijet preobrazio u odnosu na nju,
i samo nju. Dvaput sam je pokušao poljubiti: jednom pijan u taksiju, jednom u zračnoj luci,
očajavajući od pomisli da je mjesecima neću vidjeti (a tko zna, možda i godinama) - “Oprosti”,
rekao sam, cijeli tren prekasno—
“U redu je.”
“Ne, stvarno, ja—”
“Slušaj—” ljupki neizoštreni osmijeh - “sve OK. Ali ubrzo će početi ukrcaj” (no zapravo nije).
“Moram ići. Čuvaj se, može?”
Čuva jse. Nikako nisam mogao shvatili što je vidjela u tom “Everettu”. Mogao sam samo
pretpostavili koliko sam joj dosadan kad joj je taj mlaki mekušac bio draži od mene. Jednog dana kad
budemo imali djecu... iako je to izrekao napola u šali, krv mi se sledila. Bio je baš ona štrebsa koja bi
uokolo navlačila torbu s pelenama i hrpu obložene dječje opreme... Prigovarao sam sebi što nisam
više navaljivao, no uistinu je nikako nisam mogao otvorenije osvajati a da od nje ne osjetim barem
trunku ohrabrenja. Ionako je već bilo dovoljno sramotno: Hobiejeva taktičnost kad god bi se
spomenulo njezino ime, oprezna ravnodušnost u njegovu glasu. No moja je čežnja za njom bila
poput gadne prehlade koja se vuče godinama unatoč mojoj uvjerenosti da će svakog trena proći.
Čak je i kravi kao što je gospođa Vogel sve bilo jasno. Pippa me nije zavlačila - dapače; da joj je
imalo bilo stalo do mene, vratila bi se u New York i ne bi ostala živjeti u Europi nakon fakulteta; no
iz nekog se preglupog razloga nisam mogao otarasiti njezina pogleda kad sam je prvi put posjetio,
kad sam sjedio uz njezin krevet. Sjećanje na to dječje popodne godinama me održavalo na životu;
kao da sam se - bolan od čeznuća za majkom - usadio u nju kao siroče životinje; a zapravo je, kakva
šala na moj račun, zbog ozljede glave bila nadrogirana i omamljena kao priglupo janje, spremna da
se baci u naručje prvome neznancu koji dođe na vrata.
Moja se “teta Nada”, kako bi Jerome rekao, skrivala u staroj limenci za duhan. Na mramornoj
gornjoj plohi komode prelomio sam sačuvani starinski oksikodon, razmrvio ga i razdijelio u linije
darovnom karticom iz Christie’sa i - smotavši najjedriju novčanicu iz džepa - naslonio se preko
stola, očiju navlaženih od iščekivanja: točka slijetanja, puf, gorak okus visoko u grlu, a onda nalet
olakšanja, rušenje u krevet dok mi se slatki stari udarac zabijao točno u srce: čisti užitak, bolan i
blještav, daleko od metalnog zveckanja jada.

vii.
________________

NOĆ KADA SAM VEČERAO S BARBOURIMA BILA JE OLUJNA I IŠIBANA KIŠOM, A ZAPUSI VJETRA
toliko nasilni da nisam uspio otvoriti kišobran. Na Šestoj aveniji taksija nigdje, pješaci pognute
glave ramenima su se borili protiv kose kiše; u vlažnoj, zagušljivoj vlazi podzemne kapi su

251
jednolično ječale s betonskog stropa.
Kad sam izronio, Avenija Lexington bila je napuštena, kišne su kapi plesale i greble pločnik,
napasna kiša pojačala je svaki zvuk na cesti. Taksiji su šištali pokraj mene kroz glasne valove vode.
Nešto dalje od stanice zavukao sam se u trgovinu da kupim cvijeće - ljiljane, tri stručka, jer je jedan
bio premršav; u sitnoj, pregrijanoj trgovini njihov me miris zapahnuo gadljivošću, a tek sam na kasi
shvatio zašto: istu sam tu boležljivu, škodljivu slatkoću osjetio na majčinu sprovodu. Kad sam se
ponovno izvukao na kišu i poplavljenim pločnikom trčao do Avenije Park - čarape su gnjecale,
hladna kiša sjekla me po licu - požalio sam što sam ih uopće kupio i umalo ih bacio u kantu za
smeće, no kiša je tako žestoko nadirala da se nisam uspio prisiliti da usporim makar na tren i samo
sam jurio.
Dok sam stajao u predvorju - kose slijepljene uz glavu, a s tobože vodonepropusne kabanice
slijevalo se kao da sam je namočio u kadi - vrata su se nenadano otvorila, a preda mnom je stajao
krupni student ugodna lica u kojemu sam nakon trenutka ili dva prepoznao Toddyja. Ne stigavši se
niti ispričati za vodu koja je curila s mene, on me već čvrsto grlio i tapšao po leđima.
“O, bože”, rekao je dok me pratio do dnevne sobe. “Daj da ti uzmem jaknu - i ovo, mami će se
jako svidjeti. Baš super što si tu! Koliko je vremena prošlo?” Bio je krupniji i mišićaviji od Platta,
tamnije, za Barboure neuobičajene kose boje kartona i krajnje neuobičajenog osmijeha - vedrog i
sjajnog, bez trunka ironije.
“Pa—” Njegova me toplina, koja je očito pretpostavljala sretnu, davnu intimnost koju nismo
dijelili, smela do neugodnosti. “Prošlo je jako mnogo. Sad već studiraš, zar ne?”
“Da - na Georgetownu - došao sam za vikend. Studiram politologiju, ali nadam se da ću se
baviti neprofitnim menađžmentom, možda nešto s mladima.” Prema tom spremnom,
studentskosaveznom osmijehu vidjelo seda je izrastao u ambicioznu nadu kakva se nekoć očekivala
od Platta. “A mislim, nadam se da ti to neće zvučati čudno, ali na tome mogu zahvaliti i tebi.”
“Molim?”
“Pa da, mislim. To što želim raditi s ugroženom djecom. Jako si me se dojmio, znaš, kad si ono
davno boravio kod nas. Tvoja situacija mi je stvarno otvorila oči. Jer čak si me u trećem razredu ili
kad već naveo na razmišljanje - da je to ono što jednog dana želim raditi, znaš, nešto u vezi s
pomaganjem djeci.”
“Super”, rekao sam, ne mogavši se odmaknuti od ugroženoga. “Jako lijepo.”
“A, mislim, jako je uzbudljivo jer mladima kojima treba pomoć možeš pristupiti na toliko
načina. Mislim, ne znam koliko si upoznat s Washingtonom, ali ondje ima puno zapuštenih četvrti,
sudjelujem u komunalnom projektu u kojem ugroženu djecu poučavam čitanju i matematici, a ovog
ljeta idem na Haiti s Habitatom—”
“Je li to on?” Dolično zveckanje peta po parketu, lagani dodir jagodicama po rukavu, a već
sljedeći tren Kitsey me zagrlila, a ja sam se smiješio u njezinu izbijeljenu kosu.
“Ajme, sasvim si mokar”, rekla je pa malo uzmaknula držeći me ispruženim rukama. “Vidi ga.
Kako si uopće stigao? Plivajući?” Imala je dugi profinjen nos na gospodina Barboura i njegov vedar,
gotovo šaljivo jasan pogled - uglavnom je ostala ista kao i ona raščupana devetogodišnjakinja u
školskoj uniformi, zajapurena pod ruksakom - samo što me sada, kada me pogledala, zabezeknula
njezina odrasla, hladna, iznimna neosobna ljepota.
“Ja—” Da prikrijem zbunjenost, pogledao sam Toddyja, koji se borio s kabanicom i cvijećem.
“Oprostite, jako mi je ovo čudno. Mislim - pa osobito ti” (Toddyju). “Koliko si imao godina kad smo
se zadnji put vidjeli? Sedam? Osam?”
“Znam”, rekla je Kitsey, “štakor mali, a sad je skoro kao pravi čovjek, zar ne? Platte—” Platt je
došetao u dnevnu sobu, ovlaš obrijan, odjeven u hlače od tvida i vuneni džemper, kao kakav
čemerni ribar iz Syngeove drame - “gdje želi da sjednemo?”
“Mm—” trljao je grubi obraz, držeći se kao da mu je nelagodno - “u njezinu sobu, zapravo. Ne
smeta ti, zar ne?“ rekao mi je. “Etta je ondje već postavila stol.”
Kitseyno se čelo namreškalo. “Eh, svašta. A valjda može i tako. Odvedi pse u kuhinju, molim te.

252
Dođi—” zgrabila me za ruku i vukla niz hodnik impulzivno, lepršavo, naginjući se naprijed -
“moramo te ponuditi pićem, trebat će ti.” Bilo je nečega Andyjeva u čvrstini tog pogleda, a i u
njezinoj zapuhanosti - njegovo astmatičarsko zjapljenje ljupko preoblikovano u razdvojene usne i
šaputavost starlete. “Nadala sam se da će nas smjestiti u blagovaonicu ili barem u kuhinju, baš je
jezivo u njezinom brlogu - što piješ?” rekla je, okrenuvši se prema baru kraj smočnice, gdje su već
stajale čaše i posuda s ledom.
“Ona Stolichnaya bi mi baš legla. S ledom, molim te.”
“Stvarno? Jesi li siguran da može? Nitko je od nas je pije - tata je uvijek naručivao baš ovu vrstu”
- podignuvši bocu Stolija - “jer mu se, navodno, sviđala etiketa... jako me podsjeća na Hladni rat...
kako si ono izgovorio...”
“Stolichnaya.”
“Zvuči baš jako autentično. Neću ni probati. Znaš”, rekla je, okrenuvši ogrozdno sive oči prema
meni, “bojala sam se da nećeš doći.”
“Pa nije tako strašno vani.”
“Da, ali” - trep, trep - “mislila sam da nas mrziš.”
“Mrzim? Ne.”
“Ne?” Kad se nasmijala, zapanjilo me koliko sc Andyjeva leukemična beskrvnost u njoj
preobrazila i proljepšala, kao zašećereno blistavilo Disneyjeve princeze. “Ali bila sam tako grozna!”
“Nije me bilo briga.”
“Dobro.” Nakon preduge stanke okrenula se prema pićima. “Bili smo užasni prema tebi”, rekla
je ravnodušno. “Todd i ja.”
“Ma daj! Pa bili ste mali.”
“Da, ali—” ugrizla se za donju usnu - “znali smo da ne smijemo. Osobito nakon onoga što ti se
dogodilo. A sad... mislim s tatom i Andyjem...” Čekao sam jer se činilo kao da nastoji oblikovati
misao, no samo je otpila gutljaj vina (bijelog; Pippa pije crno) pa me dodirnuta po zglobu. “Mama te
čeka”, rekla je. “Jako je uzbuđena cijeli dan. Idemo?”
“Svakako.” Lagano sam je, lagano primio za lakat, kao što sam davno vidio da gospodin
Barbour radi s gostima “ženstvene vrste” i otpratio je u hodnik.

viii.
_______________

TA MI JE NOĆ BILA POPUT NESTVARNOG SAKAĆENJA PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI: DJEČJI JE SVIJET

ponegdje ostao čudesno netaknut, a mjestimice bolno izmijenjen, kao da su se duh prošlosti i duh
još neviđene budućnosti udružili i pozvali nas na večeru. No unatoč ustrajnom, ružnom zadiranju
Andyjeva odsustva (Andy i ja... sjećate li se kad je Andy...?) i nastranom, stisnutom ozračju (pita na
stolu na rasklapanje u sobi gospođe Barbour!), najčudniji je dio večeri moj dubinski, nerazumski
osjećaj povratka kući. Čak je Etta, kad sam se vratio u kuhinjuda je pozdravim, odvezala pregaču i
pojurila da me zagrli: Imala sam slobodnu večer, ali htjela sam ostati, htjela sam te vidjeti.
Toddy (“Sad sam Todd, molim te”) je preuzeo očevu ulogu kapetana stola, upravljajući
razgovorom pomalo mehaničkim, ali vidljivo iskrenim šarmom iako je gospođu Barbour zanimao
samo razgovor sa mnom – malo o Andyju, no uglavnom o pokućstvu njezine obitelji, o nekolicini
komada koje su kupili od Israela Sacka tijekom četrdesetih, ali većina se ipak nasljeđivala s
generacije na generaciju od kolonijalnih dana - u jednom je trenutku usred objeda ustala i za ruku
me povela da mi pokaže komplet stolaca i nisku komodicu od mahagonija - kraljica Ana, Salem,
Massachusetts - koji se u majčinoj obitelji čuvaju još od 1760-ih. (Salem? pomislio sam. Zar su li
njezini Phippsi palili vještiee? Ili su sami bili vještice? Osim Andyja - zakukuljenog, izoliranog,
samodovoljnog, nesposobnog za neiskrenost i s krajnjom nestašicom zloće i karizme - u ostalim je
Harbourimu, čak i u Toddu, bilo nečega blago zazornog, oprezne, prepredene legure doličnosti i

253
pakosti zbog koje sam vrlo lako zamislio njihove pretke kako se noću okupljaju u šumi i odbacuju
puritansko ruho radi pustopašnosti kraj poganskog krijesa.) Kitsey i ja nismo mnogo razgovarali -
nismo ni mogli, zahvaljujući gospođi Barbour; no gotovo svaki put kad bih se okrenuo u njezinu
smjeru, bio sam svjestan njezina pogleda. Platt me - glasa zadebljalog nakon pet (šest?) velikih čaša
džina s limetom - povukao u stranu kraj bara nakon večere i rekao: “Na antidepresivima je.”
“A da?” rekao sam zatečeno.
“Mislim, Kitsey. Mama ih neće ni taknuti.”
“Pa—” Njegov utišani glas izazvao mi je nelagodu, kao da traži moje mišljenje ili želi da se
nekako pridružim raspravi. “Nadam se da joj pomažu više nego meni.”
Platt je zaustio, a onda se očito predomislio. “Ma—” zateturavši blago unatrag - “mislim da se
nosi s time. Ali bilo joj je gadno. Kits je s obojicom bila vrlo bliska - rekao bih da je s Andyjem bila
bliskija nego itko od nas.”
“Stvarno?” Njihov odnos u djetinjstvu ne bih opisao kao “blizak” iako se uvijek negdje motala u
blizini više od Andyjeve braće, pa makar da cvili ili zadirkuje.
Platt je uzdahnuo - zapahom pijanstva od džina koji me zamalo srušio. “Da. Odobrili su joj
slobodni semestar na Wellesleyju - nisam siguran hoće li se vratiti, možda odsluša neke kolegije na
New Schoolu, možda se zaposli - preteško joj je bilo u Massachusettsu nakon, znaš. Strašno su se
često viđali u Cambridgeu - osjeća se šugavo, naravno, što ona nije otišla k tati. Bolje je znala s tatom
nego ostali, ali imala je neki tulum, nazvala je Andyja i molila ga ode umjesto nje... eto.”
“Sranje.” Zaprepašteno sam se ukopao kraj bara, držeći hvataljku za led; smučilo mi se od
pomisli da je i nekomu drugomu život uništio isti onaj otrov - zašto sam i da sam barem - koji je meni
zagadio život.
“Da”, rekao je Platt natočivši si obilnu čašicu džina. “Teške stvari.”
“Pa ne bi trebala sebe kriviti. I ne smije. To je suludo. Mislim”, rekao sam, ojađen Plattovim
vodenastim, umrtvljenim pogledom preko ruba pića, “da je ona bila na brodu, ona bi sad bila mrtva,
a ne on.”
“Ne, ne bi”, uzvratio je Platt ravnodušno. “Kits je majstorska jedriličarka. Dobri refleksi, mudra
i staložena otkako je bila pikulica. Andy je razmišljao o orbitnoj rezonanciji ili nekom računalnom
sranju na kojem je doma radio i pogubio se kad je zagustilo. Totalno jebeno netipično za njega.
Nego“, nastavio je mirno, kao da nije zamijetio moju zaprepaštenost tom opaskom, “malo je sad
raštimana, kao što ti je sigurno jasno. Trebao bi je možda pozvati na večeru, mama bi se izbezumila
od sreće.“

ix.
_________________

KAD SAM KRENUO KUĆI, POSLIJE JEDANAEST, KIŠA JE VEĆ PRESTALA, ULICE SU SE CAKLILE OD VODE,
a noćni vratar Kenneth (isti oni teški kapci i dah po viskiju, krupnijeg trbuha, ali inače
nepromijenjen) stajao je na vratima. “Nemoj da te nema, može?” rekao je, što bi uvijek dobacio i kad
sam bio mali nakon što bi mama došla po mene poslije spavanja kod Andyja - isti obamrli glas,
samo pola takta prespor. Čak bih ga mogao zamisliti kako se u zadimljenom postkataklizmičnom
Manhattanu srdačno klati navratima u razderanoj bivšoj uniformi, dok se Barbourovi gore u stanu
grij u paleći stara izdanja National Geographica, preživljavajući na džinu i jastogu iz konzerve.
Iako se u svaki vid večeri zavukla kao kipući otrov, Andyjeva mi je smrt još uvijek bila
pregolema da bih je pojmio - doduše, neobično je bilo kako se, gledajući unatrag, doimala
neizbježnom, neobično predvidivom, kao da je bolovao od kobne urođene mane. Čak se i dok mu je
bilo samo šest godina - a bio je sanjiv, šeprtljav, beznadni astmatičar - ljaga zlosretnosti i ranog
preminuća jasno vidjela na toj rahitičnoj maloj osobi, označivši ga kao da mu je svemir na leđa
nalijepio znak udari me.

254
 Međutim, izvanredno je bilo i to kako ovaj svijet dalje hrama bez njega. Neobično je, pomislio
sam dok sam preskakao mlaku na pločniku, kako se u nekoliko sati promijeni sve - to jest, kako je
nastrano otkriti da sadašnjost krije jasnu krhotinu žive prošlosti, oštećenu i nagrizenu, ali
neuništenu. Andy je prema meni bio dobar kad nisam imao nikoga. Mogao sam barem biti ljubazan
prema njegovoj majci i sestri. Tada nisam bio svjestan, iako sada itekako jesam, da se godinama
nisam bio trgnuo iz otupjelosti jada i zaokupljenosti samim sobom; između rastrojenosti i transa,
tromosti i ograda i nagrizanja vlastita srca, propustio sam mnoštvo malih, jednostavnih,
svakodnevnih nježnosti; čak mi se i riječ nježnost iz nesvijesti izdizala u bolničku osviještenost
glasova i ljudi, iz struje digitaliziranih strojeva.

x.
______________

N AVIKA UZIMANJA SVAKI DRUGI DAN SVEJEDNO JE BILA NAVIKA , KAKO ME J EROME ČESTO
podsjećao, osobito kad se nisam baš revno pridržavao tog ritma. New York je bio prepun
kojekakvih dnevnih užasa u podzemnoj i gužvama; mogućnost nenadane eksplozije nikad me nije
napustila, stalno sam iščekivao da se nešto dogodi, stalno je dočekivao krajičkom oka, mogli su je
pokrenuti određeni rasporedi ljudi na javnim mjestima, ratna nužda, kad bi se netko na krivi način
ubacio u red ispred mene ili pod određenim kutom hodao prebrzo, i to bi mi bilo dovoljno da
zapadnem u tahikardiju i pneumatsku paniku zbog koje bih posrtao do najbliže klupe; tatine
tablete protiv bolova, s kojima sam započeo radi olakšanja malone nesavladive tjeskobe, pružale su
mi takav ushitni bijeg da sam ih ubrzo počeo uzimati kao poslasticu: isprva kao vikend-poslasticu,
zatim kao poslasticu nakon predavanja, a onda i radi medenog eteričnog blaženstva koje bi mi
raširilo ruke u svakoj nesreći i dosadi (koje su, nažalost, bile česte); u to sam vrijeme došao do
prijelomnog zaključka da su tabletice koje sam ignorirao zbog nejaka i slaba izgleda doslovce deset
puta jače od Vicodina i Percoceta, koje sam gutao na šake - oksikodoni iz osamdesetih, dovoljno jaki
da pokose neotporne, a u tom trenutku ja to u svakom slučaju nisam bio; kad je napokon presušila
moja tobože neisrepna riznica oralnih narkotika, i to netom prije mojeg osamnaestog rođendana,
bio sam prisiljen kupovati na ulici. Čak su i dileri osuđivali svote koje sam trošio, svakoga tjedna
tisuće dolara; Jack (Jeromeov prethodnik) često me korio iako je sjedio na prljavoj vreći iz koje je
vodio posao, brojeći moje stotice netom pristigle sa šaltera. “Pa spali ih radije, buraz.” Heroin je bio
jeftiniji - petnaest dolara po vrećici. Čak i da se nisam šutao - Jack mi je marljivo raspisao računicu s
unutrašnje strane kutije McDonald’sova hamburgera - riječ je bila o puno razumnijoj potrošnji, koja
se kretala oko četiristo pedeset dolara mjesečno.
Ali heroin sam uzimao samo po ponudi - šut ovdje, šut ondje. Koliko god sam ga volio i stalno
žudio za njim, nikad ga nisam kupio. Ne bih imao razloga stati. Kod tableta je, pak, trošak bio
koristan faktor jer sam naviku držao pod kontrolom te usto imao sjajan razlog da se svakog dana
spustim u trgovinu i prodajem pokućstvo. Laž je da ne možeš funkcionirati na opijatima: šutanje je
jedno, ali nekome poput mene - koji skačem na lamatanje golubova na pločniku, shrvan
posttraumatskim stresnim poremećajem do granice spastičnosti i cerebralne paralize - tablete su
bile ključ ne samo do sposobnosti nego i do visoke funkcije. Od cuge sam bio šlampav i smeten:
trebalo je samo baciti pogled na Platta Barboura kako u tri popodne sjedi u J. G. Melonu i jadikuje
nad sobom. A kad se sjetim tate: čak i nakon što se pritrijeznio, zadržala mu se teturavost boksača
omamljenog udarcem, iz ruke bi mu ispadao telefon ili kuhinjski sat, neurološka šteta koja nikad ne
nestane. Bio je ozbiljno lud u zaključivanju, nijedan posao nije znao zadržat i na dulje staze. A ja - pa
možda se nisam mogao pohvaliti djevojkom ili prijateljima koji se ne drogiraju, ali radio sam
dvanaest sati dnevno, ništa me ne bi izbacilo iz takta, nosio sam odijela Thoma Brownea, uz osmijeh
se družio s ljudima koje nisam podnosio, plivao sam dvaput tjedno i povremeno igrao tenis, klonio
se šećera i obrađene hrane. Bio sam opušten i naočit, mršav kao prut, nisam se odavao

255
samosažaljenju ni ikakvim negativnim mislima, bio sam sjajan trgovac - svatko bi to rekao - a posao
mi je išao tako dobro da ono što bih potrošio na drogu ne bih ni primijetio.
No nisam bio nepogrešiv - bilo je nepredvidivih iskliznuća kad bi mi se na koji jeziv čas
kontrola istrgnula iz ruku kao da me poledica sjuri s mosta, i jasno sam vidio kako se brzo stvari
mogu pogoršati. Nije bila stvar u novcu - problem je bio u povećanju doza, zaboravljanju na
komade koje sam prodao, zaboravljanju na račune, u Hobiejevu čudnom pogledu nakon što bih
pretjerao i spustio se k njemu previše staklen i izvan sebe. Večere, klijenti... oprostite, jeste li se meni
obratili, jeste li upravo nešto rekli? ne, samo sam malo umoran, dragi moji, nešto me hvata, možda
ranije odem u krpe. Naslijedio sam majčine svijetle oči na kojima se, na otvaranjima galerija,
smanjene zjenice nikako nisu mogle prikriti bez sunčanih naočala - iz Hobiejeve ekipe nitko to i nije
primijetio, osim (katkada) kojeg mlađeg, modernijeg homoseksualca - “Baš si zloćko”, na uho mi je
šapnuo nabildani dečko jednog klijenta tijekom službene večere i prestravio me do temelja.
Užasavao sam se odlazaka u računovodstvo jedne aukcijske kuće jer mi se jedan od tih tipova -
stariji Britanac, i sam ovisnik - stalno nabacivao. Događalo mi se to, naravno, i sa ženama: djevojku
s kojom sam spavao - dizajnericu pripravnicu u modnoj kući - upoznao sam na utrci malih pasa na
Washingtonovu trgu s Pukčikom, a već nam je nakon trideset zajedničkih sekundi na klupi postalo
jasno da smo u istom stanju. Kad god bi stvari počele izmicati kontroli, prikočio bih s dozama, a
nekoliko sam puta čak sasvim prestao - najduža stanka protegnula se na šest tjedana. Ne može to
baš svatko, govorio sam sebi. Sve je stvar discipline. No u ovom trenutku, na pragu dvadeset šeste,
već tri godine nisam bio čist dulje od tri dana zaredom.
Osmislio sam kako ću prestati za svagda ako poželim: naglo smanjivanje doza, sedmodnevni
raspored, puno loperamida; nadomjesci magnezija i slobodnih aminokiselina da mi obnove
spaljene neurotransmitere; proteini u prašku, elektroliti u prašku, melatonin (i trava) za san i
kojekakve biljne tinkture i napitci u koje se klela moja dizajnerica, korijen sladića i sikavica, kopriva
i ječam i ulje sjemenki crnog kima, korijen valerijane i ekstrakt grozničice. U trgovini zdrave hrane
napunio sam vrećicu svim potrebnim sastojcima, a već je godinu i pol čamila u stražnjem dijelu
ormara. Većinu nisam ni taknuo, osim trave, koja je davno nestala. Problem je (kao što sam se stalno
uvjeravao) bio u tome što bi ti nakon trideset šest sati, dok bi tijelo bilo na vrhuncu pobune, a
preostali se nesedirani život protezao unedogled poput zatvorskog hodnika, trebao vrlo primamljiv
razlog da se nastaviš kretati kroz tamu umjesto da samo zalegneš na predivni pernati madrac koji si
tako nesmotreno napustio.
Te noći kad sam se vratio od Barbourovih, progutao sam tabletu morfija s produljenim
djelovanjem, kao što sam obično radio nakon što bi kući stigao u pokajničkom raspoloženju i
osjećao da je vrijeme da se dovedem u red: malu dozu, manje od polovice uobičajene, koja mi je bila
nužna za san, samo da me povrh cuge primiri za san. Sljedećeg sam jutra obeshrabreno (jer bih se u
ovoj laži plana otrežnjenja obično probudio s mučninom i brzo izgubio hrabrost) na mramornoj
plohi zdrobio trideset, a onda i šezdeset miligrama roksikodona, ušmrkao ga razrezanom slamkom,
a onda se, nespreman da preostale tablete bacim u zahod (a bile su vrijedne više od dvije tisuće
dolara), ustao, odjenuo se, našpricao nos fiziološkom otopinom te spremivši još koju dugotrajnu
tabletu morfija ako mi “spust“, kao što bi Jerome rekao, bude previše neugodan, limenu kutiju
duhana Redbreast Flake spremio u džep i - u šest ujutro, prije nego što se Hobie probudio - odvezao
se do spremišta.
Spremište je - otvoreno dvadeset četiri sata dnevno - nalikovalo na majansko groblje, osim što je
na recepciji službenik praznog pogleda buljio u TV. Nervozno sam prišao dizalima. U taj sam
objekt u sedam godina kročio samo triput - uvijek sa stravičnim strahom i nikad se nisam usudio
uspeti se do ormarića, već bih se samo nakratko iskrao do predvorja da platim najam - gotovinom:
dvogodišnja najamnina plaćena unaprijed, najveći dopušteni rok otplate prema državnom zakonu.
Za teretno je dizalo bila potrebna ulazna kartica, koju sam se, srećom, sjetio ponijeti. No,
nažalost, nije proradila kako treba, pa sam nekoliko minula, nadajući se da je službenik dovoljno
isključen da ne primijeti, stajao u otvorenom dizalu i ugađao potez, karticom dok čelična vrata nisu

256
zasiktala i zatvorila se. Osjećajući se napeto i pod prismotrom, trudeći se da ne okrećem glavu
prema svojoj mutnoj sjeni na zaslonu, vozio sam se do osmog kata, 8D 8E 8F 8G, zidovi od bloketa i
redovi bezličnih vrata kao u kakvom montažnom čistilištu gdje nema boja osim prljavo bijele, a
prašina se neće primiti ni sad ni do kraja vijeka.
Kod 8R dva ključa i lokot sa šifrom, 7522, zadnje četiri znamenke Borisova kućnog telefona u
Vegasu. Lokot je škljocnuo metalnim cviležom. Dočekala me vrećica iz trgovine Paragon Sporting
Goods - etiketa malog šatora visjela je s vanjske strane, King Каnору, 43,99 $, prhka i nova kao i
onoga dana kad sam je prije sedam godina kupio. Iako mi je rub jastučnice koji je virio iz vrećice
priuštio ružan kratki spoj, poput strujnog praska u sljepoočnici, više od svega pogodio me miris -
jer plastični je, izolacijski vonj ljepljive trake prenabujao od zatvorenosti u takom malom prostoru,
taj emotivno pobuđujući miris kojega se nisam prisjetio godinama, posebni polivinilni smrad koji
me istog trena vratio u djetinjstvo i sobu u Vegasu: kemikalije i novi sag, spavanje i buđenje svakog
jutra kraj slike prilijepljene uz naslon kreveta, isti ljepljivi dah u mojim nosnicama. Godinama je
nisam razmotao kako spada; samo bi mi da je otvorim trebalo deset ili petnaest minuta sa
skalpelom, no dok sam tako stajao shrvan (posrtanje i zbrka; kao i kad sam se mjesečareći zabio u
vrata Pippine sobe, nisam znao gdje mi je pamet i što da učinim), probadao me nagon koji je
uzavreo gotovo do delirija: našavši se kraj nje nadohvat prstiju nakon toliko godina, najedanput
sam se približio opasnom, čeznutljivom rubu za koji nisam ni znao. Među sjenama, mumificirani je
smotak - ono malo što se naziralo - djelovao dotrajalo, dirljivo, nastrano osobno, ne kao neživ
predmet, već kao kakav jadan stvor, svezan i bespomoćan u mraku, koji je izgubio glas i sanja o
spasenju. Slici nisam bio ovako blizu otkako mi je bilo petnaest, a na trenutak sam se jedva svladao
da je ne zgrabim pod ruku i odnesem je. No osjećao sam kako mi sigurnosne kamere sikću iza leđa;
brzim sam trzajem ubacio limenku Redbreast Flakea u vrećicu iz Bloomingdale’sa, zatvorio vrata i
okrenuo ključ. “Samo ih baci u zahod ako se stvarno želiš skinuti”, savjetovala mi je Jeromeova
nevjerojatno seksi djevojka Муа, “inače ćeš u dva ujutro trčati u to skladište”, no kad sam izašao,
omamljen i gotovo obeznanjen, droga mi nije bila ni u peti. Sami me pogled na ušuškanu sliku,
usamljenu i jadnu, smeo od glave do pete, kao da se iz prošlosti probio satelitski signal i omeo sve
druge prijenose.

xi.
_______________

I AKO SU ME ( POVREMENI ) DANI BEZ DROGE SPREČAVALI DA NE PREUVELIČAM DOZU ,

nelagoda spuštanja nastupila je ranije nego što sam očekivao, a čak sam se i uz tablete koje sam
sačuvao za skidanje, sljedećih nekoliko dana osjećao strašno loše, od mučnine nisam mogao jesti,
nisam uspio suzbiti kihanje. “Samo samo prehlađen”, rekao sam Hobieju. “Dobro sam.”
“Nisi, ako te želudac muči, to je gripa”, rekao je natmureni Hobie netom se vrativši iz Bigelowa
s novim zalihama Benadryla i Imodiuma te sa štapićima i sokom od dumbira s Jeffersonove tržnice.
“Nema nikakvog razloga - nazdravlje! Ja bih se na tvojemu mjestu natjerao liječniku i onda si bez
brige.”
“Gle, ma samo je neki virus.” Hobie je bio građen kao stijena; kad god bi ga nešto počelo
hvatati, popio bi čašicu Fernet-Brance i prehodao.
“Možda, ali već danima nisi gotovo ništa pojeo. Nema smisla čamiti ovdje i patiti.”
No rad mi je misli odvratio od nelagode. Trnci su navaljivali u desetominutnim grčevima i tada
bih se preznojavao. Balav nos, suzne oči, napadni strujni trzaji. Vrijeme se promijenilo, trgovina je
bila puna, svuda mrmljanje i struje, a drveće je ispred na cesti cvalo bijelim praskovima delirija.
Dlanovi su mi većinom mirovali na kasi, no u sebi sam se meškoljio. “Prvi rodeo nije najgori”, rekla
mi je Муа. “Na trećem ili četvrtom požalit ćeš što si živ.” Želudac mi se koprcao i bjesnio kao riba
na udici; bolovi, živčani mišići, u krevetu nisam mogao mirovati, a noću bih, nakon što bih zatvorio

257
trgovinu, crven u licu i uskihan sjedio u kadi vrele vode koju gotovo nisam mogao izdržati,
pritišćući čašu soka od đumbira i sad već otopljen led uz sljepoočnice dok je Pukčik sjedio na tepihu
u kupaonici i napeto me motrio, previše ukočen i raskliman da bi se, kao što je nekoć volio, zaskočio
na rub kade.
Ništa od toga nije bilo onako strašno kao što sam strahovao. No ono šio me pogodilo puno jače
od očekivanoga bila su, kako bi Муа rekla, “sranja sa psihom” - nesnosan, pokisli mračni zastor
užasa. Муа, Jerome, dizajnerica - većina mojih prijatelja po drogi njome se bavila puno dulje njego
ja; dok su sjedili i drogirani pričali o tome kako je kad prestaneš (a to je očito bilo jedino stanje u
kojemu bi taj razgovor podnijeli), svi su im stalno upozoravali da su tjelesni simptomi manja boljka,
da će, čak i u dječjoj ovisnosti kao što je moja, depresija biti “gora nego što bi ikad mogao sanjati”, a
ja sam se ljubazno nasmiješio dok sam se naslanjao prema zrcalu i pomislio: hoćete se kladiti?
No depresija nije bila prava riječ. To je bio pad koji je objedinjavao tugu i odvratnost koja
nadaleko nadilazi osobno: bolesnu, preplavljujuću smučenost cijelom ljudskom vrstom i ljudskim
djelom od postanka svijeta. Previjajući prijezir prema biološkom poretku. Starosti, bolesti, smrti.
Nema spasa ni za koga. Čak su i prelijepi bili poput mekog voća na korak do gnjiljenja. A ljudi se
ipak jebu i razmnožavaju i izbacuju novo ukopno tane, proizvode sve više i više novih bića da pate
kao da je to spasiteljska, ili dobra, ili moralno pohvalna stvar: uvlačenje nebrojenih nevinih bića u
igru bez pobjednika. Meškoljava dojenčad i izmučene, hormonima opijene majke. Ajme kako je
sladak! Jooooj. Djeca vrište i bacaju se po igralištu nesvjesna budućeg pakla koji ih iščekuje: dosadni
poslovi, pogubni krediti, loši brakovi, gubitak kose, zamjene kukova, usamljene kave u praznoj
kući i navlačenje kolostomne vrećice po bolnici. Većinu su ljudi zadovoljavale tanka ukrasna
glazura i umješna scenska rasvjeta pod kojom bi opustošena strahota ljudske krize djelovala
tajnovitije ili manje zazorno. Ljudi su kockali i igrali golf i sadili vrtove i trgovali dionicama i ševili
se i kupovali nove aute i vježbali jogu i radili i molili i preuređivali kuće i uzrujavali se zbog vijesti i
zabrinjavali se zbog djece i tračali susjede i iščitavali recenzije restorana i osnivali humanitarne
udruge i podržavali političke kandidate i odlazili na U.S. Open i večerali i putovali i razonodili se
kojekakvim spravama i uređajima, neumorno se preplavljivali informacijama i tekstovima i
komunikacijom i zabavom iz svih smjerova ne bi li zaboravili: gdje smo, što smo. No pod jarkim
svjetlom nije bilo izlika. Bilo je trulo od glave do pete. Ulaganje vremena u ured, propisan nakot od
dva cijela pet, ljubazno osmjehivanje na zabavi za umirovljenje, a onda čupanje plahta zubima i
davljenje kompotom od bresaka u staračkom domu. Bolje bi bilo da se nikad nismo ni rodili - da
nikad ništa nismo željeli, da se nikad ničemu nismo nadali. Ovo se duševno razaranje i koprcanje
pomiješalo s epizodnim slikama ili polusnovima o Pukčiku kako oslabljen i mršav leži na boku dok
mu se rebra nadimaju - negdje sam ga zaboravio, ostavio sam ga samoga i zaboravio ga nahraniti,
umirao je - koje su se neprestano vrtjele iako je bio sa mnom u sobi, trzanje glavom i okrivljenički
pogled, gdje je Pukčik; a to se pak pomiješalo s migrenskim prepadima omotane jastučnice,
zaključane u čeličnom lijesu. Koji sam god razlog imao da je prije toliko godina skrijem - da je uopće
zadržim - da je čak uzmem iz muzeja - sad ga se više nisam mogao sjetiti. Vrijeme ga je izbrisalo.
Nastanila je svijet koji nije postojao - to jest, kao da živi u dva svijeta, a ormarić pripada
zamišljenomu, a ne stvarnomu. Lako je bilo zaboraviti na ormarić, praviti se da ne postoji; negdje
sam u primisli čak očekivao da će nestati, iako sam znao da ne može, da će i dalje čamiti u mraku i
čekati me dovijeka, sve dok ne dođem po nju, poput trupla čovjeka kojega sam smaknuo i negdje ga
šutnuo u podrum.
Osmoga jutra probudio sam se u lokvi znoja nakon četiri sata užasnog sna, izdubljen do srži i
očajan kao nikad u životu, no dovoljno čvrst na nogama da prošetam Pukčika niz ulicu i spustim se
u kuhinju radi bolesnikova doručka - poširana jaja s pogačicom - na koji me Hobie tjerao.
“Bilo je već i vrijeme.” Već je završio s doručkom i bez žurbe micao tanjure. “Blijed kao
tratinčica - i ja bih bio da tjedan dana jedem samo krekere i ništa drugo. Treba tebi malo sunca, malo
zraka. Neka te mali povede u finu dugu šetnju.”
“Da.” No nisam imao namjere nikamo izlaziti, već se samo spustiti do trgovine, koja je bila tiha i

258
mračna.
“Nisam ti htio smetati dok si tako bolan—” vratio mu se poslovni glas, a i prijateljski nagib
glave, koji me natjerao da s nelagodom okrenem glavu i zabuljim se u tanjur - “no dok si bio izvan
pogona, bilo je nešto poziva za tebe na kućnu liniju.”
“A da?” Ugasio sam mobitel i spremio ga u ladicu; ništim ga čak ni pogledao od straha da ne
nađem Jeromeove poruke.
“Strašno draga djevojka—” obratio se papiru, vireći preko ruba naočitla “Daisy Horsley?”
(Carole Lombard zapravo se zvala Daisy Horsley.) “Rekla je da ima puno posla” (šifra za zaručnik je
blizu, kloni me se) “i da joj pošalješ poruku ako se želiš javiti.“
“OK, super, hvala.” Daisy je pripremala veliko vjenčanje u katedrali, ako se uopće dogodilo, u
lipnju, nakon čega se s malim, kako ga je zvala, trebala preseliti u Washington.
“Zvala je i gospođa Hildesley, u vezi s onom visokom komodom od trešnje - ne onom sa
zabatom na vijenac, nego onom drugom. Uzvratila je dobrom ponudom - osam tisuća - prihvatio
sam je, nadam se da nemaš štogod protiv, ta komoda ne vrijedi ni tri ako mene pitaš. A - ovaj je
čovjek zvao dvaput - neki Lucius Reeve?”
Umalo sam se udavio kavom - prvom koju sam danima smogao popiti no Hobie nije primijetio.
“Ostavio je broj. Rekao je da ćeš znati kojim te poslom treba. I—” najedanput je sjeo, lupimo
dlanom po stolu - “zvalo je i jedno dijete Barbourovih!”
“Kitsey?”
“Ne—” ispio je gutljaj čaja - “Platt? Jesam li to dobro zapisao?“

xii.
_______________

P OMISAO DA ĆU SE S L UCIUSOM R EEVEOM SUOČITI BEZ LIJEKOVA BILA JE DOVOLJNA DA ME

ponovno natjera u skladište. A što se Barbourovih tiče, ni Plattu se nisam osobito radovao, no
srećom, javila se Kitsey.
“Pripremit ćemo ti večeru", rekla je odmah.
“Molim?”
“Zar ti nismo rekli? Uh - možda sam trebala nazvati! No mama se tako oduševila što si došao.
Zanima je kad ćeš opet k nama.”
“Pa—”
“Treba li ti pozivnica?”
“Pa recimo.“
“Zvučiš čudno.”
“Oprosti, ma imao sam, ovaj, gripu.”
“Stvarno? O bože, bože. Mi smo svi zdravi kao ribe, sigurno se nisi mogao zaraziti od nas -
molim?” obratila se prigušenom glasu u pozadini. “Evo... Platt mi čupa slušalicu iz ruke. Čujemo se
ubrzo.”
“Zdravo, buraz”, rekao je Platt kad je preuzeo liniju.
“Zdravo”, rekao sam trljajući sljepoočnicu, nastojeći ne razmišljati koliko je čudno što me Platt
zove burazom.
“Ovaj—” Koraci; vrata se zatvaraju. “Da odmah prijeđem na stvar.”
“Da?”
“Ma radi se o nekom namještaju“, rekao je ljubazno. “Ima šanse da nam ga prodaš?”
"Naravno“, sjeo sam. “Koje bi komade prodala?”
“Pa“, rekao je Platt, “stvar je u tome što ne bih htio mamu gnjaviti time ako je moguće. Nisam
siguran da bi bila spremna, ako me razumiješ.”
“Da?”

259
 “Ma, mislim, ima toliko stvari... u Maineu i u skladištu u koje nikad neće ni pogledati,
razumiješ? I to ne samo namještaja. Srebra, zbirku kovanica... neke keramike koja je navodno jako
važna, ali meni, iskreno, izgleda kao hrpa govana. I to ne mislim u prenesenom smislu. Mislim
stvarno kao grude kravljih govana,”
“A onda me zanima zašto bi to prodao.”
“Pa nema potrebe da se proda”, odmah se nastavio. “Ali stvar je u tome što zna zapiliti oko tih
prastarih gluposti.“
Protrljao sam oko. “Platte—”
“Mislim, pa samo stoji ondje. Sva ta krama. Od čega je većina moja, ti novčići i neke stare puške
jer mi ih je nana ostavila. Mislim—” vedro - “bit ću ti iskren. Imam već tipa s kojim trgujem, ali
iskreno bih radije radio s tobom. Ti nas poznaješ, poznaješ mamu i znam da ćeš mi dati poštenu
cijenu.”
“Aha”, rekao sam nesigurno. I uto je nastupila beskrajna stanka puna iščekivanja - kao da
iščitavamo scenarij, a on pun samopouzdanja čeka da izreknem ostatak svoje replike - razmišljao
sam kako da ga odbijem, a onda mi se pogled zaustavio na imenu i broju Luciusa Reevea
ispisanima Hobiejevom velikodušnom, izražajnom rukom.
“Pa, nije to baš tako jednostavno”, rekao sam. “Mislim, morao bih te stvari osobno pregledati
prije nego što ti išta mogu reći. Da, da—” pokušavao se ubaciti spominjući slike - “ali fotografije
nisu dovoljno dobre. A i ne bavim se kovanicama, a ni takvom keramikom o kakvoj govoriš. No u
međuvremenu”, rekao sam - još uvijek se pokušavao ugurati u moje riječi - “ako je stvar u tome da
okreneš koju tisuću, mislim da ti mogu pomoći.”
To ga je bogme ušutkalo. “Da?”
Posegnuo sam prstima pod naočale i stisnuo hrbat nosa. “Evo o čemu se radi. Pokušavam
stvoriti porijeklo za jedan komad - prava noćna mora, tip me ne pušta na miru, pokušao sam ga
otkupiti od njega, a on baš želi dići frku. Ne znam iz kojih razloga. Nego, mislim da bi mi pomoglo
da mu pokažem kupoprodajni ugovor koji dokazuje da sam taj komad kupio od drugog
kolekcionara.”
“Čuj, mama misli da si ti objesio mjesec”, rekao je nadureno. “Siguran sam da će učiniti što god
želiš.“
“Pa stvar je u tome—” Hobie je dolje radio na klatnoj pili. ali ipak sam utišao glas -
“razgovaramo u potpunom povjerenju, naravno?”
“Naravno.”
“Zapravo ne vidim razloga zašto bismo uopće uvlačili tvoju majku. Napisat ću kupoprodajni
ugovor i staviti raniji datum. A ako tip bude imao kakvih pitanja, a mogao bi, ja bih ga rado uputio
na tebe - dao mu tvoj broj, najstariji sin, majka odnedavno ožalošćena, bla. bla, bla—”
“Tko je taj tip?”
“Zove se Lucius Reeve. Jesi čuo za njega?”
“Nisam.”
“Pa - samo da znaš, nije posve isključeno da poznaje tvoju majku ili da se nekad s njom
upoznao.”
“To ne bi trebao biti problem. Mama se sad rijetko s kim viđa.” Stanka; čuo sam ga kako pali
cigaretu. “I - taj tip me nazove.”
Opisao sam mu dvostruku komodu. “Rado ću ti poslati sliku. Posebno je obilježje rezbarija
feniksa na gornjoj plohi. A ti mu, ako nazove, trebaš reći samo da je taj komad bio u vašoj kući u
Maineu dok mi ga majka prije nekoliko godina nije prodala. Ona ga je, naime, kupila od trgovca
koji više ne radi, znate, od nekog starijeg gospodina koji je prije koju godinu umro, ne sjećaš se kako
se zove, kvragu, morat ćeš provjeriti. No ako te bude pritiskao—” zadivljujuće je, a u to sam se i
sam uvjerio, kako koja mrlja od čaja i nekoliko minuta u pećnici pri niskoj temperaturi može
postarati blanko račune iz bloka računa iz šezdesetih koji sam kupio na buvljaku - “lako ću i tebi
dati kopiju tog kupoprodajnog ugovora.”

260
 “Shvaćam.”
“Dobro. Nego—” napipavao sam okolo tražeći cigarete koje nisam imao - “ako ti središ svoj dio
posla - znači, ako me podržiš u slučaju da tip stvarno nazove - dat ću ti deset posto od cijene tog
komada.”
“A to je koliko?”
“Sedam tisuća dolara.”
Platt se nasmijao - neobično sretnim i bezbrižnim smijehom. “Tata je uvijek govorio da ste vi
antikvari lopovčine.“

xiii.
________________

S PUSTIO SAM SLUŠALICU OSJEĆAJUĆI SE ŠAŠAVO OD OLAKŠANJA . G OSPOĐA B ARBOUR

raspolagala je kojekakvim drugorazrednim i trećerazrednim antikvitetima, no u njezinu je
vlasništvu bilo i toliko važnih komada da me uznemirila pomisao da joj Platt prodaje stvari iza
leđa, a ona o tome nema pojma. A kad smo kod milosti i nemilosti - ako je itko odavao dojam
upletenosti u kakvu trenutnu i neodređenu nevolju, to je bio Platt. Iako već godinama nisam
pomislio na njegovo izbacivanje iz škole, okolnosti tog događaja tako su se temeljito prikrile da se
moglo zaključitida je skrivio nešto dosta ozbiljno, nešto u što bi se u manje kontroliranim
okolnostima uplela policija: a to me u neku čudnu ruku umirilo utoliko da mu vjerujem da će
pokupiti lovu i držati jezik za zubima. Osim toga - srcu mi je godilo kad sam o tome razmišljao -
ako je itko živ mogao nadbahatiti ili zastrašiti Luciusa Reevea, to je bio Platt: snob svjetske klase i
punokrvni nasilnik.
“Gospodine Reeve?” rekao sam ljubazno kad se javio.
“Lucius, molim te.”
“Dobro, Luciuse.” Njegov me glas sledio od bijesa; no imajući na umu da na svojoj strani imam
Platta, bio sam samouvjereniji nego šio bih mogao opravdati. “Javljam se na vaš poziv. Šio vas
muči? “
“Vjerojatno ne ono što misliš”, doletio je njegov brz odgovor.
“A ne?” izrekao sam prilično ležerno iako me njegov ton zatekao. “Dobro onda. Uputite me.”
“Mislim da bih to radije u četiri oka.”
“U redu. Što kažete na centar”, nastavio sam brzo, “kad ste prošli put već bili tako dobri pa me
ugostili u svojem klubu?”

xiv.
________________

R ESTORAN KOJI SAM ODABRAO NALAZIO SE U T RIBECI - DOVOLJNO DALEKO U CENTRU DA NE

moram previše brinuti hoću li naletjeti na Hobieja ili njegove prijatelje te s dovoljno mladim
gostima (barem sam se nadao) da uspijem poljuljati Reevea. Huka, rasvjeta, razgovori, neumoljiva
navala tijela: mirisi su opkolili moja svježa, neotupljena osjetila, vino i češnjak i parfem i znoj,
kipuće plate piletine s limunskom travom koje su žurile iz kuhinje, tirkizni tapecirani separei, jarko
narančasta haljina djevojke pored mene, sve mi se poput industrijskih kemikalija uštrcalo ravno u
oči. Želudac mi je ključao od živaca i upravo sam žvakao antacid iz kutijice u džepu kad sam
ugledao prelijepu, tetoviranu hostesu krakatu kao žirafu - ravnodušnu i nemarnu kako Luciusa
Reevea nezainteresirano upućuje prema mojem stolu.
“Pa dobar dan”, rekao sam, ne ustavši da ga pozdravim. “Baš vas je lijepo vidjeti.”
Ogledao se s gađenjem. “Zar stvarno moramo sjediti ovdje?”

261
 “Zašto ne?” uzvratio sam hladnokrvno. Namjerno sam odabrao stol nasred restorana - ne
previše glasno da bismo morali vikali, ali dovoljno glasno da smeta; usto, prepustio sam mu stolac
u kojem će njemu sunce ići u oči.
“Ovo je suludo.”
“Ah. Žao mi je. Ako vam ovdje ne odgovara...” Kimnuo sam prema arogantnoj mladoj žirafi,
koja se odsutno njihala na svojem mjestu.
Pristajući na nužnost - restoran je bio prepun - sjeo je za svoje mjesto, iako je u govoru i držanju
bio sažet i elegantan te nosio pomodno krojeno odijelo za muškarca svoje dobi, ponašanjem me
podsjećao na napuhaču - ili nasilnika ili policajca iz crtića koji se napuše pumpom za bicikl:
rascijepljena brada, krumpirast nos, napet prorez između usana, sve zbijeno posred lica koje se
žarilo bucmastom, upaljenom, hipertenzijskom ružičastom.
Nakon što je stigla hrana - azijska fuzija s mnoštvom hrskave punjene tjestenine i piepržene
ljutike; po izrazu bi se reklo da mu i nije bilo po ukusu - čekao sam da počne krčiti put prema
onome što mi želi reći. Paragon lažnoga ugovora koji sam ispisao na blanko obrascu iz Weltyjeve
stare knjige i naznačio datum prije pet godina bio mi je u džepu jakne, no nisam ga namjeravao
vaditi sve dok ne bude potrebno.
Zatražio je vilicu; iz blago uznemirujućeg tanjura “škorpionskih škampa” izdvojio je pokoje
vlakno povrtnog tkiva i odložio ga u stranu. A onda me pogledao. Njegove sitne oštre oči jarko su
se plavile na šunkastom licu. “Znam sve o muzeju”, rekao je.
“Što znate?” rekao sam kolebljiva iznenađenja.
“Daj, molim te. Vrlo dobro znaš o čemu pričam.”
Osjetio sam ubod straha u zdjelici iako sam se pažljivo posvetio gledanju tanjura: bijele riže i
prženog povrća, najbezličnijeg jela na jelovniku. “Ako nemate ništa protiv, ne bih o tome
razgovarao. To mi je bolna tema.”
“Da, mogu misliti.“
Izgovorio je to tako zajedljivim i provociraj učim tonom da sam naglo podignuo pogled. “Majka
mi je poginula, ako ste na to mislili.”
“Da, jest.“ Duga stanka. “Kao i Welton Blackwell.”
“Tako je.“
“Ha, mislim. O tome su novine pisale, zaboga. Javna stvar. Ali—” vrškom jezika oblizao je
gornju usnu - “evo što mene muči. Zašto je James Hobart tu priču svima trubio po gradu? Kako si
mu se pojavio na vratima s prstenom njegova partnera? Jer da je jezik držao za zubima, nitko to ne
bi povezao.”
“Ne razumijem što mislite.”
“Znaš ti vrlo dobro što ja mislim. Imaš nešto što želim. Što mnogi žele, zapravo.”
Prestao sam jesti, zaustavivši štapiće na pola puta do usta. Neposredni mi je, nepromišljeni
nagon bio da ustanem i odem iz restorana, no gotovo sam istog trena shvatio koliko bi to bilo glupo.
Reeve se zavalio u stolac. “Šutiš.”
“Zato što mi to što govorite nema nikakvog smisla”, ponovno sam se uključio i to oštro,
spustivši štapiće i na tren su mi - zbog neke brzine pokreta - misli utekle ocu. Kako bi on ovo riješio?
“Izgledaš jako uznemireno. Pitam se zašto.”
“Očito ne shvaćam kakve ovo veze ima s komodom. Zato što sam stekao dojam da smo zato
ovdje.”
“Znaš ti vrlo dobro o čemu ja govorim.”
“Ne—” smijeh od nevjeriee, zazvučao je kao pravi - “bojim se da ne znam.”
“Želiš li da li nacrtam? Ovdje? U redu, hoću. Bio si s Weltonom Blaekwellom i njegovom
nećakinjom, svi ste troje bili u Galeriji 42, a ti si se—” usporeni, nadražujući osmijeh - “jedini
odande udaljio. A znamo što se još odande udaljilo, zar ne?”
Kao da mi se sva krv izlila kroz pete. Oko nas posvuda zveckanje srebrnine, smijeh, jeka glasova
koja se odbija o pločice na zidovima.

262
 “Vidiš?” rekao je Reeve samodopadno. Nastavio je jesti. “Jako jednostavno. Mislim, pa valjda”,
nastavio je prijekornim tonom, spustivši vilicu, “valjda nisi mislio da to nitko neće povezati? Uzeo
si sliku, a kad si prsten vratio Blackwellovu partneru, dao si mu i sliku, a iz kojih razloga, ne znam -
da, da”, rekao je kad sam ga pokušao nadglasati, malčice se namjestivši na stolcu, podignuvši dlan
da oči zaštiti od sunca - “i na kraju postaneš štićenik Jamesa Hobarta, za boga miloga, postaneš mu
štićenik, a on tvoj suvenirčić daje u tuđe ruke gdje god stigne i odonda od nje ubire novac.”
Ubire novac? Hobie? “Daje u tuđe ruke?” rekao sam, a onda se prisjetivši: “Što daje u tuđe
ruke?”
“Gle, već mi je malo zamorna ta tvoja nevina igra.”
“Ne, stvarno. O čemu vi pričate?”
Reeve je napućio usne, očito vrlo zadovoljan sobom.
“Slika je iznimna”, rekao je. “Prelijepa mala anomalija, bez sumnje jedinstvena. Nikad neću
zaboraviti kad sam je prvi put ugledao na Mauricijusu... bila je uistinu posve drukčija od svih
tamošnjih radova i od svih radova svojega doba, ako mene pitaš. Teško je vjerovati da je naslikana u
17. stoljeću. Jedna od najboljih malih slika svih vremena, slažeš li se? Što li je ono” - zastao je
posprdno —“što li je rekao kolekcionar - znaš, onaj kritičar, Francuz, koji ju je ponovno otkrio?
Pronašao ju je skrivenu u spremištu nekog plemića krajem 19. stoljeća, a odonda ulagao, ‘očajničke
napore’” - prstima je umetnuo navodnike - “da je se dočepa. Ne zaboravi, moram se pod svaku cijenu
domoći tog malog češljugara. No nisam, naravno, mislio na taj citat. Mislio sam na onaj poznati.
Sigurno ga i sam znaš. Na kraju krajeva, sad si već zasigurno dobro upoznat sa slikom i njezinom
povijesti.”
Spustio sam ubrus. “Ne znam o čemu pričate.” Nije mi bilo druge nego držati se svojega i stalno
to ponavljati. Poriči, poriči, poriči, kao sto je moj otac - u jednom od svojih velikih filmskih uloga
mafijaškog odvjetnika - savjetovao svojem klijentu netom prije nego što ga ubiju.

Ali vidjeli su me.

To je sigurno bio netko drugi.
Tri su svjedoka.
Briga me. Svi su a krivu. "Nisam kriv."
Dovest će ljude da po cijeli dan svjedoćc protiv mene.
Dobro. Neka dovedu.

Netko je navukao zastor i gurnuo naš stol u tigrastu sjenu. Samodopadno me promatrajući,
probo je jarko narančastog škampa i progutao ga.
“Mislim, cijelo vrijeme razmišljam o tome”, rekao je. “Možda mi ti možeš pomoći. Koja bi se
druga mala slika uopće približila njezinoj klasi? Možda onaj krasni mali Velazquez, znaš, vrt Vile
Medici. Naravno, rijetkost i ne spominjem.”
“Uputite me, molim vas, o čemu pričamo? Zato što stvarno nisam siguran na što ciljate.”
“No dobro, nastavi tako ako želiš”, rekao je ljubazno, tapkajući ubrusom po usnama. “Nikoga
nisi zavarao, iako moram reći da je vraški neodgovorno dopustiti onim razbijačima da njome
rukuju i da onako riskiraju.”
Kad je opazio moje posve iskreno zaprepaštenje, na njegovu se licu ukazao treptaj iznenađenja,
no podjednako brzo i nestao.
“Takvim ljudima ne smije se povjerili nešto tako vrijedno”, rekao je, žvačući užurbano.
“Uličnim siledžijama - neznalicama.”
“Vaše mi riječi nemaju nikakvog smisla”, obrecnuo sam se.
“A ne?” Spustio je vilicu. “No dobro. Ja ti nudim - ako uopće želiš shvatiti o čemu govorim - da
je otkupim od tebe.”
Moj tinitus - stari odjek eksplozije - upravo se u tom trenu probudio, kao što bi se često dogodilo
u trenucima stresa, visoko zujanje kao pri slijetanju aviona.

263
 “Da ponudim neku cifru? Dobro. Mislim da bi pola milijuna bilo sasvim pristojno, s obzirom na
to da ovog trena mogu nazvati—” izvadio je mobitel iz džepa i stavio ga na stol kraj čaše vode - “i
stati na kraj tom tvojem poduzeću.”
Zažmirio sam, a potom otvorio oči. “Gledajte. Koliko vam puta moram reći? Stvarno ne znam
na što mislite, ali—”
“Reći ću ja tebi na što točno mislim, Theodore. Mislim na očuvanje, na zaštitu. Na skrb koja tebi
ili ljudima za koje radiš očito nije na prvome mjestu. Zasigurno ti je jasno da je tako ipak
najpametnije - i za tebe, a i za sliku. Očito si stekao pravo bogatstvo, ali neodgovorno je, složit ćeš
se, nabacivati je uokolo u tako opasnim okolnostima?”
No moja me nehinjena zbunjenost dobro poslužila. Nakon čudne, neočekivane smetnje
posegnuo je u unutarnji džep sakoa—
“Je li sve u redu?” upitao je naš konobar maneken ukazavši se najedanput.
“Da, da, nema problema.”
Konobar je nestao, izgubivši se na drugi kraj prostorije da porazgovara s prekrasnom hostesom.
Reeve je iz džepa izvadio nekoliko preklopljenih listova papira koje mi je pogurimo preko stola.
Otisnuo je tekst s neke internelske stranice. Brzo sam proletio pogledom FBI... međunarodne
agencije... neuspjela racija... istraga ...
“Koji je ovo kurac?” rekao sam, tako glasnoda je žena za susjednim stolom poskočila. Reeve -
koji se toga trena bavio ručkom - nije rekao ni riječ.
“Ne, ozbiljno. Kakve to ima veze sa mnom?” Razdraženo sam jurio po papiru - optužba za
skrivijenu smrt treće osobe... Carmen Huidobro, čistačicu iz agencije za honorarne radnike iz
Miamija, ubili su agenti koji su upali u kuću - već sam htio ponovno upitati zašto bi se to mene
ticalo kad me ukopalo u mjestu.

Remek-djelo starog majstora koje se nekoć smatralo uništenim (Češljugar Carela

Fabritiusa, 1654.) navodno je upotrijebljeno kao zalog u dogovoru s Contrerasom, no
nažalost nije pronađeno tijekom racije kompleksa na jugu Floride, lako se ukradene
umjetnine često upotrebljavaju kao instrumenti pregovora u stjecanju ulagačkog
kapitala za trgovinu drogom i oružjem. Uprava za suzbijanje droge brani se od
napada zbog, kako navodi FBI-jev Odjel za zločine povezane s umjetninama,
“šeprtljave” i “amaterske” akcije, te je izdala izjavu u kojoj izražava žaljenje zbog
nehotične smrti gospođe Huidobro i napominje da njihovi agenti nisu obučeni za
prepoznavanje ili pronalazak ukradenih umjetnina. “U situacijama s ovakvom
vrstom pritiska”, rekao je Turner Stark, glasnogovornik Uprave za suzbijanje droge,
“glavni će nam prioritet uvijek biti sigurnost agenata i civila jer je naš cilj pokretanje
istrage protiv glavnih oblika kršenja američkih zakona o opojnim drogama.” Gnjev
javnosti koji je uslijedio, osobito nakon podnošenja optužnice za smrt gospođe
Huidobro, doveo je do potrebe za jačanjem suradnje saveznih agencija. “Dovoljan je
bio samo jedan telefonski poziv”, rekao je Hofstede Von Moltke, glasnogovornik
Interpolova odjela za zločine povezane s umjetninama, na konferenciji za tisak
održanoj jučer u Zürichu. “No oni su razmišljali samo o uhićenju i dobivanju željene
presude, a to je velika šteta jer je slika sad nestala s radara i možda je još desetljećima
ne nađemo.”
Procjenjuje seda je prodaja ukradenih slika i kipova globalna industrija vrijedna
šest milijardi dolara. Iako nije potvrđeno da je slika viđena, detektivi smatraju da je to
rijetko nizozemsko remek-djelo već izneseno iz zemlje, moguće u Hamburg, gdje je
vjerojatno promijenilo vlasnika u zamjenu za djelić višemilijunskog iznosa koji bi
prikupilo na aukciji...

Spustio sam papir. Reeve je prestao jesti i promatrao me prepredenim osmijehom. Možda me

264
na to nagnala ušiljenost sićušnog osmijeha na njegovu kruškolikom licu, no najedanput sam
prasnuo u smijeh: nagomilani smijeh prestravljenosti i olakšanja, kao kad smo se Boris i ja smijali
kad se debeli policajac iz trgovačkog centra koji nas je jurio (i umalo nas uhvatio) pokliznuo na
mokru pločicu pred restoranom brze hrane i pljasnuo na guzicu.
“A je li?” rekao je Reeve. Staro je lupetalo na ustima imalo narančastu mrlju od škampa. “Nešto
li je smiješno?”
No uspio sam samo odmahnuti glavom i zagledati se prema drugom kraju restorana. “Uh,
čovječe”, rekao sam brišući oči, “ne znam što bih vam rekao. Čini se imate nekakve bolesne ideje ili
- ne znam.”
Reeve, mora se priznati, nije izgledao uznemireno iako mu očito nije bilo pravo.
“Ne, stvarno”, rekao sam, zatresavši glavom. “Žao mi je. Nije u redu da se smijem. Ali ovako
suludu pizdariju nisam u životu čuo.”
Reeve je smotao ubrus i odložio ga. “Lažeš”, rekao je ugodnim glasom. “Misliš da se blefiranjem
možeš izvući iz ovoga, ali ne možeš.”
“Skrivljena smrt treće osobe? Kompleks u Floridi? Molim? Stvarno mislite da ovo ima neke veze
sa mnom?”
Reeve me gorljivo promatrao sićušnim, sjajnim plavim očima. “Budi razuman. Dajem ti izlaz.”
“Izlaz?” Miami, Hamburg, čak su me i imena gradova tjerala na zaprepašteni smijeh. “Izlaz iz
čega?”
Reeve je potapkao usne ubrusom. “Strašno mi je drago što te to tako zabavlja”, uzvratio je
glatko. “S obzirom na to da sam sasvim spreman nazvati tog gospodina iz odjela za krađu
umjetnina kojeg spominju i prenijeti mu sve što znam o tebi i Jamesu Hobartu i toj vašoj igri. Što bi
rekao na to?”
Bacio sam papir na stol, odgurnuo stolac. “Rekao bih - slobodno, nazovite ga. Samo dajte. Kad
poželite razgovarati o onoj drugoj stvari, javite mi se.”

xv.
_________________

I NERCIJA ME ZANIJELA IZ RESTORANA TAKVOM BRZINOM DA NISAM NITI PRIMJETIO KAMO

idem; no čim sam odmaknuo tri ili četiri ulice dalje, počeo sam se tako silovito tresti da sam morao
zastati u prljavom parkiću južno od Kanalske i sjesti na klupu, gurnuti glavu medu koljena i
hipervenlilirati; pazusi odijela Turnbull&Asser bili su mi natopljeni znojem, a (mrzovoljnim
dadiljama s Jamajke, starim Talijanima koji su se hladili novinama i sumnjičavo mе pogledavali,
sasvim sigurno) izgledao sam kao ušmrkani mlađi broker koji je slučajno pritisnuo krivi gumb i
izgubio deset milijuna.
S druge strane ceste nalazila se obiteljska trgovina. Kad mi se disanje primirilo, odšetao sam
onamo - osjećajući se ljepljivo i izolirano na maznom proljetnom povjetarcu - kupio rashlađeni
Pepsi i otišao ne uzevši ostatak pa se vratio u sjenoviti dio parka, na klupu zaprašenu čađom.
Golubovi visoko i mašu. Promet bruji pokraj mene prema tunelu, drugim okruzima, drugim
gradovima, trgovačkim centrima i avenijama, nepojmljive neosobne struje međugradske smjene.
Krila se u tom šumu velika, zavodljiva samoća, gotovo pozivajuća, kao zov mora, i prvi sam put
shvatio poriv koji je tatu nagnao da isprazni račun u banci, pokupi košulje u kemijskoj čistionici,
natoči gorivo i napusti grad bez riječi. Autoceste koje se prže na suncu, okretanje gumba na radiju,
silosi za žito i ispušni plinovi, nepregledna polja koja se rastežu kao tajni porok.
Misli su mi neizbježno jurile prema Jeromeu. Živio je na Sedmoj aveniji, nekoliko ulica dalje od
zadnje stanice linije 3, no katkada bismo se sastali u kafiću Brother J’s na 110. ulici - radničkoj krčmi
s džuboksom na kojem je svirao Bill Withers i ljepljivim podom, gdje su alkoholičari po struci u dva
popodne meditirali nad trećim burbonom. No najmanja rata lijekova koju je Jerome prodavao bila

265
je tisuću dolara, a iako sam znao da bi mi sasvim rado ustupio koji panj, učinilo mi se puno lakše
jednostavno se odvesti taksijem do Brooklynskog mosta.
Starica s čivavom, klinci koji se natežu oko sladoleda na štapiću. Ponad Kanalske strujao je
udaljeni delirij sirena, službena zakulisna buka koja se sudarila sa zvonjavom u mojim ušima: kao
strojevi koji nahrupljuju u rat, nepogrešivo zujanje nadolazećih projektila.
Pritišćući uši dlanovima (što mi nije nimalo ublažilo tinitus - čak ga je pogoršalo) umirio sam se
i pokušao misli dovesti u red. Moje su mi se dječje spletke oko dvostruke komode sad činile
smiješnima - jednostavno i ću Hobieju morati ogoliti dušu i priznati što sam učinio: neće biti
zabavno, bit će zapravo prilično usrano, ali bolje da čuje od mene. Kako će reagirati, nisam mogao
ni zamisliti; znao sam raditi samo s antikvitetima, teško bih se zaposlio na nekom drugom poslu u
prodaji, ali bio sam dovoljno vješt da potražim mjesto u kakvoj radionici ako budem morao, da
pozlaćujem okvire i brusim kalem; od restauracije se nije moglo zaraditi, no vrlo je malo ljudi bilo
upućeno u popravak antikviteta prema imalo pristojnim normama pa bi me netko sigurno primio.
A što se članka tiče: osupnulo me to što sam pročitao, kao da sam upao usred krivog filma. Na
jednoj mi je razini stvar bila jasna: neki je poduzetni lopov krivotvorio mojeg češljugara (što u
pogledu veličine i tehnike i nije bilo odveć teško), a lažnjak je kolao okolo kao zalog u
trgovini drogom i podmetao se kojekakvim neukim kraljevima šverca i saveznim agentima. No
koliko god ta priča bila izmaštana i klimava, koliko nebitna za sliku ili za mene, Reeveova je
poveznica bila itekako stvarna. Tko zna kome je sve Hobie ispričao o mojem dolasku u njegov dom
i kome su sve ti ljudi ispričali njegovu priču? No dosad još nitko, pa čak ni Hobie, nije zaključio da
Weltyjev prsten mene povezuje s galerijom u kojoj se nalazila slika. U tom grmu leži gulaš od zeca,
kao što bi rekao moj otac. Ta bi me priča strpala u zatvor. Francuski lopov koji je zbog panike spalio
dobar dio slika koji je ukrao (Cranacha, Watteaua, Corota) dobio je samo dvadeset šest mjeseci u
zatvoru. No to je bilo u Francuskoj, i to tek netom nakon 11. rujna; a prema novoj odredbi saveznih
zakona o borbi protiv terorizma, muzejske krađe nosile su dodatnu, znatno ozbiljniju optužbu
“pljačke kulturnih dobara”. Novčane su kazne bile puno strože, osobito u Americi. A moj osobni
život ne bi podnio pomnije motrenje. Da me i pomazi sreća, mogao sam se nadati kazni od pet do
deset godina.
Što sam - da budem iskren - i zaslužio. Kako sam uopće mogao pomisliti da ću je moći dovijeka
skrivati? Godinama sam već razmišljao da nešto s njome moram napraviti, vratiti je gdje pripada, a
opet stalno izmišljao razloge da to ne napravim. Pomišljajući na nju, omotanu i zaključanu na
drugom kraju grada, osjećao sam se samoizbrisano, poništeno, kao da je u izgnanstvu samo
osnažila, zadobila životnije i strašnije razmjere. Nekako se, čak i prikrivena i zakopana u spremištu,
uspjela osloboditi i zaživjeti u krivotvoriteljskom javnom narativu, isijavajući u mislima svijeta.

xvi.
______________

“H OBIE ”, REKAO SAM , “ U GABULI SAM .”

Podignuo je pogled s japanske škrinje koju je retuširao: pijetlovi i ždralovi, zlatne pagode na
crnoj podlozi. “Mogu li ja kako pomoći?” Iscrtavao je krilo ždrala vodenom akrilnom bojom -
vidljivo različitom od izvornog šelaka, ali prvo je pravilo obnove, kao što me još davno naučio, da
ne radiš ništa što ne možeš poništiti.
“Zapravo, stvar je u tome da sam i tebe uvalio u gabulu. Nehotice.”
“Pa—” potez njegova kista nije jenjao - “ako si Barbari Guibbory rekao da ćemo joj pomoći s
preuređenjem u Rhinebecku, snađi se sam. Boje čakre. Ne znam ni što to znači.“
“Ne—” pokušao sam se domisliti nečega duhovitog ili ležernog - gospođa Guibbory, zgodnoga
nadimka “Truba”, obično je bila pravo vrelo humora - no glava mi je bila potpuno prazna. “Bojim
se da nije to.”

266
 Hobie se uspravio, zataknuo kist za uho i obrisao čelo rupčićem suludog uzorka, psihodelično
purpurnim kao da se afrička ljubičica ispovraćala po njemu, koji je vjerojatno pronašao među
stvarima neke šašave bake na rasprodaji imanja. “Što se događa, da čujem”, rekao je staloženo,
uzimajući tanjurić u kojemu je smiješao boju. Otkako sam stasao u dvadesete, generacijska se
službenost među nama izgubila, i bili smo kolegijalni kao što to s ocem nikad ne bih mogao
zamisliti da je poživio - stalno bih bio na iglama, pokušavao dokučiti koliko je sjeban i koje su mi
šanse da dobijem ikakav iskren odgovor.
“Pa—” Prstima sam provjerio da stolac iza mene nije ljepljiv prije nego što sam sjeo. “Hobie,
dogodila mi se glupa greška. Ne, užasno glupa greška”, rekao sam kad je dobrohotno odmahnuo
rukom.
“Ma—” pipetom je ukapao pigment sirove smeđe na tanjurić - “ne znam što je tebi glupo, ali ja
sam sebi prošlog tjedna pokvario cijeli dan nakon što mi je bušilica probila gornju plohu stola
gospođe Wasserman. Bio je to dobar rani barok. Znam da neće primijetiti gdje sam ga zakrpao, ali
vjeruj mi, bilo mi je baš teško.”
Zbog njegove poluprisutnosti bilo mi je još gore. Brzo sam se, u nekom bolesnom, nestvarnom
spustu, na glavu bacio u priču o Luciusu Reeveu i dvostrukoj komodi, izostavivši Platta i
krivotvoreni ugovor koji se skrivao u unutarnjem džepu mojeg sakoa. Kad sam počeo, više se
nisam mogao zaustaviti, kao da mi nije bilo druge nego mljeti bez prestanka, poput kakvog ubojice
s autoceste koji se ispovijeda pod žaruljom seoske policijske postaje. U nekom je trenutku Hobie
prestao raditi, zataknuo kist za uho; slušao me pažljivo, dobro mi poznatim namrštenim,
mrazovitim pogledom kamenjarke koja se uvlači u se. Povukao je sobolov kist iza uha i umočio ga u
vodu pa ga pobrisao komadićem flanela.
“Theo”, rekao je, podignuvši ruku, zažmirivši - odugovlačio sam, naklapao o nenaplaćenom
čeku, slijepoj ulici, škakljivom položaju - “Stani. Shvatio sam.”
“Jako mi je žao.” Blebetao sam. “Nisam to nikako smio napraviti. Nikako. Ali sve se pretvorilo u
noćnu moru. Raspizdio se i želi osvetu, a očito nas iz nekog razloga ima na piku - znaš, zbog nečega
drugog, što nema veze s ovim.”
“Pa.” Hobie je skinuo naočale. Opazio sam njegovu zbunjenost po opreznu mozganju u tišini
koja je uslijedila, dok je pokušavao oblikovati odgovor. “Što je, tu je. Nema svrhe pogoršavati stvar.
Ali—” zastao je i zamislio se, “Ne znam tko je taj tip, ali ako je povjerovao da je to Affleckova
komoda, ima više para nego pameti. Da ti plati sedamdeset pet tisuća - toliko ti je dao za nju?”
“Da.”
“Treba njega malo na pregled. Takvi se komadi pojave jednom ili dvaput u deset godina, i to
možda. I ne pojave se iz vedra neba.”
“Da, ali—”
“Uostalom, svaka budala zna da bi pravi Affleck vrijedio puno više. Tko kupi takav komad a da
se ne raspita? Idiot, eto tko. Osim toga”, nastavio je prekinuvši me, “ispravno si postupio kad ti se
požalio. Pokušao si mu vratiti novac, a on ga nije primio, jesi li tako rekao?”
“Nisam mu ponudio povrat. Pokušao sam je otkupiti do njega.”
“Po većoj cijeni nego što je platio! A kako bi to izgledalo da se obrati organima vlasti? Što neće,
to ti odmah mogu reći.”
U tišini koja je zavladala, u kliničkom kreštanju njegove radne svjetiljke, postao sam svjestan
kako nijedan od nas dvojice ne zna što bi. Pukčik se - drijemajući na preklopljenom ručniku koji mu
je Hobie smjestio uz postolje stola - trzao i gunđao u snu.
“Mislim”, rekao je Hobie - crnilo je obrisao dlanom pa sablasnom uhodanošću posezao za
kistom, kao duh koji je marljivo prionuo svojem zadatku - “prodaja nikad nije bila moj resor, to i
sam znaš, ali jako sam dugo već u poslu. A ponekad je—” hitri potezi kista - “granica između
pretjerane hvale i prijevare zaista maglovita.”
Sa strepnjom sam čekao, zagledavajući se u pojapanjenu škrinju. Bila je prava ljepotica, nagrada
umirovljenome pomorskom kapetanu koji se povukao u bostonsku zabit: rezbarena kitova kost i

267
školjke kaura, starozavjetni motivi koje su izvezle neudane sestre, miris kitova ulja koje večerima
gori, spokoj starenja.
Hobie je opet spustio kist. “Ma, Theo", rekao je polugnjevno, protrljavši čelo nađlanicom i
ostavivši tamnu mrlju. “Zar čekaš da te prekorim? Lagao si čovjeku. Pokušao si ispraviti stvar. No
čovjek ti je ne želi prodati. Nemaš što drugo.”
“Nije to bio jedini komad.”
“Molim?”
“Nisam to smio učiniti.” Nisam ga mogao ni pogledati. “Počeo sam s tim da platim račune, da
nas izvučem iz duga, a onda sam valjda - pa mislim, neki su komadi sjajni, i mene bi uspjeli
prevariti, a samo su stajali u skladištu—”
Očekivao sam valjda nevjericu, podizanje glasa, nekakav oblik ogorčenosti. Ali bilo je još gore.
Ispad bih podnio. No on nije rekao ni riječi, samo me promatrao nekom ojađenom zdepastošću,
razgolićen pod aureolom ra dn e svjetiljke, okružen a la tima na z idu ka o da su m a son ske
ikone. Dopustio mi je da kažem svoje i u tišini me pritom saslušao, a kad je napokon progovorio,
glas mu je bio tiši nego obično i bez žara.
“U redu.” Izgledao je kao alegorijski lik: kao tesar-mistik u crnoj pregači, napola zapao u sjenu.
“OK. Što predlažeš, kako da to riješimo?”
“Ja—” Takvoj se reakciji nisam nadao. Grozeći se njegova gnjeva (jer Hobie je, unatoč
dobrohotnosti i imunosti na bijes, itekako bio osjetljive ćudi), pripremio sam kojekakva opravdanja
i izlike, no uzvrativši mi jezivom smirenošću, nisam nikako mogao obraniti svoje ponašanje.
“Učinit ću što god mi kažeš.” Nisam takav sram i poniženje osjetio otkako sam bio dijete. “Ja sam
kriv - preuzimam punu odgovornost.”
“Eh. Komadi su u tuđim rukama.” Djelovao je kao da rješenje smišlja u hodu, napola
razgovarajući sam sa sobom. “I nitko ti se drugi nije javio?”
“Ne.”
“Koliko to već dugo traje?”
“Pa—” barem pet godina - “godinu, dvije?”
Lecnuo se. “Isuse. Ne, ne”, požurio je, “drago mi je da si mi barem priznao. No moraš se odmah
primiti posla, javiti se klijentima, reći im da imaš neke sumnje - ne trebaš se upuštati u detalje, samo
reci da je stvar dovedena u pitanje, da je podrijetlo sumnjivo - i ponudi im otkup po plaćenoj cijeni.
Ako ne prihvate - u redu. Ponudio si im. A ako prihvate morat ćeš stisnuti zube, razumiješ li?”
“Razumijem.” Ono što mu nisam rekao - a nisam mu ni mogao reći - jest da novca nema
dovoljno ni da se obešteti četvrtina kupaca. Bankrotirali bismo za pola dana.
“Spominješ komade. Koje komade? Koliko njih?”
“Ne znam.”
“Ne znaš?”
“Ma, znam, samo što—”
“Theo, molim te.” Sad je bio ljutit; laknulo mi je. “Dostaje bilo. Reci mi iskreno.”
“Pa - Poslove sam sklapao bez računa. U gotovini. A mislim, ti to nikako nisi mogao znati, čak i
da si provjeravao poslovne knjige—”
“Theo. Nemoj da te opet pitam. Koliko komada?”
“Pa—” uzdahnuo sam - “desetak, možda?” dodao sam kad sam opazio njegov zapanjen pogled.
Bilo ih je u stvari triput više, no bio sam gotovo siguran da je većina onih koje sam oderao bila
preglupa da to shvati ili prebogata da uopće mari.
“Bože dragi, Theo”, rekao je Hobie nakon zaprepaštene stanke. “Desetak komada? Nisi valjda
sve po toj cijeni? Kao što si Afllecka?”
“Ne, ne“, požurio sam (iako sam neke prodao za dvostruko veću cifru). “I nikome od
redovitih kupaca.” Barem je to bila istina.
“Kome onda?”
“Ljudima sa zapadne obale. Iz filma - tehnologije. I s Wall Streeta, ali - mlađim tipovima, znaš,

268
fondašima. Glupa lova.”
“Imaš li popis klijenata?”
“Nemam baš popis, ali—”
“Možeš li im se javiti?”
“E, vidiš, to je sad problem jer—” Nisu me brinuli ljudi koji su povjerovali da su za bagatelu
ugrabili pravoga Sheratona, a onda odmaglili sa svojim krivotvorinama misleći da su me
nasamarili. U takvim se slučajevima staro pravilo caveat emptor itekako primjenjivalo. Ni u jednom
trenutku nisam tvrdio da su ti komadi izvorni. Međutim, brinuli su me oni kojima sam namjerno
prodao - kojima sam namjerno lagao.
“Nisi vodio evidenciju.”
“Nisam.”
“Ali znaš otprilike. Možeš doći do njih,”
“Više ili manje.”
“Više ili manje. Ne znam što to znači.”
“Imam potvrde - formulare za dostavu. Mogu povezati detalje.”
“Imamo li dovoljno da ih sve otkupimo?”
"Pa—”
“Možemo li? Da ili ne?”
“Hm—” nikako mu nisam mogao reći istinu, a to je bilo Ne - “bilo bi nategnuto.”
Hobie je protrljao oko. “Pa nategnuto ili ne, moramo to učiniti. Nemamo izbora. Stegnuti
remen. Čak i ako nam neko vrijeme bude grdno - čak i ako zapustimo porez. Jer”, nastavio je jer
nisam skidao pogled s njega, “ne možemo dopustiti da ijedan komad koji je tobože pravi ostane
vani. Bože dragi—” odmahnuo je glavom u nevjerici - “kako ti je to, dovraga, uspjelo? Nisu čak ni
dobre krivotvorine! Neki materijali koje sam upotrebljavao - sve što mi je bilo pri ruci - koje sam na
kojekakve načine sklepao—”
“Pa zapravo—” Hobiejevi su radovi, naime, bili dovoljno dobri da zavaraju i ozbiljnije
kolekcionare iako to vjerojatno nije bilo pametno spominjati—
“—a stvar je u tome da će, ako ijedan komad koji prodaš bude lažan, svi biti lažni. Sve će se
dovesti u pitanje - svaki komad pokućstva koji nam je izašao iz trgovine. Ne znam jesi li o tome
razmišljao.”
“Pa—” Itekako sam o tome razmišljao. Razmišljao sam o tome gotovo neprestance nakon ručka
s Luciusom Reeveom.
Toliko je dugo šutio da me počela hvatali nervoza. No on je samo uzdahnuo i protrljao oči, a
onda mi napola okrenuo leđa, pognuvši se nad svojim radom.
Zanijemio sam i promatrao kako njegov kist sjajnim crnim tragom ocrtava granu trešnje. Sad je
sve bilo novo. Hobie i ja zajedno smo vodili poduzeće, zajedno smo prijavljivali porez. Ja sam bio
izvršitelj njegove oporuke. Umjesto da se odselim i nađem svoj stan, odlučio sam ostati na katu i
plaćati mu ni simboličan najam, koju stotinu dolara mjesečno. Ako sam išta mogao nazvati domom
i ikoga svojom obitelji, to je bio on. Kad bih se spustio u podrum i pomagao mu s lijepljenjem, ne bih
to činio zato što mu stvarno trebam, već radi užitka prekapanja po stegama i nadvikivanja s
glasnim Mahlerom; kad bismo katkada navečer odlunjali do Bijelog konja na piće ili sendvič, to bi
mi vrlo često bio najdraži dio dana.
“Da?” rekao je Hobie, ne pridižući se od posla, svjestan da mu i dalje stojim iza leđa.
“Oprosti mi. Nisam htio da to ode ovako daleko.”
“Theo.” Kist se zaustavio. “Dobro znaš da bi te mnogi sad tapšali po leđima. A bit ću ti iskren,
skoro da bih i ja jer ni za živu glavu ne znam kako ti je to uspjelo. Čak ni Welty - Welty je bio poput
tebe, kupci su ga obožavali, bilo što bi prodao, no čak se i on vraški mučio s boljim komadima. S
pravim Hepplewhiteima, pravim Chippendaleima! Nije ih se mogao riješili! A ti kramu uvališ za
pravo bogatstvo!”
“Nije krama”, rekao sam, sretan što napokon govorim istinu. “Mnogi su radovi stvarno jako

269
dobri. I mene su zavarali. Mislim da to ne vidiš jer je tvojih ruku djelo. Ne vidiš koliko je uvjerljivo.”
“Da, ali—” zastao je, naizgled ne znajući što bi rekao - “ljude koji se ne razumiju u pokućstvo
teško je natjerati da troše na pokućstvo.”
“Znam.” Imali smo jednu važnu komodu s trbušastim ladicama u stilu kraljice Ane koju sam
posnih dana očajnički nastojao prodati po pravednoj cijeni, za najmanje dvjesto tisuća dolara.
Godinama je stajala u trgovini. No iako je u posljednje vrijeme pristigla koja pristojna ponuda, sve
sam ih odbio - samo zašto što je takav besprijekoran komad na osvijetljenom ulazu u trgovinu
stvarao pohvalno ozračje za krivotvorine skrivene straga.
“Theo, ti si čudo. Genijalac si u svojem poslu, tu nema sumnje. Ali—” u glas mu se nanovo
uvukla nesigurnost; zamijetio sam kako pokušava osjetili kako da nastavi - “mislim, trgovci žive od
ugleda. Ovo je sustav časti. Sve to već znaš. Pročuje se. A mislim—” umače kist, kratkovidno bulji u
škrinju - “krivotvorenje je teško dokazati, ali ako sad ovo ne središ, sigurno će nam se kad-tad
vratiti s kamatama.” Ruka mu je bila mirna, potez kistom samopouzdan. “Komad koji je uvelike
obnovljen... zaboravi na crno svjetlo, iznenadio bi se, neka je netko premjesti u dobro osvijetljenu
sobu... čak i fotoaparat zabilježi razlike u zrnatosti koje golim okom ne bi uočio. Čim ih netko
fotografira ili ne daj bože odluči prijaviti Christie'su ili Sotheby'su radi uvrštenju u katalog važnih
američkih djela...”
Zavladao je muk koji je - nadimajući se među nama - bio sve ozbiljniji, neispunjiv.
“Theo.” Kist se zaustavio pa opet nastavio. “Ne želim za tebe izmišljati izlike, ali - nemoj misliti
da toga nisam svjestan, pa ja sam te stavio u taj položaj. Ostavljao te gore samoga kao prst.
Očekivao da izvedeš čudo umnažanja kruha i ribe. Vrlo si mlad, da’’, rekao je kratko, napola se
okrenuvši kad sam se pokušao ubaciti, “jesi, i vrlo si nadaren za sve vidove posla za koje ja ne
marim, i tako si nas vješto izvukao u plus da mi je sasvim odgovaralo da i dalje zabijam glavu u
pijesak. U vezi s onime što se događa na katu. Tako da sam i ja podjednako kriv.”
“Hobie, kunem ti se, nikad—”
“Jer—” podignuoje otvorenu bočicu boje, zagledao se u etiketu kao da se nije mogao sjetiti čemu
služi, spustio je - “pa bilo je predobro da bi bilo istinito, zar ne? Sav taj novac koji se slijevao, taj
prekrasni prizor? A jesam li se podrobnije raspitao? Nisam. Nemoj misliti da toga nisam svjestan -
da se nisi gore dao u te svoje varke, vjerojatno bismo sad iznajmljivali lokal i tražili novu kuću. Tako
da, čuj, počet ćemo ispočetka, obrisat ćemo ploču, rješavati redom. Komad po komad. Nemamo što
drugo.”
“Gle, samo da budem jasan—” njegov me spokoj razdraživao - “ja sam isključivo odgovoran.
Ako do toga dođe. Samo sam ti to htio reći.”
“Naravno.” Kist je trznuo uvježbanom i promišljenom vještinom, čudno uznemirujućom. “Ipak,
okanimo se zasad toga, može li? Ne”, nastavio je kad sam ga pokušao prekinuti, “molim te. Želim
da to središ, a ja ću učiniti što god mogu da ti pomognem oko pojedinosti, ali o tome više ne želim
razgovarati. U redu?”
Vani: kiša. U podrum se uvukla vlaga, ružna podzemna zimica. Stajao sam i promatrao ga ne
znajući što da učinim ili kažem.
“Molim te. Nisam ljut. samo želim nastaviti s ovim. Bit će sve u redu. Bi li se, molim te, vratio
gore?” rekao je jer sam još uvijek ondje stajao. “Ovo je osjetljiv rad, moram se koncentrirati da ga ne
pokvarim.”

xvii.
______________

TIHO SAM HODAO GORE STUBAMA KOJE SU GLASNO ŠKRIPALE, KRAJ STRELJAČKOG VODA PIPPINIH
slika s kojim se nisam htio suočiti. Kad sam krenuo dolje, mislio sam najprije priznati manji grijeh, a
onda prijeći na glavnu atrakciju. No koliko se god prljavo i izdajnički osjećao, nisam mogao. Što

270
Hobie bude manje znao o slici, bit će sigurniji. U svakom je pogledu bilo pogrešno uvlačiti ga u to.
No poželio sam da to s nekim mogu podijeliti, s nekime komu vjerujem. Svakih nekoliko godina
iskrsnuo bi novi članak o nestalim umjetninama, a uz mojeg Cešljugara i dva posuđena van der
Asta, među njima su se našli vrijedni srednjovjekovni komadi i niz egipatskih starina; znanstvenici
su pisali radove, objavljivale su se već i knjige; na stranicama FBI-ja spomenut je na ljestvici deset
najvećih zločina u umjetnosti; prije sam se tješio činjenicom da je većina ljudi pretpostavljala da je
kradljivac van der Astova iz Galerije 29 i 30 ukrao i moju sliku. Gotovo su sva tijela u Galeriji 32
pronađena kraj urušenih vrata; prema navodima istražitelja, gornja se greda urušila nakon deset, a
možda čak i trideset sekundi, što je bilo sasvim dovoljno da se nekoliko ljudi izvuče. Ruševine
Galerije 32 neumjerenim su žarom probrali bijelim rukavicama i metlicama - iako je Češljugamv
okvir pronađen netaknut (te kasnije prazan obješen u muzeju Mauritshuis u Haagu “kao podsjetnik
na nenadoknadiv gubitak naše kulturne očevine”), nije pronađena nijedna potvrđena krhotina slike
ili makar boje. No kako je naslikana na drvu, pojavila se tvrdnja (koju je jedan poznati povjesničar,
kojemu sam bio zahvalan, gorljivo zagovarao) da je Cešljugar bio izbijen iz okvira te da ga je
zahvatila veća buktinja iz muzejske trgovine, epicentra eksplozije. Vidio sam ga u jednom
dokumentarcu na PBS-u kako se znakovito prešetava pred praznim okvirom u Mauritshuisu, ne
skidajući snažni, medijski vješt pogled s kamere. “Ovo je sitno remek-djelo uspjelo preživjeti
eksploziju barutane u Delftu, no gorka ga je sudbina ipak sustigla nekoliko stoljeća kasnije, u
eksploziji uzrokovanoj ljudskom rukom. Ovakav neobičan preokret ne biste našli ni u O. Неnrуја ni
u Guya de Maupassanta.”
A što se mene tiče; službena je priča - otisnuta u brojnim izvorima, prihvaćena kao istina - da
sam se u trenutku eksplozije nalazio nekoliko prostorija dalje od Češljugara. Proteklih me godina
nekoliko pisaca htjelo intervjuirati, no sve sam ih odbio. Mnogi su svjedoci vidjeli moju majku
tijekom posljednjih trenutaka njezina života u Galeriji 24, prelijepu tamnokosu ženu u satenskom
baloneru. Mnogi su me od njih smjestili kraj nje. U Galeriji 24 poginulo je četvoro odraslih i troje
djece - u javnoj verziji priče, onoj općeprihvaćenoj, i ja sam bio među tijelima na tlu, onesviješten i
neprimijećen u strci.
No Weltyjev je prsten bio materijalni dokaz mojega kretanja. Hobie, srećom, nije rado govorio o
Weltyjevoj smrti, no svako bi malo - ne često, obično kasno noću kad bi koju popio - zapao u
prisjećanje. “Možeš li zamislili kako sam se osjećao —? Zar nije pravo čudo što —?" Bilo je samo
pitanje vremena kad će netko povezali konce. Oduvijek sam to znao, no u svojoj drogiranoj
izmaglici godinama sam ignorirao opasnost. Možda nitko ne obraća pozornost. Možda nitko nikad
ne dozna.
Sjedio sam uz rub kreveta i kroz prozor se zagledao na Desetu ulicu - ljude kako pristižu s
posla, odlaze na večeru, kreštave ispade smijeha. Finu, magličastu kišicu koja je iskosa probijala
bijeli krug uličnog svjetla točno ispred mojeg prozora. Sve je bilo rasklimano i grubo. Žestoko sam
čeznuo za tabletom i upravo se spremao ustati i otići po piće kad sam - netom izvan kruga svjetlosti,
što je bilo neuobičajeno za odlazno-dolazna strujanja u ulici - uočio siluetu kako osamljena i
nepokretna stoji na kiši.
Nakon što je prošlo otprilike pola minute, a on i dalje ondje stajao, ugasio sam svjetlo i prišao
prozoru. Uzvratnom se gestom silueta izmaknula daleko od ulične svjetiljke: pogrbljena ramena,
kratke noge, široka irska pleća. Traperice i majica s kapuljačom, glomazne čizme. Neko je vrijeme
nepomično stajala ta radnička silueta, posve neprikladna u taj sat dok su fotografi, pomno odjeveni
parovi i uzbuđeni studenti žurili prema restoranima. A onda se okrenuo. Odmicao se nestrpljivo i
žurno; kad je zakoračio u sljedeći krug svjetla, vidio sam kako poseže u džepove, zagledava se u
mobitel, spuštene glave, smeten.
Ispustio sam zastor. Bio sam prilično siguran da mi se priviđa: u stvari sam stalno umišljao - bio
je to sastavni dio života u modernome gradu - jedva vidljiv uzorak užasa, katastrofe, tresao se na
zvonjavu alarma u automobilima, stalno sam iščekivao da se nešto dogodi, miris dima, prštanje
slomljena stakla. A opet - nisam bio posve siguran da umišljam.

