SINTAKSA

Jezična disciplina koja proučava slaganje riječi u rečenici: a)

odnose među njima, b) pravila po kojima se jedinice slažu u
niz, c) odnos rečenice prema stvarnosti. (grč. Syntaxis – red,
slaganje, namještanje)

SINTAGMA
Je spoj riječi nastao međusobnim povezivanjem dviju
punoznačnih riječi.

PARADIGMATSKI ODNOSI
Odnosi među riječima kao jezičnim jedinicama s obzirom na
odabir u konkretnoj jezičnoj situaciji i na mogućnost odabira
nekih drugih riječi na njihovo mjesto.

SINTAGMATSKI ODNOSI
Odnosi među riječima kao jezičnim jedinicama s obzirom na
slaganje u niz ili slijed prema određenim sintaktičkim
pravilima u konkretnoj jezičnoj situaciji.

SINTAKSE HRVATSKOG JEZIKA

Adolfo Veber Tkalčević: Skladnja ilirskog jezika, Beč, 1959.
Radoslav Katičić: Sintaksa hrvatskog književnog jezika,
Zagreb
Ivo Pranjković: Hrvatska skladnja, Zagreb

RIJEČ
Jezična jedinica koja ima glasovni sastav i značenje.

SAMOSTALNI I NESAMOSTALNI PADEŽI

Samostalni: N, V – jer mogu stajati samostalno
Nesamostalni: svi ostali – ovisni o predikatu

SAMOSTALNI I NESAMOSTALNI ČLANOVI

Samostalni: PO, S, P, O
Nesamostalni: Atribut, Apozicija

SROČNOST/KONGRUENCIJA
Slaganje u rodu, broju i padežu. Sastoji se od glavne i
zavisne sastavnice. Zavisna može biti zamjenica (moja
majka), broj (dva brata), pridjev (vrijedna učenica), imenica
(učitelj Horvat).

UPRAVLJANJE/REKCIJA
Glavna sastavnica (glagol, imenica, pridjev, prilog) upravlja
gramatičkim svojstvima zavisne sastavnice. Gledam film.
Kupujem automobil.

PRIDRUŽIVANJE
Zavisna sastavnica je nepromjenjiva riječ, pa nema roda,
broja, padeža. Vrijedno raditi. Uvijek popuštati. Ovdje
odustajem.

PUNOZNAČNICE
Imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli, prilozi.

NEPUNOZNAČNICE
Prijedlozi, veznici, uzvici, čestice.

REČENICA
Temeljna sintaktička jedinica kojom se prenosi potpuna i
razumljiva obavijest.

MODALNOST REČENICE
Mogućnost da se obavijest o vremenu radnje u rečenici
prenosi glagolskim vremenima i načinima te modalnim
prilozima i glagolima.

- Postoji:
o sintaksa sintagme
o sintaksa rečenice
o sintaksa diskursa

tradicionalna sintaksa:
temeljna jedinica proučavanja
- elementi rečeničnog ustrojstva:

- predikat
- otvara mjesto ostalim elementima rečeničnog ustrojstva
 o glagolski
o imenski – sastoji se od kopule (nenaglašenog oblika glagola biti) i
imenske riječi:
Irina je inženjerka.
Marija je zaljubljena.
Ovo su moji.
Ja sam prva.

+ sročnost – slaganje subjekta s predikatom u licu, rodu i broju (Žena je šetala.) –

obavezno je slaganje u licu i broju

- subjekt
- imenska riječ u nominativu
- i infinitiv može biti subjekt: Griješiti je ljudski.
- neizrečeni ili skriveni subjekt: jednoznačno je prikaziv po predikatu.

- objekt
- imenska riječ (sa ili bez prijedloga) u nekom od kosih padeža (svi osim nominativa i
vokativa)
- (izravni ili direktni / neizravni ili indirektni – o čemu to ovisi?)
- izravni objekt može biti i u genitivu (Daj mi vode. – dijelni / partitivni genitiv)
- neizravni objekt:
u genitivu (Sjećaš se Tanje?)
dativu (Radujem se filmu.)
instrumentalu (Odmahnuo je rukom.)
lokativ (Pripovijedali su o njemu.)
- neki glagoli otvaraju mjesto više objekata
Pisao sam majci pismo.
Ponudio me cigaretom.

