Filozofski fakultet u Zagrebu

Sveučilište Zagreb
Ivana Lučića 3

Kultura nasilja u Španjolskoj inkviziciji

SADRŽAJ

UVOD……………………………………………………………………..
KULTURA NASILJA U VRIJEME PAPINSKE INKVIZICIJE………...
ŠPANJOLSKA INKVIZICIJA……………………………………………
TORTURA U ŠPANJOLSKOJ INKVIZICIJI……………………………
ZAKLJUČAK……………………………………………………………..
BIBLIOGRAFIJA…………………………………………………………

UVOD

Inkvizicija (latinski inquisto - traženje, istraga) je bila crkvena istražna ustanova za

istragu krivovjerja i heretičkog djelovanja. Djelovala je na prostoru Zapadne kršćanske
Europe od 12. stoljeća do Napoleonovih ratova početkom 19. stoljeća. Katolička crkva je
primjenjivala posebnu vrstu krivičnog postupka radi traženja, dokazivanja, optužbe i osude
heretika tj. krivovjeraca, ali i svih onih koji su odstupili od učenja katoličke Crkve. To je
jedna žalosna stranica u povijesti Crkve, ali i europske kulture općenito jer gledajući iz
današnje perspektive, inkviziciju gledamo kao pojam mučenja i ubijanja od strane Crkve te
kao diskriminaciju ljudskih prava jer Katolička Crkva nije dopuštala da ljudi na području gdje
je Katolička vjera bila službena, sami odlučuju o svojoj vjeroispovijesti te je te ljude nazivala
hereticima ili krivovjercima. Današnja Katolička Crkva i papa kao poglavar nastoje se
distancirati od inkvizicije jer to ipak služi kao dobar argument protiv hijerarhije Crkve i
okrutnosti Crkve nad njihovim podanicima. Međutim, ako gledamo iz ondašnje perspektive
možemo zaključiti kako je inkvizicija bila više-manje normalan proces, pogotovo u srednjem
vijeku. Crkva je imala drugačiji status, odnosno primarni status u državama gdje su bile jače
čak i od poglavara država jer su bile više okrenute prema narodu. Takav status je tijekom
srednjeg vijeka htjela zadržati, pa je koristila sve moguće metode. Tada se i javlja pojam
inkvizicije i njezini postupci protiv krivovjeraca, poglavito Albižana i Valdenga. Inkvizicija je
trajala sve do uspostava modernih država i tada Crkva počinje poprimati sve manji utjecaj i s
vremenom dolazi do postepene sekularizacije kakva je prisutna danas u modernim europskim
državama. U ovom seminaru prvenstveno ću se fokusirati na temu nasilja u Španjolskoj
inkviziciji, točnije na temu torture koja je postojala u Španjolskoj. Zbog same usporedbe i
kontinuiteta, bavit ću se i temom nasilja u razdoblju papinske inkvizicije. Cilj ovog seminara
će biti usporedba nasilja u srednjem i ranom novom vijeku te općeniti prijelaz pojma
inkvizicije iz srednjeg u rani novi vijek.