271
 Sve je smrtno utihnulo. Ulična je svjetiljka kroz čipkaste zastore zidove išarala paučinastim
nakazama. Cijelo sam vrijeme znao da sam pogriješio što sam zadržao sliku, no i dalje je bila uza
me. Ništa dobro nije moglo proizaći iz toga. Nije mi čak ni koristila niti mi pružala užitak. U Las
Vegasu sam je mogao gledati kad god sam htio, kad sam bio bolestan ili pospan ili tužan, u rano
jutro ili usred noći, u jesen, u ljeto, u svakoj smjeni vremena i sunca. Jedan dojam pruža slika u
muzeju, ali izlaganje slici pod svakim svjetlom i raspoloženjem i godišnjim dobom otvaralo je tisuće
različitih pogleda, i njezino je samovanje u tami - tog bića sazdanog od svjetla, koje samo pri svjetlu
živi - bilo znatno gore nego što sam znao objasniti. I gore od gorega: suludo.
Uzeo sam čašu s ledom u kuhinji, za bifeom ulio votke, vratio se u sobu i izvadio iPhone iz jakne
te - nakon što sam nagonski otipkao prve tri znamenke Jeromeova dojavljivača - ipak okrenuo broj
Barbourovih.
Javila se Etta. “Theo!” rekla je zadovoljno dok joj je kuhinjski televizor gunđao u pozadini.
“Tražiš Katherine?” Samo su je obitelj i bliski prijatelji zvali Kitsey; za sve druge bila je Katherine.
“Je li tu?“
“Bit će nakon večere. Znam da je čekala da je nazoveš.”
“Mm—” Nisam mogao suspregnuti zadovoljstvo. “Hoćeš li joj reći da sam zvao?”
“Kad ćeš nam opet doći?”
“Uskoro, nadam se. Je li Platt tu?”
“Nije - i on je izašao. Prenijet ću mu da si zvao. Dođi nam brzo, može?”
Završio sam poziv, sjeo na rub kreveta i ispijao votku. Utješilo me što sam po potrebi mogao
nazvati Platta - ne bih mu se povjerio o slici, nisam mu vjerovao koliko je crnog pod noktom, ali
mogao sam s njime razgovarati o Reeveu i cijeloj sagi o komodi. Reeveova je šutnja o toj temi bila
zlokobna.
No - što je mogao? Što sam više o tome razmišljao, sve mi se više činilo da je Reeve uzalud
potrošio adute kad se na mene tako jeftino okomio. Kakve bi koristi imao da me progoni zbog
pokućstva? Kakve bi koristi imao da ja završim u zatvoru, da se slika otkrije i da mu zauvijek
izmakne iz ruke? Ako je želi, nije mu bilo druge nego uzmaknuti i pustiti me da ga odvedem k njoj.
Jedina mi je prednost - jedna jedina - bila što Reeve nije znao gdje je. Mogao je unajmiti koga god je
htio da me prati, no sve dok se budem klonio spremišta, nikad joj neće ući u trag.

Deseto poglavlje

Idiot

i.
____________________

“A JME . Т НЕО !“ REKLA JE K ITSEY JEDNOG PETKA POPODNE NEŠTO PRIJE B OŽIĆA , PODIGNUVŠI
majčinu smaragdnu naušnicu i uzdignuvši je prema svjetlu. Upravo smo završili s dugim ručkom u
Fred’su nakon što smo cijelo jutro hodočastili poTiffanyju i razgledavali srebrninu i uzorke
porculana. “Prelijepe su! Samo što...” Čelo joj se namreškalo.
“Da—?” Bila su tri sata popodne; restoran je još uvijek žumorio živošću. Kad je odjurila van
telefonirati, izvadio sam naušnice iz džepa i odložio ih na stolnjak.
“Samo što - da vidim.” Namreškala je obrve kao da se zagledala u cipele oko kojih se koleba.
272
“Mislim - prelijepe su! Hvala ti! Ali... hoće li mi odgovarati? Za taj dan?”
“Pa, to prepuštam tebi”, rekao sam, posegnuvši za koktelom i potegnuvši priličan gutljaj da
prikrijem iznenađenost i zlovolju.
“Zato što - pa smaragd.” Naušnicu je naslonila uz uho, sijekući pogledom u stranu. “Obožavam
ih! Ali—” izdignuvši je opet do blještavila, pod raspršeni sjaj stropne rasvjete - “smaragd baš i nije
moj kamen. Mislim da bi možda izgledale pregrubo, znaš? Uz bijelo? I moju put? Nilska boja! A ni
mami ne stoji zeleno.”
“Kako god ti želiš.“
“Ma sad si se naljutio.“
“Nisam.”
“Jesi! Povrijedila sam te!”
“Nisi, samo sam umoran.”
“Djeluješ mi baš sumorno.”
“Molim te, Kitsey, umoran sam.” Junačke smo napore ulagali tragajući za stanom, i tom smo
frustrirajućem postupku uglavnom pristupali veselo i vedro, iako su (meni) ogoljeni prostori i
prazne sobe zaposjednute tuđim napuštenim životima pobuđivali ružne odjeke iz djetinjstva, kutije
za selidbu i kuhinjski mirisi i zamračene spavaće sobe iz kojih je isisan život, a ponajviše, zlokoban
statički šum, koji je odjekivao u svakom kutku, a samo sam ga ja (očito) čuo, stenjajuće bojazni koje
nisu rastjerali glasovi agenata za nekretnine koji su vedro odjekivali o ulaštene površine dok su
hodali uokolo, palili svjetla i pokazivali uređaje od nehrdajućeg čelika.
A zašto? Nije svaki stan koji smo pogledali bio napušten, kako sam se zbog nekog razloga
uvjerio, zbog tragičnih razloga. Nanjušio bih razvod, bankrot, bolest i smrt u gotovo svakom
prostoru koji smo razgledali, što je bilo suludo - uostalom, kako bi nevolje prijašnjih stanara, bilo
prave ili umišljene, mogle naštetiti Kitsey i meni?
“Ne gubi nadu“, rekao mi je Hobie (koji je, kao i ja, bit) previše osjetljiv na duše prostorija i
predmeta, na tragove hlapljenja vremena). “Gledaj na to kao na posao. Kao da razvrstavaš kutiju
sitnica. Pronaći ćeš onu pravu, samo moraš stisnuti zube i ustrajno tražiti.”
I bio je u pravu. Hrabro sam se držao, kao i ona, truckajući se od otvorenih vrata do otvorenih
vrata čemernih predratnih kuća koje su opsjedali duhovi usamljenih starih Židovki, prohladnih
ostakljenih nakaza u kojima ne bih mogao živjeti a da se ne osjećam kao da me netko prekoputa
gleda kroz nišan. Nitko nije ni očekivaoda je potraga za stanom zabavna.
Za razliku od toga, ideja o odlasku s Kitsey u Tiffany’s da utvrdimo popis darova za vjenčanje
činila se kao poželjna razonoda. Sastanak sa savjetnicom, upiranje prstom u ono što nam se svidi, a
onda šetnjica do restorana na božićni ručak držeći se za ruke? Međutim - sasvim neočekivano
shrvao me stres od snalaženja u najposjećenijoj manhattanskoj trgovini u petak prije Božića:
nakrcana dizala, nakrcana stubišta, nadiranje jata turista, nahrupljivanje na vitrine kako bi
pokupovali satove i šalove i torbice i putne ure i knjige bontona i kojekakvu nepoznatu robu u
prepoznatljivoj nijansi modrovraninih jaja. Satima smo klipsali petim katom u pratnji savjetnice za
vjenčanja koja se svojski trudila da nam omogući Besprijekornu Uslugu i pomogne nam da sa
sigurnošću odlučimo što želimo da sam se već osjećao pomalo progonjeno (“Uzorak porculana
progovara za vas kao par, to smo mi, mi smo jedno... iznimno je važan izraz, vašeg stila”), a Kitsey je
lepršala od kompleta do kompletu: zlatni obrub! ne, plavi! čekaj... koji je bio onaj prvi? je li
osmerokutni malo previše?, a savjetnica bi se oglasila uslužnim objašnjenjima: urbana geometrija...
romantični cvjetni uzorci... bezvremenska elegancija... raskošna dojmljivost... a iako sam stalno
ponavljao može, ta je lijepa, i ta isto, svejedno mi je koja, ti odluči, Kits, savjetnica nam je pokazivala
sve više i više kompleta, očito nastojeći od mene iskamčiti kakav čvršći stav, nježno me upućujući u
fine detalje svakog od njih, ovdje pozlaćeno srebro, ondje ručno oslikani rubovi, sve dok nisam bio
prisiljen pregristi jezik da ne bih izrekao ono što mi je stvarno bilo na pameti: da je unatoč kvaliteti
izrade bilo krajnje svejedno hoće li Kitsey odabrati uzorak х ili uzorak у jer su, što se mene tiče, u
stvari svi bili isti: novi, bez šarma, bezlični, a da ne spominjem skupi: osamsto dolara za tanjur koji

273
je upravo izašao ispod čekića? Za jedan tanjur? Moglo se naći prelijepih kompleta iz osamnaestog
stoljeća za znatno manju cijenu od ove hladne, sjajne, netom skovane tvorevine.
“Ali ne mogu ti se svi jednako sviđati! I da, svakako, stalno se vraćam na Deco”, obratila se
Kitsey našoj prilijepljenoj trgovkinji, “no koliko god mi se sviđala, možda nam ne odgovara”, a
onda meni: “Da čujem tvoje mišljenje.”
“Što god ti želiš. Bilo koji. Stvarno”, rekao sam, a onda zabio ruke u džepove i okrenuo glavu,
no ona je i dalje stajala i gledala me očima punim poštovanja.
“Baš si se uzvrpoljio. Voljela bih kad bi se izjasnio što ti se sviđa.”
“Da, ali—” Raspakirao sam toliko porculana s rasprodaja nakon sprovoda i iz razorenih
kućanstava da mi je u tim netaknutim, ulaštenim izlošcima bilo neke neizrecive tuge, kao da svojom
sjajnom svježinom obećaju podjednako sjajnu budućnost bez tragedija.
“Chinois? Ili Nilske ptice? Gukni, Theo, pa sigurno ti se jedan više sviđa.”
“Ne možete pogriješiti. Oba su vesela i otmjena. A ovaj je jednostavan, za svaki dan”, rekla je
srdačna savjetnica, a jednostavan je očito bila riječ kojom je u svojoj glavi razoružavala izbezumljene
i čangrizave ženike. “Stvarno, stvarno jednostavan i neutralan.” Izgledada je uobičajeni postupak u
organizaciji popisa darova bio da muškarac bira obični porculan (valjda za sve one nogometne fešte
koje ću organizirati s dečkima, ha ha), dok se izbor “otmjenog servisa” prepuštao stručnjakinjama:
damama.
“U redu je”, rekao sam odrješitije nego što sam htio kad sam shvatio da čekaju da se oglasim.
Teško mi je bilo frcati od oduševljenja pri pogledu na obično, bijelo, moderno suđe, osobito kad
svaki tanjur stoji četiristo dolara. Podsjetilo me na ljubazne stare dame u kičastim ogrtačima koje
bih katkada posjećivao u Ritz Toweru: udovice hrapava glasa, glave zamotane u turban, nakićene
narukvicama tigrastog uzorka, koje čeznu za selidbom u Miami, a stanovi prepuni začađenog
stakla i pokućstva od nehrđajućeg čelika koje su sedamdesetih pokupovalo od dekoratera za cijenu
pristojne kraljice Ane, ali koje (a ja sam im to nevoljko morao priopćiti) više toliko ne vrijedi niti se
može prodati čak ni za pola cijene.
“Porculan—” savjetnica za mladence povlačila je neutralno manikiran prst po rubu tanjura.
“Kako želim da moji mladenci zamišljaju fino srebro, fini kristal i porculan—? Kao ritual na kraju
dana. Vino, zabava, obitelj, zajedništvo. Dobar komplet porculana unosi trajan stil i romantiku u
vaš brak.”
“Aha”, ponovio sam. No taj me stav zgrozio, a nisu ga isprala čak ni dva koktela kasnije za
ručkom.
Kitsey je proučavala naušnice, sumnjičavo, rekao bih. “Pa gle. Nosit ću ih na vjenčanju. Prelijepe
su. I znam da su bile mamine.”
“Ja želim da ti nosiš ono što ti želiš.”
“Reći ću ti što ja mislim.” Zaigrano je ispružila ruku preko stola i zgrabila moju. “Ja mislim da
tebi treba sna.”
“Apsolutno”, rekao sam, pritisnuvši njezin dlan uz svoje lice, podsjećajući se na to koliko sam
sretan.

ii.
________________

SVE SE DOGODILO JAKO BRZO . U SAMO DVA MJESECA NAKON VEČERE KOD B ARBOUROVIH
Kitsey i ja viđali smo se gotovo svakodnevno - duge šetnje i večere (kojiput Match 65 ili Le
Bilboquet, koji put sendviči u kuhinji), razgovori o starim vremenima: o Andyu, kišnim nedjeljama
uz Monopoly (“vas ste dvojica bili tako zločesti... kao da Shirley Temple igra protiv Henryja Forda i
J. P. Morgana...”), o noći kad smo je natjerali da gleda Hellboya umjesto Pocahontas, o groznim
večerama u odijelcima i kravatama groznima za male dečke koji su morali ukočeno sjediti u

274
jahtaškom klubu i piti Coca-Colu s limetom, dok bi gospodin Barbour nemirno kružio po sali i
pogledom tražio Amadea, omiljenog konobara, s kojim je uporno razgovarao na svojem škrbavom
španjolskom - o školskim prijateljima, zabavama, uvijek bismo našli temu, sjećaš li se ovoga, sjećaš
li se onoga, sjećaš li se kad smo... ni slično Carole Lombard s kojom se sve svodilo na cugu i madrac
i tek koju razmijenjenu riječ.
Bili smo i Kitsey i ja vrlo različiti ljudi, ali lo je bilo u redu: na kraju krajeva, kao što je Hobie
mudro istaknuo, zar brak nije zajednica različitosti? Nisam li ja njezin život trebao obogatili novim
pothvatima, a ona moj? Osim toga (kao što sam rekao sam sebi), zar nije vrijeme da Krenem
Naprijed, Zaboravim Na Prošlost, okrenem leđa vrtu koji je za mene bio zaključan? Da Živim U
Sadašnjosti, Usmjerim Se Na Ovaj Trenutak umjesto da žalim za onim što nikada neću imati?
Godinama sam se gušio u sauni bespotrebne tuge: Pippa, Pippa, Pippa, ushit i očaj, nikad kraja
beznačajnim događajima koji bi me lansirali do zvijezda ili me potopili u neizrecive dubine, od
pogleda na njezino ime na zaslonu telefona ili pismo potpisano s “pusa” (kojima je Pippa
potpisivala sva pisma, svima) danima bih letio, a onda bih se - ako, razgovarajući s Hobiejem, ne bi
zatražila da me čuje (a zašto i bi?) - slamao do bezumlja. Bio sam u zabludi i toga sam bio svjestan.
Još gore: moja ljubav prema Pippi ispod površine se smutila s majkom, s majčinom smrti, s
gubitkom majke koju nisam mogao vratiti. Sva se ta slijepa, djetinjasta žudnja da je spasim i da
budem spašen, da ponovim prošlost i da je promijenim, nekako gramzivo uhvatila nje. Bilo je u njoj
nestabilnosti, mučnine. Umišljao sam stvari koje nisu postojale. Bio sam na korak do osamljenika
koji živi u prikolici i uhodi djevojku koju je spazio u trgovačkom centru. A istina je bila ta da smo se
Pippa i ja viđali možda dvaput godišnje; razmjenjivali smo pisma i poruke, ali ne redovito; kad bi
stigla u grad, posuđivali smo si knjige, odlazili u kino - bili smo prijatelji, ništa više. Moje su nade o
vezi s njom bile posve nerealne, a moj neprekidni jad i frustracija itekako užasno stvarni. Zar da
ostatak života potratim na neutemeljenu, beznadnu, neuzvraćenu opsesiju?
Svjesno sam odlučio osloboditi se. Morao sam upogoniti sve snage, poput životinje koja sama
sebi izgrize ud da umakne zamci. I nekako sam uspio; a s druge me strane čekala Kitsey.
promatrajući me zaigranim, ogrozdno sivim očima.
Zabavljali smo se. Slagali smo se. Bilo joj je to prvo ljeto u gradu, “ikad u životu” - kuća u
Maineu čvrsto zaključana, a ujak Harry i rođaci raseljeni u Kanadu, na Magdalenske otoke - “i ne
znam kud bih s mamom i - daj molim te, pravi mi društvo. Hoćeš li, molim te, za vikend sa mnom na
plažu?” I tako smo vikendima odlazili u East Hampton, gdje bismo odsjeli u kući njezinih prijatelja
koji su ljetovali u Francuskoj; tijekom tjedna sastajali smo se u centru kad bih završio s poslom i pili
mlako vino na terasicama uz cestu: puste večeri u Tribeci s usijanim pločnicima i vrelim zapusima
iz podzemne ventilacije koji su mi raspirivali žar cigarete. Kina su uvijek bila rashlađena, baš kao i
King Cole i Oyster Bar kraj glavnog kolodvora. Dva popodneva tjedno - opremljena kapom,
rukavicama, tenisicama i uredno ispeglanim suknjicama, od glave do pete premazana visokim
zaštitnim faktorom (jer i ona je, kao i Andy, bila alergična na sunce) - sama bi se odvezla u
Shinnecock ili Maidestone svojim crnini Mini Cooperom koji je imao posebno oblikovan prtljažnik
da joj stane oprema za golf. Za razliku od Andyja, bila je brbljava i prpošna, smijala se nervozno i na
svoje šale, kaoda je prati duh očeve rasijane energije, ali lišen nezainteresiranosti i ironije. Da ju je
bilo napudrati i nacrtati joj madež na licu, zbog mliječne bi je puti, ružičastih obraza i zamuckujuće
veselosti lako zamijenili s dvorankom iz Versaillesa. Nosila je kratke haljinice od lana, bilo za selo ili
za grad, i uz njih starinske nanine torbice od krokodilske kože, a s unutrašnje strane bolno
previsokih Louboutinki u kojima je nabadala (“Bubane cipelice!”) zalijepila je ime i adresu ako ih
slučajno skine pa zapleše ili zapliva ili zaboravi gdje ih je ostavila: srebrne cipele, vezene cipele, s
mašnama i šiljastim vrhom, svaki par tisuću dolara. “Zločestoćice!” dreknula je niz stubište kad
sam - u tri ujutro, mrtav pijan od rum-kole - napokon oteturao do ceste na taksi jer sam sljedeći dan
radio.
Ona je mene zaprosila. Na putu prema tulumu. Chanel broj 19, nježno plava haljina. Izašli smo
na Aveniju Park - oboje nacvrcani od koktela koje smo popili gore u stanu - a na semaforu se upalilo

275
crveno čim smo prošli kroz vrata, a mi se ukopali u mjestu i pogledali se: jesmo li mi to učinili? Bilo
je toliko smiješno da smo se oboje smijali kao ludi - kao da je iz nas isijavalo svjetlo, kao da smo
strujom mogli napojiti cijelu Aveniju Park. A kad me Kitsey primila za ruku i rekla: “Znaš li što
bismo mi trebali. Theo?” točno sam znao na što misli.
“Trebali bismo?”
“Da, molim te! Zar ne? Mislim da bi mama bila jako sretna.”
Nismo čak ni odabrali datum. Stalno se mijenjao zbog dostupnosti crkve, dostupnosti nekih
nužnih uzvanika, nečije utrke ili nečijeg termina poroda ili čega već. S obzirom na to da se vjenčanje
pomalo pretvaralo u pravi spektakl - popisi sa stotinama uzvanika, trošak u tisućama i tisućama,
kostimiran i uvježban kao broadwayska predstava - nisam bio siguran kako je uspjelo poprimiti
razmjere ovakve produkcije. Ponekad bi, kako sam čuo, mladenkina majka skrivila vjenčanje koje
se otelo kontroli, ali u ovom slučaju to nikako nismo mogli prišiti gospođi Barbour, koja se jedva
dala iz spavaće sobe i od veza, koja se nikad nije javljala na telefon ni prihvaćala pozive ni odlazila
frizeru, ona koja je nekoć bez iznimke svaki dan osvježavala frizuru na trajnom terminu u 11 sati
prijepodne prije dogovora za ručak.
“Ma kako će mama biti zadovoljna!” šapnula je Kitsey i podbola me šiljastim laktićem dok smo
žurili natrag do sobe gospođe Barbour. A sjećanju na radovanje gospođe Barbour kad smo joj
prenijeli vijest (ti joj reci, zamolila me Kitsey, bit će supersretna ako to čuje od tebe) stalno sam se
neumorno vraćao, njezinim iznenađenim očima, a onda oduševljenju koje je bez ograda procvjetalo
na njezinu hladnu, umornu licu. Jedan dlan na mojoj, drugi na Kitseynoj ruci, no taj prekrasni
osmijeh - nikad ga neću zaboraviti - bio je posvećen samo meni.
Tko bi pomislio da imam moć nekoga toliko usrećiti? Ili da i ja mogu biti toliko sretan?
Raspoloženja su mi se kretala kao na praćki: nakon što sam godinama mirovao pod anestezijom,
srce mi je jurcalo i zabijalo se na sve strane poput pčele pod čašom, a sve jarko, oštro, zbunjujuće i
pogrešno - no bila je to jasna bol za razliku od tupog jada koji me uz lijekove godinama mučio
poput trulog zuba, bolesne patnje uzrokovane kvarom. Ta me jasnoća opijala; kao da sam skinuo
umrljane naočale koje su mi kvarile pogled. Cijelo sam ljeto bio gotovo u deliriju: na iglama, glupav,
prepun energije, preživljavajući na džinu, koktel-škampima i okrepljujućem floku teniskih loptica.
A razmišljao sam samo o Kitsey, Kitsey, Kitsey!
I prošla su tako četiri mjeseca, stigao je prosinac, oštra jutra i miris Božića u zraku, a Kitsey i ja
bili smo zaručeni - pa kako čovjek može biti toliko sretan? No iako je sve bilo i više nego savršeno,
srčeka i cvijeće, sretan završetak glazbene komedije, ja sam osjećao mučninu. Iz nepoznatih me
razloga nalet energije koji me cijelog ljeta uzdizao i raspuhivao uokolo negdje sredinom listopada
zbacio u oblak tuge koji se unedogled protezao u svakom smjeru: uz rijetke iznimke (Kitsey,
Hobieja, gospođu Barbour) mrzio sam sve oko sebe, nisam se mogao usredotočiti ni na čije riječi,
nisam mogao razgovarati s kupcima, nisam mogao označavati robu, nisam se mogao voziti
podzemnom, cjelokupna mi je ljudska djelatnost bila besmislena, neshvatljiva, kao kakav mračni
rojavi mravinjak u divljini, ni kapi svjetla gdje god bih pogledao - antidepresivi koje sam osam
tjedana revno gutao nisu nimalo pomogli, a ni oni prije njih (a opet, sve sam ih isprobao; očito sam
bio među dvadeset posto nesretnika koje ne bi zapale tratinčice i leptirići, već Teške Glavobolje i
Samoubilačke Misli); iako bi se tama katkada povukla tek toliko da mogu osmisliti okolinu, poznate
oblike koji bi pred zoru ocrtali namještaj u sobi, olakšanje bi bilo tek privremeno jer mi pravo jutro
ne bi svanulo, sve bi se nanovo zacrnjelo prije nego što bih se uspio snaći, i oči bi mi ponovno
zaronile u tintu, a ja mahnito grabio kroz mrak.
Zašto sam bio toliko izgubljen, nisam znao. Nisam prebolio Pippu i toga sam bio svjestan,
možda je nikad ne prebolim i s time sam jednostavno morao živjeti, s tugom ljubavi prema nekome
koga ne mogu imati; no znao sam i da je za moje neposredno stanje kriv i uzlet prema (barem po
mojim mjerilima) neugodno visokim društvenim kretanjima. Kitsey i ja više nismo mogli uživali u
našim okrepljujućim večerima udvoje, držeći se za ruke jedno kraj drugoga u mračnom
restoranskom separeu, koje su sada gotovo svake noći smijenile zabave i puni stolovi njezinih

276
prijatelja, naporne prilike u kojima mi je (živčanome, nesediranome, prenategnutome do najtanje
sinapse) bilo teško pokazati se u punom sjaju društvenog žara, osobito kad bih umoran došao s
posla - a onda i pripreme za vjenčanje, lavina nebitnosti nad kojima sam se trebao podjednako
oduševiti kao i ona, šareni papirnati rojevi brošura i sitnica. Za nju je to bio cjelodnevni posao:
posjećivati tiskare i cvjećare, istraživati dostavu hrane i trgovce, nakupljati uzorke tkanina i kutije s
uzorcima minjona i torte, uzrujavajući se i usrdno me moleći da joj pomognem odabrati među
gotovo jednakim nijansama boje bjelokosti i lavande, usklađujući tulume u pidžamama za “ćurke” i
“vikend za dečke” (koji je organizirao Platt?? barem znam da ću se napiti) - a onda planovi za
medeni mjesec, redovi i redovi sjajnih kataloga (Fidži ili Nantucket? Mikonos ili Capri?). “Odlično",
ponavljao sam stalno svojim novim, dobroćudnim glasom za Kitsey, “sve izgleda super”, iako je s
obzirom na svoju obitelj i njezinu povijest s vodom, bilo čudno što je ne zanima Beč ili Pariz ili Prag
ili, zapravo, bilo koje drugo odredište koje nije doslovno otok nasred jebenog oceana.
Unatoč svemu, nikad se nisam osjećao tako sigurno u vezi s budućnošću, a kad bih se počesto
podsjećao na ispravnost svojeg puta, misli mi se nisu vezale samo uz Kitsey nego i uz gospođu
Barbour, čija me sreća tješila i hranila kroz korita srca koja su odavno presušila. Naša ju je novost
vidljivo razvedrila i uspravila; počela se kretati stanom, osvježila bi se najmanjom trunkicom ruža,
a čak joj je i najobičniji kontakt sa mnom bio obojen staloženim, stabilnim, smirenim svjetlom koje bi
proširilo granice prostora oko nas i pribrano zadiralo do mojih najmračnijih kutaka.
“Nisam mislila da ću ikad više osjetiti ovakvu sreću“, povjerila mi je istiha jedne noći za
večerom, nakon što je Kitsey, po sad već zamjetnom običaju, nenadano skočila i odjurila na telefon,
a nas smo dvoje ostali sami za kartaškim stolom u njezinoj sobi, nabadajući s nelagodom po
šparogama i lososu. “Jer - uvijek si bio tako dobar prema Andyju - hrabrio ga, jačao mu
samopouzdanje. S tobom je bez sumnje uvijek bio u najboljem izdanju. I jako mi je drago što ćeš i
službeno biti dio naše obitelji, što ćemo to sad ozakoniti jer - ma, ne bih to sad trebala spominjati,
nadam se da mi nećeš zamjeriti što ti na trenutak progovaram iz srca, ali oduvijek sam te smatrala
svojim, jesi li to znao? Čak i kad si bio mali.”
Ova me opaska toliko zatekla i dirnula da sam se sasvim smeo - počeo sam zamuckivati od
uzbuđenosli - a ona mi se smilovala i skrenula razgovor u dinge vode. No kud god bih se toga
prisjetio, oblio bi me žar topline, jednako mi je zadovoljstvo (koliko god priprosto) pružalo
prisjećanje na Pippinu jedva zamjetnu, zaprepaštenu stanku kad sam joj vijest prenio preko
telefona. Opetovano sam je u mislima ponavljao, naslađivao se njezinim zapanjenim mukom: “A
da?” A onda, nakon što se oporavila: “Ajme, Theo, divno! Jedva čekam da je upoznam!”
“Joj, predivna je”, uzvratio sam otrovno. “Zaljubljen sam u nju od djetinjstva.”
Što je - na raznorazne načine koje sam tek osvješćivao - bila živa istina. Sprega prošlosti i
sadašnjosti bila je suludo erotična: neumjereno sam uživao u sjećanju na prijezir koji je
devetogodišnja Kitsey osjećala prema meni trinaestogodišnjaku (kolutala očima, durila se kad bi
morala sjesti kraj mene za večerom). Još sam se više sladio neskrivenim zaprepaštenjem onih koji su
nas poznavali iz djetinjstva: Ti? I Kitsey Barbour? Stvarno? Ona? Uživao sam u toj zabavi i
izopačenosti, u krajnjoj nevjerojatnosti: šuljajući se u njezinu sobu nakon što bi joj majka zaspala -
istu onu sobu koju je zbog mene zaključavala dok smo bili mali, s istim ružičastim platnenim
tapetama, nepromijenjenim još od Andyjevih dana, rukom ispisanih upozorenja, MAKNI SE, NE
SMETAJ - privijajući se uz nju dok je zaključavala vrata, a ona mi spuštala prst na usne, a potom
slastan prvi dodir s njezinim krevetom, mama spava, ššš!
Svakog sam dana imao mnoštvo prilika da se podsjetim koliko sam sretan. Kitsey nikad nije bila
umorna; Kitsey nikad nije bila nesretna. Bila je privlačna, vesela, puna ljubavi. Bila je prelijepa,
svijetle, kristalne slatkoće za kojom su se okretali na ulici. Divio sam se njezinoj druželjubivosti,
njezinoj uključenosti u svijet, zabavnosti i spontanosti - “vrtirepkica”, kako ju je Hobie s obiljem
nježnosti zvao - kakav dah svježine! Svi su je voljeli. I uz svu tu silnu i zaraznu lepršavost, znao sam
da je bespredmetno cjepidlačiti zbog toga što je nikad ništa ne bi osobito ganulo. Čak bi i dobra stara
Carole Lombard zasuzila na spomen bivših dečki, zlostavljanih životinja u vijestima ili zatvaranja

277
starih krčmi u njezinom rodnom Chicagu. No Kitsey ništa nije doživljavala kao osobito nužno ili
potresno ili čak iznenađujuće. Po tome je bila slična majci i bratu - no čak je i suzdržljivost gospođe
Barbour i Andyja ipak bila osjetno drukčija od Kitseyne lakoće uvredljivih ili čak banalnih
komentara kad god bi tko spomenuo nešto ozbiljno. (“Nije baš zabavna”, čuo sam kako uz napola
hirovit uzdah i mreškanje nosa odgovara kad bi se ljudi raspitivali o majci.) A opet sam - osjećao
sam se morbidno i bolesno čak i od same pomisli - neprestano tragao za kakvom naznakom tuge za
Andyjem i tatom, i počelo me uznemiravati što baš ništa nisam opazio. Zar njihova pogibija na nju
nikako nije utjecala? Zar ne bismo u jednom trenutku trebali barem porazgovarati o tome? U jednu
sam se ruku divio njezinoj hrabrosti: uzdignute glave, odvažno u koštac s tragedijom ili čime već.
Možda je samo jako, jako zatvorena, istinski prigušena, možda navlači besprijekornu masku. No te
blistave plave pličine - na prvi pogled tako uzbudljive - još nisu zadrle prema dubokome pa bi me
katkada obuzeo uznemirujuć osjećaj kao da gacam kroz vodu do koljena, nestrpljivo iščekujući
provaliju, dovoljno duboku da mogu zaplivati.
Kitsey me lupkala po zglobu. “Molim?”
“Burneys. Mislim, kad smo već tu. Možda da pronjuškamo kroz Dom i namještaj? Znam da
mami neće biti po volji ako ovdje ostavimo popis, ali možda bi bilo zabavno odabrati nešto ležernije
za svaki dan.”
“Ne—” posegnuvši za čašom, strusivši ostatak - “stvarno moram do centra, ako nemaš ništa
protiv. Imam sastanak s klijentom.”
“Dođeš večeras?” Kitsey je s dvjema cimericama dijelila stan u istočnim sedamdesetim ulicama,
nedaleko od ureda umjetničke organizacije u kojoj je radila.
“Nisam siguran. Možda budem morao otići na večeru. Izvući ću se ako budem mogao.”
“Kokteli? Molim te. Ili barem piće nakon večere? Svi će bili razočarani ako se barem trunkicu ne
pojaviš. Charles i Bette—”
“Potrudit ću se. Obećajem. Nemoj ih zaboraviti”, rekao sam, kimnuvši prema naušnicama koje
su i dalje počivale na stolnjaku.
“Aha! Ne! Naravno!” rekla je pokunjeno, zgrabivši ih i ubacivši u torbicu kao šaku sitniša.

iii.
________________

K AD SMO ZAJEDNO IZAŠLI MEĐU BOŽIĆNO MNOŠTVO , OSJEĆAO SAM SE NESTABILNO I

otužno, mašnama nakićene zgrade i blještavi prozori samo su produbili tu okrutnu tugu: tmurno
zimsko nebo, sivi kanjon nakita i krzna te svesrdna moć i melankolija bogatstva.
Što nije u redu sa mnom? pomislio sam dok smo Kitsey i ja prelazili Aveniju Madison, a njezin
je ružičasti Pradin kaputić razigrano poskakivao krоz svjetinu. Zašto sam Kitsey zamjerao što je ne
progone očeva i Andyjeva smrt, što je nastavila sa životom?
No stisnuvši Kitseyn lakat - zbog čega me nagradila blistavim osmijehom - u trenutku sam opet
osjetio olakšanje i brige smetnuo s uma. Prošlo je osam mjeseci otkako sam Reevea ostavio u onom
restoranu u Tribeci; nitko mi se još nije javio zbog neizvornih komada koje sam prodao iako sam bio
posve spreman u tom slučaju priznati svoju pogrešku: neiskusan, tek zagazio u posao, vraćam vam
vaš novac, gospodine, primite moje isprike. Noću, dok sam ležao budan, tješio sam se što, ako baš
gadno zagusti, barem nisam ostavio zamjetan trag: trudio sam se dokumentirati tek nužno, a na
manje sam komade nudio popust za gotovinu.
No ipak. No ipak. Bilo je samo pitanje trenutka. Neka istupi jedan klijent i zakotrljat će se lavina.
Bilo bi već dovoljno grozno što bih uništio Hobiejev ugled, no čim bi se nakupilo dovoljno
potraživanja da presuše sve zalihe, uslijedile bi i tužbe: tužbe u kojima bi se spominjao i Hobie,
suvlasnik poduzeća. Teško bih uvjerio sud da nije imao pojma čime se bavim, osobito u vezi s
komadima koje sam predstavio kao vodeće primjerke izvornog američkog pokućstva - a da do toga

278
i dođe, nisam bio siguran da bi Hobie ispravno svjedočio ako bi to značilo da time mene ostavi na
cjedilu. Istina: mnogi su kupci bili toliko potkoženi da ih je bolio kurac. No ipak. No ipak. Kad će se
netko odlučiti pogledati pod sjedala svih onih Hepplewhiteovih stolaca za blagovanje (naprimjer) i
zamijetiti da nisu svi isti?da je zrnatost neusklađena, da se noge ne podudaraju? Ili odnijeti stol na
pojedinačnu procjenu pa doznati da taj furnir 1770-ih nije još bio ni izmišljen, a kamoli
upotrebljavan? Svakoga sam se dana pitao kada će i kako isplivati prva krivotvorina: pismo od
odvjetnika, poziv iz Odjela američkog pokućstva u Sotheby’su, dekorater ili kolekcionar koji će
bijesno banuti u trgovinu da se suoči sa mnom, Hobie kako se spušta u trgovinu, slušaj, imamo
problem, imaš li minutu?
Da brakolomna svijest o mojem teretu ispliva prije vjenčanja, ne znam što bi se dogodilo. Bilo
mi je previše na to uopće pomisliti. Vjenčanje se možda ne bi ni održalo. No - radi Kitsey i radi
njezine majke - činilo mi se okrutnije da se dozna kasnije, osobito šio Barbourovi nakon smrti
gospodina Barboura više nisu bili ni izbliza imućni. Bilo je poteškoća u protoku novca. Sredstva su
bila vezana u zakladama. Mama je dio osoblja morala skresati na pola radnog vremena, a ostatak
otpustiti. A tata je - kao što mi je Platt povjerio dok mi se svesrdno trudio pobuditi interes za
antikvitete u stanu - pretkraj malko pošandrcao i više od polovice portfelja uložio u VistaBank,
komercijalno bankovno čudovište, zbog “sentimentalnih razloga” (praprapradjed gospodina
Barboura bio je predsjednik uprave jedne od povijesnih utemeljiteljskih banaka u Massachusettsu,
koja se odavno bila odrekla imena nakon što se spojila s Vistom). Nažalost, VistaBank prestala je
isplaćivali dividende te ubrzo nakon pogibije gospodina Barboura propala. Otud i drastičan pad
potpore gospođe Barbour humanitarnim udrugama koje je nekoć obilato pomagala; otud i Kitseyn
posao. A Platt je na svojem uredničkom poslu u profinjenoj izdavačkoj kućici imao manja primanja
nego majčina čistačica u najboljim danima. Da zagusti, znao sam da bi gospođa Barbour pomogla
koliko može, a Kitsey bi kao moja supruga morala pomagati, htjela ne htjela. No uvlačio sam ih u
prljavu igru, osobito nakon što ih je Hobiejeva raskošna hvala sve odreda (a osobito Platta,
ustrašenog zbog sve tanjih obiteljskih resursa) uvjerila da sam financijski čarobnjak koji Kitsey
priskače u pomoć. “Ti jednostavno znaš zaraditi”, istaknuo je Platt nakon što mi je rekao kako su svi
oduševljeni što se Kitsey udaje za mene, a ne za nekog od lezilebovića koji su se motali oko nje.
“Ona ne zna.”
Međutim, najviše me zabrinjavao Lucius Reeve. Iako mi kasnije nije ni pisnuo o dvostrukoj
komodi, još sam tijekom ljeta počeo dobivati razna uznemirujuća pisamca: napisana rukom,
nepotpisana, no na vrhu dopisnica s plavim obrubom bakrorezom pisalo je: LUCIUS REEVE.

Prošla su već tri mjeseca otkako sam iznio, prema svim mjerilima, pošten i razuman prijedlog.
Kako je moguće da moju ponudu ne smatraš razumnom?

A kasnije:

Proteklo je još osam tjedana. Sigurno razumiješ moju dvojbu. Razina frustracije raste.

A tri tjedna nakon toga jedna jedina rečenica.

Tvoja je šutnja neprihvatljiva.

Zdvajao sam nad tim pismima iako sam ih pokušavao potisnuti iz misli. Kad god bih na njih
pomislio - što je bilo često i bez upozorenja, usred jela, dok bi mi vilica putovala prema ustima - kao
da sam se pljuskama trgnuo iz sna. Zaludu sam se podsjećao da su Reeveove tvrdnje u restoranu
bile krajnje neutemeljene. Nesmotreno bi bilo odgovoriti mu na bilo koji način. Mogao sam ga samo
ignorirati kao da je agresivni prosjak s ceste.
No dva su se uznemirujuća događaja zaredala a da gotovo nisam ni trepnuo. Uspeo sam se na

279
kat da Hobieja upitam želi li izaći na ručak - “Naravno, eto me”, rekao je; prebirao je po pošti kraj
bifea, nataknuvši naočale navrh nosa. “Hm“, rekao je, okrenuvši omotnicu i promatrajući je
sprijeda. Otvorio ju je i zagledao se u pisamce, ispruživši ruku do kraja i zapiljivši se preko ruba
naočala, a zatim je približivši.
“Pogledaj ovo“, rekao je. Pružio mi je dopisnicu. “Što to znači?“
Na dopisnici Reeveovim prepoznatljivim rukopisom tek dvije rečenice: ni uvoda, ni potpisa.

U kojem trenutku ovo odgađanje postaje nerazumno? Zar ne možemo krenuti dalje s onim što
sam predložio vašem mladom partneru jer očito nijedan od vas nema koristi od ove mrtve točke?

“O, bože”, rekao sam, spustivši dopisnicu na stol i okrenuvši glavu. “Bože dragi.”
“Što je?”
“On je. Onaj s dvostrukom komodom.”
“A, on”, rekao je Hobie. Namjestio je naočale, potiho me promatrao. “Je li kad naplatio onaj
ček?”
Provukao sam prste kroz kosu. “Nije.”
“Koji je to prijedlog? O čemu govori?”
“Gle—” Prišao sam sudoperu po čašu vode, posluživši se starim očevim trikom kad bi mu
zatrebao trenutak da se pribere - “nisam te htio gnjaviti, ali tip je gnjavator kakvog nema. Počeo
sam već bacati njegova pisma neotvorena. Ako ga opet primiš, predlažem ti da ga baciš u smeće.”
“Što hoće?”
“Pa—” slavina je bila glasna; pustio sam čašu pod mlaz; “pa.” Okrenuo sam se, dlanom
prebrisao čelo. “Totalno ludo. Napisao sam mu ček za onaj komad, kao što sam ti rekao. I za veću
svotu nego što mi je platio.”
“U čemu je onda problem?”
“Ah—” progutao sam gutljaj vode - “nažalost, ima neke druge ideje. Misli da, ovaj, da ovdje
radimo na traci i hoće se ubaciti. Umjesto da naplati moj ček? ima neku stariju ženu na piku,
medicinske sestre brinu o njoj dvadeset četiri sata dnevno, a on hoće da njezin stan iskoristimo za,
ovaj—”
Hobiejeve su obrve poskočile. “Sadnju?”
“Tako je”, rekao sam, osjetivši olakšanje što je on to izrekao. Sadnja je bila oblik reketa pri
kojemu su se lažni ili lošiji antikviteti podmetali u privatne kuće - često starijih vlasnika - radi
prodaje strvinarima koji su kružili oko samrtne postelje: čistačima koji bi s takvim žarom pokrali
staricu spojenu na aparate da ne bi ni primijetili da su i sami dobili po džepu. “Kad sam mu
pokušao vratiti novac - ovo mu je bio protuprijedlog. Mi dajemo komade. Dijelimo pedeset -
pedeset. Odonda mi jaše po glavi.”
Hobie se zblenuo. “To nema smisla.”
“Da—” zažmirio sam, stisnuo nos - “ali ne posustaje. Zato ti savjetujem da—”
“Tko je ta žena?"
“Neka žena, starija rođakinja, što ja znam.”
“Kako se zove?”
Naslonio sam čašu na sljepoočnicu. “Ne znam.”
“Ovdje? U gradu?”
“Pretpostavljam.” Nije mi se zalazilo u taj smjer ispitivanja. “Kako god - samo ga baci. Oprosti
što ti nisam prije rekao, ali stvarno te nisam htio zabrinjavati. Sigurno će se umoriti ako ga budemo
ignorirali.”
Hobie je pogledao u dopisnicu, pa u mene. “Zadržat ću ga. Ne”, uzvratio je oštro kad sam ga
pokušao prekinuti, “ovo je i više nego dovoljno da se obratimo policiji ako budemo primorani. Baš
me briga za komodu - ne, ne”, podignuo je ruku da me ušutka, “dosta je bilo, pokušao si ispraviti
stvar, a on te hoće prisiliti na kriminal. Koliko to već dugo traje?”

280
 “Ne znam. Koji mjesec?” rekao sam kad me i dalje uporno promatrao.
“Reeve.” Zagledao se u pisamce namreškavši čelo. “Pitat ću Moiru.” Moira je, dakako, bila
gospođa DeFrees. “Svakako mi reci ako ti ponovno bude pisao.”
“Naravno.”
Nisam mogao niti zamisliti što bi se dogodilo da je gospoda DeFrees slučajno poznavala
Luciusa Reevea ili da je za njega čula, no o tom pitanju, srećom, više nije bilo ni riječi. Smrdljivom je
srećom pismo Hobieju bilo toliko dvosmisleno. No prijetnja je bila bjelodana. Bilo je besmisleno
razbijati glavu hoće li Reeve izvršiti prijetnju i u priču uvući zakon jer mu je - neprestano sam u sebi
to ponavljao - jedina šansa da se dočepa slike bila da me ostavi na slobodi i pusti me da ga odvedem
k njoj.
A opet sam, nekim izopačenim nagonom, samo još više čeznuo da joj budem blizu,da je
pogledam kad god poželim. Iako sam znao da to nije izvedivo, stalno sam razmišljao o tome. Gdje
god bih pogledao, u svakom stanu koji smo Kitsey i ja razgledali uviđao sam moguća skrovišta:
visoke kredence, lažne kamine, visoke kose grede do kojih se moglo samo pomoću vro visokih
ljestava, podne daske koje bi se lako izvukle. Noću sam ležao i zurio u tminu, maštajući o posebno
izrađenom vatronepropusnom ormariću u koji bih je mogao skriti na sigurno ili - što je još luđe -
neki tajni, temperirani ormar Modrobradog, koji se otvara jedino lozinkom.
Moja, moja. Strah, idolopoklonstvo, zgrtanje. Slast i užas fetišista. U cijelosti svjestan svoje
ludosti, skinuo sam njezine fotografije na računalo i na telefon kako bih se mogao naslađivati njome
u samoći, promatrajući precizni digitalni trag kista, zraku sunca iz sedamnaestog stoljeća zgusnutu
u točke i piksele, no što je boja bila jasnija, a dojam namaza bogatiji, više sam žeđao za njim samim,
za nezamjenjivim, veličanstvenim predmetom oplahnutim svjetlom.
Okružje bez prašine. Dvadesetčetverosatno osiguranje. Iako uistinu nisam želio razmišljati o
onom Austrijancu koji je dvadeset godina ženu skrivao u podrumu, u misli mi se, nažalost,
progurala ta metafora. Što da poginem? Da me udari autobus? Bi li neveliki smotuljak zamijenili za
otpad i spalili ga u peći? Tri ili četiri puta anonimno sam nazvao skladište kako bih se uvjerio u ono
što sam posjetivši njihovu stranicu već doznao: temperatura i vlažnost koju jamče u prihvatljivom je
konzervatorskom rasponu za umjetnine. Kad bih se katkada probudio, sve mi se činilo kao san, no
ubrzo bih shvatio da nije.
No nisam smio ni pomišljati na odlazak onamo kad je Reeve poput mačka čekao da izmigoljim
iz rupe. Morao sam se primiriti. Na nesreću, najam spremišta istjecao je za tri mjeseca: uza sve što se
zbivalo, bilo je potpuno besmisleno da onamo osobno odem platiti. Trebalo je samo nagovoriti
Grišu ili nekoga od dečki da odu i riješe mi to u gotovini, a bio sam siguran da me neće ništa pitati.
No tada se dogodila i druga nezgoda: naime, samo me nekoliko dana prije Griša uspio prestraviti
do kosti prišuljavši mi se i trznuvši mi glavom dok sam bio sam u trgovini i zbrajao fakture od
cijelog tjedna, a potom mi rekavši: “Mazhor, moramo sjesti.”
“A da?”
“Si u režimu?”
“Molim?” Od jidiša pa do priprostog ruskog provučenog kroz frfljanje brooklynskog i žargon
koji je pokupio od repera, Grišine se fraze kojiput nisu znale probiti do bilo koje vrste engleskog
koji sam razumio.
Griša je frknuo nosom. “Mislim da me nisi shvatio, frende. Pitam te jesi beba. S murjom.“
“Čekaj malo”, rekao sam - bio sam usred stupca s brojkama - a onda podignuo pogled s
računara. “Stani, o čemu ti?“
“O tebi, brate. Nit osuđujem nit sudim. Samo me zanima.”
“Zašto? Što se dogodilo?“
“Ljudi se motaju oko trgovine, ko na straži. Znaš šta o tome?”
“Tko?” pogledao sam kroz prozor. “Molim? Kad se to dogodilo?”
“Samo da znam. Frka me voziti do Borough Parka s rođakom Genkom, on tamo vrti neki posao
- strah me da si te tipove ne nakalemim na vrat.”

281
 “Na svoj vrat?” Sjeo sam.
Griša je slegnuo ramenima. “Sad već četiri-pet puta. Jučer izlazim iz kamiona i vidim opet
jednog kako tu visi ispred, ali odmah je kliznuo na drugu stranu ceste. Trapke, stariji - sportiva.
Genka nema pojma, ali ga je trta, kao što sam ti reko, imamo neki posao, pa mi je reko da pitam što
ti znaš. Nikad ništa, samo stoji i čeka. Mislio sam možda neki dil opet sa Zmazanim“, natuknuo je
diskretno.
“Ma ne.” Zmazani je bio Jerome; već ga mjesecima nisam vidio.
“Onda dobro. Žao mi je što ti to moram reć, ali možda se drotovi motaju okolo. I Mike je
primijetio. Mislio je zbog njegove alimentacije. Ali ovaj tip samo bleji i nikom ništa.”
“Otkad to već traje?”
“Tko zna? Ali barem mjesec. Mike kaže duže.”
“Hoćeš mi ga pokazati kad ga drugi put vidiš?”
“Možda je privatni istražitelj.”
“Zašto to kažeš?”
“Zato što izgleda kao bivši policajac. To Mike kaže - Irac, znaju od murje, Mike kaže da izgleda
stariji, ko drot u penziji možda.”
“Aha”, rekao sam pomislivši na zdepastog tipa kojeg sam ugledao s prozora. Opazio sam ga
kasnije četiri ili pet puta, njega ili nekoga njemu nalik kako zastajkuje ispred za radnog vremena...
uvijek kad bih bio s Hobiejem ili kupcem, kad mu se nisam mogao obratiti - iako je izgledao prilično
bezazleno, u majici s kapuljačom i radničkim čizmama, nisam mogao bili siguran. Jednom sam - a
to me užasno uplašilo - ugledao tipa sličnoga njemu ispred zgrade Barbourovih, no kad sam se
bolje zagledao, uvjerio sam se da sam pogriješio.
“Taj je tu već neko vrijeme. Ali—” Griša je zastao - “ne bih ti inače ništa govorio, možda nije
ništa, ali jučer...”
“No, što? Gukni“, rekao sam kad je počeo masirati vrat i posramljeno pogledavati u stranu.
“Drugi tip. Neki deseti. Vidio sam ga ispred već. Vani. Ali jučer dođe u trgovinu i traži baš tebe.
Nije mi se nimalo svidio.”
Naglo sam se sručio na stolac. Pitao sam se kad će Reeveu pasti na pamet da se osobno ukaže u
trgovini.
“Nisam pričao s njim. Bio sam vani—” kimnuvši - “tako da... Ukrcavao sam kamion. Ali vidio
sam kad je ušo. Takvog primijetiš. Fino skockan, ali ne kao kupac. Bio si na ručku, a Mike sam u
dućanu - dođe tip, pita, Theodore Decker? Pa nije tu, kaže Mike. Gdje je? Puno pitanja o tebi, kao jel
radiš tu, živiš tu, gdje si, što si, svašta."
“Gdje je bio Hobie?”
“Nije htio Hobieja. Htio je tebe. A onda—” povukao je prstom povrh stola - “eno ti ga van. Izađe
iz trgovine. Gleda vamo, gleda tamo. Gleda svuda. Ovo ti sve vidim od prekoputa ceste. Čudno mi.
A Mike ti ništa nije rekao jer, kao, možda nije ništa, možda nešto privatno, bolje da se ne miješamo, ali
vidio sam ga i ja i reko bolje da ti kažem. Jer znaš kako je, igrač kuži igraču, razumiješ me?”
“Kako izgleda?” upitao sam, a onda - kad Griša nije odgovorio - “Stariji čovjek? Deblji? Sijed?“
Griša je iznervirano izdahnuo. “Ne, ne, ne.” Odrješito odmahnuo glavom. “Nije ovo ničiji
dedek.”
“I kako izgleda?”
“Izgleda ko tip s kojim ti se nije pametno kačit, tako izgleda.”
U tišini koja je nastupila Griša je zapalio Kool pa ponudio i mene. “I što da radim, Mazhor?“
“Molim?”
“Jesmo Genka i ja u frci?”
“Mislim da ne. Nego”, rekao sam, opalivši njegov podignuti dlan pomalo previše
pobjedonosno, “dobro, bi li mi učinio uslugu? Hoćeš li mi javiti ako ih opet vidiš?”
“Naravno.” Zastao je, pažljivo me pogledao. “Jesi siguran da Genka i ja nismo u frci?”
“Pa nemam pojma što radite, zar ne?”

282
 “Pa nemam ni ja pojma što ti radiš, ne?”
Griša je iz džepa izvadio prljavi rupčić i u nj ispuhao ljubičasti nos. “Ne sviđa mi se taj tvoj
odgovor.”
“Pa pripazi. Za svaki slučaj.”
“Mazhor, to bih i ja tebi mogao reći.“

iv.
________________

LAGAO SAM KITSEY; NISAM IMAO POSLA. POLJUBILI SMO SE PRED BARNEYSOM NA UGLU S PETOM
prije nego što se uputila prema Tiffanyju razgledati kristal - nismo još ni došli do kristala - a ja sam
otišao uloviti šesticu. No umjesto da se pridružim rijeci kupaca koja se niza stube slijevala prema
stanici, osjećao sam se tako prazno i smeteno, tako izgubljeno i umorno i loše da sam zastao kraj
prljavog izloga Subway Inna, točno prekoputa Bloomingdale’sova skladišta, vremenske anomalije
iz Izgubljenog vikenda, nepromijenjene još od očevih alkoholičarskih dana. Ispred: neonski znak iz
film noira. Unutra: isti prljavi crveni zidovi, ljepljivi stolovi, slomljene pločice na podu, snažan miris
klora i upali konobar s krpom zabačenom preko ramena koji samcu krvavih očiju za šankom
dolijeva piće. Sjetio sam se kako smo mama i ja u Bloomingdale’su jednom izgubili tatu i kako je -
zahvaljujući moćima koje su mi tada bile neshvatljive - znala da treba izaći, prijeći cestu i naći ga
ovdje kako trusi žestice za četiri dolara s hripavim starim kamiondžijom i starijim gospodinom s
maramom oko glave koji je izgledao kao beskućnik. Stajao sam i čekao na vratima, shrvan zapuhom
ustajalog piva i zadivljen toplom tajnovitom tminom lokala, blještavim džuboksom kao iz Zone
sumraka i videoigrom Buck Hunter koja je žmirkala u dubini - “Ah, miris starih muškaraca i očaja”,
zajedljivo je dobacila majka, namreškavši nos kad je s vrećicama iz trgovine izašla iz bara i primila
me za ruku.
Jedan Johnnie Walker Black, za tatu. Možda i dva. Zašto ne? Zamračena skrovišta bara djelovala
su toplo, drugarski, sa sentimentalnom pivskom aurom zbog koje bi na trenutak zaboravio tko si i
kako si onamo dospio. No u posljednjem sam se trenutku predomislio, zakoračivši već kroz vrata
pa me konobar pogledao, okrenuo i produžio.
Avenija Lexington. Mokrinjav vjetar. Popodne je bilo uznemirujuće i vlažno. Prošao sam kraj
stanice na Pedeset prvoj ulici, a onda i kraj one na Četrdeset prvoj, samo hodao da razbistrim glavu.
Prljavo bijele stambene zgrade. Na ulici horde ljudi, osvijetljena božićna drvca koja svjetlucaju
visoko na balkonima otmjenih stanova i smirujuća božićna glazba koja dopire iz trgovina; dok sam
krivudao kroz gomilu, spopao me neobičan osjećaj kao da sam već mrtav, kao da se krećem širim
pločničkim sivilom nego što bi ova ulica ili čak ovaj grad mogli obuhvatiti, da mi se duša otkopčala
od tijela pa pluta među drugim dušama u izmaglici između prošlosti i sadašnjosti, crveni
čovječuljak, zeleni čovječuljak, pojedini pješaci koji mi izdvojeni i usamljeni lebde pred očima,
isprazna lica priključena na slušalice i gledaju preda se, usne koje se tiho pomiču, gradska buka
umrtvljena i prigušena, pod poraznim, granitnim nebesima koja gutaju buku s ulice, smeće i
tiskovine, beton i rosulja, prijavo zimsko sivilo, teško kao kamen.
Uspješno izbjegavši bar, pomislio sam da bih mogao pogledati film - da bi me samoća kina
mogla dovesti u red, neka gotovo prazna popodnevna projekcija filma čija se gledanost već izlizala.
No kad sam omamljen i šmrcav stigao u kino na križanju Druge i Trideset druge, francuski
policijski film koji me zanimao već je počeo, baš kao i triler o zamjeni identiteta. Preostalo je samo
more prazničnih filmova i nepodnošljivih romantičnih komedija: plakati s pokislim, prljavim
mladenkama, zaraćenim djeverušama, sluđenim ocem s božićnom kapicom i dvjema bebama što
mu urlaju u naručju.
Svjetla na taksijima polako su se gasila. Visoko iznad ulice, svjetla u usamljenim uredima i
stambenim neboderima progurala su kroz mračno popodne. Izašavši iz kina, nastavio sam ploviti

283
prema centru, bez jasne slike kamo idem i zašto, a dok sam hodao, u misli mi se uvlačio nastrano
privlačan osjećaj da se rastavljam, odmotavam nit po nit, da se s mene truse krpe i dronjci već
samim prelaskom Trideset druge ulice, strujanjem među pješacima u popodnevnoj gužvi,
kotrljanjem od trenutka do trenutka.
U sljedećem kinu, udaljenome deset ili dvanaest ulica, ista priča: film o CIA-ji već je počeo, baš
kao i hvaljeni biografski film o vodećoj divi iz četrdesetih, francuski policijski film morao bih čekati
još sat i pol, a ako mi film o psihopatu ili dirljiva obiteljska drama nisu bili po volji, a nisu, na
raspolaganju sam imao samo nove mladenke i momačke večeri i kape Djeda Mraza i Pixar.
Dok sam došao do kina na Sedamnaestoj ulici, nisam ni stao na blagajni, nego sam samo
produžio. Nekako sam, nekim skrivenim putem, prelazeći Trg Union, zanesen tamnim virom koji
me zahvatio niotkud, došao do odluke da nazovem Jeromea. Osjetio sam u toj ideji otajstvenu
radost, svetačko poniženje. Hoće li imati farmiće na raspolaganju u ovako kratkom roku, hoću li
morati kupiti običnu uličnu drogu? Nije me bilo briga. Mjesecima se nisam drogirao, no zbog tko
zna kojeg razloga večer provedena u nesvjesnom kljucanju u sobi na katu kod Hobieja učinila mi se
kao savršeno razumna reakcija na praznična svjetla, prazničnu gužvu, nesnosna božićna zvona s
morbidnim pogrebnim prizvukom, Kitseynu drečavo ružičastu bilježnicu iz Kate's Paperie i tablice
na kojima je pisalo MOJE DJEVERUŠE MOJI UZVANICI MOJ RASPORED SJEDENJA MOJE
CVIJEĆE MOJE USLUGE MOJ POPIS ZA PROVJERU MOJ MENI.
Uzmaknuvši se naglo - upalilo se crveno, umalo sam zakoračio pred auto - zateturao sam i
skoro se poskliznuo. Besmisleno je bilo zdvajati nad nerazumnom fobijom od velike svadbe -
zatvoreni prostori, klaustrofobija, nagli pokreti, fobijski okidači na sve strane, iz nekog mi razloga
podzemna nije toliko smetala, više su mi smetale prenapučene zgrade, stalno sam iščekivao da se
nešto dogodi, oblak dima, ustrčalog muškarca uz rub gomile; nikako nisam podnosio kinodvorane
s više od desetak ili petnaest gledatelja, okrenuo bih se s plaćenom ulaznicom i izašao. A nekako je
ovaj golemi, natiskani crkveni obred izrastao oko mene kao nenajavljeni prosvjed. Progutat ću koji
Xanax i preznojiti se dok sve ne prođe.
Osim toga: nadao sam se da će se preglasna društvena rika koja me zabacivala kao barku nasred
uragana nakon vjenčanja primiriti jer sam želio samo ponovno uteći u zlatne dane ljeta kad sam
Kitsey imao samo za sebe: večere nasamo, gledanje filmova u krevetu. Zamarale su me
nezaustavljive pozivnice i okupljanja: iskričavi vrtlozi njezinih prijatelja, ugužvane večeri i jarosni
vikendi koje sam preživljavao čvrsto stisnutih očiju i hvatajući se za slamke spasa: Linsey? ne,
Lolly? oprosti... a ovo je—? Frieda? Bok, Frieda, i... Trev? Trav? baš lijepo što ste nas pozvali!
Pristojno sam stajao kraj njihovih starinskih drvenih stolova, opijajući se do tupila dok su čavrljali o
vikendicama, suvlasništvu stambenih zgrada, školama u okolici, treninzima u teretni - da, s dojenja
smo se bez problema skinuli iako u zadnje vrijeme mijenjamo raspored spavanja, najstariji nam sad
kreće u malu školu, a jesenje boje u Connecticutu su prelijepe, o da, naravno, svake godine
otputujemo nekamo s curama, a znaš, na izlete s dečkima idemo dvaput godišnje, u Vail ili na
Karibe, lani smo išli pecati u Škotsku i otkrili fantastične terene za golf - joj da, stalno zaboravljam
Theo, ti ne igraš golf, ne skijaš, ne jedriš, zar ne?
“Da, nažalost ne.” Kolektivna im je svijest bila takva (privatne šale i humor, svi zgureni nad
slikama s godišnjeg na iPhonea) da bili teško mogao zamisliti da itko od njih bez ikoga ode u kino
ili sam jede u kafiću; katkada bih se, stojeći okružen srdačnim dojmom povjerenstva među
muškarcima, osjećao kao da sam na razgovoru za posao. A sve te silne trudnice? “Ajme, Theo!
Presladak je!” Kitsey bi me nenadano zaskočila prijateljičinim novorođenčetom, a ja bih u golom
zaprepaštenju poskočio kao da me napala upaljenom šibicom.
“Ma nekiput nama dečkima malo duže treba”, smireno je komentirao Race Goldtarb opazivši
moju nelagodu, nadglasavajući se s rascviljenom i šeprtljavom djecom koju su u dnevnoj sobi
nadzirale dadilje. “Ali mogu ti reći, Theo, kad to svoje malo prvi put primiš u ruke—?” (tapšući
trudnički trbuh svoje žene) - “srce ti pukne. Jer kad sam prvi put ugledao malog Blainea?” (ljepljiva
lica, neprivlačno teturavoga) “i zagledao se u te velike plave oči? Te prekrasne plave okice?

284
Promijenio sam se iz temelja. Zaljubio sam se. I, ono, totalno: zdravo, mali moj! sad si tu i konačno ćeš
me naučiti što je život! I kažem ti, kad sam vidio taj prvi smiješak, rastopio sam se, ne možeš
drukčije, je li tako, Lauren?”
“Aha”, uzvratio sam ljubazno, otišao do kuhinje i natočio si punu čašu votke. I moj je otac bio
izrazito gadljiv na trudnice (štoviše, na jednom je poslu dobio i otkaz zbog pretjerano neprikladnih
opaski; pošalice o rasplođivanju u uredu nisu dobro prolazile), a kako je bio cijepljen od
uobičajenog nagona za “topljenjem”, nije podnosio ni djecu ni bebe, a kamoli cijelu scenu brižnih
roditelja, žena koje s glupavim smiješkom dodiruju trbuhe i muškaraca kojima se dojenčad ne skida
s prsa, izašao bi i pušio ili bi se skrivao uz rub kao kakav diler kad god bi morao nazočiti bilo
kakvom školskom događanju ili dječjem rođendanu. Očito sam to naslijedio od njega, a tko zna,
možda i od djeda Deckera, to nasilno gađenje prema razmnožavanju koje mi je glasno odzvanjalo
krvotokom: bilo je urođeno, umreženo, genetsko.
Kljucanje dok se noć ne izgubi. Mračno, grleno božanstvo. Ne bih, hvala, Hobie, već sam jeo,
mislim da ću leći i čitati. A tek teme o kojima su ti ljudi razgovarali, čak i muškarci! Već od same
pomisli na tu večer kod Goldtarbovih došlo mi je da se uništim da ne mogu hodati.
Dok sam se približavao Astor Placeu - afrički bubnjari, pijane svađe, oblaci izgorjelih mirisnih
štapića s uličnog štanda - osjećao sam kako mi zlovolja kopni. Otpornost mi je sigurno spala na
niske grane: kakva radosna pomisao! Samo tabletu-dvije tjedno, da preživim najgore društvene
obveze, i to samo kad mi stvarno, stvarno zatrebaju. Umjesto tableta, previše sam pio i to mi nikako
nije odgovaralo; s opijatima sam bio opušten, tolerantan, raspoložen za sve, mogao sam radosno
otrpjeti nepodnošljive situacije slušajući zamorna i glupava sranja a da ne poželim pobjeći van i
upucati se u glavu.
Međutim, Jeromeu se već dugo nisam javljao, a kad sam se sklonio pred skejtersku trgovinu da
ga nazovem, odmah se oglasila govorna pošta - strojna poruka koja mi nije zazvučala kao njegova.
Zar je promijenio broj? pomislio sam, zabrinuvši se nakon drugog pokušaja. Ljudi poput Jeromea -
a dogodilo se to već i prije, s Jackom - lako mogu u tren oka nestati iz vida čak i da ste u redovitom
kontaktu.
Ne znajući što bih, krenuo sam pješice niz Osmu ulicu prema Tomkinsovu trgu. Svaki dan i svaku
noć. Ne primamo mlađe od 21. U centru je, daleko od vreve visokokatnica, vjetar oštrije šibao, no i
nebo je bilo otvorenije, lakše se disalo. Nabildani tipovi koji šeću u paru s pitbulima, tetovirane
pin-up djevojke u pripijenim haljinama, prepijani beskućnici razderanog poruba hlača, rasparenih
zuba i oblijepljenih cipela. Pred trgovinama štandovi sa sunčanim naočalama, narukvicama s
lubanjama i šarenim transvestitskim vlasuljama. Negdje se odvijala zamjena igala, možda i više od
jedne, ali nisam znao gdje; ako je suditi po onome što ljudi govore, tipovi s Wall Streeta stalno
kupuju na ulici, no ja nisam bio dovoljno mudar da znam kamo bih krenuo i kome bih prišao, a
osim toga, tko bi meni prodao, neznancu s naočalama od kornjačevine i finom frizurom,
odjevenome za odabir svadbenog porculana s Kitsey?
Neumireno srce. Fetišizam tajnosti. Ovi su ljudi - baš kao i ja - razumjeli skrivene uličice duše,
šaputanja i sjene, novac koji bježi iz ruke u ruku, lozinku, šifru, drugoga sebe, sve skrivene utjehe
koje su život izdizale iz običnosli i priđavale mu vrijednost.
Jerome - zastao sam na pločniku jeftinog restorana sa sušijem, nastojeći pribrati misli - Jerome
mi je spominjao neki bar, crvena tenda, oko Osme ulice, možda na Aveniji A? Svaki put bi stigao
otamo ili stao na putu prema meni. Šankerica je prodavala ispod tezge stalnim mušterijama koje bi
rado platile dvostruko da ne moraju kupovati na ulici. Jerome joj je uvijek dostavljao. Zvala se - čak
sam se i toga sjetio - Katrina! No svaki je drugi lokal u četvrti bio bar.
Odšetao sam do kraja Avenije A i niz Prvu: spustio sam se u prvi bar s barem donekle crvenom
tendom - tamnjikava boja jetara, ali možda je nekoć bila crvena - i upitao: “Radi li ovdje Katrina?“
“Ne”, rekla je spaljena crvenokosa za šankom, ni ne podignuvši pogled s točenja piva.
Gospođe s trgovačkim kolicima spavale su naslonjene na smotuljke. Izlozi s ulaštenim
Madonama i kipovima za Sve svete. Siva jata golubova koja nečujno lamataju krilima.

285
 “Znaš da te mami, znaš da te mami”, do uha mi je dopro tihi glas—
Okrenuo sam se i ugledao zrelog, zdepastog crnca koji mi se osmjehnuo do glave do pete i
pokazao zlatnu jedinicu. U ruku mi je gurnuo posjetnicu: TETOVAŽE BODY ART PIRSING.
Nasmijao sam se - nasmijao se i on, bogatim grohotom cijelog tijela, ravnopravno smo
sudjelovali u šali - spremio posjetnicu u džep i produžio dalje. No već sam trenutak kasnije požalio
što ga nisam upitao gdje da potražim ono što mi je trebalo. Čak i da mi ne bi htio reći, izgledao je
kao da zna.
Pirsing. Akupresurna masaža stopala. Otkupljujemo zlato, Otkupljujemo srebro. Hrpa bljedunjave
djece, a malo dalje - sama bez ikoga - mršava djevojka s dreadlocksima, prljavim psićem i natpisom
na kartonu koji se toliko izlizao da nisam razaznao što piše. S krivnjom sam posegnuo u džep po
novac - klipsa za novac koju mi je Kitsey poklonila bila je prečvrsta, jedva sam izvlačio novčanice iz
nje, a dok sam petljao, shvatio sam da me svi gledaju, a onda - “hej!” dreknuo sam i uzmaknuo kad
je pas zarežao i skočio, trgajući mi obrub nogavice sitnim sabljastim zubima.
Svi su se smijali - djeca, ulični prodavač, kuharica s mrežicom za kosu koja je sjedila vani i
razgovarala na mobitel. Konačno otrgnuvši nogavicu novi val smijeha - okrenuo sam se i, da se
oporavim od zgroženosti, ušao u prvi bar - crna tenda s crvenim detaljem - i šankera upitao: “Radi
li ovdje Katrina?”
Prestao je sušiti čašu. “Katrina?”
“Ja sam Jeromeov prijatelj.”
“Katrina? Misliš Katja?” Svi su tipovi za šankom - istočna Europa umuknuli.
“Pa, možda...”
“Kako se preziva?”
“Ovaj—” Jedan je tip u kožnatoj jakni spustio bradu, okrenuo se na slolcu i zagledao se u mene
kao Bela Lugosi.
Sanker nije skidao pogled s mene. “Ta cura koju tražiš... Zašto je trebaš?”
“Pa, zapravo—”
“Koje joj je boje kosa?“
“Pa plave? Ili zapravo ” prema njegovu izrazu lica bilo mi je jasno da će me izbacili iz lokala ili
možda nešto gore; pogled mi je planuo kad sam ugledao prepiljenu bejzbolsku palicu iza šanka -
“pogriješio sam, zaboravite—”
Izašao sam iz lokala i dobrano odmaknuo niz ulicu kad se iza mene začulo: “Potteru!”
Sledio sam se kad sam ponovno čuo taj uzvik. A onda se u nevjerici okrenuo. I dok sam se tako
ukopao ne mogavši doći k sebi, a prolaznici su me mimoilazili, on se nasmijao i čvrstim zagrljajem
nahrupio na mene.
“Borise.” Zašiljene crne obrve, vesele crne oči. Bio je viši, lice mu je bilo upalije, kaput dugačak i
crn, nad okom stari ožiljak te pokoji novi. “Isuse!”
“Isuse i tebi!” Ispružio je ruke. “Ha! Vidi ti njega! Puno prošlo, ha?”
“Ja—” Bio sam previše zatečen da bih uopće progovorio. “Što radiš ovdje?”
“Pa i ja bih tebe mogao pitati—” uzmaknuvši korak da me odmjeri, a onda odmahnuvši rukom
niz ulicu kao da je njegova - “a što ti radiš ovdje? Čemu mogu zahvaliti na ovoj časti?”
“Molim!”
“Svratio sam ti neki dan do trgovine!” Zabacivanje kose iz očiju. “Da te vidim!”
“To si bio ti!”
“A tko drugi? Kako si znao gdje sam?”
“Ja—” Odmahnuo sam glavom od nevjerice.
“Nisi mene tražio?” Iznenađeni odmak. “Ne? Ovo je slučajno? Mimoilaženje brodova? Sjajno! A
otkud ti ta blijeda faca?”
“Molim?”
“Užasno izgledaš!”
“Jebi se.”

286
 “Ah”, rekao je, zabacivši mi ruke oko vrata. “Potteru, Potteru! Tamni krugovi!” ovlaš me
prstom dodirnuo ispod oka. “Ali fino odijelo. I čuj—” popustivši zagrljaj i čvrknuvši me po
sljepoočnici - “iste naočale? Nisi ih mijenjao?”
“Ja—” Uspio sam samo zatresti glavom.
“Što je?” Ispružio je ruke. “Nije ti valjda krivo jer mi je drago što te vidim?”
Nasmijao sam se. Nisam znao gdje bih krenuo. “Zašto nisi ostavio broj?” upitao sam.
“Znači, ne ljutiš se? Nećeš me mrziti do kraja života?” Iako se nije smiješio, podrugljivo je grizao
donju usnu. “Nećeš—” trznuo je glavom prema ulici - “nećeš da se pošoramo na ulici?”
“Zdravo”, rekla je vitka žena čelična pogleda, oblina pripijenih u crne traperice, privukavši se
kraj Borisa kao da mu je djevojka ili žena.
“Slavni Potter”, rekla je, ispruživši dugi bijeli dlan obilno okovan srebrom. “Drago mi je. Puno
sam čula o tebi.” Bila je nešto viša od njega, duge mlitave kose i vretenastog, elegantnog, zmijolikog
tijela odjevenog u crno. “Ja sam Myriam.”
“Myriam? Zdravo! Zapravo sam Theo.”
“Znam.” Dlan joj je bio hladan. Zamijetio sam plavi pentagram tetoviran s unutrašnje strane
zgloba. “Ali spominje te kao Pottera.”
“Spominje me? Stvarno? Što je spomenuo?” Nitko me godinama nije oslovio kao Pottera, no
njezin je baršunasti glas prizvao zaboravljenu riječ iz starih knjiga, jezik zmija i mračnih čarobnjaka:
parselski.
Boris, koji me dotad držao za rame, maknuo je ruku kad se približila kao da smo razmijenili
šifru. Opazio sam mu pogled i smjesta mu prepoznao značaj iz naših lopovskih dana, kad smo bez
riječi mogli reći Idemo ili Evo ga - a Boris je, vidno uznemiren, provukao prste kroz kosu i nije skidao
pogled s mene.
“Bit ćeš tuda?” upitao je hodajući unatrag.
“Gdje tuda?”
“U kvartu.”
“Mogu biti.”
“Htio bih—” zastao je, namreškao čelo i zagledao se niz ulicu preko moje glave - “htio bih
razgovarati s tobom. Ali sad—” izgledao je zabrinuto “nije mi zgodno. Možda za sat?”
Myriam me pogledala i rekla mu nešto na ukrajinskom. Nastupila je kratka razmjena. A onda
me nenadanom bliskošću primila pod ruku i počela me voditi niz ulicu.
“Eno.” Pokazala je prstom. “Idi u onom smjeru, četiri-pet ulica. Dolje je bar. Stara poljska krčma.
Doći će.”

v.
_________________

GOTOVO TRI SATA KASNIJE JOŠ SAM UVIJEK SJEDIO U CRVENOM PLASTIČNOM SEPAREU U
poljskoj krčmi, okružen napadnim božiĆnim lampicama, iritantnim spojem punka i božićne polke
koji je kreštao iz džuboksa, već iznemogao od čekanja i razmišljanja hoće li se pojaviti i bih li
jednostavno trebao otići kući. Nisam imao ni njegove podatke - sve se tako brzo odvilo. Već sam
prije guglao Borisa, onako iz vica - nikad ni slova - no nisam ni zamišljao da vodi život koji bi
ostavio mrežnog traga. Mogao je biti bilo gdje, raditi bilo što: prati pod u bolnici, naoružan se
probijati kroz nepoznatu džunglu, kupiti opuške s ulice.
Već se bližio kraj veselog sata, pokoji student i umjetnik kapnuo je među trbušaste Poljake i
prosijede dripce u pedesetima. Upravo sam dokrajčio treću votku; bili su široke ruke na točenju,
nije mi bilo pametno što sam naručio još jednu; znao sam da bih trebao nešto pojesti, ali nisam bio
gladan, a raspoloženje mi je iz minute u minutu bilo sve mračnije i tmurnije. Strahovito me
deprimirala pomisao da me nakon toliko godina otpilio. Da sam baš morao zadrijeti u filozofske

287
vode, rekao bih da je barem spriječio moju drogerašku misiju: nisam se predozirao, nisam povraćao
u kantu za smeće, nisu me opljačkali ni uhitili jer sam pokušao kupiti drogu od policajca na tajnom
zadatku—
“Potteru.” I eto ga, uklizao je na sjedalo nasuprot mojemu i zabacio kosu rukom, dovukavši za
sobom prošlost koja mi je glasno zakucala na vrata.
“Upravo sam htio otići.”
“Oprosti mi.” Isti onaj prljavi, šarmantni osmijeh. “Imao sam posla. Nije ti Myriam objasnila?”
“Ne, nije.”
“Eh. Nije da radim u računovodstvu. A daj”, rekao je nagnuvši i spustivši dlanove na stol,
“nemoj se ljutiti! Nisam očekivao da ćemo se sresti! Stigao sam najbrže što sam mogao! Trčao
skoro!” Posegnuo je dlanom preko stola i blago me pljesnuo po obrazu. “Bože moj! Koliko godina!
Jako mi je drago što te vidim! Tebi nije?”
Izrastao je u naočitog muškarca. Čak je i u najnespretnijoj i najneuhranjenijoj fazi uvijek bio
dojmljivo prodoran, živih očiju i oštra uma, no te je poluizgladnjele sirovosti nestalo, a sve je drugo
sjelo na mjesto. Koža mu je bila gruba, ali odjeća mu je dobro pristajala, imao je oštre i napete crte,
poput vođe konjice preobraženog u koncertnog pijanista, a sitne je pocrnjele zube - sad sam opazio
- zamijenio retkom pravih američkih bisera.
Primijetio je kako ih promatram i prstom pokazao na razmetljivi sjekutić. “Nove pile.”
“Vidim.“
“Napravio mi zubar u Švedskoj”, rekao je Boris i dozvao konobaricu. “Skupi ko da su Isusovi.
Žena me stalno gnjavila - Borja, na šta ti to usta liče, užas! Rekao sam da nema šanse da mi ih diraju,
ali to mi je najbolje potrošena lova u životu.”
“Kad si se oženio?”
“Ha?“
“Mogao si je povesti.“
Djelovao je zatečeno. “A misliš na Myriam? Ne, ne—” posegnuo je u džep sakoa, počeo kuckati
po mobitelu, “nije mi Myriam žena. Ovo—” pružio mi je telefon - “ovo je moja žena. Što piješ?”
rekao je, a potom se konobarici obratio na poljskome.
Na iPhoneu se vidjela slika alpske kućice sa snježnim krovom, a ispred nje prekrasna plavuša
na skijama. Kraj nje, također na skijama, dvoje ubundane plave dječice neodređena spola. Nije mi
nalikovala na fotografiju, nego na reklamu za neki zdravi švicarski proizvod kao što je jogurt ili
ječmena kaša.
Zapanjeno sam ga pogledao. Okrenuo je glavu na poznati stari rusijanski način: a tako li je, što
da ti kažem.
“Tvoja žena? Ozbiljno?”
“Je”, rekao je, zadignuvši obrvu. “I moji klinci. Blizanci.”
“Jebote.”
“Da”, rekao je sažalno. “Rodili su se kad sam bio jako mlad - premlad. Nije baš bilo dobro -
htjela ih je zadržati - Borja, kako možeš - a što sam joj mogao reći? Da ti budem iskren, i ne poznajem
ih. A malenog - on nije na slici - malenog nisam ni vidio. Pa koliko mu je sad? Šest tjedana?”
“Molim?” Ponovno sam se zagledao u sliku, naprežući se da ovu savršenu nordijsku obitelj
pomirim s Borisom. “Jesi li se razveo?”
“Ne, ne, ne—” stigla je votka u društvu zdjele s ledom i dvjema čašicama, ulijevao nam je po
jednu kratku - “Astrid i djeca uglavnom su u Stockholmu. Zimi ponekad dođe u Aspen na skijanje -
bila je skijaška prvakinja, kvalificirala se za Olimpijadu kad joj je bilo devetnaest—”
“A da?” rekao sam, svojski se trudeći da prikrijem nevjericu. Djeca su, što se pobližim
pogledom jasno vidjelo, izgledala previše plavo i bucmasto da bi se uopće mogla povezati s
Borisom.
“Da, da”, rekao je Boris vrlo iskreno, živahno kimajući glavom. “Uvijek mora biti blizu skijanja -
a znaš mene, mrzim jebeni snijeg, ha! Otac joj je veliki, baš veliki desničar - nacist, u biti. Mislim -

288
pored takvog oca, nije ni čudo što Astrid muči depresija. Koji mrzovoljni stari seronja! Ali svi su oni
jako nesretni i jadni, svi Šveđani. Jedne minute smijeh i cuga, a druge - mrak i muk. Dziekuje“, rekao
je konobarici koja se nanovo ukazala s pladnjem malenih tanjura: crni kruh, krumpir salata, dvije
vrste sleđa, salata od vrhnja i krastavaca, sarma i ukiseljena jaja.
“Nisam znao da služe hranu.”
“Ne služe”, rekao je Boris, razmazujući maslac po crnom kruhu I posipajući ga solju. “Ali
umirem od gladi. Zamolio sam da nam donesu iz susjednog lokala.” Kucnuo je čašicu o moju. “Sto
lat“ - uzviknuo je svoju staru zdravicu,
“Sto lat.” Votka je imala aromatičan okus, po nekoj gorkoj biljci koju nisam prepoznao.
“I tako”, rekao sam, posluživši se hranom. “Myriam?”
“Ha?”
Ispružio sam dlanove kao dijete: objasni mi, molim te.
“A, Myriam! Radi za mene! Desna ruka, može se tako reći. Kažem ti, bolja je od svakog
muškarca. Kakva žena, bože dragi! Nema takvih, vjeruj mi. Vrijedi koliko je teška u zlatu. Evo još
jedna”, rekao je nalivši mi u čašu i vrativši mi je. “Za vstrechu!“ podignuvši svoju prema meni. “Za
naš susret!”
“Zar nije moj red za zdravicu?”
“Je—” zvecnuvši o moju čašu - “ali gladan sam, a ti odugovlačiš.”
“A onda za naš susret.”
“Za naš susret! I za sreću! Što nas je opet spojila!”
Čim smo ispili, Boris se sručio na hranu. “A čime se ti točno baviš?” upitao sam ga.
“Ovim, onim.” I dalje je jeo nevinom, dječjom proždrljivošću. “Koječim. Snalazim se i to.”
“A gdje živiš? U Stockholmu?” upitao sam kad nije odgovorio.
Široko je zamahnuo rukom. “Svuda.”
“Naprimjer—?”
“Ma znaš. U Europi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi...”
“To je veliko područje.”
“Pa”, rekao je, usta prepunih sleda, brišući kiselo vrhnje s brade, “mali sam poduzetnik, ako me
razumiješ.“
“Molim?”
Zalio je sleđ povelikim gutljajem piva. “Znaš kako je. Službeni posao mi je agencija za
održavanje. Uglavnom radnici iz Poljske. Imamo i zgodnu igru riječima u nazivu. Poljska služba za
čišćenje. Kužiš?” Zagrizao je u ukiseljeno jaje. “Koji nam je slogan, što misliš? Očistimo te do kraja,
ha!”
Odlučio sam tu foru ostaviti da odleži. “Znači cijelo si vrijeme u Americi?”
“Ma ne!” Obojici nam je dolio votke pa podignuo čašu prema meni. “Puno putujem. Tu sam
možda šest do osam tjedana godišnje. A ostatak vremena—”
“U Rusiji?” upitao sam, iskupivši piće i obrisavši usta nadlanicom.
“Ne baš. Sjeverna Europa. Švedska, Belgija. Ponekad Njemačka.”
“Mislio sam da si se vratio.”
“Ha?”
“Pa - ono. Nisi mi se više javljao.”
“Ma.” Boris se smeteno počešao po nosu. “Tada je baš bilo sjebano. Sjećaš se svoje kuće - one
zadnje noći?”
“Naravno.”
“E. U životu nisam vidio toliko droge. Valjda petnaest grama koke, a nisam prodao ni mrve, ni
grama. Dobro, dosta sam podijelio - bio sam jako popularan u školi, ha! Svi su me voljeli! Ali većina
- ravno u nosinu. A onda - one vrećice koje smo pronašli - razne tablete - sjećaš se? One male
zelene? Neke opake tablete za ove što umiru od raka - stari ti je očito bio ludi ovisnik ako je njih
uzimao.”

289
 “Da, i mene je dio zapao.”
“A onda znaš! I ne proizvode više te dobre zelene oksiće. Sad ih proizvode da sjebu džanere pa
ih ne možeš ni šmrkati ni šutati. Ali tvoj stari? Ono - da od cuge prijeđe na to? Bolje ti je biti pijanac
na cesti, kako god da okreneš. Kad sam potegnuo prvi - onesvijestio sam se prije druge lajne, da nije
bilo Kotku—” povukao je prstom preko vrata - “ode.”
“Da”, rekao sam, prisjetivši se svojeg glupog blaženstva, kad mi je glava pala na stol gore kod
Hobieja.
“Nego—” Boris je iskapio volku i obojici nam dotočio - “Xandra je to prodavala. Ne to. To je bilo
od starog. Za njegove osobne. Ali ono drugo, dilala je na poslu. Onaj par, Stewart i Lisa? Oni
štreberi koji prodaju nekretnine? Oni su je imali na plaći.”
Spustio sam vilicu. “Odakle to znaš?”
“Zato što mi je rekla! I bilo je gadno kad je ostala kratka. Gospon Fiškal i Gospa Skupa Torbica
kod tebe su doma bili jako fini i dragi... mazili je po glavi... kako li možemo pomoći... jadna Xandra... baš
nam je žao... a čim im je nestala droga - paf. Okrenula se ploča! Kad mi je ispričala, bilo mi je baš žao
što smo je uvalili! Baš je bila u frci! Ali dotad je već—” šmrknuo je - “sve završilo unutra. Kaput.”
“Stani - to ti je Xandra rekla?”
“Da. Nakon što si otišao. Dok sam živio kod nje.”
"Očito mi fali dio priče.”
Boris je uzdahnuo. “Eh. Duga priča. Ali nismo se dugo vidjeli, je li?”
“Živio si sa Xandrom?”
“A ono - povremeno. Možda četiri-pet mjeseci. Prije nego što se odselila u Reno. Nakon toga se
više nismo čuli. Tata se vratio u Australiju, Kotku i ja smo bili na klimavim nogama—”
“To je sigurno bilo jako čudno.”
“Pa - recimo“, uzvratio je uznemireno. “Vidiš—” nagnuo se i ponovno dozvao konobaricu -
“bio sam baš u lošem slanju. Danima sam se pucao. Znaš kako je kad se spuštaš s kokaina - užasno,
Bio sam sâm i bilo me užasno strah. Znaš li onu bolest duše - brzo disanje, stravičan strah, kao da će
te Smrt svakog trena zgrabiti? Mršav - prljav - tresem se od frke. Kao malo nagluho mače! I još Božić
- nikog nema! Zovem hrpu ljudi, nitko se ne javlja - odem do Leeja, kod njega sam ponekad
prespavao u kućici kod bazena, ali nije ga bilo, vrata zaključana. Hodam i hodam - samo što ne
padnem. Hladno mi, strah me! Nikoga nema kod kuće! I onda sam otišao kod Xandre. Kotku tad
više nije razgovarala sa mnom.”
“Stari moj, za to su trebala poprilična muda. Ne bih se tamo vratio da mi si dao milijune.”
“Znam, trebalo je malo stisnuti šupak, ali bio sam tako usamljen i bolestan. Znaš ono kad se
samo želiš umiriti, gledati sat i odbrojavati otkucaje srca? Samo što nemaš gdje leći? I nemaš sat?
Samo što nisam zaplakao! Nisam znao što bih! Nisam znao nije li tamo. Ali svjetla su bila upaljena -
samo ulična - dođem do balkonskih vrata, a ona tamo u onoj majici Dolphinsa pravi margarite.”
“I što je napravila?”
“Ha! Najprije me nije htjela pustiti! Stajala na vratima i urlala - izvrijeđala me, psovala mi sve
redom! A onda sam se rasplakao. A kad sam pitao mogu li ostati kod nje?” - slegnuo je ramenima -
“rekla je da mogu.”
“Molim?” upitao sam posežući za pićem koje mi je ulio. “Misliš, da ostaneš za stalno—?”
“Bilo me strah! Pustila me da spavam u njezinoj sobi! I da gledam božićne filmove na
televizoru!”
“Hm.” Bilo mi je jasno da me želi navesti da ispitam detalje, samo što mu po preveselom izrazu
lica nisam povjerovao u priču o spavanju u njezinu krevetu. “Pa drago mi je da ti je to upalilo. Je li
mene spominjala?”
“Pa, je malo.” Frknuo je nosom. “Zapravo puno! A mislim, nemoj se ljutiti, ali za neke sam
stvari tebe okrivio.“
“Drago mi je da sam ti pomogao.”
“Jesi, naravno!” Radosno je čašom kucnuo o moju. “Hvala ti do neba! Ma i ti bi tako, ne bih se ja

290
ljutio. Doduše, jadna Xandra, mislim da joj je bilo drago što me vidi. Što ikoga vidi. Mislim—” votka
naiskap - “bilo je ludo... ti kreteni od prijatelja... bila je sama kao prst. Puno je pila, bojala se vratiti
na posao. Lako joj se nešto moglo dogoditi - susjeda nigdje, jezivo. Zato što je Bobo Silver - a Bobo
zapravo uopće nije bio loš tip. Ljudina? Nisu ga bez razloga tako zvali! Xandra ga se bojala ko crnog
vraga, ali nije je pričepio zbog duga tvojeg starog, barem ne ozbiljno. Uopće nije. A šturi se do grla
uvalio u dugove. Valjda je shvatio da je presušila - stari ju je fino sjebao, uzduž i poprijeko. I šta će
onda, može barem biti pošten. Nećeš čekićem po šarafu. Ali ovi drugi, njezini navodni prijatelji, ti
su stisli gore od banke. Razumiješ? Dužna si mi, đubrad, s vezama na sve strane, da se usereš. Gori
od njega! Nisu to bile ni neke svote, ali nije imala ni blizu toliko, a oni užasni, svi—” (hineći
odmahivanje glavom, agresivno upiranje prstom) - “jebi se, nema više čekanja, bolje ti je da nešto smisliš,
takve stvari. Nego - dobro da sam se vratio jer sam joj mogao pomoći.”
“Kako si joj pomogao?”
“Vratio sam joj paru koju sam uzeo.”
“Nisi je potrošio?”
“Ma ne”, objasnio je razumno. “Spiskao sam. Ali - već sam bio u kombinaciji. Jer kad se koka
potrošila, lovu sam odnio Jimmyju u trgovinu oružjem i kupio još. Naime, kupovao sam za sebe i
Amber - samo za nas dvoje. Preprelijepa cura, jako nevina i posebna. I jako mlada, valjda samo
četrnaest godina! Ali one jedne noći u MGM Grandu jako smo se zbližili, cijelu noć smo sjedili na
podu u kupaonici u apartmanu KT-nog tate i razgovarali. Nismo se čak ni poljubili! Samo pričali,
pričali, pričali! Samo što mi suze nisu krenule. Stvarno smo si ogolili dušu. I—” ruka na prsa - “jako
sam se rastužio kad je svanulo, ono, zašto je već kraj? Ostali bismo mi ondje i dovijeka razgovarali! I
bili bismo savršeno sretni! Tako smo se zbližili, razumiješ, za samo jednu noć. Nego - i zato sam
otišao Jimmyju. Koka mu je bila govno - ni upola dobra kao Stewartova i Lisina. Ali svi su,
razumiješ, saznali - svi su čuli za taj vikend u MGM Grandu, da sam donio koke na lopate. I onda su
mi ljudi dolazili. Ono - deset ljudi samo prvi dan škole. Zatrpavali me parom. Daj mi nabavi... daj
meni nabavi... daj mi za buraza... imam ADHD, treba mi za zadaću... Uskoro sam prodavao
nogometašima iz viših razreda i polovici košarkaškog tima. A i puno cura... Amberinim i KT-nim
frendicama... i Jordaninim... studenticama! Popušio sam lovu na prvih nekoliko pošiljki - nisam
znao koliko bih tražio, prodavao hrpu za siću, htio sam da me svi vole, bla bla. Ali kad sam shvatio
igru - bio sam bogat! Jimmy mi je dao ogroman popust, i on je dosta šuške na tome okrenuo. Jer,
kužiš, radio sam mu uslugu, prodavao sam drogu klincima koji se ne bi usudili kupovati - koji su se
bojali tipova kao što je Jimmy. KT... Jordan... te su cure bile pune ko brod! Uvijek bi mi se rado javile.
Koka nije kao ekstazi - i to sam prodavao, ali tu je znala biti suša, počne s hrpom, a onda nekoliko
dana ništa, a za koku sam imao redovite mušterije koje su me zvale dva-tri puta tjedno. Mislim,
samo je KT—”
“Ajme.” Čak i nakon toliko godina, njezino me ime i dalje diralo u žicu.
“Da! Za KT!” Nazdravili smo i ispili.
“Kakva ljepotica!“ Boris je čašom mlatnuo o stol. “Vrtjelo mi se u glavi u njezinoj blizini. Samo
šio sam disao isti zrak kao i ona.“
“Jesi li spavao s njom?“
“Nisam... Bože dragi, kako sam se trudio... ali mi je jedne noći izdrkala u sobi od mlađeg buraza
kad se ubila ko zvijer i bila jako dobre volje.”
“Jebote, baš sam otišao u krivo vrijeme.”
“Totalno. Svršio sam u gaće, a nije me još bila ni pipnuia. A tek džeparac!—” posežući za mojom
praznom čašom. “Dva soma mjesečno! I to je dobivala samo za odjeću! Samo što KT već ima robe na
bacanje, pa što će joj više? I eto, do Božića ti je meni bilo kao u filmu, kao ono kad im u očima šljašte
dolari. Telefon se nije gasio. Svima sam bio najbolji prijatelj! Cure koje nikad nisam vidio, ljube me,
daju mi zlato s vrata! Drogirao sam se koliko god sam mogao, svaki dan, svaku noć, lajne duge kao
ruka, i još pun love. U školi sam bio kao Lice s ožiljkom! Jedan tip mi je dao motocikl - drugi tip
rabljeni auto. Dižem hlače s poda - ispadaju stotke iz džepova - nemam pojma odakle mi.”

291
 “Previše mi je informacija u ovako kratkom vremenu.”
“A kažem ti! Tako sam ja sve naučio. Kažu da je iskustvo dobar učitelj i to je obično istina, ali
sreća živa da me nije ubilo. Sad tu i tamo... kad koji put popijem pivo... povučem možda lajnu ili
dvije. Ali uglavnom više ne. Spržio sam se do temelja. Da si me sreo prije pet godina? Bio sam
skroz—” uvukao je obraze - “ovakav. Ali—” konobarica je iskrsnula s novom pošiljkom sleđa i piva
- “dosta o tome. A ti—” odmjerio me od glave do pete - “što ima? Dobro ti ide, ha?”
“A valjda.”
“Ha!” Zavalio se i ispružio ruke uz rub separea. “Smiješan svijet starudije, ha? Trgovina
antikvitetima? Stari peder? On te u to uveo?”
“Tako je.”
“Laka lova, koliko čujem.”
“Tako je.”
Nije skidao pogled s mene. “Jesi sretan?” upitao me.
“Ne baš.”
“A čuj! Imam super ideju! Dođi k meni raditi!”
Prasnuo sam u smijeh.
“Ne, ne šalim se! Ne, ne”, rekao je ušutkavši me nadmoćno kad sam ga pokušao nadglasati pa
mi ulio novo piće i pogurnuo mi čašu, “koliko ti da? Ozbiljno? Dat ću ti duplo.”
“Ne, ja volim svoj posao—” prenaglašavao sam riječi, zar sam se već tako uništio? - “volim to što
radim.“
“A je l'?” Podignuo mi je čašu. “A zašto onda nisi sretan?”
“Ne da mi se o tome.”
“A zašto ne?”
Odmahnuo sam rukom. “Zato što—“ Izgubio sam pojam o piću. “Zato.“
“Ako nije posao, što je?” Ispio je piće naiskap, zabacivši dramatično glavu, a potom prionuvši
novome tanjuru sleđa. “Frka s lovom? Curom?”
“Ni jedno ni drugo.”
“Onda je cura”, uzvratio je pobjedonosno. “Znao sam.”
“Čuj—” strusio sam ostatak votke, pljesnuo po stolu - kako sam genijalan, ni sam se mogao
prestati smijati, godinama nisam imao tako dobru ideju! - “dosta je bilo. Hajde - idemo! Imam
veliko, veliko iznenađenje za tebe.”
“Idemo?“ rekao je Boris, vidljivo se nakostriješivši. “Kamo idemo?”
“Dođi sa mnom. Vidjet ćeš.”
“Želim ostati ovdje.”
“Borise—”
Ponovno se zavalio. “Pusti, Potteru”, rekao je i podignuo ruku. “Samo se opusti.“
“Borise!” Zagledao sam se u ljude u krčmi, kao da očekujem masovnu pobunu, a onda opet u
njega. “Dosta mi je sjedenja ovdje! Satima sam već tu.”
“Ali—“ Uznemirio se. “Oslobodio sam cijelu večer zbog tebe! Imao sam posla! A ti ideš?“
“Idem! Ideš i ti sa mnom. Zato što—” raširio sam ruke - “imam iznenađenje za tebe!”
“Iznenađenje?” Odbacio je smotani ubrus na stol. “Kakvo iznenađenje?“
“Saznat ćeš.” Što mu je? Zar se više ne zna zabavljati? “Hajde, idemo.”
“Zašto? Sad, odmah?”
“Za babino brašno!” Krčma se gromko zamračila. Nikad se nisam osjećao tako samouvjereno,
tako zadovoljno svojom dovitljivošću. “Hajde. Popij dokraja!”
“Zar stvarno moramo ići?”
“Bit će ti drago. Obećajem. Hajde!” rekao sam i prodrmao ga po ramenu, i to prijateljski, kako
sam bio uvjeren. “Mislim, ne serem ti, nećeš vjerovati kako super iznenađenje.”
Naslonio se, prekrižio ruke i sumnjičavo me pogledavao. “Mislim da si ljut na mene.”
“Borise, koji kurac.” Bio sam toliko pijan da sam ustajući posrnuo i morao se uhvatiti za stol.

