PROMJENJIVE RIJEČI – riječi koje mijenjaju svoj oblik, a pritom ne mijenjaju značenje (djed,djed-a)

Prvi dio riječi koji ne mijenja oblik zove se OSNOVA.

Drugi dio riječi koji koji mijenja oblik zove se NASTAVAK.

NEPROMIJENJIVE RIJEČI su riječi koje ne mijenjaju svoj oblik. (npr. dugo, danas, ispred)

PRILOZI označavaju okolnosti radnje : vrijeme, mjesto i način . Prilažemo ih glagolu! (Pridjeve
prilažemo imenicama).

Prilozi: jučer, vani , lijepo (moraju biti uz glagol! npr. igramo se lijepo.) Prilozi su nepromjenjive riječi.

PRIJEDLOZI su nepromjenjive riječi kojima se izriču odnosi među bićima, stvarima i pojavama. Npr.
na, u, po, pri, pred, prema, s, k…

Prijedlozi stoje ispred imenica i riječi dodanih imenicama. (Nika je u svojoj maloj školi, Nika izlazi iz
svoje male škole).

VEZNICI su riječi koje povezuju dvije riječi., dva skupa riječi ili dvije rečenice.

To su: i, pa, te, ni, niti, a, ali, nego, no, već, jer, ako, da, ili,…

USKLICI su riječi kojim se izriču neki osjećaji, raspoloženja, dozivi ili zvukovi u prirodi. (hmm, paf,
šmrc). Usklici su nepromjenjive riječi.

ČESTICE ILI RIJEČCE su riječi koje služe za preoblikovanje rečenica, isticanje, potvrđivanje i nijekanje.

(Najčešće čestice: zar, li, ne). Čestice su nepromjenjive riječi.

IMENICE: riječi kojima imenujemo bića, stvari i pojave. Dijelimo ih na opće i vlastite. Mogu biti u
muškom, ženskom ili srednjem rodu. Po broju mogu biti u jednini ili množini. ZBIRNE IMENICE
imenuju skup istovrsnih stvari i bića koji se uzimaju kao cjelina (npr. momčad, lišće, otočje).
SKLONIDBA IMENICA – oblik imenice mijenja se ovisno o drugim riječima u rečenici, najčešće
glagolima i prijedlozima.

PADEŽI : različiti oblici imenica. Svakoj imenici možemo odrediti gramatička obilježja ili gramatičke
kategorije: rod, broj i padež.

NOMINATIV tko? što? postoji?

GENITIV koga? čega? nema?

DATIV komu? čemu? prilazim?

AKUZATIV koga? što? vidim?

VOKATIV Oj! Ej! -

LOKATIV O kome? O čemu? govorim?

INSTRUMENTAL S kim (se)? S čim (se)? igram?

NOMINATIV je padež kojim imenujemo u rečenici tko što radi (Jurica dotrči), u kojem je što stanju
(Klupa se nalazi ispred ploče) ili što se čim zbiva (kiša pada).

GENITIV izriče pripadnost i građu (ovo je bicikl od Nike. Čujem zvonce bicikla).

DATIV ističe smjer kretanja, namjenu, primatelja. Najčešće bez prijedloga ili s prijedlozima k, unatoč,
usprkos, nasuprot. (Idem k Niki, Nika se divila bajci).

AKUZATIV izriče predmet na kojem se vrši radnja. (Nika vozi crveni bicikl).

VOKATIV je padež dozivanja, obraćanja ili oslovljavanja. (Dječače!, Ej, Pero!).

LOKATIV označava mjesto i temu radnje. Uvijek je s prijedlozima: o, u, na, po, pri, prema. (Nika priča
o knjizi).

INSTRUMENTAL om izričemo sredstvo i društvo.

Prijedlog + imenica u instrumentalu = društvo.

Imenica u instrumentalu bez prijedloga = sredstvo.

Završava li osnova imenica glasovima č, ć, j, lj, nj, dž, đ, š, ž i ponekad glasom c, imenica u
instrumentalu ima nastavak – em.