Mit o Mašini

 Luis Mamford

       GLAVA DESETA

       Teret »civilizacije«

1.    Društvena piramida

Kraljevanje je svjesno nastojalo da pomoću megamašine dovede nebesku

moć i slavu nadohvat ljudske ruke. A imalo je uspjeha utoliko što su golema
dostignuća te arhetipske radne jedinice svojom tehničkom vještinom i
rezultatima nadaleko premašivale važan, ali skroman doprinos svih ostalih
tada postojećih strojeva.

Organiziran zbog rada ili rata, taj novi kolektivni mehanizam nametao je istu
vrstu sveopće regimentacije, na isti način prisiljavao i kažnjavao, te je
stvamu korist svodio uglavnom na vladajuću manjinu koja je stvorila i
kontrolirala megamašinu. Usput je taj mehanizam smanjio i sferu komunalne
autonomije, osobne pođuzetnosti i samoupravljanja. Svaka njegova
standardizirana komponenta ispod vrhovne razine zapovijedanja bila je samo
fragment čovjeka osuđena da obavlja samo djelić posla i da živi samo
komadić života. Zakašnjela analiza podjele rada iz pera Adama Smitha,
objašnjavajući nam promjene koje su se u osamnaestom stoljeću dogodile u
smislu neelastičnog i dehumaniziranog sistema efikasnije produktivnosti,
osvjetljava nam jednako i tu najraniju »industrijsku revoluciju«.

U idealnom slučaju, osoblje megamašine trebalo bi da se sastoji od neženja,

od Ijudi koji nemaju obiteljskih obaveza ni lojalnosti institucijama svoje
zajednice, ni običnih ljudskih osjećaja: to jest, od Ijudi koji žive u celibatu
kakav postoji u vojsci, samostanu ili zatvoru. Jer drugo ime za podjelu rada,
kad ona zahtijeva samotničko ograničavanje cijelog životnog vijeka na jedan
zadatak, jest fragmentacija čovjeka.

Obrazac koji je nametnula megamašina prenio se na kraju na lokalnu

trgovinu i zanate kao rad koji je sputavao život: jer nema nikakve ljudske
vrline u zanatskoj vještini ako je, na primjer, izrada jedne ostruge
zahtijevala sedam specijalista za sedam specijalnih operacija, potrebnih da
se napravi ta jedno- stavna potrepština. Osjećaj da je sav rad postao
ponižavajući za ljudski duh, neprimjetno se s megamašine prenio na svaki
drugi čovjekov ručni rad.
 
Zašto taj »civilizirani« tehnički kompleks treba shvaćati kao neprijeporni
trijumf i zašto ga ljudski rod trpi tako dugo — to će zauvijek ostati jedna od
zagonetki historije.Otad pa nadalje, civilizirano društvo se, grubo uzevši,
dijeli na dvije glavne klase: na većinu, doživotno osuđenu na tegoban rad,
koja ne radi samo koliko je dovoljno za život, nego i da osigura višak iznad
svojih obiteljskih ili neposređnih komunalnih potreba, te na »plemenitu«
manjinu koja prezire svaki manuelni rad i čiji je život posvećen profinjenom
»obavljanju dokolice«, da se poslužimo sarkastičnom karakterizacijom
Thorsteina Veblena. Istini za volju, dio viška odlazio je na financiranje javnih
radova od kojih su svi dijelovi zajednice imali koristi. Ali daleko veći dio išao
je na privatnu raskoš, na luksuzna materijalna dobra i na razmetljivo veliku
svitu slugu i plaćenika, ljubavnica i priležnica. U većini društava, međutim,
najznatniji dio viška odlazio je na izdržavanje, naoružanje i operacije vojne
megamašinerije.

Društvena piramida, uspostavljena u toku Doba piramida na području

»Plodnog polumjeseca«, živjela je i dalje kao obrazac za svako civilizirano
društvo, još dugo nakon što je gradnja tih geometrijskih grobnica prestala
biti u modi. Na vrhu je stajala manjina, naduta od oholosti i moći,
predvođena kraljem i njegovim ministrima, plemićima, vojskovođama i
svećenicima. Glavna društvena obaveza te manjine bila je kontrola
megamašine, u njezinim dobrim ili zlim oblicima. Osim toga, njihov jedini
teret predstavljala je »dužnost trošenja«. U tom su smislu najraniji vladari
bili i prototip diktatora mode i ukusa, poznatih i u našem pretjerano
mehaniziranom masovnom društvu.

Ta piramida civilizacije, s podjelom klasa i širokom bazom radnika koju

pritišće teret odozgo, već je čvrsto ustanovljena i u prvim pisanim
dokumentima povijesti. Budući da se ta pođjela rada nastavila sve do našeg
vremena — a u zemljama kao što je Indija čak i okamenila u nepovredive i
nasleđene kaste — ona se često uzima kao prirodni poredak stvari. Ali mi se
moramo pitati kako je do toga došlo i na kojoj tobožnjoj osnovi razuma ili
pravde tako dugo počiva jer će se nejednakost statusa, jednom utkana u
zakone i pravo vlasništva, samo slučajno podudarati s prirodnom
nejednakošću sposobnosti do koje dolazi miješanjem biološkog nasljeđa u
svakom naraštaju.