292
“Nećemo se svađati. Daj, idemo.”
“Mislim da mi nije pametno ići s tobom.”
"A da?” pogledao sam ga poluzatvorenim okom. “Ideš ili ne ideš?”
Boris me smireno pogledao, a potom stisnuo hrbat nosa i rekao: “Ne želiš mi reći kamo idemo.”
“Ne.“
“Bi li ti smetalo da nas odveze moj vozač?“
“Tvoj vozač?”
“Da. Čeka me dvije-tri ulice odavde.”
“Jebote.” Okrenuo sam glavu i nasmijao se. “Imaš vozača?”
“Neće ti smetati da nas on odveze?”
“Zašto bi?” rekao sam nakon kratke stanke, iako sam bio pijan, njegovo me ponašanje zateklo:
pogledavao me nekako čudno, proračunato, ravnodušno, kao što nikad nije.
Boris je slistio ostatak votke i ustao. “No dobro”, rekao je prebirući nezapaljenom cigaretom po
prstima. “Daj da tu glupost onda skinem s grbače.”

vi.
________________

B ORIS SE TOLIKO ODMAKNUO OD MENE DOK SAM OTKLJUČAVAO VRATA H OBIEJEVE KUĆE ,
kao da je očekivao da ću petljanjem po bravi uzrokovati eksploziju. Njegov je vozač zagradio aute
parkirane pred kućom i ispuštao zamjetne oblake dima. Kad smo sjeli u auto, s vozačem je
razgovarao isključivo na ukrajinskome: ništa nisam razaznao unatoč dvama semestrima
Konverzacijskog ruskog na fakultetu.
“Uđi”, rekao sam jedva susprežući osmijeh. Pa što ta budala misli, da ću ga zaskočiti ili oteti?
Ali i dalje je stajao uz cestu, ruke zabio u džepove kaputa, preko ramena pogledavao vozača -
Genku ili Jurija ili Georgija ili koji već kurac.
“Što je?“ upitao sam ga. Da sam bio manje ubijen, možda bi me njegova paranoja razljutila, ali u
tom mi je trenutku bila urnebesna.
“Daj mi reci, zašto smo ono došli?” upitao me, i dalje dobrano odmaknut.
“Vidjet ćeš.”
“I ti tu živiš?” upitao me sumnjičavo, zagledavši se u salon. “Ovo je tvoja kuća?”
S vratima sam zabučio više nego što sam htio. “Theo?” dozvao me Hobie s drugog kraja kuće.
“Jesi to ti?”
“Jesam.” Odjenuo se za večeru, odijelo i kravata - a u kurac, pomislio sam, zar ima goste?
Usplahirivši se, shvatio sam da još nije ni vrijeme večere, a ja sam se osjećao kao da su tri sata
ujutro.
Boris se oprezno ušuljao iza mene, držeći ruke u džepovima, ostavljajući ulazna vrata širom
otvorena, ne skidajući pogled s velikih bazaltnih urni, s lustera.
“Hobie”, rekao sam - dočekao nas je u hodniku, zadignuo obrve, dok je gospođa DeFrees
pažljivo tapkala za njim - “Hej, Hobie, sjećaš se da sam ti pričao o—”
“Pukčik!“
Malena se bijela kugla - koja se po starom običaju doklatila do ulaznih vrata - sledila. A onda
vrisnula kad je najvećom brzinom (koja više i nije bila brza) pojurila prema njemu, a Boris -
previjajući se od smijeha - pao na koljena.
“Ajme!” zgrabio ga je dok se Pukčik izvijao i koprcao. “Usvinjio si se! Usvinjio se!” dobacio je
ogorčeno dok mu se Pukčik zaskakao prema licu i ljubio ga. “Dao si mu da se usvinji! Ma zdravo,
poustyshka, pahuljice mala, zdravo! Sjećaš se ti mene, zar ne?” Legao je na pod, ispružio se i smijao
dok je Pukčik - i dalje vrišteći od radosti - skakao po njemu. “Sjeća me se!”
Hobie je namjestio naočale i promatrao ih s dragošću - gospođa DeFrees s malo manje dragosti:

293
ukopala se iza Hobieja i mrštila se promatrajući kako se moj gost koji bazdi po votki valja po tepihu
sa psom.
“Nemoj mi reći”, rekao je gurnuvši dlanove u džepove sakoa. “Ovo je—”
“Upravo on.”

vii.
________________

N ISMO DUGO OSTALI - H OBIE JE GODINAMA SLUŠAO О B ORISU , I D E M O N A P I Ć E ! A I B O RI S J E

bio podjednako zainteresiran i znatiželjan, kao što bih i ja možda bio kad bi uskrsnula Judy iz
Karmeywallaga ili neko drugo mitsko biće iz njegove prošlosti - no bili smo pijani i preglasni, a
učinilo mi se da smo uznemirili gospođu DeFrees, koja se unatoč ljubaznom smiješku umirila u
naslonjaču u hodniku, preklopila sitne nakićene dlanove u krilu i šutjela.
I tako smo otišli - Pukčik nas je radosno pratio u stopu, a Boris oduševljeno vikao i mahao autu
da se okrene i pokupi nas: “Da, poustyshka, da!“ - Pucku - “Taj je naš! Imamo auto!”
A onda se odjednom pokazalo da i Borisov vozač govori engleski, baš kao i Boris, i družili smo
se tako nas prijatelja tri - četiri, ako brojimo Pucka, koji se šapicama propeo na prozorsko staklo i
vrlo ozbiljno promatrao svjetla autoceste dok mu je Boris tepao i mazio ga i ljubio ga po vratu dok je
Gjuriju (vozaču) istodobno na engleskome i ruskome objašnjavao kako sam divan, njegov drug iz
mladosti, njegova rana ljuta! (Gjuri se okrenuo oko tijela i nagnuo se prema stražnjem sjedalu,
ispružio ljevicu i ozbiljno se sa mnom rukovao) i kako je život dragocjen pa se u tolikome svijetu
takva dva prijatelja opet susretnu nakon silne razdvojenosti.
“Je”, rekao je Gjuri natmureno i tako oštro skrenuo u Ulicu Houston da sam proklizao do vrata,
“tako je bilo i sa mnom i Vadimom. Svaki dan plačem za njim - toliko plačem za njim da se
probudim noću pa plačem. Vadim mi je bio brat—” bacivši pogled prema meni; pješaci su se
razbježali kad je zaorao po pločniku, izbezumljena lica s druge strane zatamnjenih stakala - “i bliži
nego brat. Kao Borja i ja. Ali Vadim—”
“Grozno je to bilo”, rekao mi je Boris tiho, a onda Gjuriju: “da, da, grozno—”
“—prerano smo ga otpratili pod zemlju. Istina je ona pjesma na radiju, znaš je? Onaj što pjeva
Piano man? Samo dobri umiru mladi.”
“Čekat će nas gore”, tješio ga je Boris, ispruživši ruku da Gjurija potapša po ramenu.
“Je, tako sam mu i naredio”, promrmljao je Gjuri, tako se naglo ubacivši pred drugi auto da sam
se ja zarezao u pojas, a Pukčik poletio. “Duboke su to stvari - ne mogu se riječima opisati. Ljudski
jezik ne može to izraziti. Ali na kraju - kad sam ga lopatom otpratio u vječna lovišta - progovorio
sam mu iz duše. Zbogom, Vadime. Odškrini mi vrata, brute. Sačuvaj mi mjesto gore pored sebe. Samo
Bog—” molim te, pomislio sam i pokušavao se pribrati držeći Pukčika čvrsto u krilu, pazi na cestu,
jebote - “Fjodore, daj mi pomozi, imam dva velika pitanja o Bogu. Ti si sveučilišni profesor”
(molim?) “pa mi možda ti budeš znao reći. Prvo pitanje—” pogledi nam se susreću u retrovizoru,
podiže kažiprst - “ima li Bog smisao za humor? Drugo pitanje: ima li Bog bolestan smisao za
humor? Recimo: poigrava li se to Bog nama i muči nas da bi Njemu bilo zabavno, kao kad zla djeca
muhama čupaju noge?”
“Pa”, rekao sam, uznemiren predanošću kojom se posvetio meni, a ne nadolazećem skretanju,
“pa možda, ne znam, nadam se da ne.”
“Nije ti on čovjek kojega to trebaš pitati”, rekao je Boris, ponudivši mi cigaretu, a onda pruživši
drugu Gjuriju na prednje sjedalo. “Bog je Thea dobrano izmučio. Ako patnja oplemenjuje, Theo je
princ. Nego, Gjuri—” zavalivši se u oblak dima - “treba mi usluga.”
“Samo reci.”
“Bi li pripazio na psa nakon što nas ostaviš? Malo ga provozaš na stražnjem sjedalu, gdje mu se
već ide?”

294
 Klub je bio u Oueensu, ne bih znao reći gdje. U predvorju s crvenim tepihom koje je pomalo
nalikovalo na sobu u koju uđeš poljubiti djeda u obraz nakon šio su te upravo pustili iz zatvora,
ogromne, obiteljske družine pijanaca sjedile su za stolcima u stilu Luja XVI. i jele, pušile, vikale i
tapšale se po leđima za stolovima prekrivenima zlaćanom tkaninom. Iza njih, na tamnim, lakiranim
zidovima, božični vjenčići i sovjetski ukrasi s ožičenim žaruljama i obojenim aluminijem - pijetlovi,
ptice na gnijezdu, crvene zvijezde, svemirski brodovi i srpovi i čekići s kičastim natpisima na ćirilici
(Dragi Staljina, sretna ti Nova godina) - visjeli su u radosnim i nasumičnim uzorcima. Boris (sašiven
kao torbica; na stražnjem je sjedalu pio iz boce) me zagrlio pa me redom mladom i starom na
ruskome predstavljao kao svojeg brata, što su, koliko mi se učinilo, shvatili doslovno jer me sva sila
žena i muškaraca izljubila i izgrlila i ulijevala mi votku iz kristalnih posuda za led.
Nekako smo se u jednom trenutku ipak uspjeli dočepati stražnjeg dijela kluba: iza crnih
baršunastih zastora koje je čuvao ćelavi grmalj zmijskih očiju, do brade tetoviran ćirilicom. Stražnja
soba odzvanjala je od glazbe, zasićena znojem, losionom poslije brijanja, travom i dimom kubanki:
Armani, trenirke, dijamanti i platinasti Rolexi. Nikad u životu nisam vidio muškarce s toliko zlata -
zlatno prstenje, zlatni lanci, zlatne jedinice. Kao da sam upao u strani, zbunjujući, stroboskopski
san, a bio sam u nelagodnoj fazi pijanstva u kojoj nisam uspio izoštriti pogled, već sam mogao samo
kimati glavom i bezglavo se vući za Borisom, koji se provlačio kroz gužvu. U nekom se trenutku
kasno u noć Myriam ukazala kao sjena; nakon što me pozdravila poljupcem u obraz, jezivim i
tmurnim, zaleđenim u vremenu kao kakva ceremonijalna gesta, ona i Boris su nestali i ostavili me
za prepunim stolom prepijanih, prepušenih Rusa koji su me očito svi poznavali (“Fjodore!”),
pljeskali me po leđima, dolijevali mi piće, nudili mi hranu, nudili mi Marlboro, srdačno se derali na
mene na ruskom ne očekujući odgovor—
Ruka na ramenu. Netko mi skida naočale. “Halo?” obratio sam se čudnoj ženi koja mi je
najedanput sjedila u krilu.
Žana. Zdravo, Žana! Što ima? Evo, ništa pametno. A kod tebe? Pornozvijezda, iskvarcana,
kirurški uvećane sise prelijevaju se s ruba haljine. Proricanje mi je u genima: smijem li ti pročitati
dlan? Ma naravno: engleski joj je bio prilično dobar, no teško mi je bilo razaznati što mi govori uz
galamu u klubu.
“Vidim da si filozof po prirodi.” Plastičnim ružičastim noktom kruži mi po dlanu. “Jako, jako
inteligentan. Puno uspona i padova - svašta si okusio u životu. Ali usamljen si. Sanjaš o djevojci s
kojom ćeš živjeti do kraja života, je li tako?”
A onda se odjednom pojavio Boris, sam. Dovukao stolac i sjeo. S mojom je novom prijateljicom
zapodjenuo kratak, živahan razgovor na ukrajinskome, koji je završio tako da mi je ponovno
zataknula naočale, ali je prije toga od Borisa užicala cigaretu i počastila ga poljupcem u obraz.
“Poznaješ je?” upitao sam Borisa.
“Nikad vidio”, rekao je Boris, zapalivši cigaretu. “Možemo sad ići ako hoćeš. Gjuri nas čeka
ispred.”

viii.
_______________

S AD JE VEĆ BILO KASNO . S TRAŽNJE JE SJEDALO BILO UMIRUJUĆA OAZA NAKON KAOSA U
klubu (intimni sjaj upravljačke ploče, utišani radio), a mi smo se satima vozili dok je Pukčik čvrsto
spavao u Borisovu krilu, smijali se i razgovarali - i Gjuri bi se ubacio izderavajući priče o odrastanju
u “ciglama” u Brooklynu (sirotinjskim zgradama) dok smo Boris i ja pili toplu votku iz boce i redali
lajne kokaina iz vrećice koju je izvukao iz kaputa - povremeno bi ponudio i Gjurija, ispruživši mu
dlan na prednje sjedalo, lako je klimatizacija bila upaljena, u autu je bilo vrelo; Boris se preznojavao,
uši su mu plamtjele. “Vidiš”, rekao je - već je stresao kaput s ramena, a sad je skidao manšete,
spremao ih u džep, podvijao rukave - “tvoj me stari naučio kako se treba oblačiti. Zahvalan sam mu

295
na tome.”
“Da, moj stari nas je obojicu štošta naučio.”
“Je”, uzvratio je iskreno - žustro kimnuvši, bez tračka ironije, a potom obrisavši nos
nadlanicom. “Uvijek je izgledao kao gospodin. Ono - svi ti tipovi u klubu - kožnjaci, plišane
trenirke, kao da su sad stigli s istoka. Bolje se odjenuti jednostavnije, kao tvoj stari, fini sako, dobar
sat, ali sve klassny - znaš, jednostavno - da se pokušaš uklopiti.”
“Da.” S obzirom na to da mi je zamjećivanje detalja bilo u opisu posla, već sam opazio Borisov
sat - švicarski, u maloprodaji oko pedeset tisuća, sat europskih švalera - previše razmetljiv za moj
ukus, ali izrazito suzdržan u odnosu na zlatne i platinaste utege koje sam vidio u njegovu klubu. Na
njegovoj podlaktici opazio sam i plavu tetovažu Davidove zvijezde.
“A ovo?” upitao sam.
Ispružio mi je zglob na pregled. “IWC. Dobar sat ti je kao lova u banci. Ako dođe do stiske,
uvijek ga možeš založiti ili prodati. Ovo je bijelo zlato, ali izgleda kao nehrđajući čelik. Uvijek je
bolje da sat izgleda jeftinije nego što stvarno je.”
“Ma ne, tetovaža.“
“A.” Zadignuo je rukav i tužno se zagledao u ruku - ali ja više nisam gledao tetovažu. Stražnje je
sjedalo bilo zamračeno, ali tragove igala jasno sam prepoznao. “Misliš na zvijezdu? Duga priča.”
“Ali—” Znao sam da u ubode ne trebam zadirati. “Nisi Židov.”
“Ne!” uzvratio je Boris gadljivo pa spustio rukav. “Naravno da nisam!”
“A onda se nameće pitanje zašto bi...”
“Jer sam Bobu Silveru rekao da sam Židov.”
“Molim?”
“Htio sam da me zaposli! Pa sam lagao.”
“Sereš.“
“Ne serem! Često se vrzmao oko Xandrine kuće - motao se niz ulicu, njušio trulež, mislio je
valjda da ti je stari ipak živ - i jednog dana sam stisnuo muda i otišao razgovarati s njim. Ponudio se
da radim za njega. Stvari su izmicale kontroli - u školi je bila trka, neki su morali na liječenje, druge
su izbacili - kužiš, morao sam prekinuti odnos s Jimmyjem, baciti se u neke druge vode. I da, imam
krivo prezime, ali Boris u Rusiji, tako se mnogi Židovi zovu, pa rekoh zašto ne? Otkud bi znao?
Mislio sam da će tetovaža biti dobra fora - da ga uvjeri da sam OK. Napravio mi ju je jedan tip koji
mi je dugovao stotku. Izmislio tužnu priču, majka Židovka iz Poljske, obitelj joj odveli u konc-logor,
kmek kmek - ali, debil, nisam znao da su po židovskom zakonu tetovaže zabranjene. Zašto se
smiješ?” obrecnuo se u obrani. “Ovakav kao ja mogao bi mu biti koristan, razumiješ? Govorim
engleski, ruski, poljski, ukrajinski. Obrazovan sam. Nego - odmah je znao da nisam Židov,
nasmijao mi se u facu, ali me svejedno primio i to je bilo baš lijepo od njega.”
“Kako si mogao raditi za tipa koji mi je htio ubiti starog?“
“Nije ti htio ubiti starog! To nije ni točno ni pošteno. Ali htio mu je ogrijati pete! No - da, radio
sam za njega gotovo cijelu godinu.”
“Što si mu odrađivao?”
“Ništa prljavo, da mi vjeruješ! Bio sam mu pomoćnik - potrčko, obavljao ovdje i ondje, ovakve
stvari. Šetao mu peseke! Nosio mu odjeću u kemijsku! Bobo mi je bio dobar i darežljiv drug u
teškom trenutku - skoro kao otac, i to ti kažem s rukom na srcu i iskreno. U svakom mi je slučaju bio
veći otac nego moj vlastiti. Bobo je prema meni uvijek bio pošten. I više nego pošten. Drag. Puno
sam naučio od njega promatrajući ga na djelu. I zato mi ne smeta što tu zvijezdu nosim u njegovu
čast. A ovo—” Potjerao je rukav do nadlaktice, ruža s trnjem, natpis na ćirilici - “ovo je za Katju,
ljubav mog života. Volio sam je više nego ijednu drugu.”
“To kažeš za svaku.”
“Da, ali s Katjom sam to i mislio! Hodao bih kroz žeravicu zbog nje! Kroz pakao, kroz trnje!
Život bih za nju dao! Nikad više na ovom svijetu neću nekoga voljeti kao Katju - ni blizu. Umro bih
mirne duše da mi je samo još jedan dan s njom. Ali—” spuštajući rukav - “ne smiješ tetovirati nečije

296
ime na svoju kožu jer onda tu osobu izgubiš. Bio sam premlad kad sam se tetovirao - nisam to tad
znao.”

ix.
________________

N ISAM ŠMRKAO OTKAKO JE C AROLE L OMBARD OTIŠLA IZ GRADA , A JA NIKAKO NISAM

mogao zaspati. U šest i trideset ujutro Gjuri je Pukčika vozikao po Lower East Sideu (“Vodim ga u
krčmu na šunkicu s jajima!”), a mi smo nabrijano brbljali u nekom šugavom cjelonoćnom baru na
Aveniji C, gdje su grafiti i vrećevina omotana oko prozora tjerali danje svjetlo. Klub Ali Baba, Žestice
za tri dolara, Veseli sat od 10 do podne, pokušavajući se naliti pivom da nas malo primiri.
“Znaš što sam radio na faksu?" prepričavao sam mu. “Godinu dana sam slušao Konverzacijski
ruski. Zbog tebe, jebote! I bio sam užasan. Nisam naučio dovoljno da mogu čitati, znaš ono, sjesti i
uzeti Jevgenija Onjegina u ruke - a moraš ga čitati na ruskom jer ga, navodno, prijevod ne prenese. E -
a toliko sam razmišljao o tebi! Stalno bi mi padale na pamet neke tvoje sitnice - svašta mi se vraćalo
- Isuse, slušaj, sviraju Comfy in Nautica, čuješ? Panda Bear! Totalno sam zaboravio taj album. Nego.
Napisao sam seminarski rad o Idiotu za rusku književnost - Prijevode ruske književnosti - ono, cijelo
vrijeme čitam i mislim na tebe, i još gore u sobi pušim tatine cigarete. Lakše sam pamtio imena kad
bih zamislio da ih ti izgovaraš... kao da sam cijeli roman saslušao tvojim glasom! U Vegasu si Idiota
čitao valjda šest mjeseci, sjećaš se? Na ruskom. Neko vrijeme nisi ništa drugo ni radio. Sjećaš se
kako se dugo nisi mogao spustiti u prizemlje zbog Xandre, morao sam ti donositi hranu, kao da si
Ana Frank? E da, i pročitao sam Idiota na engleskom, ali baš sam htio izbrusiti ruski. Ali nisam.”
“Sva ta jebena škola”, rekao je Boris, nimalo zadivljen. “Ako želiš naučili ruski, dođi sa mnom u
Moskvu. Progovorit ćeš za dva mjeseca.”
“I hoćeš li mi konačno reći čime se baviš?”
“Rekao sam ti već. Malo ovim, malo onim. Da se ima za račune.” A onda me šutnuo ispod stola:
“Sad ti je bolje, a?”
“Ha?” U Sali je osim nas sjedio još samo jedan par - prelijepi muškarac i žena, nezemaljski
blijedi, oboje kratke crne kose, prikovanih pogleda; on ju je primio za ruku i grickao joj unutarnju
siranu zgloba. Pippa, pomislio sam u bolnom naletu tjeskobe. U Londonu će ubrzo vrijeme ručka.
Što li ona radi?
“Kad smo se sreli, izgledao si mi kao da se ideš baciti u rijeku.”
“Oprosti, loš dan.”
“Lijepo si si ti to složio”, govorio je Boris. Sa svojeg mjesta nije mogao vidjeti par. “Jeste li vas
dvojica partneri?”
“Ne! Nismo u tom smislu.”
“Nisam ni rekao!” Boris me sumnjičavo pogledao. “Bože, Potteru, što si tako osjetljiv! A i ono
mu je žena, ona gospođa, zar ne?”
“Je”, rekao sam uznemireno, zavalivši se u stolac. “Recimo.” Hobiejeva veza s gospođom
DeFrees bila je obavijena velom tajne, baš kao i njezin brak s i dalje postojećim gospodinom
DeFreesom. “Mislio sam da je već odavno udovica, ali nije. Ona—” nagnuo sam se naprijed,
protrljao po nosu - “živi na jednom, on na drugom kraju grada, ali stalno su zajedno... ima kuću u
Conneeticutu, ponekad odu onamo za vikend. U braku je - ali. Muža joj nikad nisam vidio. Nisam
to još shvatio. Iskreno, mislim da su samo dobri prijatelji. Oprosti što meljem. Stvarno ne znam
zašto ti to govorim.”
“I naučio te trgovati! Čini se kao drag čovjek. Pravi gospodin.”
“Ha?”
“Tvoj šef.”
“Nije mi šef! Ja sam mu poslovni partner.” Sjaj droge polako je blijedio; krv mi je šištala u ušima

297
visokom vriskom kao da cvrčci pjevaju. “Ja zapravo vodim cijelu prodaju.”
“Oprosti!” rekao je Boris i podignuo ruke u zrak. “Zašto odmah grizeš? Ali ozbiljno sam ti rekao
da dođeš raditi za mene.”
“A kako da ti na to odgovorim?”
“Gle, želim ti se iskupiti. Dati ti da uživaš u svim dobrobitima koje su mi se dogodile. Zato što”,
rekao je, nadmeno me prekinuvši, “tebi dugujem sve. Sve što mi se u životu dobro dogodilo,
Potteru, dogodilo se zahvaljujući tebi.”
“Molim? Ja sam te natjerao da dilaš drogu? Opa, dobro”, rekao sam, zapalivši njegovu cigaretu i
pogurnuvši mu kutiju, “dobro da znam, sad se baš super osjećam, hvala ti.”
“Dilanje droge? Tko spominje dilanje droge? Želim ti se iskupiti! Za ono što sam napravio.
Kažem ti, super živim. Bilo bi nam zabavno.”
“Vodiš eskort-službu? Je li to?”
“Gle, mogu li li nešto reći?”
“Samo izvoli."
“Stvarno mi je žao zbog onoga šio sam ti napravio.”
“Zaboravi. Briga me.“
“Zašto ne bi imao udio u finoj lovi koju sam od tebe zaradio? Zašto ne bi i ti pobrao malo
vrhnja?”
“Slušaj, da ja tebi nešto kažem, Borise. Ne zanimaju me nikakve sumnjive stvari. Bez uvrede”,
rekao sam, “pokušavam se sad izvući iz nečega, i kao što sam ti rekao, zaručen sam, sve je drukčije,
stvarno mislim da ne bih—”
“Zašto mi ne bi dopustio da ti pomognem?”
“Nisam tako mislio. Mislio sam - OK, ne ulazi mi se sad u to, ali napravio sam neke stvari koje
nisam trebao i hoću to ispraviti. To jest, pokušavam smisliti kako da ih ispravim.”
“Teško je ispraviti stvari. Teško uopće dobiješ priliku. Ponekad ti preostaje samo da te ne
ulove.”
Prelijepi je par ustao i držeći se za ruke izašao kroz zavjese s perlicama u blagu, hladnu zoru.
Promatrao sam perlice kako se njišu i sudaraju za njima, nabirući se uz njihanje njezinih bokova.
Boris se zavalio u stolac. Nije skidao pogled s mene. “Pokušavam ti je vratiti”, rekao je. “Da
barem mogu.”
“Molim?”
Namrštio se. “Pa - zato sam došao do trgovine. Siguran sam da si čuo za onu frku u Miamiju.
Malo sam se zabrinuo što ćeš pomisliti kad čuješ - a iskreno, malo me bilo i strah da će je preko
mene povezati s tobom, znaš? Više ne, ali - svejedno. Zaglavio sam do grla u govnima, naravno - ali
znao sam da je neka štela. Trebao sam vjerovati predosjećaju. Ali—” umočio je ključ za još jedan
brzinski šmrk; bili smo sami - mala tetovirana konobarica ili hostesa ili što li je već bila nestala je u
sumnjivu stražnju sobu u kojoj su - sudeći po letimičnom pogledu - ljudi sjedili nagužvani po
vrtnim foteljama i gledali pornić iz sedamdesetih - “eto. Bilo je užasno. Trebao sam biti pametniji.
Ljudi stradali, ja popušio, ali naučio sam vrijednu pouku. Nikad nije pametno - čekaj, sad ću s
druge strane - kao što rekoh, nikad nije pametno imati posla s ljudima koje ne poznaješ.” Stisnuo je
nos i pružio mi vrećicu ispod stola. “Znaš to i svaki put zaboraviš. Nikad s neznancima u važne
poslove! Nikad! Kažu ti, ma dobar je on - a ja povjerujem, takav sam. Ali tako se događaju samo
sranja. Vidiš - ja svoje prijatelje poznajem. Ali prijatelje svojih prijatelja? Ne baš! Tako se ljudi zaraze
sidom, ne?”
Nisam smio - bilo mi je to jasno čim sam povukao - šmrkati dalje, već sam previše koke uzeo;
čeljust mi se stiskala, a krv probijala kroz sljepoočnice dok mi se nelagoda spuštanja polako uvlačila
kroz pore, neka krhkost kao kad zadrhte stakleni tanjuri.
“Nego”, nastavio je Boris. Govorio je jako brzo, stopalo mu je nervozno lupkalo pod stolom.
“Smišljam kako da je vratim. Smisli, smisli, smisli! Naravno da meni više ne koristi. Fino sam se
sjebao s njom. Naravno—” nemirno se vrpoljio - “ali nisam te zato došao posjetiti. Htio sam se

298
ispričati. Htio sam da iz mojih usta čuješ “oprosti”. Jer - iskreno mi je žao. A i zbog svega što se čulo
na vijestima - htio sam ti reći da ne brineš zato što možda misliš - ma, ne znam što misliš. Samo što -
bilo bi mi krivo da to čuješ i da se bojiš, da ne znaš o čemu se radi. Da možda misliš da će povezati s
tobom. I zato sam se loše osjećao. I zato sam htio razgovarati s tobom. A najviše da ti kažem da se
stvarno, ali stvarno trudim vratiti je. Užasno se trudim. Zato što—” tri jagodice na čelo - “ja sam na
njoj zgrnuo silnu lovu i zbilja ti je želim vratili - znaš, da bude samo tvoja, za dobra stara vremena,
samo da je imaš, da je držiš u ormaru ili gdje već,da je vadiš i gledaš, kao u stare dane, razumiješ?
Zato što znam koliko si je volio. I ja sam je zavolio.”
Nisam skidao pogled s njega. U svježoj bistrini droge njegove su mi riječi napokon sjedale na
mjesto. “Borise, o čemu ti pričaš?”
“Pa znaš.”
“Ne, ne znam.”
“Nemoj da moram izgovorili naglas.“
“Borise—”
“Pokušao sam ti reći. Preklinjao sam te da ne ideš. Da si se samo jedan dan strpio, vratio bih ti
je.”
Zavjesa s perlicama i dalje je odzvanjala i nadimala se na propuhu. Drhtavi stakleni valići. Dok
sam zurio u njega, skamenio me nastrani, nedodirljivi osjećaj sudara jednoga sna s drugim:
zveckanje pribora u jarkom popodnevu u restoranu u Tribeci, Lucius Reeve koji mi se podsmjehuje
s druge strane stola.
“Ne”, rekao sam - odgurnuvši se na stolcu u hladnom proboju znoja, prekrivši dlanovima lice.
“Ne.”
“A što, mislio si da ju je tvoj stari uzeo? Nadao sam se da tako misliš. Jer se zadužio preko ušiju.
I već te potkradao.”
Otro sam dlanovima lice i pogledao ga, zanijemivši.
“Ja sam ih zamijenio. Da. Ja. Mislio sam da znaš. Gle, žao mi je!” rekao je kad sam i dalje nijemo
buljio u njega. “Držao sam je u ormariću u školi. Iz šale, ono. Ma dobro—” slabašan osmijeh -
“možda i ne. Iz polušale. Ali slušaj—” lupkao je po stolu da mi privuče pozornost - “kunem ti se,
nisam je htio zadržati. Nisam to tako zamislio, kako sam mogao znati što će se starom dogoditi? Da
si samo ostao tu noć—” zabacio je ruke u zrak “dao bih ti je. Kunem ti se da bih. Ali nikako te nisam
uspio zadržati. Mora on ići! Isiog trena! Sad, Borise, odmah! Ne bi pričekao ni do jutra! Idemo,
idemo, iste sekunde! A mene je bilo strah priznati što sam učinio.“
Samo sam ga gledao. Grlo mi je presušilo, a srce lupalo takvom silinom da sam sve misli sažeo u
to da se umirim i pokušam ga usporiti.
“Sad si ljut”, rekao je Boris ojađeno. “Želiš me ubiti.”
“Što to govoriš?”
“Pa—”
“Kako to misliš zamijenio?“
“Gle—” nervozno pogledavanje uokolo - “žao mi je! Znao sam nije pametno da se skokamo.
Znao sam da bi moglo ispasti ovako ružno. Ali—” naslonio se naprijed, pružio dlanove preko stola
- “stvarno sam se loše osjećao, iskreno. Zar bih te tražio da nije tako? Vikao za tobom na ulici? A
kad ti kažem da ti je želim vratiti? Ozbiljan sam. Isknpit ću ti se. Zato što me slika obogatila, pružila
mi je—”
“Što je onda u onom paketu koji držim u skladištu?”
“Molim?” rekao je, spustivši obrve, a onda se odgurnuo na stolcu i spustio bradu: “Šališ se. Da
dosad nijednom nisi—?”
No nisam mogao odgovoriti. “Idiote. Znači, nisi ga otvorio? Kako si uspio—”
Kad sam i dalje šutio, uronivši lice među dlanove, posegnuo je preko stola i prodrmao me po
ramenu.
“Stvarno?” navaljivao je i dalje, pokušavajući me pogledati u oči. “Nisi? Nijednom ga nisi otvorio?”

299
 Iz stražnje sobe: slabašni ženski krik, nepozvan i isprazan, a za njim podjednako isprazna dreka
muškog smijeha. A onda se, glasno poput pile, oglasio mikser za šankom i predugo se nije gasio.
“Nisi znao?” rekao je Boris kad je buka napokon jenjala. U stražnjoj sobi, smijeh i pljesak. “Kako
si mogao—”
Ali nisam uspio izreći ni riječi. Višeslojni grafiti na zidu, naljepnice i črčkarije, pijanci s
križevima umjesto očiju. Iz stražnjeg je dijela jačao grubi napjev daj daj daj. Toliko me toga
odjednom zapljusnulo da sam jedva dolazio do daha.
“Sve ove godine?” rekao je Boris namrštivši se. “A da nijednom nisi—?”
“O, Bože.”
“Jesi dobro?”
“Ja—” Odmahnuo sam glavom. “Kako si uopće znao da je kod mene? Kako si to znao?”
ponovio sam kad je prešutio. “Njuškao si mi po sobi? Po mojim stvarima?”
Boris me pogledao, a onda oba dlana provukao kroz kosu i rekao: “Ti si komatozni pijanac,
Potteru, znaš li to?”
“Ma daj, molim te”, rekao sam u nevjerici.
“Ozbiljno ti kažem”, rekao je blago. “Ja sam alkoholičar. I ja to znam! Alkoholičar sam od desete
godine, otkako sam popio prvo piće. Ali ti, Potteru - ti si ko moj stari. On pije - onesvijesti se dok
hoda okolo, kasnije se ne sjeća što je radio. Razbije auto, prebije me, tuče se, probudi se razbijenog
nosa, a možda i u drugom gradu, odjednom leži na klupi na kolodvoru—”
“Ja takve stvari ne radim.”
Boris je uzdahnuo. “No dobro, ali sjećanje te izdaje. Baš kao i njega, i ne kažem da si bio grub ili
nasilan, nisi nasilan kao što je on, ali znaš - e, recimo onaj put kad smo išli na igralište kod
McDonaldsa: bio si toliko pijan i skakao po onom na napuhavanje da je žena pozvala policiju, a ja
sam te brzo odvukao odande i onda pola sata stajao u Wal Martu i pravio se da gledam olovke i
šiljila, a onda opet do autobusa, opet na autobusnu stanicu, i ti se te noći ne sjećaš? Ničega?
McDonald's, Borise? Kakav McDonald's? Ili“, rekao je, šmrknuvši razmetljivo, nadglasavajući se sa
mnom, “onaj dan kad si se ubio, uništio, i natjerao me da se prošetamo po pustinji? OK, idemo u
šetnju. Može. Samo što si toliko pijan da jedva hodaš, a vani četrdeset stupnjeva. I onda se umoriš
od hodanja i legneš na pijesak. I zamoliš me da te ostavim da umreš. Ostavi me, Borise, ostavi me.
Sjećaš se?”
“Prijeđi na stvar.”
“Što da ti kažem? Bio si nesretan. Neprestano se opijao do besvijesti.”
“I ti si.”
“Da, sjećam se. Komiranje na stubištima, face zalijepljene na pod, sjećaš li se? Buđenje na cesti,
kilometrima od kuće, noge ti strše iz grma, nemaš pojma kako si onamo dospio? Jebote, jednom
sam Spirsetskaji usred noći poslao mail, napisao joj da je prelijepa žena, da je volim cijelim srcem, a
tada sam je stvarno i volio. Sljedećeg dana u školi, ja mamuran: Borise, Borise, moramo razgovarati.
Dobro, o čemu? I ona sva ljubazna i draga, pokušava me nježno odbiti. Mail'! Kakav mail'! Pojma
nemam! Stojim pred njom crven ko rak, a ona mida je fotokopiju neke pjesme i govori mi da moram
voljeti djevojke svoje dobi! Da - naradio sam se pizdarija. Gorih nego ti! Ali ja”, rekao je,
poigravajući se cigaretom, “ja sam se pokušavao zabaviti i biti sretan. A ti si htio umrijeti. To je
drugo.”
“Zašto imam osjećaj da želiš promijeniti temu?”
“Ne želim te osuđivati! Samo što - tad smo stvarno izvodili ludorije. A mislim da ih se ni ne
sjećaš. Ne, ne!” nastavio je brzo, odmahnuvši glavom, “ne to. Ali priznat ću, ti si jedini tip s kojim
sam ikad završio u krevetu!” Smijeh mi je gnjevno probio iz usta, kao da sam se nakašljao ili
zagrcnuo.
“A što se toga tiče—” snishodljivo se zavalio u stolac i čvrsto stisnuo nos “puh. Dogodi se to u
tim godinama. Bili smo mladi, čeznuli smo zа curama Mislim da si ti možda mislio da je nešto više
Ali, ne, čekaj“, dodao je brzo, izraz lica mu se promijenio - odgurnuo sam stolac i ustao da odem -

300
“čekaj”, ponovio je i uhvatio me za rukav, “nemoj, molim te, daj me saslušaj, zar se ne sjećaš one
noći kad smo gledali Dr. Noa?“
Upravo sam uzimao kaput sa stolca, ali na spomen toga zaustavio sam se.
“Sjećaš li se?”
“Zar se trebam sjećati? Zašto?”
“Znam da se ne sjećaš. Jer sam te kasnije cimao. Spominjao Dr. Noa, bacao fore. Da vidim što ćeš
reći.”
“Što je bilo s Dr. Noom?”
“Nedugo nakon što smo se upoznali!” Koljeno mu je poskakivalo kao ludo. “Mislim da se još
nisi baždario na votku - nikad nisi znao koliko bi natočio. Došao si s ovolikom čašom, evo
ovakvom, ko za vodu, a ja reko: jebote! Ne sjećaš se?”
“Bilo je puno takvih noći.”
“Ne sjećaš se. Čistio bih rigotinu za tobom - bacao ti robu u pranje - nisi ti za to ni znao. Onda bi
plakao i svašta bi mi govorio.”
“Što bih ti govorio?”
“Pa kao...” nestrpljivi tikovi na licu - “da si ti kriv što ti je majka poginula... da si barem ti
poginuo... da si umro, bio bi s njom, zajedno u tami... nema smisla ići u detalje, ne želim da se
osjećaš loše. Bio si u komi, Theo - uglavnom zabavan! spreman na sve! ali u komi. Vjerojatno te
trebalo dati u bolnicu. Penjao se na krov, skakao u bazen? Stvarno ne znam kako vrat nisi slomio!
Ležao bi noću na cesti, nikakve rasvjete, nitko te ne može vidjeti, čekaš da naleti auto i pregazi te,
jedva sam te dignuo i natjerao u kuću—”
“Načekao bih se u toj jebenoj ulici dok bih auto dočekao. Slobodno sam mogao spavati vani.
Uzeti si vreću za spavanje.”
“Ne da mi se u to ulaziti. Bio si lud. Ne znam kako nas obojicu nisi ubio. Jedne noći uzeo si
šibice i pokušao zapaliti kuću, sjećaš li se toga?”
“Samo sam se šalio”, rekao sam s nelagodom.
“A tepih? Golema spaljena rupetina na kauču? Je li to bila šala? Okrenuo sam jastuke da Xandra
ne vidi.”
“To sranje je bilo toliko jeftino da bi izgorjelo i od sunca.”
“Je, je. Nek ti bude. Nego, jedne noći gledamo mi Dr. Noa, kojeg ja nisam gledao, ali ti jesi, i baš
mi se svidio, ti skroz v gavno, a on na svojem otoku, sve super, odjednom stisne gumb i pokaže se
ona slika koju je ukrao?”
“O, bože”
Boris se zasmijuljio. “Jesi! Jebo me pas! Bilo je super. Pijan, jedva hoda - moram ti nešto
pokazati! Nešto prekrasno! Najbolje! Staje pred televizor. Ne, stvarno! A ja gledam film, taman
najbolji dio, ali nikako da umukneš. Odjebi! I tako odeš ti, lud kao šiba, jebi se, galamiš, bučiš. Pljas,
pljas, pljas. I onda siđeš sa slikom, vidiš?” Nasmijao se. “A što je najsmješnije - bio sam uvjeren da
sereš. Svjetski poznato muzejsko djelo? Daj, molim te! Ali - bilo je pravo. To se jasno vidjelo.“
“Ne vjerujem ti.”
“E, pa tako ti je bilo. Odmah sam znao. Jer da se slike mogu tako lažirati? Pa Las Vegas bi bio
najljepši grad u povijesti svijeta! Ali - totalno smiješno! Ja te tako ponosno učim krasti jabuke i
bombone iz dućana, a on drpi svjetsko remek-djelo.“
“Nisam je ukrao.”
Boris se nasmijao. “Ne, ne. Objasnio si mi. Držao si je na sigurnom. Velika odgovornost u
tvojem životu. I stvarno mi želiš reći“, rekao je nagnuvši se naprijed, “da je zbilja nisi otvorio i
pogledao? Sve ove godine? Što je tebi?”
“Ne vjerujem ti“, ponovio sam. “Kad si je uzeo?” rekao sam kad je zakolutao očima. “Kako?”
“Gle, ko što sam ti rekao—”
“Kako očekuješ da ti ijednu riječ povjerujem?“
Boris je opet zakolutao očima. Posegnuo je u džep kaputa, nabadao prstom po iPhoneu i pružio

301
mi ga preko stola.
Bila je to fotografija poleđine slike. Reprodukciju prednje strane lako je bilo naći. No poleđina je
bila prepoznatljiva poput otiska prsta: obilni nanosi pečatnog voska, crveni i smeđi, nepravilna
mreža europskih oznaka (rimski brojevi, paučinasti, izvezeni potpisi), prizivajući dojam kakve stare
putničke škrinje ili međunarodnog sporazuma iz davnih dana. Okrhnuta žuta i smeđa naslagale su
se gotovo organskim bogatstvom, poput uvenula lišća.
Spremio je telefon u džep. Dugo smo sjedili u tišini. A onda je Boris posegnuo za cigaretom.
“Vjeruješ li mi sad?” rekao je otpuhnuvši dim iz kuta usana.
Atomi u glavi razdvajali su mi se u mahnitoj centrifugi; blistavi uzlet već se zaustavio i
sunovratio, bojazan i nemir polako su se ušuljali poput mračnog neba prije oluje. Gledali smo se
dugo, mrko: visoka kemijska I rekvencija, samoća o samoću, poput dva tibetanska svećenika navrh
planine.
A onda sam bez riječi ustao i uzeo kaput. I Boris je skočio.
“Čekaj”, rekao je kad sam se progurao pokraj njega. “Potteru? Nemoj biti ljut. Kad sam rekao da
ću ti nadoknaditi, stvarno sam to i mislio—”
“Potteru?” zazvao je ponovno kad sam prošao kroz zveckavu zavjesu i zakoračio u prljavu, sivu
svjetlost zore. Avenija C bila je prazna, nikoga osim jednog jedinog taksija koji se meni razveselio
koliko i ja njemu pa se istog trena zaustavio preda mnom. Nije više stigao reći ni riječi jer sam sjeo i
odvezao se, ostavivši ga onako zamotanog u kaput kraj zidina smeća.

x.
________________

B ILO JE OSAM I TRIDESET KAD SAM STIGAO DO SPREMIŠTA , BOLNE ČELJUSTI OD ŠKRGUTANJA I
srca koje samo što nije prsnulo. Birokratska java: napadno pješačku jutro prijeteće vedrine. Do
petnaest do deset već sam sjedio na podu svoje sobe u Hobiejevoj kući, a misli su mi mahnitale
poput šešira koji se srušio na tlo pa se njiše i tetura po obrubu. Na sagu oko mene razasute su se
vrećice iz trgovine, nikad otvoreni šator, bež jastučnica od perkala koja je i dalje vonjala po mojoj
sobi u Vegasu, limenka puna roksikodona i morfija koje sam trebao baciti u zahod, zamotuljak
ljepljive trake u koji sam se s mukom probijao skalpelom - dvadeset minuta osjetljiva rada dok mi je
bilo probijalo kroz jagodice od straha da ću prežestoko zadrijeti i nehotice naštetiti slici, konačno
paranje ruba, pažljivo skidanje trake sloj po sloj uzdrhtalim rukama: i to sve da bi se preda mnom -
u sendviču od kartona i novina - otkrio išarani udžbenik građanskog odgoja (Demokracija,
raznolikost i ti!).
Nasmijana multikulturna gomila. Na naslovnici mali Azijci, mali Latinoamerikanci, mali
Afroamerikanci, mali Indijanci, djevojčica s hidžabom i bijelo dijete u kolicima smiju se i drže za
ruke pred američkom zastavom. Iznutra, među radosnim i dosadnim svijetom dobroga građanstva,
u kojemu ljudi različitih nacionalnosti rado sudjeluju u životu zajednice, a djeca iz rubnih gradskih
naselja što je oko svojih sivih nebodera s kanticom za zalijevanje, brinući o drvetu čije grane
predstavljaju različite ogranke vlade, Boris je iscrtao bodeže sa svojim imenom, oko Kotkuinih
inicijala ruže i srca, a kraj napola ispunjenog probnog testa vrebajuće oči koji prepredeno
pogledavaju u stranu:

Zašto čovjeku treba vlada? Da nameće ideologiju, kažnjava zlotvore i promiče jednakost i
bratstvo među narodima.

Navedite neke dužnosti američkoga građanina. Glasovati za Kongres, slaviti

različitost, boriti se protiv državnih neprijatelja.

302
 Hobie je, srećom, izašao. Tablete koje sam progutao nisu djelovale, pa sam se nakon dva sata
izvijanja i prevrtanja u krevetu u mučnom, propađnjućom polusnu - misli su mi frcale, iscrpilo me
divljačko lupanje srca, Borisov mi je glas i dalje opsjedao misli - prisilio da ustanem, počistim nered
u sobi, istuširam se i obrijem: uspio sam se i porezati jer mi je gornja usna zubarski obamrla od
silnog krvarenja iz nosa. Skuhao sam si lonac kave. pronašao ustajalo pecivo u kuhinji i prisilio se
da ga pojedem, i do podneva se spustio u trgovinu i otvorio je - upravo na vrijeme da presretnem
poštaricu u plastičnom kišnom ponču (pomalo preplašenu; dobrano se odmaknula od mene -
suznih očiju, raskrvavljene usne i s krvavom maramicom u ruci), ali dok sam iz njezine ruke u
gumenoj rukavici preuzimao poštu, shvatio sam: čemu? Reeve neka Hobieju slobodno piše koliko
hoće - neka zove Interpol - koga više briga za to.
Kiša. Pješaci zgureni, žure. Kiša koja bubnja po prozorima, kiša koja se slijeva s plastičnih vreća
sa smećem uz pločnik. Ondje za stolom, u svojem zastarjelom naslonjaču, pokušao sam pronaći
uporište ili barem utjehu u izblijedjeloj svili i prigušenom svjetlu trgovine, u njezinoj gorko-slatkoj
tami kao u kišnim mračnim učionicama djetinjstva, no dopaminski me udar srušio na tlo i
prepustio me predznacima nečega vrlo nalik smrti - tuzi koju najprije osjetiš u utrobi, a potom kako
odzvanja s unutarnje strane čela, silnoj tami koju bih uz vrisak rado potisnuo.
Suženo vidno polje. Sve sam te godine plutao u prevelikom tupilu i odsječenosti da bi se ikakva
stvarnost uspjela probiti do mene: u deliriju koji me na svojem sporom, otegnutom valu zavlačio od
djetinjstva, napušenome i ispruženome na sagu u Vegasu dok sam se smijao stropnom ventilatoru,
samo što se sad više nisam smijao, kao Rip van Winkle koji se leca i podiže s tla stotinjak godina
prekasno.
Na koji se to način moglo ispraviti? Ni na koji. Oduzevši mi je, Boris mi je donekle učinio uslugu
- znam da bi barem većina na to tako gledala: izvukao sam se, nitko me nije mogao okriviti; većina
je mojih problema nestala kao rukom odnesena, a iako sam znao da bi svakom razumnom čovjeku
laknulo što je se riješio, nikad me u životu nije opekao takav očaj, samogađenje i sram.
Topla iznemogla trgovina. Nisam se mogao primiriti; ustao bih pa sjeo, prišao prozoru pa se
vratio. Sve se natopilo užasom. Keramička Pulcinella prkosila mi je pogledom. Čak se i pokućstvo
doimalo boležljivo i nezgrapno. Kako sam se mogao uvjeriti da sam bolji čovjek, mudriji čovjek,
uzvišeniji i vredniji i zaslužniji čovjek zbog onoga što sam skrio na drugom kraju grada? A ipak
sam se uvjerio. Zbog slike sam se osjećao nesmrtnije, neprosječnije. Bila mi je podrška i
zadovoljština, bila mi je okrepa i bit. Bila je kamen temeljac na kojem počiva cijela katedrala. I bilo je
grozno spoznati, kad mi je lako nenadano izmaknuta pod nogama, da me cijeloga odrasloga života
na životu potajice održavala ta velika, tajna, nemilosrdna milost: uvjerenje da mi se cijeli život
klima ponad tajne koja bi ga svakog trena mogla razoriti.

xi.
______________

K AD JE H OBIE OKO DVA STIGAO KUĆI , UŠAO JE S CESTE DOPRAĆEN ZVONCEM KAO DA JE
kupac.
“Kakvo iznenađenje sinoć.” Obrazi rumeni od kiše, migolji se iz kabanice, trese vodu s
nje; odjenuo se za aukcijsku kuću - kravata vezana windsorskim čvorom, prekrasno staro
odijelo. “Boris!“ Po raspoloženju mi je bilo jasno da je na aukciji dobro prošao: iako se
klonio velikih ponuda, znao je što hoće i svako bi se malo sa slabijih nadmetanja, kad ne bi
imao protivnika, kući vratio s pregršt ljepotica. “Pretpostavljam da je noć bila za
pamćenje?”
“Ah.“ Pogrbio sam se u kutu, pijuckao čaj: glavobolja me razdirala.
“Baš mi je neobično upoznati ga nakon što sam toliko čuo o njemu. Kao da sretneš lika iz
romana. Uvijek sam ga zamišljao kao Varalicu Prefriganka iz Olivera Twista - ma znaš - onog

303
malog, musavog, kako se zove. Jack nešto. Ofucani kaput. Prljavi obrazi.”
“Vjeruj mi, i onda je već bio dovoljno prljav.”
“Čuj, Dickens nam nije otkrio što se s Prefrigankom na kraju dogodi. Možda je izrastao u
uglednog poslovnog čovjeka, tko zna? A kako se Pucko izbezumio? Nikad nisam vidio tako sretnu
životinju.”
“E, da—” poluokret u zanosu s kaputom; nije opazio da sam se ukipio na spomen Pucka - “prije
nego što zaboravim, zvala jc Kitsey.”
Nisam odgovorio; nisam mogao. Nijednom nisam pomislio na Pucka.
“Kasnije - oko deset. Rekao sam joj da si sreo Borisa, da ste svratili, da ste otišli, nadam se da je
to u redu.”
“Naravno”, rekao sam nakon naporne stanke, nastojeći pribrati misli koje su odjednom
galopirale u nekoliko pogrešnih smjerova.
“Nešto te moram podsjetiti.” Spustio je prst na usnu. “Dobio sam zadatak. Čekaj da se sjetim.”
“Ne mogu se sjetiti”, rekao je malko se trznuvši i odmahnuvši glavom. “Morat ćeš je nazvati.
Večera kod nekoga, to znam. U osam! I to se sjećam. Ali ne sjećam se gdje.”
“Kod Longstreetovih”, rekao sam pokisla srca.
“Tako nekako. Nego Boris! Jako zabavan - jako šarmantan - koliko ostaje u gradu? Koliko ostaje
ovdje?” ponovio je ljubazno kad nisam odgovoi - nije mi vidio lice, nije opazio kako užasnuto
zurim niz ulicu. “Trebali bismo ga pozvati na večeru, što kažeš? Zašto mu ne predložiš da nas
počasti kojom večeri kad bude slobodan? To jest, ako želiš”, rekao je jer sam prešutio. “Ti odluči.
Javi mi.”

xii.
________________

O TPRILIKE DVA SATA KASNIJE - ISCRPLJEN, OČIJU POTRESENIH OD GLAVOBOLJE - JOŠ UVIJEK
sam izbezumljeno pokušavao smisliti kako da vratim Pucka te se pritom domišljao pa odbacivao
objašnjenja zašto ga nema. Ostavio sam ga vezanog ispred trgovine? Netko ga je oteo? Prozirna laž:
ne uzimajući u obzir činjenicu da je vani lijevalo kao iz kabla, Pucko je bio toliko star i uzica bi ga do
te mjere uznemirila da ga ne bih uspio odvući ni do hidranta. Teta koja ga šiša? Gospođa koja je
šišala Pucka, starija dama Cecilia koja je, kako mi se činilo, živjela u oskudici, radila je u svojem
stanu, a uvijek bi ga vratila do tri. Veterinar? Ne uzimajući u obzir činjenicu da Pucko nije bio
bolestan (i zašto već ne bih spomenuo da jest?), Pucko je odlazio istom veterinaru kojega je Hobie
poznavao još od dana Weltyja i Chessie. Ordinacija dr. McDermotta nalazila se malo dalje od nas.
Zašto bili ga ikomu drugom vodio?
Zarežao sam. ustao, prišao prozoru. Svaki bih put završio u istoj slijepoj ulici, vidio Hobieja
kako smušeno dolazi, kao što će neminovno doći za sat ili dva, i ogleda se po trgovini: “Gdje je
Pucko? Jesi li ga vidio?” I to će biti to: beskonačna petlja; nema alt-taba koji bi spasio stvar. Možeš je
prisilno zatvoriti, isključiti računalo, ponovno ga upaliti i pokrenuti igru, a ona bi se opet zaglavila i
smrznula na istome mjestu. “Gdje je Pucko?” Nema šifre za varanje. Kraj igre. Od tog trenutka
nema dalje.
Ofucane plahte kiše svele su se na rosulju, sjajne pločnike i vodu koja kapa s tenda, a većina
ljudi koja se ponovno ukazala na ulici očito je odlučila iskoristiti trenutak da nabaci kabanice i
odjuri na ulicu sa psima: psi gdje god sam okrenuo glavu, nezgrapni ovčar, uobičajena crna
pudlica, miješanci terijera, mješanci retrivera, stariji francuski buldog i samozadovoljan par
jazavčara koji su njuškama parali zrak i nadmeno se gegali na drugu stranu ulice. Obuzet
napetošću, vratio sam se u naslonjač, sjeo, primio se Christie’sova kataloga kućnog namještaja i
počeo nervozno listali: ogavni modernistički akvareli, dvije tisuće dolara za ružan viktorijanski
brončani kip dvaju sukobljenih bivola, sramota.

304
 Što ću reći Hobieju? Pucko je bio star i gluh, katkada bi zaspao negdje u kutu gdje nas ne bi čuo,
ali ubrzo će mu vrijeme večere i Hobie će se popeti gore, tražiti ga iza kauča, u Pippinoj sobi, na
svim uobičajenim mjestima. “Puckiću? Dođi, mišu! Večera!” Bih li mogao odglumiti neznanje?
Praviti se da i ja pretražujem kuću? Zapanjeno se češati po glavi? Tajnovit nestanak? Bermudski
trokut? Pokunjeno sam se vratio ideji o gospođi šišačici, a uto je zazvonilo na vratima trgovine.
“Već sam ga mislio zadržati.”
Pucko - vlažan, ali inače očito neokrznut proživljenom pustolovinom - službeno se ukočio na
nogama kad ga je Boris spustio na pod, a onda se doklatio do mene i podignuo glavu da ga
počešem ispod brade.
“Nisi mu nimalo nedostajao”, rekao je Boris. “Baš smo se lijepo danas proveli."
“Što ste radili?” rekao sam nakon dugog muka jer se ničega drugog nisam uspio sjetiti.
“Uglavnom spavali. Gjuri nas je odbacio—” protrljao je zatamnjene oči i zijevnuo - “i baš smo
lijepo odspavali nas dvojica. Znaš kako bi mi se uvijek sklupčao na glavi ko šubara?” Pucko nije
volio spavati naslonjen na moju glavu - samo bi s Borisom tako spavao. “A onda smo se probudili,
ja sam se istuširao, prošetao ga - nismo daleko, nije mu se dalo - obavio sam neke pozive pa smo
pojeli sendvič sa slaninom i vratili se. Gle, stvarno mi je žao!” nastavio je kad se nisam oglasio,
provlačeći prste kroz raščupanu kosu. “Stvarno. Ispravit ću sve da bude kako treba, obećajem.“
Muk između nas bio je porazan.
“Nego, jesi li se sinoć zabavio? Ja jesam. Kakav izlazak! Ali jutros mi nije najbolje. Molim te, reci
nešto”, ispalio je uzvrativši na moju šutnju. “Cijeli dan se osjećam strašno, strašno loše zbog toga.”
Pucko je pronjuškao do posude s vodom na drugom kraju sobe i mirno pio. Dugo se nije čulo
ništa osim njegova monotonog lickanja i srkanja.
“Zbilja, Theo—” ruka na srce - “osjećam se grozno. Za svoje osjećaje - za svoj sram - nemam
riječi”, nastavio je ozbiljnije kad sam i dalje šutio. “I da, priznajem, dijelom se pitam, zašto si sve
pokvario, Borise, zašto si otvarao gubicu. Jer - mogao sam to zadržati za sebe. Vrlo lako! nikad to ne bi
doznao. I sve bi bilo lijepo i dobro. Ali kako da lažem i da se pretvaram? Bi li mi barem to priznao?”
rekao je napeto trljajući dlanove. “Nisam kukavica. Priznao sam. Nisam htio da se zabrinjavaš, da
ne znaš što se događa. I nekako ću ti se iskupiti, obećajem.”
“Zašto— ” Hobie je dolje prionuo na usisavač, no ipak sam se utišao, pribjegavši istom onom
gnjevnom šaptanju dok je Xundra bila u prizemlju, a nismo htjeli da nas čuje kako se svađamo -
“zašto —”
“Što zašto?”
“Zašto si je uzeo?”
Boris je trepnuo, s trunkom osjećaja kreposti. “Zašto što ti je židovska mafija dolazila na vrata,
eto zašto!”
“Ne, nije zato.”
Boris je uzdahnuo. “No dobro, to je dio razloga. Je li u tvojoj kući bila na sigurnom? Nije! A nije
ni u školi. Uzeo sam stari udžbenik, zamotao ga u novinski papir i oblijepio ga do iste debljine—”
“Upitao sam te zašto si je uzeo.”
“A što da ti kažem? Lopov sam.“
Pucko je glasno srkao vodu. Razdraženo sam se upitao je li mu se Boris sjetio dati vode tijekom
njihova romantičnog izlaska.
“I—” blago je slegnuo ramenima - “poželio sam je. Jesam. Tko ne bi?”
“Zašto si je poželio? Zbog love?” rekao sam kad nije odgovorio.
Lice mu se iskrivilo. “Naravno da ne. Ne možeš takvo što prodati, iako - moram ti priznati -
prije četiri ili pet godina bio sam u takvom stanju da sam je umalo odmah prodao, za siću, gotovo
badava, samo da je se riješim. Drago mi je da nisam. Bio sam u frci i trebala mi je lova. Ali—” glasno
šmrcnuvši i obrisavši nos - “tako te najlakše ulove, kad takvo nešto hoćeš prodati. To i sam znaš. Ali
kao pregovarački alat - sasvim druga priča! Drže je kao zalog - tebi daju robu. Prodaš robu, koju
god, vratiš se s kapitalom, daš im njihov dio, vrate ti sliku, i gotova priča. Shvaćaš?”

305
 Ništa nisam rekao, samo sam nastavio listati Christie'sov katalog koji je i dalje bio rastvoren na
stolu.
“Znaš što kažu.” Glas mu je bio i tužan i laskav. “Prilika čini lopova. A tko to bolje razumije od
tebe? Odem do tvojeg ormarića po lovu za ručak I mislim si: što? Halo? Što je ovo? Lako ju je bilo
izvući i sakriti. Odnio sam staru radnu bilježnicu kod Kotku na domaćinstvo, iste veličine, iste
debljine - ista ljepljiva traka i sve! Kotku mi je pomogla. Nisam joj rekao zašlo to radim. Nisi njoj
takve stvari smio govoriti.”
“Još uvijek ne mogu vjerovati da si je ukrao.”
“Gle. Neću se izmotavati. Uzeo sam je. Ali—” pobjednički osmijeh - “jesam li bio neiskren?
Jesam li lagao?”
“Jesi”, rekao sam u nevjerici. “Jesi, lagao si.”
“Nikad me nisi izravno pitao! Da jesi, rekao bih ti!”
“Borise, sereš. Lagao si.”
“E, pa sad ti ne lažem", rekao je Boris, ogledajući se potišteno. “Mislio sam da ćeš dosad već
doznati! Da već godinama znaš! Mislio sam da znaš da sam ja kriv!“
Odlutao sam prema stubištu, Pukčik me slijedio u stopu; Hobie je ugasio usisavač i zа sobom
ostavio napadan muk, a nisam htio da nas čuje.
“Nisam najsigurniji—” Boris je traljavo ispuhao nos, pregledao sadržaj maramice, lecnuo se -
“ali poprilično sam siguran da je negdje u Europi.” Smotao je maramicu i gurnuo je u džep.
“Genova, nategnuto. Ali pretpostavljam da je u Belgiji ili Njemačkoj. Možda u Nizozemskoj. Moći
će bolje pregovarati s njom jer su ljudi ondje jako zadivljeni slikom.”
“Nisi baš suzio izbor.”
“Slušaj, neka ti bude drago što nije u Južnoj Americi! Jer je više nikad ne bi vidio, u to sam
siguran.”
“Zar nisi rekao da je nestala?”
“Ne kažem ja ništa osim da bih možda mogao saznati gdje je. Možda. A to nije isto kao da znam
kako da je vratim. Nisam s tim ljudima dosad imao posla.”
“Kojim ljudima?”
Nemirnije Boris zašutio i pogledavao po podu: željezni kipići buldoga, knjige naslagane na
hrpu, mnoštvo malih sagova.
“Ne piša po antikvitetima?” zapitao se kimnuvši prema Pukčiku. “Na ovo lijepo pokućstvo?”
“Ne.”
“Stalno se obavljao po tvojoj kući. Cijeli je tepih u prizemlju bazdio po pišalini. Mislim da ga
Xandra nije izvodila prije nego što smo došli.”
“S kojim ljudima?”
“Ha?”
“S kojim ljudima dosad nisi imao posla?”
“Komplicirano je. Objasnit ću ti ako hoćeš”, dodao je brzo, “ali mislim da smo obojica
preumorni i sad nije vrijeme za to. Ali obavit ću neke pozive i javit ću ti što doznam, može? I kad
doznam, doći ću i ispričat ću ti sve, obećajem. Pazi—” dodirnuo je gornju usnu.
“Što je?” trznuo sam se.
“Tu. Ispod nosa.”
“Porezao sam se žiletom.”
“Aha.” Stajao je tako neizvjesno, kao da je na rubu gorljivije isprike ili ispada, ali muk koji se
uvukao između nas bio je zaključnog tona pa je na kraju ruke samo gurnuo u džepove. “Eto.”
“Eto.” No kad je izašao, a ja stao kraj prozora i promatrao ga kako se izmiče pod kapima s tende
i klati se u svojem smjeru - korak mu se opustio i primirio čim je pomislio da ga više ne vidim -
osjetio sam da je prilično izvjesno da ga više nikad neću vidjeti.

306
 xiii.
___________________

S OBZIROM NA TO KAKO SAM SE OSJEĆAO, KAO DA SAM NA KORAK DO SMRTI, SHRVAN

groznom migrenom i opijen takvim jadom da sam jedva gledao, bilo je besmisleno sjediti u
trgovini. Iako se sunce odavno pomolilo, a ljudi zalazili u ulicu, okrenuo sam znak “Zatvoreno” i -
uz Pukčika koji me tjeskobno pratio u stopu - na jedvite se jade uz bol koji mi je probijao iza očiju
odvukao gore da se onesvijestim na koji sat prije večere.
Kitsey i ja trebali smo se naći u majčinu stanu u 19:45 prije odlaska Longstreetovima, ali stigao
sam nešto ranije - htio sam je na koju minutu vidjeti nasamo prije nego što odemo na večeru, a imao
sam i poklon za gospođu Barbour - rijedak izložbeni katalog koji sam pronašao na jednoj od
Hobiejevih rasprodaja imanja, Grafika u doba Rembrandta.
“Ne, ne”, rekla je Etta kad sam ušao u kuhinju kako bih je zamolio da mi pokuca na njezina
vrata, “lunja okolo. Odnijela sam joj čaj pa nema ni petnaest minuta.”
“Lunjanje okolo” za gospođu je Barbour značilo da je na pidžamu navukla papuče koje su
izgrizli psi i baršunastu stolu. “Ajme, Theo!” viknula je, a lice joj se ozarilo dirljivom, nepažljivom
jednostavnošću kojom me podsjetila na Andyja u rijetkim trenucima zadovoljstva - kao kad mu je
poštom stigao Naglerov 22-milimetarski objektiv ili kad je otkrio pornostranicu na kojoj su se prsate
razgolićene djeve naoružane mačem ševile s vitezovima i čarobnjacima. “Draga moja dušice!”
“Nemate ga, nadam se?”
“Nemam—” listajući ga oduševljeno - “kakav savršeni dar! Ne bi vjerovao, ali na toj sam izložbi
bila dok sam studirala u Bostonu.”
“Sigurno je bila sjajna”, rekao sam, namjestivši se u naslonjaču. Bio sam puno sretniji nego što
sam sat ranije uopće mogao zamisliti. Shrvan zbog slike, shrvan od glavobolje, očajan od pomisli na
večeru s Longstreetovima, pitajući se kako ću preživjeti večer uz vreli umak od rakova i Forrestov
monolog o gospodarstvu, a najradije bih si prosuo mozak; pokušao sam dobili Kitsey i moliti je da
me ispriča zbog bolesti pa da šmugnem i večer provedem u krevetu. Ali - kao što se na moju žalost
često događalo kad bi Kitsey izašla - na pozive mi se nije javljala, na poruke i mailove nije
odgovorila, a svaki moj pokušaj da dođem do nje završio bi u govornoj pošti - “moram kupiti novi
mobitel“, uzvratila bi razdražljivo kad bih se požalio na prečeste prekide u komunikaciji, “nešto
nije u redu s njim” - a iako sam joj bezbroj puta predložio da samo uđemo u Appleovu trgovinu i
kupimo novi, uvijek bi našla izliku: prevelika gužva, žuri joj se, ne da joj se, gladna je, žedna je,
piški joj se, možemo li neki drugi put?
Dok sam sjedio na rubu kreveta i žmirio, iznerviran što ne mogu do nje (kao što nikad nisam
mogao kad sam je stvarno trebao), palo mi je na pamet da nazovem Forresta i ispričam se bolešću.
No koliko god sam se loše osjećao, ipak sam je htio vidjeti, pa makar i s druge strane stola za
večerom s ljudima koje ne volim. I zato sam se - kako bih se prisilio da se izvučem iz kreveta, na
drugi kraj grada i kroz najodbojniji dio večeri - počastio, za svoje nekadašnje pojmove, blagom
dozom opijata. Iako mi nisu uspjeli odagnati glavobolju, doveli su me do iznenađujuće dobrog
raspoloženja. Mjesecima se nisam tako ugodno osjećao.
“Ti i Kitsey večerate vani?” upitala me gospođa Barbour, i dalje veselo listajući katalog koji sam
joj donio. “Kod Forresta Longstreeta?”
“Da.”
“Išao je s tobom i Andyjem u razred, zar ne?”
“Tako je.”
“Je li on bio jedan od onih groznih dječaka?”
“Pa—” Od euforije sam bio blagonaklon. “Ne baš.” Forrest, onako blesav i usporen (“Profesore,
je li drvo biljka?”), nije bio dovoljno inteligentan da bi se na mene i Andyja ciljano ili snalažljivo
okomio. “Ali da, u pravu ste, bio je dio te ekipe, s Templeom, Tharpom, Cavanaughom i
Scheffernanom.”

307
 “Da, Temple. Njega se svakako sjećam. I onog malog Cablea.”
“Molim?” rekao sam, blago iznenađen.
“Njemu se baš nisu zvijezde posložile”, rekla je, ne podižući pogled s kataloga. “Zadužio se... ne
može zadržati posao, a i koliko čujem, bilo je nekih problema sa zakonom. Ispisivao nenaplative
čekove, navodno mu je majka jedva spriječila tužbu. A Win Temple”, rekla je podignuvši pogled
prije nego što sam uspio objasniti da Cable nije bio član nasilne sportske vrhuške. “On je Andyju
razbio glavu o zid tuša.”
“Da, on ga je napao.” Najživlja uspomena iz školskih tuševa ipak mi nije bilo Andyjevo
potresanje mozga o pločice, već Scheffernan i Cavanaugh koji su me srušili na pod i pokušali mi
nagurati dezodorans u šupak.
Gospođa Barbour - nježno omotana stolom i dekicom preko krila, kao da se saonicama vozi na
božićnu zabavu - i dalje je listala svoju novu knjižicu. “Znaš li što je mali Temple rekao?”
“Molim?”
“Mali Temple.” Pogled joj je bio prikovan za katalog; glas joj je bio vedar, kao da čavrlja s
neznancem na kakvom domjenku. “Koja mu je bila izlika. Kad su ga pitali zašto je Andyja izudarao
do besvijesti.“
“Ne, ne znam.”
“Išao mi je na živce. Danas je, koliko čujem, odvjetnik; iskreno se nadam da se u sudnici ipak zna
obuzdati.”
“Win čak nije bio najgori”, rekao sam nakon bezvoljne stanke. “Ni blizu. Dok su, s druge strane,
Cavanaugh i Scheffernan—”
“Njegova me majka čak nije ni htjela saslušati. Pisala je poruke na mobitel. Morala je nešto
strašno hitno riješiti s klijentom.”
Pogledao sam suvratak košulje. Odjenuo sam čistu nakon posla - ako sam tijekom svojeg
opijatnog staža išta naučio (a staž antikvarskih prijevara da ni ne spominjem), to je da uštirkane
košulje i svježe očišćena odijela mogu čudesno prikriti čitav niz grijeha - no od morfija sam bio
smeten i nemaran i lebdio po sobi kao avet dok sam se odijevao i pjevušio Elliotta Smitha,
sunshine... been keeping me up for days... i - kako sam tek sad zamijetio - jedan suvratak nisam dobro
zakopčao. Štoviše, manžete koje sam odabrao uopće nisu bile dobar par: jedna crna, druga plava.
“Mogli smo ih tužiti”, nastavila je gospođa Barbour odsutno. “Ne znam zašto nismo. Chance je
rekao da bi Andyju bilo gore u školi.”
“Pa—” Nikako ga nisam mogao neprimjetno popraviti. Morat ću se strpjeti do taksija. “Za to u
tušu zapravo je bio kriv Scheffernan.”
“Da, to je i Andy rekao, a i mali Temple, no oko samog udarca, potresa mozga, nije bilo
sumnje—”
“Scheffernan je bio prava zmija. Gurnuo je Andyja na Templea - Scheffernan je već bio na
drugom kraju svlačionice i umirao od smijeha s Cavanaughom i ostalom ekipom kad je tučnjava
počela.”
“Mislim, za to ne znam, ali David se—” Scheffernan se zvao David “nije mogao ni usporediti s
ostalima, uvijek je bio savršeno ljubazan i drag, često nam je ovamo dolazio, uvijek bi rado pozivao
Andyja. Znaš kakva su mnoga djeca, i ti njihovi rođendani—”
“Da, ali Andy Scheffernanu od početka nije sjeo. Jer mu je mama uvijek nametala Andyja.
Prisiljavala ga da zove Andyja, prisiljavala ga da dolazi ovamo.”
Gospođa Barbour je uzdahnula i spustila šalicu. Čaj je bio jasminov; miris je dopro čak do mojeg
naslonjača.
“Eh, Bog zna da si Andyja poznavao bolje od mene”, izjavila je nenadano, ušuškavši se u
izvezenu stolu. “Nikad ga nisam razumjela, a u neku mi je ruku bio najdraže dijete. Da ga barem
nisam pokušavala pretvoriti u nešto šio nije. Ti si ga svakako prihvatio takvog kakav je bio, više
nego otac i ja, a svakako više nego brat. Vidi”, rekla je podjednakim tonom, prekinuvši ledenu
tišinu koja je uslijedila. I dalje je listala katalog. “Evo svetog Petra. Odvraća dječicu od Krista.“

308
 Poslušno sam ustao i prišao joj iza leđa. Poznavao sam to djelo, veličanstveni, burni rad suhom
iglom iz Morgana, Bakropis za stotinu forinti, kako su ga zvali: cijena koju je, prema legendi,
Rembrandt bio prisiljen platili da ga otkupi.
“Rembrandt je jako pedantan. Čak i vjerski likovi - kao da su se sveci spustili da mu osobno
poziraju. Ova dva sveta Petra—” uprla je prstom u svoje sitno pero i tintu na zidu - “posve različita
djela udaljena godinama, ali identičan čovjek, isto tijelo i duša, odmah bi ga prepoznao među
osumnjičenima, zar ne? Ta ćelava glava. Isto lice - predano, iskreno. Cijeli odiše dobrotom, a ipak se
osjeti tračak zabrinutosti i nemira. Gotovo neprimjetna sjena izdajice.”
I dok se ona zagledala u knjigu, moj je pogled odlutao prema fotografiji Andyja i njegova oca u
srebrnom okviru na stoliću pokraj nas. Bila je to tek sitna sličica, no nijedan nizozemski majstor ne
bi postavio kompoziciju koja bi umjesnije prenijela taj dojam nagovještaja, prolaznosti i usuda.
Andy i gospodin Barbour pred tamnom podlogom, ugašene svijeće u zidnim svijećnjacima, ruka
gospodina Barboura oslonjena na maketu broda. Više simbolična ni mračnija ne bi bila ni da je u
ruci držao lubanju. Iznad njih, prizivajući pješčane satove, omiljene među nizozemskim slikarima
mrtve prirode, blještav i blago zlokoban sat s rimskim brojkama. Crne kazaljke: pet do dvanaest.
Vrijeme istječe.
“Mamice—” Ušao je Platt i ukopao se u mjestu kad me vidio.
“Ne moraš kucati, dušo”, rekla je gospođa Barbour ne pođignuvši pogled s knjige, “slobodno
udi kad god poželiš.”
“Pa—” Platt me proždirao pogledom. “Kitsey.” Djelovao je potreseno. Zabio je šake u džepove
kaputa. “Zadržala se vani”, rekao je majci.
Gospođa Barbour bila je zatečena. “Aha”, rekla je. Pogledali su se i razmijenili nešto neizrečeno.
“Zadržala?” upitao sam ljubazno dok mi se pogled kolebao između njih. “Gdje?”
Na to nije bilo odgovora. Platt - ne skidajući pogled s majke - zaustio je, ali onda ipak zatvorio
usta. Gospođa Barbour smireno je spustila knjige i rekla, ni ne pogledavši me: “Ma znaš, nekako mi
se čini da je danas malo izašla na golf.”
“Stvarno?” rekao sam blago iznenađeno. “Po ovakvom vremenu?”
“Ma promet”, požurio je Platt s objašnjenjem, pogledavši majku. “Zapela je. Kaos na autocesti.
Nazvala je Forresta”, rekao je okrenuvši se prema meni, “pomaknuli su večeru.”
“Možda”, oprezno je nakon stanke nastavila gospođa Barbour, “možda biste ti i Theo mogli
izaći na piće? Da”, rekla je odlučno i sklopila ruke u krilu, kao da je stvar riješena. “Sjajna ideja.
Fino izađite na piće. A ti!” rekla je okrenuvši se prema meni sa smiješkom. “Kakav anđeo! Hvala ti
lijepa na knjizi”, rekla je i stisnula mi ruku. “Najljepši poklon na svijetu.”
“Ali—”
“Da?”
“Zar se neće doći ovamo osvježiti?” rekao sam nakon kratke zbunjenosti.
“Molim?” Oboje su se zagledali u mene.
“Ako je igrala golf? Zar se neće presvući? Sigurno neće htjeti ići Forrestu u opremi za golf”,
rekao sam pogledavajući ih, a onda - kad su oboje prešutjeli - “nemam ništa protiv da ovdje pričekam.”
Gospođa Barbour pažljivo je napućila usne, objesila teške kapke - i najedanput mi je sve bilo
jasno. Bila je umorna. Nije očekivala da će me morati zabavljati, samo što je bila previše ljubazna da
mi to kaže.
“Doduše”, rekao sam, ustavši bojažljivo, “već je kasno, a dobro bi mi došao koktel—”
Upravo je tada telefon u mojem džepu glasno zazvonio nakon cjelodnevnog muka: poruka.
Nespretno sam - bio sam toliko iscrpljen da više nisam znao ni gdje mi je džep - petljao po hlačama
da ga pronađem.
I naravno, bili su to Kitsey i njezin čopor emotikona. ♥♥Bok Bubač♥kasnimsat vremena!
!!! Nadam se da sam te utovila na vrijeme! Forrest i Celia pomaknuli večeru, nađemo se
tamo u 9, volim te prepre! Kits ♥ ♥ ♥ ♥

309
 xiv.
_________________

P ET ILI ŠEST DANA KASNIJE JOŠ UVIJEK SAM OSJEĆAO POSLJEDICE NOĆI PROVEDENE S
Borisom - bio sam u gužvi s kupcima, morao sam ići na aukcije, pregledavati imanja, a i gotovo
svake večeri pohađati zamorne događaje s Kitsey: praznične zabave, svečane večere, Pelleas et
Mélisande u Metropolitanu, ustajući svako jutro u šest, a bdijući dobrano nakon ponoći - jedne
večeri čak do dva ujutro - ni trenutka vremena za sebe ni (još gore) trenutka nasamo s njom, što bi
me inače izluđivalo, ali okolnosti su me toliko ukopale u premorenost da nisam imao vremena ni
razmišljati.
Cijeli sam se tjedan veselio Kitseynu utorku s curama - ne zato što je nisam htio vidjeti, nego
zato što je Hobie trebao izaći na večeru, a ja sam se radovao samoći uz ostatke iz hladnjaka i rani
odlazak u krevet. No pred zatvaranje, u sedam sati navečer, imao sam još nekog posla u trgovini.
Nekim je čudom u trgovinu ušao dekorater i došao se raspitati o skupom, zastarjelom kositrenom
servisu koji nikako nisam mogao prodati, a skupljao je prašinu na ormaru još od Weltyjevih dana. U
kositar nisam bio upućen i upravo sam tražio članak koji me zanimao u nekom starom broju
Antikviteta kad se Boris zatrčao s pločnika i pokucao po staklenim vratima, ni pet minuta nakon što
sam zaključao. Lijevalo je kao iz kabla; pod spuštenim nebom izgledao je kao sjena u kaputu,
neprepoznatljiv, no ritam njegova kucanja zapamtio sam još od starih dana, kad bi kružio oko
dvorišta tatine kuće, a onda žustro zakucao da ga pustim unutra.
Provukao se kroz vrata i kišu naglo stresao sa sebe. “Ideš sa mnom do gornjeg grada?“ rekao je
bez uvoda.
“Imam posla.”
“A da?” rekao je glasom istodobno nježnim i ogorčenim, djetinje povrijeđenim, koji me natjerao
da skrenem pogled s police. “A ne pitaš zašto? Mislim da bi te zanimalo.”
“Gdje do gornjeg grada?”
“Porazgovarat ću s nekim ljudima.”
“I to o—?”
“Da”, odgovorio je vedro, šmrcajući i brišući nos. “Upravo tako. Ne moraš doći, vodim svog
Tolija, ali mislio sam da bi iz nekoliko razloga bilo pametno da i ti dođeš – Pukčik, ma da, da!“
rekao je, pognuvši se da podigne psa koji se dogegao da ga pozdravi. “I meni je drago što tebe
vidim! Što voli slaninu”, rekao je, počešavši Pucka iza ušiju i trljajući nos o Puckov vrat. “Kuhaš li
mu kad slaninu? Voli i kruh namočen u mast.”
“S kime ćeš razgovarati? O kome je riječ?”
Sklonio je mokre pramenove iz očiju. “Jednom tipu kojeg znam. Horst. Stari Myriamin prijatelj.
I on se opekao u ovome - iskreno, mislim da nam ne može pomoći, ali Myriam misli da neće škoditi
da porazgovaram s njim, a ja mislimda je u pravu.”

xv.
__________________

NA PUTU PREMA GORNJEM GRADU , DOK SMO SE TRUCKALI NA STRAŽNJEM SJEDALU , A kiša
nas je tako šibala da je Gjuri morao vikati da ga čujemo (“Sjekire padaju!”), Boris me potiho uveo u
priču o Horstu. “Jako tužno, Nijemac je. Zanimljiv tip, vrlo inteligentan i osjetljiv. I iz važne
obitelji... objasnio mi je jednom, ali zaboravio sam. Tata mu je rodom bio Amerikanac i ostavio mu
hrpu love, ali kad se majka preudala—” uto je naveo svjetski poznato industrijsko prezime, s
mračnim starim nacističkim prizvukom. “Milijuni. Mislim, ne možeš vjerovati koliko ti ljudi imaju
love. Plivaju u parama. Samo što im na guzicu ne iscuri.”
“Je, baš tužna priča.”

310
 “Eh, ali Horst je opaki ovisnik. A znaš kakav sam ja—” filozofsko slijeganje ramenima - “niti
sudim niti osuđujem. Radi što te volja, baš me briga! Ali Horst - pretužan slučaj. Zaljubio se u curu
koja se navukla, a onda je navukla i njega. Ogulila ga do kože, a kad se lova potrošila - odmaglila. A
Horstova obitelj - davno su ga se već odrekli. A on se i dalje izjeda zbog te šugave cure. Cure - već je
blizu četrdesete. UIrika se zove. Svaki put kad Horstu kapne kakva lova - eto ti nje nakratko nazad.
I onda ga opet ostavi.”
“Kakve on veze ima sa slikom?”
“Horstov suradnik Sascha dogovorio je taj posao. Upoznam tipa - čini mi se OK - što ja znam?
Horst mi je rekao da sa Saschinim tipom nikad nije osobno radio, ali žurilo mi se i nisam se tome
posvetio koliko sam trebao i—” ruke u zrak - “ode! Myriam je bila u pravu - uvijek je u pravu -
trebao sam je poslušati.“
Voda se slijevala niz prozore i oklopila nas u autu, teška kao živa, a svjetla su žmirkala i topila
se oko nas uz buku koja me podsjetila na Horisovu i moju pustolovinu na stražnjem sjedalu Lexusa
u Vegasu kad mi se tata vozio kroz praonicu.
“Horst je obično pedantan u izboru suradnika, pa sam mislio da će biti OK. Ali - jako je
suzdržan, razumiješ? Neobičan, tako je rekao. Nesvakidašnji. Što ti to znači? I onda stignem dolje -
luđaci. Ono, strijeljaju kokoši, totalno sumanuti. A u ovakvim situacijama - želiš mir i tišinu! I
mislim si, malo su se nagledali filmova, što li? zar se ovako ponaša—? u takvim su situacijama svi
uglavnom jako ljubazni, tihi kao bubice, smireni! Myriam je rekla - i bila je u pravu - zaboravi na
oružje! Kakvi to luđaci drže kokoši u Miamiju? Čak i takva sitnica - fini kvart, teniski tereni,
razumiješ - kakve kokoši, jebote? Ne želiš da ti se susjedi žale policiji zbog kokodakanja u dvorištu!
Ali tad sam već—” slegnuo je ramenima - “zabrazdio. Nisam se mogao povući. Smirivao sam se da
se ne brinem toliko, ali ipak sam bio u pravu.”
“Što se dogodilo?”
“Da li pravo kažem, ne znam. Dobio sam pola robe koju su mi obećali ostatak je trebao stići za
tjedan dana. To nije čudno. Ali kad su me uhitili, nisam dobio ni drugu polovicu ni sliku. Horst - eh,
Horst bi je isto rado našao, dužan je veliku šušku. Kako god, nadam se da je doznao nešto više
otkako smo zadnji put razgovarali.“

xvi.
___________________

G JURI NAS JE OSTAVIO MEĐU ŠEZDESETIM ULICAMA, SASVIM NEDALEKO OD

Barbourovih. “To je tu?” upitao sam, otresajući kišu s Hobiejeva kišobrana. Stajali smo ispred velike
kamene kuće nedaleko od Pete avenije - vrata od crnog željeza, goleme alke u obliku lavljih glava.
“Da - tatina kuća - ostatak obitelji pokušava ga pravnim putem izbaciti, ali sretno im bilo, ha.”
Vrata su se otvorila uza zujanje, a mi smo se sobnim dizalom popeli do drugog kata. Osjetio
sam vonj mirisnih štapića, trave, umaka za špagete koji se krčkao. Vitka plavuša - kratke kose i
smirena lica sa sitnim očima kao u deve - otvorila je vrata. Bila je odjevena kao dostavljač novina ili
ulični deran: hlače pepita uzorka, gležnjače, prljava skijaška majica, tregeri. Na vrh nosa spustile su
joj se lenonice.
Bez riječi nam je otvorila vrata i otišla, ostavivši nas same u zamračenom, prljavom salonu
prostranom poput plesne dvorane, koji je izgledao kao zapuštena verzija nekoć otmjene
scenografije iz filma Freda Astairea: visoki stropovi, okrhnuti gips, glasovir, potamnjeli luster
napola potrganog ili iščupanog kristala, veličanstveno hollywoodsko stubište zagađeno opušcima
cigareta. Sufijev napjev monotono je mrmorio u pozadini: Allāhu Haqq. Allāhu Allāhu Allāhu Haqq.
Netko je na zidu ugljenom ocrtao niz aktova u prirodnoj veličini, koji su se stubama spuštali kao
sličice u filmu; osim ofucanog futona, u prostoriji je bilo vrlo malo pokućstva, tek pokoji stolac i stol
koji su izgledali kao da su uzeti s glomaznog otpada. Prazni okviri za slike na zidu, ovnova lubanja.

311
Na televizoru je epileptičnom žustrinom svjetlucao i pucketao animirani film, centrifugalna
geometrija ispresijecana slovima i akcijskim snimkama autoutrka. Osim televizora i vrata kroz koja
je plavuša nestala, jedino je svjetlo dopiralo iz oštroga bijelog kruga svjetiljke koji se ocrtao oko
istopljenih svijeća, računalnih kablova, praznih boca piva i limenki butana, uljnih pastela rasutih i
zatvorenih, mnoštva umjetničkih kataloga, knjiga na engleskome i njemačkome, uključujući
Nabokovljev Očaj i Heideggerov Bitak i vrijeme otrgnutih korica, blokova za crtanje, knjiga o
umjetnosti, pepeljara i spaljene folije i ušljiva jastuka na kojemu je drijemala siva kućna mačka.
Ponad vrata, poput trofeja u lovačkoj kući u Schwarzwaldu, zidni su rogovi po stropu širili
izobličene sjene kao u kakvoj nastranoj nordijskoj bajci.
U susjednoj sobi razgovor. Prozori su bili obavijeni plahtama pribijenim čavlićima, a plahte su
bile dovoljno tanke da propuste tek raspršeni ljubičasti sjaj s ulice. Dok sam se ogledao po prostoriji,
iz mraka su iznicali oblici i mijenjali se uljuljkanom nastranošću: improvizirana sobna pregrada -
koja se sastojala od saga koji je poput sirotinjskog paravana visio na ribarskoj niti - pobližim se
pogledom otkrila kao tapiserija, i to dobra, iz osamnaestog stoljeća ili starija, bliski srodnik jedne iz
Amiensa koju sam vidio na aukciji, a bila je procijenjena na četrdeset tisuća funti. A nisu ni svi
okviri na zidovima bili prazni. U nekima su bile slike, od kojih je jedna - čak i pri slabom svjetlu -
nalikovala na Corota.
Upravo sam se spremao približiti i pomnije je pogledati kad se na vratima pojavio muškarac
kojemu je moglo biti između trideset i pedeset godina: dotrajao, visok, mršav, ravne pepeljaste kose
začešljane prema zatiljku, u crnim uskim trapericama razderanima na koljenu i crnom džemperu
britanske vojske te prevelikom sakou.
“Zdravo”, obratio mi se tihim britanskim glasom uz blagi njemački prizvuk, “ti si sigurno
Potter”, a potom Borisu: “Drago mi je što ste došli. Ostanite, podružite se s nama. Candy i Niall s
Ulrikom kuhaju večeru.” Iza tapiserije, kraj mojih stopala, komešanje koje me nagnalo da se brzo
odmaknem: na podu zamotani oblici, vreće za spavanje, miris beskućništva.
“Hvala, ali ne možemo se zadržavati”, rekao je Boris, koji je mačku podignuo u krilo i češkao je
iza ušiju. “Ali rado bih tog vina, hvala.”
Horst je bez riječi čašu proslijedio Borisu, a onda u susjednu sobu doviknuo na njemačkome.
Meni je rekao: “Ti si trgovac, zar ne?” Pod svjetlom televizora njegove su sužene, galeblje oči
bliještale bez treptanja.
“Tako je”, rekao sam s nelagodom, a onda: “Hvala.” Druga se žena smeđe kose do ramena,
visokih čizama, suknje dovoljno kratke da ogoli letovažu crne mačke na mlječnobijelom bedru -
pojavila s bocom i dvjema čašama: jednom za Horsta, jednom za mene.
“Danke, dušo”, rekao je Horst. A Borisu: “Gospodo, jeste li za fiks?”
“Nećemo sad”, odgovorio je Boris, koji se nagnuo i u prolazu poljubio tamnokosu ženu na
odlasku. “Ali zanima me jesi li se čuo sa Saschom.”
“Sascha—” Horst se zavalio na futon i zapalio cigaretu. U razderanim trapericama i vojničkim
čizmama izgledao je poput rasparane verzije nižerangiranog hollywoodskog karakternog glumca
iz četrdesetih, nekog sporednog mitteleuropaischera poznatog po ulogama tragičnih violinista i
umornih, uglađenih izbjeglica. “Trag vodi do Irske. Ako mene pitaš, dobra vijest.“
“To mi je malo čudno.“
“I meni, ali raspitao sam se okolo i zasad se čini provjereno.” Govorio je pravom
narkomanskom aritmičnom prigušenošću, zastajkujući ali bez frfljanja. “Eto - trebali bismo ubrzo
doznati više, nadam se.”
“Niallovi prijatelji?”
“Ne. Niall kaže da za njih nije čuo. Ali i to je početak.”
Vino je bilo loše: Syrah iz samoposluge. Kako nisam htio biti ni blizu tijela na podu, polako sam
odlutao do dotrajalog stola i zagledao se u odljeve: muški torzo. Venera u halji visoka možda
trideset centimetara, stopalo u sandali. U prigušenoj sobi izgledali su kao obični gipsani odljevi koji
se prodaju u Pearl Paintu - studijski komadi prema kojima studenti crtaju - ali kad sam povukao

312
prst uz rub stopala, dočekala me podatnost svilenog i glatkog mramora.
“Zašto bi je odnijeli u Irsku?“ nemirno se zapitao Boris. “Kakvo je tamo kolekcionarsko tržište?
Mislio sam da ih svi otamo pokušavaju odnijeti, a ne unijeti.”
“Da, ali Sascha misli da je slikom otplatio dug.”
“Znači, tip ondje ima veze?”
“Očito.”
“Teško mi je u to vjerovati.”
“U što, u veze?”
“Ne, u priču o dugu. Tip je izgledao kao da je do prije šest mjeseci krao ratkape po
parkiralištima.“
Horst je jedva zamjetno slegnuo ramenima: pospane oči, izbrazdano čelo. “Tko zna. Nisam
siguran da je to točno, ali sigurno se neću pouzdati u sreću. Bih li dao ruku u vatru?” rekao je, lijeno
otresavši pepeo na pod. “Ne bih.”
Boris se namrštio u čašu. “Tip je amater. Vjeruj mi. Znao bi da si ga vidio.”
“Da, ali voli kockati, tako kaže Sascha.“
“Misliš li da Sascha zna nešto više?”
“Mislim da ne.” Držao se nepristupačno, kao da napola mrmlja sebi u bradu. “Čekaj pa ćeš vidjeti.
To mi je rečeno. Nije me zadovoljio taj odgovor. Smrdi od glave ako mene pitaš. Ali kao što sam
rekao, nismo još ušli u srž stvari.”
“A kad se Sascha vraća u grad?” Polutama sobe vratila me ravno u djetinjstvo, u Vegas, kao u
čudnom raspoloženju sna koji se zadrži nakon buđenja: izmaglica dima cigareta, prljava odjeća na
podu, Borisovo lice bijelo pa plavo u naletu treptaja televizora.
“Sljedeći tjedan. Nazvat ću te pa možeš i sam s njim razgovarati.“
“Dobro. Ali mislim da bismo trebali zajedno s njim razgovarati.”
“Slažem se. Ubuduće ćemo obojica biti pametniji... ovo se nije moralo dogoditi... ali”, rekao je
Horst češući se povratu polako, odsutno, “shvaćaš da ga ne želim prejako nagaziti.”
“Saschi je to sigurno zgodno ispalo.“
“Sumnjaš. Da čujem.”
“Ja mislim—” Borisov je pogled poletio prema vratima.
“Da?”
“Ja mislim—” Boris se utišao - “da si preblag prema njemu. Da, da—” ruke u zrak - “znam. Ali -
baš zgodno, samo nestane, ništa nije čuo, ništa ne zna!”
“Dobro, možda”, rekao je Horst. Doimao se isključeno i kao da je negdje drugdje, poput odrasle
osobe u prostoriji s malom djecom. “Ovo mi je hitno - svima nam je hitno. Želim to istražiti kao i ti.
No prema onome što znamo, njegov je tip možda bio policajac.”
“Nije”, uzvratio je Boris odrješito. “Nije. Nije. Znam da nije.”
“Pa - najiskrenije, i ja mislim da nije, dosta mi tu toga ne znamo. No, i dalje se nadam.” Izvadio
je drvenu kutiju iz stola za crtanje i prekapao po njoj. “Gospodo, jeste li sigurni da ne biste nešto
malo probali?”
Okrenuo sam glavu. Ništa mi ne bi bilo draže. A rado bih bio vidio i Corota, ali nisam se htio
žrtvovati hodajući oko tijela na podu. Na drugom kraju sobe opazio sam nekolicinu drugih slika
ovješenih o drvene oplate: jedna mrtva priroda, pokoji maleni pejzaž.
“Pogledaj ako želiš.” Oglasio se Horst. “Lépine je lažnjak. Ali Claesza i Berchema prodajem ako
te zanimaju.“
Boris se nasmijao i poslužio se Horstovom cigaretom. “Ne kupuje.”
“A ne?” uzvratio je Horst vedro. “Dat ću mu dobru cijenu za obje. Prodavač ih se mora hitno
riješiti.”
Prišao sam i zagledao se: mrtva priroda, svijeća i poluprazna vinska čaša. “Claesz-Heda?”
“Ne - Pieter. Iako—” Horst je odložio kutiju, a onda stao kraj mene i podignuo stolnu lampicu
sa žicom, oblivši obje slike jarkom, službenom rasvjetom - “ovaj ovdje dio—” prstom je zakrivudao

313
po zraku - “ovaj odraz plamena? i rub stola, draperija? Moglo bi proći kao Hedino drugorazredno
djelo.”
“Prelijepa je.“
“Jest. Prelijepa u svojoj klasi.“ Izbliza je vonjao po nepranju i vulgarnosti, s prašnjavim,
uvoznim miomirisom podstave kineske kutije. “Suvremenom ukusu pomalo prozaična.
Klasicistička. Previše namještena. No Berchem je sjajan.“
“Puno je lažnih Berchema“, uzvratio sam ravnodušno.
“Da—” svjetlost lampe uzdignute prema pejzažu bila je plavičasta, jeziva - “ali ovaj je krasan...
Italija, 1655. ... divni okeri, zar ne? Claesz i nije tako dobar, vrlo rani rad, iako su obje besprijekornog
porijekla. Bilo bi ih lijepo zadržati zajedno... nikad se nisu razdvajali. Otac i sin. Izgubili se zajedno
iz stare nizozemske obitelji, završili u Austriji nakon rata. Pieter Claesz...” Horst je podignuo
lampu. “Claesz je, iskreno, bio vrlo neujednačen. Predivna tehnika, predivna površina, ali u ovoj
nešto nije kako treba biti, slažeš li se? Kompozicija ne stoji. Nekako je nesuvisla. Isto tako—”
prelazeći prstom preko presjajnog poteza na platnu: prelakiranog.
“Slažem se. I ovdje—” iscrtao sam zrakom kružni luk gdje je prerevnim ribanjem boja zguljena
do temeljne.
“Da.” Uzvratni mu je pogled bio srdačan i snen. “Upravo tako. Aceton. Treba strijeljati onoga
tko je to učinio. A opet i srednje vrijedna slika poput ove, u lošem stanju - čak i kao anonimno djelo -
vrijedi više od remek-djela, kakva ironija, to jest, meni više vrijedi. Osobito pejzaži. Jako ih je lako
prodati. Vlasti im ne pridaju previše pozornosti... teško ih je prepoznati po opisu... a opet vrijede
nekoliko stotina tisuća. E, sad, Fabritius—” duga, opuštena stanka - “sasvim drugi kalibar.
Najdojmljivije djelo koje mi je ikad prošlo kroz ruke, i to bez sumnje.”
“Da, i zato bismo ga rado vratili”, zarežao je Boris iz sjene.
“Posve iznimno”, nastavio je Horst smireno. “Ovakva mrtva priroda—” sporim je zamahom
ruke pokazao na Claesza (nokti okovani crnilom, ožiljkasta mreža vena na nadlanici) - “kakva
uporna optička varka. Sjajna tehnička vještina, ali predotjerana. Mahnita točnost. I pomalo odaje
dojam smrti. Upravo ih zato i zovu mrtvim prirodama, zar ne? Ali Fabritius...” - klimavi korak
unatrag - “poznajem teoriju Češljugara, dobro sam s njome upoznat, ljudi ga nazivaju optičkom
varkom i stvarno se tako može učiniti izdaleka. Ali briga me što govore povjesničari umjetnosti.
Istina: ima dijelova koji su obrađeni kao optička varka... zid, prečka, sjaj svjetlosti na mjedi, a onda...
pernata prsa, kao oživljeno biće. Mekano, paperjasto. Nježno, nježno. Claesz bi taj zadnji sloj i
točnost odveo u smrt - slikar poput van Hoogstratena odveo bi ih još i dalje, do posljednjeg čavla u
kovčegu. Ali Fabritius... on se ismijava tim žanrom... majstorski protuudara cijeloj toj ideji optičke
varke... jer u ostalim momentima rada - u glavi? krilu? - ni traga životvornosti ni doslovnosti,
promišljeno nam rastavlja prikaz da nam otkrije kako ga je naslikao. Mrlje i plohe, pomno
oblikovane i obrađene rukom, osobito vrat, konkretan slikarski komad, vrlo apstraktan. I zato nije
toliko genij svojeg vremena koliko našeg. Ovdje postoji dvostrukost. Vidiš simbol, vidiš boju radi
boje, a vidiš i živu pticu.“
“Da, no”, zarežao je Boris u mraku iza lampe, ugasivši cigaretu, “da nema boje, ne bi imao što
vidjeti.“
“Upravo tako.” Horst se okrenuo, sjena mu je sasjekla lice. “Fabritius je šala. U svojoj je srži šala.
A za time posežu svi najveći majstori. Rembrandt. Velázquez. Kasni Tizian. Oni se šale. Zabavljaju
se. Grade iluziju, trik - a kad se samo za korak približiš, sve se raspadne u poteze kista. Apstraktno,
nezemaljski. Posve drukčija i dublja vrsta ljepote. Stvar, a opet i nije stvar. Moram reći da samo
jedna mala slika Fabritiusa smješta u klasu najvećih slikara svih vremena. A s Češljugarom? Uspijeva
izvesti čudo u tako sitnom i elegantnom prostoru, iako, moram priznati da me iznenadila—”
okrenuvši se prema meni i pogledavši me - “kad sam je prvi put primio? Njezina težina?”
“Da—” Duboko u sebi nisam uspio suspregnuti zadovoljstvo što je zamijetio taj detalj koji je
meni bio neobično važan, osamostalivši se u vlastitu mrežu djetinjih snova i poveznica, u osjećajnu
žicu - “daska je deblja nego što se čini. Ima u njoj težine.”