KULTURA NASILJA U PAPINSKOJ INKVIZICIJI

Općenito stanje nasilja u društvu tijekom srednjeg vijeka se drastično razlikuje od
modernijih vremena u smislu da je nasilje općeprihvaćeno i duboko ukorijenjeno u pojam
društva srednjeg vijeka. Nasilje ne predstavlja nikakav tabu nego naprotiv, predstavlja
pozitivnu vrijednost koja podržava hijerarhije i neprestano upravlja materijalnom i
simboličkom razmjenom.1 Ne samo da nasilna smrt izgleda obično već je suvremenici
smatraju dozvoljenom, pa čak i nužnom. Takvo društvo je društvo gdje je kralj dominantni
muškarac, dok ga u nizu oponašaju plemići i ratnici s ciljem prikazivanja izražene
muževnosti.2 Stoga, ne iznenađuje podatak da su u srednjem vijeku sukobi među susjedima ili
poznanicima završavali krvavim obračunima, često mladića između 20 i 29. godina. Ti
mladići su bili pod utjecaj društva, a njihova glavna briga sastoji se u tome da uzdižu
muževnost, zahvaljujući kojoj postaju kao ljudi. 3 Problemi su se rješavali isključivo nasiljem
i postojala je obveza nasilja što govori i podatak od 100 ubijenih ljudi na 100,000 stanovnika.
Agresivnost je predstavljala pozitivnu vrijednost, ali je bilo poželjno u skladu s kršćanskim
načelima nastojati izbjeći prouzrokovanje smrti suparnika, ali to načelo nije povlačila za
sobom marginalizaciju krivca.4 Današnja civilizacija je razriješila situacija tako što je nasilju
utisnula pečat zabranjenoga jer čovjek nije životinja i navodno nema svjesnu volju uništavati
svog bližnjega. Takvoj adaptaciji trebalo je nekoliko stoljeća, ali već u 13.stoljeću pojavom
humanizma se otvara tema moralnosti i etičnosti nasilja. Veliki problem koji je dovodio do
povećanog nasilja jest manjak sudova i kazni za počinitelje, pa je tako npr. 1469.g sud u gradu
Arasu donio zakon gdje se osuđuje ubojstvo, ali i kategorizira. Tako npr. kazna za slučajno
ubojstvo jest pomirba između počinitelja i rodbine žrtve, a zatim počinitelj treba platiti kaznu
vlastelinu.5 Dakle, možemo primijetiti kako sistem korupcije postojao i tada jer ako gledamo
u ovaj konkretni primjer, možemo zaključiti da je vlastelinu poželjno da se događaju nasilja
jer dobiva interesne sfere za počinjena dijela. Jedina institucija koja je htjela stati na kraj s
problemom nasilja u društvu je bila Katolička Crkva. Ona se tijekom 12. i 13.stoljeća borila
protiv krivovjerja unutar Katoličke Crkve te je nastojala ozakoniti procese protiv heretika. U
pojedinim državama takvo vjersko stanje dovodilo je u pitanje opstanak država jer su heretici
okupljali velike mase ljudi te su sami osuđivali po njihovim načelima krivovjerce, pa je bio i
prisutan strah od anarhije. Poglavari država u srednjem vijeku nisu smjeli se miješati u vjerske
domene, ali pošto Crkva u početku nije napravila konkretne korake, pojedini vladari su
uzimali stvar u svoje ruke. Tu konkretno možemo vidjeti primjer kralja Roberta Pobožnog
1
Muchembled, Robert. Istorija nasilja, od kraja srednjeg veka do danas. Prevela s francuskog: Tamara Valčić

Burić, Akademska knjiga, Novi Sad, 2008., 67.

2
Isto, 68.
3
Isto, 27.
4
Isto.
5
Armstrong, Karen. Polja krvi. Religija i historija nasilja, s engleskog preveo: Mirnes Kovač. Dobra knjiga,

Sarajevo, 2016.,265.
koji je na smrt osudio 13 – oricu heretika, a na temelju njegovog primjera i ostali vladari
uzimaju stvar u svoje ruke u borbi protiv heretika. 6 Rimska ili papinska inkvizicija se oblikuje
postepeno početkom 13. stoljeća, ali kao njezin početak se ističe vladanje pape Grgura IX.
Bulom „Ille humani generis“ od 8. veljače 1232. godine papa Grgur IX. je odredio da se
istražni postupak povjerava papinim legatima – inkvizitorima, u prvom redu dominikancima
7
(nešto kasnije i franjevcima) te je ustanovio inkvizicijske sudove. Pod nazivom rimska
inkvizicija, „Sveta služba“ (Sanctum officium) postala je trajna ustanova za borbu Crkve
protiv hereze. Inkvizitori su postupak vodili na poseban način koji nije davao velike šanse za
oslobađajuću presudu. Svjedoci su pojedinačno tajno ispitivani, optuženi se nije mogao
suočiti s tužiteljem i dokazima protiv sebe. Također uvijek je bilo potrebno ishoditi priznanje.
Za razliku od suvremenog prava gdje je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja,
inkvizicijski sudovi imali su obrnutu praksu, dakle, svatko je kriv dok mu se ne dokaže
nevinost, a dokazati nevinost bilo je praktički nemoguće. 8 Grgur IX. udario je temelj
inkviziciji ne samo u srednjem vijeku, nego i u ranom novom vijeku, a za vrijeme pontifikata
pape Inocenta IV. (1243-1254) dovršeno je oblikovanje Inkvizicije kao institucije. U buli „Ad
extirpanda“ od 15. svibnja 1252. godine inkvizitorima je dopušteno upotrijebiti fizičku torturu
u postupku ispitivanja.9 Nasilje se u inkviziciji vršilo na verbalnom i fizičkom planu, a takve
metode su se nazivale metode obmane i metoda torture. Metoda obmane se najčešće koristila
na početku samog procesa ispitivanja i ona je uključivala različita dvosmislena pitanja, ali
također i obmanjivanje osumnjičenika dokazima koje su inkvizitori često zlorabili ili ih čak
nisu niti posjedovali. Na taj su način pokušali obmanuti osobu i prestrašiti ju ne bi li priznala
svoje krivovjerje i razotkrila ostale pripadnike hereze. 10 Osim obmanjivanja osobe tijekom
samog procesa ispitivanja, ova se metoda koristila i prije službenog početka procesa dok se
osumnjičenik nalazio u pritvoru. Ukoliko optuženik ne bi priznao krivnju tijekom ispitivanja,
dalje bi prolazio kroz torturu i mučenje. Sama inkvizicija kao proces je ostala upamćena u
povijesti po brojnim mučenjima i torturama koje su provodili inkvizitori i njezini
zagovaratelji te je u tom razdoblju takvo ponašanje bilo prihvaćeno i nije se susprezalo od
6
Grimm, Karlo. Inkvizicija, Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol.15. No.2, 1934. 49 – 66. ,