U polemici između Leonarda Woolleyja i njegovih ruskih komunističkih

kritičara u povodu njegova djela »Prethistorija i počeci civilizacije«,
britanskog arheologa zbunilo je njihovo insistiranje da se ispravi nedostatak i
naglasi to stanje društvene nejednakosti koje je njemu izgledalo tako
»normalno« da se nije ni potrudio posebno spomenuti ga, čak je i Breasted
bio okrivIjen zbog istog propusta: on je početke pravednosti i moralne
osjetljivosti datirao od trenutka kad je »Molba rječitog seljaka« da bude
oslobođen samovoljnog otimanja i zlostavljanja od strane lakomog
zemljoposjednika, napokon saslušana »na sudu«.

Breasted je, na žalost, prejako naglasio napredak zakonitosti i moralnosti,

ono što je nazvao »svitanjem savjesti«, jer je u duhu krenuo od divljačke
zloupotrebe moći koju su uveli tako rani kraljevi kao »Narmer« ili
»Škorpion« i njihovi nasljednici. Učinivši to, on je potpuno previdio prijaznu,
nimalo grabežljivu životnu praksu neolitskog sela u kojem je prevladavala
popustIjivost i uzajamna pomoć, kao što općenito i prevladava u pred
»civiliziranim« zajednicama. Breasted je u tom čuvenom papirusu vidio
pojačanu etičku osjetljivost vladajućih slojeva spremnih da jadne seljake
oslobode grubog ugnjetavanja i nesavjesnog otimanja sa strane njihovih
gospodara. Ali nije se upitao kako je to vladajuća manjina dospjela u položaj
koji je omogućio tako samovoljno vladanje.

Kriza savjesti kojom se bavi Breasted, bila bi mnogo hvale vrednija da nije
toliko zakasnila: bilo je to prekasno popravljanje zla, kao kad se francusko
plemstvo odreklo feudalnih privilegija uoči revolucije godine 1789. Ako je
Rječiti seljak napokon zadobio pravdu, na što, čini se, ukazuje dokument na
mjestu gdje se prekida, treba se sjetiti da je dobio zadovoljštinu tek nakon
što su ga njegovi gospodari kinjili i mučili, čak i bičevali, samo da bi više
uživali u njegovoj zabavnoj drskosti što se usuđio prosvjeđovati i braniti
svoje pravo. U jednosmjernom sistemu komuniciranja, koji je karakterističan
za svaku megamašinu, »progovoriti« na taj način značilo je počiniti
nezamislivu drskost prema vladajućim službenicima, a u okvirima vojne
discipline to je još uvijek tako. U pojmu »povrede službe«, moderna država
sačuvala je loše manire i uništavajuća ovlaštenja ranijih suverena. Osnovna
je pretpostavka tog sistema da bogatstvo, dokolica, udobnost, zdravlje i dug
život pripadaju samo vladajućoj manjini, dok težak rad, trajna
obespravljenost i odricanje, bijedna hrana i prerana smrt postaju usudom
velike mase ljudi.

Kad je ta podjela jednom bila uspostavljena — je li čudo da je san radničkih

slojeva kroz cijelu povijest (barem u onim relativno sretnim trenucima kad
su se jedan drugome usuđivali pričati bajke) bila želja za neradom i
pretrpanošću materijalnim dobrima? Eksplozivna erupcija tih želja vjerojatno
je zauzdavana igrama, povremenim svečanostima i karnevalima. Ali snovi o
životu koji bi oponašao život vladajućih klasa, baš kao što je lažni nakit koji
je nosila sirotinja viktorijanske Engleske oponašao zlatne tričarije vladajućih
klasa, ostali su živi kroz vjekove: zaista, oni su još uvijek aktivni sastojak
fantazije o obilju bez truda, koja i danas, poput ružičaste magle, lebdi nad
Megalopolisom.

Nema sumnje da je težina same megamašine od početka bila glavni teret

civilizacije: ne samo što je svakodnevni rad pretvarala u mučnu kaznu, nego
je smanjivala i duševno zadovoljstvo koje su lovac, seljak ili stočar imali u
naknadu za svoj, počesto iscrpljujući trud. Taj teret nije nikada bio teži nego
u početku kad je najveća javna aktivnost Egipta bila uglavnom usmjerena na
afirmaciju faraonova zahtjeva za božanstvom i besmrtnošću.

Kako bi se cijelom tom tkanju iluzija dao privid »vjerodostojnosti«, u

dvadeset i devet i devetom stoljeću prije naše ere »grob princa Nekure, sina
kralja Kafrea iz IV dinastije bio je dotiran iz prinčevog privatnog imetka,
prihodom ništa manje nego dvanaest gradova, koji je išao isključivo za
finansiranje grobnice«. Takav težak namet, za tako ispraznu razmetljivost,
još uvijek karakterizira i Kralja Sunce, Le Roi Soleil, koji je izgradio
Versailles. Ali čemu se zaustavljati na tom primjeru, kad to obiIježje
kraljevanja niče na svakom mjestu u povijesti?

Cijenu tog napora zabilježio je u drugom kontekstu Frankfort: »U Egiptu su

za volju gradnje kraljevskih rezidencija presušili izvori i talenti. Grobovi u
Qua-el-Kebiru (grobištu u Srednjem Egiptu koje je bilo u funkciji u trećem
tisućljeću) pokazuju najoskudniju opremu i to najjadnije zanatske kakvoće,
u vrijeme cvatućeg razdoblja Starog kraljevstva i izgradnje piramida.« To
govori sve. Budući povjesničari velikih država koje danas užurbano šalju
rakete s ljudskom posadom u svemir, doći će nesumnjivo — ako naša
civilizacija preživi dovoljno dugo da ispriča svoju priču — do upravo
paralelnih opažanja.