314
 “Težine. Itekako. Baš to. A podloga - znatno bljeđa nego što pamtim kad sam je vidio u
djetinjstvu. Slika je bila podvrgnuta čišćenju - čini mi se početkom devedesetih. Nakon zaštite ima
više svjetline.“
“Teško mi je reći. Nemam je s čime usporediti.”
“Pa”, rekao je Horst. Dim Borisove cigarete koji je dovijugao iz tmine u kojoj je sjedio
osvijetljenom je krugu u kojemu smo stajali dao ponoćni dojam kabaretske pozornice. “Možda
griješim. Bilo mi je dvanaestak godina kad sam je prvi put vidio.”
“Da, i ja sam bio otprilike iste dobi.”
“Pa”, rekao je Horst, ojađeno se češući po obrvi - nevelike okrugle masnice na nadlanici - “otac
me tad jedini put poveo na poslovni put, i to u Haag. Ledene sobe za sastanke. Ni list da zašušti.
Htio sam da me popodne povede u Drievliet, u zabavni park, ali odveo me u Mauritshuis. I sjajan
muzej, puno divnih slika, ali sjećam se jedino tvojeg češljugara. Slika koja se svidi djetetu, je li? Der
Distelfink. Po tom sam je imenu zapamtio, na njemačkome.”
“Bla, bla, bla”, progovorio je Boris iz mraka zamornim glasom. “Vi ko obrazovni program na
televiziji.”
“Trguješ li uopće modernom umjetnošću?” upitao sam, prekinuvši tišinu koja je zavladala.
“Pa—” ispijeni, ledeni pogled nije skidao s mene; trgovati je bio sasvim pogrešan glagol,
nasmijao se mojem odabiru riječi - “ponekad. Nedavno sam imao Kurta Schwittersa - Stantona
Macdonalda-Wrighta - poznaješ li njegov rad? Krasan slikar. Sve to više-manje ovisi o tome što mi
naiđe. Iskreno - trguješ li kad slikama?”
“Vrlo rijetko. Trgovci umjetninama dočepaju ih se prije mene.“
“Šteta. U mojem poslu hitna je prenosivost. Puno je komada srednje klase koje bih bez sumnje
mogao prodati samo da imam papir koji dobro izgleda.”
Zapah češnjaka, lonci odzvanjaju u kuhinji, blagi pazarski vonj urina i mirisnih štapića. U
neprekidnom gubitku pulsa sufijevo mrmorenje lebdjelo je i izdizalo se nad nama u tami,
beskonačni napjevi božanstvu.
“Ili ovaj Lépine. Jako dobra krivotvorina. Ima jedan tip - Kanađanin, jako zabavan, svidio bi ti se
- radi ih po narudžbi. Pollocke, Modiglianije - rado ću te upoznati s njim ako želiš. Tu za mene
nema love, ali stekao bi pravo bogatstvo ako bi koja slučajno iskrsnula na pravom imanju.” A onda
ležerno, kroz tišinu koja je zavladala: “Od starijih dijela viđam puno Talijana, ali skloniji sam
sjeveru, kao što vidiš. E sad - ovaj Berchem je sjajan primjer svoje vrste, ali naravno, ovi talijanski
krajolici s razorenim stupovima i priprostim mljekaricama baš i ne odgovaraju modernom ukusu,
zar ne? Puno sam skloniji onom van Goyenu. Nažalost, nije za prodaju.”
“Van Goyen? Zakleo bih seda je to Corot.”
“Odavde bi, da.” Godila mu je usporedba. “Vrlo slični slikari - čak je i sam Vincent to primijetio
- znaš li ono pismo? Nizozemski Corot? Ista delikatnost izmaglice, otvorenost magle, znaš li na što
mislim?”
“Odakle—” upravo sam htio izustiti najčešće pitanje svih trgovaca, odakle ti, ali navrijeme sam
se zaustavio.
“Genijalan slikar. Vrlo plodan. A ovo je osobito lijep primjer”, rekao je s nehinjenim
kolekcionarskim ponosom. “Mnoštvo zabavnih detalja kad se zagledaš izbliza - sitni lovac, pas koji
laje. Isto tako - što je također tipično - potpis na krmi. Jako šarmantno. Ako nemaš ništa protiv—”
kimnuvši prema tijelima iza tapiserije. “Samo naprijed. Njima ne smeta.”
“Ne, ali—”
“Ne—” podignuvši ruke - “sve mi je jasno. Da ti je donesem?”
“Da, rado bih je vidio.”
“Moram priznati, jako mi je prirasla srcu, bit će mi žao kad ode. Van Goyen je i sam trgovao
slikama. Kao i mnogi nizozemski majstori. Jan Steen. Vermeer. Rembrandt. Ali Jan van Goyen—”
nasmiješio se - “bio je poput našeg prijatelja Borisa. Bavio se svim i svačim. Slikama, nekretninama,
tulipanskim ročnicama.”

315
 Boris je u mraku ogorčeno frknuo i upravo htio uzvratiti kad se najedanput iz kuhinje pomolio
žgoljavi dječak raščupane kose od kojih dvadeset i nešto godina, štiteći oči od okrenute lampe.
Odjenuo je čudan, ženskasti džemper krupnog tkanja koji mu se razvukao gotovo do koljena, poput
kućnog ogrtača, a iz usta mu je virio staromodni živin toplomjer; djelovao je bolesno i izgubljeno i
dvama prstima trljao unutarnju stranu podlaktice ispod podvijenog rukava. Već su mu sljedeći tren
koljena skrenula u stranu, on se srušio na pod, a toplomjer neozlijeđen odskakutao niz parket.
“Što...?” rekao je Boris ugasivši cigaretu i ustavši, a mačka mu je iz krila utekla u sjenu.
Namršteni Horst spustio je lampu na pod, a svjetlo se luđački zanjihalo po zidovima i stropu.
“Ach”, rekao je uzrujano tjerajući kosu iz očiju, spuštajući se na koljena da pregleda mladića.
“Maknite se”, iznerviranim je glasom dobacio ženama koje su se pojavile na vratima u društvu
hladnog, tamnokosog, pozornog boksača i dvojice dječaka iz privatne škole, staklenih očiju, ni dana
starijih od šesnaest, a onda - kad su svi i dalje stajali kao ukopani - odmahnuo rukom. “U kuhinju,
idemo! Ulrika”, obratio se plavuši, “halt sie zurück.”
Tapiserija se promeškoljila; iza nje gomila omotana u deke, pospani glasovi: eh? was ist los?
“Ruhe, schlaft weiter”, doviknula je plavuša, a potom se Horstu obratila na rafalnome
njemačkom.
Zijevanja, stenjanja; nešto dalje smotuljak se uspravio, pospani američki cvilež: “Ha? Klause?
Što je rekla?”
“Šuti, dušo, i vrati se nazad zu schlafen.”
Boris je uzeo kaput i navlačio ga. “Potteru”, rekao je, a onda i ponovio kad mu nisam odgovorio
jer nisam mogao odlijepiti pogled od poda, zgroženo promatrajući dječaka kako se guši u
grgljajima. “Potteru.” Hvata me za ruku. “Hajde, idemo.”
“Da, oprostite. Razgovarat ćemo kasnije. Schiesse”, tužno je dobacio Horst, tresući dječaka po
omlitavjeloj ruci, glasom roditelja koji neuvjerljivo kažnjava dijete. “Dummer Wischer! Dummkopf!
Koliko je uzeo, Nialle?” upitao je boksača koji se ponovno pojavio na vratima i sumnjičavo se
zagledao prema podu.
“Jebeš me ako znam”, rekao je Irac uza zlokoban trzaj glave.
“Idemo, Potteru”, rekao je Boris i zgrabio me za ruku. Horst je naslonio uho na dječakova prsa,
a plavuša, koja se vratila, kleknula je kraj njega i provjeravala mu zračne putove.
Dok su se brzo savjetovali na njemačkome, buka i komešanje zavladalo je iza Amiensa, koji se
najedanput nadimao: izblijedjeli cvat, vrtna zabava, raskošne nimfe koje planduju među zdencima i
povijušama. Očekivao sam satira koji se prepredeno šulja iza drveta kad sam najedanput - nešto mi
je priliskalo nogu - naglo poskočio unatrag jer me odozdo dohvatila ruka i zgrabila me za nogavicu.
Jedan mi se prljavi smotuljak s poda - natečeno crveno lice koje se jedva naziralo pod tapiserijom -
obratio usnulim i uglađenim glasom: “On je markgrol, dušo, jesi li znao?“
Istrgnuo sam nogavicu i uzmaknuo. Dječak na podu mahao je glavom i grgljao kao da se utapa.
“Potteru.” Boris je pokupio moj kaput i gotovo mi ga nagurao u lice. “Hajde! Idemo! Ciao“,
doviknuo je u kuhinju podignuvši bradu (na vratima se pojavila tamna glava s uzmahanom rukom:
bok, Bome! Bok!), a on me gurao preda se i za mnom se izvukao kroz vrata. “Ciao, Horst!” viknuo je,
spustivši dlan na uho, nazovi me.
“Tschau, Borise! Oprosti zbog ovoga! Čujemo se uskoro! Digni ga”, rekao je Horst kad im je
prišao Irac i podignuo dječaka ispod pazuha; zajedno su ga uspravili - stopala mlitava, prsti koji se
vuku po podu; užurbanost na vratima; dva mlada tinejdžera zgroženo su se lecnula - pa ga odvukli
do osvijetljenih vrata druge sobe, gdje je Borisova brineta punila špricu iz neke sitne bočice.

xvii.
________________

D OK SMO SE SPUŠTALI SOBNIM DIZALOM , NAJEDANPUT NAS JE OPKOLIO MIR : ŠKRGUTANJE

316
mehanizama, škripanje koloturnika.
Vani se vrijeme raščistilo. “Dođi”, rekao mi je Boris - nervozno pogledavajući niz ulicu - izvadio
je mobitel iz džepa - “idemo preko, hajde—”
“Molim?” rekao sam - upravo smo mogli stići na zeleno da smo se požurili - “Zoveš hitnu?”
“Ne, ne”, uzvratio je Boris smeteno, brišući nos, ogledajući se, “ne želim tu čekati auto, zovem
ga da nas pokupi s druge strane parka. Prijeći ćemo pješice. Ponekad se klinci pucaju prevelikim
kalibrom”, rekao je kad je opazio da nervozno pogledavam prema kući. “Ne brini se. Bit će dobro.”
“Nije mi izgledao dobro.”
“Nije, ali diše, a Horst ima Narcan. To će ga vratiti u normalu. Kao čarolija, jesi li to kad vidio?
Odmah te baci u povlačenje. Osjećaš se šugavo, ali živ si.”
“Treba ga odvesti na hitnu.”
“Zašto?” uzvratio je Boris razumno. “Što mu hitna može? Dati mu Narcan, eto što. Horst mu ga
može ubrizgati prije njih. I da - ispovraćat će se po sebi i osjećat će se kao da mu je netko iskasapio
glavu, ali bolje ondje nego u kolima hitne pomoći, BUM, razderali bi mu košulju, ugurali cijev niz
grlo, šamarali bi ga da se razbudi, pa se onda uplete zakon, a svi su jako strogi i moralni - vjeruj mi,
Narcan, jako, jako nasilno iskustvo, kad dođeš k sebi, dovoljno ti je loše i bez bolnice, jarkih svjetala
i omalovažavajuće i nasilne okoline, svi te šutaju kao da si govno, ovisnik, predoziranje, gadni
pogledi, možda te ni kući ne puste kad bi htio, možda te zatvore na psihijatriju, pa ti dođe socijalni
radnik i izloži ti Važan Govor o Razlozima za Život, a povrh svega još ti svrati i policija - Čekaj”,
rekao je, “trenutak”, i na telefonu nastavio na ukrajinskome.
Tama. Pod magličastom koronom ulične rasvjete klupe u parku zasjajile su se od kiše, kap, kap,
kap, drveće natopljeno i crno. Mokri otisci stopala utabani u lišće, pokoji uredski radnik koji se žuri
kući. Boris - pognute glave, ruku u džepovima, pogleda uprta u tlo - završio je poziv i mrmljao sebi
u bradu.
“Oprosti, što si rekao?” upitao sam pogledavši ga iskosa.
Boris je stisnuo usne, zabacio glavu. “Ulrika”, rekao je ozbiljno. “Kujetina. Ona nam je otvorila
vrata.”
Obrisao sam čelo. Osjećao sam se drhtavo i mučno, obliven ledenim znojem. “Odakle ih
poznaješ?”
Boris je slegnuo ramenima. “Horsta?” rekao je šutajući vrtloge lišća. “Poznajemo se još odavno.
Preko njega sam upoznao Myriam - zahvalan sam mu što nas je spojio.”
“I—?”
“Što?”
“Pa ono na podu?”
“Onaj? Koji je pao?“ Borisov poznati stari izraz lica - tko zna? “Pobrinut će se za njega, ne brini
se. Događa se. Uvijek sve dobro završi. Stvarno”, rekao je iskrenijim tonom, “jer - slušaj, slušaj”,
rekao je gurkajući me laktom u rebra. “Oko Horsta se stalno motaju ti klinci uvijek se mijenjaju,
uvijek nova ekipa - studenti, školarci. Uglavnom bogata djeca, vlasnici zaklada koji mu žele uvaliti
umjetninu ili sliku koju su uzeli od kuće. Znaju da trebaju doći do njega. Zato što—” zabacivši
glavu, odmaknuvši kosu iz očiju - “i Horst je valjda godinu ili dvije ovdje pohađao neku školu gdje
te tjeraju da nosiš sako. Davno, osamdesetih. Negdje blizu. Pokazao mi je jednom kad smo se vozili
taksijem. Nego—” Šmrcnuo je - “mali s poda sigurno nije neki jado s ceste. I neće dopustiti da mu se
išta dogodi. Nadajmo se da će naučiti lekciju. Mnogi nauče. Nikad mu više neće biti tako zlo kao
nakon injekcije Narcana. Osim loga, Candy je medicinska sestra i brinut će se o njemu kad dođe k
sebi. Candy? Brineta?” rekao je podbovši me prstom u rebra kad mu nisam odgovorio. “Jesi li je
vidio?” Smješkao se. “Onu—?” Sagnuo se i povukao pistom ponad koljena, dočaravajući mi rub
njezinih čizama. “Ona je sjajna. Bože, da je samo mogu odvući od onog Irca Nialla, odmah bih. Išli
smo jedan dan na Conеу Island, samo nas dvoje, i nisam se nikad tako dobro zabavio. Plete
džempere, daj reci!” rekao je i prepredeno me pogledao iskosa. “Takva žena - bi li pomislio da
takva žena voli plesti? A voli! Ponudila je da i meni isplete! Ozbiljno! Borise, isplest ću ti džemper kad

317
god budeš htio. Samo mi reci koje boje i napravit ću ga.”
Pokušavao me razvedriti, ali još uvijek sam bio previše potresen za razgovor. Neko smo vrijeme
samo hodali pognute glave, a jedina je buka bilo naše škljocanje niz zamračeni park, naši koraci koji
su odjekivali naizgled beskonačno i iznad gradske noći koja se nadvila svom silinom, i trube i sirene
koje su zvučale kao da dopiru čak kilometar dalje.
“Pa”, rekao je Boris nešto kasnije, ponovno se zagledavši u mene iskosa, “barem smo sad sve
doznali, ha?”
“Molim?” uzvratio sam zabezeknuto. Misli su mi i dalje hrlile dječaku i vlastitim izmicanjima za
dlaku: nesvjestici u kupaonici kod Hobieja, kad sam raskrvario glavu udarcem o rub umivaonika;
buđenju na kuhinjskom podu kod Carole Lombard dok me tresla i vrištala, sreća da su prošle samo
četiri minute, već sam mislila zvati hitnu ako se ne osvijestiš nakon pet.
“Poprilično sam siguran. Sascha je ukrao sliku.”
“Tko?”
Boris se namrgodio. “I još Ulrikin brat, baš simpatično”, rekao je, prekriživši ruke preko
usukanih prsa. “A svaki lonac ima poklopac, ako me razumiješ. Sascha i Horst su prst i nokat -
Horst neće čuti ni riječi protiv njega - i eto. Teško je Saschu ne voljeti - svi ga vole - simpatičniji je od
Ulrike, ali karakteri nam se nisu našli. Priča seda je Horst bio miran kao bubica dok se nije s njima
spetljao. Studirao filozofiju... spremao se preuzeti tatino poduzeće... a vidi ga sad. Ali ipak nisam
mislio da bi se Sascha ikad okrenuo protiv Horsta, nema šanse. Jesi li popratio ono o čemu smo
razgovarali?”
“Nisam.”
“Znači, Horst misli da Saschina riječ vrijedi zlata, ali meni se ne čini tako. A ne mislim ni da je
slika u Irskoj. Čak ni Niall, koji je Irac, ne mislida je slika ondje. Grozno mi je što se Ulrika vratila -
ne mogu otvoreno reći što mislim. Zato što—” uvukavši ruke duboko u džepove - “malo me čudi
da bi se Sascha to usudio, a ja to ne bi rekao Horstu, ali mislim da nema drugog objašnjenja - mislim
da je cijela ta priča o propalom dogovoru, o uhićenju, policijskoj raciji, svemu tome, bila izlika da
Sascha pobjegne sa slikom. Na Horstovoj sisi hrani se deset ljudi - on je previše drag i svima vjeruje
- blag je u duši, vjeruje svakome - pa neka Saschi i Ulriki dopušta da ga potkradaju koliko žele, ali
od mene neće.”
“Hm.“ S Horstom se nisam previše družio, ali nije mi se učinio osobito blag u duši.
Boris se namrgodio i šutao lokve. “Samo što imam problem. Taj Saschin tip? Onaj s kojim me je
spojio? Nemam pojma kako se tip stvarno zove. Govorio je da se zove Terry, što nije točno - ni ja se
ne predstavljam svojim imenom, ali Terry iz Kanade, daj me nemoj jebat! Neki Čeh, ako je on Terry,
ja sam još veći! Mislim da je ulični krimos - tek izašao iz zatvora - glupast, neobrazovan - čisti mišić.
Mislim da ga je Sascha negdje pokupio da mu bude lažni zec i dao mu lovu da sjebe dogovor -
vjerojatno siću. Ali znam kako Terry izgleda i znam da ima veze u Antwerpenu. Nazvat ću Trešnju i
reći mu da se baci na posao.”
“Trešnju?”
“Da - to je kliytchka mojeg Viktora; zovemo ga tako jer mu je nos crven, ali i zato što mu pravo
ime, Vitja, slično ruskoj riječi za trešnju. A u Rusiji je poznata i sapunica Zimska trešnja - uglavnom,
komplicirano. Dva tjedna prije akcije - sve ćemo čuti od Trešnje. Zato ne beri brigu oko pličice,
može? Poprilično sam siguran da ćemo sve riješiti.”
“Kako to misliš riješiti—?”
Boris je nestrpljivo frknuo nosom. “Zašto što je to zatvoreni krug, razumiješ? Horst je tu sasvim
u pravu. Nitko je neće kupiti. Nemoguće ju je prodati. Ali - crno tržište, robna razmjena? Možeš
tako dovijeka! Vrijedna, prenosiva. Hotelske sobe - ovamo pa tamo. Droga, oružje, cure, šuška - što
god želiš.”
“Cure?”
“Cure, dečki, što god ti se smili. Gle”, rekao je podignuvši ruke, “ja se u to ne petljam. I mene su
skoro prodali dok sam bio mali - tih zmijurina ima po cijeloj Ukrajini, barem je tako bilo prije, na

318
svakom uglu i kolodvoru, i ako si mlad i nesretan, to ti se može učiniti kao pristojna prilika.
Naizgled normalan tip obeća ti posao u restoranu u Londonu ili tako neki, sredi ti kartu za avion i
putovnicu - ha. I sljedeći tren budiš se prikovan lancem za zglob u nekom podrumu. Ne bih se
nikad bavio tako nekim. To nije u redu. Ali događa se. A kad slika ode iz mojih i Horstovih ruku -
tko zna zа što njome trguju? Ovi je drže, oni je drže. Stvar je u tome—” kažiprst u zrak - “da ti slika
neće šmugnuti u zbirku nekog oligarha opsjednutog umjetninama. Preprepoznata je. Nitko je ne
želi kupiti. Zašto i bi? Što mogu s njom? Ništa. Osim ako je murja ne pronađe - a nisu je pronašli, to
znamo—”
“Htio bih da je murja pronađe.”
“Pa—” Boris je žustro probijao nos - “da, sve je to jako plemenito. Ali zasad, ono što stvarno
znam je da će se ona kretati, i to će se kretati u relativno maloj mreži. A Viktor Trešnja je sjajan drug i
puno mi duguje. I zato glavu gore!“ rekao je i primio me pod ruku. “Što si tako blijed i boležljiv!
Razgovarat ćemo ubrzo, obećajem ti.“

xviii.
-------------------------------------------------

S TOJEĆI POD ULIČNOM SVJETILJKOM GDJE ME B ORIS OSTAVIO (“N E MOGU TE ODVESTI DOMA !
Kasnim! Žurim na dogovor!”), bio sam toliko potresen da sam se morao ogledati da se prizemljim -
pjenušavo sivo pročelje Alwyna, kao sablasna barokna demencija - a reflektori na kamenom vezu i
božični ukrasi na vratima Petrossiana udarili su o duboko skriveni gong sjećanja: prosinac, majka u
toploj kapi: čekaj, miško, idem samo tu iza ugla kupiti nam kroasane za doručak...
Bio sam toliko smeten da se čovjek koji je požurio iza ugla zabio u mene: “Daj pazi!”
“Oprostite”, rekao sam stresavši se. Iako je za nezgodu tip bio kriv - bio je previše obuzet
kreštanjem i blebetanjem na mobitel pa nije gledao kamo ide - nekoliko mi je prolaznika uputilo
pogrdne poglede. Zadihan i zbunjen, pokušao sam smisliti što da učinim. Mogao bih podzemnom
do Hobieja, ako mi se uopće ide podzemnom, ali Kitseyn je stan bio bliži. S Francie i Em, svojim
cimericama, bila je u ženskom izlasku (iz iskustva sam znao da nema smisla zvati je ili slati poruke;
obično bi otišle u kino), ali imao sam ključ i mogao sam ući, popiti piće i prileći dok se ne vrati.
Vrijeme se razvedrilo, zimski se mjesec oštro progurivao kroz olujne oblake, a ja sam pješice
krenuo prema istoku, zastajkujući svako malo da pokušam dozvati taksi. Kod Kitsey obično nisam
svraćao bez najave, uglavnom zato što mi njezine cimerice nisu bile mile, a ni ja njima. No unatoč
Francie i Em i našoj ukočenoj uljudnosti, Kitseyn je stan bio jedno od rijetkih mjesta u New Yorku
gdje sam se osjećao sigurno. Kod Kitsey me nitko nije mogao naći. Stalno je odavao dojam
privremenosti; ondje nije držala puno odjeće, a stvari su joj uglavnom još uvijek stajale u kovčegu ili
na stalku kraj kreveta. Iz razloga sasvim neobjašnjivih dojmila me se prazna, odmorna anonimnost
stana, koji je bio veselo ali oskudno uređen sagovima apstraktnih uzoraka i modernim namještajem
iz povoljne trgovine. Krevet joj je bio udoban, lampica za čitanje dobra, imala je veliku plazmu, pa
smo mogli ležati i gledati filmove iz kreveta ako nam se tako htjelo. Hladnjak od nehrđajućeg čelika
uvijek je bio opskrbljen ženskom hranom: humusom i maslinama, kolačima i šampanjcem, hrpom
smiješnih vegetarijanskih salatica iz dućana i šest-sedam vrsta sladoleda.
Kopao sam po džepu da pronađem ključ, a onda odsutno otključao vrata (razmišljajući što bih
mogao pojesti, da nešto naručim? Ona će večerati vani, nema smisla da je čekam) i umalo se zabio
nosom u vrata kad ih je zaustavio lanac.
Zatvorio sam vrata, na minutu se zbunjeno ukipio; ponovno sam ih otvorio i zaustavila su se uz
škripu: crveni kauč, uokvireni arhitektonski nacrti, svijeća koja gori na stoliću.
“Hej!" dozvao sam, a onda ponovno: "Hej?” glasnije kad sam unutra začuo kretanje.
Nabijao sam dovoljno glasno da probudim i susjede kad se Emily napokon - a učinilo mi se da je
prošlo puno vremena - pojavila na vratima i pogledala me kroz rupu. Nosila je odrpani kućni

319
džemper i šarene hlače u kojima joj je stražnjica izgledala znatno veća. “Kitsev nije doma“, odrezala
je ravnodušno, ne otključavši vrata.
“Dobro, znam“, rekao sam iznervirano. “Nema veze.”
“Ne znam kad će se vratiti.” Emily, koju sam upoznao kao devetogodišnjakinju debelih obraza
kad me u stanu Barbourovih opalila vratima po nosu, nikad nije skrivala da misli da nisam
dovoljno dobar za Kitsey.
“Hoćeš li me, molim te, pustiti unutra?“ rekao sam nervozno. “Htio bih je pričekati.“
“Žao mi je. Nije mi zgodno.” Em je mišje plavu kosu i dalje šišala na kratko sa šiškama, kao i
kad je bila mala, a njezina me nabujala čeljust – kao da je sad stigla iz drugog razreda - podsjetila
kako ju je Andy oduvijek mrzio. Emica Spermica, Emilizator.
“Daj, smiješna si. Pusti me unutra”, ponovio sam iznervirano, a ona je samo spokojno stajala, ne
gledajući me baš u oči nego negdje u obraz. “Gle. Em, samo bih htio do njezine sobe da
prilegnem—”
“Mislim da bi se trebao vratiti kasnije. Žao mi je“, rekla je prekinuvši mučnu nevjericu koja je
nastupila.
“Gle, nije me briga što radiš—” Druga cimerica, Francie, barem se pravila ljubazna - “ne želim
te ometati, samo bih—”
“Žao mi je. Mislim da je bolje da odeš. Jer, gle, ja ovdje živim“, rekla je nadglasavajući se sa
mnom—
“O, Kriste. Ne misliš valjda ozbiljno.”
“—Ja ovdje živim”, treptala je od nelagode, “ovo je moj stan i ne možeš samo banuti kad ti se
sprdne.”
“A daj, molim te!”
“I, i—” i ona se uzrujala - “gle, ne mogu ti pomoći, stvarno mi sad nije zgodno, bolje je da odeš.
OK? Žao mi je.“ Zatvorila mi je vrata. “Vidimo se na zabavi.“
“Molim?“
“Na tvojoj zaručničkoj zabavi?” rekla je Emily, ponovno odškrinuvši vrata i zagledavši se u
mene tako da sam na trenutak, prije nego što mi je opet zalupila vrata, opazio njezino napeto plavo
oko.

xix.
----------------------------------------

N EKOLIKO SAM TRENUTAKA STAJAO NA HODNIKU U NENADANOM MUKU KOJI SE NA NJ

sručio, zureći u rupicu u zatvorenim vratima, a u tišini sam umišljao da čujem Em kako priljubljena
s druge strane vrata teško diše kao i ja.
Dobro, letiš s popisa djeveruša, pomislio sam, okrenuvši se i otklativši niz stubište uz
razmetljivu buku, istodobno osjećajući i bijes i neobičnu radost zbog ovog okršaja, koji je itekako
potvrdio svaku moju nemilosrdnu misao o Em. Kitsey se nemali broj puta ispričala zbog Emine
“osornosti”, ali ova je kap, da se poslužim Hobiejevim izrazom, prelila čašu. Zašto nije u kinu s
ostalima? Zar ima nekog drugog tipa u stanu? Unatoč debelim gležnjevima i neuglednosti. Em je
imala dečka, mlitavca Billa, menadžera u Citibanku.
Sjajne crne ulice. Kad sam izašao iz predvorja, sklonio sam se pod tendu obližnje cvjećarnice da
za svaki slučaj provjerim mobitel i pošaljem Kitsey poruku prije nego što krenem prema centru: ako
je upravo završila s kinom, mogli bismo se naći na večeri i piću (nasamo, bez prijateljica: ovaj čudan
događaj jednostavno je tražio susret s njom) i - bez sumnje - radoznalom i šaljivom razgovoru o
Eminu ponašanju.
Izlog obliven svjetlom. Pogrebni sjaj hladnjaka. Iza zamagljenog stakla niz koje je curila voda,
široke grane orhideja podrhtavale su pod naletima ventilatora: mrtvački blijede, mjesečaste,

320
anđeoske. S prednje strane isticali su se perverzniji primjerci, a neki su se prodavali za nekoliko
tisuća dolara: dlakavi i prošarani venama, pjegavi, s očnjacima, umrljani krvlju i vražjeg naličja, od
nijanse gnjilog trupla do modričasto ljubičaste - čak i jedna veličanstvena crna orhideja čiji su se sivi
korijeni probijali izvan tegle osute mahovinom. (“Molim te, dragi”, rekla je Kitsey, ispravno
naslutivši moje božićne namjere, “nemoj da ti padne na pamet - prelijepe su i umrijet će čim ih
taknem.”)
Na mobitelu ni glasa. Brzo sam joj natipkao poruku (Hej nazovi me, moramo razgovarati, kakva
smijurija mi se sad dogodila хххх) i ponovno je nazvao, samo da provjerim da već nije izašla iz kina.
No upravo kad se oglasila govorna pošta, kroz gustu zelenu džunglu koja se probijala iz stražnjeg
dijela trgovine u izlogu sam opazio jedan odraz i u nevjerici se okrenuo.
Kitsey, pognute glave, u ružičastom Pradinom kaputiću, gnijezdeći se pod ruku i došaptavajući
se s muškarcem kojeg sam prepoznao - nisam ga godinama vidio, ali poznao sam ga istog trena -
uočljiva ramena, rasklimani, ležerni hod - Tom Cable. Kovrčava mu je kosa i dalje bila dugačka; još
uvijek se odijevao u stilu bogataške napušene djece iz naše škole (bijele kožnate tenisice, debeli
pleteni pulover bez kaputa), a preko ramena je prebacio vrećicu iz vinoteke, iste one vinoteke u
koju bismo Kitsey i ja katkada skoknuli po bocu. No zapanjilo me što se Kitsey, koja je mene uvijek
držala za ruku na blagoj udaljenosti - vukla me za sobom, dražesno zamahujući rukom kao kad
dijete poskakuje uz roditelja - nježno i tužno privila uz njega. Dok sam ih promatrao, skamenjen
pred nevjerojatnim prizorom - čekali su da se upali zeleno, autobus je projurio ispred njih, bili su
previše obuzeti jedno drugim da bi me primijetili - Cable joj je tiho šaputao, pomilovao ju je po kosi,
a onda se okrenuo, privukao je sebi i poljubio; poljubac na koji je uzvratila s više bolne umilnosti
nego što je meni ikad pružila.
Štoviše, primijetio sam - prelazili su cestu; brzo sam se okrenuo; vrlo sam ih dobro vidio u
odrazu osvijetljena izloga dok su prilazili ulaznim vratima Kitseyne zgrade tek koji metar dalje od
mene - da je Kitsey uzrujana, govorila je tiho, prigušenim, dirnutim glasom, naslanjajući obraz na
Cableov rukav dok ju je nježno grlio; iako nisam uspio razaznati što mu govori, ton njezina glasa
bio je nedvojben: jer čak je i unatoč tuzi njezino uživanje u njemu, i njegovo u njoj, bilo neskriveno.
To bi svatko zamijetio. I - dok su prolazili preda mnom preko tamne površine izloga, kao dva
zanesena, priljubljena duha - vidio sam kako podiže ruku i otire suzu s obraza te shvatio da
zapanjeno trepćem: jer nekim je nevjerojatnim čudom Kitsey prvi put zaplakala.

xx.
_______________

PROBDIO SAM DOBAR DIO NOĆI ; KAD SAM SE SLJEDEĆEG JUTRA SPUSTIO DA OTVORIM trgovinu,
toliko sam se smeo da sam pola sata samo buljio u prazno i tek onda shvatio da nisam okrenuo
znak “Zatvoreno”.
Kitseyni odlasci u Hampton dvaput tjedno. Pozivi s čudnih bojeva, brza poklapanja. Kitsey koja
se usred večere namršti u telefon i ugasi ga: “Ma Em me zove, Ma Mama me zove. Ma zovu me iz
TV prodaje, imaju me na nekom popisu.“ Poruke koje pristižu usred noći, podornički zvučni
signali, plavičasto sonarno treptanje na zidovima, gologuza Kitsey skače iz kreveta i gasi ga dok joj
bijele noge bliješte u mraku: “Ma krivi broj. Ma Toddy se javlja, napio se negdje.”
I podjednako bolno: gospođa Barbour. Itekako sam bio svjestan njezine umješnosti u škakljivim
situacijama - sposobnosti da osjetljiva pitanja riješi iza kulisa - a iako mi nije izravno slagala, barem
koliko sam znao, koješta mi je ispustila i dotjerala. Vraćale su mi se brojne sitnice, kao kad sam prije
nekoliko mjeseci zatekao gospođu Barbour kako preko interfona zapovijeda vrataru: Ne, ne zanima
me, ne puštajte ga gore, ne dajte mu da ode iz predvorja. I kad je Kitsey, ma ni trideset sekundi kasnije,
provjerivši mobitel skočila i iz vedra neba najavila da će samo kratko prošetati s Klementinom i
Zvonkom! Nikakvo značenje tomu nisam pridao unatoč nepogrešivu ledenu izrazu nezadovoljstva

321
koji se ukazao na licu gospođe Barbour, a potom i nabujaloj toplini i vedrini s kojom se - nakon što
je Kitsey zatvorila vrata - okrenula prema meni i primila me za ruku.
Te smo se večeri trebali vidjeti: dogovorili smo se da ću je pratiti na rođendansku zabavu jedne
prijateljice, a kasnije svratiti i na tulum neke druge prijateljice. Iako me nije nazvala, Kitsey mi je
poslala sumnjičavu poruku. Theo, što ima? Na poslu sam. Nazovi me. I dalje sam zbunjeno buljio u
to, razmišljajući bih li joj odgovorio ili ne - što da joj uopće kažem? - kad je na vrata banuo Boris.
“Imam novosti.”
“A da?” rekao sam nakon smetene stanke.
Obrisao je čelo. “Možemo ovdje razgovarati?” upitao je, ogledajući se.
“Pa—” tresući glavomda je razbistrim. “Naravno.”
“Glava mi je danas pospana”, rekao je trljajući oko. Kosa mu je bježala u svim smjerovima.
“Treba mi kave. Ne, nemam vremena”, zatreptao je mutnim očima i podignuo ruku. “Ne mogu ni
sjesti. Došao sam samo na minutu. Ali - dobre vijesti - imam trag u vezi s tvojom slikom.”
“Kako to?” upitao sam, trznuvši se naglo iz Kitseyna kaosa.
“Pa, vidjet ćemo ubrzo”, izmotavao se.
“Gdje—” s mukom se nastojeći koncentrirati - “je li sve OK s njom? Gdje je drže?”
“Na to ti ne znam odgovoriti.”
“Treba je—” Teško sam hvatao misli; duboko sam udahnuo, palcem povukao po stolu da se
priberem, podignuo pogled—
“Da?”
“Treba je čuvati na određenoj temperaturi i vlažnosti - to valjda znaš, zar ne?” Tuđi glas, a ne
moj. “Ne smiju je držat i u vlažnoj garaži ili slično.“
Boris je napućio usne u svojem starom podrugljivom stilu. “Vjeruj mi, Horst ju je pazio kao da je
dojenče. I sad—” zažmirio je “za ove tipove ne znam. Žao mi je što to moram reći, ali čine mi se
bedasti. Nadajmo se da su dovoljno pametni da je ne drže u mikrovalnoj. Šalim se”, dobacio je
ležerno kad je vidio da sam razjapio usta od užasa. “Doduše, koliko čujem, drže je u restoranu ili
blizu restorana. U svakom slučaju, u istoj zgradi gdje je i restoran. Razgovarat ćemo kasnije”, rekao
je podignuvši ruku.
“Ovdje?” upitao sam nakon novog vala nevjerice. “U gradu?”
“Kasnije. To može čekati. Nego što sam ti još htio reći”, nastavio je utišanim, hitnim glasom dok
se zagledao po trgovini i iznad moje glave. “Slušaj, slušaj. Zapravo sam došao zbog ovoga. Horst
nije znao da se prezivaš Decker dok me danas nije pitao na telefon. Poznaješ li nekog Luciusa
Reevea?”
Sjeo sam. “Zašto?”
“Horst ti poručuje da ga se kloniš. Horst zna da trguješ antikvitetima, ali nije povezao detalje s
ovom drugom pričom dok ti nije čuo ime.”
“Kojom drugom pričom?”
“Nije mi htio više reći. Ne znam u kakvoj si vezi s tim Luciusom, ali Horst kaže da bježiš što
dalje od njega, pa sam zaključio da ti to odmah trebam prenijeti. Gadno je zajebao Horsta oko nečeg
drugog i onda je nahuškao Martina na njega.”
“Martina?”
Boris je odmahnuo rukom. “Martina nisi upoznao. Vjeruj mi, znao bi da jesi. Uglavnom, s tim
Luciusom se u tvojem poslu ne treba petljali.”
“Znam.”
“U kakvoj ste priči? Ako smijem pitati?“
“Pa—” Ponovno sam odmahnuo glavom, suočen s nemoći da o tome progovorim.
“Komplicirano je.”
“Dobro, ne znam čime te ucijenio. Ako trebaš moju pomoć, na raspolaganju sam ti, naravno -
obvezujem ti se - a i Horst, rekao bih, jer si mu drag. Baš mi ga je drago jučer bilo vidjeti onako
živahnog i pričljivog! Mislim da nema puno ljudi s kojima može biti svoj i razgovarati o svojim

322
interesima. Baš mi je to tužno. Horst je jako inteligentan. Puno bi toga mogao dati. Ali—” pogledao
je na sat - “oprosti, ne bih htio biti nepristojan, ali imam dogovor - jako me vesele novosti oko slike!
Mislim, možda, možda i ima nade da je vratimo! I zato—” ustao je i žustro se šakom opalio po
prstima - “samo hrabro! Uskoro ćemo se čuti.”
“Borise?”
“Ha?”
“Što bi učinio da te cura vara?”
Boris koji je već stajao na vratima okrenuo se na peti. “Kako, molim?”
“Da misliš da te cura vara.“
Boris se luunrštio. “Nisi siguran? Nemaš dokaza?“
“Nemam”, rekao sam, a onda shvatio da to baš i nije točno.
“A onda je moraš pitati, ravno u glavu“, odgovorio je Boris odlučno. “U nekom prijateljskom i
prisnom trenutku dok ne očekuje. Recimo u krevetu. Ako je uloviš u pravom trenutku, čak i ako
slaže - znat ćeš. Poljuljat ćeš je.”
“Ovu neću.”
Boris se nasmijao. “A onda si pravu našao! Rijetku! Je li lijepa?”
“Je.”
“ Bogata?”
“Je.”
“Pametna?”
“Većina bi tako rekla, da.”
“Bešćutna?”
“Malo.”
Boris se nasmijao. “I voliš je, naravno. Ali ne previše.”
“Zašto to kažeš?”
“Zato što nisi lud, nisi podivljao, nisi umro od tuge! Ne goriš od želje da je udaviš golim
rukama! Što znači da ti se duša i nije ispreplela s njezinom. I to je dobro. Sad ti govorim iz vlastitog
iskustva. Kloni se onih koje previše voliš. Te će te dokrajčiti. Ako želiš sretno živjeti na ovom
svijetu, odaberi ženu koja ima svoj život i tebi dopušta da imaš svoj.”
Dvaput me potapšao po ramenu, a onda otišao, ostavivši me da buljim u srebrni servis s nanovo
pobuđenim očajavanjem nad svojim okaljanim životom.

xxi.
__________________________________

K AD MI JE TE VEČERI OTVORILA VRATA , K ITSEY I NIJE BILA PRIBRANA KAO ŠTO SE MOGLO
očekivati: istodobno je govorila o nekoliko stvari, o novoj haljini koju je htjela kupiti, probala je, nije
se mogla odlučiti, ali ju je rezervirala, o oluji u Maineu - srušila se hrpetina starog otočkog drveća,
zvao je ujak Harry, baš tužno! “Joj, dragi—” preslatko lepršajući okolo, podižući se na prste da
dosegne čaše za vino - “hoćeš ti, molim te?” Cimerice Em i Francie nisu se predočile, kao da su
zgrabile dečke pod ruku i mudro se izbrisale prije mojeg dolaska. “Ma nema veze - uspjela sam.
Slušaj, imam super ideju. Idemo na carry prije nego što krenemo Cynthiji. Baš mi se jede. Kako se
zove ona rupica na Lexingtonu u koju si me jednom vodio - ona koju voliš? Kako se zove? Mahal
nešto?“
“Misliš na ćumez?” upitao sam ravnodušno. Nisam se čak ni potrudio skinuti kaput.
“Molim?”
“S masnom janjetinom. I starcima koji te rastužuju. Ekipom s rasprodaja u Bloomingdale’sa.”
Resotran Jal Mahal (sic) bio je odrpana, skrivena indijska zalogajnica na drugom katu lokala na
Aveniji Lexington u kojoj se od djetinjstva ništa nije promijenilo: ni papadum ni cijene, čak ni sag

323
koji je poružičastio od kiše koja se slijeva s prozora, čak ni konobari: ista ona teška, svetačka, nježna
lica koje sam upamtio još kao dijete, kad bismo majka i ja nakon kina svratili na samose i sladoled
od manga. “Može, zašto ne. Najtužniji restoran na Manhattanu. Sjajna ideja.”
Okrenula se prema meni, namršlila. “Kako god. Baluchi je bliže. Ili - možemo što god želiš.”
“A da?” Naslonio sam se na vrata, ruke pogurnuo u džepove. Godine života s prvoklasnim
lašccm u meni su izbrusile nemilosrdnost. “Što ja želim? Jako dobro.”
“Oprosti. Mislila sam da bi nam bilo lijepo. Zaboravi.”
“U redu je. Možeš sad prestati.“
Podignula je pogled uz isprazan osmijeh. “Molim?”
“Sad bi bilo dosta. Dobro ti znaš o čemu pričam.”
Ništa nije rekla. Na lijepom čelu pomolio se šav.
“Možda ti ovo bude pouka da ne gasiš telefon dok si s njim. Siguran sam da te zvala dok ste bili
na ulici.”
“Oprosti, ne razumijem—?“
“Kitsey, vidio sam vas.”
“Ma daj, molim te”, rekla je, trepnuvši nakon nezamjetne stanke. “Ne misliš valjda ozbiljno.
Govoriš o Tomu? Stvarno, Theo”, rekla je, prekinuvši mrtvački muk koji je nastupio, “Tom je stari
prijatelj, još iz škole, jako smo bliski—”
“Da, shvatio sam.”
“—i Emin je prijatelj, i, i, mislim”, mahnito treptanje uz dašak nepravednog progona, “znam
kako ti se to možda učinilo, znam da ne voliš Toma, i to s pravom. Jer znam o svemu što se dogodilo
nakon što ti je majka umrla, i da, užasno se ponašao, ali bio je mali i osjeća se grozno zbog toga—”
“Osjeća se grozno?”
“—ali, ali sinoć je čuo loše vijesti”, nastavila je hitro, kao glumica kad je prekinu usred
monologa, “i njemu se neke ružne stvari događaju—”
“Razgovaraš s njime o meni? Sjedite i razgovarate o meni i sažalijevate me?“
“—i Tom je samo došao da nas vidi. Em i mene, obje, pojavio se iz vedra neba, taman kad smo
trebale izaći u kino, i zato smo ostale kod kuće i nismo se pridružile ostalima, pitaj Em ako mi ne
vjeruješ, nije imao kamo, jako se uzrujao, osobne neke stvari, samo je htio s nekim porazgovarati, i
što smo mogle—”
“Ne očekuješ valjda da ti povjerujem?”
“Slušaj. Ne znam što ti je Em rekla—”
“E, daj da te pitam. Ima li Cableova majka još uvijek onu kuću u East Hamptonu? Sjećam se da
bi ga satima ostavljala u klubu kad bi dadilji dala otkaz, to jest. kad bi dadilja dala otkaz. Satovi
tenisa, satovi golfa. Vjerojatno je izrastao u pravog igrača golfa, zar ne?”
“Da”, uzvratila je hladno, “prilično je dobar.“
“Sad bih mogao baciti neku jeftinu foru, ali neću.”
“Theo, nećemo ovako.”
“Smijem li ti iznijeti svoju teoriju? Ako nemaš ništa protiv? Potkrasi će mi se koji pogrešan
detalj, ali mislim da je to uglavnom to. Jer znam da si se vitlala s Tomom, to mi je čak i Platt rekao
kad smo se sreli na ulici, a ni on nije bio baš oduševljen zbog toga. I da”, nastavio sam kad me
pokušala prekinuti, podjednako krutim i mrtvim glasom kao što sam se i osjećao. “Da. Nema
potrebe za izlikama. Cure su oduvijek plazile za Cableom. Duhovit, jako zabavan kad mu se da.
Čak i ako u posljednje vrijeme izdaje nenaplative čekove ili krade po klubovima ili što već čujem—”
“To nije istina! To je laž! Nikad nikoga nije pokrao—”
“—a ni mami i tati nikad nije bio baš drag, a možda ni uopće, pa nakon što su tata i Andy
stradali, niste mogli nastaviti vezu, barem ne javno. Mami je to bilo previše. A kako je Platt mnogo
puta istaknuo—”
“Neću se više viđati s njim.”
“Znači, priznaješ.”

324
 “Mislila sam da ionako nije važno dok se ne vjenčamo.”
“Zašto?”
Odmaknula je kosu s lica i prešutjela.
“Mislila si da nije važno? Zašto? Mislila si da neću doznati?”
Gnjevno me pogledala. “Hladan si kao kamen, znaš?”
“Ja?” okrenuo sam glavu i nasmijao se. “Ja sam hladan?”
“A, da. Povrijeđena sirana. Strašno visoka načela.“
“Viša nego nekima, rekao bih.”
“Baš uživaš u ovome.”
“Nimalo, vjeruj mi.”
“A ne? Uz takav samozadovoljni smiješak ne bih nikad rekla.”
“A što bih trebao? Šutjeti?“
“Rekla sam ti da se više neću viđati s njim. 'Го sam mu, zapravo, odavno rekla.”
“Ali uporan je. Voli te. Ne prihvaća prekid.”
Zaprepastilo me kad se zacrvenila. “Tako je.”
“Jadna mala Kitsey.”
“Ne budi tako mrzak.”
“Jadna mala bubica”, ponovio sam podrugljivo jer se ničeg drugog nisam uspio domisliti.
Kopala je po ladici i tražila vadičep, a onda se okrenula i blenula u mene. “Slušaj”, rekla je. “Ne
očekujem od tebe da me razumiješ, ali teško je bili zaljubljen u pogrešnu osobu.”
Šutio sam. Kad sam stigao, toliko sam se sledio od bijesa ugledavši je da sam se uvjeravao da mi
ne može nauditi ili me - bože sačuvaj - natjerati da se sažalim nad njom. No tko je na vlastitoj koži
bolnije osjetio njezine riječi?
“Slušaj”, ponovila je spustivši vadičep. Opazila je priliku i zgrabila je: kao i na teniskom terenu,
bešćutno, vrebajući protivnikove slabosti... “Makni se od mene.”
Previše usijan. Pogrešan ton. Razgovor je krenuo krivim smjerom. Htio sam biti hladan, htio
sam upravljati.
“Theo. Molim te.” I eto je, prsti se hvataju mojeg rukava. Nos se crveni, oči roskaste od suza: kao
i jadni Andy i njegove proljetne alergije, kao neka svakidašnja osoba kojoj bi se zbilja mogao
smilovati. “Žao mi je. Istinski. Cijelim srcem. Ne znam što bih rekla.”
“A ne?”
“Ne. Nanijela sam ti nepravdu.”
“Nepravdu. Može se to i tako reći.”
“A mislim, znam da ne voliš Toma—”
“Kakve to veze ima?”
“Theo. Zar ti je uistinu toliko stalo do toga? Nije, znaš i sam da nije”, dodala je brzo. “Ako se baš
zamisliš. Isto tako—” zastala je na trenutak, a onda se bacila na glavu - “ne želim te sad izlagati, ali
znam sve o tvojim navikama i stvarno me nije briga.”
Radijator je u pozadini zaštropotao i stvarao strašnu buku.
“Gle. Odgovaramo si. Ovaj brak je prava stvar i za mene i za tebe. Oboje smo toga svjesni. Jer -
mislim, gledaj, znam. Ne moraš mi ni reći. A mislim - i tebi je krenulo nabolje otkako smo zajedno,
zar ne? Doveo si se u red.”
“A da? Doveo sam se u red? Što ti to znači?”
“Gle—” uzrujano je izdahnula - “nećemo se pretvarati, Theo. Martina ili Tessa Margolis, sjećaš
li se nje?“
“Kurac.“ Mislio sam da nitko ne zna za Tessu.
“Svi su mi govorili. Kloni ga se. Drag je, ali je ovisnik. Tessa je rekla Em da ste se prestali viđati
nakon što te ulovila kako šmrčeš heroin za njezinim kuhinjskim stolom.”
“Nije to bio heroin”, uzvratio sam žestoko. Zdrobio sam tablete morfija, a šmrkanje je bio
užasan potez, kakva šteta tablete. “A Tessa se koke nije ustručavala, stalno me molila da joj

325
nabavim—”
“Gle, to nije isto, znaš i sam. Mama—” rekla je, govoreći preko mojeg glasa.
“—A da? Nije isto?” Nadglasao sam je. “Kako nije isto? Kako?”
“—Mama, kunem ti se - slušaj me, Theo - mama te obožava. O-božava. Spasio si joj život kad si
nam ponovno došao. Razgovara, jede, pokazuje interes, šeće parkom, veseli se tebi, ne možeš ni
zamisliti u kakvom je stanju bila prije. Ti si nam dio obitelj”, rekla je, iskorištavajući prednost.
“Zbilja. Mislim, Andy—”
“Andy?” Blijedo sam se nasmijao. Andy nije gajio nikakve iluzije o svojoj bolesnoj obitelji.
“Gle, Theo, ne budi takav.” Dosad se već oporavila: ljubazna i razumna, s izravnošću kojom me
podsjetila na svojeg oca. “To je ispravan potez. Brak. Dobar smo spoj. I ima smisla za sve oko nas, a
osobito za nas.”
“A da? Za sve?”
“Da.” Savršeno spokojna. “Ne budi takav, znaš na što mislim. Zašto bismo dopustili da nam
ovo pokvari sve? Na kraju krajeva, bolji smo ljudi kad smo zajedno, zar ne? Oboje. I—” blagi,
bljedunjavi osmijeh, dašak majke - “dobar smo par. Dragi smo si. Slažemo se.”
“Znači, glava, a ne srce.”
“Ako to tako želiš sročiti, da“, rekla je i pogledala me tako bjelodano nježno i sućutno - posve
neočekivano - da sam osjetio kako gnjev curi iz mene kroz prste: vladala je svojom neosjećajnom
inteligencijom, posve svoja, jasna kao sunčani dan. “E sad—” podignuvši se na prste da me poljubi
u obraz - “budimo dobri, iskreni, blagi jedno prema drugome, i budimo sretni i veseli zajedno.”

xxii.
______________________________

I TAKO SAM S NJOM PROVEO NOĆ - KASNIJE SMO NARUČILI HRANU, A ONDA SE
vratili u krevet. No iako se donekle bilo lako pretvarati da je sve kao prije (jer nismo li se zapravo
oboje cijelo vrijeme pretvarali?), ipak me gušio teret svega nepoznatog i neizrečenog, zaglavio se
između nas, a kad se kasnije sklupčala uz mene i zaspala, ležao sam budan i gledao kroz prozor,
osjećajući se sasvim sam. Tišina koja je obilježila tu večer (za što sam ja kriv, a ne Kitsey - čak i u
iznimnim situacijama Kitsey nikad ne bi ostala bez teksta), i naizgled nepremostiva udaljenost
između nas, snažno me podsjetila na doba kad mi je bilo šesnaest godina i kad nisam imao pojma o
čemu bih razgovarao i kako bih se ponašao s Julie, koja je, unatoč tome što je nikako ne bih tako
mogao nazvati, bila prva žena koju sam smatrao svojom djevojkom. Upoznali smo se pred
diskontom pića na Hudsonovoj dok sam ispred stajao ispred s novcem i čekao da mi netko kupi
bocu nečega, a ona se pojavila iza ugla u šišmišastoj, futurističkoj odjeći koja je bila u krajnjem
neskladu s njezinim gegavim hodom, seoskom građom i priprostim ali ugodnim licem dobre
ženice iz prerije s početka prošlog stoljeća. “Hej, mali—” izvukavši svoju bocu vina iz torbe - “evo ti
ostatak. Ne, stvarno. Nema na čemu. Nećeš valjda piti tu vani na hladnoći?” Bilo joj je dvadeset
sedam godina, bila je gotovo dvanaest godina starija od mene, a dečko joj je upravo završavao
fakultet ekonomije u Kaliforniji - i znalo se da joj se neću smjeti javljati ni svraćati nakon što se
dečko vrati. Oboma nam je to bilo jasno. Nije ništa morala reći. Dok bih trčao stubištem do njezine
garsonijere na petom katu tijekom (za mene) rijetkih popodneva kad sam je smio posjetiti, prštao
bih od riječi i osjećaja koje nisam mogao suspregnuti, no sve što bih joj naumio reći iščeznulo bi čim
bi otvorila vrata, a umjesto da se barem na dvije minute prisilim na normalan razgovor, šutke bih i
očajnički lebdio tri koraka iza nje, spremio ruke u džepove i mrzio se iz dna duše dok bi ona bosa
hodala po garsonijeri, uglađena i opuštena, i ispričavala se što je ostavila prljavi veš na podu i što
nije otišla po pivo - želim li da se zatrči dolje do trgovine? - dok se u nekom trenutku ne bih
doslovno bacio na nju usred njezine rečenice i srušio je na kauč, tako nasilno da bi mi katkad
odletjele naočale. Bilo mi je toliko lijepo da sam mislio da ću umrijeti, no kad bih kasnije ležao

326
budan, pozlilo bi mi od praznine - njezina bijela ruka na pokrivaču, svjetla koja dopiru s ulice - i
grozio sam se osmog sata kada mora ustati i odjenuti se za posao u baru u Williamsburgu, gdje je
zbog maloljetnosti nisam mogao posjetiti. A Julie čak i nisam volio. Divio sam joj se, bio sam
opsjednut njome, ali u biti je nisam volio, kao ni ona mene. Nisam bio siguran volim li Kitsey
(barem ne onako kako sam se nekoć nadao da ću je voljeti), no iznenadilo me koliko sam se loše
osjećao s obzirom na to da sam to već jednom prošao.

xxiii.
____________________

Z BIVANJA S KITSEY B ORISOV SU MI POSJET NAKRATKO POTISNULA IZ MISLI , ALI - KAD SAM
napokon uspio zaspati - sve me s boka napalo u snu. Dvaput sam se probudio i uspravio u krevetu:
jednom nakon što su se grozomorno odškrinula vrata prema spremištu, a žene omotane rupcima
ispred se tukle oko hrpe rabljene odjeće, a onda - nanovo usnuvši, odlutavši do drukčije scene istog
sna - spremište kao prostor zaklonjen tanašnim zastorom i otvorena krova, uz nadimanje zidina
tkanja koje nema dužine da dopre do tla. Onkraj su se nazirala zelena polja i djevojke u dugim
bijelim haljinama: slika (nenadano) do te mjere nabijena smrtonosnom i ritualnom stravom da sam
se probudio uz glasan uzdah.
Pogledao sam na mobitel: četiri sata ujutro. Nakon jadnih trideset minuta gol do pasa uspravio
sam se u mračnu krevetu i - osjećajući se kao lopov iz francuskog filma - zapalio cigaretu i zagledao
se u Aveniju Lexington, koja je u to doba bila gotovo prazna: taksiji se pale, upravo završavaju sa
službom, tko zna koji. No san se, naizgled proročki, nije dao odagnati i nadvio se poput otrovne
pare, a srce mi je i dalje bježalo pred njegovom neuhvatljivom opasnošću, njegovom otvorenošću i
ugroženošću.
Treba strijeljali onoga tko je to učinio. Slika me već dovoljno kopkala dok sam smatrao da je pod
neprestano budnim okom (kao što me brošura skladišta uvjeravala žustrim profesionalnim tonom)
pri konzervatorski prihvatljivim 21 stupnjem i 50 posto vlažnosti. Takvo što ne možeš držati bilo
gdje. Ne bi podnijela hladnoću, vrelinu, vlagu ni izravnu sunčevu svjetlost. Zahtijevala je
uravnoteženu okolinu, kao orhideje u cvjećarnici. Već od same pomisli na nju gurnutu u
mikrovalnu pećnicu moje bi idolopokloničko srce poskočilo od drugog ali srodnog oblika užasa
koji sam osjetio kad sam pomislio da će vozačica jadnog Pucka šutnuti s autobusa: na kišu, usred
ničega, uz neku nepoznatu cestu.
Na kraju krajeva: koliko je dugo slika prebivala kod Borisa? Čak me ni Horst, zakleti ljubitelj
umjetnosti, i njegov stan nisu uvjerili u pomnu skrb za umjetnine. Katastrofalnih je scenarija bilo
napretek: govorilo se da je Rembrandtov Krist u oluji na Galilejskom jezeru, jedini morski pejzaž koji
je ikad naslikao, potpuno stradao zbog neodgovarajuće pohrane. Vermeerovo remek-djelo Ljubavno
pismo s okvira je izrezao hotelski konobar, a kasnije se ogulilo i nagužvalo od stiskanja pod
madracem. Picassovo Siromaštvo i Gauguinov Tahićanski krajolik oštetila je voda nakon što ih je neki
tikvan skrio u javnom zahodu. U opsesivnom me iščitavanju najviše progonila priča o
Caravaggiovu Rođenju Krista sa svetim Franjom i svetim Lovrom, koje je ukradeno iz kapelice svetog
Lovre i tako nemarno razrezano iz okvira da je kolekcionar koji je naručio krađu briznuo u plač i
nije ju htio primiti.
Kitseyn telefon, primijetio sam, nije bio na uobičajenome mjestu: na punjaču na prozorskoj
dasci, gdje bi ga zgrabila čim bi se probudila. Katkad bih se usred noći probudio i uočio plavo
svjetlo na inače mračnoj polovici njezina kreveta, pod plahtama, u tajnome gnijezdu njezinih
plahta. “Ma samo gledam koliko je sati”, rekla je ako bih se pospano okrenuo na bok i upitao je što
radi. Zamišljao sam da ga je isključila i zakopala duboko u torbu od aligatorove kože među
uobičajenu džunglu sjajila za usne i posjetnica i testera parfema i rasutog sitniša, zgužvanih
dvadesetica koje ispadaju svaki put kad posegne za četkom za kosu. Ondje će se, kroz taj

327
miomirisni kaos, redati Cableovi noćni pozivi, višestruke poruke i govorna pošta i dočekati je kad
se probudi.
O čemu su razgovarali? Što su jedno drugome govorili? Što je najčudnije: lako sam mogao
zamisliti njihovu komunikaciju. Živahno brbljanje, ozračje prepredene prešutnosti. Cable, koji je u
krevetu zaziva blesavim imenima i škaklja je dok ona vrišti.
Gasim cigaretu. Bez forme, bez smisla, bez značenja. Kitsey nije bilo drago kad bih zapalio u
krevetu, no teško da će se buniti kad u porculanskoj kutiji za nakit pronađe opušak. Kako bi uopće
razumio svijet, katkada se moraš posvetiti tek djeliću, pažljivo se zagledati u ono što ti je pri ruci i
pridati tomu vrijednost cjeline; no otkako mi se slika izmaknula pod nogama, beskraj me utapao i
gasio ne samo predvidivi beskraj vremena i prostora već nepremostive udaljenosti između ljudi čak
i kad su nadohvat ruke, i u naletu vrtoglavice razmišljao sam o svim mjestima gdje sam bio i gdje
nisam, o svijetu izgubljenom i beskrajnom i nespoznatljivom, ušljivom labirintu gradova i ulica,
odlutalog pepela i neprijateljske nepreglednosti, o stvarima izgubljenim i nepronađenim, o svojoj
slici koju je snažna struja otrgnula i sada negdje pluta kao neznatna krhotina duha, nezamjetna
iskra koju zanosi mračno more.

xxiv.
___________________________

K AKO NISAM MOGAO PONOVNO ZASPATI , OTIŠAO SAM NE PROBUDIVŠI K ITSEY , U LEDENOME
crnom satu prije svitanja, drhteći dok sam se odijevao u mraku; jedna je cimerica upravo stigla i
tuširala se, a na izlasku nikako nisam htio naletjeti ni na jednu od njih.
Kad sam sišao s linije F, nebo je već blijedjelo. Vukući se kući kroz gorku hladnoću - depresivan,
mrtav umoran, ušavši na bočna vrata, klateći se do sobe, zamrljanih naočala, bazdeći po dimu i
seksu i сиrrуји i Kitseynu Chanelu br. 19, zaustavivši se da pozdravim Pukčika, koji se smotao u
hodniku, a sad je s neuobičajenim veseljem jurcao oko mojih stopala, izvukavši smotanu kravatu iz
džepa da je objesim na kukicu na vratima - krv mi se umalo sledila kad sam iz kuhinje začuo glas:
“Theo? Jesi li to ti?”
Crvena glava viri iza ugla. Ona, sa šalicom kave u ruci.
“Oprosti, jesam li te prepala? Nisam htjela.” Zabezeknuto sam se ukopao u mjestu, a ona me
zagrlila kao u naletu opuštene, sretne sjete dok nam je Pukčik od uzbuđenja cvilio i poskakivao pod
nogama. Još uvijek je bila odjevena u ono u čemu je spavala, prugasti donji dio pidžame i majicu
dugih rukava preko koje je prebacila stari Hobiejev džemper, i još uvijek je mirisala na krevet i
razbacane plahte: o, bože, pomislio sam, zažmirivši i uronivši u njezino rame, kratki udah raja, o,
bože.
“Kako je lijepo što si tu!” Tu je. Njezina kosa - njezine oči. Ona. Nokti izgrizeni do mesa kao
Borisovi, napućena donja usna kao u djeteta koje je previše sisalo palac, crvena kosa razbarušena
kao dalija. “Kako si? Nedostajao si mi!”
“Ja—” Sve su mi odluke u trenu pale u vodu. “Otkud ti ovdje?”
“Bila sam na putu prema Montrealu!” Oštar smijeh znatno mlađe djevojke, grubi vrtićki grohot.
“Idem na nekoliko dana u posjet, tamo mi živi Sam, a onda se trebam naći s Everettom u
Kaliforniji.” (Sam? pomislio sam) “Ali došlo je do promjene leta—” potegnula je gutljaj kave, bez
riječi mi ponudila šalicu, hoćeš? ne?, još jedan gutljaj - “i tako sam zapela na Newarku, pa sam
pomislila, zašto ne, odgodit ću put i posjetit ću vas dečke.”
“Ha. Baš super.” Vas dečke. I mene je uključila u to.
“Pomislila sam da bi baš bilo lijepo da svratim jer neću doći za Božić. A i tvoja je zabava sutra.
Oženjeni gospodin! Čestitam!“ Jagodice su joj počivale na mojoj ruci, a kad se uzdignula na prste da
me poljubi u obraz, osjetio sam kako me cijelog prožima. “Kad ću je upoznati? Hobie kaže da je san
snova. Jesi li uzbuđen?”

328
 “Pa—” Bio sam toliko omamljen da sam se primio za mjesto na koje su se spustile njezine usne
te ondje i dalje osjećao njihov žar, a kad sam shvatio kako to izgleda, brzo sam spustio ruku.
“Jesam. Hvala.”
“Baš mi te lijepo vidjeti. Dobro izgledaš.”
Kao da nije primijetila koliko sam zatečen, koliko sam omamljen, koliko sam posve obamro od
pogleda na nju. A možda je i primijetila, ali nije me htjela povrijediti.
“Gdje je Hobie?” upitao sam. Nisam pitao jer me bilo briga, nego zato što bi bilo pomalo
nestvarno da sam s njom u kući sam, a i pomalo zastrašujuće.
“Ma—” zakolutala je očima - “navaljivao je da ode do pekare. Rekla sam mu da se ne mora
gnjaviti, ali znaš kakav je. Rado mi kupuje one keksiće s borovnicom koje su mi mama i Welty
kupovali kad sam bila mala. Ne mogu vjerovati da ih i dalje proizvode - ali kaže da ih nemaju svaki
dan. Jesi li siguran da nećeš kave?” odmičući se prema štednjaku, tek tračak zapinjanja u hodu.
Izvanredno - gotovo da nisam čuo nijednu njezinu riječ. Uvijek bih se tako osjećao dok bih s
njom bio u sobi, pregazila bi sve drugo: njezina koža, njezine oči, njezin hrapavi glas, plamena kosa
i nagib glave zbog kojega bi katkada izgledala kao da pjevuši sebi u bradu; svjetlost kuhinje
pomiješala se sa svjetlošću njezine nazočnosti, s bojom, svježinom i ljepotom.
“Spržila sam ti neke CD-ove!” Preko ramena se okreće prema meni. “Da sam ih barem ponijela.
Ali nisam znala da ću svratiti. Poslat ću ti ih poštom čim se vratim kući.”
“Imam i ja za tebe neke CD-ove.” U sobi sam naslagao cijelu hrpu stvari koje sam pokupovao jer
su me podsjetile na nju, toliko da mi je bilo neugodno poslati ih. “I knjige.” I nakit, prešutio sam. I
šalove i plakate i parfem i vinilne ploče i paket za izradu zmaja i pagodu na napuhavanje. Ogrlicu s topazom
iz osamnaestog stoljeća. Prvo izdanje Ozme iz Oza. Kupovanje je uglavnom bilo oblik razmišljanja o
njoj, bliskosti s njom. Neke sam stvari dao Kitsey, ali nikako nisam iz sobe mogao izvući golemu
hrpu stvari koje sam joj godinama kupovao jer će misliti da sam potpuno lud.
“Knjige. Ajme, super! Baš sam završila s knjigom u avionu, treba mi nešto novo. Možemo se
zamijeniti.”
“Naravno.” Gola stopala. Bljedoružičaste uši. Biserno bijela koža na V izrezu majice.
“Saturnovi prsteni. Everett kaže da bi li se mogla svidjeti. Pozdravlja te, da ne zaboravim.“
“E, da. I ti njega.” Prezirao sam to njezino pretvaranje da smo Everett i ja prijatelji. “Ja bih,
ovaj—”
“Što?”
“Pa zapravo—” Ruke su mi se tresle, a nisam ni bio mamuran. Mogao sam se samo nadati da
nije primijetila. “Pa idem zapravo do sobe na sekundu, može?”
Lecnula se i primila se prstima za čelo: baš sam glupa. “Da, oprosti! Bit ću ovdje.”
Počeo sam disati tek nakon što sam se zatvorio u sobu. Odijelo mi je izgledalo dobro, za
jučerašnje pojmove, ali kosa mi je bila prljava i trebao sam se istuširati. Da se obrijem? Presvučem
košulju? Ili bi to primijetila? Bi li bilo čudno da sam odjurio da se uredim za nju? Mogu li se provući
kroz kadu i oprati zube a da ne primijeti? A onda me pregazio nalet protupanike jer sjedim u
zatvorenoj sobi i tratim dragocjene trenutke s njom.
Ustao sam i otvorio vrata. “Ej”, viknuo sam niz hodnik.
Glava joj je ponovno iskrsnula. “Ej.”
“Ideš sa mnom večeras u kino?”
Blagi trzaj iznenađenosti. “Pa može. Na što?”
“Dokumentarac o Glennu Gouldu. Odavno ga već želim pogledati.” Zapravo sam ga već
pogledao, i cijelo sam vrijeme sjedio u kinu pretvarajući se da je sa mnom: zamišljao njezine reakcije
na određene dijelove, zamišljao fantastičan razgovor nakon filma.
“Zvuči super. Kad?”
"Oko sedam. Provjerit ću.”

329
 xxv.
__________________

C IJELI MI JE DAN PROLAZIO U IZVANTJELESNOM UZBUĐENJU ZBOG PREDSTOJEĆE VEČERI .

Dolje u trgovini (gdje sam imao pune ruke posla s božičćnim kupcima pa se nisam mogao sasvim
posvetiti svojim planovima) razmišljao sam o tome što ću odjenuti (nešto ležerno, ne odijelo, ništa
preštreberski) i kamo ću je odvesti na večeru - ni na kakvo suviše otmjeno mjesto, negdje gdje se
neće osjećati nesigurno i povući se preda mnom, ali gdje će joj ipak biti posebno, šarmantno i
dovoljno tiho da možemo razgovarati, a opet ne predaleko od Film Foruma - a osim toga, već neko
vrijeme ne živi u gradu, vjerojatno bi joj se svidjelo neko novo mjesto (“Ovaj lokalčić? Da, super je,
drago mi je da ti se sviđa, pravo otkriće“), ali osim svega navedenog (s time da je tiho glavni kriterij,
hitniji i od hrane i od lokacije, nisam htio otići nekamo gdje ćemo se morati nadvikivati) morat ću
nas tamo odvesti u kratkom roku - a opet, moram misliti i na vegetarijansku hranu. Nekamo gdje je
preslatko. Ne preskupo da ne izazovem sumnju. Ne smije izgledati kao da sam se previše trudio;
mora izgledati nepromišljeno, neplanski. Kako može živjeti s onim panjem Everettom? S onom
šugavom odjećom i zečjim zubima i vječno uplašenim očima? Koji mi je izgledao kao da je njegov
pojam lude zabave smeđa riža s morskim algama sa šanka u stražnjem dijelu trgovine zdravom
hranom?
I tako se dan vukao, a onda je došlo šest sati: Hobie je upravo stigao iz izlaska s Pippom i
povirio u dućan.
“I tako!” rekao je nakon stanke veselim ali opreznim tonom koji me (zlokobno) podsjetio na
majku dok bi se obraćala ocu nakon što bi stigla kući i zamijetila da titra na rubu ushita. Hobie je
znao što osjećam prema Pippi - nikad mu nisam priznao, nikad ni riječi nisam rekao, ali znao je: a
čak i da nije, sad bi jasno vidio (on, a i svaki neznanac koji bi dolutao s ceste) da mi iz glave gotovo
frcaju iskre. “Kako ide?”
“Super! Kako ti je prošao dan?”
“Sjajno!” s olakšanjem. “Uspio sam nam srediti ručak na Unionu, sjedili smo za šankom, šteta
što nisi bio s nama. A onda smo otišli do Moire pa se svi skupa prošetali do Azijskog društva, a sad
malo kupuje zа Božić. Kaže da ćete se, ovaj, sastati večeras?” Ležerno, ali s nelagodom roditelja koji
se pita hoće li podivljali tinejdžer moći sam u izlazak autom. “U Film Forumu?”
“Tako je”, odgovorio sam nervozno. Nisam htio da znada je vodim na film o Glennu Gouldu jer
je znao da sam ga već gledao.
“Kaže da idete gledati Glenna Goulda.”
“Pa, ovaj, baš sam ga htio ponovno pogledati. Nemoj joj reći da sam već bio”, ispalio sam
nagonski, a onda: “Da nisi možda—?”
“Ne, ne” - žurno, ispravivši se - “nisam.”
"Pa, ovaj—”
Počešao se po nosu. “Pa, čuj, siguran sam da je sjajan. I ja jedva čekam da ga pogledam. Doduše,
ne večeras”, dodao je brzo. “Neki drugi put.”
“Ajoj—” svojski sam se trudio zazvučati razočarano, ali nije mi išlo.
“Kako god. Želiš li da pripazim trgovinu? Ako se želiš otići gore osvježiti i dotjerati? Odavde
moraš krenuti najkasnije u šest i trideset ako onamo misliš pješice.”

xxvi.
___________________

N A PUTU PREMA NJOJ NISAM USPIO SUSPREGNUTI PJEVUŠENJE I SMIJEH . K AD SAM SKRENUO
iza ugla i opazio je kako stoji ispred kina, bio sam toliko nervozan da sam na trenutak morao zastati
i pribrati se prije nego što sam pojurio da je pozdravim i preuzmem njezine vrećice (natovarila se

330
poklonima, mljela o tome kako je provela dan), savršeno, savršeno blaženstvo stajanja u redu kraj
nje, stišćući se uz nju zbog hladnoće dok je ruke grijala u rukavicama, a onda unutra, crveni tepih i
cijela večer pred nama: “jesi li za kokice?” “Naravno!” (jurim prema blagajni) “Ovdje imaju super
kokice—” a onda zajednički odlazak u dvoranu, dok joj ovlaš dodirujem leđa, baršunastu pozadinu
kaputa, savršen smeđi kaput i savršena zelena kapa i savršena, savršena crvena glavica - “ovdje -
prolaz? želiš li sjesti do prolaza?” u kinu smo bili dovoljno (pet) puta da zapamtim gdje voli sjediti,
a osim toga, dovoljno sam doznao od Hobieja nakon što sam ga godinama neprimjetno ispitivao o
njezinu ukusu koliko bih se usudio, što voli i što ne voli, koje su njezine navike, ležerno nižući
pitanja, jedno po jedno, gotovo deset godina, voli li ovo, voli li ono; i eto je, okreće se i smiješi mi se,
meni!, a u kinu je bilo previše ljudi jer je ipak bila predstava u sedam, puno više nego što bih inače
podnio s obzirom na opću tjeskobu i prijezir prema gužvi, a još ih je dokapalo nakon što je him
počeo, no nisam mario, mogao sam biti i u streljačkom zaklonu na Sommi i čekati napad njemačkih
granata, bilo mi je bitno samo to što sjedi kraj mene u mraku, što joj ruka počiva kraj moje. A tek
glazba! Glenn Gould za glasovirom, podivljale kose, ushićen, zabačene glave, poslanik iz anđeoskih
predjela, udivljen i predan božanskome! Stalno sam pogledavao prema njoj, ne mogavši se
suspregnuti; no tek sam se nakon punih pola sata odvažio okrenuti se i izravno se zagledati u nju -
u profil obliven bijelim sjajem ekrana - te zgroženo shvatio da ne uživa u filmu. Dosađivala se. Ne:
uzrujala se.
Ostatak filma proveo sam u jadu, gotovo ga i ne gledajući. Zapravo, gledao sam ga, ali u sasvim
drugom svjetlu: ni kao ushićeno čudo, ni kao mistika, osamljenika koji se herojski odrekao
pozornice na vrhuncu slave i povukao se među snjegove Kanade - već kao hipohondra, pustinjaka,
isposnika. Paranoika. Tabletomana. Ne: ovisnika o drogama. Opsesivca: bakteriofoba koji ne skida
rukavice, neprekidno zabundanog u šalove, izmorenog od tikova i kompulzija. Pogrbljenog noćnog
čudaka toliko nesposobnog za najosnovnije ljudske odnose da je (u intervjuu koji mi je najedanput
bio mučan) tonca zamolio da odu pravniku i zakonski se pobratime - tragična, postgenijalna verzija
Toma Cablea i mene koji smo zarezivali palce u zamračenom dvorištu njegove kuće ili, što je još
čudnije, Borisa kad me primio za okrvavljenu šaku, nakon što sam ga izudarao na igralištu, i privio
je uz svoja raskrvavljena usta.

xxvii.
___________________

“U ZRUJALA SI SE ”, ISPALIO SAM NAGONSKI KAD SMO IZLAZILI IZ KINA . “Ž AO MI JE .“

Pogledala me kao da ju je šokiralo što sam primijetio. Izašli smo u plavičast, sanjiv svijet - prvi
zimski snijeg, desetak centimetara na tlu.
“Mogli smo otići da si htjela.”
Odgovorila je samo omamljenim odmahivanjem glave. Snijeg je plahutao, čarobno, kao u
netaknutoj ideji o sjeveru, u netaknutom sjeveru iz filma.
“Pa ne”, rekla je premišljajući se. “Mislim, nije da nisam uživala u filmu—”
Šljapkanje kroza snijeg. Nismo imali odgovarajuću obuću. Stopala su joj glasno škripala, a ja
sam osluškivao, čekao da nastavi, spreman da je u tren uhvatim za lakat ako se posklizne, ali kad se
okrenula i pogledala me, rekla je samo: “O, Bože! Nikad nećemo uloviti taksi, ha?”
Misli u opsadnom stanju. Što je s večerom? Što da napravim? Zar se želi vratiti kući? Kurac! “Pa
nije tako daleko.”
“Ma znam, ali - evo ga!” ciknula je - a srce mi potonulo u pete, sve dok, nasreću, nisam vidio da
ga je već netko zaustavio.
“Hej”, rekao sam. Bili smo blizu Ulice Bedford - lampice, kafići. “Što kažeš da probamo ovuda?”
“Zbog taksija?”
“Ne, da nešto pojedemo.” (Je li gladna? Bože, molim te, daj da bude gladna.) “ I l i barem da

331
sjednemo na piće.”

xxviii.
_______________________

N EKIM JE ČUDOM - KAO DA SU SE BOGOVI ZAVJERILI - POLUPRAZNI VINSKI BAR U KOJI SMO SE
slučajno sklonili bio topao i zlaćan i osvijetljen svijećama i znatno, znatno bolji od svih restorana
koje sam imao na umu.
Maleni stol. Moje koljeno uz njezino - je li toga bila svjesna? Onako kao što sam ja bio svjestan?
Rumeni plamen svijeće na njezinu licu, metalni odbljesak u kosi, kosi tako žarkoj kao da će planuti.
Sve usplamtjelo, sve slatko. Svirali su starog Boba Dylana, i više nego savršen izbor za uske uličice
Villagea nadomak Božića, a snijeg je lepršao u pernatim plahticama, zima kakvu bi rado prešetao
gradskim ulicama držeći se s djevojkom za ruku kao na omotu stare ploče - jer Pippa je bila upravo
takva djevojka, ne najljepša, ali ona obična i nenašminkana koju je odabrao za sreću, i ta je slika u
biti bila svojevrstan ideal sreće, ta njegova podignuta ramena i njezin blago posramljeni osmijeh, taj
široki pogled kao da bi zajedno mogli odlutati kamo god požele, i - eno je! nje! govori mi o sebi,
nježno i smjerno, ispituje me o Hobieju i trgovini i mojim raspoloženjima i što čitam i što slušam,
puno, puno pitanja, ali kao da svoj život sa strepnjom dijeli sa mnom, prohladan stan koji je skupo
grijati, depresivna svjetlost i miris vlažne ustajalosti, jeftina odjeća u skupim ulicama, i London
prepun američkih lanaca, pa se osjeća kao u trgovačkom centru, i koje lijekove piješ i koje lijekove ja
pijem (oboje smo bolovali od posttraumatskog stresnog poremećaja, bolesti koja se u Engleskoj, čini
se, zapisivala drukčijim inicijalima, a ako ne paziš, pošalju te u bolnicu za ratne veterane); njezin
vrt, koji dijeli s pet-šest drugih, trknuta Engleskinja koja ga je napunila boležljivim kornjačama koje
je prošvercala s juga Francuske (“sve uginu od hladnoće i neuhranjenosti - jako okrutno - ne hrani
ih kako treba, drobljenim kruhom, zamisli, kupujem im hranu za kornjače, a njoj i ne kažem) - i
kako strašno čezne za psom, ali teško je to u Londonu, karantena kao i u Švicarskoj, ma kako uvijek
završi na mjestima gdje ne vole pse? i ajme, izgledam bolje nego ikad, nedostajao sam joj, grozno
sam joj nedostajao, kakva divna večer - i sjedili smo ondje satima, smijali se sitnicama, ali i zapadali
u ozbiljnost, težinu, ona velikodušna i pozorna (još jedna njezina kvaliteta; slušala je, njezina je
pažnja bila opojna - nikad nisam imao osjećaj da me drugi upola tako pažljivo slušaju; u njezinu
sam se društvu osjećao kao drukčiji čovjek, bolji čovjek, mogao sam joj reći ono što nikomu drugom
nisam, svakako ne Kitsey, koja bi svaku ozbiljnu opasku oborila raspaljivom šalom ili promjenom
teme ili prekidanjem, a katkada i praveći se da ne čuje), i potpuno sam uživao s njom, volio sam je
svake minute svakoga dana, srcem i umom i dušom i svime, no večer se bližila kraju, a ja sam htio
da nikad ne zatvore, nikad.
“Ne, ne”, govorila je, povlačeći prst po rubu čaše s vinom - oblik njezinih dlanova duboko me
dirao, Weltyjev pečatnjak na kažiprstu, u prste sam joj mogao zuriti kao što u lice nisam a da ne
ispadnem jeziv. “Film mi se zapravo svidio. A glazba—” nasmijala se, a smijeh me prožeo radošću
svoje zvonkosti. “Ostala sam bez daha. Welty ga je jednom slušao u Carnegieju. Jedna od najljepših
noći njegova života, tako je govorio. Samo što—”
“Da?” Miris njezina vina. Crvena mrlja na njezinoj usni. Ovo je bila jedna od najljepših noći
mojeg života.
“Pa—” zatresla je glavom - “koncertne scene. Izgled onih dvorana za vježbanje. Jer, znaš—” trlja
ruke - “bilo mi je stvarno, stvarno teško. Vježbaj, vježbaj, vježbaj - šest sati dnevno - ruke su me
boljele od držanja flaute - a, mislim, sigurno si se i sam toga naslušao, onih sranja o pozitivnim
mislima kojima se učitelji i fizioterapeuti razbacuju - možeš ti to! vjerujemo u tebe! - i onda padneš
na te fore, i trudiš se, pa se trudiš još više i mrziš se jer se ne trudiš dovoljno, misliš da si sam kriv jer
ne napreduješ i ne trudiš se još više i onda - eto.”
Šutio sam. Hobie me uputio u sve, a o tome je govorio s velikom strepnjom i nadugo. Izgleda da

332
je teta Margaret savršeno procijenila da je treba poslati u švicarsku školu za trknute s liječnicima i
terapijom, iako se prema svim uobičajenim mjerilima u cijelosti oporavila od nesreće, ostalo je nešto
živčane štete, dovoljno da zasmeta u izvrsnosti, blaga oštećenost fine motorike. Bila je jedva
primjetna, ali ipak prisutna. U bilo kojem drugom zanimanju - pjevačice, keramičarke, čuvarice u
zoološkom vrtu, liječnice, samo ne kirurginje - to ne bi bilo važno. Ali u njezinu jest.
“I, ne znam, kod kuće dosta slušam glazbu, svake noći zaspim s iPodom kad sam zadnji put bila
na koncertu?” izjavila je tužno.
Zaspi s i Podom? Znači li to da se ne seksa s onim? “A zašto ne ideš na koncerte?” upitao sam
pohranivši tu informaciju za kasnije. “Smeta ti publika? Gužva?”
“Znala sam da ćeš me ti razumjeti.”
“Siguran sam da su ti to već predlagali jer meni svakako jesu—”
“Što?” U čemu se skrivala privlačnost tog tužnog osmijeha? Kako da čovjek u to prodre?
“Xanax? Beta blokalore? Hipnozu?“
“Sve od navedenog.”
“Pa - da je napadaj panike, možda. Ali nije. Žaljenje. Tuga. Ljubomora - to je najgore. Mislim -
ova jedna Beta - glupo ime, zar ne, Beta? Prilično prosječna glazbenica, ne želim zvučati umišljeno,
ali kad smo bile male, jedva je pratila ritam, a sad je u Clevelandskoj filharmoniji i to me toliko muči
da to ne bih baš bilo komu priznala. Ali za to nemaju lijek, zar ne?”
“Pa—” zapravo imaju, a Jerome je na Sedmoj aveniji od toga razvio cijelo tržište.
“Akustika - publika - nešto mi se pokrene - idem kući, mrzim sve živo, razgovaram sama sa
sobom, svađam se sa sobom različitim glasovima, danima sam uznemirena. A - pa rekla sam ti,
nastava nije za mene.” Zahvaljujući Weltyjevu i Margaretinu novcu, Pippa nije morala raditi (ni
Everett nije radio zahvaljujući istomu - koliko sam shvatio, pokazalo seda je ona priča o
“glazbenom knjižničaru”, najavljivana kao sjajan potez u karijeri, ipak bila neplaćeni pripravnički
staž ida je Pippa snosila financijski teret). “Tinejdžeri - u to mučenje ne bih ni ulazila, dok ih gledam
kako odlaze na konzervatorij ili na ljetnu praksu u simfoniju u Mexico City. A mlada djeca nisu
dovoljno ozbiljna. Živciraju me jer su djeca. Kao da sve olako shvaćaju - kao da odbacuju ono što
imaju.”
“Da, učiteljski posao je baš usran. Ni ja to ne bih radio.”
“Da, ali—” gutljaj vina - “ako ne mogu svirati, što mi preostaje? Zato što - mislim, donekle sam
okružena glazbom preko Everetta, a i dalje idem u školu, uzimam nove satove - ali iskreno, London
mi se baš i ne sviđa, mračan je i kišan, i nemam baš prijatelja, a u stanu noću ponekad čujem nekoga
kako plače, užasno slomljeno jecanje iz susjednog stana, i - mislim, pa ti si našao nešto što voliš i
jako mi je drago, ali ponekad se baš pitam što ja zapravo radim sa svojim životom.”
“Pa—” Očajnički sam smišljao pravi odgovor. “Vrati se kući.”
“Kući? Misliš ovamo?”
“Naravno.”
“A Everett?”
Na to nisam imao što reći.
Sumnjičavo se zagledala u mene. “Stvarno ti nije sjeo, ha?”
“Pa—” Čemu lagati? “Nije.”
“Da ga bolje upoznaš, svidio bi ti se. Dobar je. Jako smiren i ujednačen - vrlo stabilan.”
Ni na to nisam imao što reći. U tim se riječima nisam pronašao.
“A London - mislim, pomišljala sam na povratak u New York—”
“Jesi?”
“Naravno. Nedostaje mi Hobie. Jako. Šali se da bi mi za trošak telefona mogao ovdje unajmiti
stan - naravno da i dalje živi u vremenu kad je poziv do Londona koštao valjda pet dolara po
minuti. Gotovo svaki put kad razgovaramo, pokušava me nagovoriti da se vratim... a znaš Hobieja,
nikad ništa izravno ne kaže, ali znaš, neprestane aluzije, stalno mi govori o novim poslovima,
radnim mjestima na Columbiji i tako—”

333
 “Stvarno?”
“Pa - u jednu ruku ne mogu ni pojmiti da živim tako daleko. Welty me vodio na satove glazbe i
u simfoniju, no Hobie je uvijek bio kod kuće, uvijek bi došao gore i dao mi jesti poslije škole i
pomagao mi saditi nevene za školski projekt. Čak i sad - kad imam gripu? kad se ne mogu sjetiti
kako se kuha artičoka ili skida vosak sa stolnjaka? koga zovem? njega. Ali—” jesam li to umislio,
zar se od vina malo uzbudila? - “iskreno? Znaš li zašto više ne dolazim? U Londonu—” zar će
zaplakati? “Ne bih to svakome rekla, ali u Londonu barem ne razmišljam o tome svake sekunde.
Ovuda smo dan ranije kući išli pješice. Ovdje smo Welty, Hobie i ja pretposljednji put večerali. Ondje barem
ne razbijam toliko glavu: da ovdje skrenem ulijevo? Da skrenem udesno? Sudbina mi ovisi o tome
hoću li na šesticu ili na liniju F. Užasni predosjećaji. Sve se skameni. Kad se vratim, opet imam
trinaest godina - i to zbog lijepih uspomena. Sve je tog dana stalo, doslovno. Čak sam i prestala
rasti. Jesam li ti to rekla? Ni centimetra nisam porasla odonda, ni jednog jedinog.”
“Savršene si visine.”
“I to je dosta česta pojava”, rekla je, prešavši preko mojeg nespretnog komplimenta. “Ozlijeđena
i traumatizirana djeca - često ne izrastu do normalne visine.” Nesvjesno je upadala i ispadala iz
glasa dr. Camenzinda iako dr. Camenzinda nikad nisam upoznao, osjetio bih trenutke kad bi je on
preuzeo, kao kakav hladni, udaljeni mehanizam. “Resursi se preusmjeravaju. Obustavlja se sustav
rasta. Bila je jedna cura u školi - saudijska princeza koju su oteli kad joj je bilo dvanaest godina.
Otmičare su pogubili. Ali - upoznale smo se kad joj je bilo devetnaest, draga cura, ali jako sitna, ni
metar pedeset, toliko je bila traumatizirana da od otmice nije ni centimetra porasla.”
“Isuse. To je ona cura iz podzemne ćelije? S tobom je išla u školu?”
“Mont-Haefeli je bio bizaran. Bilo je cura na koje su pucali dok su bježale iz predsjedničke
palače, ali bilo je i onih koje su onamo strpali roditelji da smršave ili da se pripremaju za Zimsku
olimpijadu.”
Prihvatila je moju ruku ne rekavši ni riječi - zabundala se, nije im dala da joj odnesu kaput. Dugi
rukavi ljeti - uvijek umotana u pet-šest šalova, poput učahurenog kukca okovanog slojevima -
zaštitni oblog za djevojku koja se slomila, a potom ponovno zašila i zašarafila. Kako sam mogao biti
tako slijep? Nije ni čudo da ju je film uznemirio: Glenn Gould vječno ušuškan u teške kapute,
nagomilane bočice lijekova, napuštena koncertna pozornica, snijeg koji ga iz godine u godinu sve
više zatrpava.
“Jer - ono, čula sam te kako o tome govoriš, znam da si opsjednut kao i ja. Ali ja se tome stalno
vraćam.“ Konobarica joj je neopazice ulila vina, napunivši je do vrha a da Pippa nije niti tražila niti
primijetila: draga konobarice, pomislio sam, bog te blagoslovio, ostavit ću ti takvu napojnicu da će ti oči
ispasti. “Da sam se barem prijavila za audiciju u ponedjeljak, a ne u utorak. Da sam barem Weltyu
dopustila da me odvede u muzej kad je htio... tjednima me nastojao odvući na tu izložbu, naumio
me povesti prije nego što završi... Ali uvijek sam imala pametnijeg posla. Važnije mi je bilo ići u
kino s Lee Ann ili što već. A Lee Anu je, sasvim slučajno, nestala bez traga nakon nesreće - nikad je
više nisam vidjela nakon tog popodneva uz glupi Pixarov film. Svi ti sitni znakovi koje sam
zanemarila ili nisam sasvim prepoznala - sve je moglo biti drukčije, samo da sam bila pažljivija -
ono, Welty se toliko trudio da me odvede ranije, zamolio me valjda deset puta, kao da je sam
predosjetio da će se nešto loše dogoditi, ja sam kriva što smo uopće tada bili ondje—”
“Barem te nisu izbacili iz škole,”
“Izbacili su te?”
“Udaljili. Što je dovoljno loše.”
“Čudno mi je pomisliti - da se to nije dogodilo. Da nismo toga dana bili ondje. Možda se ne
bismo upoznali. Što misliš, što bi sad radio?”
“Ne znam”, rekao sam, pomalo zatečen. “Ne mogu ni zamisliti.”
“Da, ali sigurno imaš neku predodžbu.“
“Nisam bio kao ti. Nisam bio ni za što talentiran.“
“Kako si se zabavljao?”

