1.

Čarna and I moved like chess figures on a chess board. Passion was raging in
our souls, but we led completely normal lives. Our friends were simple people;
homeless people and fish salesmen, butchers from Bajlonijeva market, and my aunt
Julči, who made us donuts and perfectly prepared floating island cakes, meringues,
green beans with prunes, or goulash, a true little garden full of delicacies. She would
welcome us into her apartment in the neighborhood. She had no children and she
was a widow. Long ago, she was born on Zlarin, a mournful island of abandoned
sailors’ wives. She reminded of an elderly actress, Simone Signoret. That vigorous
healthy woman with a powerful voice lived with a car called Konzul and with a convoy
of cats. She was convinced her Grandmother from her mother’s side was a she-wolf
from the mountains in Eastern Serbia. She was a housewife with golden hands, a
first-class weaver, seamstress and cook. She loved her balcony, flowers in pots,
despised flowers in vases; she considered it premeditated murder of flowers. Aunt
Julči represented that last woman from the guard of true city ladies, an old lady who
cared about the neighborhood, rouge on her lips, the length of her skirt, tidiness,
preparing fish on Fridays. There were none who didn’t like her, she attracted people
with a warmness within. She was a woman with a ship captain’s character. She was
a woman full of contradictions. She watched everything, from the Czech show
“Hospital at the end of the town” to the western show “Bonanza”. It was the Brazilian,
Spanish, and Portuguese shows that caused a real earthquake. Those shows were
floods of passion, adultery, crime, happy endings, and they filled the afternoons and
evenings of our grandmothers, aunts, sisters-in-law, mothers-in-law. Aunt Julči had
nothing against the old-fashioned and yet thrilling movies with veteran actors, such
as Eddie Murphy, Sylvester Stallone, which always followed the same pattern; to find
the villain, to chase him, capture him, and sentence him to life imprisonment.

2.
Čarli se probudio srećan. Vrata sveta su ponovo bila otvorena. Smišljao je i
pravio planove za svoju ćerku Onoriju i sebe, ali najednom se rastužio setivši se
planova koje su on i njegova pokojna žena Helen napravili. Helen nije planirala da
umre. Sadašnjost je bila bitna – završiti posao i voleti nekoga. O, zaboga, ne voleti
previše... znao je koliku štetu može da načini otac ćerki ili majka sinu ako ih previše
privrži sebi. Kasnije kroz život, dete bi u bračnom partneru tražilo istu slepu nežnost, i
verovatno ne uspevajući da je nađe, okrenulo se protiv ljubavi i života... pokušavao je
da uradi pravu stvar, zar ne... bio je speman da preuzme odgovornost za svoju kći...
jedva je čekao da je vidi nakon 7 godina odsustva. Bio je to još jedan svež dan.
Pozvao je svog zeta, Linkolna Pitersa u banku u kojoj radi, i pitao da li može da
računa na Linkolna da ubedi svoju ženu, Heleninu sestru, da mu dozvoli da povede
Onoriju sa sobom u Prag. Linkoln se složio da nema razloga za odlaganje, ali
postojala je još jedna prepreka. Čarli nije imao starateljstvo. Marion je želela da još
malo zadrži starateljstvo. Čarli nije mogao da uradi ništa da joj promeni mišljenje, čak
ni cvećem, ni ulaznicama za operu i sličnim. Pogađala ju je cela situacija, i pomoglo
bi kada bi se osećala kao da ona ima kontrolu nad situacijom još godinu dana. Čarli
se složio, želeći samo opipljivo, vidljivo dete. Ručao je sa Linkolnom Pitersom kod
Grifonsa, pokušavajući da prikrije likovanje. „Ništa nije kao tvoje rođeno dete“,
Linkoln je rekao sa zagonetnim izrazom na licu. „Ali razumeš kako se i Marion
oseća“. „Zaboravila je kako sam naporno radio 7 godina dole u Južnoj Americi“,
rekao je Čarli. „Ona se seća samo jedne noći“. „Postoji još nešto“, oklevao je Linkoln.
 3.
Kada nije bilo ni autobusa ni zaprežnih kola, majka je pešačila 6 kilometara do
prodavnice, vukući se do kuće sa korpama punim namirnica. Kada bi se umorila od
toga, pozajmila bi Dorotin bicikl, mada nikada nije sasvim savladala tu mašinu. Bila je
srećna dok god je u pokretu, ono što je zbunjivalo jeste zaustavljanje i ponovno
polaženje. Na put su morale trčeći da je poguraju grupe seljana. Da se zaustavi,
vozila bi pravo u živicu. Sa prodavnicom u kojoj je bila mušterija postigla je poseban
dogovor. Njegov uspeh zavisio je od oštrog uha i pravog trenutka, i bio je to poduhvat
divan za posmatranje. Kako se kotrljala nizbrdo ka glavnom ulazu prodavnice,
ispustila bi jedan od svojih krika. Jedan posebno upućen pomoćnik bi protutnjio kroz
prodavnicu, kroz vrata, i uhvatio je u naručje. Morao je biti jednako mlad i brz, jer
kada bi promašio, ona bi se slupala kraj policijske stanice. Naša majka je bila
lakrdijaš, ekstravagantna i romantična, i nikada je nisu shvatali sasvim ozbiljno. Ipak,
imala je istančan ukus, razuman i veseo duh. Nismo znali odakle joj, niti kako je
uspela da ga sačuva. Ali volela je ovaj svet i divila mu se. Bila je umetnik, izvor
svetlosti, i priča za sebe.
Naša učiteljica, gospođica Vargli, podsećala nas je na našu majku. Imala je
strpljenja sa nama, ali nismo bili vredni učenici. Knjige su nam bile umrljane i
izgrebane, kao da neko uči majmune da pišu. Ali poezija nam nije zadavala muke.
Likovali bismo kada smo pevali u horu. Ali crtali smo kao pećinski ljudi. Kada bi
časovi postali previše iscrpljujući, imali smo naše tradicionalne načine da ih
izbegnemo. Ponekad su uspevali, a ponekad ne. Ali jednom kada su nam testovi
visili nad glavama, nekolicina dečaka ih je izbegla tako što smo pustili da nas po
rukama izujedaju konjske muve. Zadatak je oduzeo ceo dan, ali su rezultati bili
izvanredni. Ruke su nam otekle poput slonove surle.