- priložne oznake – okolnosti u kojima se radnja vrši

Hrvoje je sjedio.
sjedio je u kući - mjesta
jučer je sjedio u kući - vremena
jučer je bez razloga sjedio u kući - uzroka
jučer je bez razloga sjedio u kući sa sestrom - društva
jučer je bez razloga mlitavo sjedio u kući sa sestrom - načina

- atribut (pobliže opisuje imenicu)

pridjev, broj, zamjenica, imenica (u genitivu ili drugom zavisnom padežu)
Donio je lijepu/treću/onu čašu vode

- apozicija (imenica koja se slaže s imenicom u padežu)

profesor Merešić, gospođa Sabina, rođak Ivo
REČENICE PO MJESTU UVRŠTAVANJA U GLAVNU
uvrštavaju se na mjesto nekog od elemenata rečeničnog ustrojstva

najčešće odnosne: uvrštavaju se odnosnim zamjenicama (tko, što, koji, čiji) i odnosnim
pridjevima (kakav, kolik)

1. predikatne
- zavisna se rečenica uvrštava kao imenski dio imenskog predikata
Danas je grad opet što je nekad bio.
Marko je (onaj) tko nas brani.
Automobil je kakvog smo željeli.

2. subjektne
- zavisna se rečenica uvrštava na mjesto subjekta
Tko ne zna dovoljno neće proći ispit.
Čiji pas zalaje, bit će kažnjen.

3. objektne
- zavisna se rečenica uvrštava na mjesto objekta
Uvijek sam se pitala što se točno dogodilo.
Često sam tražila kome se javio.
Željela sam koga nisam mogla imati.

- objektne rečenice ne moraju uvijek biti odnosne:

Rekli su mi da dođem u školu.
Pisao je kako je teško na fakultetu.

4. atributne
Bio je to vidik koji me zadivio.
Upoznao sam dječaka kojem sam se uvijek divio.
- atributne rečenice ne moraju uvijek biti odnosne:
Došlo je vrijeme da se raziđemo.

5. adverbne

ADVERBNE REČENICE
- uvrštavaju se u glavnu rečenicu na mjesto njene priložne oznake

1. mjesne rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka mjesta
- najčešće vezničke riječi: gdje, kamo, kuda, otkuda, odakle, dokle
Spavao sam gdje sam stigao.
Gledao je kamo da pobjegne.

2. načinske rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka načina
- najčešće vezničke riječi: kako, kao što, kao da
- koliko, što (po nekim podjelama spadaju u posebnu vrstu, u poredbene rečenice)
Kako došlo, tako prošlo.
Smiješila se kao da zna neku posebnu tajnu.
Koliko sam ja napisala, toliko je ona brzo pročitala.
Ni kruha nema (toliko) koliko bi trebalo.
Što je dulje govorio, to su ga pozornije slušali.

3. vremenske rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka vremena
- najčešće vezničke riječi: kad, dok, čim, jedva, tek
Reći ću ti čim saznam.
Posjetit ću ga kad stignem.

4. uzročne rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka uzroka
- najčešće vezničke riječi: jer, što, kad, kako, budući da
Probudio sam ga jer moramo krenuti na put.
Sretna sam (zato) što si me poslušao.
Njoj je dobro kad tako lijepo izgleda.
Kako dugo nisam vozila bicikl, stalno sam padala.
Budući da sam puno radila, jedva sam stizala učiti.

5. namjerne rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka namjere
- najčešće vezničke riječi: da, kako, li
Požurio je da što pije stigne kući.
Požurio je kako bi što prije stigao kući.
Požurio je ne bi li što prije stigao kući.

6. posljedične rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka posljedice
- najčešće vezničke riječi: da, te (rjeđe)
Vani je tako hladno da jedva čekam zavući se pored peći.

7. pogodbene rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka uvjeta
- najčešće vezničke riječi: ako, li, kad, da
Ako me već zoveš, smisli nešto pametno za reći.
Zoveš li me, smisli nešto pametno za reći.
Kad bi mi imao što za reći, rado bih razgovarao s tobom.
Da mi imaš što za reći, rado bih razgovarao s tobom.

8. dopusne rečenice
- zavisna rečenica se prema glavnoj odnosi kao priložna oznaka dopuštanja
 - najčešće vezničke riječi: iako, ako i, premda
Iako sam već dugo ovdje, još nisam naučila neke stvari.
Ako sam i već dugo ovdje, još nisam naučila neke stvari.
Premda sam već dugo ovdje, još nisam naučila neke stvari.