334
 “Ničim zanimljivim. Uobičajenim stvarima. Iglicama, znanstvenom fantastikom. Kad bi me
netko pitao što želim biti kad odrastem, pravio bih se pametan i rekao da bih rado bio istrebljivač ili
tako nešto.”
“Bože, još uvijek me proganja taj film. Često razmišljam o Tyrellovoj nećakinji.”
“Kako to misliš?"
“Ona scena kad gleda slike na klaviru. Kad pokušava dokučiti jesu li uspomene njezine ili
Tyrellove nećakinje. I ja se vraćam u prošlost, samo što tražim znakove, razumiješ? Stvari koje sam
trebala primijetiti, ali sam ih propustila.”
“Čuj, u pravu si, i ja tako razmišljam, ali znakovi, simboli, djelomična spoznaja, nema logičnog
načina da...” zašto mi u njezinoj prisutnosti nijedna rečenica ne zvuči kako treba? “... samo ću ti reći
da zvuči suludo. Naročito kad to netko drugi kaže. To što sebe kriviš zato što nisi uspjela
predvidjeti budućnost.”
“Pa možda, ali dr. Camenzid kaže da to svi radimo. Nesreće, katastrofe - otprilike sedamdeset
pet posto žrtava nesreću uvjereno je da su ignorirali ili jednostavno nisu primijetili predznake
nesreće, a kod djece mlađe od osamnaest postotak je i veći. No to ne znači da znakovi ne postoje,
zar ne?”
“Mislim da nije tako. Kad gledaš unatrag - naravno. Ali meni se to više čini kao stupac brojki u
kojem krivo zbrojiš one dvije na početku i dobiješ krivi rezultat. Ako se vratiš na početak, vidiš gdje
si pogriješio - prepoznaš točku od koje su se stvari krenule prema drukčijem ishodu.”
“Da, ali to je podjednako loše, zar ne? Uvidjeti grešku, mjesto na kojem si pogriješio, a ne možeš
se vratiti i ispraviti je? Na audiciji—” velik gutljaj vina - “za predfakultetski orkestar na Juilliardu
profesor solfeggia rekao mi je da bih mogla biti druga flauta, ali ako stvarno dobro odsviram, možda
imam šanse za prvu. A bila je to velika stvar, rekla bih. Ali Welty—” da, sad vidim, suze, oči koje
sjaje ponad plamena - “znala sam da ga ne bih trebala gnjaviti da ide sa mnom, nije bilo razloga da
me prati - Welty me užasno razmazio još dok je mama bila živa, ali nakon što je umrla, razmazio me
još gore, i za mene je to bio važan dan, naravno, ali je li bio tako važan kao što sam ga predstavila?
Nije. Zato što”, sad je već malčice plakala, “nisam ni htjela ići u muzej, htjela sam da me prati zato
što sam znala da će me odvesti na ručak prije audicije, gdje god sam htjela - trebao je taj dan ostati
kod kuće, imao je drugog posla, članovima obitelji nisu ni dopuštali da slušaju, ionako bi morao
čekati u hodniku—”
“Znao je što radi.”
Podignula je pogled kao da sam izgovorio sasvim krivu stvar; ali ja sam znao da sam izrekao
sasvim pravu stvar, samo što je nisam znao ispravno uobličiti.
“Dok smo bili zajedno, cijelo vrijeme je govorio o tebi”, rekao sam. ”I—”
“I što?”
“Ništa!” Zažmirio sam, svladan vinom, njom, nemogućnošću objašnjenja. “Samo - bili su mu to
posljednji trenuci na ovom svijetu. A prostor između mojeg i njegova života bio je vrlo, vrlo uzak.
Nije ga bilo. Kao da se nešto otvorilo između nas. Kao golemi odbljesak onoga što je stvarno što je
bitno. Nisam bio ja, nije bio on. Bili smo ista osoba. Iste misli - nismo ni morali govoriti. Trajalo je
samo nekoliko minuta, ali moglo je potrajati i godinama, mogli smo i dalje biti ondje. I, znam da ovo
zvuči čudno—” analogija je, štoviše, bila luđačka, sumanuta, poremećena, no nisam znao kako bih
dopro do onoga što - “ali znaš onu Barbaru Guibbory koja drži seminare u Rhinebecku, o povratku
u prošle živote? Reinkarnaciji i karmičkim poveznicama i tim stvarima? Dušama koje su zajedno
provele mnogo života? Znam, znam", rekao sam nakon njezina iznenađena (i blago zabrinuta)
pogleda - “svaki put kad je vidim, kaže mi da moram pjevati um ili rum da se zacijelim, ne znam,
začepile su mi se čakre - manjkava muladhara - ne šalim se, takvu mi je dijagnozu dala, neukorijenjen...
sputanost srca... razlomljeno energetsko polje... stojim bezveze, pijem koktel, brinem svoju brigu i evo ti
nje, pojavi se niotkud i počne mi nabrajati hranu koju trebam jesti da se uzemljim...” - počeo sam je
gubiti, primijetio sam - “oprosti, malo sam odlutao s teme, ali da, već smo razgovarali o tome, sve
me to užasno živcira. I Hobie stoji sa strane, pije punu čašu starog viskija i pita je, A što je sa mnom,

335
Barbara? Da jedem korjenasto povrće? Dubim na glavi?, a ona ga samo potapša po ruci i kaže, ma kakvi,
James, ti već JESI Napredno Biće.”
Uspio sam iz nje izmamiti smijeh.
“Ali Welty - i on je bio Napredno Biće. Ne šalim se. Ozbiljno ti kažem. Totalno izvan svakog
ranga. Te priče koje Barbara priča - kad joj je onaj guru u Burmi položio dlanove na glavu i u minuti
je ispunio znanjem i promijenio je—”
“Mislim, Everett - nije, naravno, nikad upoznao Krishnamurtija, ali—”
“Da, da, dobro.” Everett je - zašto me to toliko zasmetalo, nisam imao pojma - pohađao neki
guruanski internat na jugu Engleske, gdje su se predmeti zvali Briga za Zemlju i Samilost prema
drugome. “Ali, mislim - kao da me Weltyjeva energija, njegovo polje sile - Bože, kako to otrcano
zvuči, ali ne znam kako bih to drukčije nazvao - od tog trenutka prati. Bio sam uz njega, a on je bio
uz mene. Kao da je trajno.” Nikad to nisam nikomu izrekao naglas, no vrlo sam to duboko osjećao.
“Kad razmišljam o njemu, on je prisutan, njegova je osobnost kraj mene. Čim sam došao živjeti kod
Hobieja, nisam se micao iz trgovine - jednostavno me privukla - nagonski, ne mogu to objasniti. Jer
- jesu li me zanimali antikviteti? Nisu. Zašto bi me zanimali? A opet sam se ondje našao.
Pregledavao njegov inventar. Čitao njegove zabilješke s margina aukcijskih kataloga. Njegov svijet,
njegove stvari. Sve na jednome mjestu - privuklo me kao ljepilo. A nisam to ni tražio - niti je ono
mene tražilo. I mislim, i prije osamnaeste - nitko me nije naučio, ali kao da sam već sve znao, bio
sam ondje sam i obavljao Weltyjev posao. Ono—” nemirno sam prekrižio noge - “jesi li ikad
razmišljala o tome kako je čudno što me poslao vašoj kući? Slučajnost - možda. Ali meni se nije
učinilo kao slučajnost. Kao da je vidio tko sam i poslao me onamo gdje trebam biti, s kime trebam
biti. Tako da” - dozvavši se malo sebi; prebrzo sam govorio - “da. Oprosti. Nisam se htio razvezati.”
“Nema veze.”
Tišina. Njezin pogled uz moj. No za razliku od Kitsey koja je uvijek barem djelomice izbivala
negdje drugdje, koja je preziralu ozbiljne razgovore, koja bi u sličnim okolnostima pogledavala
konobaricu ili se nabacivala kakvom ležernom i/ili duhovitom opaskom kojoj bi se uspjela domisliti
samo da suzbije snagu trenutka - ona me slušala, pratila me u stopu, i predobro sam znao koliko je
moje stanje rastužuje, tu tugu koja je bila utoliko gora zato što sam joj istinski bio drag: u
mnogočemu smo bili slični, povezani umom ali i osjećajima, uživala je u mojem društvu, imala je
povjerenja u mene, željela mi je svako dobro, a ponajviše mi je htjela biti prijateljica; a iako bi se
neke žene uzdizale i likovale u mojem jadu, nije joj bilo drago znajući da se toliko razdirem zbog
nje.

xxix.
________________

S LJEDEĆEG DANA - DANA ZARUČNIČKE ZABAVE - BLISKOSTI PRETHODNE VEČERI IZGUBIO SE

svaki trag; preostala je (za doručkom, u brzom pozdravu na hodniku) jedino frustracija zbog
spoznaje da je više neću moći imati samo za sebe; ponašali smo se ukočeno, sudarali se pri odlasku i
dolasku, govorili malčice preglasno i preveselo, a ja sam se (s prevelikom tugom) prisjetio njezina
posjeta prethodnoga ljeta, četiri mjeseca prije nego što se pojavila s “Everettom”, i bogatog,
strastvenog razgovora vani na stubištu, u sumrak, samo nas dvoje: zgureni jedno pokraj drugoga
(“kao stare lutalice”), moje koljeno uz njezino, moja ruka koja dodiruje njezinu, promatranje
prolaznika na ulici i razgovor o koječemu: djetinjstvu, igranju u Central Parku, klizanju na
Wollmanovu klizalištu (jesmo li se kad u davne dane sreli? Okrznuli se na ledu?), o
Neprilagođenima, koje smo upravo s Hobiejem odgledali na TV-u, o Marilyn Monroe, koja nam je
oboma prirasla srcu (“sitni mladenački duh”), i o jadnom propalom Montgomeryju Cliftu koji je
uvijek imao pune džepove tableta (taj detaljčić nisam znao, a nisam ga niti komentirao) i o smrti
Clarka Gablea i o Marilyninom stravičnom osjećaju krivnje, odgovornosti - što nas je nekako

336
odvuklo u razgovor o sudbini, o okultnome i proricanju: ima li datum rođenja kakve veze sa
srećom ili izostankom sreće? Krivi tranziti, nepovoljan aspekt zvijezda? Što bi rekao hiromant? Je li
ti tko kad čitao iz dlana? Nije - a tebi? A da odemo do onog Centra za medijsko izlječenje na Šestoj
aveniji, onog s ljubičastim svjetlima i kristalnim kuglama u izlogu, čini mi se da radi non-stop - a da,
misliš na onu rupu s lava-lampama gdje na vratima stoji luda Rumunjka i dernja se?, razgovarajući
dok se nije toliko smračilo da se više nismo niti vidjeli, šapćući iako za to nije bilo potrebe: hoćeš da
uđemo? ne, ne još, a trbušasti se ljetni mjesec bjelasao iznad nas u čistom sjaju, i moja je ljubav prema
njoj bila upravo tako čista, tako jednostavna i postojana kao mjesec. No onda smo napokon morali
ući u kuću i čarolija je gotovo trenutačno nestala, kao da se kućna rasvjeta upalila na kraju
predstave, a naša se bliskost razotkrila u pravom svjetlu: kao fikcija. Mjesecima sam očajnički
čeznuo da vratim taj trenutak, i - u baru, na sat ili dva - u tome sam i uspio. No sve je ponovno bilo
nestvarno, vratili smo se na početnu točku, a ja sam se pokušao uvjeriti da mi je tih nekoliko sati što
sam je imao samo za sebe dovoljno. Ali nije bilo.

xxx.
______________________

A NN E D E L A R M E S S IN - K ITS E Y N A K RS N A K U M A - O RG A N I ZI R A L A N A M J E ZABAVU
u privatnom klubu u koji čak ni Hobie nikad nije kročio, ali je zato o njemu znao sve: njegovu
povijest (istaknutu), njegove graditelje (dične) i njegovo članstvo (iznimno, pokrivajući cijeli
spektar od Aarona Burra do Whartonovih). “Navodno jedan od najboljih primjera ranog grčkog
preporoda u New Yorku”, obavijestio nas je s iskrenim oduševljenjem. “Stubišta - kamini - tko zna
bi li me pustili u knjižnicu? Stukatura je izvorna, čuo samda je stvarno vrijedi vidjeti.”
“Koliko uzvanika imate?” upitala je Pippa. Morala je odšetati do Margane Le Fay i kupiti
haljinu jer nije ponijela ništa svečano.
“Dvjesto.” Od toga ni petnaestak mojih gostiju (uključujući Pippu i Hobieja, gospodina
Bracegirdlea i gospođu DeFrees), stotinjak Kitseynih, a ostatak ni Kitsey navodno nije poznavala.
“Uključujući”, rekao je Hobie, “gradonačelnika. I oba senatora. I monegaškog princa Alberta, je
li tako?”
“Pozvale su princa Alberta. Ali sumnjam da će doći.”
“Znači, intimna zabavica. Za obitelj.”
“Gle, ja se samo moram pojaviti i učiniti što mi se kaže.” Anne de Larmessin preuzela je
zapovjedništvo vjenčanja u “krizi” (njezine riječi) nebrige gospođe Barbour. Anne de Larmessin
pregovarala je oko prave crkve, pravog svećenika; Anne de Larmessin osmislila je popise uzvanika
(sjajno) i raspored sjedenja (nevjerojatno nezgodno), i upravo je riječ Anne de Larmessin bila zadnja
u svemu, od jastučića za prstenje do torbe. Anne de Larmessin uspjela je doći do pravog dizajnera
haljine i ponudila nam svoje imanje na St. Barth'su za medeni mjesec; nju je Kitsey zvala kad god bi
joj iskrsnulo kakvo pitanje (a iskrsnulo bi nekoliko puta dnevno), ona se (Toddyjevim riječima)
čvrsto nametnula kao svadbeni Obergruppenführer. No sve je bilo utoliko smješnije i nastranije jer
sam se Anne de Larmessin toliko gadio da me nije mogla ni pogledati. Morima sam bio daleko od
pravog para kojemu se nadala za svoje kumče. Čak mi je i ime bilo previše prosto da bi ga
izgovorila. “A što misli mladoženja? Hoće li mi mladoženja ubrzo poslati svoj popis uzvanika?” Brak s
nekim poput mene (prodavačem namještaja!) očito je bio udes - više ili manje - srodan smrti; otud i
silna pompa i spektakl priprema, tmurni osjećaj ceremonijalnosti, kao da je Kitsey izgubljena
princeza Ura koju će napojiti i nakititi ruhom - uz pratnju svirača lutnje i dvorana - a potom je uz
trublje ispratiti do Podzemlja.

337
 xxxi.
__________________

КAKO NISAM SMATRAO DA POSTOJI POSEBAN RAZLOG DA RADI ZABAVE SAČUVAM

prisebnost duha, pobrinuo sam se da se prije polaska pošteno nabrijem, a jedan sam oksikodon
spremio u džep svojeg najboljeg Turnbull&Asserova odijela, da se nađe.
Klub je bio toliko lijep da mi je zasmetalo mnoštvo uzvanika jer nisam mogao pomnije
pregledati arhitektonske detalje, portrete ovješene okvir uz okvir - poneke iznimne - i rijetke knjige
na policama. Crvene baršunaste draperije, girlande božićne balzamne jele - jesu li to prave svijeće
na granama? Ošamućeno sam se ukopao navrh stubišta, ne želeći ikoga pozdraviti niti s ikim
razgovarati, ne želeći uopće bili ondje—
Ruka na mojem ramenu. “Što je?” upitala je Pippa.
“Molim?” nisam je mogao pogledati u oči.
“Izgledaš mi tužno.”
“Kad sam tužan”, rekao sam, ali nisam bio siguran je li me čula, gotovo ni sam sebe nisam čuo
jer se u istom trenutku Hobie - osjetivši da smo zaostali - okrenuo i opazio nas u gomili, doviknuvši;
“A tu ste...”
“Hajde, posveti se svojim gostima”, rekao je pogurnuvši me blago i pi ijateljski, “svi pitaju za
tebe!” On i Pippa među neznancima su bili jedini jedinstveni ili zanimljivi pojedinci: ona poput vile
u paučinastoj, eteričnoj zelenoj, on elegantan i dražestan u ponoćno plavome na dvostruko
kopčanje i prelijepim starim cipelama iz Peal and Coa.
“Pa—“ Bespomoćno sam se ogledao oko sebe.
“Ne brini se ti za nas. Vidjet ćemo se kasnije.”
“Dobro”, rekao sam, psihički se pripremajući. Međutim - kad sam ih ostavio u proučavanju
portreta Johna Adamsa kraj garderobe, gdje su čekali da gospođa DeFrees odloži nerc, i počeo se
probijati kroz napučenu prostoriju - prepoznao sam tek gospođu Barbour, s kojom se uistinu nisam
mogao suočiti, no ona me ugledala prije nego što sam uspio umaknuti i uhvatila me za rukav. U
ruci je držala džin s limetom, a kraj vrata ju je pričepio žustar i živahan stariji gospodin krutog
rumenog lica, glasnog i jasnog glasa i oblačićem sijede kose iznad oba uha.
“Ah, Medora”, rekao je ljuljajući se na petama. “I dalje nepresušno vrelo. Dražesna stara cura.
Rijetka i dojmljiva. Skoro joj je već devedeseta! Obitelj joj je, dakako, od čiste loze
Knickerbockerovih, na što uvijek rado podsjeća - joj, da je samo vidiš, kako je energična prema
služinčadi—” uto si je dopustio blagi cijuk oduševljenja - “grozno je to, draga moja, ali jako
zabavno, barem mi se čini da bi i ti to tako doživjela... danas ne smiju zapošljavati obojene sluge,
tako se danas kaže, je li? obojene? jer Medora vrlo rado poseže za, kako bih rekao, narječjem svoje
mladosti. Osobito kad je nastoje obuzdati ili je odvesti u kadu. Koliko čujem, borbena je kao lavica
kad je se uhvati! Jednom je žaračem navalila na afroameričkog služača. Ha, ha, ha! Eh... eto... što bi
rekli, bože sačuvaj. Rekao bih da je od generacije Kolibe na nebu ta naša Medora. A po ocu su imali
obiteljsko imanje u Virginiji - Okrug Goochland, zar ne? Ako to nije bio brak iz koristi... No sin -
sina si upoznala, zar ne? - kakvo razočaranje, je li? Kad voli čašicu. A i kći. Koja je društveno malo
podbacila, ako ćemo u rukavicama. Dosta pretila. Skuplja mačke, ako me razumiješ. Ali Medorin
brat Owen - Owen je bio jako drag, drag čovjek, umro od srčane kapi u svlačionici sportskog
kluba... usred intimnog susreta u svlačionici sportskog kluba, ako me razumiješ... krasan čovjek,
Owen, ali izgubljena dušica, život mu je zatvorio vrata a da se nije pronašao, tako mi se čini.”
“Theo”, rekla je gospođa Barbour, zgrabivši me iznenada kad sam pokušao umaknuti, kao
čovjek zaglavljen ispod zapaljenog auta koji posljednjim trzajima snage hvata vatrogasca. “Theo, da
te upoznam s Havistockom Irvingom.”
Havistock Irving okrenuo se i zagledao se u mene sa živim - i, kako mi se učinilo, ne posve
ugodnim - zanimanjem. “Theodore Decker.”
“Čini se da jesam”, uzvratio sam zatečeno.

338
 “A tako.” Sve mi se manje sviđao njegov pogled. “Iznenađeni ste što vas poznajem. Pa, vidite,
poznajem vašeg cijenjenog partnera, gospodina Hobarta. A i njegova cijenjenog partnera prije vas,
gospodina Blackwella.”
“Tako znači”, rekao sam s odlučnom ravnodušnošću; u trgovanju antikvitetima svakodnevno
sam imao čast susresti se s podmuklim starim laskavcima njegova kova, a gospođa Barbour ruku
mi nije pustila, nego je stegnula još čvršće.
“Izravni potomak Washingtona Irvinga. gospodin Havistock, je li”, dodala je uslužno, “Piše
njegovu biografiju.”
“Kako zanimljivo.”
“Da, vrlo zanimljivo”, uzvratio je Havistock spokojno. “Iako u suvremenim akademskim
krugovima Washington Irving više i nije u milosti. Marginaliziran je”, rekao je, sretan što se
domislio željene riječi. “Nema izrazito američki glas, kažu učenjaci. Previše je kozmopolitski -
previše europski. A to je, valjda, i za očekivati jer je Irving dobar dio zanata ispekao kod Addisona i
Steelea. U svakom bi slučaju moj slavni predak blagonaklono gledao na moje svakodnevno
zanimanje.”
“A to je—?”
“Rad u knjižnici, čitanje starih novina, proučavanje starih matičnih knjiga.”
“Zašto matičnih knjiga?”
Ležerno je odmahnuo rukom. “Zanimaju me. A još više zanimaju mojeg bliskog suradnika, koji
pritom katkada naiđe na pregršt zanimljivih podataka... Vjerujem da se znate.”
“O kome je riječ?”
“Luciusu Reeveu.”
U trenutačnom se muku mrmorenje mnoštva i zveckanje čaša uzburkalo do grohota, kaoda je
sobom prohujao nalet vjetra.
“Da. Lucius.” Žustra obrva. Puhače, prpošne usne. “Upravo tako. Znao sam da vam njegovo
ime neće biti nepoznato. Prodali ste mu vrlo zanimljivu dvostruku komodu, ako se sjećate.”
“Tako je. I rado bih je otkupio od njega ako se ikako bude dao nagovoriti.”
“Oh, siguran sam. Samo što prodaji nije sklon, kao što, kao što”, rekao je zloćudno me
ušutkujući, “ne bih ni ja. S obzirom na toda je onaj drugi, zanimljiviji komad na pomolu.”
“Bojim se da na to može zaboraviti”, rekao sam ljubazno. Na spomen Reeveova imena poskočio
sam nagonski, bezumno, kao pred zapetljanom žicom ili špagom na podu.
“Zaboraviti?” Havistock si je smijehom dao oduška. “Eh, sumnjam da će zaboraviti.”
Uzvratio sam smiješkom, no Havistockova je nadmenost samo porasla.
“Sjajne stvari čovjek danas može naći na računalu”, rekao je.
“Da?“
“Ma znate, Lucius je baš nedavno uspio doći do informacija o drugim zanimljivim komadima
koje ste prodali. Štoviše, mislim da kupci i ne slute koliko su zanimljivi. Dvanaest stolaca Duncana
Phyfea’ u Dallas?” rekao je pijuckajući šampanjac. “Svi oni, važni Sheratoni' kupcu iz Houstona? A
još više onima iz Los Angelesa?”
Nastojao sam primiriti lice.
“Komadi muzejske kvalitete. Naravno—“ uključivši i gospođu Barbour- “ta svi znamo, zar ne, da
muzejska kvaliteta ovisi o samome muzeju. Ha, ha! No Lucius je uspio detaljno islijediti vaše
poduzetnije prodaje u posljednje vrijeme. A nakon praznika planira otputovati u Teksas i - Ah!”
rekao je, okrenuvši se od mene gipkim plesnim korakom jer je Kitsey, u ledeno plavom satenu,
dojurila da nas pozdravi. “Kakav dobrodošao ukras! Prekrasno izgledaš, dušo”, rekao je nagnuvši
seda je poljubi. “Upravo razgovaram s tvojim šarmantnim budućim suprugom. Šokirala bi se da
čuješ koliko zajedničkih poznanika imamo!”
“Da?” Tek kad se okrenula prema meni - pogledali me u oči, ovlaš me poljubiti u obraz - shvatio
sam da Kitsey nije bila posve uvjerena da ću se pojaviti. Njezino se olakšanje kad me ugledala
moglo gotovo osjetiti pod rukom.

339
 “Jesi li Theu i mamici razotkrio sve skandale?” rekla je okrenuvši se opet Havistocku.
“Joj, Kitsiću, baš si grozna.” Nježno ju je primio pod ruku, a drugom je rukom milovao po dlanu:
sitni puritanski đavo, mršav, ljubazan, živahan. “No, dušo, vidim da ti treba piće, a treba i meni.
Idemo se mi malo nasamo prošetati, može?” - još jedan pogled prema meni preko ramena - “i naći
neko lijepo mjesto da fino nadugačko istračamo tvojeg zaručnika.”

xxxii.
_____________________

“BOGU HVALA ŠTO SE MAKNUO”, PROMRMLJALA JE GOSPOĐA BARBOUR NAKON ŠTO SU ODLUTALI
prema stolu s pićima. “Strahovito me umaraju isprazni razgovori.”
“I mene.” Znoj se slijevao s mene. Kako je doznao? Sve komade koje je spomenuo poslao sam
preko istog otpremnika. Ali - očajnički sam žudio za pićem - otkud zna?
Gospođa Barbour je, tek sam shvatio, upravo nešto rekla. “Oprostite, što ste rekli?"
“Rekla sam, zar nije izvanredno? Zapanjena sam ovolikom svjetinom.” Jednostavno se odjenula
- crna haljina, crne pete i veličanstveni broš u obliku pahuljice - no crna nije bila njezina boja i
pridavala joj samoprijegorni dojam bolesti i žalovanja. “Zar se baš moram družiti? A valjda moram.
Bože, vidi, eno Annina muža, koji dosadnjaković. Je li grozno reći da bih radije bila kod kuće?”
“Tko je taj čovjek?” upitao sam je.
“ Havistock?” Prešla je dlanom preko čela. “Drago mi je da se toliko diči svojim imenom inače
bih se pomučila da vas upoznam.”
“Pomislio sam da vam je blizak prijatelj.”
Ojađeno je trepnula, s nespokojem koji me natjerao da osjetim krivnju zbog tona kojim sam joj
se obratio.
“Pa”, rekla je odrješito. “Jako je prisan. To jest - prisno se ponaša prema svakomu.“
“Odakle ga poznajete?”
“Ah - Havistock se bavi volonterskim radom pri Newyorškom povijesnom društvu. Poznaje
sve i svakoga. Doduše, a to neka ostane među nama, mislim da nije potomak Washingtona
Irvinga.”
“A ne?”
“Pa - općenito je šarmantan. To jest, poznaje baš svakoga... osim s Washingtonom Irvingom,
tvrdi da je u srodstvu i s Astorima, a otkud znamo da nije? Nekima od nas zanimljivo je što se
većinom poziva na veze s pokojnicima. Međutim, Havistok je krasan, to jest zna biti. Jako je dobar
za posjete starijim gospođama - pa čuo si ga upravo. Savršeno vrelo podatakao povijesti New Yorka
- o datumima, imenima, podrijetlima. Prije nego što si naišao, upućivao me u povijest svake božje
zgrade u ovoj ulici - u sve stare skandale - elitno ubojstvo u susjednoj vili, 1870-ih - taj čovjek zna
apsolutno sve. Ali eto, za ručkom prije nekoliko mjeseci cijeli je stol uvoselio potpuno prostačkom
pričom o Fredu Astaireu u koju jednostavno nisam mogla povjerovati. Fred Astaire! Da je izvodio
bijesne gliste, psovao kao kočijaš! A tebi ću priznati da mi nije sjela - nije nikomu. Chanceova baka
poznavala je Freda Astairea dok je radila u Hollywoodu, i rekla je da je bio prekrasan čovjek. Nikad
nitko nije ni riječi protiv njega rekao. Neke su stare zvijezde bile stvarno grozne, naravno, i svi smo
za te priče čuli. Joj“, dodala je očajno u istom dahu, “kako sam umorna i gladna.”
“Evo ” sažalivši se nad njom, prateći je do praznog stolca - “sjednite. Hoćete li da vam doneseni
nešto hrane?“
“Nemoj, molim te. Radije bih da ostaneš sa mnom. Iako te ne bih smjela bezobzirno prisvajati“,
rekla je neuvjerljivo. “Ipak si ti počasni gost .“
“Ma, evo, vratit ću se za minuticu.” Pogled mi je jurcao prostorijom. Pladnjevi s predjelom
kružili su uokolo, a u susjednoj su prostoriji priredili stol s hranom, no hitno sam morao
porazgovarati s Hobiejem. “Eto me za tren.”

340
 Hobie je srećom bio toliko visok - gotovo viši od svih da sam ga lako uočio, svoj sigurni
svjetionik u moru uzvanika.
“Hej”, progovorio je netko povukavši me za ruku kad sam već bio nadomak Hobieja. Platt, u
zelenom baršunastom sakou koji je smrdio na naftalin, raščupan i nemiran i već napola zgažen.
“Sve u redu između vas?”
“Molim?”
“Jeste ti i Kits sve sredili?”
Nisam baš znao kako bih na to odgovorio. Nakon koje sekunde muka pramen sivoplave kose
zataknuo je iza uha. Lice mu je bilo ružičasto i natečeno od preuranjene srednje dobi, i tada sam, i to
ne prvi put, pomislio kako protiveći se odrastanju Platt nije doživio nimalo slobode, kako je
predugim popuštanjem uspio uništiti i zadnji tračak naslijeđene povlaštenosti; i odsad će se vječno
vrzmati u kutu zabave s džinom i limetom, a njegov će mali brat Toddy - koji je još uvijek studirao -
raspravljati u društvu dekana prestižnog fakulteta, milijardera i izdavača uglednog časopisa.
Platt nije skidao pogled s mene. “Slušaj”, rekao je. “Znam da se to mene ne tiče, ti i Kits...”
Slegnuo sam ramenima.
“Tom je ne voli”, ispalio je. “Nisu joj se bolje stvari mogle posložiti kad si ti došao, a i ona je toga
svjesna. Mislim, to kako se on ponaša prema njoj! S njim je bila, znaš, onaj vikend kad je Andy
poginuo. To je bio taj veliki važni razlog zašto je Andyja poslala tati - iako Andy uopće nije znao s
tatom - zašto sama nije otišla onamo. Tom, Tom, Tom. Samo Tom. A da, on njoj govori o Beskrajnoj
Ljubavi, Jedinoj Ljubavi, tako barem ona priča, ali vjeruj mi da joj iza leđa radi nešto sasvim drugo.
Zato što—” uzrujano je zastao - “kako ju je zavlačio - stalno joj isisavao lovu, bio s drugim curama i
lagao joj - smučilo mi se, a i mami i tati. Jer ona je njemu lutrija. Tako on nju vidi. Ali - ne pitaj me
zašto, ona je poludjela za njim. Totalno je bila izgubila glavu.”
“Čini mi se da je još uvijek tako.”
Plattovo se lice izobličilo. “Ma daj! Pa udaje se za tebe.”
“Cable mi se ne čini kao tip za ženidbu.”
“Pa—” povukao je pozamašan gutljaj pića—’’žalim koju god Cable oženi. Kits je nepromišljena,
ali nije glupa.”
“Nije.” Kitsey nikako nije glupa. Ne samo da je uspjela ugovoriti brak kojim će majku usrećiti
do neba nego još i spava s čovjekom kojeg stvarno voli.
“Ne bi to nikad upalilo. Kao što je mama rekla. Krajnja zanesenost. Kule od pijeska.”
“Priznala mi je da ga voli.”
“E pa cure uvijek vole šupke”, rekao je Platt, i ne trudeći se da to pobije. “Nisi to primijetio?”
Ne, pomislio sam tužno, netočno. Zašto onda Pippa mene ne voli?
“Čuj, treba ti piće, stari. Zapravo—” strusivši ostatak svojega - “i meni bi još jedno leglo.”
“Gle, moram s nekim porazgovarati. A tvojoj majci—” okrenuo sam se i pokazao prema mjestu
gdje sam je posjeo - “treba piće, a i neke hrane.”
“Mamice”, rekao je Platt, izgledajući kao da sam ga upravo podsjetio na čajnik koji mu vrije na
štednjaku, i odjurio.

xxxiii.
__________________

“HOBIE?”
Iznenadio ga je dodir moje ruke na rukavu, brzo se okrenuo. “Je li sve u redu?” nastavio je
odmah.
Osjećao sam se bolje čim sam stao kraj njega - samo da udišem čisti Hobiejev zrak. “Čuj”, rekao
sam, nervozno se ogledavajući, “ako bismo samo mogli nakratko—”
“A ovo je mladoženja?” ubacila se žena iz njegova znatiželjnog kružoka.

341
 “Da, čestitam!” Novi neznanci koji me opkoljavaju.
“Kako je mladolik! Kako si mladolik!” Plavokosa gospođa srednjih pedesetih stiskala mi je
ruku. “A kako zgodan!” okrenuvši se prijateljici. “Kao princ iz bajke! Zar mu je i dan više od
dvadeset dvije?”
Hobie me uljudno predstavio svima u krugu - nježno, obzirno, ne žureći, društveni lav najblaže
vrste.
“Ovaj”, rekao sam, ogledajući se po prostoriji, “oprosti što te odvlačim, Hobie, ali nadam se da
mi nećeš zamjeriti ako—”
“Htio bi porazgovarati nasamo? Naravno. Biste li me ispričali?”
“Hobie”, rekao sam čim smo se sklonili u mirniji kut. Kosa mi se na sljepoočnicama ovlažila
znojem. “Poznaješ li Havistocka Irvinga?”
Blijede su mu obrve pale. “Koga?” rekao je, a onda zagledavši se pobliže u mene, “Jesi li sigurno
dobro?“
Po njegovu tonu i izrazu shvatio sam da je u moje duševno stanje bio upućeniji nego što je dao
naslutiti. “Naravno“, rekao sam, pogurnuvši naočale do hrpta nosa. “Dobro sam. Ali - slušaj,
Havistock Irving, je li ti poznato to ime?”
“Nije. Treba li mi biti poznato?”
Pomalo smušeno - ginuo sam za pićem; zaboravio sam proći kraj šanka na putu prema Hobieju
- sve sam mu objasnio. Dok sam govorio, lice mu je bilo sve bijede i bljeđe.
“Molim”, rekao je, pregledavajući more glava, “vidiš li ga?”
“Eh—” svjetina koja se gura oko švedskog stola, korita s drobljenim ledom, poslužitelji u
rukavicama koji otvaraju kamenice na lopate -“eno ga.”
Hobie - kratkovidan bez naočala - dvaput je trepnuo i zaškiljio. “Tko”, odrezao je, “onaj s—”
pokrio je uši dlanovima oponašajući oblačiće kose.
“Da, to je on.”
“Hm.” Prekrižio je ruke grubom, neuvježbanom lakoćom zbog koje sam na trenutak ugledao
onog drugog Hobieja: ne antikvara u odijelu skrojenom po mjeri, nego policajca ili opakog
svećenika u kojeg se mogao pretvoriti za staroga života u Albanyju.
“Poznaješ ga? Tko je on?”
“Ah.” Hobie je nespretno napipavao po džepu tražeći cigaretu koju nije smio zapaliti.
“Poznaješ ii ga?” ponovio sam gorljivije, ne mogavši odvući pogled prema šanku u
Havistockovu smjeru. Iz Hobieja je katkada bilo teško izvući informacije o osjetljivim pitanjima -
najradije bi promijenio temu, zašutio, odlutao u neizvjesnost, a najgore mjesto da ga se išta ispita
bila je prostorija prepuna ljudi u kojoj bi neka srdačna stranka lako mogla dolutati i prekinuti ga.
“Ne bih rekao da ga poznajem. Nešto smo trgovali. Otkud on tu?”
“Mladenkin prijatelj”, rekao sam - i primio zatečen pogled zbog tona kojim sam to izrekao.
“Odakle ga poznaješ?”
Brzo je zatreptao. “Pa”, rekao je pomalo nevoljko, “ne znam mu pravo ime. Weltyju i meni
predstavio se kao Sloane Griscam. No pravo mu je ime sasvim drukčije.”
“Tko je on?”
“Kucač”, odgovorio je Hobie kratko.
“Aha”, rekao sam nakon neuravnotežene stanke. U našem je poslu kucač bio strvinar koji bi se
šarmom uvukao u kuće starijih ljudi: da ih na prijevaru liši dragocjenosti, a katkada da ih i izravno
pokrade.
“Hm—” Hobie se ljuljao na petama, smeteno skrenuvši pogled “ovdje mu je bogat urod, to
sigurno. Prvoklasni folirant - i on i njegov partner. Pametni kao dva vraga.“
Ćelavac ozarena osmijeha i svećeničkog ovratnika krčio je put prema nama: prekrižio sam ruke
i pokušao mu okrenuti leđa, zaklonivši mu pristup, nadajući se da ga Hobie neće primijetiti i
skratiti priču da ga pozdravi.
“Lucian Race. Tako se barem predstavljao. Ajme, bili su par i pol. Vidiš - Havistock, ili Sloane,

342
ili kako god da se sad već naziva, zapričavao bi starije dame i gospodu, doznao gdje žive, svratio im
u posjet... lovio ih je na humanitarnim večerama, sprovodima, aukcijama važnijih američkih djela,
posvuda. I tako—” proučavajući piće - “došao bi u posjet u pratnji krasnog prijatelja gospodina
Racea, a dok bi stare dušice bile zaokupljene... zbilja grozno. Nakit, slike, satovi, srebrnina, čega god
su se mogli dočepati. No“, rekao je promijenivši ton. “Davno je to bilo.”
Toliko sam žeđao za pićem da sam se jedva suzdržavao od pogledavanja prema šanku. Već sam
vidio kako me Toddy pokazuje starijem paru koji mi se s iščekivanjem nasmiješio, kao da će se
upravo dogegati do mene i predstaviti se, a ja sam tvrdoglavo okrenuo leđa. “Stariji ljudi?" ponovio
sam Hobieju, nadajući se da ću još što izvući iz njega.
“Da - jako mi je žao, ali vrebali su bespomoćne ljude. Bilo koga tko bi ih pustio u kuću. A mnogi
ti stariji ljudi i nisu imali mnogo, pa bi ih ispraznili odjedanput, ali kad bi se namjerili na pravi
plijen... oho, tjednima bi slali košare s voćem, naslanjali uheco radi povjerljivih razgovora i tapšali
ih po ručicama—”
Svećenik ili duhovnik, ili što li je već bio, vidio je da sam zauzet pa je prijateljski podignuo ruku
- kasnije ćemo! - dok se provlačio kroz gomilu, a ja sam mu dobacio zahvalan osmijeh. Je li to
anglikanski biskup, otac Taj i taj koji nas je trebao vjenčati? Ili katolički svećenik iz Svetog Ignacija
kojemu se gospođa Barbour priklonila nakon Andyjeve i suprugove pogibije?
“Vrlo, vrlo vješti. Ponekad bi se predstavljali kao procjenitelji pokućstva i nudili besplatne
procjene, tako bi im ušli unutra. A kod stvarno teških slučajeva - prikovanih uz postelju i bedastih -
obrlatili bi medicinske sestre na kućnoj njezi, pretvarajući se da su članovi obitelji. No kako god—”
Hobie je odmahnuo glavom. “Jesi li išta pojeo?” upitao me glasom kojemu je pribjegavao pri
promjeni teme.
“Jesam”, rekao sam iako nisam, “hvala, ali daj mi reci—”
“Uh, dobro!” s olakšanjem, “ima kamenica i kavijara. Fino im je i ono od rakova. Nisi danas
došao na ručak. Ostavio sam ti tanjur goveđeg gulaša, mahune i salatu nisi pojeo, vidio sam da je i
dalje u hladnjaku—”
“Kakve ste veze ti i Welty imali s njime?”
Hobie je trepnuo. “Molim?” rekao je na svoj smeteni način. “Aha kimmivši u Griscamovu
smjeru - “s njim?”
“Da.” Zbog blagdanske ozarenosti prostora - svjetala, zrcala, raspaljenih kamina i blještavih
lustera - uvlačila mi se jeza kao da me pritišću i promatraju sa svih strana.
“Pa—” okrenuo je glavu - upravo su iznijeli novu zdjelu kavijara; već se napola okrenuo prema
švedskom stolu - a onda pokleknuo. “Pojavio se u trgovini s hrpom nakita i srebra koje je htio
prodati, i to davno, davno, je li. Obiteljsko naslijeđe, kako je tvrdio. Samo što je jedna solenka bila
rani rad, dosta važan, a Weltyju je bila poznata jer je poznavao gospođu kojoj ju je prodao. A znao je
i da su je obrlatila dva kucača koji su joj ušli na prevaru tvrdeći da skupljaju stare knjige za
humanitarnu akciju. I tako je Welty primio predmete na procjenu, a onda nazvao gospođu pa
nazvao policiju. A ja, pa, što se mene tiče—” tapkajući čelo cvjetnim pamučnim rupčićem iz džepa;
glas mu je bio toliko tih da sam ga jedva čuo, no nisam se usudio zamoliti ga da govori glasnije -
“osamnaest mjeseci ranije od tog sam tipa kupio imanje, trebao sam shvatiti da nešto nije u redu, ali
- nikako nisam uspio odrediti što. Potpuno nova zgrada u istočnim osamdesetima - stara zbirka u
američkom stilu nabacana navrat-nanos nasred sobe, kutije za čaj, bendžo ure, figurice od usi,
windsorskih stolaca dovoljno da otvoriš školu - ali ni sagova ni kauča, ničega iz čega bi jeo, ničega
na čemu bi spavao - siguran sam da bi ti shvatio prije mene. Ni imanja ni stare tete. Samo stan koji je
unajmio usput da tamo spraši nezakonito stečena dobra. A što je još bolje, a to me zapravo smelo,
znao sam ga po čuvenju jer je u to vrijeme imao vlastitu trgovinicu, nišicu na Aveniji Madison
nedaleko od starog Parke-Burneta, krasno mjestašce, onamo se dolazilo po dogovoru. Pokoji
prvorazredan francuski komad - nije moja grofovija. Kad god bih onuda prošao, bila je zatvorena,
stalno sam pogledavao kroz izlog. Nisam znao čija je dok mi se nije javio radi tog imanja.”
“I?” upitao sam, okrenuvši opet leđa, telepatski primoravši Platta da me zaobiđe u širokom

343
luku, a bio je u društvu vlasnika nakladničke kuće kojega je pobjedonosno pratio ovamo da me
predstavi.
“I—” uzdahnuo je - “da skratim priču, stvar je završila na sudu, a Welty i ja dali smo izjave.
Sloane - raspikuća, kako ga je Welty zvao - dotad je već nestao bez traga - trgovina se ispraznila
preko noći, preuređenje, i nije se, naravno, kasnije otvarala. Ali Race je, čini mi se, završio u
zatvoru.”
“Kad se to dogodilo?”
Hobie se ugrizao za članak kažiprsta i razmišljao. “Zaboga, pa sigurno - trideset godina? Čak i
trideset pet?”
“A Race?”
Čelo mu se snuždilo. “I on je ovdje?” ponovno pregledavajući mnoštvo.
“Nisam ga vidio.”
“Kosa do ovdje.” Hobie je kažiprstom odmjerio do stražnjeg dijela vrata. “Preko ovratnika.
Onako kako se Englezi nose. Englezi određene dobi.”
“Sijed?”
“Tada nije bio. Sada možda je. I mala, zločesta usta—” napućio je usne - “ovako.”
“To je on.“
“Pa—” Iz džepa je iskopao lampicu, a onda shvatio da mu u ovoj prilici ipak ne treba. “Ponudio
si mu povrat novca. I ako to stvarno jest Race - ne shvaćam zašto te pritišće jer stvarno nije u
mogućnosti izvolijevati niti dizati frku, zar ne?”
“Ne”, rekao sam nakon duge stanke iako je to bila takva masna laž da sam je jedva istjerao iz
usta.
“No, onda se nemaš što brinuti“, rekao je Hobie s vidnim olakšanjem što je tema gotova. “Ovo ti
uistinu ne bi smjelo pokvariti večer. Doduše—” potapšavši me po ramenu; ogledao se po prostoriji,
tražeći gospođu Barbour - “svakako bi trebao upozoriti Samanthu. Neka ne pušta tu lopužu u kuću.
Iz bilo kakvih pobuda. Dobra večer!” rekao je, okrenuvši se starijem paru koji se konačno uspio
dovući do nas, a sad se smiješio s iščekivanjem. “James Hobart. Da vas upoznam s mladoženjom.”

xxxiv.
_____________________

Z ABAVA JE TRAJALA OD ŠEST DO DEVET. S MIJEŠIO SAM SE, PREZNOJAVAO,

pokušavao se probiti do šanka, a onda bi me zaskočili iz zasjede, ako ne i silom odvukli za ruku kao
Tantala dok sam umirao od žeđi nadomak spasenju - “Evo ga, zvijezda večeri!” “Blistavi mladić!
“Čestitam!” “Theodore, dođi, moraš upoznati Harryjeva rođaka Francisa - Longstreetovi i
Abernathyjevi u srodstvu su s očeve strane, od bostonskog ogranka obitelji, Chanceova djeda, on je
prvi rod - Francisu? a, znate se? sjajno! A ovo je... Elizabeth, tu si, daj da te ukradem na tren, ma kako
si zanosna, ta ti plava predivno pristaje, s velikom te radošću želim predstaviti...” Na kraju sam
odustao od pića (i hrane) pa zašiven između izmjenjivih navala neznanaca - u prolazu od konobara
hvatao kanelire s pjenušcem, tu i tamo pokoje malo predjelo, sitnu francusku piticu, minijaturne
bline s kavijarom, u moru neznanaca koji dolaze i odlaze, zaglavljen, ljubazno kimajući kroz masu
uglađene krvi, bogatih, moćnih...
(ne zaboravi da nisi jedan od njih, na uho mi je šapnuo moj narkodrug iz računovodstva kad me
opazio kako se družim s važnim klijentima na rasprodaji impresionista i moderne umjetnosti...)
... skamenjen i namještajući osmijeh s nasumičnim skupinama kad bi se kraj mene zatekao
fotograf, rob okolnih natruha zatupljujućih razgovora o golfu, politici, sportskim uspjesima djece,
školovanju djece, trećim i četvrtim i petim nekretninama u Hyeresu i Hyannisu i Parizu i Londonu i
Jackson Holeu i na Jupiteru, i zar se Vail nije ogavno proširio, a bio je baš ljupko seoce... gdje ti skijaš,
Theo? Skijaš li? A u tom nas slučaju ti i Kitsey definitivno morate posjetiti u našoj kući u...

344
 Iako sam pogledom cijelo vrijeme tragao za Hobiejem i Pippom, rijetko bih ih uočio. Kitsey je
zaigrano dovlačila ljude da ih upozna sa mnom, a onda bi podjednako brzo prhnula kao ptičica s
prozora. Havistocka, srećom, nije bilo na vidiku. Napokon se malo raščistilo, ali ne previše:
uzvanici su se polako kretali prema garderobi, a konobari su već sklanjali kolače i deserte sa
švedskog stola kad sam - zarobljen u razgovoru s Kitseynim rođacima - pogledom na drugom kraju
prostorije okrznuo Pippu (a oči su mi cijele noći kompulzivno bježale k njoj, nastojeći uloviti
njezinu crvenu glavu, jedinu zanimljivost i nužnost u tom prostoru) - i kraj nje, na svoje prilično
iznenađenje, opazio Borisa. Živahan razgovor. Plazio je po njoj, ležerno je obgrlio, nezapaljena
cigareta klatila mu se među prstima. Šapuću. Smiju se. Zar joj gricka uho?
“Oprostite”, rekao sam i pohitao na drugi kraj prostorije prema kaminu pored kojeg su stajali - a
onda se savršenom jednoglasju okrenuli i ispružili mi ruke.
“Zdravo!” rekla je Pippa. “Upravo smo razgovarali o tebi!”
“Potteru!” rekao je Boris, nahrupivši na mene u zagrljaj. Iako se odjenuo prikladno, u modro
odijelo s bijelim prugicama (često bih opazio horde bogatih Rusa u trgovini Ralpha Laurena na
Aveniji Madison), nekako ga se nije moglo dotjerati: zbog razmazanih očiju djelovao je burno i
zloglasno, a iako mu kosa nije bila prljava, odavala je dojam zaprljanosti. “Kako mi je drago što te
vidim!”
“I meni.” Pozvao sam Borisa i ne sluteći da bi se mogao odazvati - nije mu bilo nalik da pamti
dosadne detalje kao što su datumi i adrese ili da se pojavi na vrijeme. “Znaš tko je ovo, zar ne?”
rekao sam okrenuvši se Pippi.
“Naravno da me zna! Zna sve o meni! Sad smo ko prst i nokat! E sad—” obraćajući se meni
tonom tobožnje poluslužbenosti “trebao bih te kratko nasamo. Ispričaj nas, molim te”, zamolio je
Pippu.
“Još privatnih razgovoru?" Šaljivo me šutnula u cipelu balerinkom,
“Ne brini se! Vratit ću ga! A ti mi budi pozdravljena!” poslavši joj poljubac. A onda meni na uho
dok smo se udaljavali: “Krasna je. Bože, što sam slab na riđokose!”
“I ja sam, ali ne ženim se s njom.”
“Ne?” Izgledao je zatečeno. “Ali pozdravila me! Imenom! Ah”, rekao je zagledavši se u mene,
“ma ti se crveniš! Da, da, Potteru!” likovao je. “Crveniš se! Kao curica!”
“Daj šuti”, siktao sam kroza zube, pogledavajući preko ramena od straha da ga nije čula.
“Znači, nije ona? Nije Crvenkosica? Šteta, ha.” Ogledao se po prostoriji. „A koja onda?”
Pokazao sam prstom. “Ona ondje.”
“Ah! U nebesko plavom?” Od dragosti me uštipnuo za ruku. “Bože moj, Potteru! Ona!
Najdivnija žena u sobi! Božanstvena! Boginja!” pokleknuvši kao da će pasti ničice na pod.
“Ne, ne—” zgrabivši ga za ruku, brzo ga povlačeći gore.
“Anđeo! Ravno iz raja! Čista kao dječja suza! I previše dobra za takvog kao što si ti—”
“Da, rekao bih da to mišljenje prevladava.”
“—doduše—” poslužio se mojom volkom i potegnuo pozamašan gutljaj, a onda mi je vratio -
“malo na prvu ledena, ne? Meni su ipak draže toplije. Ona - ona je ljiljan, pahulja! Nadam se da nije
tako smrznuta u četiri oka?”
“Iznenadio bi se.”
Obrve su mu poskočile. “Ah. I... to je ona koja...“
“Da.”
“I priznala je?”
“Je.”
“A zato ne stojiš uz nju. Iznerviran si.”
“Više-manje.”
“No” - prste je provukao kroz kosu - “sad moraš porazgovarati s njom.”
“Zašto?”
“Zato što moramo ići.”

345
 “Ići? Zašto?”
“Zato što se moraš prošetati sa mnom.”
“Zašto?” rekao sam ogledajući se po prostoriji, žaleći što me odvukao od Pippe, očajnički je
nastojeći ponovno pronaći. Zbog svijeća i narančastog odsjaja vatre na onome mjestu gdje je stajala
prisjetio sam se topline vinskog bara, kao da bi nas to svjetlo moglo vratili u prethodnu večer,
onome malom drvenom stolu gdje smo sjedili koljeno uz koljeno, dok je njezino lice milovao isti taj
žarki odsjev. Mora postojati način da joj priđem, primim je za ruku i odvučem je natrag u taj tren.
Boris je zabacio kosu iz očiju. “Hajde. Kad samo čuješ što ti moram reći! Ali moraš se vratiti
kući. Po putovnicu. A i lovu treba riješiti.”
Preko Borisova ramena: ravnodušna lica neznanih, hladnih žena. Gospođa Barbour u profilu,
malčice okrenuta prema zidu, stišćući ruku veselog božjeg čovjeka koji više nije djelovao onako
veselo.
“Halo? Slušaš li ti mene?” Trese mi ruku. Isti glas koji me toliko puta spustio na zemlju,
sunovrativši me iz fraktalnih nasnifanih nebesa dok bih otvorenih očiju beživotno ležao na krevetu
i zurio u zadivljujuće plavo-bijele eksplozije na stropu.
“Hajde! Razgovarat ćemo u autu. Idemo. Imam kartu za tebe—”
Idemo? pogledao sam ga. Samo sam to čuo.
“Objasnit ću ti. Ne gledaj me tako! Sve je u redu. Nemaš brige. Ali - najprije - moraš srediti da
nestaneš na nekoliko dana. Tri dana. Ne više. Tako da” - odmahuje rukom - “hajde, sredi sve s
Pahuljicom i gibamo odavde. Ovdje se ne puši, je li?” rekao je ogledajući se. “Nitko ne puši?”
Gibamo odavde. Jedine smislene riječi koje sam cijele večeri čuo.
“Zato što odmah moraš kući.” Pokušavao je uhvatiti moj pogled na dobro poznat način. “Uzeti
putovnicu. I lovu. Koliko gotovine imaš kod sebe?”
“Pa u banci”, rekao sam, pogurnuvši naočale do hrpta nosa, nekako se čudno rastrijeznivši zbog
njegova tona.
“Ne govorim o banci. Ili o sutra. Pitam te koliko imaš kod sebe. Ovog trena.”
“Ali—”
“Slušaj me, mogu je vratiti. Ali nema više čekanja. Moramo odmah krenuti. Sad. Hajde, daj se
pokreni”, rekao je i prijateljski me šutnuo u cjevanicu.

xxxv.
_________________

“A TU SE SKRIVAŠ, DRAGI”, REKLA JE KITSEY, PROVUKAVŠI RUKU OKO MOJEG LAKTA I

ispruživši se na prste da me poljubi u obraz - a poljubac su istodobno uhvatili fotografi koji su
kružili oko nje: jedan iz društvene rubrike, a drugi kojega je za tu večer unajmila Anne. “Zar nije
divno? Jesi li se iscrpio? Nadam se da te moja rodbina nije izmorila! Annie, draga—” ispruživši
ruku prema Anne de Larmessin, uštirkane plave kose, uštirkane toalete od tafta, naborana dekoltea
koji je odudarao od njezina napeta, isklesana lica - “čuj, sve je presavršeno... može li jedna obiteljska
fotografija? Samo ti, ja i Theo? Nas troje?”
“Slušaj”, rekao sam nestrpljivo čim je završila naša neugodna poza, a Anne de Larmessin (koja
me očito nije smatrala ni približnom obitelji) odlutala pozdraviti se s drugim, važnijim uzvanicima.
“Moram ići.”
“Ali—” zbunila se -“mislim da je Anne negdje rezervirala stol—”
“Morat ćeš za mene smisliti neku izliku. To ti ne bi trebalo biti teško, zar ne?”
“Theo, molim te ne budi takav.”
“Jer mama sigurno ne ide.” Gospođu Barbour nemoguće je bilo natjerati na odlazak u restoran
na večeru ako ne bi bila posve sigurna da ondje neće sresti nikoga poznatog. “Reci da sam je odveo
kući. Reci da se ne osjeća dobro. Reci da se ja ne osjećam dobro. Budi maštovita. Smislit ćeš nešto.”

346
 “Jesi li srdit na mene?” Obiteljski žargon: srdit. Riječ kojom se Andy služio još dok smo bili mali.
“Srdit? Ne.“ Sad kad mi se sve slegnulo i kad sam se naviknuo na tu ideju (Cable? Kitsey?),
doživljavao sam je kao besramni trač koji nema veze sa mnom. Zamijetio sam da nosi naušnice
moje majke - što me nekako neobično ganulo jer je bila sasvim u pravu, uopće joj nisu pristajale - i u
naletu boli ih dodirnuo, a onda i njezin obraz.
“Ahhh”, ciknuli su promatrači iz pozadine - veseli što napokon svjedoče nježnostima sretnoga
para. Kitsey- koja je u trenu prepoznala priliku - primila me za dlan i poljubila ga, pokrenuvši novu
paljbu bljeskalica.
“U redu?” šapnuo sam joj na uho kad mi se približila. “Ako te itko pita, otišao sam na poslovni
put. Neka stara gospođa pozvala me radi procjene imanja.”
“Naravno.” Mora se priznati: hladnokrvna kao vrag. “Kad se vraćaš?”
“Ubrzo”, rekao sam neuvjerljivo. Rado bih bio izašao iz te prostorije i nastavio hodati danima i
mjesecima dok ne stignem do neke meksičke plaže, neke skrivene obale kojom bih mogao lutati u
samoći i nositi istu odjeću dok na meni ne bi strunula, biti onaj ludi gringo s naočalama od
kornjačevine koji živi od popravljanja stolaca i stolova. “Čuvaj se. I drži onog Havistocka što dalje
od mamina stana.”
“Pa—” glas joj se toliko utišao da sam ga jedva čuo - “prava je stjenica u zadnje vrijeme.
Neprestano zove, želi navratiti, nosi joj cvijeće, bombonijere, jadni starčić. Mama ga ne želi primiti.
Malo mi je krivo što ga lako odbija.“
“Ne treba ti biti krivo. Klonite se tog tipa. Prevarant je. Odoh. bok”, rekao sam glasno,
cmoknuvši je u obraz (još jedan napad objektiva; ovaj su prizor fotografi cijele večeri iščekivali), a
onda se otišao javiti Hobieju (koji se radosno zagledao u jedan portret, navalivši nosom tek koji
centimetar od platna) da nakratko odlazim.
“Dobro”, rekao je oprezno, okrenuvši leđa slici. U cijelom našem partnerskom stažu uzeo sam
jedva koji slobodan dan, a nikad nisam odlazio izvan grada. “Ti i—” kimnuo je prema Kitsey.
“Ne.”
“Je li sve u redu?”
“Naravno.”
Pogledao je mene, pogledao na drugi kraj prostorije prema Borisu. “Znaš, ako ti išta treba”,
rekao je nenadano. “Uvijek ću ti pomoći.”
“Ma da”, rekao sam - zatečen, ne znajući na što misli ni kako da mu uzvratim - “hvala.”
Od vidne je nelagode slegnuo ramenima, a onda se bojažljivo vratio portretu. Boris je za
šankom ispijao šampanjac i gutao preostale blinje s kavijarom. Kad me opazio, iskapio je ostatak
pića i kimnuo prema vratima: bježimo odavde!
“Vidimo se“, rekao sam Hobieju rukujući se s njime (što obično nisam) i ostavivši ga da me prati
zaprepaštenim pogledom. Htio sam se oprostiti s Pippom, ali nigdje je nije bilo. Je li u knjižnici? Na
zahodu? Silno sam htio još samo jedan pogled na nju prije nego što odem. “Znaš li gdje je?“ upitao
sam Hobieja nakon kratkog zaokreta, ali samo je odmahnuo glavom. I nekoliko sam minuta
nervozno stajao pokraj garderobe, čekajući da se vrati, sve dok me Boris - usta punih predjela – nije
zgrabio za ruku i niza stube me odvukao van.

347
 V.
__________________

Mi imamo umjetnost kako ne bismo propali zbog istine.

N IETZSCHE

348
 Jedanaesto poglavlje

Gospodski kanal

i.
_______________

LINCOLNOVA GRADSKA LIMUZINA KRUŽILA JE OKO ZGRADE - NO KAD NAM SE VOZAČ ZAUSTAVIO,
to nije bio Gjuri, nego tip kojeg još nisam vidio, s frizurom koja je izgledala kao da mu ju je netko
nanio u ćeliji za triježnjenje i prodornim, polarno plavim očima.
Boris nas je upoznao na ruskome. “Davaj! Myenya zovut Anatoly”, rekao je tip, ispruživši dlan
umrljan indigo krunama i zvjezdicama kao s ukrajinskih uskršnjih jaja.
“Anatolij?” ponovio sam oprezno. “Ochyen’ priyatno?” Uslijedila je bujica ruskoga u kojoj nisam
razumio ni riječi i izbezumljeno se okrenuo prema Borisu.
“Naš Anatolij”, rekao je Boris radosno, “ne zna ni beknuti engleski. Je li tako, Toli?”
Anatolij je uzvratio ozbiljnim pogledom u retrovizor i novim monologom. Njegovi su tetovirani
članci - bio sam prilično siguran - imali zatvorsku težinu: iscrtane linije koje označavaju dosuđene
godine, odslužene godine, vrijeme zapisano u slojeve kao u godove drveta.
“Kaže da si vješt govornik”, dobacio je Boris ironično. “Školovano ljubazan.“
“Gdje je (Gjuri?”
“A - jučer je odletio“, rekao je Boris, grabeći po unutarnjem džepu sakoa.
“Odletio? Kamo je odletio?”
“U Antwerpen.”
“Ondje mi je slika?”
“Nije.” Iz džepa je izvukao dva lista papira, pregledao ih na slabom svjetlu, a jedan onda pružio
meni. “Ali u Antwerpenu mi je stan i auto. Gjuri je otišao po auto i još neke stvari pa će doći po
nas.”
Podignuvši papir prema svjetlu, vidio sam da je riječ o ispisanoj elektroničkoj karti:

POTVRDA LETA
DECKER/THEODORE DL2334
NEWARK LIBERTY (EWR) - AMSTERDAM, NIZOZEMSKA (AMS)
UKRCAJ 00:45
UKUPNO TRAJANJE LETA 7h 44 min

“Od Antwerpena do Amsterdama imaš samo tri sata vožnje”, rekao je Boris. “Slijećemo na
Schiphol otprilike u isto vrijeme - ja možda sat nakon tebe - rekao sam Myriam da nam rezervira
različite letove. Ja presjedam u Frankfurtu, a ti imaš izravni let.”
“Večeras?”
“Da - čuj, nemamo baš puno vremena—”
“A zašto ja idem?”
“Zato što mi možda zatreba pomoć, a ne želim nikog drugog uvlačiti u ovo. Osim, je li - Gjurija.
Ali nisam čak ni Myriam rekao zašto putujemo. Ma, mogao sam”, nastavio je prekinuvši me. “Samo
- bolje je da što manje ljudi zna za ovo. Nego, požuri po putovnicu i svu gotovinu koju uspiješ
skupiti. Toli će nas odvesti do Newarka. Ja—” potapšao je ručni kovčeg, koji sam na stražnjem
sjedalu tek tad primijetio - “ja sam spreman. Čekat ću te u autu.”
“A lova?”
“Koliko imaš.”
349
 “Trebao si mi ranije reći.”
“Nema potrebe. Lova—” rovao je uokolo tražeći cigaretu - “ne bih ti se ubijao time. Koliko god
imaš, koliko god ti je zgodno—? Jer nije važno. Više za foru.”
Skinuo sam naočale, brisao ih o rukav. “Molim?”
“Jer—” kucnuvši sebi o sljepoočnicu starom gestom, debilu - “jer im mislim platiti, ali ne puni
iznos. Nagrada što su me pokrali? Što me onda ne bi pokrali kad god im se hoće? Kakvu poruku
šaljem? Ovaj čovjek je slabić. Možemo sa njim kako hoćemo. Ali —“ grčevito prekriživši noge, tapšući po
sebi tražeći upaljač - “želim da misle da smo im spremni sve platiti. Moguće bi htio stati na
bankomatu i uzeti lovu - možemo to usput, možda i na aerodromu. Bit će lijepe novčanice, nove.
Mislim da u EU smiješ unijeti samo deset hiljada—? Ali smotat ću ostatak i spremiti u kovčeg. Isto
tako—” nudeći mi cigaretu - “mislim da nije pošteno da ti sve daš. Dopunit ću ja gotovinom kad
stignemo. To će ti biti poklon od mene. I bankovna mjenica - to jest, lažna potvrda o bankovnoj
mjenici - lažna uplatnica, lažni ček. Izmišljena banka s Kariba. Ali jako uvjerljiv lažnjak, izgleda ko
prava. Ne znam kako će to upaliti. Rješavat ćemo sve u hodu. Nitko pametan za ovako nešto ne bi
primio bankovnu mjenicu umjesto gotovine! Ali mislim da su neiskusni i očajni pa—” dva prsta u
figu - “se nadam. Vidjet ćemo!”

ii.
_______________

DOK JE ANATOLIJ KRUŽIO OKO ZGRADE, OTRČAO SAM U TRGOVINU I ZGRABIO SVU NEPOLOŽENU
gotovinu ne izbrojivši je, a motala se negdje oko šesnaest tisuća. Potom sam odjurio na kat i - dok je
Pucko trčkarao i kružio, cvileći od tjeskobe - ubacio nešto stvari u torbu: putovnicu, četkicu za zube,
britvicu, čarape, donje rublje, prvi bolji par hlača na koji sam naletio, koju dodatnu košulju,
džemper. Limenka Redbreast Flakea skrivala mi se na dnu ladice s čarapama - zgrabio sam i nju, a
onda je vratio i brzo je zatvorio u ladicu.
Dok sam žurio niz hodnik uza psa koji mi je bio za petama, Pippine hunterice koje su stajale
ispred njezine sobe snažno su me vratile: njihova jarka ljetna zelena u mislima mi se stopila s njom i
sa srećom. Na trenutak sam zastao, oklijevao. A onda se vratio u sobu, izvukao prvo izdanje Ozme
izOz a i tako hitro nažvrljao poruku da se nisam stigao ni predomisliti. Sretan put. Volim te. Ne šalim
se. Osušio sam je mašući i gurnuo je u knjigu, koju sam smjestio na pod kraj njezinih čizama.
Novonastali prizor (Smaragdni Grad, zelene čizme, Ozmina boja) izgledao je kao da sam slučajno
naišao na haiku ili kakvu drugu savršenu kombinaciju riječi kojom bih joj objasnio šio mi znači. Na
trenutak sam zastao u savršenome miru - otkucaji sata, potopljene uspomene iz djetinjstva, vrata
prema žarkome starom sanjarenju u kojemu zajedno šećemo ljetnim livadama a onda se odlučno
vratio u sobu po ogrlicu koja me na jednoj aukcijskoj izložbi prizvala njezinim imenom: izvadio
sam je iz ponoćno plave baršunaste kutije i pažljivo je, dok je pod svjetlom bliještao zlatni odsjaj,
skopčao oko jedne čizme.
Topaz iz osamnaestog stoljeća, ogrlica vrijedna vilinske kraljice, žirandola s dijamantnim lukom
i golemim, prozirnim kamenčićima boje meda: upravo u nijansi njezinih očiju. Kad sam se okrenuo,
odmaknuvši pogled sa zida s njezinim fotografijama, i požurio niza stube, osjetio sam staru djetinju
užasnutost i uzbuđenje kao kad kamenom razbiješ prozor. Hobie će točno znati koliko me ogrlica
stajala. No kad je Pippa nađe, i kad nađe poruku, mene već odavno neće biti.

iii.
________________

P OLIJETALl SMO S RAZLIČITIH TERMINALA PA SMO SE OPROSTILI NA PLOČNIKU, GDJE

350
me Anatolij ostavio. Staklena vrata otvorila su se s beščujnim uzdahom. Prošavši osiguranje, unutra
sam na ulaštenome podu među pretpraskozornim mnoštvom provjerio zaslone i prošao kraj
zatamnjenih trgovina sa spuštenim metalnim vratima, Brookstone, Tie Rack, Nathanovi hot-dogovi,
dok mi se vedra glazba sedamdesetih provlačila do svijesti (love... love will keep us together... think of
me babe whenever...), a onda kraj prohladnih sablasnih izlaza ograđenih užetom, praznih, tek uz
pokojeg studenta koji se cijelom dužinom ispružio preko četiri sjedala i drijema, kraj osamljenog
kafića koji je i dalje radio, osamljenog štanda s jogurtom, osamljenog djutića u kojemu sam, kako
me Boris opetovano i gorljivo posavjetovao, stao i kupio buteljku votke (“da budemo sigurni... cuga
se kupuje samo u državnim trgovinama... možda da uzmeš dvije”), a onda sasvim do kraja, do
mojeg (prenapučenog) izlaza s manjinskim obiteljima umrtvljena pogleda, mladima s naprtnjačama
koji su sjedili na podu prekriženih nogu i ustajalim poslovnjacima zamašćena tena s laptopima koji
su izgledali kao da su na to sve odavno navikli.
Zrakoplov je bio pun. Vukući se s gomilom kroz prolaz (ekonomska klasa, srednji red, pet
okomito), zapitao sam se kako mi je Myriam uopće uspjela naći mjesto. Srećom, bio sam preumoran
da bih o ičemu drugome razmišljao, i zaspao sam valjda i prije gašenja svjetla za obvezno vezanje
pojasa - propustivši pića, propustivši večeru, propustivši filmove na letu - a probudio se tek kad su
se podignuli zastori i svjetlost oblila kabinu, a stjuardesa izašla gurajući kolica s prethodno
pripremljenim doručkom: rashlađenim grozdom, čašom rashlađena soka, masnim kroasanom
žutim kao žumanjak i omotanim u celofan te sokom ili kavom po izboru.
Dogovorili smo se da ćemo se naći na preuzimanju prtljage. Poslovnjaci su potiho zgrabili
kovčege i požurili - sastancima, marketinškim planovima, ljubavnicama, tko zna? Glasni napušeni
klinci s naprtnjačama zakrpanima u dugine boje naguravali su se i pokušavali se dočepati putnih
vreća koje nisu njihove i raspravljali o najboljem kafiću za jutarnji dim i kavu - “dajte, ekipa, pa
Bluebird, totalno—”
“ne, čekaj - Haarlemmerstraat? ne, ozbiljno, zapisao sam? tu je na papiru? ne, čekajte, ekipa,
trebamo odmah onamo? Jer ne sjećam se kako se zove, ali rano otvaraju i imaju super doručke? i
možeš si uzeti palačinke i sok od naranče i Apollo 13 i smotati za stolom?”
Stupali su tako jedan za drugim, njih petnaest-dvadeset, bezbrižni, sjajne kose, nasmijani,
zabacivši naprtnjače preko ramena i raspravljajući o najjeftinijem načinu da se dočepaju grada.
Unatoč tomu što sam imao samo ručnu prtljagu, kraj pokretne sam trake stajao dobrano više od
sata, promatrajući kako temeljito oblijepljeni, napušteni kovčezi kruže i kruže, sve dok mi Boris nije
prišao s leđa i pozdravio me stiskom u kravatu, pokušavajući mi nagaziti na pete.
“Hajde”, rekao je, “izgledaš ko govno. Idemo nešto pojesti i porazgovarati! Gjuri je vani u
autu.”

iv.
_______________

IZ NEKOG RAZLOGA NISAM OČEKIVAO DA ĆE GRAD BITI ULICKAN U BOŽIĆNO RUHO: JELE I
srebrne girlande, zvjezdasti ukrasi u izlozima i hladan vjetar koji šiba s kanala i vatrice i praznični
štandovi i ljudi na biciklima, igračke i boje i slatkiši, blagdanska zbrka i blještavilo. Mali psi, mala
djeca, ogovaratelji i promatrači i nositelji paketa, klaunovi u šeširima i vojničkim kaputima i mala
rasplesana luda u božićnom ruhu u stilu Avercampa. Još se nisam pošteno razbudio i sve mi je to
bilo podjednako nestvarno kao i san koji sam o Pippi usnuo na avionu, u kojem sam opazio nju u
parku s mnoštvom visokih fontana i planet nalik Saturnu kako se nisko i veličanstveno diči na
nebu.
“Nieuwmarkt”, rekao je Gjuri kad smo izašli na velik krug s bajkovitim dvorcem i - oko njega -
tržnicom na otvorenome, posječenim vazdazelenim drvećem blago glaziranim snijegom,
cupkajućim prodavačima zabundanima u rukavice, kao u ilustraciju iz dječje slikovnice. “Ho, ho,

351
ho.”
“Ovdje uvijek ima puno policije”, rekao je Boris natmureno, zabivši se u vrata kad je Gjuri naglo
skrenuo desno.
Iz raznih me razloga mučilo pitanje smještaja, i već sam pripremio izlike ako se negdje
smjestimo na divlje ili budemo morali spavati na podu. No Myriam mi je, srećom, unajmila sobu u
otmjenom hotelu s pogledom na kanal u starome dijelu grada. Odložio sam prtljagu, zaključao
gotovinu u sef i vratio se na ulicu kako bih se sastao s Borisom. Gjuri je otišao parkirati.
Bacio je cigaretu na kamenu cestu i zgnječio je petom. “Nisam dugo bio ovdje”, rekao je - dah
mu je bio bijel - dok je odmjeravao jednolično odjevene pješake. “Moj stan u Antwerpenu - služi mi,
zapravo, kad sam poslom u Antwerpenu. I on je prelijep - isti morski oblaci, ista svjetlost. Otići
ćemo jednom. Ali svaki put zaboravim koliko mi je i ovdje lijepo. Umireš od gladi, ha?” rekao je i
šakom me opalio u ruku. “Hoćemo se malo prošetati?”
I lutali smo tako niz uske cestice, vlažne uličice preuske za automobile, zadimljene žućkaste
trgovinice starih izdanja i prašnjavog porculana. Pješački most preko kanala: smeđa voda,
usamljena smeđa patka. Napola utopljena plastična čaša poskakivala je površinom. Vjetar je bio
sirov i vlažan, s raspršenim iglicama susnježice, a prostor oko nas bio je skučen i promrzao. Lede li
se kanali zimi? upitao sam.
“Da, ali—” brišući nos - “globalno zatopljenje, valjda.” U kaputu i odijelu od sinoćnje zabave
izgledao je i sasvim neprimjereno i sasvim domaće. “Kakvo usrano vrijeme! Hoćemo se tu skloniti?
Što misliš?”
Kafić ili bar, što li već, s prljave strane kanala bio je urešen u mornarskome stilu, s tamnim
drvom, veslima i pojasevima za spašavanje, crvenim svijećama koje su tinjale i po danu i s dojmom
utučene zamagljenosti. Zadimljena, sparna svjetlost. Ukapljena voda s unutrašnje strane prozora.
Bez jelovnika. Otraga je na ploči kredom bio ispisan nerazumljiv popis hrane: dagsoep, draadjesvlees,
kapucijnerschotel, zuurkoolstamppot.
“Daj, ja ću naručiti”, rekao je Boris i, na moje iznenađenje, oglasio se na nizozemskome. Pristigla
nam je uobičajena Borisova narudžba mesa, kruha, kobasica i krumpira sa svinjetinom i kiselim
kupusom. Boris se - radosno žderući - prisjećao kako je ovdje prvi i zadnji put pokušao voziti bicikl
(propast, katastrofa), kako u Amsterdamu obično uživa u mladom sleđu, kojem, srećom, nije bila
sezona jer se navodno jede tako da ga podigneš za rep, a onda spuštaš u usta, no okolina me previše
smela da bih ga pažljivo slušao, i gotovo bolno povišenih osjetila vilicom sam nabadao kroz
nabacani krumpir, ćuteći nastranost grada koji me pritiskao sa svih strana, mirise duhana i slada i
muškatnog oraščića, zidove lokala melankolično smeđe poput starog kožnatog uveza, a onkraj,
tamne prolaze i zapljuskivanje bočate vode, spušteno nebo i stare zgrade koje su se ćudljivo,
pjesnički, s natruhom ruševnosti naslonile jedna na drugu, popločenu usamljenost grada u koji bi -
barem se meni činilo tako - mogao doći da ti se voda prelije preko glave.
Zakratko nam se pridružio Gjuri, rumen i uspuhan. “Ovdje uvijek problemi s parkingom”,
rekao je. “Oprostite.” Pružio mi je ruku. “Drago mi je što si tu!” rekao je, obujmivši me iskrenom
toplinom koja me zatekla, kao da smo davno rastavljeni stari drugovi. “Sve u redu?”
Boris se, sad već na drugom pivu, malo razvezao o Horstu. “Ne znam zašto se ne preseli u
Amsterdam”, rekao je veselo natežući komad kobasice. “Stalno se žali na New York! Cmizdri li ga,
cmizdri! I sve to božje vrijeme—” mahnuvši prema kanalu kroz zamagljeni prozor - “sve što voli
ima ovdje. Čak mu je i jezik isti. Ako Horst stvarno želi biti sretan u životu? Ostvariti se kao
radostan i sretan čovjek? Neka plati dvadeset somova da ga opet prime na onu brzu detoksikaciju,
a onda se vrati ovamo i puši Buddha Haze i po cijele dane stoji u muzeju.“
“Horst—?” rekao sam, pogledavajući čas jednog čas drugog.
“Molim?”
“Zna li da si tu?”
Boris je glasno progutao pivo. “Horst? Ne. Ne zna. Bit će puno, puno lakše ako Horst sve dozna
kasnije. Zato što su—” licnuvši kaplju senfa s prsta - “moje sumnje bile točne. Jebeni Sascha ju je

352
ukrao. Ulrikin brat“, naglasio je. “I time Ulrika Horsta stavlja u škakljiv položaj. I - puno je bolje da
to sam riješim, razumiješ? Ovako Horstu činim uslugu - uslugu koju neće zaboraviti.”
“Kako to misliš, da sam riješiš?”
Boris je uzdahnuo. “Pa—” ogledao se da se uvjeri da ga nitko ne sluša iako smo ondje bili jedini
- “mislim, komplicirano je, mogao bih ja o tome tri dana, ali mogu ti u tri rečenice ispričati što se
dogodilo.”
“Zna li Ulrika da ju je ukrao?”
Kolutanje očima. “Pitaj boga.” Fraza koju me Boris davno naučio dok smo se nakon škole
natezali oko moje kuće. Pitaj boga. Prekini. Zadimljeni pustinjski sumrak, navučene zavjese. Odluči
se. Budimo realni. Nema šanse. Iste sjene na njegovu licu. Zlaćano svjetlo koje se zrcali o vrata kraj
bazena.
“Ako je priznao Ulriki, onda je stvarno glup“, rekao je Gjuri sa zabrinutim izrazom lica.
“Ne znam što Ulrika zna ili ne zna. Nije to ni bitno. Odanija je bratu nego Horstu, što je već
previše puta dokazala. Mislio bi—” razmetljivo domahnuvši konobarici da Gjuriju donese pivo -
“mislio bi da će Sascha bili dovoljno pametan da se barem na neko vrijeme primiri! Ali ne. Ne može
njome tražiti pozajmicu u Hamburgu ili Frankfurtu zbog Horsta - zato šio bi Horst u tren oka
doznao i zato ju je donio ovamo.”
“Pa gle, ako znaš kod koga je, najbolje bi bilo da javimo policiji.”
Uslijedio je muk praćen blijedim pogledima, kao da sam izvadio kanili benzina i predložio da se
zapalimo.
“Pa, mislim”, počeo sam se braniti nakon što je konobarica Gjuriju donijela pivo, spustila ga na
stol i otišla, a ni Gjuri ni Boris nisu rekli ni riječi. “Zar to nije najsigurnije? Najlakše rješenje? Ako je
policija nađe, a ti nemaš nikakve veze s njom?”
Cinkanje zvonca na biciklu, žena štropoće pločnikom ispred, zveckanje žbica, vještičji crni plašt
koji za njom leti.
“Zato što—” klizeći pogledom između njih - “kad samo pomisliš što je ta slika već proživjela -
što je sigurno proživjela - ne znam jesi li o tome razmišljao, Borise, ali shvaćaš li koliko pažnje treba
posvetiti da se slika samo prenese? Da se pravilno zapakira ? Čemu riskirati?”
“Upravo tako i ja mislim.”
“Anoniman poziv. Ekipi za umjetničke zločine. Oni nisu kao normalna policija - nemaju veze s
normalnom policijom - zanima ih samo slika. Znat će kako treba postupiti.”
Boris se zavalio u stolac. Ogledao se po lokalu. A onda pogledao mene.
“Ne”, rekao je. “To nije dobra ideja.” Ton mu je bio kao da se obraća petogodišnjem djetetu. “A
znaš li zašto?”
“Razmisli. Tako je najlakše. Ne bi ništa morao učiniti.”
Boris je pažljivo odložio času s pivom.
“Oni bi je najlakše vratili u neoštećenom stanju. Isto tako, ako ja to učinim - ako ih ja nazovem -
jebote, pa neka ih Hobie nazove” - dlanovi na glavu - “kako god da okreneš, ne biste se doveli u
opasnost. To jest” - bio sam preumoran, dezorijentiran; dva para svrdlajućih očiju, nisam mogao ni
razmišljati - “da ja to učinim ili netko tko nije dio, ovaj, tvoje organizacije—”
Boris je dreknuo u smijeh. “Organizacije? Eh” - odmahnuvši glavom tako žustro da mu je kosa
upala u oči - “a valjda se možemo smatrati organizacijom, ipak nas je više od troje—! Ali kao što
vidiš, nismo ni naročito veliki ni naročito organizirani.”
“Pojedi štogod”, rekao mi je Gjuri u napetoj stanci koja je uslijedila, zagledavši se u moj
netaknuti tanjur svinjetine i krumpira. “Trebao bi jesti”, rekao je Borisu. “Reci mu da jede.”
“Neka krepa od gladi ako hoće. Nego”, uzvratio je Boris, ugrabivši komad svinjetine s mojeg
tanjura i ubacivši ga u usta—
“Jedan poziv. Ja ću.”
“Ne”, rekao je Boris, najedanput se bijesno zagledavši u mene i odgurnuvši se u stolcu. “Nećeš.
Ne, ne, odjebi, šuti, nećeš”, rekao je i agresivno zadignuo bradu kad sam ga pokušao nadglasati -

353
Gjurijeva šaka brzo me uhvatila za zglob, dodir koji mi je bio predobro poznat, stari zaboravljeni
vegaški dijalekt, dok bi se tata u kuhinji dernjao čija je kuća i tko je što platio.
“I, i”, nastavio je Boris bahato, iskoristivši moj muk koji nije očekivao, “da te više nisam čuo s
tim pizdarijama o “pozivu”. Poziv, poziv”, rekao je kad sam prešutio, mašući sumanuto dlanom,
kaoda je poziv neka smiješna djetinjasta riječ koja znači jednorog ili vilenjak. “Znam da želiš pomoći,
ali taj tvoj prijedlog ne pomaže. Zaboravi to. Nema više poziva. Nego”, nastavio je srdačno, odlivši
svojeg piva u moju polupraznu čašu. “Kao što sam ti već objasnio. Kako se Saschi jako žuri? Je li
dobro promislio? Je li korak ispred, možda dva? Nije. Sascha nije odavde. Pogubne su mu veze koje
ovdje ima. Treba mu lova. A toliko se trudio da se kloni Horsta da se zabio ravno u mene.”
Nisam ništa rekao. Lako sam mogao i sam pozvati policiju. Nije bilo razloga da u to uplećem
Borisa ili Gjurija.
“Kakva sreća, ha? A naš prijatelj Gruzijac - jako bogat tip, ali daleko i od Horsta i od
kolekcionara, nije niti znao kako se slika zove. Samo ptica - mala žuta ptica. Ali Trešnja misli da nije
lagao kad je rekao da ju je vidio. Velika čunka u nekretninama? Ovdje i u Antwerpenu? Šuške ko
blata, a Trešnji je kao otac, no oko škole je uglavnom šetao, ako me razumiješ.”
“Gdje je sad?”
Boris je žustro protrljao nos. “Ne znam. Ne bi nam ni rekli, je li? Ali Vitja se javio i kaže da zna
za kupca. Dogovoren je sastanak.”
“Gdje?”
“Ne znaju se još detalji. Već su pet puta mijenjali lokaciju. Paranoja”, rekao je, odvrnuvši
zamišljeni vijak iznad uha. “Možda nam budu otezali dan ili dva. Možda doznamo samo sat
ranije.”
“Trešnja”, rekao sam i stao. Vitja je bila skraćenica od Trešnjina imena - Viktor ili, u angliziranoj
verziji, Victor - ali Trešnju sam poznavao barem po nadimku, a o Saschi nisam znao ništa: ni koliko
mu je godina, ni prezime, ni kako izgleda, znao sam samo da je Ulrikin brat - a čak je i to u
doslovnom smislu bilo dvojbeno s obzirom na to da se Boris olako razmetao tom riječju.
Boris je posisao mast s palca. “Ja sam mislio - da nešto smjestimo u tvojem hotelu. Znaš, ti,
Amerikanac, velika faca, zanima te slika. Oni—” utišao se kad mu je konobarica praznu čašu zamijenila
punom, a Gjuri ljubazno kimnuo i nagnuo se - “oni dođu u tvoju sobu. Tako se to obično radi. Jako
poslovno. Ali” - najblaži trzaj ramena - “još su zeleni, paranoični. Žele ponuditi svoju lokaciju.”
“A to je?”
“Pa ne znam! Nisam li li sad rekao? Stalno se predomišljaju. Ako žele da čekamo - a mi ćemo
čekati. Neka misle da su glavni. A sad mi oprosti”, rekao je istežući se i zijevajući, trljajući oko s
tamnim krugom, “umoran sam! Spavati moram!“ Okrenuo se i Gjuriju obratio na ukrajinskome, a
onda se opet okrenuo prema meni. “Oprosti”, rekao je, nagnuvši se i obgrlio me. “Hoćeš li se znati
vratiti do hotela?”
Pokušao sam se neprimjetno izmaknuti. “Hoću. Gdje si ti odsjeo?”
“U stanu kod prijateljice - u Zeedijku.”
“Blizu Zeedijka”, rekao je Gjuri, ustajući odlučno, uljudno i blago vojnički. “Kineska četvrt još
od davnih dana.”
“Koja je adresa?”
“Ne sjećam se. Znaš mene. Ne ulaze meni adrese u glavu. Ali—” Boris je pipao po džepu - “tvoj hotel.”
“Dobro.“ Kad bismo se u Vegasu morali razdvojiti - bježeći od zaštitara iz trgovačkog centra s
punim džepovima ukradenih darovnih bonova - dogovoreno je sastajalište bila moja kuća.
“Znači - tamo se nađemo. I maš moj broj telefona, ja imam tvoj. Nazovem te kad nešto doznam.
E sad—” pljusnuvši me po potiljku - “prestani se brinuti, Potteru! Što si se tako stisnuo i natmurio!
Ako izgubimo, dobro, ako pobijedimo, opet dobro! Sve je u redu! Znaš se vratiti, ha? Samo ovuda
pa skreni lijevo kad dođeš do Singela. E, tamo. Čujemo se ubrzo.”

354
 v.
________________

P UTEM DO HOTELA KRIVO SAM SKRENUO I NEKOLIKO SATI BESCILJNO LUTAO UZ TRGOVINE
ukrašene kuglicama, sive sanjive uličice neizgovorivih imena, pozlaćene Bude i azijske rukotvorine,
stare karte, stara klavičembala, zapušene duhanski smeđe trgovine s lončarijom i peharima i
antiknim dresdenskim porculanom. Sunce je izašlo, a uz kanale se pomolilo nešto kruto i oštro,
blistavilo koje se moglo udahnuti. Galebovi su se sorili i kriještali. Pas je protrčao noseći živog raka
među zubima. U svojoj grozničavosti i iznemoglosti, zbog koje sam se osjećao kobno odsječeno od
sebe i kao da sve promatram izdaleka, prolazio sam kraj slastičarnica, kafića, trgovina antiknim
igračkama i delftskim pločicama iz devetnaestog stoljeća, starinskih zrcala i srebra koje je
svjetlucalo pod bogatim svjetlom boje konjaka, francuskih komoda s intarzijama i stolova
francuskog dvorskog stila s izrezbarenim vijencima i politurom koja bi iz Hobieja izmamila
oduševljen uzdah - zapravo me cijeli ovaj magloviti, srdačni, uglađeni grad sa svojim cvjećarnicama
i pekarama i antikvarijatima podsjećao na Hobieja, ne samo zbog anikvarskoga bogatstva, već i zato
što je odisao Hobiejevom propisnošću, kao u dječjoj slikovnici u kojoj obrtnici s pregačama metu
podove, a mačke drijemaju na osunčanim prozorima.
No podražaja je bilo previše, a ja sam bio shrvan i iscrpljen i promrzao. Konačno sam, namećući
se prolaznicima da me upute u pravom smjeru (rumenim kućanicama s naramcima cvijeća,
hipijima s lenonicama i prstima požutjelima od duhana), pronašao put do hotela preko mostova i
kroz uske, prilično osvijetljene uličice, pa na recepciji odmah promijenio nešto dolara, pošao se gore
istuširati - kupaonica je bila sva od zaobljena stakla i raskošnih ugradaka, hibrid secesije i ledene,
čahuraste znanstvenofantastične budućnosti - a onda zaspao zalegavši na trbuh, a u tom me
položaju nekoliko sati kasnije probudio telefon vrteći se na noćnome stoliću, poznatim cijukom
zbog kojeg sam na trenutak pomislio da sam kod kuće.
“Potteru?”
Sjeo sam i posegnuo za naočalama. “Hm—” Nisam navukao zastore prije nego što sam zaspao,
a odraz kanala kroz mrak je šarao po stropu.
“Što je? Jesi se napušio? Nemoj mi reći da si se motao po birtijama.”
“Ne, ja—” Omamljeno sam povukao pogled po sobi - krovni prozori i zrake, ormarići i kosine, a
- s druge strane prozora, kad sam ustao češući se po glavi - mostovi kanala obrubljeni rasvjetom,
zakrivljeni odrazi na crnoj vodi.
“Dolazim gore. Nisi valjda žensku doveo?”

vi.
_______________

DO MOJE JE SOBE OD RECEPCIJE TREBALO PROĆI DVA DIZALA I KRAĆU ŠETNJU PA ME

zateklo kako se brzo na vratima začulo kucanje. Gjuri je diskretno stao kraj prozora okrenuvši nam
leđa, a Boris me odmjerio od glave do pete. “Obuci se”, rekao je. Bio sam bos, navukao hotelski
ogrtač, a kosa mi se naježila jer sam legao čim sam izašao iz kade. “Uredi se. Hajde - počešljaj se,
obrij.”
Kad sam se pojavio iz kupaonice (gdje sam odijelo objesio da se izravna), procjenjivački je
napućio usne i rekao: “Nemaš ništa bolje od toga?”
“Ovo je Turnbull&Asser.”
“Da, ali izgleda kao da si u njemu spavao.”
“Nosim ga već neko vrijeme. Imam bolju košulju.“
“Pa obuci je.“ Na podnožju kreveta otvarao je aktovku. “I donesi pare ovamo.“
Kad sam se vratio zakopčavajući manšete, ukopao sam se nasred sobe ugledavši kako se pogiba

355
nad rubom kreveta, prionuvši sastavljanju pištolja: napinjao je udarnu iglu oštrookom vještinom
kao Hobie u svojem podrumu, dojmljivom uvjerljivošću povlačeći zatvarač, klik.
“Borise”, rekao sam, “koja je to pička materina?”
“Smiri se”, rekao je okrznuvši me pogledom. Pipkajući po džepovima, izvadio je spremnik i
gurnuo ga: flik. “Nije to što misliš. Uopće. Samo za šalu!”
Pogledao sam Gjurijeva široka pleća, savršeno spokojna, u stanju iste one profesionalne gluhoće
kakvoj sam i sam pribjegavao kad bi se parovi u trgovini svađali hoće li kupiti namještaj ili ne.
“Samo što—” Na pištolju je nešto stručno natezao, testirao, a onda približio oku i naciljao,
nadnaravnim potezima iz nekog dubokog podsloja mozga u kojem crno-bijeli filmovi trepere
dvadeset četiri sata na dan. “Sastajemo se na njihovom terenu, a njih su trojica. Dobro, dvojica.
Dvojica koja su bitna. A sad ti mogu priznati - malo me bilo strah da bi Sascha mogao doći. Jer onda
ne bih mogao ići s tobom. Ali sve se savršeno posložilo i eto me!”
“Borise—” dok sam tako stajao, u naletu mučnine sve mi se najedanput sručilo i shvatio sam u
kakvo sam se sjebano sranje uvalio—
“Nemaš brige! Ja sam odradio brigu umjesto tebe. Jer je” - potapšavši me po ramenu - “Sascha
previše nervozan. Boji se pokazivati po Amsterdamu - boji se da će to doći do Horsta. A to je za nas
jako, jako dobra vijest.”
“I tako.” Zakočio je pištolj: srebrni krom, crna nijansa žive, glatka gustoća koja je zamračila i
iskrivila prostor oko sebe kao kap motorna ulja u čaši vode.
“Ne nosiš ga valjda sa sobom”, rekao sam u nevjerici koja je uslijedila.
“Pa, da. Za futrolu - bit će samo u futroli. Ali čekaj, čekaj”, rekao je i podignuo dlan, “prije nego
što počneš—” iako nisam govorio, samo sam se ukopao u nijemoj užasnutosti - “koliko ti puta
moram reći? To je samo igračkica.”
“Šališ se.”
“Rekvizit”, nastavio je žustro, kao da ništa nisam rekao. “Čisto pretvaranje. Pa se neće usuditi
ništa pokušati ako ga vide na meni, razumiješ?” dodao je kad sam ga i dalje netremice promatrao.
“Mjera sigurnosti! Jer, jer”, nadglasao me, “ti si bogataš, a mi smo tvoji tjelohranitelji i to je tako. To
će i očekivati. Jako civilizirano. A ako malo pomakneš sako” - za pasom je imao skrivenu futrolu -
“bit će fini i neće ništa pokušavati. Puno je opasnije ako dođemo kao—” kolutao je očima po sobi
kao neuka djevojka.
“Borise.“ Osjećao sam se omamljeno i beskrvno. “Ne mogu ja to.“
“Što ne možeš?” Uvukao je bradu i pogledao me. “Ne možeš izaći iz auta i stajati sa mnom pet
minuta dok spašavam tvoju jebenu sliku? Je li?”
“Ne, ozbiljno ti kažem.” Pištolj je ležao na pokrivaču, oko je bježalo prema njemu; činilo se kao
da kristalizira i uvećava svu lošu energiju koja je strujala zrakom. “Ne mogu. Ozbiljno. Nećemo
ipak.”
“Nećemo?” Lice mu se iskrivilo. “Nemoj mi to raditi! Dovukao si me ovamo zbog ničega i sad
sam ja u govnima. I još” - zamahnuvši rukom - “u zadnji čas nešto počneš uvjetovati, vičeš
nesigurno, nesigurno, i meni ideš govoriti kako se radi posao? Zar mi ne vjeruješ?”
“Ma vjerujem ti, ali—”
“Onda dobro. Vjeruj mi, molim te. Ti si kupac”, nastavio je nestrpljivo kad nisam odgovorio.
“To je priča. Sve je dogovoreno.”
“Trebali smo ranije razgovarati o ovome.”
“Ma daj”, rekao je razdraženo, uzevši pištolj s pokrivača i spremivši ga u futrolu. “Ne prepiri se
sa mnom, molim te, zakasnit ćemo. Ne bi ga ni vidio da si ostao u kupaonici još dvije minute! Ne bi
ni znao da imam oružje sa sobom! Zato što - Potteru, slušaj me. Daj me saslušaj, molim te! Evo što će
se dogoditi. Dođemo, pet minuta, stojimo, stojimo, stojimo, odradimo priču, samo pričamo,
dobijemo tvoju sliku, svi sretni, mi odemo i onda na večeru. OK?”
Gjuri, koji se pomaknuo s prozora, odmjerio me od glave do pete. Zabrinuto se namrštio i
Borisu se obratio na ukrajinskome. Uslijedila je nejasna razmjena. A onda je Boris posegnuo prema

356
zglobu i počeo otkopčavati sat.
Gjuri je dodao još nešto i žustro mahao glavom.
“Da”, rekao je Boris. “U pravu si.” A onda meni, kimnuvši: “Uzmi ga.” Platinasti Rolex
President. Brojčanik optočen dijamantima. Smišljao sam kako da ga pristojno odbijem, kad je Gjuri
s malog prsta skinuo koso rezani dijamant - nadobudno, kao dijete koje predaje dar koje je izradilo
kod kuće - i oba mi komada pružio na otvorenim dlanovima.
“Da”, rekao je Boris dok sam se premišljao. “Ima pravo. Ne izgledaš dovoljno bogato. Da barem
imamo neke druge cipele”, rekao je zagledavši se sumnjičavo u moje crne cipele s dvostrukom
kopčom, “ali i te će poslužiti. Sad ćemo spremiti lovu u torbu” - kožnata putna torba, puna
naslaganih novčanica - “i idemo. Brz rad, vješte ruke, kao hotelska spremačica kad sprema krevet.
Najveće na vrh. Ove krasne stotkice. Baš su lijepe.”

vii.
___________________

V ANI NA ULICI : BLAGDANSKI SJAJ I DELIRIJ . O DRAZI SU PLESALI I SVJETLUCALI SE NA CRNOJ

vodi: izvezeni lukovi iznad ceste, girlande lampica na kanalskim brodicama.
“Bit će to jednostavno i ugodno”, rekao je Boris koji je prebacivao programe na radiju,
preskočivši Bee Geese, vijesti na nizozemskom i vijesti na francuskom u potrazi za pjesmom.
“Računam na to da žele brzo do love. Što se prije riješe slike, manje su šanse da će nabasati na
Horsta. Neće se previše zagledavati u mjenicu i uplatnicu. Vidjet će samo cifru od šesto hiljada.”
Sjedio sam sam s torbom punom novca na stražnjem sjedalu. (“Jer morate se naviknuti,
gospodine, da ste uvaženi putnik!” rekao je Gjuri kad je prišao na moju stranu i otvorio mi vrata da
uđem.)
“Vidiš - a nadam se da će ga to zavarati - potvrda o uplati je sasvim legitimna”, govorio je Boris.
“A i mjenica. Samo što je iz mutne banke. S Anguille. Rusi iz Antwerpena - i ovdje, s R C.
Hooftstraata - dođu tamo ulagati, prati novac, kupovati umjetnine, ha! Banka je prije šest tjedana
bila u redu, ali sad baš i nije.”
Prošli smo kanale, prošli smo vodu. Na ulici: obrisi šarenih neonskih anđela koji se naslanjaju s
vrhova zgrada kao brodske pulene. Plave šljokice, bijele šljokice, svjetlosni tragovi, vodopadi bijelih
lampica i božićnih zvijezda, raspaljeni, neprobojni, podjednako nesrodni sa mnom kao i neuvjerljivi
ružičasti dijamant koji mi se sjajio na ruci.
“Evo, da ti sad kažem”, rekao je Boris, zanemarivši radio i okrenuvši se prema stražnjem
sjedalu da mi se obrati, “da ti kažem da se ne brineš. Ovako od srca”, rekao je namreškavši obrve i
ohrabrujuće mi prodrmavši rame. “Sve je u redu.”
“Šala mala!” rekao je Gjuri i nasmiješio se od uha do uha u retrovizor, sretan što je mogao
pridonijeti tim izrazom.
“Evo plana. Zanima te li kakav je plan?”
“A valjda se očekuje da kažem da me zanima.”
“Ostavljamo auto. Malo dalje od grada. A onda ćemo se tamo naći s Trešnjom i on nas svojim
autom vozi na sastanak.”
“I sve će proći mirno.”
“Apsolutno. A zašto? Zato što imaš lovu! Njih samo to zanima. Čak i uz lažnu mjenicu njima je
to puna šaka brade. Četrdeset somićaa za ništa posla? Nije nešto! Nakon toga - Trešnja nas vraća u
garažu sa slikom - a onda - idemo van! slavimo!”
Gjuri je nešto promrmljao.
“Jadikuje oko garaže. Samo da znaš. Mislim da to nije pametno. Ali - ja ne želim svojim autom, a
zbilja nam ne treba kazna za parkiranje.”
“Gdje je sastanak?”

357
 “Eh - tu ima malo gnjavaže. Moramo izaći iz grada i vratiti se. Inzistirali su na svojoj lokaciji, a
Trešnja je pristao jer - a mislim, ma i bolje. Na njihovom terenu barem možemo računati da se murja
neće upletati.”
Dospjeli smo do osamljenijeg poteza ceste, ravnog i napuštenog, gdje je promet bio slab, a ulične
svjetiljke rjeđe, a uzbudljivu prštavost i sjaj staroga grada, njegove gotičke čipke, njegova
prikrivena plana - srebrne klizaljke, sretna djeca ispod bora - smijenila poznata urbana bezličnost:
Fotocadeau, bravarija Sleutelkluis, oznake na arapskome, šaurme, Tandoori Kebab, spuštene
ograde, sve zatvoreno.
“Ovo je Overtoom”, rekao je Gjuri. “Ni lijep ni zanimljiv.”
“Ovo je garaža od mojeg Dime. Za večeras je stavio oznaku POPUNJENO da nas nitko ne
gnjavi. A bit ćemo u dugoročnoj - ah”, dreknuo je, “blyad”, kad nam se kombi iznebuha ubacio i
zatrubio prisilivši Gjurija da naglo skrene i stane na kočnicu.
“Ovdje su ljudi ponekad bezrazložno agresivni”, rekao je Gjuri tužno pa upalio žmigavac i
skrenuo u garažu.
“Daj mi putovnicu”, rekao je Boris.
“Zašto?”
“Zato što ću je zaključati tu u pretinac da nas čeka kad se vratimo. Bolje ti je ne imati je uza se u
svakom slučaju. I ja ću svoju ostaviti”, rekao je, podignuvši je da mi je pokaže. “I Gjurijevu. Gjuri je
pošten, rođeni američki državljanin - da”, nastavio je nakon Gjurijeve upadice smijeha, “tebi je
bogme lijepo, a meni? Jako, jako teško dobiti američku putovnicu i stvarno je ne želim izgubiti.
Znaš, Potteru, zar ne”, rekao je i pogledao rne, “da u Nizozemskoj sad po zakonu moraš stalno
nositi osobnu iskaznicu? Nasumično legitimiranje na ulici - tko ne posluša, slijedi mu kazna. A
mislim u Amsterdamu? Kakva je ovo policijska država? Tko bi mislio? Ovdje? Ja - ne bi nikad. Ma
nema šanse. Nego” - zatvorivši i zaključavši pretinac- “bolje kazna pa da se izvučemo s pričom
nego prava frka ako nas zaustave.”

viii.
________________

U GARAŽI, KOJA JE DEPRESIVNO TITRALA POD MASLINASTIM SVJETLOM, ZONA

dugoročnog parkiranja imala je mnoštvo praznih mjesta unatoč znaku POPUNJENO. Kad smo
nosom ušli na mjesto, muškarac u sportskom kaputu koji je stajao naslonjen na bijeli Range Rower
odbacio je cigaretu uz prasak narančaste žeravice i krenuo prema našem autu. Zbog prorijeđene
kose, zatamnjenih avijatorica i napetog vojničkog trupa izgledao je kao vjetrom išiban bivši pilot,
muškarac koji nadzire osjetljive instrumente na nekom poligonu u Uralu.
“Viktor”, rekao je kad smo izašli iz auta i svojim dlanom zdrobio moj. Gjuri i Boris dobili su
pljesku po leđima. Nakon kratkih uvodnih riječi na ruskome, s vozačeva je sjedala sišao tinejdžer
kovrčave kose i dječjeg lica, a Boris ga je pozdravio pljuskom i veselim zviždukom od sedam
tonova: On the Good Ship Lollipop.
“Ovo je Shirley T”, rekao mi je Boris, raskuštravši mu svrdla na glavi. “Shirley Temple. Svi ga
tako zovemo - a zašto? Možeš li pogoditi?” - smijući se dok se klinac, ne znajući što bi, posramljeno
smiješio, otkrivši duboke jamice.
“Ne daj da te izgled zavara”, šapnuo mi je Gjuri. “Shirley izgleda kao djetešce, ali ima kamena
muda kao i mi ostali.”
Shirley mi je ljubazno kimnuo - govori li engleski? nije mi se tako činilo - otvorio nam stražnja
vrata Range Rovera i nas smo trojica - Boris, Gjuri i ja - sjeli unutra, a Viktor Trešnja sjeo je naprijed i
razgovarao s nama sa suvozačeva mjesta.
“Ovo bi trebalo biti jednostavno”, obratio mi se službeno dok smo izlazili iz garaže pa natrag
prema Overtoomu. “Izravan zalog”. Lice mu je izbliza bilo široko i bistro, sitnih usiljenih ustašaca i

358
promišljene budnosti koja mi je ublažila sumnje u logiku večeri ili pak izostanak logike: mijenjanje
automobila, neutvrđeni smjer, nepoznate informacije, grozomorna nepoznatost. “Saschi činimo
uslugu, a zbog toga će? prema nama biti dobar.”
Izduljene niske zgrade. Iščašene ulične svjetiljke. Osjećao sam se kao da se ovo ne događa, kao
da se događa nekome tko nisam ja.
“Jer može li Sascha ući u banku i tražiti pozajmicu za sliku?” temeljito je obrazlagao Viktor. “Ne
može. Može li Sascha ući u zalngaonicu i tražiti pozajmicu za sliku? Ne može. Može li Sascha zbog
okolnosti krađe otići uobičajenim vezama s kojim ga je spojio Horst i tražiti pozajmicu za sliku? Ne
može. Stoga je Sascha oduševljen jer se pojavio tajnoviti Amerikanac - ti - s kojim sam ga ja
povezao.”
“Sascha se šuta heroinom koliko ti i ja udahnemo zraka”, rekao mi je Gjuri tiho. “Čim se dočepa
pinke, kupuje hrpu droge, kao po špagici.”
Viktor Trešnja namjestio je naočale. “Upravo tako. Nije ljubitelj umjetnosti i nije izbirljiv. Slika
mu služi kao kreditna kartica s visokim kamatama, to jest barem on tako misli. Za tebe ulaganje - za
njega gotovina. Ti mu središ lovu - kupi žuto, zadrži si pola, ostalo proda i za mjesec dana se vrati s
duplo više love nego što si mu dao da preuzme sliku. A ako za mjesec dana ne skupi duplo više
para? Slika je tvoja. Kao što sam rekao. Jednostavan zalog.”
“Osim što nije tako jednostavan—” Boris se protegnuo i zijevnuo - “jer kad ti nestaneš, a
mjenica bude nenaplativa? Što će? Ako otrči Horstu i zatraži njegovu pomoć oko ovoga, Horst će
srediti da mu slome vrat.”
“Drago mi je da su toliko puta mijenjali mjesto sastanka. Malo je smiješno. Ali to je za nas dobro
zato što je petak”, rekao je Viktor, skinuvši avijatorice i lašteći ih o košulju. “Uvjerio sam ih da se
povlačiš. Zato što su stalno otkazivali i mijenjali plan - ti si tek danas stigao, ali oni to ne znaju - zato
što su stalno mijenjali plan, rekao sam im da ti je dozlogrdilo čamiti u Amsterdamu i čekati s
kovčegom šuške da ti se jave, da si paru vratio u banku i da se vraćaš u SAD. To im se nije svidjelo. I
tako“ - kimnuo je prema torbi - “eto ti vikenda, banke ne rade, ti ćeš donijeti što imaš, a - mislim,
puno su se razgovarali sa mnom, dugo smo bili na telefonu i već sam se sastao s njima u jednom
baru u Crvenim svjetiljkama, ali pristali su večeras donijeti sliku i obaviti razmjenu a da te nisu
prethodno upoznali jer sam im rekao da sutra imaš let, a kako su se predugo zajebavali, sad mogu
primiti mjenicu ili figu. Što im se nije svidjelo, ali prihvatili su to kao prikladno objašnjenje za
mjenicu. Lakše je tako.”
“Puno lakše”, rekao je Boris. “Nisam bio siguran hoće li mjenica proći. Bolje je da misli da su za
mjenicu sami krivi jer su se izdrkavali.”
“Gdje se nalazimo?”
“U kafebaru.” Izgovorio ga to kao jednu riječ. “De Paarse Koe.”
“To ti na nizozemskom znači Ljubičasta krava”, uslužno je dodao Boris. “Hipijevska krčma. Blizu
Crvenih svjetiljki.”
Duga, usamljena ulica zatvorene željeznarije, cigle poslagane uz cestu, sve s neopipljivim
hiperznačajem iako smo prebrzo jurili kroz mrak da bih se mogao zagledati.
“Hrana je ogavna“, rekao je Boris, “Klice i tvrdi stari pšenični tost. Mislio bi da će biti pičaka, a
ono samo sijede stare babe.”
“Zašto se ondje nalazimo?”
“Zato što je ulica navečer mirna”, odgovorio je Viktor Trešnja. “Kafebar je nakon radnog
vremena zatvoren, ali na poluotvorenom je, pa se stvari neće oteti kontroli, shvaćaš?”
Posvuda: nastranost. Napustio sam stvarnost i ne opazivši i prešao preko granice u ničiju
zemlju u kojoj vlada besmisao. Sanjivost, razlomljenost. Namoti žice i hrpe šute prekrivene
plastičnim ceradama koje je vjetar stjerao u stranu.
Boris se Viktoru obratio na ruskome, a kad je shvatio da ga gledam, okrenuo se meni.
“Rekli su mi samo da je Sascha večeras u Frankfurtu”, rekao je, “organizirao je zabavu u
restoranu za jednog prijatelja kojeg su upravo pustili iz zatvora, a to su nam potvrdila tri izvora, čak

359
i Shirleyju. Misli da je jako pametan što se maknuo iz grada. Ako Horst kojim slučajem dozna što se
večeras dogodilo, on će samo ruke u zrak i reći, Tko, ja? Nemam ja veze s tim.“
“Ti”, obratio mi se Viktor, “vodiš posao u New Yorku. Rekao sam da si trgovac umjetninama,
da su te uhitili zbog krivotvorenja, a sad radiš nešto slično kao Horst - u puno manjem opsegu što se
slika tiče, ali puno većem što se tiče love.”
“Horst - bog ga blagoslovio”, rekao je Boris. “Horst bi bio najbogatiji čovjek u New Yorku da ne
razdijeli i zadnju paru, svaki cent. Oduvijek tako. Uzdržava mnoge, ne samo sebe.”
“Što je za posao loše.”
“Je, ali voli društvo.”
“Narkić-filantrop, ha”, rekao je Viktor. Naglasio je filantrop. “Bogu hvala pa svako malo
krepaju, tko zna koliko bi mu se fiksera nakotilo u onoj rupetini. Nego - što manje kažeš, to bolje.
Neće oni očekivati ljubazne razgovore. Samo posao. Brzo će završiti. Borja, daj mu mjenicu.”
Boris je nešto graknuo na ukrajinskome.
“Ne, neka je sam da. Bolje da je prime iz njegove ruke.”
Na mjenici i uplatnici pisalo je Farruco Frantisek, Specialna banka Anguilla, što je samo
učvrstilo moju usnulu putanju, stazu kojom sam jurio prebrzo da bih mogao usporiti.
“Farruco Frantisek? To sam ja?” U tim mi se okolnostima takvo pitanje učinilo značajnim - kao
da sam se nekako odvojio od tijela ili barem nadišao određeni vidokrug i lišio se temeljnih činjenica
kao što je identitet.
“Nisam ja birao ime. Uzeo sam što sam morao.”
“Tako bih se trebao predstaviti?” S papirom nešto nije bilo u redu, bio je previše tanak, a na
potvrdama je pisalo Specialna umjesto Specijalna banka, što je bilo još gore.
“Ne, Trešnja će te predstaviti.”
Farruco Frantisek. Potiho sam isprobavao ime, ugađao jezik po njemu. Iako ga je bilo teško
zapamtiti, bilo je dovoljno jako i strano da prenese izgubljenu hipergustoću začinjenih ulica,
tramvajskih tračnica, popločenih nogostupa i neonskih anđela - vratili smo se u stari grad,
povijestan i nespoznatljiv, među kanale i stalke za bicikle i božićnu rasvjetu koja je podrhtavala na
tamnoj vodi.
“Kad si mu mislio reći?” upitao je Viktor Trešnja Borisa. “Mora znati kako se zove.”
“A sad zna.”
Neznane ulice, neshvatljiva skretanja, nepoznate daljine. Odustao sam od zagleđavanja u ulične
znakove i praćenja gdje smo. Od svega što me okružilo - od svega što sam mogao vidjeti - jedini mi
je smjerokaz bio mjesec, koji je plovio visoko iznad oblaka, blistav i pun, a opet neobično nestabilan,
kao da je raskinuo s gravitacijom, ni sličan čistom, usidrenom pustinjskomu mjesecu, već poput
zabavnog trika koji iskače na mađioničarev mig ili pluta kroz tamu, daleko od pogleda promatrača.

ix.
________________

L JUBIČASTA KRAVA NALAZILA SE NA NEPROMETNOJ JEDNOSMJERNOJ ULICI DOVOLJNO

širokoj da se provuče automobil. Ostali su lokali oko nje - ljekarna, pekarnica, trgovina biciklima -
bili čvrsto zatvoreni, svi osim indonezijskog restorana na samome kraju. Shirley Temple ostavio nas
je ispred. Na zidu s druge strane grafiti: smješko i strijele, Pozor Radioaktivno, šablonska munja s
riječju Shazam, kapajuća slova iz horora, budi dobar!
Pogledao sam kroz staklena vrata. Zalogajnica je bila dugačka i uska i na prvi pogled - prazna.
Ljubičasti zidovi, plafonijera od oslikanog stakla, raspareni stolovi i stolci obojeni vrtićkim
nijansama, a rasvjeta prigušena, osim nad radnom plohom s grilom i osvijetljena frižidera koji je
sjajio u pozadini. Boležljivo sobno bilje, potpisane crno-bijele fotografije Johna i Yoko, pano
raščupanih oglasa i letaka za satsange i satove joge i kojekakve holističke prakse. Na zidu mural

360
arkane tarota, a na jelovniku otisnutom na lanjušnom papiru odabir po Everettovu ukusu: juha od
mrkve, juha od koprive, pire od koprive, pita od leće - ništa što bi mi izmamilo sline, ali me
podsjetilo da mi je zadnji pošteni obrok koji se nije sveo na usputne zalogaje bio onaj curry koji sam
s Kittsey podijelio u krevetu.
Boris je zamijetio da sam se zagledao. “I ja sam gladan”, rekao je prilično službeno. “Idemo
zajedno na dobru večeru. U Blake’s. Za dvadeset minuta.”
“Ne ideš unutra?”
“Ne još.” Stajao je malko postrani, podalje od staklenih vrata, pogledavajući niz ulicu pa uz
ulicu. Shirley Temple kružio je oko zgrade. “Ne razgovaraj tu sa mnom. Idi s Viktorom i Gjurijem.”
Muškarac koji se približio staklenim vratima kafića bio je žgoljav, sumnjiv, zgrčen tip u šezdeset
i kojoj, duge prošarane kose ispod ramena, sa šiltericom od trapera koja je ispala iz Soul Traina
1973. Stajao je držeći svežanj ključeva i pogledavao preko Viktorova ramena prema meni i Gjuriju,
kao da se premišlja bi li nas pustio unutra. Zbijenim očima, četinjavim sijedim obrvama i
paperjastim sivim brkom podsjetio me na sumnjičavog starog šnaucera. A onda se pojavio drugi
tip, puno puno mlađi i puno puno krupniji, pola glave viši od Gjurija, Malezijac ili Indonežanin
tetovirana lica s napadnim dijamantima na ušima i crnom punđom navrh glave zbog koje je
izgledao kao harpunar iz Mobyja Dicka, ako je slučajno koji harpunar iz Mobyja Dicka nosio
baršunastu trenirku i satensku sportsku jaknu boje breskve.
Stari je treskavac nekoga nazvao mobitelom. Čekao je, promatrajući nas prepredenim okom. A
onda je obavio još jedan poziv i odlutao u dubine kafića razgovarajući i pritišćući dlan uz obraz i
uho kao histerična kućanica dok je Indonežanin stajao kraj staklenih vrata, neprirodno miran, i
promatrao nas. Uslijedila je kratka razmjena, a onda se stari vratio pa namreškana čela i oklijevajući
počeo petljati po ključevima, a potom okrenuo ključ u bravi. Čim smo ušli, počeo je prigovarati
Viktoru Trešnji i mahati rukama, a Indonežanin nam je polako prišao, naslonio se na zid, prekrižio
ruke i slušao.
Neka smetnja, nedvojbeno. Nelagoda. Na kojem jeziku razgovaraju? Rumunjskom? Češkom? O
čemu je bila riječ, nisam znao, ali Viktor Trešnja djelovao je hladno i uznemireno dok je stari sijedi
treskavac bio sve usplahireniji - ljući? Ne: napet, frustriran, čak i laskav, sve zacviljenijeg glasa, a
Indonežanin nas je cijelo to vrijeme držao na oku uznemirujuće mirno, kao anakonda. Stajao sam
koja tri metra dalje i - unatoč tome što se Gjuri, držeći torbu s novcem, previše prilijepio uza me -
navukao bojažljivi izraz lica i pravio se da proučavam plakate i slogane na zidu: Greenpeace, Reci
ne krznu, Veganska zona, Pod zaštitom anđela! Previše sam se droge nakupovao u previše
sumnjivih situacija (u stanovima u Španjolskom Harlemu koji su vrvjeli od žohara, zapišanim
stubištima u sirotinjskim zgradama na St. Nicholasu) da ne bih znao da ovdje nije pametno
pokazivati interes jer su - sudeći barem po mojem iskustvu - transakcije ove prirode uglavnom bile
iste. Praviš se da si opušten i nezainteresiran, govoriš tek kad ti se obrate i to jednoličnim glasom, a
onda - čim se domogneš onoga po što si došao - odeš.
“Kurac moj pod zaštitom anđela”, šapnuo mi je Boris na uho, prišuljavši mi se nečujno s druge
strane.
Ništa nisam rekao. Čak smo i se nakon toliko godina prelako vraćali navici došaptavanja uz
spojene glave kao na Spirsetskajinu satu, a to mi se u ovoj situaciji učinilo kao loša dinamika.
“Mi smo došli navrijeme”, rekao je Boris. “Ali jedan njihov se nije pojavio. Zato je Jerry Garcia
tako živčan. Hoće da pričekamo dok ne dođe. Sami su krivi kad su toliko puta promijenili lokaciju.“
“Što se ondje događa?”
“Pusti, to će Vitja riješiti”, rekao je gurkajući cipelom sasušenu dlakavu kuglu na podu - crknuti
miš? pomislio sam trznuvši se, a onda shvatio da je to izgrizena igračka za mačke, jedna od
nekoliko igračaka razbacanih po podu kraj grbavog, zapisanog mačjeg pješčanika koji se u
kompletu s govnima sakrio pod stolom za četvoro.
Upravo sam se zapitao kakva je to prehrambena logistika u kojoj prljavu mačju podlošku (a da
ne spominjem ružnu, nezdravu, pa čak i nezakonitu) gurneš pod stol gdje gosti u nju mogu ugaziti,

361
kad sam shvatio da je razgovor stao i da su se njih dvojica okrenuli prema Gjuriju i meni - Viktor
Trešnja i stari treskavac, stari oprezna pogleda punog iščekivanja, približivši se na korak, jurcajući
očima od mene do torbe u Gjurijevoj ruci. Gjuri je uslužno zakoračio prema njemu, otvorio je,
spustio je uz ponizno kimanje, i uzmaknuo da je stari može pregledati.
Stari je povirio unutra, kratkovidno, mršteći nos. Graknuvši ozlovoljeno, podignuo je pogled
prema Trešnji, nepomičnom, spokojnom. Sijeda glava nije bila zadovoljna. Zatvorio je torbu, ustao i
pogledao me nemirnim očima.
“Farucco”, rekao sam nervozno, zaboravivši svoje prezime i nadajući se da me neće pitati.
Trešnja me pogledao: papiri.
“Da, da”, rekao sam, posegnuvši u gornji unutrašnji džep sakoa i izvukavši bankovnu mjenicu i
uplatnicu, pa ih tobože ležerno odmotao i provjerio ih prije nego što sam ih pružio.
Frantisek. No čim sam ispružio ruku - paf, kao kad propuh probije kroz kuću i glasno zalupi
vrata u neočekivanom smjeru - Viktor Trešnja starome je skočio iza leđa i tako ga žestoko drškom
pištolja opalio po zatiljku da mu je kapa odletjela, koljena klecnula, a on se skljokao stenjući.
Indonežanin, i dalje zavaljen uza zid, podjednako se iznenadio kao i ja: ukipio se, pogledi su nam se
spojili uz nagno trzaj - koji kurac? - kao kad se pogledaju prijalelji, a meni nije bilo jasno zašto ne
mrda od zida dok nisam pogledao iza leđa i s užasom opazio Borisa i Gjurija koji su ga držali na
nišanu: držak pištolja ležerno je počivao u Borisovu lijevom dlanu, a jednoruki Gjuri s torbom je
novca uzmicao prema izlazu.
Nepovezani bljesak, netko je dolepršao ih kuhinje: mlađahna Azijka - ne, dječak, bijele kože,
tupog, prestravljenog pogleda koji jurca lokalom, šarenog orijentalnog šala, duge rasplesane kose - i
jednakom je brzinom i nestao.
“Netko je iza”, rekao sam brzo, ogledajući se u svim smjerovima dok se prostorija vrtjela oko
mene kao u lunaparku, a srce mi tako divljački udaralo da riječi nisam uspio natjerati da izađu kako
treba, nisam bio siguran je li me tko čuo - i je li me Trešnja čuo jer je sijedoga vukao za ovratnik
traper-jakne, zahvativši ga u kravatu, držeći mu pištolj na sljepoočnici, derući se na njega na nekom
istočnoeuropskom jeziku i natežući ga prema stražnjem dijelu, a Indonežanin se napokon ljupko i
oprezno odlijepio od zida i predugo promatrao Borisa i mene.
“Požalit ćete, pičke”, izgovorio je tiho.
“Ajmo, rukice”, rekao je Boris srdačno. “U zrak, na sunce.”
“Nisam naoružan.”
“Samo ti njih digni."
“Nema problema”, podjednako je srdačno uzvratio Indonežanin. Odmjerio me od glave do pete
tako uzdignutih ruku - pamtio mi je lice, shvatio sam s jezom, pohranio sliku ravno u datoteku - a
onda pogledao Borisa.
“Znam tko si”, rekao je.
Podmornički sjaj hladnjaka s voćnim sokovima. Čuo sam kako mi dah ulazi i izlazi, ulazi i
izlazi. Zveket metala u kuhinji. Neprepoznatljivi vrisci.
“Dolje, molim te”, rekao je Boris kimnuvši prema podu.
Indonežanin je susretljivo kleknuo i - vrlo polako - ispružio se cijelom dužinom. No nije
izgledao ni potreseno ni ustrašeno.
“Znam te”, ponovio je blago mrmljavim glasom.
Jurnjava u kutu oka, tako hitra da sam poskočio: mačka, crna kao vrag, kao živa sjena, tama koja
ulijeće u tamu.
“I tko sam ja?”
“Borja iz Antwerpena, a?” Lagao je da nije naoružan; čak sam i ja opazio to nabreknuće ispod
njegova pazuha. “Poljak Borja? Borja zvan Ganđa? Horstov pajdo?”
“A što ako jesam?” upitao je Borja srdačno.
Muškarac je šutio. Trznuvši glavom i maknuvši kosu iz očiju, Boris je podrugljivo frknuo i
upravo htio dobaciti nešto sarkastično kad se iz stražnjeg dijela pojavio Viktor Trešnja, sam,

362
izvlačeći iz džepa par plastičnih lisica - i srce mi je poskočilo kad sam mu pod rukom ugledao
smotuljak odgovarajuće veličine i debljine, omotan u bijeli pust i svezan tankom uzicom.
Indonežaninu je koljeno zabio u leđa i počeo mu oko zglobova petljati s lisicama.
“Van”, rekao mi je Boris, a onda ponovio - mišići su mi se zaglavili i stisnuli; pogurnuo me -
“Van! Idi u auto.”
Nijemo sam se ogledao - nisam opazio vrata, nije bilo vrata - a onda ih ugledao i dao se u bijeg
tako brzo da sam se poskliznuo na mačkinu igračku i zamalo pao, prema Range Roveru koji se
dimio uz pločnik. Gjuri je vani na ulici držao stražu, pod kišicom koja je upravo počela sipiti -
“Upadaj, upadaj”, siktao je, uvukavši se na stražnje sjedalo i mahnuvši mi da uđem za njim upravo
kad su Boris i Viktor Trešnja izjurili iz restorana i uskočili u auto, a mi se odvezli smirenom i
oslabljenom brzinom.

x.
_______________

U AUTU, PONOVNO NA GLAVNOJ CESTI, KLICANJE OD VESELJA! S MIJEH, PLJESKANJE,

a moje se srce takvom žestinom probijalo kroz prsa da sam jedva disao. “Što se događa?” graknuo
sam nekoliko puta - hvatajući dah i pogledavajući čas jednog, čas drugog, a onda - kad su me i dalje
ignorirali i brbljali na udaraljkastoj mješavini ruskog i ukrajinskog, sva četvorica, uključujući
Shirleyja Templea - viknuo: “Angliyski!”
Boris se, brišući oči, okrenuo prema meni i obgrlio me oko vrata. “Promjena plana", rekao je.
“Sve smo odradili u hodu - improvizirali. Nije moglo bolje ispasti. Treći tip se nije pojavio.”
“Doskočili smo im!"
“Naskočili smo ih!”
“Ispreskakali! Kao školicu!”
“Rekao” - riječi sam morao izdisati - “rekao si bez oružja.”
“Pa nitko nije stradao, zar ne? Kakve to veze ima?”
“Zašto im nismo platili?”
“Jer nas je posrala sreća!” Ruke u zrak. “Prilika koja se pojavi jednom u životu! Morali smo to
iskoristiti! Što su mogli? Njih dvojica - nas četvorica. Da su pametni, ne bi nas niti pustili unutra. I -
da, znam, samo četrdeset somova, ali zašto da im i centa dam ako ne moram? Što su pokrali moju
imovinu?“ Boris se pakosno zasmijao. “Jesi mu vidio facu? Jerryju Garciji? Kad ga je Trešnja opalio
po glavurdi?“
“Znaš zašto se stari jarac uzjogunio?” upitao me Viktor, okrenuvši se radosno prema meni.
“Htio je u eurima! Molim, dolari?” oponašajući njegov mrzovoljni izraz. “Donio si mi dolare!”
“Sad negdje žali za dolarima.”
“Sad on negdje žali što nije držao jezik za zubima.”
“Da mi ga je čuti kad bude zvao Saschu!”
“Šteta što ne znam ime tog tipa koji ih je ostavio na cjedilu. Rado bih mu platio piće.”
“Bog zna gdje je.”
“Sigurno se kod kuće tušira.”
“Možda je na vjeronauku.”
“Gleda Božićnu priču na televizoru.”
“Ma vjerojatno čeka na krivom mjestu.”
“A—” Grlo mi se stegnulo i morao sam progutati slinu da progovorim. “A mali?”
“Ha?” Padala je kiša, sitna kišica koja je kuckala o vjetrobransko staklo. Ulice crne i ulaštene.
“Koji mali?”
“Dečko. Cura. Kuhinjski mali. Ne znam.”
“Molim?” Trešnja se okrenuo - još uvijek nabrijan, uspuhan. “Nisam nikoga vidio.”

363
 “Ni ja.”
“E pa ja jesam.”
“Kako izgleda?”
“Mlado.” Iz misli mi se nije izbrisao zamrznuti prizor mladog, problijedjelog lica blago
razjapljenih usta. “Bijeli kaput. Iz Japana možda.”
“Stvarno?” upitao je Boris znatiželjno. “Znaš ih raspoznati naočigled? Odakle su i to? Japan,
Kina, Vijetnam?”
“Nisam dobro vidio. Negdje iz Azije.”
“Dečko ili cura?"
“Mislim da tamo u kuhinji rade samo ženske”, rekao je Gjuri. “Makrobiotika. Smeđa riža i te
spike.”
“Pa—” Više nisam bio siguran.
“Eh“ - Trešnja se pogladio po oguljenoj glavi - “drago mi je da je pobjegla, tko god da je, jer znaš
što sam još iza našao? Mossberg 500 prepiljene cijevi.”
Salva smijeha i zvižduka.
“Jebote.”
“Gdje je bila? Grozdan nije—?”
“Nije. U" - prstima je po zraku ocrtavao zavežljaj - “kako se to zove. Visjela je ispod stola, kao u
nekoj krpi. Slučajno sam je vidio dok sam bio na podu. Onako - smotanu. Odmah iznad glave.“
“Nisi je valjda ostavio?”
“Nisam! Ponio bih je, ali bila je prevelika, a ruke su mi bile pune. Rastavio sam je i izbio iglu i
bacio je u uličicu. A našao sam—” iz džepa je izvukao srebrni pištolj kratke cijevi i pružio ga Borisu
- “i ovo!”
Boris ga je podignuo prema svjetlu i zagledao se.
“Lijepi mali prikrivač, tridesetšestica. Stala mu je futrola na gležanj ispod onih traperica! No na
svoju žalost, nije bio dovoljno brz.”
“Plastične lisice”, rekao mi je Gjuri i malko naherio glavu. “Vitja na sve misli.”
“Pa—” Vitja je sad sa svoje obrisao znoj - “lagani su i tanki za nošenje, puno su me puta
poštedjeli kokanja. Nije mi drago nauditi ako ne moram.“
Srednjovjekovni grad: grbave ulice, mostovi presvučeni rasvjetom koja je blistala o kanale
oplahnute kišom i topila se u sipljenju. Beskonačnost anonimnih trgovina, svjetlucavih izloga,
rublja i podvezica, suđa poredanog kao kirurški instrumenti, strane riječi na sve strane, Snel
bestellen, Retro-stijl, Showgirl-Sexboetiek.
“Stražnja vrata vode na uličicu“, rekao je Trešnja migoljeći se iz sportske jakne i potežući votku
iz boce koju je Shirley T. izvukao ispod prednjeg sjedala - ručice su mu se tresle, a lice, posebno nos,
sjajio besramnom, stresnom, božićnom crvenom. “Sigurno su ih ostavili otvorenima za njega za
trećeg tipa - da uđe odostraga. Zatvorio sam ih i zaključao - rekao sam Grozdanu da ih zatvori i
zaključa, uperio sam mu pištolj u glavu, cmizdrio je kao beba—”
“Taj Mossberg”, obratio mi se Boris, prihvativši bocu koju su mu pružili s prednjeg sjedala.
“Podla stvarčica. A još prepiljena—? sačma pršti odavde do Hamburga. Okreneš je pun kurac dalje
od svih i opet pogodiš pola ljudi oko sebe.”
“Dobar trik, ha?” upitao je Viktor Trešnja filozofski. “Reći da ti nema trećega? Pričekajte pet
minuta, molim vas? Oprostite, zabuna—? Doći će svaki tren. A on cijelo vrijeme iza sa sačmaricom.
Dobra tinta, samo da su promislili—”
“Možda su i promislili. Otkud bi inače sačmarica bila iza?”
“Ja ti mislim da smo se mi za dlaku izvukli, to ti ja mislim—”
“Zaustavio se jedan auto, Shirley i ja se usrali”, rekao je Gjuri, “dok ste vi bili unutra - neka dva
tipa, reko evo sranja, ali samo dva pedera, Francuzeki, traže restoran—”
“ ali iza nije bilo nikoga, hvala bogu, rekao sam Grozdanu da legne na pod i privežem ga za
radijator“, govorio je Trešnja. “Ah, ali—!” podignuo je pusteni smoluljak - “najprije. Ovo. Za tebe.”

364
 Preko sjedala ga je pružio Gjuriju, koji ga je - oprezno, raširivši prste odozdo kao da pazi da mu
se ne prolije poslužavnik - predao meni. Boris - progutavši gutljaj, brišući usta nadlanicom -
radosno mi je bocom kucnuo o ruku i pjevušio sretan Božić svakome.
Paket na mojim koljenima. Prelazim prstima uz rub. Pust je bio toliko tanak da sam pod prstima
odmah osjetio njezinu besprijekornost, savršenu građu i težinu.
“Hajde”, rekao je Boris kimnuvši, “otvori, bolje im je da ovaj put nije udžbenik iz građanskog!
Gdje je bila?” upitao je Trešnju kad sam počeo petljati po uzici.
“U prljavoj smočnici. Usranoj plastičnoj aktovci. Grozdan me odmah odveo k njoj. Mislio sam
da će biti sranja, ali cijev u glavu je bila dovoljna. Nema smisla da te koknu, a toliko lijepih zelenih
kolačića oko tebe.”
“Potteru”, rekao je Boris, nastojeći privući moju pažnju, a onda opet: “Potteru.”
“Da?”
Podigao je aktovku. “Ovih četrdeset keki ide Gjuriju i Shirleyju. Malo da ih potkožimo. Za
pružene usluge. Jer zahvaljujući njima dvojici Saschi nismo platili ni centa za uslugu krađe imovine.
A Vitja—” pruživši mu dlan da se rukuju - “sad smo i više nego kvit. Dužan sam ti.”
“Ne, nikad ti neću moći vratiti što ti dugujem. Borja.”
“Zaboravi. Nije to ništa.”
“Ništa. Ništa? Nije istina. Borja, jer baš ove noći ja hodam živ zbog tebe, i svake noći do
zadnje...”
Ispričao je zanimljivu priču, da sam je barem uspio saslušati - netko je cinkao Trešnju za neki
neodređen, ali očito vrlo ozbiljan zločin koji nije počinio, nije imao veze s njim, čist kao suzica, tip
ga je otkucao radi smanjene kazne, a Trešnja bi pak morao otkucati nadređene (“što nije pametno
ako ti je do glave na ramenima”) inače bi odgulio cenera, a Boris - Boris je spasio stvar jer je Boris
uspio pronaći tog šupka u Antwerpenu i izvući ga uz jamčevinu, a priča o njegovu pothvatu bila je
zamršena i zanesena, a Trešnji su se suze gušile u grlu i malo je zašmrcao i bilo je toga još pa i
paleža i krvoprolića i nekakve kružne pile, ali tad više nisam čuo ni riječi jer sam odvezao uzicu, a
ulična rasvjeta i odrazi vodene kiše razlijevali su se po površini moje slike, po mojem češljugaru,
koji je - a neosporno sam to znao, bez imalo sumnje, ni ne okrenuvši da pregledam naličje - bio
pravi.
“Vidiš?” rekao je Borja prekinuvši Vitju na vrhuncu zanosa. “Izgleda fino, ne, tvoja zolotaia
ptitsa! Rekao sam ti da smo je mazili i pazili, nisam li?”
U nevjerici sam povlačio prst niz rubove okvira, kao Nevjerni Toma uz Kristovu ranu. Kao što
je svaki trgovac pokućstvom, a i sveti Toma dobro znao: osjetilo dodira teže je zavarati nego vid, a
moje su ruke čak i nakon toliko godina tako živo pamtile sliku da su mi prsti smjesta utekli
tragovima čavala, po jednome u svakom kutu, rupicama kroz koje je (nekoć davno, tako barem
kažu) slika bila prikovana na zidu neke krčme, u sklopu neke oslikane vitrine, tko zna.
“Je li živ?” Viktor Trešnja.
“Valjda.” Boris me laktom trknuo u rebra. “Reci nešto.”
Ali nisam mogao. Bila je prava; znao sam, čak i u mraku. Uzdignuti žuti potez boje na krilu i
perju izgreben rubom kista. Gornji lijevi kut sićušno okrhnut, što prije nije bio, ožiljčić manji od dva
milimetra, ali osim toga: savršena. Bila je drukčija, a opet nije. Dok ju je svjetlo oblijevalo u trakama,
najedanput sam prizvao mučnu usporedbu s vlastitim životom, prolaznim pištanjem energije bez
uzorka, biološkim statičkim šumom nasumičnim kao i ulične svjetiljke koje su jurile pokraj nas.
“Ajme, divno", rekao je Gjuri ljubazno, nagnuvši mi se s desne straneda je pogleda. “Tako čista!
Kao tratinčica. Shvaćaš što pokušavam reći?” rekao je, trknuvši me kad nisam odgovorio. “Običan
cvjetić, sam nasred polja? Samo što—” pokazao je, evo ga! prekrasan je! “Razumiješ me?” upitao je,
trknuvši me još jednom, ali bio sam previše omamljen da bih mu odgovorio.
Za to je vrijeme napola na engleskome, a napola na ruskome Boris Vitji mrmljao o ptitsi i o
nečemu što nisam razaznao, nešto o majci i djetetu, krasnoj ljubavi. “Je li ti još uvijek žao što nisi
zvao umjetničku policiju, a?” rekao je, obgrlivši me i ugnijezdivši mi glavu uz vrat, kao kad smo bili

365
mali.
“Još uvijek ih stignemo nazvati”, rekao je Gjuri i dreknuo u smijeh, opalivši me šakom po drugoj
ruci.
“Tako je, Potteru! Hoćemo li? Ne? Možda više i nije dobra ideja, a?” rekao je preko mene Gjuriju
podignuvši obrvu.

xi.
____________________

К A D SMO S K RE NU L I U GARAŽU I IZAŠLI IZ AUTA, SVI SU JOŠ BILI USHIĆENI I SMIJALI

se i na kojekakvim jezicima prepričavali detalje zasjede - svi osim mene, praznog i
potresenog od šoka, zatečenog brzim rezovima i naglim pokretima koji su i dalje odjekivali
iz mraka, previše omamljenog da progovorim.
“Vidi ga", rekao je Boris zaustavivši se upola rečenice i mlatnuvši me šakom u ruku. “Kao da je
upravo doživio najslasnije pušenje u životu.“
Svi su mi se smijali, čak i Shirley Temple, cijeli se svijet sveo na smijeh koji je, razmrvljen i
metalan, odjekivao od pločica, na delirij i fantazmagoriju, osjećaj da se svijet nadima i raste poput
zadivljujućeg napuhanog balona koji lebdi i pluta prema zvijezdama, a i ja sam se smijao i nisam
bio siguran čemu se smijem jer sam i dalje bio rastresen i sav uzdrhtao.
Boris je zapalio cigaretu. Lice mu je pri podzemnom svjetlu bilo zelenkasto. “Zamotaj to”, rekao
je ljubazno, kimajući prema slici, “a onda ćemo je sprašiti u hotelski sef, a tebi priuštiti pravo
pušenje.”
Gjuri se namrštio. “Mislio sam da ćemo najprije jesti?”
“U pravu si. Umirem od gladi. Prvo večera, a onda pušenje.”
“Blake’s?” upitao je Trešnja otvorivši suvozačeva vrata Land Rovera. “Recimo za sat?”
“Može.”
“Ne da mi se ići ovakav”, rekao je Trešnja povukavši ovratnik košulje, od znoja proziran i
slijepljen s kožom. “A opet, dobro bi mi došao konjak. Neki onaj od sto eura. Strusio bih bocu ovog
trena. Shirley, Gjuri—” rekao je nešto na ukrajinskomu.
“Kaže”, rekao je Boris u salvi smijeha koja je nastupila, “kaže Shirleyju i Gjuriju da oni časte
večerom. Sa—” Gjuri je pobjedonosno podignuo torbu.
A onda - stanka. Gjuri se zabrinuo. Rekao je nešto Shirleyju Templeu, a Shirley mu je -
nasmijavši se dubokim breskvastim jamicama - odmahnuo rukom, odgurnuo torbu koju mu je
Gjuri pokušao pružiti, a onda zakolutao očima kad mu je opet ponudio.
“Ne syeiychas”, naprasno ih je prekinuo Viktor Trešnja. “Ne sad. Kasnije ćete dijeliti.”
“Molim te”, rekao je Gjuri nutkajući ga torbom još jedanput.
“Ma daj! Kasnije to dijelite, ne da mi se prenoćiti ovdje.”
Yak hochu chto-by Shirli prinyala eto, izrekao je Gjuri tako jednostavnu i iskrenu rečenicu da sam je
čak i ja svojim šugavim ruskim razumio. Hoću da je Shirley uzme.
“Nema šanse!” uzvratio je Shirley na engleskome i - ne mogavši odoljeti - dobacio mi pogled da
bude siguran da sam ga čuo, kao ponosno dijete kad u školi točno odgovori.
“Daj idemo.“ Boris je - oslonivši se na bokove - razdraženo okrenuo glavu. “Je li bitno tko je vozi
u autu? Bi li je ijedan od vas ukrao? Ne bi. Svi smo tu prijatelji. I što ćete onda?” rekao je kad nijedan
nije niti mrdnuo. “Ostaviti tu na podu da se Dima razveseli? Odlučite se, molim vas.”
Nastupio je dugi muk. Shirley, ukopan u mjestu prekriženih ruku, čvrsto je odmahivao glavom
na Gjurijevo opetovano moljakanje, a onda Borisa zabrinuto nešto upitao.
“Da, da, slažem se”, odgovorio mu je Boris nestrpljivo. “Idite”, rekao je Gjuriju. “Vas trojica
zajedno.”
“Jesi siguran?”

366
 “Ma siguran sam. Dosta ste radili za večeras.”
“Ne”, rekao je Boris, “nas ćemo dva pješice! Naravno, naravno”, rekao je ušutkujući Gjurijevo
protivljenje, “snaći ćemo se, idite”, i svi smo se smijali kad su nam Vitja i Shirley pa i Gjuri mahnuli
(Davaye!), uskočili u Range Rover i odvezli se, preko rampe i ponovno prema Overtoomu.

xii.
__________________

“A JME , KAKVA VEČER”, REKAO JE BORIS ČEŠUĆI SE PO TRBUHU . “UMIREM OD GLADI! BJEŽ'MO
odavde. Doduše—” pogled pod namreškanim čelom poletio je prema Range Roveru koji se upravo
udaljavao - “ma, nema veze. Snaći ćemo se. Kratka je vožnja. A do Blake’sa ćemo prošetati od tvojeg
hotela. A ti”, obratio se meni, kimnuvši - “nemaran si! Daj je sveži! Nemoj je navlačiti okolo bez
uzice.”
“Da”, rekao sam, “da, da”, i okružio do prednjeg dijela auta da je odložim na poklopac motora
dok u džepu ne nađem uzicu.
“Smijem vidjeti?” upitao je Boris prišavši mi s leđa.
Svukao sam pust, a nas smo se dvojica na trenutak ukipili kao dva niža flamanska plemića koja
se naviruju uz rub slike Kristova rođenja.
“Koliko muke—” Boris je zapalio cigaretu, okrenuvši glavu od slike i otpuhnuvši dim u stranu -
“ali vrijedilo je, ha?”
“Je”, rekao sam. Glasovi su nam bili šaljivi, ali prigušeni, kao u dječaka koji s nelagodom stoje u
crkvi.
“Imao sam je dulje od svih”, rekao je Boris. “Ako brojiš dane.” A onda drukčijim tonom: “Gle -
ako ti se da, uvijek mogu nešto srediti za lovu. Samo jedan dogovor i možeš u mirovinu.”
No samo sam odmahnuo glavom. Riječima nisam mogao izraziti što osjećam, ali bilo je to nešto
duboko i iskonsko što je prije svih tih godina Welty sa mnom podijelio u muzeju, a i ja s njime.
“Samo se šalim. Dobro - malo se šalim. Ali ne, ozbiljno”, rekao je trljajući članke o moj rukav,
“tvoja je. Slobodna kao ptičica. Zašto je ne bi zadržao i malo u njoj uživao prije nego što je vratiš
ljudima iz muzeja?”
Šutio sam. Već sam se pitao kako ću je izvući iz zemlje.
“Hajde, zamotaj je. Moramo se izgubiti odavde. Gledat ćeš je kasnije do mile volje. Ma daj to
ovamo“, rekao je zgrabivši uzicu iz mojih šeprtljavih ruku; još sam petljao po njoj, pokušavao naći
krajeve - “daj, ja ću, bit ćemo tu do jutra.”

xiii.
___________________

SLIKA JE BILA OMOTANA I SVEZANA, BORIS JU JE ZATAKNUO POD RUKU I – POVLAČEĆI POSLEDNJI DIM
cigarete - prišao vozačevoj strani i upravo htio sjesti u auto kad se iza nas začuo ležeran, prijateljski
američki glas i rekao: “Sretan Božić!”
Okrenuo sam se. Trojica, od kojih dva sredovječna muškarca lijenog hoda koja su se pomalo
zamišljeno gegala s noge na nogu, držeći se kao da nam dolaze učiniti uslugu - obratila su se Borisu,
ne meni, kao da im je bilo drago što ga vide - a ispred njih je polako cupkao mali Azijac. Njegova
bijela jakna nije bila kuhinjska radna odora, nego nekakvo asimetrično čudo od bijele vune debelo
dva centimetra; drhtao je i gotovo pomodrio od straha. Bio je nenaoružan, barem mi se tako činilo,
što je bilo dobro jer je prvo što sam kod druge dvojice primijetio - krupni tipovi, jako službeni - bio
plavičasti metal ručnog oružja koji je svjetlucao pod ljigavom fluorescentnom rasvjetom. Čak ni
tada nisam shvatio - smeo me prijateljski glas; mislio sam da su ulovili maloga i doveli nam ga - sve

367
dok nisam pogledao Borisa i opazio kako se umirio, problijedio kao krpa.
“Žao mi je što moramo ovako”, rekao je Amerikanac Borisu iako nije zvučao kao da mu je žao -
dapače, kao da uživa. Bio je plećat i nezainteresiran, nosio je svjetlosivi kaput, no bilo je unatoč dobi
u njemu nečega razdražljivog i anđeoskog, prezrelog, meki bijeli dlanovi i meka menadžerska
bezličnost.
Boris se - ne mičući cigaretu iz usta - skamenio. “Martine.”
“Da, zdravo!” uzvratio je Martin srdačno dok se drugi tip - mišje plavi siledžija u mornaričkom
kaputu, crta grubih kao iz nordijskog folklora - došetao do Borisa pa mu grabeći oko pasa izvadio
pištolj i pružio ga Martinu. Zbunjeno sam se zagledao u dječaka u bijelom kaputu, a on se ukipio
kao da ga je netko toljagom opalio po glavi, prikraćen za likovanje i prosvjetljenje kao i ja.
“Znam da ti ovo nije sjelo”, rekao je Martin - “ali... Uf.” Tihi glas u uznemirujućem neskladu s
očima kao u siktavice. “Hej! Nije ni meni. Frits i ja sjedili snio u Pim’su, nismo očekivali da ćemo
morati izaći. Užasno vrijeme, ha? Gdje nam je bijeli Božić?“
“Što radiš ovdje?” upitao je Boris, a unatoč smirenu držanju, nikad ga tako ustrašenog nisam
vidio.
“A što misliš?” Šaljivo slijeganje ramenima. “I ja sam podjednako iznenađen, ako ti to išta znači.
Tko bi rekao da će Sascha imati muda pozvati Horsta upomoć. Ali gle, u ovako sjebanoj situaciji,
koga bi drugog zvao? Hajde, daj je”, rekao je, ljubazno trznuvši pištoljem, a ja sam u naletu strave
shvatioda je pištolj uperio u Borisa, da pokazuje na pusteni smotuljak pod Borisovom rukom.
“Hajde. Predaj nam je.”
“Neću”, zarežao je Boris otresavši kosu iz očiju.
Martin je trepnuo u naprasitoj smetenosti. “Što si rekao?”
“Neću."
“Molim?” Martin se nasmijao. “Nećeš? Šališ se?”
“Borise! Daj im je!” zamuckivao sam ukopan od užasa u mjestu kad je onaj kojeg je oslovio kao
Fritsa nabio pištolj na Borisovu sljepoočnicu, zgrabio ga za kosu, a onda mu tako trgnuo glavom da
je zarežao.
“Znam”, nastavio je Martin susretljivo, pogledavši me supatnički kao da želi reći: ovi Rusi su
totalni luđaci, ha? “Daj”, rekao je Borisu. “Sad je dosta.”
Boris je nanovo zaječao kad ga je tip povukao za kosu i preko auta mi uputio nedvojben pogled
- koji sam razumio kao da je riječi izgovorio naglas, hitar i točno određen rez pogledom ravno iz
naših kradljivih dana: bježi, Potteru, sad.
“Borise”, rekao sam prekinuvši šutljivu nevjericu. “molim te, daj im je”, no Boris je opet
očajnički zaječao kad mu je Frits zabio pištolj pod bradu, a Martin prišao i istrgnuo mu sliku ispod
ruke.
“Sjajno. Hvala ti”, rekao je veselo zataknuvši pištolj pod ruku, a onda počeo čupati i petljati s
uzicom koju je Boris svezao u nepopustljivi čvorić. “Kul.” Prsti ga nisu slušali, a kad se približio,
kad je prišao kako bi uzeo sliku, vidio sam i zašto: bio je napušen kao balon. “Nego” - Martin je
pogledao iza ramena kao da odsutne prijatelje želi uključiti u šalu, a onda nakon ležernog slijeganja
ramenima - “pardon. Odvedi ih onamo. Frits”, rekao je, i dalje zaokupljen slikom, kimnuvši prema
neosvijetljenom, tamničavom kutu, mračnijem od ostatka garaže, a kad se Frits malko okrenuo od
Borisa prema meni i zamahnuo mi pištoljem - hajde, hajde, i ti - skamenivši se od užasa, shvatio sam
da je Boris znao što će se dogoditi čim ih je ugledao: i zato je htio da pobjegnem ili da barem
pokušam pobjeći.
No u manje od trena oka, dok me Frits upućivao pištoljem, Boris nam se svima izgubio iz vida, a
cigareta mu je poletjela uz vatromet iskrica. Frits je vrisnuo i opalio ga po obrazu, a onda posrnuo,
grabeći ga za ovratnik koji mu se usjekao u vrat. U istom je trenu Martin - zaokupljen slikom ravno
nasuprot meni - podignuo pogled, a ja sam ga i dalje blijedo promatrao preko krova automobila
kad sam ih začuo sebi zdesna, tri hitra pucnja koja su nam obojici pogled odvukla u stranu. Nakon
četvrtog (lecnuvši se, zažmirivši) topli val krvi zanio se preko krova i zapljusnuo mi lice, a kad sam

368
otvorio oči, mali je Azijac prestravljeno uzmicao i povlačio dlanove niz krvavu mrlju, kao mesar
koji tare ruke o pregaču, a ja sam netremice zurio u osvijetljeni znak Betaalautomaat op, gdje je
dotad stajala Borisova glava; lokva krvi širila se ispod auta, a Boris je ležao na podu, oslonjen na
laktove, upirući stopalima, s mukom se pokušavao uspraviti, nisam znao je li ozlijeđen, a očito sam
pojurio k njemu jer sam već u sljedećem trenu bio s druge strane auta, pomagao mu da ustane, krvi
na sve strane, Frits je bio u rasulu, klonuvši kraj auta s rupetinom iznad uha, i upravo sam opazio
Fritsov pištolj na podu kad je Boris glasno dreknuo, a Martin, stisnutih očiju i raskrvavljenog
rukava, grabio po nadlaktici i s mukom pokušavao podignuti pištolj.
Dogodilo se i prije nego što se dogodilo, kao da me preskok na DVD-u ubrzao u vremenu jer se
ne sjećam da sam pištolj uzeo s poda, sjećam se samo silovitog trzaja od kojeg mi je ruka poletjela u
zrak, a pucanj nisam niti čuo dok nisam osjetio udar i dok čahura nije poletjela i udarila me u lice, a
ja zapucao ponovno, žmireći pred bukom; ruka mi je poskočila uza svaki pucanj, okidač je pružao
otpor, zapinjao je, kao da vučeš pretešku kvaku, prozori automobila prsnuli su, Martinu je ruka
poletjela u zrak, sigurnosno se staklo razmrskalo, a komadići betona otkrhnuli se sa stupa; Martina
sam pogodio u rame - svijetla se siva tkanina natopila i zamračila, tamna mrlja širila se po njemu,
miris kordita i zaglušujuća buka tako me duboko stjerala u lubanju da je nisam pojmio kao stvarni
zvuk koji mi udara o bubnjiće nego kao zid koji mi se urušava u umu i goni me u okrutnu
unutarnju tamu iz djetinjstva, a Martinov se zmijski pogled susreo s mojim - skljokao se na auto i
uperio pištolj preko ruba krova, a ja sam ponovno zapucao i pogodio ga iznad oka, crvenim
praskom od kojeg sam se lecnuo, a onda, negdje iza leđa, čuo zvuk ustrčalih stopala kako odjekuju
o beton - dječak: bijeli kaput zatrčao se prema izlaznoj rampi noseći sliku pod rukom, jurio je pokraj
rampe prema ulici, jeka se odbijala od pločica, i umalo sam zapucao prema njemu, samo što se
trenutak sasvim promijenio, okrenuo sam se od auta, pognuo se i primio za koljena, pištolj je bio na
tlu, ne sjećam se da sam ga ispustio, ali zvuk sam čuo, zaječao je o pod i ječao i dalje, a ja sam
osluškivao odjeke i slutio vibraciju pištolja niz ruku, povraćajući tako pognut, dok mi se Fritsova
krv šuljala i previjala preko jezika.
Izvan tame zvuk stopala koja bježe, a ja se opet nisam mogao pomaknuti niti progledati, sve je
pocrnjelo uz rubove i padao sam iako nisam jer sam nekako uspio sjesti uz niski popločani zidić
gurnuvši glavu među koljena, gledajući u bistru crvenu pljuvačku ili bljuvotinu između cipela na
sjajnom podu premazanom epoksidnom bojom, a Boris, stigao je Boris, zadihan i iznemogao i
krvav, dotrčao je natrag, glas mu je dopirao s udaljenosti od milijun kilometara, Potteru, jesi li
dobro? odmaglio je, nisam ga mogao uloviti, pobjegao je.
Povukao sam dlan niz lice i zagledao se u crveni umrljani dlan. Boris mi je i dalje govorio,
naslućivao sam žurbu u njegovu glasu, no iako me tresao za rame, kroz zvučno izolirano staklo
dopirali su samo nijemi pokreti usta i besmislice. Miris dima iz ispaljenog pištolja neobično se
podudarao s okrepljujućim amonijačnim vonjem manhattanskih oluja i mokrih gradskih pločnika.
Modruljaste mrlje na vratima svjetloplavog Minija. Bliže, šuljajući se tamom ispod Borisova auta,
sjajna se svilena lokva široka metar prostirala i primicala se kao ameba, a ja sam se pitao kad će mi
stići do cipele i što ću učiniti kad me dostigne.
Čvrsto, ali bez ljutnje, Boris me stisnutom šakom ćušnuo iznad uha: neosobnim udarcem, ni
traga žestini. Kao da me oživljava.
“Idemo”, rekao je. “Cvike”, rekao je kimnuvši kratko.
Moje su naočale - umrljane krvlju, neoštećene - ležale na podu pokraj mojih stopala. Ne sjećam
se da su mi spale.
Boris ih je sam podignuo, obrisao ih o rukav i pružio mi ih.
“Hajde”, rekao je, zgrabivši me za ruku, povlačeći me. Glas mu je bio smiren i umirujući iako je
bio obliven krvlju, a osjetio sam da mu se ruke tresu. “Sve je gotovo. Spasio si nas.” Od pucnja mi se
tinitus oglasio kao roj skakavaca koji mi bruji u ušima. “Bio si dobar. E sad - ovamo. Požuri.”
Odveo me iza ostakljenog ureda koji je bio zaključan i zamračen. Moj je kaput od devine dlake
bio obliven krvlju, a Boris mi ga je svukao kao garderobijer, okrenuo ga na drugu stranu i prebacio

369
ga oko betonskog stupa.
“Morat ćeš ga se riješiti”, rekao je uz silovit drhtaj. “I košulje. Ne sad - kasnije. A sad—”
otvarajući vrata, gurajući se za mnom, paleći svjetlo - “dođi.”
Vlažna kupaonica; bazdila je na kuglice za pisoar i urin. Bez umivaonika, samo gola slavina i
odvod u podu.
“Brzo, brzo”, rekao je Boris oslobodivši mlaz do kraja. “Ne treba biti savršeno. Samo - auh!”
iskrivivši lice kad je glavu gurnuo pod šikljaj, pljuskajući se po licu, trljajući ga dlanom—
“Ruka”, čuo sam sebe kako govorim. Krivo ju je držao.
“Da, da—” hladna voda prštala je na sve strane, pomaljao je glavu da uhvati zraka - “dobio sam
u rame, nije strašno, samo me okrznuo - o Bože—” pljujući i grgljajući “trebao sam te poslušati.
Pokušao si mi reći! Borise, rekao si, netko je iza! U kuhinji! A jesam li te poslušao? Obratio
pozornost? Nisam. Gad usrani - mali Kinez - to je Saschin dečko! Wu, Gu, ne znam više kako se
zove. Aah—” glavu je ponovno gurnuo pod slavinu i na tren zagrgljao dok mu se voda slijevala niz
lice “ - fu! Spasio si nas, Potteru, mislio sam da smo gotovi...”
Sklonio se u stranu i dlanovima trljao lice, jarko crveno, obliveno. “Dobro”, rekao je, brišući se,
tarući vodu iz očiju, “sad ti. Glavu dolje - da, da, hladno!” Pogurnuo me pod slavinu kad sam se
lecnuo. “Oprosti! Znam! Ruke, lice—”
Voda kao led, gušila me, probijala mi kroz nos, nikad takvu hladnoću nisam osjetio, ali malo me
otrijeznila.
“Brzo, brzo”, rekao je Boris, vukući me da se uspravim. “Odijelo - tamno - ne vidi se. S košuljom
nemamo što, ovratnik gore, daj, ja ću. Šal ti je u autu, ne? Možeš ga omotati oko vrata? Ne, ne -
zaboravi—” Drhtao sam, hvatao se kaputa, zubi su mi cvokotali od hladnoće, cijela mi je gornja
polovica tijela bila mokra - “no dobro, smrznut ćeš se, ali samo ga okreni da se vidi podstava.”
“Ruka.” Kaput mu je bio taman, a svjetlo slabo, no spaljeni mu se trag na nadlaktici jasno vidio,
gruba crna vuna ljepljiva od krvi.
“Zaboravi. Nije ništa. Bože, Potteru—” krenuvši natrag prema autu polutrkom - požurio sam
da ga sustignem, strahujući da ću ga izgubiti, da će me ostaviti. “Martin! Taj gad pati od užasnog
dijabetesa, godinama sam se nadao da će krepati. Jerry Garcia, i tebi sam dužan!” rekao je,
spremivši kratkocijevni pištolj u džep, a onda - iz džepa za rupčić na sakou - izvukao vrećicu bijelog
praha i raspršio je po podu.
“Eto”, rekao je, otresavši ruke i zateturavši unatrag; bio je blijed kao krpa, zjenice su mu bile
nepomične, a čak i kad je podignuo pogled prema meni, kao da me nije vidio. “Samo će ih ovo
zanimati. I Martin sigurno ima kod sebe, skroz je zabijen, jesi li primijetio? Zato je bio onako spor - i
on i Frits. Nisu očekivali poziv - nisu očekivali da će večeras biti posla. Bože—” čvrsto stišćući oči -
“posrećilo nam se.” Znojan, samrtnički blijed, brisao se po čelu. “Martin me poznaje, nije očekivao
da imam drugi pištolj, a ti - na tebe nisu niti mislili. Upadaj”, rekao je. “Ne, ne—” zgrabio me za
ruku; slijedio sam ga do vozačeve strane kao mjesečar - “nemoj, tamo je kaos. Aha—” ukopao se u
mjestu, cijela je vječnost prošla u treperenju zelenkastog svjetla - a onda oteturao po svoj pištolj
uzevši ga s poda, obrisao ga krpom iz džepa i - držeći ga pažljivo krpom - spustio ga na pod.
“Uh”, rekao je, hvatajući dah. “Pištolj će ih zbuniti. Neće mu godinama ući u trag.” Zastao je,
pridržavajući rukom okrznuto rame: odmjerio me od glave do pete. “Možeš li voziti?”
Nisam mogao odgovoriti. Pocakljen, omamljen, uzdrhtao. Nakon sraza i sleđenosti trenutka
srce mi je počelo odzvanjati tvrdim, oštrim, bolnim udarcima, kao da me šaka probija posred prsa.
Boris je brzo zatresao glavom, oglasio se s tsktsktsk. “S druge strane”, rekao je kad su stopala
svojevoljno krenula za njim. “Ne, ne—” vodeći me natrag, otvarajući mi suvozačeva vrata,
gurkajući me.
Natopljen. Klonuo. Smućen. Na podu: paketić žvaka Stimorol. Autokarta: Frankfurt Offenbach
Hanau.
Boris je okružio auto, pregledao ga. A onda se oprezno vratio vozačevoj strani - krivudajući, ne
želeći ugaziti u krv - sjeo za volan, primio ga objema rukama i duboko udahnuo.

370
 “OK”, rekao je nakon dugog uzdaha, razgovarajući sa sobom kao pilot koji se sprema na misiju.
“Pojas. I ti. Stop svjetla rade? Stražnja svjetla?” Pipka se po džepovima, namješta se na sjedalu, vrti
grijanje dokraja. “Goriva ima dovoljno - dobro. I grijana sjedala - da nas ugriju. Ne mogu nas
zaustaviti”, objasnio je. “Jer ja ne mogu voziti.”
Sva sila sitnih zvukova: škripanje kože na sjedalima, kapanje s mojeg mokrog rukava.
“Ne možeš voziti?” prekinuo sam jarku, odzvanjajući! šutnju.
“Mislim, mogu." Braneći se. “Vozio sam već. Samo što—” upalivši auto, vozeći unatrag
ispruživši ruku uz naslon - “što misliš, zašto imam vozača? Zar sam tako fin? Nisam. Ali—” prst u
zrak - “osudili su me zbog vožnje u pijanom stanju.”
Zažmirio sam da ne vidim pogrbljenu krvavu hrpu kraj koje smo se izvezli.
“Znači, ako me zaustave, ukebat će me, a to nam sad ne odgovara.” Jedva sam čuo što mi govori
uz mahnito zujanje u glavi. “Morat ćeš mi pomoći. Ono - prati znakove, ne daj da vozim po traci za
autobuse. Ovdje su biciklističke staze crvene, ni po njima se ne vozi pa mi pomozi da pripazim na
njih.”
Nazad u Overtoom na putu prema Amsterdamu: bravar Sleutelkluis, Vacatures, Digitaal
Printen, Haji Telecom, Onbeperkt Genieten, arapska slova, svjetla koja jure, noćna mora, nikad se
neću maknuti s ove jebene ceste.
“Jebemu, bolje da usporim”, rekao je namršteni Boris. Izgledao je stakleno i uništeno.
“Trajectcontrole. Pazi na znakove.”
Mrlja krvi uz rub košulje. Velike, masne kaplje.
“Trajectcontrole. To znači da neki stroj dojavi policiji kad prebrzo voziš. Voze neoznačene aute,
puno ih je, a ponekad te neko vrijeme prate pa te onda zaustave, ali imamo sreće večeras nema
prometa u ovom smjeru Vikend, valjda, i blagdan. Nije ovo vesela božićna četvrt, ako me kužiš.
Shvatio si što se upravo dogodilo, zar ne?” rekao je Boris dašćući i pušući nos uz glasan uzdah.
“Ne.” Netko drugi progovara, ne ja.
“Pa- Horst. To su Horstovi dečki. Frits je valjda jedini kojeg je mogao dobiti u tako kratkom
roku, ali Martin - jebote sunac!” Govorio je prebrzo i smušeno, s takvom žurbom da su mu se riječi
jedva pomaljale, a pogled mu je bio nepomičan i krut. “Tko bi mislio da je Martin uopće u gradu?
Znaš kako su se Horst i Martin upoznali, ne?” rekao je, okrznuvši me pogledom. “U ludari! U finoj
ludari u Kaliforniji! U Hotelu Kalifornija, tako ju je Horst zvao! Tad je još familija razgovarala s
Horstom. Njega su primili radi liječenja, ali Martin je ondje bio zato što je stvarno, istinski lud. Ono,
lud da bi te izbo nožem u oči. Vidio sam kako Martin radi štošta o čemu mi nije drago pričati. Ja—”
“Ruka.” Boljelo ga je; vidio sam kako mu se oči sjaje od suza.
Boris se iskreveljio. “Njah. Ovo je nula. Ništa. Aah”, rekao je podignuvši lakat da mu kabel
punjača mobitela stegnem oko rane - iščupao sam ga, dvaput ga omotao, svezao ga što sam čvršće
mogao - “pametan si ti. Oprezan. Hvala! Ali stvarno nije trebalo. Malo me okrznuo - nateklo je
samo, čini mi se. Dobro da mi je kaput ovako debeo! Očistim ga - malo antibiotika, nešto malo
protiv bolova - i dobar sam. Moram—” dubok, drhtavi dah - “moram naći Gjurija i Trešnju. Nadam
se da su otišli ravno u Blake’s. Dima - i Dimu treba upozoriti na onaj nered. Neće mu biti milo - bit
će policije boli glava - ali izgledat će slučajno. Nemaju ga kako povezati s ovim.”
Farovi zuje kraj nas. Krv mi šišti u ušima. Na cesti prije nije bilo auta, no sad sam se lecao na
svaki koji bi prošao.
Boris je zaječao i povukao dlan preko lica. Nešto je govorio, užurbano i uzrujano. “Što je?”
“Kažem - kakvo sranje! Još uvijek ne znam što se to dogodilo.” Glas odsječan i hrapav. “Evo što
ti se meni sad čini - možda sam u krivu, možda sam u paranoji - ali možda je Horst cijelo vrijeme
znaoda je Sascha uzeo sliku? Samo što je Sascha sliku iznio iz Njemačke i pokušao dići lovu Horstu
iza leđa. A kad je krenulo po zlu - Saschu uhvatila panika - koga će drugog nazvati? Naravno,
razmišljam naglas, možda Horst nije znao da ju je Sascha ukrao, možda ne bi niti doznao da Sascha
nije bio toliko nepažljiv i glup pa - jebote ovaj kurčevi kružni tok”, dreknuo je Boris najedanput.
Skrenuli smo s Overtooma i kružili. “U kojem smjeru želim? Pali navigaciju.”

371
 “Pa—” petljam po uređaju; nerazumljive riječi, izbornik koji ne razaznajem, Geheugen, Plaats,
pritišćem tipke, novi izbornik, Gevarieerd, Aehtergrond.
“Ma ko ga jebe. Idemo ovuda. Uf, bokte, ovo je bilo blizu”, rekao je Boris, skrenuvši malčice
prebrzo i nemarno. “Imaš čelična muda, Potteru. Frits - Frits je bio gotov, zaključao je odmah, ali
Martin, bože dragi. A ti—? Priđeš onako hrabar? Hura! Nisam ti se niti nadao. I eno te! Nisi, kažeš,
nikad držao pištolj?”
“Nisam.” Mokre crne ulice.
“Pa da ti kažem nešto što ti možda bude smiješno? Ali - kompliment. Pucaš kao žensko. Znaš
zašto je to kompliment? Zato što”, rekao je Boris frfljajući smušeno i grozničavo, “kad se u prijetećoj
situaciji nađu muškarac koji nikad nije pucao i žena koja nikad nije pucala? Žena - tako je Bobo
govorio - češće skine metu. Muški uglavnom? žele ispasti frajeri, gledali su previše filmova,
nestrpljivi su i prebrzo opale - Kurac”, rekao je Boris nenadano i nagazio na kočnicu.
“Što je?”
“Nije nam ovo baš.”
“Što nam nije baš?”
“Ulica je zatvorena.” Mjenjač unatrag. Povratak istim putem.
Gradilište. Ograđeni buldožeri, prazne zgrade s plavim ceradama na prozorima. Hrpe cijevi,
cementnih blokova, grafiti na nizozemskome.
“Što ćemo?” upitao sam u paralizirajućem muku koji se spustio nakon što smo skrenuli u drugu
ulicu naizgled bez ulične rasvjete.
“Pa - ne vidim most preko kojeg bih mogao prijeći. A ovo je slijepa ulica, tako da...”
“Ne, mislim što ćemo.”
“U vezi?”
“Borise—” Zubi su mi tako snažno cvokotali da sam jedva oblikovao t iječi. “Borise, najebali
smo.”
“Ne! Nismo. Grozdanov pištolj—” nespretno je potapšao džep kaputa “bacit ću ga u kanal. Ne
mogu ga povezati sa mnom ako ga ne mogu povezati s njim. A ništa nas drugo ne veže. Jer moj
pištolj? Čist. Nema serijskog broja. Čak su i gume na autu nove. Odvest ću auto Gjuriju, on će ih još
večeras zamijeniti. Vidi”, rekao je Boris kad nisam odgovorio, “ne brini se. Sigurni smo! Da
ponovim? S-I-G-U-R-N-I” (nabrajajući šeprtljavo na prste jedne ruke).
Nagazili smo na rupu, ja sam se lecnuo, nesvjesno, reagirajući uplašeno, ruke su mi poletjele
prema licu.
“A zašto, važnije od svega? Zato što smo stari drugovi - zato što vjerujemo jedan drugome. I
zato što jebemu, policajac, usporit ću.”
Zurim u cipele. Cipele, cipele, cipele. Razmišljao sam samo o njima, o tome kako sam ih koji sat
ranije obuo, dok još nisam nikoga ubio.
“Jer - Potteru, Potteru, daj razmisli. Poslušaj me na tren. Što bi da sam neznanac - da me ne
poznaješ i da nemaš povjerenja u mene? Da se sad iz garaže voziš s neznancem? Život bi ti dovijeka
bio vezan za stranca. Morao bi s njim ko po jajima dok si živ.”
Hladni prsti, hladna stopala. Snackbar, Supermarkt, osvijetljene piramide voća i slatkiša,
Verkoop Gestart!
“Da ti život - sloboda - ovisi o odanosti neznanca? U tom slučaju? Da. Brinuo bi se. Apsolutno.
Bio bi u gadnoj gabuli. Ali - za ovo nitko ne zna osim nas. Ni Gjuri!”
Ne mogavši progovoriti, mahnito sam odmahnuo glavom na to, nastojeći doći do daha.
“Tko? Mali žuti?” S gađenjem je frknuo. “Kome će on reći? Maloljetnik koji je ilegalno tu. Ne
zna taj nijedan jezik.”
“Borise” - nagnuvši se blago naprijed; osjećao sam se kao da ću se onesvijestiti - “uzeo je sliku.”
“Ah.” Borisovo se lice iskrivilo od boli. “To je gotova priča, bojim se.”
“Molim?”
“Možda zauvijek. Grozno mi je zbog toga - srce me boli. Zato što, a nažalost mi se čini da je tako

372
- Wu, Gu, kako li se zove? Nakon onoga što je vidio—? Mislit će samo na sebe. Nasmrt preplašen!
Ljudi mrtvi! Deportacija! Ne želi se miješati. Zaboravi na sliku. Nema pojma koliko vrijedi. A ako se
nađe u nekoj trci s murjom? Pa makar izbjegao ijedan dan u zatvoru, htjet će je se riješiti. Tako
da—” omamljeno je slegnuo ramenima - “nadajmo se da će se seronjica izvući. Inače bi ptitsa zbilja
mogla završiti u kanalu - spaljena.”
Svjetlucanje ulične rasvjete o obrise parkiranih automobila. Osjećao sam se obestjeljeno,
odsječeno od sebe. Kako bi mi bilo spustiti se opet u tijelo, nisam mogao niti zamisliti. Vratili smo se
u stari grad, kamene ploče zveckale su pod nama, noćna monokromija ravno iz kista Aerta van der
Neera u kojoj je sedamnaesto stoljeće nadiralo sa svih strana, a srebrni dukati plesali na crnoj vodi
kanala.
“Ah, zatvorena”, zarežao je Boris, nanovo naglo prikočivši, krećući se unatrag, “moramo
drugim putem."
“Znaš li gdje smo?”
“Da - naravno”, rekao je Boris u nekom jezovitom isključenom veselju. “Eno tvog kanala.
Herengrachta.”
“Kojeg kanala?”
“U Amsterdamu se lako snaći”, rekao je Boris kao da nisam niti otvorio usta. “U starom gradu
pratiš kanale sve dok - eh, jebemu, i ovu su zatvorili.“
Tonska gradacija. Nastrano oživljena tama. Maleni se sablasni mjesec iznad zvonika nazirao
kao mrvica, kao da je mjesec drugog planeta, nejasan i pomračen, osvijetlivši jezive oblake
najtanjom nijansom plave i smeđe.
“Ne brini, stalno je ovako. Ovdje uvijek nešto grade. Muka s golemim gradilištima. A ovo -
mislim da grade novu liniju podzemne ili tako nešto. Svima ide na živce. Stalno neke optužbe za
prevaru, bla bla. U svakom gradu isto, ha?” Glas mu je bio smućen kao da se napio. “Svuda radovi
na cesti, političari trpaju u džepove? Zato se svi voze biciklima, brže je, samo što ja, oprostit ćeš,
tjedan prije Božića nikamo ne mislim biciklom. O, ne—” uzak most, zastoj u redu automobila -
“hoće li to?”
“Ja—” Zaustavili smo se na pješačkomu mostu. Vidljive ružičaste kapljice na prozorima
oblivenima kišom. Ljudi su ni pola metra dalje hodali amo i tamo.
“Izađi iz auta i pogledaj. Ma čekaj”, rekao je nestrpljivo prije nego što sam se uspio pribrati,
ubacio u ler i sam izašao. Farovi su mu rasvijetlili leđa, službena i namještena među oblacima
ispušnih plinova.
“Kombi”, rekao je, bacivši se nazad na sjedalo i zalupivši vratima. Duboko je udahnuo i
ispružio ruke na volanu.
“Što radi?” Uspaničeno sam pogledao u stranu, u primislima očekujući da će slučajni prolaznik
primijetili tragove krvi, pojuriti prema autu, zalupali po prozorima, trgnuti vrata.
“Otkud znam? Previše je auta u ovom jebenom gradu. Gle”, rekao je Boris - znojan i blijed pod
platnenim stražnjim svjetlom vozila ispred nas; nanizalo se drugih automobila iza našeg, zaglavili
smo - “tko zna koliko ćemo tu stajati. A samo smo nekoliko ulica dalje od tvojeg hotela. Bolje da ti
prošećeš dotamo.”
“Ali—” Jesu li svjetla automobila ispred nas tako zacrvenila kapi na vjetrobranskom staklu?
Nestrpljivo je odmahnuo dlanom. “Potteru, idi”, rekao je. “Ne znam što se događa s tim
kombijem. Bojim se da nas ne zaustavi prometna policija. Bolje nam je da se razdvojimo.
Herengracht - ne možeš promašiti. Kanali idu u krug, to znaš, ne? Samo ovuda—” pokazao je
prstom - “naći ćeš ga.”
“A tvoja ruka?”
“Ma to je ništa! Skinuo bih kaput da ti pokažem, ali ne da mi se gnjaviti. Hajde. Moram se javiti
Trešnji.” Izvukao je mobitel iz džepa. “Možda nakratko odem iz grada—”
“Molim?”
“—ali ako se neko vrijeme ne čujemo, ne brini, znam gdje si. Najbolje da me ne zoveš i da me ne

373
tražiš. Vratit ću se čim budem mogao. Sve će biti u redu. Hajde - popravi se - šal oko vrata, malo
više - čut ćemo se uskoro. Ne budi tako blijed i boležljiv! Imaš što kod sebe? Treba li ti što?“
“Molim?”
Petlja po džepu. “Evo, uzmi.” Tanka papirnata omotnica s razmrljanim žigom. “Nemoj previše,
jako, jako je čist. Kao na vrh šibice. Ne više. A kad se probudiš, neće biti tako grozno. E sad,
zapamti” - tipkajući po telefonu - bio sam itekako svjestan njegova teškog disanja - “diži šal uz vrat
i hodaj što više tamnom stranom ulice. Idi!” dreknuo je jer sam i dalje stajao, tako glasno da se
pješak s mosta okrenuo. “Požuri! Trešnja”, rekao je zavalivši se u sjedalo s vidnim olakšanjem i
razvezavši se na hrapavom ukrajinskom dok sam izlazio iz auta - osjećajući se sablasno i izloženo
pred jezivim vrtlogom farova zaustavljenih vozila - i vratio se mostom, istim putem kojim smo
došli. Kad sam ga posljednji put vidio, razgovarao je na telefon, spustivši prozor i naginjući se u
raskošne oblake automobilskih para da vidi što se zbiva sa zaustavljenim kombijem ispred njega.

xiv.
___________________

S LJEDEĆI SAT , TO JEST SATI LUTANJA KRUGOVIMA KANALA TRAGAJUĆI ZA HOTELOM BILI SU
mi najjadniji u životu, a to puno govori. Temperatura se vrtoglavo spustila, kosa mi je bila mokra,
odjeća natopljena, zubi su mi cvokotali od hladnoće; ulice su bile dovoljno mračne da nalikuju
jedna na drugu, a opet nedovoljno mračne da okolo šećem u odjeći koju je zakrvario čovjek kojega
sam upravo ubio. Hodao sam niz crne ceste, brzo, neobično odvažnim odjekom peta, osjećajući se
nelagodno i uočljivo kao sanjar koji gol tumara kroz noćnu moru, kloneći se ulične rasvjete i silno se
trudeći da se uvjerim - s uspjehom koji bi jenjao za tren - da je moj kaput izvrnut naopako sasvim
normalna stvar i da u tome nema ništa čudno. Na ulici je bilo pješaka, no ne puno. U strahu da me
netko ne prepozna, skinuo sam naočale jer sam iz iskustva znao da su mi najprepoznatljivije
obilježje - ono što ljudi najprije uoče, ono što ljudi upamte - a iako mi to nije pomoglo u traženju
pravog puta, pružilo mi je nerazumni osjećaj sigurnosti i skrivenosti: nečitke oznake ulica i
zamagljene aureole uličnih svjetiljki osamljeno su se izdizale iz mraka, zamućeni farovi i božićne
lampice, kao da me progonitelji promatraju kroz neizoštren objektiv.
A dogodilo se sljedeće: promašio sam hotel prošavši nekoliko ulica dalje. Usto: nisam naviknuo
na europske hotele u kojima nakon određenog sata moraš pozvoniti da te puste, a kad sam se
napokon - kišući i promrzao do kosti - nasukao na zaključanu staklena vrata, neodređeno sam
vrijeme stajao i tresao kvaku kao zombi, naprijed-nazad, naprijed-nazad, u ritmičnom,
zaglavljenom, metronomskom tupilu, previše ošamućen hladnoćom da bih shvatio zašto ne mogu
ući. Turobno sam se zagledavao kroz staklo i kroz predvorje prema sjajnoj, crnoj recepciji: praznoj.
A onda je - iznenađenih obrva - iz stražnjeg dijela požurio uglađen crnokosi muškarac u
tamnom odijelu. U jednom se užasnom bljesku njegov pogled susreo s mojim i shvatio sam kako
mu vjerojatno izgledam, no onda je skrenuo pogled i počeo petljati s ključevima.
“Oprostite, gospodine, zaključavamo nakon jedanaest”, rekao je i dalje okrećući glavu. “Radi
sigurnosti gostiju.”
“Zaglavio sam na kiši.”
“Naravno, gospodine.” Zagledao se - shvatio sam - u rub mojeg rukava, obliven smeđom
mrljom krvi veličine novčića. “Na recepciji nudimo kišobrane ako vam zatrebaju.”
“Hvala”. A onda besmisleno: “Zalio sam se umakom od čokolade.”
“Baš mi je žao, gospodine. Rado ćemo vam probati skinuti mrlju u pranju ako želite.”
“To bi bilo sjajno.” Zar je ne osjeti na meni, krv? U ugrijanom predvorju cijeli sam zaudarao po
krvi, po hrđi i soli. “I to baš najdražu košulju. Profiteroli.” Šuti, šuti. “Ali jako ukusni.”
“Baš mi je drago, gospodine. Rado ćemo vam rezervirati stol u restoranu za sutra navečer ako
želite.”

374
 “Hvala.” Krv u ustima, miris i okus posvuda, samo sam se nadao da je ne osjeti tako snažno kao
ja. “To bi bilo sjajno.”
“Gospodine?” obratio mi se kad sam krenuo prema dizalu.
“Molim?”
“Mislim da vam treba ključ.” Zašao je za recepciju, izvukao ključ iz kućice. “Dvadeset sedam,
zar ne?”
“Tako je”, rekao sam, zahvalan što mi je rekao koji mi je broj sobe, a i zabrinut što ga tako
spremno, napamet zna.
“Laku noć, gospodine. Uživajte u boravku."
Dva različita dizala. Beskonačan hodnik, crveni tapison. Ušao sam i upalio sva svjetla - stolna
lampa, noćna lampa i luster zaslijepili su sobu; stresao sam kaput na pod i odmah krenuo pod tuš,
raskopčavajući košulju u hodu, posrćući kao Frankensteinovo čudovište pred vilama. Smotao sam
ljepljivu hrpu robe, ubacio je u kadu i vrelu vodu odvrnuo dokraja; ružičasti su mi se potočići
slijevali pod stopalima, a ja sam se trljao kupkom s mirisom ljiljana dok nisam zamirisao kao
pogrebni vijenac, a koža mi se užarila.
Košulja je bila izgubljeni slučaj: kad se voda razbistrila, smeđe mrlje i dalje su se nazubljivale i
zagađivale ovratnik. Ostavivši je u kadi da se ocijedi, okrenuo sam se najprije šalu pa sakou -
ukaljanome krvlju, pretamnome da se vidi - a onda kaputu, okrenuvši ga na pravu stranu
najopreznije što sam mogao (zašto sam na zabavu nosio devinu dlaku? zašto nisam modri?). Jedna
strana ovratnika nije bila tako loša, a druga je bila grozna. Rasprsnuti uzorak taman poput vina
bezglavom me živošću nanovo povukao u energiju pucnja: okidanje, prasak, putanju kapljica.
Ubacio sam ga u umivaonik pod vodu, zalio ga šamponom i ribao i ribao četkom za cipele iz
ormara; nakon što je nestalo šampona i gela za tuširanje, u mrlju sam utrljao kruti sapun pa opet
ribao, kao bespomoćna služavka iz bajke koja je primorana do zore ostvariti nemoguć zadatak ili
umrijeti. Na kraju sam se, tresući se od iscrpljenosti, okrenuo četkici i pasti za zube ravno iz tube -
što je, začudo, djelovalo bolje nego išta drugo, ali ipak nije upalilo.
Konačno sam od kaputa digao ruke i objesio ga da se cijedi u kadi: raskvašeni duh gospodina
Pavlikovskog. Pazio sam da krv ne zahvati ručnike; toaletnim sam papirom, koji sam svako malo
kompulzivno natapao i bacao u zahod, marljivo pobrisao hrđave mrlje i kapi s pločica. Četkicom
sam prionuo na fuge. Klinička bjelina. Zrcalni zidovi u punom sjaju. Višestruki odrazi samoće.
Nisam posustajao ni nakon sto je zadnji trunak ružičaste davno iščeznuo - ispirao sam pa nanovo
prao ručnike za ruke koje sam okaljao, a i dalje su bili sumnjivo rumeni - a onda, izmoren do
granice teturanja, ušao u kadu vrele vode u kojoj sam jedva stajao i ponovno se izribao od glave do
pete, bruseći sapun o glavu i suzeći od sapunice koja mi je zadirala u oči.

xv.
_________________

U NEKI ME NEPOZNAT SAT PROBUDILO GLASNO ZUJANJE ZVONCA NA VRATIMA , A

poskočio sam kao da me netko ofurio. Plahte su se zapetljale i natopile znojem, a crni su zastori bili
navučeni, pa nisam imao pojma koliko je sati i je li dan ili noć. Još sam bio uspavan. Navukao sam
ogrtač, odškrinuo vrata na lancu i rekao: “Borise?”
Uniformirana žena vlažnog lica. “Za pranje, gospodine?”
“Molim?”
“Poslali su me s recepcije, gospodine. Naručili ste preuzimanje rublja za pranje.”
“Mm—” Spustio sam pogled na kvaku. Kako sam nakon svega zaboravio stavili znak Ne
smetaj? “Pričekajte.“
Iz kovčega sam izvukao košulju koju sam nosio na Anninoj zabavi - onu koju Boris nije smatrao
dovoljno dobrom za Grozdana. “Evo”, rekao sam, pruživši joj je kroz vrata, a onda: “Čekajte.”

375
 Sako. Šal. Crni. Usudim li se? Izgledali su uništeno i bili su mokri, no kad sam upalio stolnu
lampu i pomno ih pregledao - s naočalama, okom koje je izučio Hobie, približivši se nosom gotovo
na centimetar - krvi nije bilo ni traga. Bijelom maramicom potapkao sam na nekoliko mjesta da
vidim hoće li poružičastiti. Jest - ali gotovo neprimjetno.
Čekala me i dalje, a žurba mi je u neku ruku pružila olakšanje: brza odluka, nema premišljanja.
Iz džepova sam izvadio lisnicu, vlažan, ali čudesno očuvan oksikodon koji sam u džep spremio
prije Larmessiničine zabave (Jesam li ikad mislio da ću biti zahvalan na toj tvrdoj matriks-tableti s
vremenskim otpuštanjem? Nisam.) i Borisovu papirnatu omotnicu, a onda joj predao i odijelo i šal.
Kad sam zatvorio vrata, oblilo me olakšanje. No nije prošlo ni trideset sekundi, a već mi se
uvukao šapat sumnje, sumnje koja je u trenu prerasla u vrištavi krešendo. Nepromišljena odluka.
Suluda. Što mi je bilo?
Legao sam. Ustao sam. Ponovno sam legao i pokušao zaspati. Potom sam sjeo u krevetu i u
silovitoj se hitnji, ne mogavši stini sebe spriječiti, zatekao kako zovem recepciju.
“Recite, gospodine Deckeru, kako vam mogu pomoći?”
“Pa—” čvrsto zažmirivši; zašto sam sobu platio kreditnom karticom? “Samo me zanimalo -
upravo sam poslao odijelo na kemijsko čišćenje pa me zanima je li u hotelu?”
“Molim?“
“Šaljete li rublje u vanjsku praonicu? Ili sami perete?”
“Šaljemo ga van, gospodine. Surađujemo s vrlo pouzdanom tvrtkom.”
“Možete li provjeriti je li poslano? Upravo sam shvatio da mi treba za jednu prigodu večeras.”
“Samo da provjerim, gospodine. Pričekajte.”
Beznadno sam čekao i zurio u vrećicu heroina na noćnom ormariću, koja je na sebi imala
lubanju duginih boja i riječ after party. Recepcionar se vratio za tren. “Kad vam treba odijelo,
gospodine?”
“Rano.”
“Bojim se da je već na putu. Kamion je upravo otišao. Ali naša je usluga kemijskog čišćenja
gotova isti dan. Vratit ćemo vam ga do pet sati poslijepodne, to sigurno. Trebate li još što,
gospodine?” upitao je prekinuvši šutnju koja je uslijedila.

xvi.
___________________

B ORIS JE BIO U PRAVU U VEZI S HEROINOM , U VEZI S NJEGOVOM ČISTOĆOM - BLISTAVO BIJEL , A
obični mе šut zgromio do sljepila, pa sam se u epizodi nejasna trajanja ugodno ljuljao na rubu smrti.
Gradovi, stoljeća. Iza navučenih roleta klizio sam unutra pa van, kroz spore trenutke, slasne,
oblačne snove i smjenjive sjene, kroz mir kao u prelijepim trofejnim komadima Jana Weenixa, među
krepanim pticama krvlju umrljanog perja obješenima za stopala, i u sjeni svijesti koja mi je preostala
osjetio sam da spoznajem tajnu veličanstvenost umiranja, sve znanje za koje je ljudski rod prikraćen
do samoga kraja: ni boli, ni straha, čudesna razdvojenost, ležeći na odru na posmrtnom brodu i
nestajući u velikom beskraju poput cara, gubeći se, gubeći, promatrajući udaljenu vrevu na obali,
oslobođen starih ljudskih sitničavosti ljubavi i straha i žalovanja i smrti.
Kad mi je zvono - nekoliko sati, a možda i stotinu godina kasnije - zavrištalo kroza snove, nisam
se niti lecnuo. Radosno sam ustao - njišući se sretno kroz zrak, pridržavajući se putem za komade
namještaja - i nasmiješio se djevojci na vratima, plavokosoj i sramežljivoj, koja mi je pružila odjeću
omotanu plastikom.
“Vaša odjeća, gospodine Deckeru.” Kao i svi Nizozemci, koliko sam opazio, prezime mi je
izgovorila kao “Decca”, kao Decca Mitford, nekadašnji poznanik gospođe DeFrees. “Primite naše
isprike.”
“Molim?”

376
 “Nadam se da vas nismo doveli u nezgodnu situaciju.” Preslatka! Te plave okice! Naglasak joj je
bio šarmantan.
“Oprosti?”
“Obećali smo da ćemo ga vratiti do pet. Na recepciji su rekli da vam ga ne stavljamo na račun.”
“Ma u redu je”, rekao sam pitajući se bih li joj trebao dati napojnicu, shvativši da mi je previše
baviti se novcem i brojenjem, a onda - zatvorivši vrata, spustivši odjeću na podnožje kreveta i
oteturavši do noćnog ormarića - provjerio Gjurijev sat: šest i dvadeset, što mi je izmamilo osmijeh.
Razmišljanje o grozomornoj brizi koje me šut poštedio - sat i dvadeset minuta jada! mahnitog
zivkanja recepcije! zamišljanja policije u predvorju! ispunilo me vedskim spokojem. Briga! Kakvo
gubljenje vremena! Sve su svete knjige bile u pravu. “Briga“ je očito simptom primitivne i duhovno
nerazvijene osobe. Što je ono Yates rekao o zamišljenim kineskim mudracima? Sve se raspada i sve
se nanovo gradi. Drevne sjajne oči. To je bila mudrost. Ljudi su stoljećima bjesnjeli i plakali i
uništavali, jaukali nad jadnim pojedinačnim životima, a čemu? Sva ova beskorisna tuga? Promotrite
poljske ljiljane. Zašto itko i o čemu brine? Zar mi, kao osjećajna bića, ovom zemljom ne kročimo kako
bismo bili sretni u to malo vremena što nam je dano?
Bez imalo sumnje. I zato se nisam uzrujavao zbog snishodljive poruke koju mi je spremačica
gurnula ispod vrata (Poštovani goste, pokušali smo vam urediti sobu, ali nažalost nismo imali pristup...), i
zato sam se vrlo rado u ogrtaču uputio niz hodnik i spremačicu zaskočio sa zlokobnom hrpom
natopljenih ručnika - svi su mi ručnici iz sobe bili mokri, umotao sam kaput u njih da se iscijedi
voda, a na nekima je bilo ružičastih mrljica koje nisam primijetio prije nego što sam izašao - čiste
ručnike? naravno! oh, zaboravili ste ključ, gospodine? ne možete unutra? samo trenutak, molim,
želite li da vam otvorim?, i zato nisam ni trena razmišljao o dostavi hrane, obzirno pustivši
služitelja u sobu i dopustivši mu da mi stol dovuče točno do ruba kreveta (juha od rajčice, salata,
sendvič, pomfrit, a većinu sam uspješno povratio pola sata kasnije - najugodnija bljuvotina na
svijetu, tako zabavna da me natjerala u smijeh: upsić! Šut za pamćenje!). Bio sam bolestan, a bilo mi
je to i jasno: sati provedeni u mokroj odjeći na minus dvadeset zavili su me u groznicu i zimicu, a
ipak sam bio tako iznimno udaljen od toga da nisam mario. Jer takvo je tijelo: pogrešivo, podložno
bolesti. Gnjiljenju, boli. Zašto su se ljudi toliko uzrujavali oko njega? Sve sam odjevne komade
posložio u kovčeg (dvije košulje, džemper, dodatni par hlača, dva para čarapa), sjedio i pio kolu iz
minibara i - još uvijek nadrogiran, ali polako se spuštajući - zapadao u žive budne snove: o
nebrušenim dijamantima, svjetlucavim crnim insektima, u jedan vrlo živ san o Andyju, mokrom do
kože, u šljapkavim tenisicama, kako vuče vodu za sobom u sobu ali nešto s njime nije u redu nešto
je čudno malo pomaknuto što ima Theo?
evo ništa, kod tebe?
evo ništa ej čuo sam da ćete se ti i Kitsey vjenčati tata mi je rekao
kul
da kul, ali ne možemo doći, tata ima neki dogovor u jahtaškom klubu
ej baš šteta
i onda smo nekamo krenuli zajedno Andy i ja krenuli smo s teškim kovčezima brodom, niz
kanal, a Andy je rekao nema šanse ne idem na brod a ja sam rekao ma da razumijem, pa sam vijak
po vijak rastavio jedrilicu i dijelove spremio u kovčeg, vukli smo je kopnom, i jedra i sve, takav nam
je bio plan, trebafi samo pratiti kanale i oni te odvedu kamo hoćeš ili se možeš vratiti ondje otkuda
si krenuo ali to je teže nego što se čini, rastaviti brod nije isto kao rastaviti stol ili stolac i dijelovi su
bili preveliki i nisu stali u prtljagu a onda sam pokušao ugurati golemi propeler među odjeću a
Andyju je bilo dosadno i otišao je sa strane igrati šah s nekime tko mi se nije svidio i rekao je dobro
ako ne možeš planirati unaprijed, moraš smišljati u hodu

377
 xvii.
____________________

P ROBUDIO ME ŠKLJOCAJ U GLAVI , MUČNINA I SVRBEŽ CIJELOG TIJELA KAO DA MI MRAVI

plaze ispod kože. Kad mi je droga izašla iz optjecaja, panika se vratila u dvostrukoj mjeri jer očito
sam bio bolestan, groznica, preznojavanje, besmisleno je bilo poricati. Nakon što sam oteturao do
kupaonice i ponovno povratio (ne zabavnu narkićku bljuvotinu nego uobičajeni jad), vratio sam se
u sobu i razmišljao o odijelu i šalu koji su u plastičnom omotaču počivali uz rub kreveta i uz drhtaj
pomislio kako mi se posrećilo. Sve je završilo dobro (je li?), a moglo je završiti sasvim drukčije.
Nespretno sam izvukao odijelo i šal iz plastične košuljice - pod mi se ispod nogu pospano, morski
ljuljao pa sam se uhvatio zida da ne padnem - posegnuo za naočalama i sjeo na krevet da ih pregledam pod
svjetlom. Tkanina je izgledala dotrajalo, ali inače prihvatljivo. A opet, nisam znao procijeniti. Bila je
previše crna. Ugledao sam mrlje, a onda nisam. Oči me još nisu služile kako treba. Možda je sve
varka - možda policija čeka da se spustim u predvorje - ali ne - sasjekao sam tu misao - glupost. Zadržali bi
odjeću da su išta sumnjivo našli, zar ne? U svakom je slučaju ne bi vratili izglačanu i očišćenu.
I dalje sam bio na pola puta do nedodirljivosti: nisam bio svoj. San o jedrilici prokrvario je u
javu i zagadio cijelu hotelsku sobu, pa je bila soba, ali i kabina broda: ugrađbeni ormarići (iznad
kreveta i uza strop) pomno pričvršćeni razvrtanim mjedenim vijcima i emajlirani do visokog
pomorskog sjaja. Stolarija broda; paluba koja se njiše pod naletima crne vode kanala. Delirij:
podignuto sidro, plutanje. Vani gusta magla, ni daška vjetra, ulične svjetiljke koje su progorijevale
raspršenom, ispijenom, problijedjelom smirenošću, umekšanom i zamućenom do izmaglice.
Svrbež, svrbež. Koža gori. Mučnina i migrena. Što skupocjeniji heroin, to gora bol - duševna i
tjelesna - kad te napokon pusti. Vratio sam se komadiću koji je izletio iz Martinova čela, samo na
intimnijoj razini, kao da sam u njemu, kao da osjećam svaki otkucaj i šikljaj, i još gore, sasvim novoj
točki ledišta - iščezloj slici. Za ljude - žrtve biologije - nije bilo milosti: neko vrijeme živimo, brinemo
se oko sitnica i umremo, strunemo u zemlji kao smeće. Vrijeme nas kad-tad sve uništi. No uništenje
ili gubitak besmrtne stvari - raskidanje veza koje su jače od vremenskih - metafizičko je rastavljanje
svoje vrste, iznenađujući novi okus očaja.
Moj otac za stolom za bakaru u rashlađenu ponoć. Sve uvijek ima neko dublje, skriveno značenje.
Sreća u mračnijim raspoloženjima i simptomima. Savjetovanje sa zvijezdama, čekanje na velika
ulaganja do retrogradnog Merkura, posezanje za znanjem iza samog ruba poznatoga. Crna, njegova
sretna boja, devet, njegov sretni broj. Daj mi još jednu, stari. Postoji uzorak i mi smo dio njega. No ako
jako duboko zagrebeš po toj ideji uzorka (na što se on očito nikad nije odvažio), dopreš do praznine
koja je toliko mračna da bezuvjetno uništi sve što si ikad promatrao ili smatrao svjetlom.

Dvanaesto poglavlje

Sastajalište

i.
_______________

D ANI PRIJE B OŽIĆA PROŠLI SU MI U MAGLI JER SAM ZAHVALJUJUĆI BOLESTI I SAMICI UBRZO
izgubio pojam o vremenu. Zatvorio sam se u sobu, znak Ne smetaj nisam skidao s kvake, a televizija

378
je - umjesto da mi pruži barem lažni šum normalnosti - samo raspirila razobličenu zbrku i
izmještenost: bez logike, bez strukture, ne znaš što slijedi, može bilo što, Ulica Sezam na
nizozemskome, Nizozemci koji razgovaraju za stolom, još Nizozemaca koji razgovaraju za stolom,
a iako sam imao Sky News i CNN i BBC, na engleskome nije bilo lokalnih vijesti (ničega bitnog,
ničega u vezi sa mnom i garažom) iako sam se u jednom trenutku skamenio kad sam, prebacujući
daljinskim preko stare američke policijske serije, sa zaprepaštenjem ugledao svojeg
dvadesetpetogodišnjeg oca: bila je to jedna od njegovih mnogih nijemih uloga - pobornik koji se
naviruje iza političkog kandidata na tiskovnoj konferenciji - u kojoj je kimao političarevim
obećanjima u kampanji i na jedan jeziv tren pogledao u kameru, ravno preko oceana i u budućnost,
u mene. Višestruka je ironija bila toliko slojevita i zazorna da sam razjapio usta od užasa. Izuzevši
frizuru i krupniju građu (razjačanu dizanjem utega: u to je vrijeme često zalazio u teretanu), mogao
mi je bili blizanac. No najviše me zatekla njegova nedužnost - mojeg tada već (oko 1985.) kažnjivo
nečasnog oca koji je polako klizio u alkoholizam. Na njegovu se licu nije vidjela ni naznaka njegove
ličnosti ni budućnosti. Izgledno je odlučno, pozorno, primjer sigurnosti i nade.
Nakon toga ugasio sam televizor. Jedini mi se dodir sa stvarnošću svodio na sobnu uslugu, a
naručivao sam samo u najcrnji sat pred zoru dok su dostavljači još bili spori i pospani. “Ne, htio bih
novine na nizozemskome, molim vas”, rekao sam (na engleskome) nosaču prtljage koji mi se
obratio na nizozemskome, a potom mi uz nizozemska peciva i kavu, šunku i jaja i izbor
nizozemskih sireva donio International Herald Tribune. No kako se ionako stalno pojavljivao s
Tribuneom, prije svitanja spustio bih se stražnjim stubištem po lokalna izdanja, koja su zgodno
aranžirali na stolu kraj stubišta, pa nisam morao proći pokraj recepcije.
Bloedend. Moord. Sunce se nije ni pomaljao do devet ujutro, a i onda je bilo zamagljeno i tmurno i
bacalo slabašno, tanko, čistilišno svjetlo poput kazališnog efekta u kakvoj njemačkoj operi. Pasta za
zube koju sam utrljao u ovratnik kaputa očito je sadržavala peroksid ili drugo sredstvo za
izbjeljivanje jer je iščetkana mrlja izblijedjela do sjajne aureole veličine dlana, kredasto bijele na
vanjskim rubovima, prizivajući jedva zamjetni duh Fritsove moždane plazme. Oko tri i trideset
popodne svjetlo bi se polako počelo gubiti; do pet bi zavladao potpuni mrak. A onda bih, ako na
ulici nije bilo mnogo ljudi, podignuo ovratnik kaputa i čvrsto svezao šal oko vrata - pazeći da
gledam u pod - i sklonio se u tamu male azijske trgovine nekoliko stotina metara od hotela, gdje
sam s preostalim eurima kupovao umotane sendviče, jabuke, novu četkicu za zube, pastile za
kašalj, aspirin i pivo. Isalles? upitala me starica na, rekao bih, lošem nizozemskom, a onda
izluđujuće sporo brojila moje kovanice. Klik, klik, klik. Iako sam imao kreditne kartice, odlučio sam
da se njima neću služiti - još jedno nasumično pravilo igre koje sam sebi nametnuo, posve
nerazumna mjera opreza, jer koga zavaravam? Kakve veze ima koji sendvič u samoposluživanju
kad sam hotelu već dao kreditnu karticu?
Rasuđivanje mi je pomutio dijelom strah, dijelom bolest jer prehlada ili zimica koja me primila
nije posustajala. Činilo mi se da svakim satom kašljem dublje, da me pluća više bole. Istina je što
kažu o Nizozemcima i čistunstvu, o nizozemskim proizvodima za čišćenje: trgovina je nudila
zbunjujući izbor nikad viđene robe, a u sobu sam se vratio s bocom koja je na sebi imala
snježnobijelog labuda na vrhu snježne planine i lubanju s prekriženim kostima na poleđini. No iako
je sredstvo bilo dovoljno snažno da ispere tragove s košulje, nije bilo dovoljno jako za mrlje na
ovratniku, koje su od jetreno tamnih kapljica prerasle u zlokobne, nadrasle obrise nalik prugastim
gljivicama. Isprao sam ga četvrti ili peti put dok mi se iz očiju slijevalo, a onda ga smotao i svezao u
plastične vrećice i pogurimo ga u stražnji dio visoke komode. Nisam ga imao čime otežati i znao
sam da će izroniti ako ga bacim u kanal, a bilo me strah odnijeli ga na ulicu i gurnuti u kantu za
smeće - netko će me vidjeti, uhvatit će me, upravo će se tako zbiti, čvrsto sam to i nerazumno znao
poput znanja koje imaš u snovima.
Neko vrijeme. Što znači neko vrijeme? Tri dana, ne više, rekao je Boris na zabavi Anne de
Larmessin. No tada u priču nije uračunao Fritsa i Martina.
Zvona i girlande, adventske zvijezde u izlozima, vrpce i pozlaćeni orasi. Noću sam spavao u

379
čarapama, uprljanom kaputu i dolčeviti, pokriven dodatnim poplunom jer okretanje termostatskog
ventila radijatora suprotno od smjera kazaljke na satu unatoč tvrdnjama u hotelskoj knjižici s
kožnatim uvezom nije dovoljno ugrijalo sobu da bih ublažio grozničave boli i zimicu. Bijelo perje,
bijeli labudovi. Soba je zaudarala na izbjeljivač kao jeftini jacuzzi. Može li ga spremačica nanjušiti u
hodniku? Za krađu umjetnina ne dosude više od deset godina, ali s Martinom sam prešao granicu i
ušao na sasvim novi teren - put u jednom smjeru, bez povratka.
No nekako sam se domislio izvediva načina razmišljanja o Martinovoj smrti, to jest razmišljanja
mimo nje. Taj me čin - njegova vječnost - izbacio u sasvim drukčiji svijet da sam u svakom
praktičnom smislu već bio mrtav. Osjećao sam se kao da sam došao kraju svega, kao da plutajući na
santi leda pogledavam natrag prema kopnu. Učinjeno se nije moglo promijeniti. Za mene je bio kraj.
I to je bilo u redu. U općem poretku stvari ja nisam bio osobito bitan, a nije ni Martin. Nas je lako
zaboraviti. Ako ništa drugo, bila je to društvena i moralna pouka. No u doglednom će vremenu -
dokle god se povijest bude pisala, dok se ledena polja ne otope, a ulice Amsterdama ne preplave -
sliku pamtiti i oplakivati. Tko zna i tko mari za Turke koji su uništili krov Partenona, za hodže koji
su naredili uništenje Buda u Bamiyanu? Bili oni živi ili mrtvi, njihova su djela ostala. Najgora vrsta
besmrtnosti. Hotimice ili ne, ugasio sam svjetlo u srcu svijeta.
Viša sila: tako su je nazivali osiguravatelji, katastrofa koja je toliko nasumična i zakučasta da se
nije mogla premjeriti. Vjerojatnost je pojam za sebe, no neki su događaji toliko odudarali od
aktuarskih tablica da su čak i pokrovitelji rizika morali posegnuti za natprirodnim da bi ih objasnili
- ušljiva sreća, kao što je jedne večeri kraj bazena, dok je sumrak žestoko zapadao, rekao moj otac,
pušeći Viceroy za Viceroyem da otjera komarce, u jednoj od rijetkih prigoda kad je sa mnom
pokušao razgovarati o majčinoj smrti, zašto se događaju loše stvari, zašto meni, zašto njoj, čista
slučajnost, mali, jedna na milijun, ni izgovor ni izvlačenje, nego - kako sam iz njegovih riječi shvatio
- iskaz vjere i najbolji odgovor koji mi je mogao dati, u rangu s Alah Je Tako Zapisao ili Božja Je
Volja, iskreno pokoravanje Fortuni, najvećem božanstvu koje je upoznao.
Da je on na mojem mjestu. Zamalo sam se nasmijao. Zorno sam ga zamišljao kako nervozno
šeće zatvoren u sobi, kako se šulja kroz stupicu, naslađujući se dramatičnom neugodnošću, kao
okrivljeni policajac nepravedno stjeran u ćeliju u izvedbi Farleyja Grangera. No lako sam dočarao i
njegovu posrednu udivljenost mojim nedaćama, slučajnim obratima i zaokretima kao u okretanju
karata, bez imalo sam sumnje zamišljao njegovo tegobno odmahivanje glavom. Loši planeti. Postoji
tu neki oblik, neki širi uzorak. Da izmišljamo pričice, mali, ti bi tu bio glavni. Dao bi se u numerologiju ili
što već, iščitavao knjigu o Škorpionima, bacao novčiće, savjetovao se sa zvijezdama. Recite vi o
mojem ocu što hoćete, ali mora se priznati da je imao skladan svjetonazor.
Hotel se popunjavao za praznike. Parovi. Glasovi pripadnika američkih oružanih snaga
hodnicima su odjekivali vojničkom jednoličnošću, a ton im je jasno odražavao rang i ovlast. U
krevetu sam u opijatnim groznicama sanjao snježne planine, čiste i zastrašujuće, alpske vidike iz
filmskih žurnala o Berchtesgadenu, snažne vjetrove koji su se stapali i udruživali s išibanim morem
na platnu iznad mojeg stola: sitna uzburkana jedrilica, osamljena u zamračenim vodama.
Moj otac: Okani se tog daljinskog dok ti govorim.
Moj otac: Pa neću reći da je katastrofa već neuspjeh.
Moj otac: Mora li on jesti s nama, Audrey? Mora li svake jebene večeri sjediti kraj nas? Zar ne
možeš Alamedi reći da ga nahrani prije nego što dođem kući?
Uno, potapanje brodova, ploča za crtanje, spajalice. Zelene vojne figurice i ljigavi, gmizavi
gumeni kukci koje sam dobio u božićnoj čarapi.
Gospodin Barbour: Signal s dvije zastavice. Victor: Trebam pomoć. Echo: Mijenjam smjer
udesno.
Stan na Sedmoj aveniji. Sipko sivilo. Sati i sati jednoličnog izdisanja i udisanja na dječjoj usnoj
harmonici, izdahni udahni, izdahni udahni.
U ponedjeljak, a možda je već bio i utorak, kad sam napokon smogao hrabrosti da razvučeni
crne zastore, prekasno popodne pa je sunce već zalazilo, na ulici ispred hotela stajala je televizijska

380
ekipa i zaskakala božićne turiste. Engleski glasovi, američki glasovi. Božićni koncerti u Sint
Nicolaaskerku i prigodni štandovi koji prodaju olieballen. “Zamalo me zgazio bicikl, ali inače mi je
jako lijepo ovdje.” Prsa su me boljela. Ponovno sam navukao zastore i ušao u kadu, stojeći pod
mlazom vrele vode dok me koža nije zapekla. Cijelo je susjedstvo blještalo od bajkovito osvijetljenih
restorana, prekrasnih trgovina s kašmirskim kaputima i debelim, ručno pletenim puloverima i
svom silom tople odjeće koju se nisam sjetio ponijeti. No nisam se ni usudio nazvati da mi donesu
kave zbog nizozemskih novina nad kojima sam zdvajao dobrano prije zore, osobito nad jednom
naslovnicom s fotografijom garaže ograđene policijskom vrpcom.
Novine su se raširile po drugoj strani kreveta poput karte grozomornog mjesta na koje ne želim
ići. Opetovano sam im se - ne mogavši si pomoći, između drijemanja i zapadanja u grozničave
razgovore koje nisam vodio, s ljudima s kojima ih nisam vodio - vraćao i tragao za rijetkim i
razasutim jezičnim istorodnicama. Amerikaan dood aangetroffen. Heroïne, cocaïne. Moord: umorstvo,
smrtnost, morbidnost, umiranje. Drugsgerelateerde criminaliteit: Frits Aaltink afkomstig uit
Amsterdam en Маскау Fiedler Martin uit Los Angeles. Bloedig: krvav. Schotenwisseling: tko zna,
doduše, sehoten: možda pucnji? Deze moorden kwamen als en schok voor - što?
Boris. Prišao sam prozoru, zastao, a onda se vratio. Uspio sam unatoč zbrci na mostu upamtiti
da mi je naredio da ga ne zovem, bio je vrlo jasan, no rastali smo se u takvoj žurbi da više nisam
znao je li mi objasnio zašto moram čekati da mi se javi, a u svakom mi se slučaju učinilo da više nije
ni važno. Jasno je tvrdio i da nije ozlijeđen, tako sam se barem podsjećao, iako sam u kaljuži
neželjenih osjećaja koja me otad povlačila na dno viđao progorenu rupu na rukavu njegova kaputa,
ljepljivu crnu vunu pod nanizanom natrijevom rasvjetom. Mogla ga je prometna policija uhvatiti na
mostu i privesti ga zbog vožnje bez dozvole: usrana sreća, nema što, ako se to uistinu dogodilo, no
puno bolja od drugih mogućnosti kojih sam se domišljao.
Tweedoden bij bloedige... Nije prestajalo. Nadiralo je dalje. Sljedeći dan, pa i onaj iza, uz
Tradicionalni nizozemski doručak listao sam o ubojstvima na Overtoomu: uži stupci, ali gušći tekst.
Twee dodelijke slachtoffers. Nog een of meer betrokkenen. Wapengeweldin Nederland. Fritsova fotografija
uz fotografije drugih tipova s nizozemskim imenima te podugi članak od kojeg sam odmah digao
ruke. Dodelijke schietpartij nog onopgehelderd... Zabrinulo me što više ne spominju drogu - Borisov
lažni mamac - i što razmatraju druge mogućnosti. Oslobodio sam to, otelo se u svijet, cijeli je grad o
tome čitao, razgovarao o tome na jeziku koji nije moj.
Ogromni Tiffanyjev oglas u Herald Tribuneu. Bezvremena ljepota i izrada. Sretne blagdane želi
vam Tiffany & Co.
Sudbina igra zakulisnu igru, kao što je govorio moj otac. Sustavi, analize vjerojatnosti.
Gdje je Boris? U grozničavoj sam se izmaglici neuspješno nastojao zabaviti ili barem zaokupiti
mislima da se uglavnom pojavljivao baš kad bih ga najmanje očekivao. Pucketao bi člancima, plašio
djevojke. Pojavio se pola sata nakon početka godišnjeg ispita, salve smijeha u razredu na pogled na
njegovo začuđeno lice iza armiranih staklenih vrata: ha, naša sjajna budućnost, dobacio je prijezirno
kad sam mu na putu kući pokušao objasniti svrhu standardiziranog ispitivanja.
U snovima nisam mogao dospjeti onamo kamo sam krenuo. Svaki bi me put nešto spriječilo u
dolasku na cilj.
Porukom mi je poslao broj mobitela prije nego što smo otputovali iz SAD-a, a iako me bilo strah
pisati mu (ne znajući u kakvim je okolnostima niti može li se poruka kako povezati sa mnom),
stalno sam se podsjećao da mogu do njega ako budem morao. Znao je gdje sam. Međutim, dokasno
sam u noć ležao budan i sam sa sobom raspravljao: neumorna dosada, povuci-potegni, što ako, zar
bi škodilo? Na kraju sam se, u nekom dezorijentiranom trenutku - u polusnu, uz svjetlost noćne
lampice, izvan sebe - slomit), zgrabio mobitel s noćnog stolića i ipak mu poslao poruku prije nego
što sam se uspio predomisliti: Gdje si?
Sljedeća sam dva-tri sata ležao u stanju jedva sputane tjeskobe, prebacivši podlakticu preko lica
da se obranim od svjetla iako svjetla nije bilo. Nažalost, kad sam se negdje pred zoru trgnuo iz
znojnog zna, telefon je bio potpuno mrtav jer sam ga zaboravio ugasiti pa sam se - ne želeći

381
pregovarati s recepcijom, pitati bi li mi posudili punjač - nekoliko sati premišljao dok se na kraju
sredinom popodneva nisam slomio.
“Svakako, gospodine”, rekao je recepcionar i ne pogledavši me. “Američki?”
Hvala bogu, pomislio sam trudeći se da ne potrčim dok sam hodao uza stube. Telefon je bio star
i spor, a nakon što sam ga uključio i neko vrijeme stajao pokraj njega, dojadilo mi je čekati da se
pojavi Appleov logo, pa sam otišao do minibara i natočio si piće, a onda se vratio i još ga malo
promatrao dok se na kraju nije pojavio zaključani zaslon, stara školska slika - nikad mi nije bilo tako
drago što vidim sliku - desetogodišnje Kitsey u zanosu penala koju sam skenirao iz šale. No upravo
sam htio utipkati ulaznu šifru kad se početni ekran zacrnio pa desetak sekundi prštao uza sive i
crne pruge koje su se premještale i raspadale na čestice, a onda se ukazao tužnić i uz gadljivo
zujanje utonuo u crnilo.
Četiri i petnaest popodne. Nebo je iznad zvonika s druge strane kanala poprimalo nijanse
ultramarina. Sjedio sam na podu naslonjen na krevet držeći žicu punjača nakon što sam pomno i
dvaput obišao sve utičnice u sobi - telefon sam stotinu puta upalio i ugasio, približio ga lampi da
provjerim je li se upalio, a ekran bi se upravo zamračio; pokušao sam ga resetirati, no telefon se
spržio: ništa, crni nepomični ekran, mrtav i gotovo. Očito sam izazvao kratki spoj; smočio mi se one
noći u garaži - ekran se vidljivo smočio - ali mislio sam da će me namučiti koju minutu dok ne dođe
k sebi, činilo mi se da normalno radi, sve dok ga nisam spojio na punjač. Sve mi je bilo pohranjeno
na laptopu kod kuće, sve osim jedine stvari koja mi je trebala: Borisova broja, koji mi je poslao dok
smo se vozili prema zračnoj luci.
Na stropu su titrali odrazi vode. Negdje u daljini božićna muzička zvona i pjevači bez sluha. O
Tannenbaum, O Tannenbaum, wie treu sind deine Blatter.
Nisam imao povratnu kartu. Ali imao sam kreditnu karticu. Mogao bih taksijem do zračne luke.
Možeš taksijem do zračne luke, rekao sam sebi. Do Schiphola. Pa prvim avionom koji polijeće. Na
Kennedy, Newark. Imao sam novca. Razgovarao sam sa sobom kao dijete. Tko zna gdje je Kitsey -
možda i u Hamptonu - ali Janet, pomoćnica gospođe Barbour (koja je zadržala svoje radno mjesto
iako gospođi Barbour više nije trebalo pomagati), bila je onaj tip koji bi samo koji sat ranije uspio
iskopati kartu za bilo koje odredište, čak i na Badnjak.
Janet. Pomisao na Janet besmisleno me umirila. Janet, učinkovita samostalna atmosfera, debela i
rumena Janet u ružičastim vestama i kariranim hlačama poput Boucherove nimfe u izlogu J. Crewa,
Janet koja na sve odgovara s izvrsno! i pije kavu iz ružičaste šalice na kojoj piše Janet.
Laknulo mi je što jasno razmišljam. Kako Borisu, kako ikome koristi ako samo sjedim i čekam?
Hladnoća i vlaga, nečitki jezik. Groznica i kašalj. Grozomorni osjećaj sputanosti. Nisam htio otići
bez Borisa, ne znajući je li Boris dobro, kao u zbrci ratnog filma kad nastaviš trčati i napustiš palog
druga ne znajući u kakav gori pakao hrliš, no istodobno sam tako žarko čeznuo da se maknem iz
Amsterdama da sam mogao zamisliti kako pri iskrcaju na Newarku padam na koljena i klanjam se
terminalu.
Imenik. Olovka i papir. Vidjelo me samo troje ljudi: Indonežanin, Grozdan i mali Azijac. Iako je
bilo sasvim moguće da me Martinovi i Fritsovi kolege traže po Amsterdamu (zbog čega je također
bilo pametno da se maknem iz grada), nije bilo razloga da me traži policija. Nije bilo razloga da
zaustave moju putovnicu.
A onda sam se - kao pod naletom pljuske - lecnuo. Iz bogzna kojeg razloga smatrao sam da mi je
putovnica dolje jer sam je morao pokazati kod prijave. No zapravo na nju nisam niti pomislio,
nijednom otkako mi ju je Boris oduzeo i zaključao u pretinac svojeg automobila.
Vrlo sam, vrlo mirno spustio imenik, nastojeći ga odložiti tako da se neutralnome promatraču
učini ležerno i nepromišljeno. U uobičajenim je okolnostima stvar bila jasna. Potraži adresu,
pronađi ured, doznaj kamo trebaš otići. Stani u red. Čekaj da te prozovu. Govori srdačno i strpljivo.
Imao sam kreditne kartice, ispravu sa slikom. Hobie bi mi mogao faksirati rodni list. Nestrpljivo
sam pokušao potisnuli anegdotu koju je Toddy Barbour ispričao za večerom - kako je, nakon što je
izgubio putovnicu (u Italiji? Španjolskoj?), morao dovesti živog svjedoka da jamči za njegov

382
identitet.
Modričavo crnilo na nebu. U Americi prijepodne. Hobie je upravo uzeo stanku za ručak,
odšetao do Jeffersonove tržnice, možda kupio namirnice za božićni ručak. Je li Pippa još uvijek u
Kaliforniji? Zamišljao sam je kako se vrti u hotelskom krevetu i pospano, žmireći poseže za
telefonom, Theo, jesi li to li, što nije u redu?
Bolje kazna pa da se izvučemo s pričom nego prava frka ako nas zaustave.
Osjećao sam se bolesno. Odlaskom u konzulat (ili gdje već) na razgovore i rješavanje
papirologije izlagao sam se znatnoj nepotrebnoj nevolji. Nisam odredio rok čekanja ni koliko ću
stvarno čekati, a svako mi je kretanje - nasumično kretanje, besmisleno kretanje, kretanje kukca koji
zuji u čaši - opet bilo draže od zarobljenosti u sobi makar i minute više, od opažanja ljudskih sjena
krajičkom oka.
Još jedan ogromni Tiffanyjev oglas u Tribuneu dočekao me božićnom čestitkom. A na suprotnoj
stranici drukčiji oglas, za digitalne fotoaparate, ispisan umjetničkim slovima i potpisan imenom
Joana Mirna:

Sliku možeš gledati cjeli tjedan i više nikad ne pomisliti na nju.

A možeš je ugledati tek na sekundu i razmišljati o njoj do kraja života.

Centraal Station. Europska unija, nema pregleda putovnica na granicama. Bilo koji vlak, bilo
kamo. Zamišljao sam kako se u besciljnim krugovima vozim Europom: slapovi Rajne i tirolski
prijevoji, filmski tuneli i snježne oluje.
Katkad s lošim kartama treba odigrati dobro, prisjetio sam se očevih pospanih riječi dok bi
drijemao na kauču.
Zureći u telefon omamljen od vrućice, primirio sam se i razmišljao. Boris je za ručkom
spomenuo put vlakom od Amsterdama do Antwerpena (i Frankfurta: Njemačkoj nisam htio ni
primirisati), ali i do Pariza. Ako se obratim konzulatu u Parizu i podnesem zahtjev za novu
putovnicu: možda će me teže povezati s ovim svime što se dogodilo s Martinom. No nisam mogao
umaknuti činjenici da je mali Kinez tomu svjedočio. Možda sam već bio na svakom policijskom
računalu u Europi.
Otišao sam u kupaonicu i ispljuskao lice vodom. Previše zrcala. Ugasio sam vodu i posegnuo za
ručnikom da potapkam lice. Melodično djelovanje, čin po čin. Sa svakim sutonom raspoloženje bi
mi se smračilo, sa svakim bi mi se ušuljao strah. Čaša vode. Aspirin zа groznicu. I ona bi se svaki
put rasplamsala s noći. Jednostavne radnje. Obespokojio sam se i bio sam toga svjestan. Nisam znao
kakvi su uhidbeni nalozi pratili Borisa, no iako me zabrinula pomisao na njegovo uhićenje, više me
brinulo što su Saschini ljudi na njega nahuškali nekoga drugog. No i tu sam misao sebi bio prisiljen
uskratiti.

ii.
________________

SLJEDEĆI DAN - NA BADNJAK - PRISILIO SAM SE DA U SOBI POJEDEM OBILAN DORUČAK IAKO GA
nisam htio i da bacim novine i ne pogledavši ih jer me bilo strah da se, ako još jednom ugledam
riječi Overtoom ili Moord, neću uspjeti prisiliti na ono što sam morao učiniti. Nakon što sam stoički
pojeo, pokupio sam tjedni sloj novina s kreveta i oko njega, smotao ih i bacio u kantu za smeće, iz
ormara izvadio košulju strunulu od izbjeljivača i - provjerivši je li vrećica čvrsto svezana - stavio je
u drugu vrećicu iz azijskog dućana (nju sam ostavio otvorenu radi lakšeg nošenja, a i ako slučajno
uočim pogodnu ciglu). Potom sam, podignuvši ovratnik kaputa i svezavši šal oko njega, čistačici
okrenuo znak i izašao.
Vrijeme je bilo ušljivo, što je za mene bilo dobro. Mokra susnježica koja je napadala s boka sipila

383
je preko kanala. Hodao sam dvadesetak minuta - kišući, jadan, promrzao - dok nisam naišao na
kantu za smeće na posebno napuštenom uglu bez automobila i pješačkog prometa, bez trgovina,
tek sa slijepim kućama koje su se spuštenim roletama ogradile od vjetra.
Brzo sam gurnuo košulju i nastavio hodati praćen naletom veselja koji me znatno ubrzao u
sljedećih četiri ili pet ulica unatoč cvokotanju. Stopala su mi bila mokra; đonovi su mi bili pretanki
za kameni pločnik i bilo mi je jako hladno. Kad kupe smeće? Nije važno.
Samo što - zatresao sam glavom da je razbistrim - azijska trgovina. Na plastičnoj vrećici pisao je
naziv azijske trgovine. Tek nekoliko ulica dalje od mojeg hotela. Međutim, besmisleno je bilo
razmišljati na taj način i nastojao sam se razumom odvratiti od njega. Tko me vidio? Nitko.
Charlie: Da. Delta: Teško manevriram.
Prestani. Prestani. Nema povratka.
Ne znajući gdje se nalazi stajalište taksija, besciljno sam lutao dvadeset ili više minuta dok
jednog na kraju nisam zaustavio na cesti. “Centraal Station”, rekao sam vozaču Turčinu.
No kad me ostavio ispred, nakon vožnje sablasnim sivim ulicama kao iz starog filmskog
žurnala, na trenutak sam pomislio da me ostavio na pogrešnome mjestu jer je zgrada sprijeda više
nalikovala na muzej: fantazija tornjeva i zvonika od crvene opeke, napadni nizozemski
viktorijanski stil. Lutao sam blagdanskim mnoštvom, trudeći se izgledati kao da ondje pripadam,
ignorirajući policiju koja je stajala naizgled posvuda, osjećajući se izgubljeno i nelagodno dok se
velika demokratska svjetina nanovo slijevala i nadimala oko mene: djedovi i bake, studenti,
iscrpljeni mladenci i dječica koja tegle ruksake; vrećice i šalice iz Starbucksa, zveket kotačića na
kovčezima, tinejdžeri koji prikupljaju potpise za Greenpeace, povratak u žamor ljudskih stvari.
Popodne je polazio vlak za Pariz, ali htio sam zadnji koji bude na raspolaganju.
Redovi su bili beskonačni, sve do kioska. “Za večeras?” rekla je službenica kad sam se konačno
domogao šaltera: krupna, svijetla, sredovječna žena jastučastog poprsja i bezlično srdačna poput
svodnice u drugorazrednoj žanr-sceni.
“Tako je”, rekao sam uzdajući se da ne izgledam bolesno kao što se osjećam.
“Koliko karata?” upitala je i ne pogledavši me.
“Samo jedna.”
“U redu. Putovnicu, molim.”
“Samo—” glasom promuklim od bolesti, pipkajući niz kaput; nadao sam se da je neće tražiti -
“ah. Oprostite, nemam je kod sebe, u sefu je u hotelu - ali—” izvadivši osobnu iskaznicu države
New York, kreditne kartice, potvrdu o državljanstvu i gurnuvši joj kroz prozorčić. “Izvolite.”
“Za putovanje vam je potrebna putovnica.”
“Ma naravno”, trudeći se svim silama da zvučim razumno, upućeno. “Ali putujem tek večeras.
Vidite—?” pokazujući na prazan pod uza se: nema prtljage. “Došao sam ispratiti djevojku, ali kako
sam već tu, mislio sam stati u red i kupiti kartu ako mogu.”
“Pa—” službenica je pogledala na ekran - “imate dovoljno vremena. Predlažem vam da
pričekate i kupite kartu večeras kad se vratite.”
“Da—” stisnuo sam nos da ne bih kihnuo - “ali rado bih je sad kupio.”
“To, nažalost, nije moguće.”
“Molim vas. Puno biste mi pomogli. Stojim tu već četrdeset pet minuta i ne znam kakvi će
večeras biti redovi.” Bio sam gotovo siguran da sam od Pippe koja je vlakom proputovala cijelu
Europu - čuo da za vlak ne treba putovnica. “Htio bih je sad kupiti da stignem sve obaviti prije nego
što se večeras vratim.”
Zagledala mi se u lice. Pa uzela osobnu i pogledala sliku, a onda opet mene.
“Gledajte”, rekao sam kad se premišljala ili mi se barem učinilo da se premišlja. “Vidite da sam
to ja. Piše moje ime, ovdje mi je potvrda o državljanstvu - evo”, rekao sam, posegnuvši u džep po
papir i olovku. “Potpisat ću se da vidite da je to isti potpis.”
Stavila ih je jedan pokraj drugoga, uspoređivala. Ponovno je pogledala mene pa osobnu - a onda
se najedanput odlučila. “Ne mogu prihvatiti ove dokumente.” Izgurala mi je kartice kroz prozorčić.

384
 “Zašto ne?”
Iza mene se gomilao red.
“Zašto?” ponovio sam. “Sasvim legitimne dokumente. Njima se koristim umjesto putovnice za
letove u SAD-u. Potpisi se podudaraju”, rekao sam kad je prešutjela, “zar ne vidite?”
“Žao mi je.”
“Mislite—” osjetio sam očaj u glasu; naprasito me pogledala, kao da prkosi svađi. “Znači,
večeras se moram vratiti i opet stajati u redu?”
“Oprostite, gospodine. Ne mogu vam pomoći. Može dalje” rekla je službenica, zagledavši se
preko mojeg ramena u sljedećeg putnika.
Kad sam krenuo dalje - gurajući se i nasrćući kroz gužvu - netko je iza mene rekao: “Hej. Hej.
stari?”
Isprva sam, dezorijentiran od susreta na šalteru, pomislio da umišljam glasove. No kad sam se
uz trzaj okrenuo, ugledao sam tinejdžera sitnih crta lica kao u afričkog tvora, ružičasto obrubljenih
očiju i obrijane glave kako skakuće na prstima svojih ogromnih tenisica. Prema hitrim pogledima u
stranu pomislio sam da će mi ponuditi da mi proda putovnicu, no on se samo nagnuo i rekao: “Ne
pokušavaj.”
“Što?” upitao sam nesigurno, pogledavajući prema policajki koja je stajala tri metra iza njegovih
leđa.
“Slušaj, stari. Kad sam je imao, sto puta amo-tamo, nijednom je nisu tražili. A jedan jedini put
kad je nisam imao, dok sam prelazio u Francusku? Strpali su me u francuski useljenički zatvor,
dvanaest sati s njihovom usranom hranom i usranim ponašanjem, užas. Užasno prljava policijska
ćelija. Vjeruj mi - trebaju ti ispravni dokumenti. I nikakva sumnjiva sranja u prtljazi.”
“Aha, OK”, rekao sam. Preznojavao sam se u kaputu koji se nisam usudio otkopčati. Pod šalom
koji se nisam usudio odvezati.
Vrelina. Glavobolja. Odmičući se od njega, osjetio sam kako me probija bijesno oko sigurnosne
kamere, i trudio sam se ne izgledali smeteno dok sam krivudao kroz mnoštvo, lebdeći i klimajući se
od vrućice, gužvajući broj Američkog konzulata u džepu.
Trebalo mi je neko vrijeme dok nisam našao govornicu - na sasvim drugom kraju kolodvora,
među žgoljavim tinejdžerima koji su se okupili u nadriplemenskog krugu na podu - a još dulje da
shvatim kako da uopće nazovem.
Vesela bujica nizozemskoga. A onda me pozdravio ugodan američki glas: dobro došli u
Američki konzulat u Nizozemskoj, želim li nastaviti na engleskome? Novi izbornici, nove
mogućnosti. Pritisnite 1 za ovo, pritisnite 2 za ono, molimo pričekajte operatera. Strpljivo sam
slijedio upute i promatrao gomilu dok nisam shvatio da mi nije pametno pokazivati lice, pa se
okrenuo prema zidu.
Telefon je toliko dugo zvonio da sam odlutao u razdruženu izmaglicu kad se najedanput na
liniji začuo klik, ugodan američki glas, kao da se javlja s plaže u Santa Cruzu: “Dobro jutro, dobili
ste Američki konzulat u Nizozemskoj, kako vam mogu pomoći?”
“Zdravo”, rekao sam s olakšanjem. “Pa—” razmotrio sam i mogućnost predstavljanja lažnim
imenom, samo da pridobijem informacije koje me zanimaju, ali bio sam preslab i previše iscrpljen i
više nisam mario - “evo, bojim se da sam u nezgodnoj situaciji. Ovdje Theodore Decker, zovem jer
su mi ukrali putovnicu.”
“Joj, baš mi je žao.” Čuo sam je kako na drugom kraju linije tipka. U pozadini je svirala božićna
glazba. “I to u gadno doba godine - svi putuju, znate? Jeste li prijavili policiji?”
“Što?”
“Krađu putovnice? Zato što to odmah morate prijaviti. Smjesta treba obavijestiti policiju.”
“Pa—” psujući sam sebe; zašto sam rekao da je ukradena? - “ne, oprostite, sad mi se to
dogodilo. Da vam budem iskren, nisam siguran je li ukradena, mislim da mi je samo ispala iz
džepa.”
“Pa—” još tipkanja - “bilo da je ukradena ili izgubljena, obvezni ste to prijaviti.”

385
 “Da, ali, vidite, upravo sam krenuo na vlak i sad me ne puste. A večeras moram biti u Parizu.”
“Pričekajte sekundu.” Na kolodvoru je bilo previše ljudi, mirisi vlažne vune i sparnog mnoštva
strahovito su bujali u pregrijanoj toplini. Za trenutak se začuo klik i ona se vratila. “E, sad - trebaju
mi vaši podaci—”
Ime i prezime. Datum rođenja. Datum i mjesto izdavanja putovnice. Preznojavanje u kaputu.
Vlažna uzdisana tijela posvuda.
“Imale li neki dokument kojim možete potvrditi državljanstvo?” upitala me.
"Oprostite ?"
“Putovnicu koju je istekla? Rodni list i rješenje o primanju u državljanstvo?“
“Imam potvrdu o državljanstvu. I newyoršku osobnu iskaznicu. Rodni list mi mogu faksirati iz
SAD-a.”
“E, super. To bi trebalo biti dovoljno.”
Stvarno? Stajao sam nepomično. To je to?
“Imate li pristup računalu?”
“Pa—” računalo u hotelu? - “imam.”
“Dobro—” dala mi je internetsku adresu. “Ovako, morate skinuti, isprintati i ispuniti izjavu o
gubitku ili krađi putovnice i donijeti je nama. U naš ured, blizu Kraljevskog muzeja. Znate li gdje
je?”
Toliko mi je laknulo da sam samo stajao i pustio da me žubor mnoštva preplavi psihodeličnom
omaglicom.
“E, sad - od vas mi treba sljedeće”, rekla je Kalifornijka, a njezin me bistar glas prizvao iz
raznobojnog grozničavog sanjarenja. “Izjava. Faksirani dokumenti. Dvije fotografije pet puta pet
centimetara na bijeloj pozadini. I ne zaboravite fotokopiju policijskog izvješća.”
“Molim?” rekao sam potreseno.
“Kao što sam već rekla. U slučaju gubitka ili krađe putovnice trebate podnijeti prijavu policiji?”
“Ja—” Zureći u jeziv zbor prekrivenih Arapkinja koje su tiho klizile pokraj mene u crnome od
glave do pete. “Neću imati vremena za to.”
“Kako to mislite?”
“Ionako ne mislim danas letjeti u Ameriku. Samo što—” trebao mi je tren da se oporavim;
napadaj kašlja izmamio mi je suze - “vlak za Pariz polazi za dva sata. I, mislim - ne znam što da
napravim. Ne znam hoću li stići srediti svu papirologiju i otići na policiju.”
“Pa” - sažalno - “čujte, naš ured ionako radi još četrdeset pet minuta.”
“Molim?”
“Danas radimo skraćeno. Badnjak je, znate? Ne radimo sutra ni za vikend. Ali radimo opet od
osam i trideset ujutro u ponedjeljak nakon Božića.”
“U ponedjeljak?”
“Čujte, žao mi je”, rekla je. Zvučala je bezvoljno. “Moramo odraditi postupak.”
“Ali hitno je!” Glas hrapav od bolesti.
“Imate hitan slučaj? Obiteljski ili zdravstveni?”
“Pa—”
“Zato što u iznimnim slučajevima pružamo hitnu izvanrednu podršku.” Glas joj više nije bio
prijateljski, žurila se, recitirala iz priručnika; u pozadini se začuo novi poziv kao u radijskoj
kontakt-emisiji. “To je, nažalost, ograničeno na hitne situacije od životne važnosti, a naše osoblje
odlučuje je li obiteljski hitni slučaj opravdan prije nego šio izdamo potvrdu o izuzetku od obveze
nošenja putovnice. Znači, osim ako popodne u Pariz ne putujete zbog smrtnog slučaja ili teške
bolesti i ako nam ne možete ustupiti dokaz o kritičnim okolnostima kao što je izjava nadležnog
liječnika, svećenika ili vlasnika pogrebnog poduzeća—”
“Ali—” Ponedjeljak? Kurac! Na prijavu policiji nisam htio niti pomišljati - “hej, oprostite,
slušajte—” pokušavala je okončati razgovor—
“Tako je. Prikupiti sve do ponedjeljka dvadeset osmog. I onda, tako je, kad zaprimimo zahtjev,

386
obradit ćemo ga što prije - oprostite, može samo sekundu?” Klik. Njezin glas, ali slabiji. “Dobro
jutro, dobili ste Američki konzulat u Nizozemskoj, možete li, molim vas, pričekati trenutak?”
Telefon je istog trena ponovno zazvonio. Klik. “Dobro jutro, dobili ste Američki konzulat u
Nizozemskoj, možete li, molim vas, pričekati trenutak?”
“Kad je najranije mogu dobiti?” upitao sam kad se vratila.
“Kad podnesete zahtjev, putovnicu ćemo vam izdati za najviše deset radnih dana. Znači,
radnih. Mislim - inače bih vam probala požuriti za sedam? ali s obzirom na praznike, sigurno vam
je sve jasno, u uredu je sad malo zastoj i svaki dan ćemo raditi po drukčijem radnom vremenu sve
do Nove godine. Tako da - čujte, žao mi je”, dodala je u zaprepaštenom muku koji je zavladao,
“potrajat će. Grozno, znam.”
I što da radim?”
“Treba li vam putnička pomoć?”
“Ne znam što to znači.” Znoj se slijevao s mene. Bazdeći, pregrijani zrak, otežao od vonja
mnoštva, jedva se mogao udisati.
“Treba li vam prebaciti novac? Privremeni smještaj?”
“Kako ću se vratiti kući?”
“Boravište vam je u Parizu?”
“Ne, u SAD-u.”'
“Pa s privremenom putovnicom - privremena putovnica ni nema čip koji vam treba za ulazak u
SAD, pa ne znam postoji li neki kraći postupak osim ovog koji vam ja nudim—” Zrin, zrin, zrin,
zrin. “Samo trenutak, gospodine, pričekajte, molim vas."
“Ja sam Holly. Želite li da vam dam svoj kućni ako bude kakvih problema i ako vam zatreba
pomoć tijekom boravka?”

iii.
_______________

V RUĆICA BI MI , IZ TKO ZNA KOJEG RAZLOGA , PLANULA UPRAVO U SUMRAK . N O NAKON

dugog stajanja na hladnoći počela je poskakivati u neravnomjernim etapama, u trzajima, kao da se
težak predmet u naletima i grčevima vuče uz vanjski zid visoke zgrade, pa mi, dok sam hodao
natrag, nikako nije bilo jasno zašto se krećem i kako ne padnem ili zašto uopće koračam naprijed,
kao u bestemeljnoj, lebdećoj svijesti koja me izdignula visoko iznad sebe s kišnog pločnika uz kanal
u bestjelesna potkrovlja i propuhe s kojim sam promatrao sebe dolje; pogriješio sam što s kolodvora
nisam krenuo taksijem, neprekidno mi se prividala plastična vrećica u kanti za smeće i sjajno
ružičasto lice službenice, i Boris suznih očiju i raskrvavljenih ruku kako se hvata za oprljeni rukav;
vjetar je hučao, glava mi je gorjela, a u nepravilnim sam se razmacima lecao pred mračnim
epileptičnim podrhtavanjem uz rub lakta: crni štrcaji, lažni trzaji, a nikoga, štoviše nikoga ni na ulici
osim - povremeno - kojeg biciklista zamućenog i zgurenog pod kišicom.
Teška glava, bolno grlo. Kad sam na ulici napokon uspio zaustaviti taksi, bio sam samo
nekoliko minuta udaljen od hotela. Jedina je dobra stvar, kad sam se uspeo do sobe - promrzao do
kosti i drhtav - što su počistili sobu i napunili minibar, koji sam bio pomeo sve do Cointreaua.
Uzeo sam obje bočice džina i pomiješao ih s toplom vodom iz pipe pa sjeo u brokatni naslonjač
kraj prozora i, dok mi se čaša klatila među jagodicama, promatrao kako prolaze sati: jedva budan, u
stanju polusna dok se dostojanstvena zimska svjetlost u paralelogramima nagibala od zida do zida
pa zapadala na sag i tanjila se dok ne bi iščezla u dim, i bilo je vrijeme večere, a mene je želudac
bolio, grlo me greblo od zagnojenost i i sjedio sam i dalje tako, u mraku. Nije da na to nisam
pomišljao, često i u znatno jednostavnijim okolnostima; poriv me potresao do temelja i nepred
vidivo, otrovan šapat koji me nikad nije dokraja napustio, koji bi mi nekih dana zadrhtao uz prag
sluha, a drugih nekontrolirano zarežao u sablasnoj vizionarskoj groznici, zašto, nisam znao, katkad

387
bi ga pokrenuo čak i loš film ili jeziva zabava, kratkoročna dosada i dugoročna bol, privremena
panika i trajni očaj koji bi se ostrvili odjednom i zabljesnuli blijedim, opustošenim svjetlom pa bih
shvatio, uistinu bih shvatio, vraćajući se niz godine uza sve bistro, artikulirano beznađe, da je svijet
i sve što u njemu prebiva nepodnošljivo i neponištivo sjebano i da nikad ništa nije bilo dobro ni u
redu, nepodnošljiva klaustrofobija duše, soba bez prozora, bez izlaza, valovi srama i grozote, ostavi
me na miru, majka mrtva na mramornome podu, prestani prestani, mrmljao sam sebi naglas u
dizalima, u taksijima, ostavi me na miru, želim umrijeti, hladan, uman, samožrtvujući bijes koji me - ne
samo jednom - odvukao na kat u odlučnoj magli da progutam neizbirljive kombinacije koje god bih
cuge i tableta imao pri ruci: samo bih ga snošljivošću i nesposobnošću uspio osujetiti, osjećajući
neugodnu iznenađenost kad bih se probudio, ali i olakšanje što me Hobie nije morao pronaći.
Crne ptice. Neprilični olovni oblaci Egberta van der Poela.
Stajao sam, palio i gasio stolnu lampu, njihao se pod blijedim, urinskim svjetlom. Mogao sam
čekati. Mogao sam pobjeći. No to nisu bile mogućnosti već mjere izdržljivosti: beskorisno trčkaranje
i zastajkivanje miša u terariju zmije, tek da produlji nelagodu i napetost. A postojala je i treća
mogućnost: s obzirom na to da sam iz raznih razloga smatrao da će mi djelatnica Konzulata brzo
uzvratiti poziv ako nakon radnog vremena ostavim poruku i predstavim se kao američki građanin
koji se želi predati zbog teškog ubojstva.
Čin pobune. Život: isprazan, tašt, nepodnošljiv. Kakvu mu odanost dugujem? Baš nikakvu.
Zašto ne bih preduhitrio sudbu? Bacio knjigu u vatru i gotova stvar? Postojećem užasu nije se
nazirao kraj, a mojim endogenim zalihama pridružilo bi se mnoštvo vanjskog, empirijskog užasa;
uz dovoljno heroina (pregled vrećice: preostalo je više od pola), rado bih povukao debelu crtu i
prevalio se: velikoduševna tama, eksplozija zvijezda.
No nije bilo dovoljno da budem siguran da ću se dokrajčiti. Nisam htio potrošiti to što imam na
koji sat zaborava i opet se probuditi u kavezu (ili još gore: u nizozemskoj bolnici bez putovnice). A
opet, snošljivost mi je opala i bio sam siguran da imam dovoljno da posao obavim kako treba ako se
najprije pošteno napijem i začinim tabletom za hitni slučaj.
Boca ohlađenog bijelog vina u minibaru. Zašlo ne? Ispio sam ostatak džina i otvorio ga,
osjećajući se odlučno i slavljenički - bio sam gladan, dopunili su krekere i grickalice, no sve će bolje
djelovati na prazan želudac.
Olakšanje je bilo nemjerljivo. Potiho otpuštanje. Savršena, savršena radost u odricanju svega.
Na radiju sam pronašao stanicu s klasičnom glazbom - božični napjevi, sumorni i liturgijski, kao da
u njima nema melodije već sablasnog komentara na melodiju i razmišljao bih li napunio kadu.
Ali to može čekati. Otvorio sam ladicu i pronašao hotelski uredski materijal. Sivi kamen
katedrale, heksakordi u molu. Između groznice i vode koja je zapljuskivala kanal prostor je oko
mene tiho zapao u morbidnu dvojnost, pograničnu zonu koja je i hotelska soba i kabina brodu koji
se nježno ljulja. Život na otvorenome moru. Smrt u vodi. Andy mi je, kad smo bili mali, svojim
jezivim marsovskim glasom ispričao da je na obrazovnom kanalu čuo da Marija štiti mornare, da je
jedna od zaštita krunice spas od utapanja. Maria Stella Maris. Marija Zvijezda mora.
Pomislio sam na Hobieja na polnoćki, kako kleči pred klupom u crnom odijelu. Pozlata se
prirodno troši. Na vratima ormarića, na preklopu komode česta su brojna sićušna udubljenja.
Predmeti koji tragaju za zakonitim vlasnicima. Imali su ljudske osobine. Bili su prevrtljivi ili
iskreni ili sumnjičavi ili elegantni.
Stvarno iznimni komadi ne pojavljuju se iz vedra neba.
Hotelska kemijska olovka i nije bila nešto, volio bih da sam imao drugu, ali papir je bio mekan i
debeo. Četiri pisma. Hobieju i gospođi Barbour najdulja zato što su najviše zaslužili objašnjenje i
zato što su bili jedini kojima bi, da stvarno umrem, bilo stalo. No pisat ću i Kitsey - da je umirim da
nije ona kriva. Pippino će pismo biti najkraće. Htio sam da zna koliko je volim i dati joj do znanja da
ne snosi ni mrvu krivice što mi ljubav nije uzvratila.
Ali to joj neću reći. Htio sam ružine latice, a ne otrovne strelice. Htio sam joj ukratko priznati
koliko me usrećila te pritom izostaviti ovaj očitiji dio.

388
 Kad sam zažmirio, zasuli su me odbljesci sjećanja kliničke oštrine koje je groznica izmamila
niotkud, poput žara rakete u prašumi, tamnovatrenog plamsaja pomne i emocionalno zamršene
građe. Žičani tragovi svjetlosti kroz rešetke na prozorima našega starog stana na Sedmoj aveniji,
grebav tepih od konoplje i crveni, đonasti uzorak kojim mi se utiskivao na dlanove i koljena dok bih
se igrao na podu. Majčina svečana narančasta haljina sa sjajnim detaljima uz rub, koje bih svaki put
dotaknuo. Alameda, naša stara domaćica, kako gnječi plantane u staklenoj zdjeli. Andy koji mi
salutira prije nego što se otklati niz zamračen hodnik u stanu svojih roditelja: Na zapovijed, kapetane.
Srednjovjekovni glasovi, strogi i onostrani. Težina neurešene pjesme.
Nisam bio nimalo uzrujan, to me začudilo. Osjećao sam se kao kad sam vadio posljednji, najgori
korijen, kad se zubar nagnuo pod lampu i rekao skoro smo gotovi.

24. prosinca
Draga Kitsey,

strašno mi je žao zbog ovoga, ali želim da znaš da to nema nikakve veze s tobom i nikakve
veze s tvojom obitelji. TVoju će majka primiti zasebno pismo u kojemu će biti nešto više
informacija, ali sad te želim osobno uvjeriti da ono što se događalo između nas dvoje,
naročito u posljednje vrijeme, nije utjecalo na moja djela.

Odakle je stigao ovaj ukočeni glas, ovaj neprirodno ukočeni rukopis - nesuvisao od proloma sjećanja i
halucinacija koji su me mrskali sa svih strana - nisam znao. U mokroj susnježici koja je kucala na
prozore bilo je duboke povijesne težine, izgladnjelosti, vojnog marša, beskonačnog sipila tuge.

Kao što znaš i kao što si mi i sama istaknula, imam brojnih problema koji su započeli davno
prije našeg susreta, a ni za jedan od tih problema ti nisi kriva. Ako te majka bude ispitivala o
tvojoj ulozi u nedavnim događajima, usrdno te molim da je uputiš na Tessu Margolis ili - još
bolje - na Em, koja će joj vrlo rado iznijeti svoj stav o mojoj osobnosti. Isto tako - nema
nikakve veze s prethodnim, ali usrdno te molim da više nikad ne pustiš Havistocka Irvinga u
svoj stan.

Mala Kitsey. Tanka košića visi joj preko lica. Daj, šutite, glupani. Prestanite ili ću vas tužiti.

I na kraju—

(olovka mi je zastala nad tom rečenicom)

i na kraju ti želim reći da si na zabavi bila prelijepa i da sam bio dirnut što si nosila majčine
naušnice. Bila je luda za Andyjem - i tebe bi jako zavoljela i voljela bi da smo zajedno. Žao
mi je što nije uspjelo. Ali nadam se da će tebi uspjeti. Istinski.
Svu sreću ti želim,
Theo

Zatvorio u omotnicu, napisao adresu, odložio. Na recepciji sigurno imaju markice.

Dragi Hobie,

teško mi je pisati ovo pismo i žao mi je što ga pišem.

Smjenjivanje preznojavanja i zimice. Priviđale su mi se zelene mrlje. Vrućica mi se toliko

rasplamsala da su se zidovi stiskali.

Ovo pismo nema veze s lažnim komadima koje sam prodao. Pretpostavljam da ćeš ubrzo čuti
o čemu je riječ.

389
 Dušična kiselina. Pigment čađe. Pokućstvo, kao svaki živi stvor, s vremenom zadobije
brazgotine i ožiljke.
Učinke vremena, vidljive i nevidljive.

i ne znam kako da ti ovo kažem, ali recimo da razmišljam o bolesnoj kujici koju smo majka i
ja pronašli na ulici u Kineskoj četvrti. Ležala je između dva kontejnera. Maleni pitbul.
Smrdljiva, prljava. Kost i koža. Preslaba da se uspravi na noge. Ljudi su samo prolazili kraj
nje. Ja sam se uzrujao i majka mi je obećala da ćemo je uzeti ako još uvijek bude ondje kad
završimo s jelom. I kad smo izašli iz restorana, bila je ondje. Pozvali smo taksi, ja sam je
držao u naručju, a kad smo došli kući, mama joj je složila kutiju u kuhinji i bila je tako sretna
i lickala nas po licu i popila hrpu vode i pojela pseću hranu koju smo joj kupili i odmah sve
povratila.
Da skratim priču, uginula je. Ne našom krivnjom. Ali mi smo se osjećali kao da jest.
Odveli smo je veterinaru, kupili joj posebnu hranu, a ona je bila sve bolesnija. Dotad nam je
već oboma bila jako draga. Mama ju je ponovno odvela specijalistu u Centar za zdravlje
životinja. I veterinar je rekao - ovaj pas boluje od, zaboravio sam kako se bolest zove, i
bolovala je od te bolesti kad ste je našli, i znam da to ne želite čuti, ali bit će puno blaže ako je
odmah eutanazirate

Dlan mi je po papiru mahnitao lakoumnim zamasima i trzajima. No kad sam došao do kraja
lista i posezao za novim, zgroženo sam zastao. Taj bestežinski, sveobuhvatni uzlet, ta posljednja
prilika nije bila elokventan i dirljiv oproštaj koji sam zamišljao. Rukopis se iskrivio i izlijevao po
papiru, ni uman ni suvisao, čak ni čitak. Sigurno postoji znatno kraći i jednostavniji način da
zahvalim Hobieju i kažem mu što moram: naime, da se ne osjeća loše, da je prema meni uvijek bio
dobar i davao sve od sebe da mi pomogne, kao što smo majka i ja dali sve od sebe da pomognemo
malenoj kujici, koja je - a bila je to primjerena opaska, ali nisam htio razvezati priču - unatoč
dražesnim osobinama danima prije smrti bila nevjerojatno destruktivna i zapravo nam uništila
cijeli stan i iskasapila kauč.
Cmizdravo, samopodilazeći, neukusno. Osjećao sam se kao da mi je netko britvom sastrugao
podstavu grla.
Skida se presvlaka. Vidi: crvotočina. Premazatćemo ga Cuprinolom.
One noći kad sam se predozirao u Hobiejevoj kupaonici na katu, očekujući da se neću probuditi
pa sam se ipak probudio ležeći na psihodeličnim šesterokutnim pločicama, zapanjilo me kako
predratna kupaonica s običnim bijelim ugradcima blista kad je promatraš iz zagrobnog života.
Početak kraja? Ili kraj kraja?
Fabelhaft. Zabavljam se kao nikad u životu.
Jedno po jedno. Aspirini. Hladna voda iz minibara. Aspirini su me izgrebli i zapeli mi u prsima,
kao da gutam šljunak, lupao sam šakom da se spuste, od cuge sam se osjećao puno gore, žedno,
zbunjeno, udice u grlu, voda mi se smiješno slijevala niz obraze, stenjao sam i hripao, vino sam
otvorio kao poslasticu (tobože), ali sjedao mi je kao terpentin, pržio mi i sjekao želudac, da napunim
kadu, da naručim nešto toplo, nešto jednostavno, juhu ili čaj? Ne: treba jednostavno dokrajčiti vino
ili odmah prijeći na votku; negdje sam na internetu pročitao da uspije samo dva posto pokušaja
samoubojstava predoziranjem, što mi se učinilo kao besmisleno malen broj, no, nažalost, potvrđen
prethodnim iskustvom. Neću više kišit'. To je bila nečija oproštajna poruka. Sve je bila farsa. Suprug
Jean Harlow, koji se ubio u noći njihova vjenčanja. Najbolja je bila ona Georgea Sandersa, stari
holivudski klasik, otac ju je poznavao napamet i rado citirao. Dragi svijete, odlazim jer mi je dosadno. A
onda Hart Crane. Okret i skok; košulja mu se napuhala kao balon dok je padao. Zbogom svima!
Glasan oproštaj skačući s broda.
Tijelo više nisam smatrao svojim. Više mi nije pripadalo. Dlanove u pokretu osjećao sam kao
odvojene, kao da plutaju po vlastitoj volji, a kad sam ustao, učinilo mi se kao da upravljam
marionetom, kao da se odmatam, uspravljam se trzajući se na uzicama.
Hobie mi je rekao da je kao mladić pio Cutty Sark jer je to bio viski Harta Cranea. Cutty Sark
znači Kratka Suknja.
390
 Blijedo zeleni zidovi u sobi s glasovirom, palme i sladoledi od pistacije.
Ledom okovani prozori. Negrijane sobe Hobiejeva djetinjstva.
Stari majstori, ti nikad ne griješe.
O čemu sam razmišljao, što sam osjećao?
Disanje me boljelo. Vrećica s heroinom stajala je na noćnom stoliću s druge strane kreveta. Iako
bi moj otac zbog svoje nepokolebljive ljubavi prema paklu zabave uživao u scenografiji - heroin,
prljava pepeljara, cuga i sve - nisam mogao podnijeti pomisao da će me pronaći ispruženog u
besplatnom hotelskom ogrtaču kao kakvog ispranog hotelskog pjevača. Trebalo se urediti, oprati i
obrijati i odjenuti odijelo da ne izgledam previše ofucano kad me nađu i tek ću tada, napokon, kad i
spremačice iz noćne smjene odu kući, s vrata skinuti znak Ne smetaj: bolje da me odmah ujutro
nađu, nisam htio da me otkriju po smradu.
Osjećao sam se kao da je od moje večeri s Pippom došao i prošao cijeli jedan život, i razmišljao
sam koliko sam bio sretan dok sam se žurio kako bih se sastao s njom u oštroj zimskoj tami, sjetio
sam se oduševljenja kad sam je ugledao ispod ulične lampe ispred Film Foruma i kako sam stao na
uglu i uživao - u radosti gledanja kako me traži pogledom. Iščekujući izraz promatranja mnoštva.
Mene je tražila pogledom: mene. A onda i potres srca pred uvjerenjem, makar na tren, da u ruci
možda držiš ono što nikad neće biti tvoje.
Odijelo iz ormara. Košulje sve prljave. Zašto se nisam sjetio jednu poslati na pranje? Cipele
smočene i uništene, što je slici pridalo konačnu oproštajnu notu - ali ne (ukopavši se smušeno
nasred sobe), zar ću se potpuno odjeven, s cipelama i svime, prostrijeti kao truplo na dasci? Probio
me ledeni znoj, opet drhtaji i zimica, sve ispočetka. Morao sam sjesti. Možda trebam ponovno
promisliti o izvedbi. Poderati pisma. Prikazati to kao nesreću. Puno je ljepše da izgleda kao da sam
krenuo na tajnovitu svečanu zabavu, samo jedan šutić prije puta - sjednem na rub kreveta, malo
previše, crni dragulji i prskalice, slasno prevrtanje.
Bijela krila graje. Troskok do beskraja.
A onda sam se - na dreku truba - trznuo. Liturgijski je pjev smijenio prasak neprikladno radosne
orkestracije. Melodične, limene. Punokrvni blagdanski spektakl nikako nije bio ritam za kraj,
vatrena orkestralna skladba, Marš Nekog i Nečeg, i najedanput mi se želudac izdignuo, nasilni
udar ravno u grlo, kao da sam popio litru limunova soka, i već za tren oka, i ne stigavši se domoći
kante za smeće, sve mi se prolilo u izljevu bistre kiseline, val za žutim valom.
Kad je završilo, sjeo sam na sag i oslonio čelo na oštri metalni rub kante dok je dječja baletna
glazba napadno prštala u pozadini: što je najgore, ni blizu pijan, samo bolestan. U hodniku se
začulo gakanje Amerikanaca, parova, nasmijanih, koji su se glasno opraštali razilazeći se prema
sobama: stari prijatelji s fakulteta, radi se u financijskom sektoru, pet i više godina u korporativnom
pravu, a Fiona će na jesen u školu, u Oaklandiji je sve dobro, onda laku noć, baš ste nam super,
život koji sam i ja mogao živjeti, samo što ga nisam htio. To je zadnja misao koje se sjećam prije nego
što sam oteturao do kreveta i ugasio napasnu glazbu i - uzburkana želuca bacio se na trbuh kao da
se bacam s mosta, i sve su lampe i dalje gorjele dok sam tonuo iz svjetlosti, dok mi se iznad glave
zatvarao mrak.

iv.
_______________

KAD SAM BIO MALI, NAKON ŠTO MI JE MAJKA UMRLA, UVIJEK SAM SE PRIJE SPAVANJA HVATAO MISLI
o njoj ne bih li je sanjao, ali nikad nisam. To jest, stalno sam o njoj sanjao, no samo kao o odsutnosti,
a ne prisutnosti: povjetarac koji struji kroz netom napuštenu kuću, njezin rukopis u podsjetniku,
miris njezina parfema, ulice u neobičnim izgubljenim gradovima kojima je hodala samo trenutak
ranije, a onda nestala, sjena koja se kreće osunčanim zidom. Katkada bih je opazio u mnoštvu ili u
taksiju koji odlazi, i te sam trenutke brižno pamtio iako je nikad nisam uspio sustići. Na kraju bi mi

391
uvijek umaknula: svaki bih put upravo propustio njezin poziv ili zametnuo njezin broj ili bih
zadihano i stenjući trčao do mjesta na kojemu je trebala biti i shvatio da je otišla. Kad sam odrastao,
ti su mi kronični bliski promašaji odjeknuli zamršenijom i bolnijom tjeskobom: shrvala bi me
panika kad bih doznao ili se sjetio da mi je neka nepouzdana strana rekla da živi na drugom kraju
grada u groznom sirotinjskom stančiću u kojemu je iz neobjašnjivih razloga godinama nisam posjetio niti
joj se javio. Obično bih, u trenutku kad bih se probudio, mahnito pokušavao dozvati taksi ili se
probijao k njoj. Ti su uporni scenariji bili opetovani i rubno brutalni, što me podsjećalo na razdražljivog
supruga jedne Hobiejeve klijentice, inače čovjeka s Wall Streeta koji je, kad bi zapao u određeno
raspoloženje, rado iznova prepričavao iste tri priče o svojem iskustvu iz Vijetnamskog rata, istim
mehaničkim rječnikom i pokretima: isti ratatatata vatrenog oružja, ista ruka koja siječe, svaki put na
istome mjestu. Lica svih za stolom umirila bi se dok bi on izvodio svoju točku, koju smo svi vidjeli
milijun puta i koja je (kao i moja bešćutna petlja potrage za majkom, noć za noći, godinu za godinom, san
za snom) bila kruta i nepromjenjiva. Svaki će se put spotaknuti i pasti preko istog korijena drveta;
nikad neće stići do prijatelja Gagea navrijeme, baš kao što ni ja nikad neću uspjeti pronaći majku.
No te sam je noći napokon pronašao. Točnije: ona je pronašla mene. Učinilo mi se kao
jednokratna prigoda, no možda mi neke druge noći, u nekom drugom snu ponovno dođe - možda
dok budem umirao, iako mi se činilo kao da tražim previše. Svakako bih se manje bojao smrti (ne
samo vlastite, nego i Weltyjeve smrti, Andyjeve smrti, smrti općenito) kad bi nas netko poznat
dočekao na vratima jer - dok sad ovo pišem, na rubu sam suza - sjećam se kako mi je jadni Andy s
užasom na licu rekao da je moja majka bila jedina osoba koja je umrla a da mu je do nje bilo stalo. I -
možda je, kad se Andy kašljući i pljujući nasukao na kopno s druge strane vode, možda je baš moja
majka kleknula kraj njega i izrazila mu dobrodošlicu na nepoznatu obalu. Možda je glupo takve
nade uopće artikulirati. No, s druge strane, možda je glupo ne artikulirati ih.
Kakav god bio - jednokratan ili ne - susret s njom bio je dar; a ako je imala samo jedan posjet,
ako su joj samo to dali, sačuvala ga je za bitan trenutak. Jer najedanput je bila tu. Stajao sam ispred
zrcala i gledao odraz sobe iza svojih leđa, interijer sličan Hobiejevoj radionici, to jest prostraniju i
vječnu verziju radionice, s gudačko smeđim zidovima i otvorenim prozorom koji je izgledao kao
ulaz u znatno krupniji, nezamislivi teatar svjetlosti. Prostor iza mene koji se nazirao u okviru nije
bio prostor u uobičajenom smislu, nego savršeno ugoden sklad, šira, pronicljivija stvarnost ovijena
dubokom tišinom, onkraj zvuka i govora; mjesto gdje je sve mir i jasnoća, a istodobno bi, kao u
filmu koji se vrti u suprotnom smjeru, mogao zamisliti kako se proliveno mlijeko vraća u vrč, kako
mačka u skoku tiho slijeće nazad na stol, stanica na kojoj vrijeme ne postoji, to jest - preciznije -
postoji istodobno u svakom smjeru, i sve se povijesti i pokreti odvijaju u isti tren.
Kad sam na sekundu skrenuo pogled i ponovno se zagledao, u zrcalu sam vidio njezin odraz
iza sebe. Nisam mogao progovoriti. Nekako sam znao da se ne smijem okrenuti - to se protivilo
pravilima, koja god da su bila - no vidjeli smo se, oči su nam se sastale u zrcalu, i bilo joj je drago što
me vidi, kao i meni što vidim nju. Bila je svoja. Utjelovljena prisutnost. Bilo je u njoj duševne
stvarnosti, bilo je dubine i umnosti. Stajala je između mene i neznanog mjesta iz kojeg je iskoračila,
krajolika s one strane. I sve se svelo na trenutak u kojem su nam se oči dodirnule na staklu,
iznenađenost i radost, njezine prelijepe plave oči s tamnim krugovima oko šarenica, svjetloplave oči
s mnoštvom svjetla: zdravo! Dragost, inteligencija, tuga, humor. Bilo je kretanja i mira, mira i
modulacije, sveg naboja i čarolije iznimne slike. Deset sekundi, vječnost. Cijeli se ovaj krug zatvorio
nazad do nje. Pojmio bih ga u tren oka, živio bih u njemu zauvijek: postojala je samo u zrcalu, u
prostoru okvira, a iako nije bila živa, ustvari nije, nije bila ni mrtva jer još nije bila rođena, a opet
nikad ni nerođena - kao što nekim čudom nisam bio ni ja. I znao sam da će mi reći što god me
zanima (o životu, smrti, prošlosti, budućnosti) iako je već tu, u njezinu osmijehu, bio odgovor na
sva pitanja, predbožićni osmijeh nekoga tko krije tajnu koja je previše lijepa da bi je već otkrio: pa
morat ćeš se strpjeti, zar ne? No čim je htjela zaustiti - udahnuvši razdraženo od dragosti, uzdah koji
sam predobro znao i čiji zvuk i sad čujem - probudio sam se.

392
 v.
_________________

K AD SAM OTVORIO OČI , BILO JE JUTRO . S VA SU SVJETLA U SOBI I DALJE GORJELA , A JA SAM
ležao pod pokrivačem ne sjećajući se kako sam onamo dospio. Sve je još uvijek bilo okupano i
zasićeno njezinom prisutnošću - više, šire, dublje od života, optički pomak koji je u svaki rub ucrtao
dugu, i prisjetio sam se da se ovako ljudi osjećaju nakon vizija svetaca - ne mislim da je majka bila
svetica, nego da je njezina prikaza bila nedvojbena i iznenađujuća kao plamen koji poskoči u
zamračenoj sobi.
Još uvijek u polusnu, lebdio sam među plahtama, bodren slatkoćom sna koji se tiho ispirao oko
mene. Čak su i ambijentalni jutarnji zvukovi u hodniku poprimili ozračje i boju njezine prisutnosti;
kad bih u svojem polusnu naćulio uši, učinilo mi se da čujem poseban ležerni, veseli zvuk njezinih
koraka pomiješan sa zveckanjem pladnjeva niz hodnik i zveket kablova dizala, otvaranje i
zatvaranje vrata dizala: vrlo urban zvuk, zvuk koji sam povezivao sa Sutton Placeom i s njom.
A onda su, provlačeći se kroz zadnje pramenove bioluminiscencije koji su se vukli iz sna, zvona
obližnje crkve prasnula tako nasilnim zveketom da sam se trznuo i uspravio u panici i počeo
napipavati naočale. Zaboravio sam koji je dan: Božić.
Ustao sam teturajući i prišao prozoru. Zvona, zvona. Ulice bijele i napuštene. Mraz je svjetlucao
na crjepovima; vani na Herengrachtu snijeg je plesao i letio. Jato crnih ptica graktalo je i obrušavalo
se na kanal, nebo se napinjalo od njih, u veličanstvenim bočnim zamasima i lelujanjima poput
jedinstvenog, umnog tijela koje vrluda amo-tamo, a njihovo je kretanje prešlo u mene na gotovo
staničnoj razini, bijelo nebo i usplesani snijeg i žestoki, burni vjetar pjesnika.
Prvo pravilo obnove. Ne radi ništa što ne možeš popraviti.
Istuširao sam se, obrijao i odjenuo. A onda sam tiho pospremio i spakirao stvari. Gjuriju ću
nekako morati vratiti prsten i sat, ako je još živ, a u to sam sve više sumnjao: samo je sat bio pravo
bogatstvo - BMW sedmica, polog za stan. FedExom ću ih poslati Hobieju da ih čuva, a njegovo ime
ostaviti Gjuriju na recepciju, za svaki slučaj.
Zaleđena stakla, snijeg koji glatko i ležerno klizi po pločnicima, dubok i neizreciv, ulice bez
prometa, raslojena stoljeća, tisuću devetsto četrdesete putem tisuću šesto četrdesetih.
Važno je bilo ne zadirati preduboko u razmišljanje. Važno je bilo lebdjeti na energiji sna koja me
ispratila do jave. Kako ne govorim nizozemski, odlučio sam otići u Američki konzulat pa neka oni
nazovu nizozemsku policiju. Pokvariti Božić nekom djelatniku konzulata, svečani blagdanski
objed. No nisam imao povjerenja u svoje strpljenje. Možda ne bi bilo loše da pregledam stranicu
Ministarstva vanjskih poslova i upoznam se s pravima koje imam kao američki državljanin -
sigurno postoji puno gorih zemalja u kojima bih mogao završiti u zatvoru nego u Nizozemskoj, a
ako otvoreno priznam sve što znam (o Horstu i Saschi, o Martinu i Fritsu, o Frankfurtu i
Amsterdamu), možda uspiju pronaći trag do slike.
No tko bi znao kako će se to odigrati. Nisam bio siguran ni u što osim u to da je izbjegavanju
došao kraj. Što god se dogodilo, neću se ponijeti poput oca, izmicati se i spletkariti sve do
posljednjeg trena, sve dok se auto ne prevrne, sudari i plane - istupit ću i primiti što mi pripada, i s
tim sam ciljem pošao ravno u kupaonicu i sitnu papirnatu omotnicu s pečatom bacio u zahod.
I to je bilo to: brzo kao Martin i jednako nepovratno. Kako je ono otac govorio? Plati ceh. Nešto
što on nikad nije.
Zašao sam u svaki kut sobe, sredio sve što sam trebao osim pisama. Lecnuo sam se čak i na
rukopis. Ali - zateturao sam pod naletom svijesti - Hobieju uistinu moram pisati: ne pijano cendranje
puno samosažaljenja, nego nekoliko poslovnih riječi, gdje se nalazi čekovna knjižica, knjiga
poslovanja, ključ sefa. Najbolje bi bilo da napismeno priznam i prijevare s pokućstvom i jasno dam
do znanja da on s tim nije imao veze. Možda to mogu ovjeriti pred svjedokom u Američkom
konzulatu; možda se Holly (ili tko već) smiluje i zamoli nekoga da to napravi prije nego što pozovu
policiju. Griša bi dosta toga mogao potvrditi a da sebe ne inkriminira: nikad o tome nismo

393
razgovarali, nikad me nije ispitivao, ali znao je da svi ti tajni odlasci u skladište nisu čisti.
Preostale su mi Pippa i gospođa Barbour. Bože, silna pisma koja sam napisao Pippi, a nijedno
nisam poslao! Najbolji i najkreativniji pokušaj pisanja nakon katastrofalnog posjeta s Everettom
započeo je i završio, po mojem mišljenju, ležernom i dojmljivom rečenicom: Odlazim na neko vrijeme.
Kao buduća oproštajna poruka, kako sam je tada namijenio, bila je, barem u pogledu sažetosti, malo
remek-djelo. Nažalost, preračunao sam se oko doze i probudio se dvanaest sati kasnije na
ispovraćanom poplunu i morao se izmučen kao pas odvući dolje na sastanak s poreznikom u deset.
E sad: pismo za odlazak u zatvor ipak je drukčije i najbolje ga je ne napisati. Pippu nisam mogao
zavarati. Nisam joj imao što ponuditi. Bio sam bolest, nestabilnost, sve od čega se htjela maknuti
Zatvor će samo potvrditi ono što ionako zna. Najbolje bi bilo prekinuti kontakt. Da je otac stvarno
volio majku - istinski je volio onako kako je nekoć davno govorio - zar i on ne bi tako postupio?
A onda - gospođa Barbour. U toj havariji spoznaje, strahovitoj iznenađenosti svojom osobinom
koju pojmiš tek u posljednjem dahu, dok se čamci za spašavanje spuštaju, a brod gori, shvatio sam,
pomišljajući na to da se ubijem, da jedino njoj to ne bih mogao učiniti.
Izlazeći iz sobe - krenuvši dolje kako bih se raspitao o FedExu i pregledao stranicu Ministarstva
vanjskih poslova prije nego što nazovem Konzulat - zastao sam. Na kvaki sitna ukrašena vrećica
bombona i rukom napisana poruka: Sretan Božić! Netko se negdje nasmijao, a hodnikom je
strujao slastan miris jake kave i preprženog šećera i svježe pečenog kruha dostavljenog u sobu.
Svako sam jutro naručivao da mi donesu doručak, bezvoljno orući po njemu - zar Nizozemska nije
poznata po kavi? A pio sam je svaki dan a da je nisam ni okusio.
Spremio sam vrećicu bombona u džep sakoa i stajao na hodniku, duboko dišući. Čak i osuđenici
na smrt smiju birati posljednji obrok, a tu je temu Hobie (neumorni kuhar, strastveni izjelica) više
puta uveo u razgovor potkraj večeri uz Armagnac, dok bi tražio prazne kutije za duhan i tanjuriće
kojima bi se njegovi uzvanici poslužili kao improviziranim pepeljarama: za njega je to bilo
metafizičko pitanje o kojemu se najbolje razmišlja na pun želudac nakon što se raščiste svi deserti i
konačni tanjur karamela s jasminom zatvori krug jer - gledajući uistinu u kraj, u završetak noći, kad
sklopiš oči i mahneš Zemlji - što bi zapravo izabrao? Neki utješni podsjetnik na prošlost? Običnu
piletinu iz neke izgubljene subote iz djetinjstva? Ili - posljednji zaron u luksuz, suprotni kraj spektra
- fazana s nordijskom kupinom i bijelim tartufima iz Albe? A što se mene tiče: nisam ni znao da sam
gladan dok nisam izašao na hodnik, no u tom mi se trenu, dok sam stajao bolna želuca i s gadnim
okusom u ustima, razmišljajući o posljednjem obroku po mojoj volji, učinilo da nikad nisam osjetio
nešto tako slasno kao tu zaslađenu toplinu: kava i cimet, obična peciva s maslacem iz
kontinentalnog doručka. Zanimljivo, pomislio sam, vrativši se u sobu i uzimajući jelovnik sobne
usluge: željeti nešto tako jednostavno, osjećati glad za glađu.
Vrolijk Kerstfeest! obratio mi se kuhinjski mali pola sata kasnije - krupan, raščupani tinejdžer, kao
od ruke Jana Steena, s vjenčićem lamete oko glave i grančicom božikovine iza uha.
Srebrne poklopce s pladnjeva podignuo je raskošnim zamasima. “Poseban nizozemski božićni
kruh”, rekao je i ironično upro prstom. “Samo za danas.“ Naručio sam “Slavljenički doručak sa
šampanjcem“, koji se sastojao od bočice šampanjca, pjenice od jaja i kavijara, voćne salate,
dimljenog lososa, terine s paštetom i pet-šest zdjelica s umakom, kiselim krastavcima, kaparima,
mirodijama i ukiseljenim lukom.
Otvorio je šampanjac i otišao (nakon što sam ga nagradio većinom preostalih eura), a ja sam
upravo ulio kave koja je divno mirisala i pitao se hoće li je moj želudac podnijeti (još uvijek mi je
bilo mučno, a izbliza nije mirisala tako divno) kad je zazvonio telefon.
Recepcionar. “Sretan Božić, gospodine Deckeru”, izgovorio je brzo. “Ispričavam se, ali netko je
krenuo prema vašoj sobi. Pokušali smo ga zaustaviti na recepciji—”
“Molim?” Skamenjen. Šalica na pola puta do usta.
“Krenuo je gore. Prema vama. Pokušao sam ga zaustaviti. Zamolio sam ga da pričeka, ali nije
htio. To jest - kolega ga je zamolio da pričeka. Zatrčao se gore prije nego što sam vas uspio—”
“Ah.” Ogledao sam se po sobi. Sva mi se odlučnost izgubila u trenu. “Moj kojega” - mumljanje

394
sa strane - “moj kolega je upravo krenuo stubištem za njim - sve se nenadano dogodilo, mislio sam
da vam trebam—”
“Je li se predstavio?” upitao sam prišavši prozoru i razmišljajući bih li ga mogao razbiti stolcem.
Nisam bio visoko, nevelik skok, možda četiri metra.
“Nije, gospodine.” Brzao je. “Nismo mogli - bio je vrlo odlučan - provukao se kraj recepcije baš
kad—”
Komešanje na hodniku. Netko viče na nizozemskome.
“—jutros nismo u punom sastavu, jasno vam je, sigurno—”
Odlučno lupanje po vratima - grubi nervozni trzaj, poput beskonačnog proboja iz Martinova
čela, zbog kojeg mi je kava poletjela iz ruku. Kurac, pomislio sam, pogledavši odijelo i košulju:
uništeno. Zar nisu mogli pričekati dok ne prođe doručak? A opet - tapkajući ubrusom po košulji,
ojađeno krenuvši prema vratima: možda su Martinovi tipovi - možda sve prođe brže nego što sam
mislio.
No kad sam otvorio vrata - jedva sam povjerovao svojim očima - preda mnom je stajao Boris.
Raščupan, krvavih očiju, ispaćen. Snijeg u kosi, snijeg na ramenima kaputa. Previše sam se
zaprepastio da bi mi laknulo. “Molim”, rekao sam kad me zagrlio, a onda službeniku koji je
odlučno i žustro jurio hodnikom prema nama. “Ne, u redu je.”
“Vidiš? Zašto da čekam? Zašto da čekam?” dreknuo je gnjevno zamahnuvši rukom prema
službeniku, koji se ukopao i zabuljio. “A lijepo sam rekao. Rekao sam ti u kojoj je sobi. Odakle bih
znao da mi nije prijatelj?” A potom meni: “Ne znam čemu ova drama. Smijeh! Stojim dolje sto
godina, nikoga za recepcijom. Nikoga! Sahara!” (probijajući službenika pogledom) “Čekam, čekam.
Zvonim! A čim sam krenuo gore - čekajte, gospodine, čekajte—” cendrav dječji glas - “vratite se - i eto li
ga zа mnom.“
“Hvala vam”, rekao sam službeniku, to jest njegovim leđima jer se nakon nekoliko iznenađenih
i uzrujanih pogleda tiho udaljio. “Hvala vam puno. Ozbiljno”, doviknuo sam za njim niz hodnik;
bilo mi je drago što zaustavljaju ljude koji se samovoljno upute gore.
“Naravno, gospodine.” I ne trudeći se okrenuti. “Sretan Božić.”
“Hoćeš me pustiti unutra?” rekao je Boris kad su se vrata dizala napokon zatvorila, a mi ostali
sami. “Ili ćemo stajati na vratima i nježno se gledati?” Bazdio je kao da se danima nije prao, a
izgledao i blago samoprijezirno i vrlo zadovoljno sobom.
“Pa” - srce mi je divljački tuklo, ponovno sam se osjećao loše - “na minutu, može.”
“Minutu?” Snishodljivo odmjeravanje. “Nekamo si krenuo?”
“Zapravo jesam.”
“Potteru—” napola u šali spustio je torbu, popipao mi čelo nadlani- com - “izgledaš loše. Imaš
temperaturu. Izgledaš kao da si upravo iskopao Panamski kanal.”
“Osjećam se sjajno”, uzvratio sam kratko.
“Ne izgledaš sjajno. Blijed si kao kreč. Zašto si se uredio? Zašto mi ne odgovaraš na pozive? Što
je ovo?” rekao je - pogledavši mi preko ramena, opazivši dostavljeni doručak.
“Izvoli. Posluži se.”
“I hoću ako nemaš ništa protiv. Kakav tjedan! Vozikam se cijelu jebenu noć. Usrani Badnjak” -
izmigoljio je iz kaputa, zbacio ga na pod - “ali da ti pravo kažem, doživio sam i puno gore. Barem je
autocesta bila prazna. Stali smo u nekoj rupi na putu, nekoj benzinskoj, jedinoj koja je radila,
hrenovke sa senfom, inače ih volim, ali bože dragi, želudac—” Izvadio je čašu iz minibara, utočio si
šampanjca.
“A ti tu.” Odmahuje dlanom. “Fino se živi. Ko bubreg u loju.” Zbacio je cipele, migoljio mokrim
čarapama. “Kriste Bože, smrzli su mi se prsti. Bljuzgavo je na ulicama - snijeg se pretvara u vodu.”
Izvlači stolac. “Sjedi sa mnom. Pojedi štogod. U pravo sam vrijeme došao.” Podignuo je poklopac s
grijanog podloška, njušio tanjur s pjenicom od jaja. “Prekrasno! I još toplo! Stani, što je to?” rekao je
kad sam posegnuo u džep kaputa i predao mu Gjurijev sat i prsten. “Joj, da! Nema veze. Vratit ćeš
mu.”

395
 “Ne, poslat ću mu po tebi.”
“Baš smo ga mogli nazvati. Ovo je gozba za petoricu. Što ne bismo nazvali dolje—” podignuo je
bočicu šampanjca, zagledao se u razinu ostatka kao da proučava problematično financijsko stanje -
“što ne bismo nazvali da nam donesu još jednu, punu bocu, možda dvije, i još kave ili čaja? Jer—”
privukavši stolac - “ja umirem od gladi! Reći ću mu—” podigntivši komadić dimljenog lososa,
njišući ga do usta i progutavši ga, a onda posegnuvši u džep po mobitel - “reći ću mu da negdje
ostavi auto i da se prošeće ovamo, može?”
“U redu.” Nešto je u meni zamrlo kad sam ga vidio, kao kad sam bio mali i satima samovao u
kući pa osjetio nesvjesni nalet olakšanja kad bi tata gurnuo ključ u bravu, a onda i trenutačnu
utučenost kad bih ga uistinu ugledao.
“Molim?” Glasno je oblizivao prste. “Nećeš da Gjuri dođe? Tko me cijelu noć vozio? Tko nije ni
oka sklopio? Daj mu barem da doručkuje.” Već je prionuo na jaja. “Puno se toga dogodilo.”
“I meni se puno toga dogodilo.”
“Kamo si krenuo?”
“Naruči što god želiš.” Izvadio sam ključ iz džepa, pružio mu ga. “Neću zaključiti račun. Stavi
sve na sobu.”
“Potteru—” odbacio je ubrus, pohrlio za mnom, a onda zastao na pola koraka i - na moje
iznenađenje - prasnuo u smijeh. “Idi onda. Novom prijatelju ili prevažnom poslu!”
“Puno mi se toga dogodilo.”
“E pa—” nadmeno - “ne znam što se tebi dogodilo, ali ono što se meni dogodilo sigurno je pet
tisuća puta gore. Kakav tjedan! Za anale. Dok si se ti gostio u hotelu, ja sam—” zakoračio je prema
meni, primio me za rukav - “stani.” Zazvonio je telefon; okrenuo se od mene i brzo govorio na
ukrajinskome, a onda zašutio i brzo prekinuo kad je opazio da sam krenuo prema vratima.
“Potteru.” Zgrabio me za ramena, zagledao mi se u zjenice, a onda me okrenuo i počeo me
odgurivati u suprotnom smjeru, zalupivši vrata nogom. “Koji kurac? Kao da si ispao iz Noći zombija.
Kako se zvao onaj film koji nam se svidio? Crno-bijeli? Ne Živi mrtvaci, nego onaj pjesnički—?”
“Šetala sam se uz zombija. Val Lewton.”
“Tako je. To je taj. Sjedni. Trava je ovdje vrlo jaka, čak i ako si baždaren, trebao sam te
upozoriti—”
“Nisam pušio travu.”
“—kažem ti, kad sam prvi put došao ovamo, valjda s dvadeset, u to vrijeme stalno sam motao
frule, mislio sam da bih podnio bilo što - Bože dragi. Sam sam si kriv - razbahatio sam se pred
konobarom. Daj mi najjaču. I dao mi je! Tri dima i nisam mogao hodati! Nisam mogao stajati! Kao da
sam zaboravio pomicati stopala! Suženo vidno polje, gubitak kontrole nad mišićima. Totalna
isključenost iz stvarnosti!” Upravljao je mnome do kreveta; sjeo je kraj mene, zagrlio me. “Mislim,
znaš mene, ali - nikad! Srce se trese kao ludo, kao da trčiš i trčiš, a cijelo vrijeme sjediš - nisam uopće
mogao pojmiti gdje sam - užasna tama! Sam ko prst, plačkav, razgovaram se s Bogom u mislima, šta
sam napravio, čime sam ovo zaslužio. Ne sjećam se kako sam otišao otamo! Kao u noćnoj mori. A to je
trava, pazi! Trava! Izađem na ulicu, noge klimave, hvatam se za stalak za bicikle blizu Dama. Bio
sam uvjeren da se auti prelijevaju na pločnik i da će se skršiti u mene. Konačno sam našao put do
stana od male u Jordaanu i zalegao na par sati u kadu bez vode. Tako da—” Sumnjičavo se
zagledao u mrlje od kave na mojoj košulji.
“Nisam pušio travu.”
“Znam, rekao si mi! Samo sam ti ispričao priču. Mislio sam da je možda zanimljiva. Nego - nije
sramota”, rekao je. “Kako god.” Muku koji je zavladao nije se nazirao kraj. “E, a zaboravio sam -
zaboravio sam” - ulijevao mi čašu mineralne - “nakon ovoga što sam ti ispričao? Kad sam bauljao
po Damu? Tri dana nisam mogao doći k sebi. Mala mi kaže, Borise, idemo van, ne možeš više samo
ležati, vikend bezveze prolazi. Izbljuvao sam se po van Goghovom muzeju. Fini gospodin.”
Hladna voda navalila mi je na bolno grlo, naježila mi kožu i vratila mi nagonsko tjelesno
sjećanje iz djetinjstva: bolno pustinjsko sunce, bolni popodnevni mamurluk, zubi cvokoću na

396
ledenom klimatiziranom zraku. Boris i ja s takvom mučninom da neprekidno povraćamo, a onda se
smijemo povraćanju, što nas tjera u još jače povraćanje. Trpanje ustajalim krekerima u mojoj sobi.
“Pa—” okrznuvši me oprezno pogledom - “možda nešto hara. Da nije Božić, spustio bih se dolje
i kupio bih ti nešto protiv želuca. Evo—” istovario je hrane na tanjur, gurnuo ga preda me.
Podignuo je bocu šampanjca iz posude s ledom, ponovno provjerio razinu pa ostatak boce izlio u
moju polupraznu čašu soka od naranče (polupraznu, jer je on polovicu popio). “Evo”, rekao je i
podignuo čašu šampanjca. “Sretan ti Božić! Da poživimo dugo! Krist se rodi, slava mu! E sad—”
strusivši; okrenuo je poklopce na stol, grabio sebi hranu u keramičku zdjelu za kruh - “oprosti,
znam da te sve živo zanima, ali gladan sam i najprije moram pojesti.”
Pašteta. Kavijar. Božićni kruh. Unatoč svemu, i ja sam bio gladan i odlučio biti zahvalan na tom
trenutku i na hrani pred sobom pa počeo jesti, a neko vrijeme nijedan nije rekao ni riječi.
“Bolje?” upitao je nešto kasnije pogledavši me. “Iscrpljen si.” Poslužio se novom porcijom
lososa. “Vlada neka gadna gripa. I Shirleyja je shrvalo.”
Ništa nisam rekao. Tek sam se počeo privikavati na toda je sa mnom u sobi.
“Mislio sam da si vani s komadom. A pazi gdje smo Gjuri i ja bili”, rekao je kad sam prešutio.
“Bili smo u Frankfurtu. No - to znaš. Kakvo ludilo! Ali—” iskupio je šampanjac, prišao minibaru,
čučnuo da se zagleda unutra—
“Imaš li moju putovnicu?“
“Da, imam tvoju putovnicu. Opa, fino vino! I slatke male Absolutice.”
“Gdje je?”
“Ah—” Grabeći natrag prema stolu s bocom crnog vina pod rukom i tri bočice votke iz
minibara koje je nagurao u posudu s ledom. “Izvoli.” Izvadio ju je iz džepa i nemarno bacio na stol.
“E sad” - sjeo je - “hoćemo li nazdraviti?”
Nepomično sam sjedio na rubu kreveta, napola očišćeni tanjur s hranom i dalje mi je stajao u
krilu. Moja putovnica.
U dugoj tišini koja je nastupila Boris je posegnuo preko stola i srednjim prstom kucnuo po rubu
moje čaše sa šampanjcem - jasan kristalni zvuk kao žličicom po svečanom peharu.
“Pažnja, molim”, najavio je ironično.
“Molim?”
“Zdravica?” Nagnuo je čašu prema meni.
Protrljao sam čelo. “I čemu to?”
“Molim?”
“Čemu to nazdravljamo?”
“Božiću? Božjoj milosti? Hoće li to biti dovoljno?”
Iako nije bio neprijateljski, muk između nas polako je poprimao napadan i neukrotiv ton.
Napokon se Boris zavalio u stolac, kimnuo prema mojoj čaši i rekao: “Žao mi je što te prekidam, ali
ako si možda završio s buljenjem u mene, misliš li da bismo možda mogli—?”
“Morat ću jednom razmisliti o svemu ovome.”
“Molim?”
“Moram sve to razvrstati u mislima. To mi je zadatak. Ovo ide tu... ono ide tamo. Dvije
odvojene hrpe. Možda čak tri odvojene hrpe.”
“Potteru, moj Potteru” - nježno, poluprijezirno, naginjući se naprijed - “glup si ko klada.
Nezahvalan si, nemaš osjećaja za ljepotu.”
“Nezahvalan. Eto, tome ću nazdraviti.”
“Molim? Ne sjećaš se onog našeg sretnog Božića? Sretnih starih dana? Kojih više nema? Tvog
starog” - raskrilivši ruke - “za stolom u restoranu? Naše gozbe i veselja? Našeg radosnog slavlja?
Zar ne štuješ tu uspomenu u srcu?“
“О, Isuse.”
“Potteru” - zaustavlja dah - “koja si ti mustra. Gori si od žene. Hajde, požuri. Idemo, makni se. Nisi
vidio moje poruke?”

397
 “Molim?”
Boris je - posežući za čašom - zastao. Brzo je pogledao prema podu, a ja sam najedanput postao
svjestan torbe koja mu je stajala kraj stolca.
S podsmijehom je gurnuo nokat medu prednje zube. “hajde.”
Riječi su mu lebdjele nad olupinama doručka. Izobličeni odrazi u kupolastom poklopcu srebrne
posude.
Uzeo sam torbu i ustao; osmijeh mu je izblijedio kad sam krenuo prema vratima.
“Čekaj!” rekao je.
“Što da čekam?”
“Nećeš je otvoriti?”
“Gle—” predobro sam se poznavao, nisam imao povjerenja u svoje strpljenje; nisam htio
dopustiti da se to ponovi—
“Što radiš? Što radiš?”
“Nosim je dolje da je zaključaju u sef.” Nisam ni znao imaju li sef, samo sam znao da sliku ne
želim blizu sebe - sigurnija je s neznancima, u garderobi, bilo gdje. Naumio sam nazvati policiju čim
Boris ode, ali ne prije: nema razloga Borisa uvlačiti u to.
“Nisi je ni otvorio! Ne znaš ni što je unutra!”
“Primljeno na znanje.”
“Koji ti to kurac znači?”
“Možda ne moram znati što je unutra.”
“A ne? Možda i trebaš. Nije ono što misliš”, dodao je malčice samodopadno.
“Ne?”
“Ne.”
“Kako znaš što ja mislim?”
“Naravno da znam što ti misliš! I - u krivu si. Žao mi je. Ali je” - podignuvši ruke - “puno, puno
bolje od toga.”
“Bolje?”
“Je.”
“Kako može biti bolje?“
“Jednostavno je. Puno, puno bolje. Vjeruj mi na riječ. Otvori i vidi”, rekao je i kratko kimnuo.
“Što je to?” uspio sam procijediti nakon trideset sekundi zaprepaštenosti. Izvadio sam jednu
ciglu stotica - dolara - a onda drugu.
“I to nije sve”, trljajući potiljak otvorenim dlanom. “Samo mali dio.”
Pogledao sam novac, pogledao sam njega. “Mali dio čega?”
“Pa” - smijuljenje - “mislio sam, bit će veća fora ako je u gotovini, ha?” Prigušeni humoristični
glasovi dopirali su iz susjedne sobe, jasne modulacije nasnimljenog televizijskog smijeha.
“Veće iznenađenje za tebe! I to nije sve, pazi. Američka valuta - mislio sam da ćeš se tako lakše
vratiti. Ono što si donio - malo više. Zapravo još nisu platili - nije nikakva lova sjela. Ali - ubrzo,
nadam se.”
“Tko nije platio? Što nije platio?”
“L ova je moja. Vlastita. I z kućnog sefa. Stao sam u Antwerpen po nju. Ovako je ljepše - ljepše ti
je otvoriti, ha? Božićno jutro? Ho, ho, ho? Ali stiže toga još puno.“
Preokretao sam svežanj novčanica i promatrao ga: naprijed, straga. Omotan papirnatom
trakom, ravno iz Citibanka.
“Hvala ti, Borise. Ma nema na čemu”, odgovorio je ironično svojim glasom. “I drugi put.”
Novac u svežnjevima. Izvan okolnosti. Šušti pod rukom. Bilo je u tome svemu nekog očitog
zadovoljstva ili osjećaja koji nisam shvatio.
“Kao što sam rekao - mali dio. Dva milijuna eura. U dolarima puno više. Tako da - sretan Božić!
Moj dar tebi! Za ostatak ti mogu otvoriti račun u Švicarskoj i dati ti bankovnu knjižicu i tako ćeš -
molim?” rekao je, gotovo se trznuvši kad sam novčanice vratio u torbu, zatvorio je i gurnuo je

398
natrag njemu. “Ne! To je tvoj novac!”
“Ne želim ga.”
“Mislim da nisi shvatio! Daj da ti objasnim, molim te.”
“Rekao sam da ga ne želim.”
“Potteru” - prekrižio je ruke i pogledao me hladno, kao one večeri u poljskoj krčmi - “netko bi
drugi otišao s osmijehom i nikad se ne bi vratio.”
“Zašto onda to ne učiniš?”
“Ali—” ogledajući se po sobi kao da mu se razlog negdje zametnuo - “reći ću ti zašto! Zbog
starih vremena. Iako se prema meni ponašaš kao prema zločincu. Želim ti se iskupiti—?
“Što želiš iskupiti?”
“Molim?”
“Što točno? Bi li mi objasnio? Odakle ti novac? I kako si time kurca riješio?”
“Slušaj, ne bih brzao—”
“Ne zanima me novac!” Gotovo sam vrištao. “Mene zanima slika! Gdje je slika?”
“Ako se strpiš sekundu i prestaneš—”
“Čemu ovaj novac? Odakle ti? Iz kojeg izvora? Od Billa Gatesa? Djeda Mraza? Zubić Vile?”
“Molim te. Sad si u drami ko stari.”
“Gdje je? Što si učinio s njom? Nema je, zar ne? Zamijenio si je? Prodao si je?”
“Ne, naravno da - hej” - naglo je zagrebao po naslonu stolca - “Isuse, Potteru, daj se smiri.
Naravno da je nisam prodao. Zašto bih to?”
“Ne znam. Odakle ja znam? Čemu ovo sve? Koja je bila svrha svega toga? Zašto sam uopće
došao ovamo s tobom? Zašto si me uvukao u to? Mislio si me dovući da ti pomognem ubijati? Je li
to?”
“Nikad u životu čovjeka nisam ubio”, uzvratio je Boris bahato.
“O, Isuse. Jesi li li to upravo izgovorio? Bih li se trebao smijati? Jesi li ti meni upravo rekao da
nikad—”
“To je bilo u samoobrani. Znaš i sam. Ne bih nikome naudio iz zabave, ali zaštitit ću sebe ako
moram. A i tebe”, rekao je nadglasavši me nadmeno, “a što se Martina tiče, osim što me sada ovdje
ne bi bilo, a vjerojatno ni tebe—”
“Mogu li te zamoliti za uslugu? Ako već ne želiš umuknuti? Bi li se maknuo i stao tamo na
minutu? Jer te stvarno ne mogu i ne želim gledati.”
“—što se Martina tiče, policija bi ti, da zna, dala medalju, a dali bi ti i mnogi drugi, nevini, koji
zahvaljujući njemu više nisu među nama. Martin je bio—”
“Zapravo, otiđi. Tako je bolje.”
“Martin je bio đavo. Nečovjek. I nije sasvim kriv za to. Tako je rođen. Bez osjećaja, razumiješ?
Vidio sam kako Martin ljudima radi puno gore stvari od ubojstva. Ne nama”, požurio je,
odmahnuvši rukom, kao da se u tome krije cijeli nesporazum. “Nas bi ubio iz poštovanja, poštedio
bi nas uobičajene iskvarenosti i zla. Ali - je li Martin bio dobar čovjek? Pravo ljudsko biće? Ne. Nije.
Nije ni Frits bio ružica. I zato - ovo kajanje i bol koju osjećaš - moraš razmotriti u drukčijem svjetlu.
Smatraj ga herojskim činom u službi višeg dobra. Ne možeš uvijek tako tmurno pristupati životu,
znaš, nije ti to dobro.”
“Smijem li te nešto pitati?”
“Što god želiš.”
“Gdje je slika?”
“Gle—” Boris je uzdahnuo i skrenuo pogled. “Nisam bolje mogao. Znam koliko sije želio.
Nisam mislio da ćeš se toliko uzrujati što je nema.”
“Možeš li mi samo reći gdje je?”
“Potteru” - ruka na srce - “žao mi je što si toliko gnjevan. Nisam to očekivao. Ali rekao si da je
ionako ne misliš zadržati. Htio si je vratiti. Nisi li mi tako rekao?” dodao je kad i dalje nisam skidao
pogled s njega.

399
 “Kako ovo može biti dobro, molim te?”
“Pa reći ću ti! Kad začepiš i dopustiš mi da progovorim! Da toliko ne laješ i ne pjeniš se na usta i
kvariš nam Božić!”
“O čemu ti pričaš?”
“Idiote.” Kucka člancima po sljepoočnici. “Što misliš odakle mi lova?”
“Otkud ja znam jebote?”
“To je nagrada!”
“Nagrada?”
“Da! Za siguran povratak!”
Trebao mi je trenutak. Stajao sam. Morao sam sjesti.
“Jesi li ljut?” upitao je Boris oprezno.
Glasovi u hodniku. Tmurna zimska svjetlost zrcalila se na mjedenom sjenilu svjetiljke.
“Mislio da sam da će ti biti dingo. Ne?“
No nisam se dovoljno oporavio da bih uspio zaustiti. Mogao sam samo zabezeknuto zuriti.
Na moj je izraz lica Boris otresao kosu s lica i nasmijao se. “Pa ti si mi dao ideju! Mislim da ni ne
slutiš koliko je dobra! Genijalna! Da sam se barem sam toga sjetio. Zovi muzejsku murju, zovi
muzejsku murju. Ludost! Tako mi se tada učinilo. Malo si munjen u vezi s time, da ti iskreno kažem.
Samo što je” - slegnuo je ramenima - “onda došlo do nesretnih okolnosti, kao što i sam predobro
znaš, a nakon što smo se rastali na mostu, čuo sam se s Trešnjom, što ćemo, što ćemo, malo smo
lomili ruke, malo smo pronjuškali i” - podignuvši čašu da mi nazdravi - “genijalna ideja, zapravo!
Zašto bih u tebe sumnjao? Oko bilo čega? Pa ti si otpočetka mozak operacije! Dok sam ja na Aljasci -
hodam deset kilometara da na benzinskoj maznem Nestle - a pazi njega. Genijalni um! Zašto bih
ikad u tebe sumnjao? Jer - raspitao sam se i—” ruke u zrak - “bio si u pravu. Tko bi rekao? Više od
milijun dolara nagrade za tvoju sliku! A sliku ne moraš ni imati! Samo informacije koje upućuju na
pronalazak! Bez ikakvih pitanja! Gotovina, slobodna i čista—!”
Vani je snijeg lepršao pred prozorom. U sobi pored netko se jako zakašljao ili zasmijao, nisam
uspio razaznati.
“Amo-tamo, amo-tamo, sve ove godine. Igra za budale. Nezgodno, opasno. A - to se sad pitam -
zašto sam se uopće trudio? kad toliko legalne love visi nadohvat ruke i samo čekada je pobereš? Jer
- bio si u pravu - za njih je to čisti biznis. Ništa nisu pitali. Htjeli su samo do slike.” Boris je zapalio
cigaretu i šibicu uz siktaj uronio u čašu vode. “Nisam vidio kad se to dogodilo - mislio sam da mi i
nije pametno motati se, ako me razumiješ. Njemački specijalci! Pancirke, puške. Baci to na pod!
Lezi! Gužva i strka na cesti! Ajme, da mi je bilo vidjeti Saschinu facu!”
“Zvao si policiju?”
“Pa nisam osobno! Moj Dima - Dima se raspizdio na Nijemce zbog pucačine u garaži. Potpuno
nepotrebno, samo ogromni problemi. Vidiš—” nemirno je prekrižio noge, ispuhnuo povelik oblak
dima - “znao sam gdje otprilike drže sliku. Ima jedan stan u Frankfurtu. Saschine bivše cure. Ekipa
ondje čuva stvari. Ali nikako nisam mogao unutra, ni s petoricom. Ključevi, alarmi, kamere, šifre.
Jedini problem” - zijeva, briše usta nadlanicom - “OK, dva problema. Prvi - policiji za pretragu
stana treba osnovana sumnja. Ne možeš samo nazvati i prijaviti lopova kao zabrinuti anonimni
građanin, razumiješ. Drugi problem - nisam se mogao sjetiti točne adrese. Jako, jako tajnovita
lokacija - samo sam jedanput ondje bio kasno navečer i ne u naročitom stanju. Otprilike poznajem
kvart - nekoć šugavela, sad jako fin.. i natjerao Gjurija da me vozi niz ulice, uz ulice, niz ulice, uz
ulice. Beskonačno je trajalo, jebote. I na kraju—? Suzio sam izbor na niz kuća, ali nisam bio sto posto
siguran koja je. Pa sam izašao i prošao pješice. Bilo me strah izaći na ulicu - usrao sam se da me ne bi
tko vidio - ali izašao sam i prošao pješice. Na svoje dvije noge. Napola zažmirio. Malo sam se
hipnotizirao, razumiješ, pokušavao se prisjetiti broja koraka? Osjetiti ih u tijelu? Nego - zaletio sam
se. Dima—” marljivo je cupkao kruh na stolnjaku - “Diminog rođaka šogorica, to jest bivša
šogorica, udala se za Nizozemca i imaju sina Antona - možda dvadeset jedna-dvadeset dvije, čist ko
suza, prezime van den Brink - Anton je nizozemski državljanin i odrastao je uz nizozemski, pa nam

400
i to pomaže, ako me razumiješ. Anton—” grickao je pecivo: iskrivio lice i izbio zrno raži između
zubi “Anton radi u baru u koji zalaze mnogi bogataši, malo dalje od Hoofstraata, otmjenog
Amsterdama - Ulica Guccija, Ulica Cartiera. Dobar mali. Govori engleski, nizozemski, možda dvije
riječi ruskog. Nego, Dima je nagovorio Antona da nazove policiju i prijavi da je vidio dva Nijemca,
od kojih jedan točno odgovara Saschinu opisu - babine naočale, majica na Malu kuću u preriji,
apstraktna tetovaža na šaci koju Anton može precizno opisati prema fotografiji koju smo mu
pokazali - nego, nazvao je Anton policiju i rekao im da je vidio te Nijemce u baru, pijane kao sjekire,
da su se svađali i da su bili toliko ljuti i uzrujani da su zaboravili - što? Fascikl! Naravno,
namontirani fascikl. Htjeli smo telefon, namontirani telefon, ali nijedan od nas nije dovoljni štrebso
da bismo bili sigurni da nam nikako ne mogu ući u trag. I - isprintao sam neke slike... sliku koju sam
tebi pokazao i još neke koje sam imao na telefonu... sliku ptice i novijeg izdanja novina zbog
datuma, shvaćaš. Novine stare dvije godine, ali - nema veze. I tako je Anton, vidiš, slučajno našao
fascikl ispod stolca, a unutra je bilo drugih dokumenata u vezi s onim u Miamiju, znaš, da je
povežemo s prethodnim tragovima. Adresa u Frankfurtu zgodno zapisana sa strane, a i Saschino
ime. Myriam je sve smislila, njene su zasluge, plati Myriam ogromno piće kad se vratiš kući. Poslali
nam FedExom nam neke stvari iz Amerike - jako, jako uvjerljivo. Piše Saschino ime, piše—”
“Sascha je u zatvoru?”
“Nego što”, smijuljio se Boris. “Mi dobijemo otkupninu, muzej dobije sliku, policija zatvori
slučaj, osiguranje vrati pare, javnost je dobila pouku, svima dobro.”
“Otkupninu?”
“Ma, otkupninu, nagradu, kako god.”
“Tko je isplatio taj novac?”
“Nemam pojma.” Boris se iznervirano liznuo. “Muzej, država, privatni građani. Je li važno?”
“Meni je važno.”
"Neka ti ne bude. Šuti i budi zahvalan. Zato što“, rekao je podignuvši bradu i ušutkavši me,
“znaš što, Theo? Znaš što? Pogodi! Pogodi kako nas je posralo! Ne samo da su našli tvoju pticu,
nego - pazi sad - hrpu drugih ukradenih slika!”
“Molim?”
“Dvadeset, možda i više! Neke su još davno nestale! I - nisu sve tako krasne i ljupke kao tvoja,
zapravo većina nije. Ako mene pitaš. Ali za četiri-pet njih daju fine nagrade - veće nego za tvoju. A
čak i nisu tako poznate - neka krepana patka, dosadna slika s debelim tipom, nikad vidio - čak i te
imaju manje nagrade - pedeset tisuća, sto tisuća tu i tamo. Tko bi mislio? Informacije koje upućuju na
pronalazak. Sve se slaže. I nadam se”, rekao je s dozom strogoće, “da mi možda možeš oprostiti.”
“Što?”
“Zato što kažu - jedno od najvećih otkrića ukradenih umjetnina u povijesti. I nadao sam se da će ti
zbog toga biti drago - možda neće, tko zna, ali nadao sam se. Muzejska remek-djela vraćena u javno
vlasništvo! Upravljanje kulturnim dobrom! Kakva radost! Anđeli pjevaju! Ali ništa se od toga ne bi
dogodilo da nije bilo tebe.”
Sjedio sam u tihom zaprepaštenju.
“Naravno”, dodao je Boris, kimajući prema torbi otvorenoj na krevetu, “to nije sve. Lijepi
božićni dar za Myriam, Trešnju i Gjurija. A Antonu i Dimi odmah sam dao trideset posto. Svakomu
petnaest. Anton je u biti sve odradio, pa je on trebao dobiti dvadeset, a Dima deset. Ali Antonu je to
puno love, pa je zadovoljan.”
“I druge su slike našli. Ne samo moju.”
“Da, zar nisi čuo kad sam—?”
“Koje druge slike?”
“Ma neke poznate i slavne! Davno nestale!”
“Naprimjer—?”
Uzrujano je frknuo. “Ma ne znam kako se zovu, znaš da me se to ne pita. Nekoliko modernih
komada - jako važni i jako skupi, svi su jako uzbuđeni, ali da ti pravo kažem, ne razumijem u čemu

401
je stvar s nekima. Zašto to toliko košta, a izgleda kao da su djeca u vrtiću nadrljala? Ružna mrlja.
Crni štap s čvorovima. Ali - bilo je i više djela povijesnog značaja. Pa i jedan Rembrandt.”
“Nije valjda morski pejzaž?”
“Ne - ljudi u mraku. Dosadnjikavo. Doduše, jedan lijepi van Gogh, morska obala. Pa onda... ne
znam... uobičajene stvari, Marija, Isus, anđeli. Čak i neki kipovi. I azijske umjetnine. Nisu mi
izgledale kao da išta vrijede, ali čini se da vrijede puno.” Boris je opuškom žustro probadao
pepeljaru. “To me podsjetilo da ti kažem. Pobjegao je.”
“Tko?“
“Saschin žuti.” Prišao je minibaru, no vratio se s vadičepom i čašama. “Nije bio u stanu kad je
došla murja, sreća njegova. A ako je pametan - a je - neće se vraćati.” Prekrižio je prste. “Prišlepat
će se već nekom bogatašu. To mu je jedini posao. Dobar posao, ako ga uspiješ naći. Nego” -
zagrizavši usnu dok je izvlačio čep, puk! - “da sam se barem ja prije koju godinu toga sjetio! Lijepi,
veliki ček! Zakonsko sredstvo plaćanja! A ne ovo naganjanje kokoši po dvorištu, i to godinama.
Amo-tamo” - mašući vadičepom, tik, tak - “amo-tamo. Da se pojedeš od živaca! Silna glavobolja, a
lagana mi državna lova cijelo vrijeme pod nosom! Znaš što ću ti reći—” približivši se, ulivši mi
pozamašan crveni iskap - “sigurno je i Horstu, kao i tebi, drago što je ovako ispalo. Voli on zaraditi,
ali muči i njega krivnja, iste ideje o javnom dobru, kulturnoj očevini, blablabla.”
“Ne shvaćam kako se Horst uklapa u ovo.”
“Ne, ni ja, i nikad nećemo saznati”, rekao je Boris odrješito. “Sve je jako oprezno i ljubazno. I,
da, da—” nestrpljivo, ispivši potajice kratki gutljaj - “i da, ljut sam malo na Horsta, mislim da
nemam povjerenja u njega kao prije, možda uopće više nemam povjerenja u njega. Ali - Horst tvrdi
da ne bi poslao Martina da je znao da smo to mi. A možda govori istinu. Nikad, Bome - pa ne bih
nikad. Tko to može znati? Iskreno ću ti reći - ovako između nas - mislim da laže da sačuva obraz.
Kad je s Fritsom i Martinom sve otišlo nizbrdo, što će drugo nego se dostojanstveno povući? Tvrditi
da ništa ne zna? A ovo nije sigurno, samo da napomenem”, rekao je. “To je samo moja teorija. Horst
ima svoju priču.”
“A to je—?”
“Horst tvrdi—” Boris je uzdahnuo - “Horst tvrdi da nije znaoda je Sascha ukrao sliku sve dok je
mi nismo ukrali, a Sascha ga je iz čista mira nazvao i molio ga da mu pomogne da je vrati. Čista
slučajnost što je Martin bio u gradu - doputovao je iz Los Angelesa na praznike. Amsterdam je
drogerašima dosta popularno božićno odredište. I da, što se tog dijela tiče—” protrljao je oko - “pa
recimo da sam siguran da Horst govori istinu. Da ga je Saschin poziv stvarno iznenadio. Da se bacio
u Saschinu milost i nemilost. Nije bilo vremena za razgovore. Morao je brzo djelovati. Otkud da
Horst zna da smo to mi? Sascha nije ni bio u Amsterdamu - sve je čuo iz druge ruke, od žutoga, a
njegov njemački je za drek - a Horst je čuo iz treće ruke. E sad—” slegnuo je ramenima.
“Što?”
“Pa - Horst sigurno nije znao da je slika u Amsterdamu ni da Sascha pokušava dići lovu na njoj
sve dok se Sascha nije usrao i nazvao ga kad smo je uzeli. To sigurno znam. Ali: jesu Horst i Sascha
šurovali oko nestanka slike iz onog sranja u Miamiju, nakon čega je završila u Frankfurtu? Moguće.
Horstu se jako svidjela slika. Jako. Jesam li ti ispričao - prepoznao ju je čim ju je ugledao? Ono, istog
trena? Znao je tko ju je naslikao i sve.“
“Ipak je to jedna od najpoznatijih slika na svijetu.”
“Pa—” Boris je slegnuo ramenima - “kao što sam rekao, obrazovan je. Odrastao je okružen
ljepotom. E sad, Horst ne zna da sam ja smjestio priču s fasciklom. Mislim da mu se to ne bi
svidjelo. A opet—” naglas se nasmijao - “bi li to Horstu palo na pamet, pitam se. Ta silna nagrada
cijelo vrijeme pred nosom. Slobodna i zakonita! Bliješti naočigled, kao sunce! Meni to ne bi palo na
pamet - sve dosad. Sreća i radost diljem svijeta! Pronađena izgubljena remek-djela! Anton herojčina
- pozira za fotografije, priča na Sky Newsu! Pljeskali mu sinoć na konferenciji za novine! Svi ga
obožavaju - kao onog tipa koji je prije koju godinu spustio avion na rijeku, sjećaš se njega? Ali u
mojoj glavi, ne plješću Antonu - plješću tebi.”

402
 Toliko je toga Borisu trebalo reći, a ja ništa nisam mogao. A osjećao sam opet najapstraktniju
zahvalnost. Možda je, pomislio sam - posežući u torbu, vadeći smotak novca, razgledavajući ga -
možda je sreća nalik nesreći utoliko što mora proći neko vrijeme dok se na nju ne privikneš. Isprva
ne osjećaš ništa. Osjećaj pristigne kasnije.
“Lijepo, ha?” rekao je Boris s vidnim olakšanjem što sam se dozvao pameti. “Jesi sretan?”
“Borise, moraš uzeti pola.”
“Vjeruj mi, ja sam sebe zbrinuo. Imam dovoljno da neko vrijeme ne moram raditi ništa što mi se
ne sviđa. Tko zna - možda se počnem baviti ugostiteljstvom, u Stockholmu, Astrid me stalno gnjavi
s tim. Dosadnjikavo mi je to. Ali ti - to je sve tvoje! A još će stići. Sjećaš se kad nam je tvoj stari dao
svakom petsto? Šuška leti kao perje! Jako plemenito i gospodski! A meni tada? Stalno izgladnjelom?
Tužnom i usamljenom? Ni kučeta ni mačeta? To je bilo pravo bogatstvo! Nisam toliko love u životu
vidio! A ti—” nos mu je bio ružičast; učinilo mi se kao da će kihnuti - “uvijek pristojan i dobar,
dijelio si sa mnom sve, a - kako sam ti vratio?”
“Ma daj, Borise”, rekao sam s nelagodom.
“Pokrao te - tako sam ti vratio.” Alkoholni sjaj u oku. “Uzeo ti najvrednije. I kako sam mogao
biti tako grozan prema tebi, a htio sam ti samo najbolje?”
“Prestani. Ne - stvarno, prestani”, rekao sam kad sam shvatio da plače.
“Što da ti kažem? Pitao si me zašto sam je uzeo. I što da ti odgovorim? Samo da - nikad nije
onako kako se čini - ni sve dobro, ni sve loše. Bilo bi puno lakše da je. Čak i s tvojim starim... hranio
me, razgovarao sa mnom, družio se, pružio mi krov nad glavom, skinuo odjeću sa sebe da mi da...
toliko si mrzio oca, ali bio je on u mnogočemu dobar čovjek.”
“Ne bih rekao dobar.”
“Ja bih."
“I ne bi bio jedini. Ali bio bi u zabludi.”
“Gle. Ja sam tolerantniji nego ti”, rekao je Boris osnažen izglednim neslaganjem, zalijevajući
suze gutljajem. “Xandra - tvoj stari - stalno si ih prikazivao kao zločince. I da... stari ti je bio
destruktivan... neodgovoran... dijete. Pregolemog duha. Strašno ga je to boljelo! Ali sebi je naudio
više nego ikome drugom. I da” - dodao je srcedrapateljski, prigušivši moje protivljenje - “da,
pokrao te, to jest htio te pokrasti, znam, ali znaš što? I ja sam te pokrao, a još sam se i izvukao. Što je
gore? Jer kažem ti—” gurkajući torbu palcem - “svijet je puno nebulozniji nego što znamo ili
tvrdimo, i znam kako razmišljaš, to jest kako si sklon razmišljati, ali možda je ovo slučaj u kojem ne
možeš svesti na čisto dobro ili čisto loše kao što bi htio? Kao u svoje dvije hrpe? Ovdje dobro, ondje
loše? Možda nije tako jednostavno. Zato što - dok sam se vozio ovamo, cijelu noć sam se vozio,
božićna svjetla uz autocestu, i nije me sram priznati, stisnulo me u grlu - jer sam se sjetio, nisam je
mogao potisnuti, sjetio sam se one biblijske priče - znaš, kad sluga ukrade udovičin novčić, ali onda
pobjegne u daleku zemlju i mudro uloži novčić, pa udovici koju je pokrao vrati tisuću puta više
gotovine? I onda mu ona s veseljem oprosti pa zakolju ulovljeno tele i proslave?“
“Mislim da to nije iz iste priče.”
“Ma - vjeronauk, Poljska, davno je to bilo. Nego. Što ti želim reći - o čemu sam sinoć u autu
razmišljao na putu iz Antwerpena - dobro ne proizlazi uvijek iz dobrih djela, a loše ne proizlazi
uvijek iz loših, je li tako? Čak se ni mudrima ni dobrima ne nazire ishod svakog djelovanja. Zamisli
tu stravu! Sjećaš se kneza Miškina iz Idiotu !"
“Nisam sad raspoložen za intelektualne razgovore.”
“Znam, znam, ali saslušaj me. Pročitao si Idiota, zar ne? E, mene je Idiot jako uznemirio. Toliko
me uznemirio da otad nisam ni pročitao puno književnosti, osim onih muškaraca što mrze žene i tih
stvari. Zato što” - htio sam ga prekinuti - “pa možeš mi kasnije reći kako se tebi to činilo, ali da ti
objasnim što me uznemirilo. Miškin je činio samo dobro... bio nesebičan... prema svima se ophodio
s razumijevanjem i suosjećanjem, i što je iz toga nastalo? Ubojstvo! Katastrofa! Jako me to prije
brinulo. Noću sam ležao budan i strahovao! Jer - zašto? Kako je to moguće? Pročitao sam knjigu
valjda tri puta, mislio sam da nisam shvatio. Miškin je bio drag, svi su ga voljeli, nježan, uvijek

403
spreman oprostiti, nikad krivog poteza u životu - ali vjerovao je krivim ljudima, donosio loše
odluke, povrijedio sve oko sebe. Poruka knjige je precrna. Čemu biti dobar? Ali - i to me uhvatilo
sinoć dok sam se vozio. Što ako - što ako nije tako jednostavno? Što ako vrijedi i suprotno? Jer ako
zlo može proizaći iz dobrih djela—? gdje piše, ako igdje piše, da iz zlih djela može proizaći samo
zlo? Možda je ponekad - možda je pogrešni put pravi put? Kreneš krivom cestom, ali ipak stigneš
na željeni cilj? Ili, ako skroz okreneš priču, ponekad sve učiniš krivo, a ipak ispadne dobro?”
“Nisam siguran što želiš reći.”
“Pa - moram reći da osobno nikad nisam povlačio čvrstu granicu između “dobra” i “zla” kao ti.
Po meni je ta granica često lažna. Dobro i zlo nikad nisu razdvojeni. Jedno bez drugoga ne postoji.
Sve dok djelujem iz ljubavi, osjećam da radim najbolje što znam. Ali ti - zakopan u osuđivanje,
stalno žališ za prošlošću, proklinješ sebe, kriviš sebe, pitaš se što ako, što ako. Život je okrutan. Da sam
barem ja umro, a ne. Pa - razmisli o ovome. Što ako tvoja djela i tvoj izbor, bili oni dobri ili loši, bogu
ništa ne znače? Što ako je uzorak predodređen? Ne, ne - čekaj - vrijedi se napatiti oko ovog pitanja.
Što ako nam upravo nevaljalost i greške određuju sudbinu i vode nas prema dobru? Što ako za neke
od nas i ne postoji drugi put?”
“Put prema kamo?”
“Shvati, kad kažem, 'bog’, to mi je samo oznaka za dugoročni uzorak u koji ne možemo
proniknuti. Ogromni, tromi vremenski sustav koji se valja izdaleka i nasumično nas raspuhuje
kao—” elokventno je zagrabio kroza zrak kao da hvata otpuhani list. “Ali - možda i nije toliko
nasumično i bezlično, ako si me shvatio.”
“Oprosti, ali još uvijek ne uviđam svrhu.”
“Ne treba ti svrha. Svrha je možda da je svrha prevelika da bi je vidio i sam se s njome hvatao u
koštac. Zato što—” poletjela je šišmišasta obrva - “da sliku nisi uzeo iz muzeja, da je Sascha nije
ukrao, da se nisam sjetio zatražiti nagradu - pa ne bi li one ostale slike i dalje bile izgubljene? Možda
zauvijek? Zamotane u smeđi papir? Zaključane u onom stanu? Gdje ih nitko ne gleda? Usamljene i
izgubljene? Možda je jednu trebalo izgubiti da se pronađu druge?”
“Mislim da je to srodnije nemilosrdnoj ironiji nego božjoj providnosti.“
“Da - ali čemu davati imena? Zar se ne mogu odnositi na isto?”
Pogledali smo se. I shvatio sam tada da sam unatoč njegovim manama, koje su bile brojne i
veličanstvene, Borisa volio i uz njega se gotovo od prvog trena ugodno osjećao upravo zato što se
nikad nije bojao. Rijetko sretneš ljude koji se slobodno kreću svijetom osjećajući tako žestok prijezir
prema njemu, a opet i tako nastranu i nepokolebljivu vjeru u, kako je u djetinjstvu rado govorio,
“zemljani planet”.
“I—” Boris je iskapio ostatak vina i dotočio još - “kakvi su ti to važni planovi?”
“U vezi s čim?”
“Prije pet minuta htio si zbrisati. Zašto ne bi neko vrijeme ostao ovdje?“
“Ovdje?”
“Ne - nisam mislio ovdje - ne u Amsterdamu - slažem se s tobom da bi nam bilo jako pametno da
se maknemo iz grada, a što se mene tiče, neću se tako skoro vraćati ovamo. Mislio sam - zašto se ne
bismo malo opustili i družili prije nego što odeš? Dođi sa mnom u Antwerpen. Da vidiš moj stan!
Upoznaš moje prijatelje! Malo se makneš od problema s curom.”
“Ne, idem kući.”
“Kad?”
“Danas, ako budem mogao.”
“Tako brzo? Ne! Dođi u Antwerpen! Ima jedna fantastična usluga - nije kao u Crvenoj četvrti -
dvije cure, dvije tisuće eura i moraš se najaviti dva dana prije. Sve po dva. Gjuri će nas voziti - ja ću
sjesti naprijed, a ti se iza možeš ispružiti i zaspati. Što kažeš?”
“Zapravo, mislim da je najbolje da me odvezeš do aerodroma.”
“Zapravo - mislim da najbolje ne. Da ja prodajem karte? Ne bih te pustio na avion. Izgledaš kao
da boluješ od ptičje gripe ili SARS-a.” Razvezivao je mokre cipele, pokušavao u njih ugurati stopala.

404
“Ah! Da ja tebe pitam. Zašto—” podignuvši uništenu cipelu - “zašto kupujem ove fine talijanske
kožne cipelice kad ih uništim za tjedan dana? Kad su mi stare pustinjske čizme - sjećaš se? - sjajne za
bježanje! Skakanje kroz prozor! Godinama su me služile! Baš me briga ako ogavno izgledaju na
odijelo. Naći ću opet takve čizme i nosit ću ih dok ne krepam. Gdje”, rekao je namrštivši se u sat,
“gdje je Gjuri zapeo? Nema valjda gužve s parkingom na Božić?”
“Jesi li ga zvao?”
Boris se lupio po čelu. “Nisam, zaboravio sam. Kurac! Vjerojatno je već doručkovao. Ili je u autu
i smrzava se do smrti.” Iskupivši ostatak vina, spremivši bočice votke u džep. “Jesi spreman? Jesi?
Sjajno. Onda možemo krenuti.” Primijetio sam da ostatke kruha i sira zamata u ubrus. “Kreni dolje i
plati. Doduše—” prijekorno se zagledao u umrljani kaput prebačen preko kreveta - “moraš ga se
riješiti.”
“Kako?”
Kimnuo je prema mračnim kanalima s druge strane prozora. “Stvarno—?”
“Zašto ne? Koji ti zakon brani da baciš kaput u kanal?”
“Valjda nikoji.”
“Ma - tko zna. Sigurno nije neki koji se strogo primjenjuje, rekao bih. Da si vidio kakvih je sranja
vani plutalo za vrijeme štrajka smetlara! Pijani Amerikanci bljuju, svačega ima. Ali—” pogledavši
kroz prozor - “slažem se, bolje ne po danu. Vratit ćemo ga u Antwerpen u prtljažniku i baciti ga u
peć. Svidjet će ti se moj stan.” Po džepovima je tražio telefon, okrenuo broj. “Umjetnički stan, ali bez
umjetnosti! A novi kaput kupit ćemo ti kad se otvore trgovine.“

vi.
_________________

KUĆI SAM OTPUTOVAO NOĆNIM LETOM DVA DANA KASNIJE (NAKON STJEPANJA PROVEDENOG U
Antwerpenu bez zabave i bez eskort dama, uz juhu iz konzerve, injekciju penicilina i stare filmove
na Borisovu kauču) i Hobieju stigao oko osam sati ujutro, dah mi se iskradao u bijelim oblacima,
otključao sam vrata ukrašena aražmanom od balzamne jele pa prošao kroz salon, kraj zamračenog
božićnog drvca s rijetkim poklonima, sve do stražnjeg dijela kuće, gdje sam Hobieja, podbuhlog i
pospanih očiju, zatekao kako u kućnom ogrtaču i papučama stoji na kuhinjskim ljestvama i sprema
jušnik i zdjelu za punč kojima se poslužio za božićnim ručkom. “Zdravo”, rekao sam, spustivši
kovčeg - zaokupljen Pukčikom, koji mi je oko stopala kružio u srdačnim staračkim osmicama - i tek
kad sam podignuo glavu i ugledao ga kako se spušta niz ljestve, zamijetio sam njegovu odlučnost:
bio je zabrinut, no na lice je namjestio čvrst, obrambeni osmijeh.
“A ti?” rekao sam, uspravivši se nad psom, migoljeći iz novoga kaputa i prebacujući ga preko
kuhinjskog stolca. “Što ima?"
“Ništa posebno.” Nije me ni pogledao.
“Sretan Božić! Doduše - sa zakašnjenjem. Kako si proveo Božić?”
“Dobro. A ti?” raspitao se ukočeno koji trenutak kasnije.
“Zapravo, nije bilo loše. Bio sam u Amsterdamu”, dodao sam kad ništa nije rekao.
“Stvarno? Lijepo.” Smeten, nepribran.
“Kako ti je prošao ručak?” upitao sam nakon oprezne stanke.
“Jako dobro. Bilo je nešto bljuzge, ali lijepo smo se okupili.” Pokušavao je s mukom sklopiti
kuhinjske ljestve. “Nešto je poklona za tebe pod borom ako ti se bude dalo otvoriti.”
“Hvala. Otvorit ću ih večeras. Sad sam premoren. Da ti pomognem?” upitao sam, zakoračivši
prema njemu.
“Ne, ne. Ne, hvala.” Što god je pošlo po zlu uvuklo mu se u glas. “Mogu sam.”
“Dobro”, rekao sam, pitajući se zašto nije spomenuo dar: dječje vezivo s izvijenim slovima i
brojkama, stilizirane domaće životinje utkane u vez, Marry Sturtevant, 11 godina, 1779. Zar ga nije

405
otvorio? Iskopao sam ga iz kutije s poliesterskim steznicima na buvljaku - zа buvljačke pojmove nije
bio ni jeftin, četiristo dolara, no viđao sam slične komade na aukcijama i za deset puta višu cijenu. U
tišini sam ga promatrao kako na autopilotu petlja po kuhinji - besciljno kruži, otvara vrata
hladnjaka, zatvara ih a da ništa nije izvadio, pristavlja čajnik, i sve to vrijeme zakukuljen u svoju
čahuru, ne želeći me ni pogledati.
“Hobie, što se događa?” rekao sam napokon.
“Ništa.” Tražio je žlicu, ali otvorio je krivu ladicu.
“Što je, ne želiš mi reći?”
Okrenuo se prema meni s iskrom nesigurnosti u očima, a onda se vratio štednjaku i ispalio:
“Zbilja je neumjesno što si Pippi poklonio onu ogrlicu.”
“Molim?” rekao sam zatečeno. “Naljutila se?”
“Ja—” Zagledao se u pod, zatresao glavom. “Stvarno ne znam što se s tobom događa”, rekao je.
“Ne znam više što bih mislio. Slušaj, ne želim te kuditi”, rekao je kad sam se ukipio na stolcu.
“Uistinu ne želim. Najradije o tome ne bih niti pričao. Ali—” Činilo mi se kao da traži riječi. “Zar ne
vidiš koliko je uznemirujuće i neprimjereno? Pippi dati ogrlicu vrijednu trideset tisuća dolara? One
večeri kad si proslavio zaruke? I samo je ostavio u cipeli? Pred vratima?”
“Nisam je platio trideset tisuća dolara.”
“Ne, usudio bih se reći da si platio sedamdeset pet ako si kupovao u maloprodaji. A osim
toga—” Najedanput je izvukao stolac i sjeo. “Eh, ne znam što ću”, rekao je ojađeno. “Ne znam ni
odakle da krenem.”
"Molim?”
"Molim te, reci mi da ono drugo nema nikakve veze s tobom?”
“Ono drugo?” upitao sam oprezno.
“Uh.” Jutarnja klasika na kuhinjskom tranzistoru, sjetna klavirska sonata. “Dva dana prije
Božića primio sam sasvim neočekivanog posjetitelja. Tvojeg prijatelja Luciusa Reevea.”
Osjećaj pada bio je neposredan, hitar i dubok.
“Koji je iznio krajnje zastrašujuće optužbe. Više i iznad svakog očekivanja.” Kažiprstom i
palcem sklopio je oči i na trenutak se umirio. “Ostavimo zasad to drugo po strani. Ne, ne”, rekao je,
odmahnuvši mi riječi rukom kad sam pokušao progovoriti. “Idemo redom. Najprije o pokućstvu.”
Uvukla se među nas nepodnošljiva tišina.
“Znam da ti nisam naročito olakšao da mi priznaš. I znam da sam te upravo ja doveo u ovaj
položaj. Ali—” ogledao se - “dva milijuna dolara, Theo!”
“Slušaj, odmah da kažem—”
“Trebao sam bilježiti - imao je fotokopije, potvrde o dostavama, komadi koje nismo prodavali i
koje nismo niti morali prodati, komadi na razini važnijih američkih djela, nepostojeći komadi,
nisam ih uspio ni zbrojiti u glavi, u jednom sam trenutku samo prestao brojiti. Deseci! Nisam imao
pojma kakve je to razmjere poprimilo. I lagao si mi o sadnji. Ne zanima njega to.”
“Hobie? Hobie, slušaj me.” Gledao me, ali me nije vidio. “Žao mi je što si ovako morao doznati,
nadao sam se da ću najprije uspjeti popraviti stvar, ali - sve je riješeno! Sve ih mogu otkupiti, svaki
komad.”
No umjesto da mu lakne, samo je odmahnuo glavom. “Grozno, Theo. Kako sam to mogao
dopustiti?”
Da sam bio barem malo manje potresen, istaknuo bih mu da mu je jedini grijeh bio što je u mene
imao povjerenja i što je povjerovao mojim riječima, no bio je tako iskreno izbezumljen da se nisam
uspio prisiliti išta mu reći.
“Kako je moglo tako izmaknuti kontroli? Kako je moguće da nisam shvatio? Imao je—” Hobie je
skrenuo pogled, brzo zatresao glavom od nevjerice - “tvoj rukopis. Tvoje potpise. Stol Duncana
Phyfea... Sheratonov komplet blagovaoničkih stolaca... Sheratonov naslonjač u Kaliforniji... ja sam
taj naslonjač napravio, Theo, vlastitim rukama, ta vidio si me, ako je to Sheraton, onda je i ona
Gristedeova vrećica u kutu. Posve novi okvir. Čak su i nasloni za ruke novi. Samo su dvije noge

406
izvorne, stajao si i promatrao me kako brusim nove—”
“Žao mi je, Hobie - iz porezne su zvali svaki dan - nisam znao što bih—”
“Znam da nisi”, rekao je, no učinilo mi se da se unatoč tim riječima u njegovu pogledu nazire
pitanje. “Bio je tu pravi Dječji križarski rat. Samo što—” odgurnuo se u stolcu, oči su mu utekle
prema stropu - “zašto se nisi zaustavio? Zašto si ustrajao? Trošili smo novac koji nemamo! Zakopao
si nas na pola puta do Kine! Pa to traje godinama! Čak i da sve uspijemo pokriti, što nikako ne
možemo i ti to znaš—”
“Hobie, kao prvo, mogu sve pokriti, a kao drugo—” čeznuo sam za kavom, nisam bio razbuđen,
ali na štednjaku je nije bilo, a sad uistinu nije bio trenutak da ustanem i skuham je - “kao drugo, ne
kažem da je to ispravno jer nikako nije, samo sam htio da prebrodimo krizu i riješimo neke dugove,
ne znam kako mi se tako otelo iz ruke. Ali - ne, ne, slušaj”, molio sam ga; vidio sam da se odmiče,
da se gubi, kao što se i majci znalo dogoditi dok bi bila prisiljena sjediti i trpjeti neku očevu složenu
i neuvjerljivu laž. “Ne znam što ti je napričao, ali sad imam novac. Sve je u redu. OK?”
“Ne usudim se niti pitali odakle ti.” A onda tužno, zavalivši se u stolac: “Gdje si bio? Ako
smijem pitati.”
Dvaput sam prekrižio noge i dlanovima mrljao po licu. “U Amsterdamu.“
“Zašto u Amsterdamu?” A onda, dok sam bezuspješno tragao za odgovorom: “Mislio sam da se
nećeš vratiti.”
“Hobie—” usplamtio od srama; uvijek sam se silno trudio od njega sakriti svoje prevarantsko
lice, prikazati mu samo poboljšanu i ulaštenu verziju sebe, a nikad ono sramotno, izlizano ja za koje
sam ga očajnički nastojao uskratiti, obmanjivača i kukavicu, lažljivca i varalicu—
“Zašto si se vratio?” Govorio je brzo i neutješno, kao da je sve riječi htio istjerati iz usta: od
napetosti je ustao, hodao uokolo, šlape bez peta pljeskale su mu po podu. “Mislio sam da te više
nećemo vidjeti. Cijelu prošlu noć - nekoliko prošlih noći - probdio sam razmišljajući što da učinim.
Brodolom. Katastrofa. U vijestima stalno spominju ukradene slike. Bijedan Božić. A ti - tebe nigdje.
Ne javljaš se na telefon - nitko ne zna gdje si—”
“O, Bože”, rekao sam, iskreno zgrožen. “Oprosti. I slušaj, slušaj”, rekao sam - usta su mu se
stanjila, odmahivao je glavom kao da se već odmaknuo do onoga što govorim, kao da nema smisla
ni poslušati - “ako si zabrinut zbog pokućstva—”
“Pokućstva?” Spokojni, snošljivi, suosjećajni Hobie: zagrmio je kao bojler koji će svakog trena
eksplodirati. “Tko spominje pokućstvo? Reeve je rekao da si pobjegao, da si dao petama vjetra,
ali—” zastao je mahnito trepćući, nastojeći se pribrati - “nisam vjerovao da bi tome pribjegao, nisam
mogao, a strahovao sam da nije nešto puno gore. Ma znaš na što mislim”, nastavio je napola u
ljutnji kad mu nisam odgovorio. “Što sam trebao misliti? Kad si onako naprasno napustio zabavu...
Pippa i ja, to ne možeš ni zamisliti, bilo je malo neugodnosti s domaćicom, gdje je mladoženja, njušila
je na sve strane, tako si naglo otišao, i kako nismo bili pozvani na zabavu kasnije, utekli smo - a
onda - zamisli kako mi je bilo doći ovamo i zateći otključanu kuću, vrata gotovo širom otvorena,
ispreturanu kasu... ogrlica nije ni bitna, ali ona poruka koju si Pippi ostavio bila je jako čudna, i ona
se strašno zabrinula—”
“Zabrinula se?”
“Naravno da se zabrinula!” Zamahnuo je rukom. Gotovo urlao. “Što smo mogli pomisliti? A
onda taj grozni Reeveov posjet. Upravo sam mijesio tijesto za pitu - nisam niti trebao otvoriti, ali
mislio sam da je Moira - devet ujutro, a ja stojim pred njim sav u brašnu - Theo, zašto si to učinio?”
zavapio je.
Ne znajući na što misli - toliko sam toga učinio - nije mi bilo druge nego zatresti glavom i
skrenuti pogled.
“Apsurdno - kako bih u to povjerovao? Štoviše, i nisam povjerovao. Zato što mi je jasno“, rekao
je kad sam prešutio, “jasno mi je sve u vezi s pokućstvom, učinio si šio si morao i zahvalan sam ti,
vjeruj mi, da nije bilo tebe, negdje bih radio kao ispomoć i živio u nekoj zapuštenoj potleušici.
Ali—” zabivši šake u džepove ogrtača - “sve ove druge lagarije? Jasno ti je da me silno zanima kako

407
se ti u to uklapaš. Naročito što si gotovo bez riječi odmaglio s onim svojim drugom - a on se -
nerado to kažem, šarmantan je mladić - nagledao zatvorskih rešetaka, čini mi se—”
“Hobie—”
“A Reeve! Da si ga samo čuo!” Kao da ga je napustio i zadnji atom snage; izgledao je mlitavo i
dotučeno. “Stara zmija. I želim da znaš, što se toga tiče - krađa umjetnina? Zauzeo sam se za tebe
bez trunke dvojbe. U što god se upetljao - bio sam siguran da to nikad ne bi. A onda? Ni tri dana
kasnije? Što iskrsne u vijestima? Koja slika? Uz tko zna koliko drugih? Je li rekao istinu?” upitao me
kad sam i dalje šutio. “Jesi li ti za to kriv?”
“Jesam. Mislim, tehnički nisam.”
“Theo.”
"Mogu ti objasniti.”
“Ja te molim”, rekao je orući l istom po oku.
“Sjedni.”
“Ja—” Beznadno se ogledao, kao da se boji da će ga napustiti odlučnost ako sa mnom sjedne za
stol.
"Ne, sjedni. Duga je priča. Potrudit ću seda je skratim koliko mogu.”

vii.
__________________

NIJE REKAO NI RIJEČI. NIJE SE ČAK NITI JAVIO NA TELEFON KAD JE ZAZVONIO. BIO SAM IZMOREN DO
kostiju, razboljen od zrakoplova, a iako sam se klonio detalja o dvama mrtvim tijelima, ostatak sam
mu izložio najbolje što sam mogao; kratkim rečenicama, činjeničnima, ne pokušavajući se opravdati
ili objašnjavati. Kad sam završio, on je sjedio - ja sam bio potresen njegov šutnjom, a u kuhinji se nije
čuo ni zvuk, tek jednolični šum staroga hladnjaka. No napokon se naslonio i prekrižio ruke.
“Katkada se sve upravo izvanredno preobrazi, zar ne?” rekao je.
Šutio sam, ne znajući što bih rekao.
“Mislim” - trljajući oko - “tek sam to pod stare dane spoznao. Kako je vrijeme čudnovato.
Koliko varki i iznenađenja.”
Čuo sam ili shvatio sam riječ varka. A onda se najedanput ustao - sa svih svojih metar
osamdeset, s osjetom strogosti i žaljenja - tako mi se barem učinilo - kao pradjedovski duh
redarstvenika ili izbacivača koji se sprema izbiti te iz krčme.
“Otići ću”, rekao sam.
Brzo je trepnuo. “Molim?”
“Napisat ću ti ček za cijeli iznos. Čuvaj ga dok ti ne kažem da ga možeš isplatiti, samo te to
molim. Nikad ti nisam htio nauditi, kunem ti se.”
Odmahnuvši rukom na poznat stari način oborio je moje riječi. “Ne, ne. Čekaj me tu. Nešto ti
želim pokazati.”
Ustao je i odškripao do salona. Neko ga vrijeme nije bilo, a kad se vratio, stigao je s raspadnutim
albumom za fotografije. Sjeo je. Prelistao nekoliko stranica. I - kad je došao do određene stranice -
preko stola ga pogurimo k meni. “Izvoli”, rekao je.
Izblijedjela slika. Sitan, kljunasti dječak, nalik na ptičicu, nasmijan za glasovirom u sobi s
palmama, ukrašenoj u stilu lijepog razdoblja: ne pariškoga, ne baš, ali kairskoga. Dvostruke
žardinijere, mnoštvo francuskih bronca, mnoštvo sitnih slika. Jednu sam - cvijeće u čaši - letimice
prepoznao kao Maneta. No oko mi se spotaknulo i zaustavilo se na blizancu znatno poznatijeg
prizora, tek okvir ili dva iznad.
Bila je to, dakako, reprodukcija. No čak je i na potamnjeloj staroj fotografiji sjala svojstvenim
izoliranim, neobično modernim svjetlom.
“Imitacija”, rekao je Hobie. “Kao i Manet. Ništa posebno, ali” - sklopivši dlanove na stolu - “te

408
su mu slike obilježile djetinjstvo, onu najsretniju fazu prije nego što se razbolio - jedino dijete koje je
služinčad mazila i razmazila - smokve i mandarine i cvijet jasmina na balkonu - govorio je i arapski
i francuski, znaš to, zar ne? A” - Hobie je čvrsto prekrižio ruke i kažiprstom lupkao po usnama -
“često bi govorio kako istinski velike slike možeš duboko upoznati, čak ih i nastaniti, makar i kroz
imitacije. I Proust je - postoji jedan poznati odlomak u kojem bolesna Odette otvori vrata,
natmurena je, kosa joj je raspuštena i raščupana, a koža mrljava, a Swann, koji za nju do tog trena
nije mario, zaljubi se u nju jer mu nalikuje na Botticellijevu djevu s blago oštećene freske. Koju je i
sam Proust spoznao samo putem reprodukcije. Nikad nije vidio izvorno djelo, u Sikstinskoj je
kapeli. No unatoč svemu - cijeli se roman u mnogočemu svodi na taj trenutak. A šteta je sastavni
dio privlačnosti, zamrljani obrazi sa slike. Proust je čak i s pomoću imitacije uspio slici nanovo
udahnuti dušu, preoblikovati stvarnost njome, izvući iz nje u svijet nešto sasvim svoje. Jer - linija
ljepote je linija ljepote. Nema veze što je stotinu puta prošla kroz fotokopirku.”
“Ne”, rekao sam iako nisam mislio na sliku nego na Hobiejeve prišijence. Na komade koje je
svojim dodirom oživljavao i laštio dok nisu izgledali kao da ih je oplahnulo čisto, zlatno vrijeme, na
kopije zbog kojih bi zavolio Hepplewhilea i Sheratona čak i ako Hepplewhitea i Sheratona u životu
nisi vidio niti na njih pomislio.
“No - i ja sam samo stari imitator. Znaš kako kaže Picasso. Loši umjetnici oponašaju, dobri
umjetnici kradu. Međutim, kod prave veličine na kraju užeta ipak te nešto trzne. Bez obzira na to
koliko se često užeta hvataš i koliko se njih užeta uhvatilo prije tebe. Uže se ne mijenja. Palo je iz
nekog višeg života. I dalje nosi djelić istog šoka. A te imitacije—” nagnuvši se naprijed prekriživši
dlanove na stolu - “te imitacije uz koje je odrastao nestale su kad je kuća u Kairu izgorjela, a on ih je
izgubio i ranije, kad je obogaljio i kad su ga poslali u Ameriku - no, bio je čovjek kao i mi, vezao se
za stvari, za njega su imale osobnost i dušu, a iako je iz tog života izgubio gotovo sve drugo, te slike
nije izgubio jer su negdje postojali originali. Nekoliko ih je puta posjetio - štoviše, vlakom smo
putovali čak do Baltimorea da vidi izvornoga Maneta na tamošnjoj izložbi, davno, davno, još dok je
Pippina majka bila živa. Priličan pothvat za Weltyja. No znao je da do muzeja Orsay neće stići. A
onoga dana kad je Pippu odveo na izložbu nizozemskih majstora, što misliš, na koju joj je htio
obratiti pažnju?”
Zanimljivo mi je bilo vidjeti kako je taj krhki dječak s iksericama - nježna osmijeha, bezgrešan u
mornarskome odijelcu - bio i onaj starac koji mi je stiskao ruku dok je umirao: dva odvojena okvira
iste duše preslojena jedan preko drugoga. A slika iznad njegove glave točka je oko koje se sve
vrtjelo: snovi i znakovi, prošlost i budućnost, sreća i sudbina. Nije postojalo jedinstveno značenje.
Značenja je bilo mnogo. Zagonetka koja se širi izvan i izvan i izvan.
Hobie je pročistio grlo. “Mogu nešto pitati?”
“Naravno.”
“U čemu si je držao?”
“U jastučnici.”
“Pamučnoj?”
“Pa - perkal je valjda pamuk.”
“A podloga? Ničime je nisi zaštitio?”
“Samo papirom i ljepljivom trakom. Da”, rekao sam kad mu se pogled smutio od užasa.
“Trebao si je obložiti masnim papirom i folijom s mjehurićima!”
“Sad znam.”
“Oprosti.” Lecnuo se, primio za sljepoočnicu. “Još to ne mogu shvatiti. Letio si Continental
Airlinesom sa slikom u prijavljenoj prtljazi?”
“Kao što sam ti već rekao. Bilo mi je trinaest godina.”
“Zašto mi jednostavno nisi rekao? Mogao si”, rekao je kad sam odmahnuo glavom.
“Ma naravno“, uzvratio sam malčice prebrzo iako sam se jasno sjećao tadašnje izoliranosti i
užusnutosti: neprekidnog straha od socijalne službe, vonja oribane sobe koju nisam mogao
zaključati, napadne hladnoće mramorno sive recepcije gdje sam čekao gospodina Bracegirdlea,

409
straha od toga da će me poslati negdje drugdje.
“Nešto bih smislio. Doduše, kad si mi onako banuo kao beskućno mače... nemoj mi zamjeriti što
ću to sad reći, ali čak je i tvoj odvjetnik - no, znaš dobro koliko je zbog cijele situacije bio napet, jedva
je čekao da te izvuče odavde, a što se mene tiče, nekoliko mi je prastarih prijatelja reklo, James, tebi je
to apsolutno previše... mislim, razumiješ zašto bi tako pomislili”, požurio je dodati kad je vidio moj
izraz lica.
“Ma da, naravno.” Vogelovi, Grossmanovi, Mildebergerovi - uvijek ljubazni, ali uvijek bi uspjeli
potiho iznijeti (meni barem) svoju filozofiju o Hobieju kojemu je svega preko glave.
“Dijelom je to bila ludost. Znam kako je to izgledalo. A opet, doživio sam to kao jasnu poruku,
to kako te Welty ovamo poslao i eto te, kao sitna bubica, stalno si se vraćao—” Na trenutak se
zamislio, namreškao čelo, dubljom verzijom svojeg vječno zabrinutog izraza - “reći ću ti što ti
nespretno pokušavam reći. Nakon što mi je majka umrla, tog sam groznog beskonačnog ljeta samo
hodao i hodao. Hodao sam katkada od Albanyja skroz do Тrоуа. Od kiše se sklanjao pod tende
željezari ja. Samo da ne moram toj kući u kojoj nje više nema. Motao sam se okolo kao duh. Boravio
bih u knjižnici dok me ne bi izbacili, onda se ukrcao na autobus za Watervliet i vozio se pa još malo
lutao. Bio sam velik, bilo mi je dvanaest godina i bio sam visok kao muškarac, ljudi su mislili da
sam lutalica, kućanice su me metlom tjerale sa stubišta. No tako sam završio kod gospođe De
Peyster - otvorila je vrata dok sam sjedio na njezinu trijemu i rekla mi: Sigurno si žedan, želiš li ući?
Portreti, minijature, dagerotipi, stara teta Ova, stari ujak Onaj. Spiralno stubište do prizemlja. I eto
me - u čamcu za spašavanje. Pronašao sam ga. U toj si se kući katkada morao uštipnuti da se
podsjetiš da nije 1909. godina. Ponajljepši američki klasični komadi koje sam u životu vidio, a bože,
a tek ono Tiffanyjevo staklo - u ta doba Tiffany nije bio tako poseban, ljudi za to nisu marili, nije bilo
u modi, u gradu je vjerojatno već diktiralo visoke cijene, no tada se u trgovinama drangulijama na
sjeveru mogao kupiti budzašto. No ovo - ovo je sve naslijedila od obitelji. Svaki je komad imao
priču. I rado bi te uputila gdje trebaš stajati u koje doba dana da svaki komad uhvatiš pri najboljem
svjetlu. Kasno popodne, dok bi sunce prštalo sobom—” raširio je prste, puf puf! - “zapalili bi se
jedan po jedan kao petarde na uzici.”
Sa svojeg sam stolca jasno vidio Hobiejevu Noinu arku: uparene slonove, zebre, izrezbarene
zvijeri koje kroče dva po dva, sve do sitne kokoši i pijetla te zečića i miševa na začelju. I sjećanje se
smjestilo tu, daleko od riječi, šifrirana poruka onog prvog popodneva kad se kiša slijevala niz
krovne prozore, a priprosta se kolona stvorenja poredala uz kuhinjsku radnu površinu iščekujući
spasenje. Noa: veliki spasitelj, veliki skrbnik.
“I—” ustao je skuhati kavu - “vjerojatno je nečasno cijeli život toliko skrbiti o stvarima—”
“Tko kaže?”
“Pa—” okrenuvši se od štednjaka - “nije baš da ovdje vodimo dječju bolnicu, recimo to tako. Po
čemu je krpanje starih stolova i stolaca plemenito? A vrlo vjerojatno nagriza dušu. Ipak sam se
previše imanja nagledao. Idolopoklonstvo! Prevelika skrb za stvari može te uništiti. Samo što - ako
ti je do nečega dovoljno stalo, to se osamostali u svoj život, zar ne? I zar nije to svrha stvari -
prelijepih stvari - da te povezu s višom ljepotom? Oni prvi prizori koji ti razore srce, a ti ostatak
života za njima juriš ili ih nastojiš povratiti, na ovaj ili onaj način? Jer, mislim - popravljanje starih
stvari, očuvanje, briga za njih - u jednu ruku nema razumnih temelja za to—”
“Nema razumnih temelja ni za što do čega je meni stalo.“
“Pa da, i sa mnom je tako”, rekao je razumno. “Ali” — žmireći kratkovidno u posudu s kavom,
miješajući žlice mljevene kave u lončiću - “oprosti što trabunjam, ali meni ti to odavde, iz ovog kuta,
izgleda kao škripac, zar ne?”
“Molim?”
Nasmijao se. “Što reći? Veličanstvene slike - ljudi hrle da ih vide, privlače mnoštvo, nemilo ih
umnažaju na šalicama i podlošcima za miš i na čemu ti srce želi. I, a sebe ubrajam u tu skupinu,
cijeli život možeš iskreno pohađati muzeje, s užitkom sve obići, a nakon toga otići na ručak. Ali—”
vrativši se stolu da ponovno sjedne - “ako ti slika uistinu dopre do srca i promijeni ti nazore,

410
razmišljanja i osjećaje, nećeš pomisliti, volim ovu sliku zato sto je univerzalna, volim ovu sliku zato što
progovara cijelom čovječanstvu. Nisu to razlozi zbog kojih se umjetnina voli. To je tajni šapat iz uličice.
Psst, ti. Hej, mali. Da, ti.“ Prstom je kliznuo preko izblijedjele fotografije - konzervatorski dodir,
dodir bez dodira, između površine i njegova kažiprsta tek širina hostije. “Potresanje srca pojedinca.
Tvoj san, Weltyjev san, Vermeerov san. Ti vidiš jednu sliku, ja vidim drugu, knjiga o umjetnosti
pridaje joj drukčiji odmak, gospođa koja u muzejskoj trgovini kupuje čestitku vidi nešto sasvim
drugo, a da i ne spominjemo ljude od kojih nas dijeli vrijeme - četiristo godina prije nas, četiristo
godina nakon što nas više ne bude - nikad ni na koga neće utjecati jednako, i veliku većinu ljudi
neće dirnuti ni na koji dublji način, ali - stvarno velika slika dovoljno je fluidna da se u srce i um
uvuče kroz kojekakve kutove, na jedinstvene i vrlo određene načine. Tvoja, tvoja. Naslikana je za tebe.
I - ne znam, zaustavi me ako lupetam—” prevukavši dlan preko čela - “ali Welty je često govorio o
sudbonosnim komadima. Prepozna ih svaki trgovac i antikvar. Komadi koji se pojave i pojavljuju
nanovo. Možda nekome drugome, nekomu tko nije trgovac, to ne bi bio predmet. Bio bi grad, boja,
doba dana. Čavao na kojem ti sudbina može zapeti i razderati se.“
“Zvučiš kao moj tata.”
“Pa - recimo to ovako. Tko je rekao da je slučajnost božji način da ostane anoniman?”
“E sad stvarno zvučiš kao moj tata.”
“Tko kaže da kockari stvarno ne razumiju bolje od ostalih? Nije li svaka vrijednost kocka? Ne
može li dobro katkada ući kroz neočekivana stražnja vrata?”

viii.
________________

I MOŽE. R EKAO BIH DA MOŽE. ILI - DA CITIRAM JOŠ JEDAN OČEV PARADOKSALNI
dragulj: katkada moraš izgubiti da bi pobijedio.
Jer prošla je sad već skoro godina, a ja gotovo cijelo vrijeme putujem; jedanaest mjeseci
provedenih većinom u čekaonicama zračnih luka i hotelskim sobama i drugim prolaznim mjestima,
taksiranje, polijetanje i slijetanje, plastični pladnjevi i ustajali zrak iz škrgave kabinske ventilacije - a
iako još nije ni Dan zahvalnosti, u Starbucksu na terminalu blagdanska je rasvjeta već postavljena i
pomalo sviraju ležerne božićne standarde kao što je Tannenbaum Vincea Guaraldija ili Coltraneov
Greensleeves, a među brojnim, brojnim stvarima o kojima sam imao vremena razmišljati (naprimjer,
za što vrijedi živjeti? za što vrijedi umrijeti? za čim je posve besmisleno težiti?), puno sam
razmišljao o onome što je Hobie rekao: o prizorima koji otvaraju put do znatno, znatno veće ljepote
za kojom cijeli život možeš tragati i nikad je ne naći.
I dobro mi je samome na putu. Godina mi je trebala da natiho i nasamo prolutam i otkupim
krivotvorine koje su preostale, za osjetljiv postupak koji je, kako sam spoznao, najbolje obaviti
osobno: tri ili četiri putovanja mjesečno, New Jersey i Oyster Bay i Providence i New Canaan, i -
nadalje - Miami, Houston, Dallas, Charlottesville, Atlanta, gdje sam na poziv ljupke klijentice
Mindy, supruge magnata autodijelova Earla, proveo tri prilično ugodna dana u neobičnoj
ladanjskoj kući od koraljnog vapnenca, koja ima salu za bilijar, “pivnicu” (s pravim krčmarom
uvezenim iz Engleske) i unutarnju streljanu s posebnim sustavom pokretnih meta. Neki moji
klijenti iz internetskih carstava i investicijskih fondova imaju vikendice na egzotičnim mjestima -
barem su meni egzotična - na Antigui, u Meksiku, na Bahamima, u Monte Carlu i Juan-les-Pinsu i
Sintri; zanimljiva mjesna vina i kokteli u natkrivenim vrtovima s palmama i agavama i bijelim
suncobranima koji se kraj bazena nadimaju poput jedara. A između izbivam u nekom polustanju,
letim okolo kroz sivu grmljavmu, uz orošene prozore uzdižem se prema suncu, spuštam se u kišne
oblake i kišu, pa pokretnim stubama sve niže i niže u bubanj lica koja iščekuju prtljagu - jeziv oblik
one strane života, prostor između zemlje i nezemlje, svijeta i nesvijeta, visoko ulašteni podovi i
katedralne jeke staklenih krovova i sav taj anonimni terminalni sjaj, masovni identitet kojemu ne

411
želim pripadati, a i ne pripadam, ali gotovo je kao da sam umro, osjećam se drukčije, drukčiji sam, a
ima i čari u umrtvljenu kretanju kroz kolektivni um, u drijemanju na ergonomskim plastičnim
stolcima i lutanju blještavim redovima bescarinskih dućana, i svi su, naravno, savršeno ljubazni kad
sletiš, unutarnji teniski tereni i privatne plaže i - nakon obveznog obilaska, sve odreda krasno, diviš
se Bonnardu, Vuillardu, laganom ručku uz bazen - pozamašan ček i voziš se taksijem do hotela
dobrano osiromašen.
Pomak je velik. Ne znam kako bih ga objasnio. Negdje između žudnje i nežudnje, mara i
nemara.
I, dakako, puno je više od toga. Šok i aura. Sve je snažnije i bistrije i osjećam se na rubu nečega
neizrecivog. Šifrirane poruke u časopisima na letu. Energetski štit. Beskompromisna skrb. Struja,
boje, blještavilo. Sve je putokaz koji upućuje na nešto drugo. Dok ležim na krevetu u frigidnoj,
pastelnoj hotelskoj sobi u Nici, s balkonom koji gleda na Englesko šetalište, promatram odraz
oblaka na kliznim vratima i divim se kako me čak i moja tuga usrećuje, kako su tapison i lažni
bidermajer i nježno šaputavi francuski voditelj Canala Plus nekako nužni i ispravni.
Najradije bih brzo zaboravio, ali ne mogu. Poput šuma glazbene vilice. Jednostavno postoji. Uz
mene je cijelo vrijeme.
Neznatni šum, bezlična huka. Umrtvljujući bijeli žar ukrcajnih terminala. No čak su i ova
bezdušna, ograđena mjesta natopljena značenjem, izbrazdana su i grme od značenja. SkyMall.
Prijenosni stereo sustavi. Zrcalni redovi Drambuiea i Tanquerayja i Chanela br. 5. Promatram
prazna lica drugih putnika - dok spuštaju aktovke, ruksake, dok se u redu vuku na iskrcaj - i
razmišljam o Hobiejevim riječima: ljepota mijenja tkivo stvarnosti. I razmišljam o općeprihvaćenoj
mudrosti: naime,da je traganje za čistom ljepotom zamka, prečac do gorčine i jada, da ljepotu treba
pridružili nečemu značajnijem.
Ali što je to? Zašto sam takav kakav jesam? Zašto marim za pogrešne stvari, a nimalo za one
prave? Ili, da stvar postavim drukčije: kako je moguće spoznati da je sve do čega mi je stalo i što
volim privid, a opet - barem meni - sve za što vrijedi živjeti počiva u toj draži?
Silna tuga koju tek sad počinjem shvaćati: srce ne možemo birati. Ne možemo se prisiliti da
želimo ono što je dobro za nas ili za druge ljude. Ne biraš čovjeka kakav jesi.
Jer - zar se to stalno ne ucjepljuje od nas, već od djetinjstva, ta nedvojbena banalnost u
kulturi—? Od Williama Blakea do Lady Gage, od Rousseaua do Rumija, od Tosce do Freda Rogersa
- neobično ujednačena poruka, prihvaćena od vrha do dna: kad ne znaš što bi, što ćeš? Kako znamo
što je dobro za nas? Odgovor zna svaki psihić, svaki savjetnik za razvoj karijere, svaka Disneyjeva
princeza: Budi svoj. Slijedi svoje srce.
A evo što bih stvarno, ali stvarno htio da mi netko objasni. Što ako slučajno imaš srce kojemu ne
možeš vjerovati—? Što ako te srce, iz vlastitih nedokučivih razloga, svojeglavo i u ozračju
neizreciva sjaja odvlači od zdravlja, smisla za dom, građanske odgovornosti i snažnih društvenih
veza i svih bezličnih zajedničkih vrlina i gura te prema prelijepom plamenu uništenja,
samožrtvovanja, katastrofe? Je li Kitsey u pravu? Ako te najdublje ja doziva i mami prema krijesu, je
li se bolje okrenuti? Zapušiti uši voskom? Ignorirati izopačenu slavu koje ti srce izvikuje? Usmjeriti
se na put koji će te poslušno voditi prema normi, razumnom radnom vremenu, redovitim
pregledima, stabilnim vezama i sigurnu napretku u karijeri, New York Timesu i bogatom nedjeljnom
doručku, a sve s obećanjem da ćeš nekako postati bolji čovjek? Ili se - kao Boris - bolje uz smijeh
baciti na glavu u sveti bijes koji izvikuje tvoje ime?
Nije važna vanjština, već unutarnji značaj. Veličanstvenost u svijetu, a ne veličanstvenost
svijeta, veličanstvenost koju svijet ne shvaća. Onaj prvi pogled na čistu drugost u čijoj prisutnosti
bujaš izvan i izvan i izvan.
Jastvo koje ne želiš. Srce kojemu ne možeš pomoći.
Iako zaruke nisu raskinute, barem ne službeno, dano mi je do znanja - dostojanstveno, u
najnježnijem stilu Barbourovih - da me nitko ni za što ne drži. I to mi sasvim odgovara. Ništa nije
rečeno i ništa se ne govori. Kad me pozovu na večeru (što je, kad sam u gradu, često), sve je vrlo

412
ugodno i ležerno, čak i razgovorljivo, intimno i istančano, a nimalo osobno; ponašaju se prema
meni (gotovo) kao prema članu obitelji, dobrodošao sam kad god poželim; uspio sam malo
izmamiti gospođu Barbour iz stana, proveli smo koje krasno popodne vani, uz ručak kod Pierrea i
aukciju-dvije; a Toddy je, bez trunke neuputnosti, čak uspio ležerno i gotovo slučajno spomenuti
vrlo dobrog liječnika, bez ikakve primisli da bi mi takvo što moglo zatrebati.
[A što se tiče Pippe: uzela je knjigu o Ozu, ostavila je ogrlicu, a uz nju i pismo koje sam tako
gorljivo otvorio da sam doslovce poderao omotnicu i pocijepao ga. Bit je - kad sam pao na koljena i
spojio komadiće - bila sljedeća: jako joj je drago što smo se vidjeli, puno joj je značila naša večer u
gradu, tko bi joj drugi odabrao tako predivnu ogrlicu? savršena je, i više nego savršena, samo što je
ne može primiti, previše je, žao joj je, a - možda se sad zaletjela i nada se da ću joj oprostiti, ali neka
ne mislim da me ne voli jer me voli, stvarno me voli (Voliš me?, pomislio sam zbunjeno). Samo što
je složeno, a pritom ne misli samo na sebe, nego i na mene jer smo oboje prošli puno istih stvari i
jako smo slični - previše slični. I upravo zato što smo ranjeni od rane dobi, nasilno i nepopravljivo,
što mnogi ne razumiju i ne mogu razumjeti, ne bi li to bilo malo... opasno? Pitanje samoočuvanja?
Dvije rasklimane osobe s nagonom smrti koje bi se prečesto oslanjale jedna na drugu? a ne kaže da
joj trenutno nije dobro jer je, no i kod mene i kod nje to se promijeni za tren, zar ne? obrat, nagli pad,
i nije li upravo to najopasnije? jer naše su mane i slabosti podjednake, i jedno bi prebrzo ono drugo
za sobom povuklo prema dnu. I iako je to pomalo ostalo u zraku, odmah sam i sa znatnim
zaprepaštenjem shvatio na što cilja. (Glup sam što to ranije nisam opazio, nakon svih ozljeda,
razmrvljene noge, neodoljivog otezanja u govoru, neodoljivog otezanja u hodu, drhturenja i
bljedila, šalova i džempera i slojevite odjeće, sporog, pospanog osmijeha: ona je sama, ona
snoviđajna Pippa iz djetinjstva bila utjelovljenje uzvišenosti i katastrofe, ona lizalica s morfijem za
kojom sam sve te godine tragao.)
No kao što se čitatelj već zasigurno uvjerio (ako čitatelj uopće postoji), od ideje Povlačenja
Prema Dnu nimalo ne zazirem. Nije da nekoga želim povući za sobom, ali - zar se ja ne mogu
promijeniti? Zar ne mogu ja biti ta snažna jedinka? Zašto ne?]
[Možeš imati koju god poželiš, rekao je Boris sjedeći kraj mene na kauču u stanu u Antwerpenu,
drobeći pistacije dok smo gledali Kili Billa.
Ne, ne mogu.
A zašto ne možeš? Ja bih odabrao Pahuljicu. Ali ako želiš onu drugu, zašto ne?
Zato što ima dečka?
Pa što? rekao je Boris.
S kojim živi?
Pa što?
I eto što ja mislim: Pa što? Što ako odem u London? Pa što?
Krajnje katastrofalno pitanje ili najrazumnije koje sam se ikad zapitao.]
Sve sam ovo, da stvar bude čudnija, napisao u nadi da će to Pippa jednog dana pročitati - što,
naravno, neće. Neće nitko, iz očitih razloga. Nisam ovo napisao po sjećanju: ona prazna bilježnica
koju mi je profesor engleskoga davno dao bila je prva u nizu i začetak nedosljedne ali cjeloživotne
navike od trinaeste godine, počevši sa zbirkom službenih, no neobično intimnih pisama majci:
dugih, opsesivnih, čeznutljivih pisama koja naslućuju majku koja je živa i željno čeka vijesti o meni,
pisama u kojima sam opisivao gdje “boravim” (a nikad živim) i s kime “boravim”, pisama u kojima
sam iscrpno objašnjavao što sam pojeo i popio i nosio i gledao na televiziji, koje sam knjige pročitao,
koje sam igre odigrao, koje sam filmove pogledao, što Barbourovi rade i govore, što tata i Xandra
rade i govore - poslanicama (s datumom i potpisom, pažljivim rukopisom, spremnim da se u
bilo kojem trenutku istrgnu iz bilježnice i pošalju) koje su se smjenjivale s očajničkim
ispadima u kojima Mrzim Sve i Najradije Bih Umro, a onda bi se mjeseci vukli uz izmještenu
rečenicu ili dvije, danas sam kod B-a, tri dana nisam bio u školi i već je petak, moj život u haikuu,
osjećam se kao poluzombi, Isuse, sinoć smo se tako skršili da sam skoro oslijepio, igrali smo se
kockica sumnje i večerali kukuruzne pahuljice i žvake.

413
 Ali nastavio sam pisati i nakon što sam se vratio u New York. “Zašto je ovdje toliko hladnije
nego što pamtim i zašto me ova jebena glupa stolna lampa tako rastužuje?” Opisivao sam
zagušljive zabave, evidentirao razgovore i bilježio snove; pomno sam zapisivao Hobiejeve pouke iz
radionice.

mahagonij iz osamnaestog stoljeća lakše je uskladiti nego orah - tamnije drvo

zavara oko
kad se radi usiljeno - bude prejednolično!

1. kad se briše prašina i kad se rukuje ormarićem za knjige, dotrajalost se vidi na

donjim policama, ne na gornjim
2. kod komada koji se zaključavaju, gledaj udubljenja i ogrebotine ispod
ključanice jer će drvo oštetiti udar ključeva na svežnju

Isprepletena kroz ovo i kroz bilješke o aukcijama važnijih djela američkog stila (“Lot 77 knvks.
zrcalo žirandola, 7500 $”) i - sve češće - zlokobne grafikone i tablice za koje sam smatrao da ih netko
tko se slučajno primi bilježnice neće razumjeti, a zapravo su bile savršeno jasne:

1.-8. pros. 320,5 mg

9.-15. pros. 202,5 mg
16.-22. pros. 171,5 mg
23.-30. pros. 420,5 mg

... prožimajući ove dnevne zapise i izdižući se sama nad sobom, tajna je koju samo ja vidim:
cvjeta u tmini i nijednom se ne spominje imenom.
Jer: ako nas oblikuju tajne, za razliku od lica koje prikazujemo svijetu: onda je slika bila tajna
koja me izdignula iznad površine života i omogućila mi da spoznam tko sam. I tu je: u mojim
bilježnicama, na svakoj stranici, iako nije. San i čarolija, čarolija i delirij. Ujedinjena teorija polja.
Tajna o tajni.
(Taj maleni, rekao je Boris u autu na putu prema Antwerpenu. Znaš li da ga je slikar stvarno
vidio - nije ga naslikao iz glave? To je pravo malo biće, prikovano uza zid. Da ga vidim među
mnoštvom drugih ptica iste vrste, bez problema bih ga izdvojio.)
I u pravu je. I ja bih. I da se mogu vratiti u prošlost, bez razmišljanja bih prekinuo lanac i ni
sekunde ne bih mario što slika nije naslikana.
Samo što nije tako jednostavno. Tko zna zašto je Fabritius uopće naslikao češljugara? Sitno,
samostalno remek-djelo, jedinstveno među svojom vrstom? Bio je mlad, proslavljen. Imao je važne
pokrovitelje (iako, nažalost, djela koja je za njih naslikao nisu preživjela). Lako ga je zamisliti kao
mladog Rembrandta, preplavljenog grandioznim narudžbama, u studiju koji blješti od nakita i
bojnih sjekira, pehara i krzna, leopardove kože i viteških oklopa, svom silom i tugom zemaljskih
stvari. Zašto ovaj lik? Zašto usamljena kućna ptičica? Koja nije bila nimalo uobičajena za njegovu
dob ili doba, u kojemu su životinje većinom prikazivane mrtve, među raskošnim trofejima,
omlitavjelim zečevima i ribom i peradi, nabacanima na poveliku hrpu, spremnima za trpezu. Zašto
mu je toliko značajno što je zid običan - lišen tapiserija i lovačkih rogova, lišen scenskih ukrasa - i
što je s takvom pomnjivošću ime i godinu zapisao na istaknutome mjestu jer nije mogao znati (ili je
mogao?) da će 1654., godina u kojoj je stvorio sliku, biti godina njegove smrti? U sebi je nosila drhtaj
proročanstva, kao nagovještaj da će taj sitni tajanstveni komad biti jedno od rijetkih djela koje će ga
nadživjeti. Ta me anomalija proganja na svakoj razini. Zašto nije odabrao nešto uobičajeno? Zašto
ne morski krajolik, pejzaž, povijesnu sliku, naručeni portret neke važne osobe, prizemni prizor
pijanaca u krčmi, pa i kitu tulipana zaboga, samo ne ovog usamljenog slabunjavog uznika?
Prikovanog za prečku? Tko zna što nam je Fabritius htio poručiti odabravši sitni lik? Prikazavši
sitni lik? A ako je ono što kažu istina - da su sve najveće slike autoportreti - što nam Fabritius
414
poručuje o sebi - ako nam uopće išta poručuje? O slikaru kojega su znameniti slikari njegova
vremena smatrali neusporedivim, koji je umro tako mlad i tako davno, o kojemu ne znamo gotovo
ništa? O sebi kao slikaru kaže mnogo. Njegove linije same progovaraju. Žilava krila, izgrebena
badrljica. Jasno se vidi brzina njegova kista, sigurnost njegove ruke, boja nabačena u debelom sloju.
A uz odvažne, obilne namaze postoje opet i poluprozirni predjeli preneseni s puno ljubavi, i ima u
tom kontrastu nježnosti, čak i humora; ispod dlačica kista opaža se podsloj boje; želi da osjetimo
paperje na prsima, njegovu mekoću i teksturu, krhkost kandžice ovijene oko prečke.
No što slika govori o samome Fabritiusu? Ništa ne kaže o njegovim vjerskim ili ljubavnim ili
obiteljskim sklonostima; ništa ni o građanskom strahopoštovanju ni ambicijama, ni klanjanju
bogatstvu i moći. Postoji samo sitan otkucaj srca i samoće, vedar osunčani zid i osjećaj bezizlaznosti.
Vrijeme koje se ne kreće, vrijeme koje se ne bi moglo nazvati vremenom. A u sivu svjetla uhvaćen u
zamku: malešni zatvorenik, neustrašiv. Sjetio sam se nečega što sam pročitao o Sargentu: kako je u
čovjeku koji pozira uvijek tražio životinju (a tu sam sklonost, kad sam je osvijestio, viđao u svim
njegovim djelima: u dugim, lisičjim nosovima i šiljastim ušima Sargentovih nasljednica, u zečjem
zagrizu intelektualaca i lavljim čelnicima industrije, u njegovoj bucmastoj djeci s licima kao u sove).
I teško je u ovom nepokolebljivom malom portretu u češljugaru ne vidjeti čovjeka.
Dostojanstvenog, ranjivog. Zatvorenika koji promatra drugog zatvorenika.
No tko zna koja je bila Fabritiusova namjera? Preostalo je nedovoljno njegovih djela da bismo
mogli i pretpostaviti. Ptica nas promatra. Nije idealizirana ni počovječena. Sušta ptica. Pozorna,
povučena. Nema ni pouke ni priče. Nema rješenja. Postoji samo dvostruki bezdan: između slikara i
robijaške ptice i između njegova zapisa ptice i našeg iskustva nekoliko stoljeća kasnije.
I da - učenjaci se zanose inovativnim kistom i svjetlom, povijesnim utjecajima i jedinstvenim
značajem za nizozemsku umjetnost. Ali ja ne. Kao što mi je majka onda davno rekla, moja majka
koja je sliku zavoljela, a vidjela ju je samo u knjizi koju je kao dijete posuđivala u knjižnici Okruga
Comanche: značaj nije bitan. Povijesni je značaj umrtvljuje. Preko tih nepremostivih daljina -
između ptice i slikara, slike i promatrača - predobro čujem što mi se govori, pritajeni psst iz uličice,
kao što bi rekao Hobie, preko četiri stotine godina vremena i vrlo je osobno i posebno. U ozračju je
oblivenom svjetlošću, u potezima kista koje nam pobližim pogledom razotkriva onakvima kakvi
jesu - rukom oblikovane iskre pigmenta, vidljiv uzmak dlačica - a onda, izdaljega, čudo ili šala, kao
što bi rekao Horst, iako je u biti i jedno i drugo, čin pretvorbe u kojemu je boja boja, ali i pero i kost.
To je mjesto u kojem se stvarnost sudara s idealom, u kojemu šala postaje ozbiljna, a svaka
ozbiljnost šala. Čarobna točka u kojoj su ideja i njezina suprotnost podjednako istinite.
Jer - što da taj osobiti češljugar (a vrlo je osobit) nije bio zarobljen ili rođen u ropstvu, izložen u
nekom kućanstvu gdje ga je slikar Fabritius mogao vidjeti? Zasigurno nije mogao shvatiti zašto je
prisiljen živjeti u takvu jadu: izbezumljen bukom (kao što zamišljam), ojađen dimom, psima koji
laju, mirisima kuhanja, razdražen zadiranjem djece i pijanaca, sputan u letu najkraćim lancem. No
čak i dijete može opaziti njegovu dostojanstvenost: naprstak hrabrosti, mekoća i krhka kost. Ni plah
ni očajan, već staložen i čvrsto braneći svoje mjesto. Prkoseći povlačenju iz svijeta.
I sve me više privlači taj prkos prema povlačenju. Jer me briga što itko govori i koliko to često i
pobjedonosno govori: nitko me nikad, baš nikad neće uvjeriti da je život prekrasan i vrijedan
užitak. Jer istina je sljedeća: život je katastrofa. Temeljna je činjenica postojanja - hodanja okolo u
nastojanju da se prehraniš i pronađeš prijatelje i što već radimo - katastrofa. Zaboravite na one
gluposti iz Našega grada na koje se svi pozivaju: čudo novorođenčeta, jednostavna radost cvata,
“živote, prelijep si da bismo te mogli pojmiti”, itd. A ja mislim - i ponavljat ću to uporno dok sam
živ, dok se ne prevalim na nezahvalnu nihilističku glavu i ne izgubim glas: bolje se nikad ne roditi
nego se roditi u ovoj septičkoj jami. Slivniku bolničkih postelja, ljesova, slomljenih srca. Ni otpusta
ni žalbe ni “reprize”, da se poslužim Xandrinim omiljenim pojmom, naprijed možeš samo prema
starosti i gubitku, nemaš kamo nego u smrt. (“Služba za pritužbe!” sjećam se kako je Boris gunđao
jednog popodneva u svojoj kući kad smo se dotakli blago metafizičke teme naših majki: zašto su
one - anđeli, boginje - morale umrijeti, dok su naši očevi napredovali, opijali se, bubrili i petljali,

415
teturali i izazivali kaos pri naočigled neumornom zdravlju? “Krive su uzeli! Greška! Nepravda!
Kome se možemo požaliti u ovoj rupetini? Tko je ovdje šef?”)
A - možda je besmisleno nastavljati u tom duhu iako nije važno jer to nitko nikad neće pročitati -
ima li uopće smisla znati da nas sve čeka ružan kraj, čak i one najsretnije, i da ćemo na kraju izgubiti
sve što je bitno - a opet znati i da se, unatoč svemu tome, unatoč okrutnim postavkama, igra može
odigrati i svojevrsnom radošću?
Nevjerojatno je čudno u tome tražiti smisao. Možda ja uviđam uzorak jer predugo buljim. No s
druge strane, da parafraziram Borisa, možda uzorak vidim zato što postoji.
I ove sam stranice dijelom ispisao da pokušam shvatiti. No - dijelom i ne želim shvatiti ni
pokušati shvatiti jer bih se tako ogriješio o činjenicu. Sa sigurnošću mogu reći samo da nikad ovako
nisam osjećao tajnovitost budućnosti: osjećaj istjecanja pijeska u satu, ubrzane groznice vremena.
Sile nepoznate, neodabrane, neželjene. A toliko sam već dugo na putu, u hotelima u neznanim
gradovima prije zore, toliko već dugo putujem da u kostima, u tijelu, osjećam vibracije mlažnjaka,
osjećaj neprekidnog kretanja kontinentima i vremenskim zonama koji se zadrži dugo nakon što se
iskrcam i doteturam do neke nove recepcije, Dobar danja sam Emma/ Selina/Charlie/Dominic,
dobro došli u To-i-to! iscrpljenih osmijeha, potpisa uzdrhtalom rukom, povlačenja novih tamnih
zastora, lijeganja u novi nepoznati krevet dok se nova nepoznata soba ljulja oko mene, oblaka i
sjena, mučnine koja graniči s ushićenjem, kao da sam umro i otišao u raj.
Zato što - noćas sam sanjao putovanje i zmije, one prugaste, otrovne, s glavama poput strelice, a
iako su mi bile blizu, nisam ih se bojao, nimalo. A u glavi rečenica koju sam negdje čuo: Kad sam uza
te, zaboravim umrijeti. To su pouke koje sam spoznao u zamračenim hotelskim sobama s jarko
osvijetljenim minibarovima i stranim glasovima u hodniku, gdje se granica svjetova stanji.
A što se trenutnih gledišta tiče, nakon Amsterdama, koji je zapravo bio moj Damask, stanica i
kulminacija mojeg Obraćenja, recimo to tako, i dalje me strahovito pogađa prolaznost hotela: i to ne
u nekom prizemnom dokoličarskom smislu, već s gorljivošću koja graniči s transcendentnim. U
listopadu sam, negdje oko Dana mrtvih, odsjeo u jednom meksičkom hotelu uz more gdje
hodnicima lepršaju uzbibane zavjese, a sve sobe nose ime po cvjetovima. Azaleja, Kamelija,
Oleandar. Raskoš i sjaj, povjetarac koji se kroz hodnike zanosi prema vječnosti, a svaka soba
drukčije boje. Božur, Glicinija, Ruža, Pasiflora. I tko zna - možda nas to čeka na kraju puta,
veličanstvo koje je nezamislivo dok ne stanemo na njegova vrata, ono u što ćemo zadivljeno gledati
kad nam bog napokon makne dlanove s očiju i kaže: Vidi!
(Jesi li kad razmišljao da prestaneš? upitao sam za vrijeme dosadnog dijela Divnog života,
tijekom šetnje s Donnom Reed po mjesečini, dok sam u Antwerpenu promatrao kako si Boris
žlicom i vodom iz bočice za kapi za oči miješa, kako bi on rekao, “puk”.
Daj, molim te! Ruka me boli! Već mi je pokazao krvavi trag - pocrnjelih rubova - koji mu se
duboko usjekao u nadlakticu. Hajde da tebe napucaju za Božić pa da te vidim kako rokaš po
aspirinima!
Da, ali nisi normalan s tim.
Pa - vjerovao ili ne - meni to nije problem. Samo za posebne prilike.
To sam već čuo.
Istina je! Ali zasad samo kljucnem tu i tamo. Znam ljude koji tri-četiri godine kljucaju i OK su.
ali ne smiju više od dva-tri puta mjesečno. Ali, dodao je Boris tmurno - plavičasta svjetlost filma
zrcalila se na žlici - alkoholičar jesam. Tu je šteta već učinjena. Bit ću pijanac dok ne umrem. Ako me
išta ubije - kimnuvši prema boci ruskog Standarda na stoliću - to će. I čekaj, nisi se nikad u žilu?
Vjeruj mi, imam već dovoljno problema i bez toga.
Ma, stigma, strah, shvaćam. Ja - iskreno, uglavnom radije snifam - u klubovima, restoranima,
gdje god, samo šmugneš u muški zahod na šut. A ovako - uvijek žudiš. Žudit ću za ovim i na odru.
Bolje i ne početi. Doduše - strašno me živcira kad netko duva krek i onda pametuje kako je prljavo i
nehigijenski, kako nikad ne bi iglom, razumiješ? Kao da je on puno pametniji od tebe?
Zašto si počeo?

416
 Zašto itko počne? Cura me ostavila! Tadašnja cura. Htio sam biti nevaljao i autodestruktivan,
ha. Eto mi sad.
Jimmy Stewart u džemperu sa sveučilišnim simbolom. Srebrnkast mjesec, drhtavi glasovi.
Buffalo gals won't you come out tonight, come out tonight.
I zašto onda ne prestaneš? upitao sam.
Zašto bih?
Stvarno ti moram reći zašto?
Da, ali što ako ne želim?
Ako možeš prestati, zašto ne bi?
Tko se mača laća, od mača i pogiba, rekao je Boris veselo, pridržavajući bradom kraj vrlo
profesionalnog podveza za žile dok je podvijao rukav.)
I koliko god to grozno bilo, shvaćam. Ne biramo što želimo i što ne želimo, i to je bešćutna
usamljena istina. Ne možemo pobjeći od sebe. (Ali ocu moram priznati: on se barem potrudio željeti
ono razumno - majku, aktovku, mene - prije nego što je potpuno poludio i pobjegao.)
I koliko god bih rado vjerovao da se iza privida krije istina, spoznao sam da iza privida nema
istine. Jer između “stvarnosti” i točke u kojoj se um sudara sa stvarnošću postoji središnja zona, rub
duge na kojem se otjelovljuje ljepota, gdje se dvije oprečne površine miješaju i stapaju da pruže ono
što život ne može; i to je prostor u kojem prebiva sva umjetnost, sva čarolija.
I - rekao bih - sva ljubav. Ili, točnije, ta središnja zona ocrtava temeljno protuslovlje ljubavi. Kad
je pogledaš izbliza: pjegavi prsti na crnome kaputu, naheren origami žabe. Kad zakoračiš unatrag,
privid se nanovo nameće: život veći od života, život koji nikad ne umire. Pippa je igra između tih
stvari, između ljubavi i neljubavi, između prisutnosti i neprisutnosti. Fotografije na zidu, smotana
čarapa pod kaučem. Trenutak kad joj iz kose mičem mrvicu, a ona se nasmije i pogne pod mojim
dodirom. I kao što je glazba prostor između nota, kao što su zvijezde lijepe zbog prostora između
njih, kao što sunce pod određenim kutom zadire u kapi kiše i nebom širi prizmu boje - tako je i
prostor u kojem ja postojim, i u kojem i dalje želim postojati, a nadam se i umrijeti, upravo ta
središnja udaljenost: u kojoj se očaj sudara s čistom drugosti i stvara nešto veličanstveno.
I zato sam ove stranice odlučio napisati ovako kako sam ih napisao. Jer mi je tek ulaskom u
središnju zonu, u višebojni rub između istine i neistine, podnošljivo ovdje biti i sve ovo pisati.
Važno je sve što nas pouči da razgovaramo sa sobom: sve što nas pouči da se pjesmom
izvučemo iz očaja. No slika me naučila da se jedni drugima možemo obraćati i kroz vrijeme. I
osjećam da ti moram reći nešto ozbiljno i hitno, moj nepostojeći čitatelju, i osjećam da ti to odmah
moram reći kao da sam s tobom u sobi. A to je da je život - kakav god pritom bio - kratak. Da je
sudbina okrutna, ali da možda nije nasumična. Da Priroda (to jest Smrt) uvijek pobijedi, ali to ne
znači da joj se moramo pokoriti i poniziti. Da nam je, čak i ako nam nije uvijek drago što smo tu,
zadatak da ipak zaronimo: da gacamo kroz septičku jamu otvorenih očiju i srca. A u toj našoj smrti,
dok se izdižemo iz organskoga i nanovo sramotno tonemo u organsko, blaženo je i povlašteno
voljeti ono što Smrt ne dotiče. Jer ako su ovu sliku kroz vrijeme pratili katastrofa i zaborav - pratila
ju je i ljubav. Dokle god je besmrtna (a jest), ja imam sitnog, jasnog, nepromjenjivog udjela u toj
besmrtnosti. Ona postoji, a postojat će i dalje. I predajem svoju ljubav povijesti ljudi koji su voljeli
prelijepe stvari, čuvali ih, spašavali ih iz požara, tragali za njima dok su bile izgubljene, nastojali ih
očuvati i spasiti prenoseći ih doslovno od ruke do ruke, sjajnom pjesmom uzmičući pred ruševinom
vremena prema sljedećoj generaciji ljubitelja i sljedećoj.

417
 Zahvala

Robbertu Ammerlaanu, Ivanu Nabokovu, Samu Paceu, Nealu Gumi. Ovaj roman ne bih mogla
napisati bez vas. Zahvaljujem i uredniku Miehaelu Pietschu, agentima Amandi Urban i Gil1u
Coleridgeu te Wayneu Furmanu, Davidu Smithu i Jayu Barksdaleu iz Newyorške javne knjižnice.
Moram zahvaliti i Michelle Aielli, Hanan Al-Shaykh, Molly Atlas, Kate Bernheimer, Richardu
Beswicku, Paulu Bogaardsu, Skye Campbell, Kevinu Cartyju, Alfredu Cavalleru, Simonu Costinu,
Sjaaku de Jongu, Doris Day, Alice Doyle, Mattu Dubovu, Phillipu Feneauxu, Alanu Gumi,
Matthewu Gumi, Marcu Harringtonu, Dirku Johnsonu, Cari Jones, Jamesu Lordu, Bjornu Linnellu,
Lucy Luck, Louise McGloin, Jayu McInerneyju, Malcolmu Mabryju, Victoriji Matsui, Hope Mell,
Antoniju i Jacquie Mondi, Claire Nozieres, Ann Patchett, Jeanine Pepler, Alexandri Pringle, Rebecci
Quinlan, Tomu Quinlanu, Eve Rabinovits, Mariusu Radieskom, Peteru Reydonu, Joseu Rosadi,
Hectoru Tellu, Susan de Soissons, Georgeu Sheanshangu, Jody Shields, Louisu Silbertu, Jennifer
Smith, Danielu Stareru, Synthiji Starkey, Karlu Van Devenderu, Paulu van de Lecqu, Arjaanu van
Nimwegenu, Judy Williams i osoblju Hotela Ambassade i bivšeg Hotela Helmsley Carlton House.

O autorici

DONNA TARTT rođena je u Greenwoodu u Mississippiju, a diplomirala je na Koledžu

Bennington, gdje je kritika vrlo rano uočila njezin izraziti talent i književnu senzibilnost. Autorica je
romana uspješnica Tajna povijest i Mali prijatelj, koji su prevedeni na trideset svjetskih jezika.
Češljugar je njezin treći roman, koji je pisala punih deset godina, i koji je, netom po objavljivanju
postao svjetski bestseler, jednakom snagom očaravši publiku i kritiku. (Za ovaj roman nagrađena je
Pulitzerovom nagradom.)

418
419