52.

7
Testas, Guy, Testas Jean, Inkvizicija, Zagreb, 1982, 23.
8
Jordan, Michael, U ime Božje: nasilje i razaranje u svjetskim religijama, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2008. ,

197.

9
Isto, 198..
10
Lea, Henry Charles, A History of the Inquisition of Spain, vol. 1, MacMillan, Philadelphia 1906.-1907. str. 416.
provođenja torture. Inkvizitori su se najčešće koristili metodom izgladnjivanja i vezanja
teškim lancima koji su prisiljavali osumnjičenu osobu na cjelodnevno stajanje u zagušljivim
11
tamnicama. Pritvorenim osobama se danima nije donosila hrana i oni su veoma brzo bili
iscrpljeni i često nesvjesni situacije u kojoj se nalaze. Ove su metode bile veoma efikasne i
često su mučenici bili prisiljeni moliti za milost i priznati svoje krivovjerje pa čak i kada nisu
bili dio heretičke skupine. Osim prethodno spomenute metode mučenja, također se koristilo i
mučenje na kolcima te sprava za rastezanje udova koje su bile i za to vrijeme jedne od
najokrutnijih sprava za mučenje. 12Ove su metode bile veoma okrutne, ali su za inkviziciju
bile učinkovite i korištenjem spomenutih sprava priznanje se moglo veoma brzo iznuditi.
Ovakav pristup je inkvizitorima omogućavao da u što kraćem roku iznude i dobiju veliki broj
heretičkih priznanja i na taj način zaustave širenje hereze na pojedinom teritoriju. Iako je
inkvizicija bila okrutna te nasilje koje se vršilo unutar tog procesa sistematski je bilo jednako
nasilju koje se događalo u srednjovjekovnom društvu, postupkom inkvizicije se spriječilo još
veće i okrutnije nasilje koje je bilo neizbježno. Vladari su već tada počeli samostalno vladati i
uzimati „stvari u svoje ruke“. Problem kod toga je bio taj što su vladari zakonski mogli jačati
tiraniju i ubijati svakoga tko im se činio opasnim za prijestolje. Ovakvim načinom, Katolička
Crkva je optuživala osumnjičenike dok je svjetovna vlast određivala prigodne kazne za
njihova zlodjela. Takvim načinom se sudski postupak tijekom srednjeg vijeka modernizirao i
doprinio razvitku svjetovnih sudskih odredbi koje su nastojale suzbijati nasilje u društvu.

ŠPANJOLSKA INKVIZICIJA
Inkvizicija krajem srednjem vijeka i početkom ranog novog vijeka poprima novi sadržaj
jer vladari počinju koristiti inkviziciju u osobne svrhe, a ističe se slučaj francuskog kralja
Filipa IV. koji je uz pomoć pape i inkvizicijskih postupaka uklonio viteški red templara
1312.g u svrhu prikupljanja njihovog bogatstva. Treba napomenuti da se radi o razdoblju
avignonskih papa, ovisnih o francuskom kralju. Inkvizicija postepeno gubi prvotni smisao, a
najpoznatiji proces jest španjolska inkvizicija. Ta inkvizicija je uvelike oponašala Rimsku, ali
ona nije bila sredstvo papinstva, nego je direktno odgovarala španjolskim vladarima, kralju
13
Ferdinandu i kraljici Izabeli. Španjolska kao zemlja tih je godina bila multietnička i multi
vjerska u kojoj je još uvijek trajala rekonkvista, oslobađanje zemlje od muslimana. Kralj i
kraljica nastojali su ojačati svoju vlast i kao bitnu stavku označili su vjeru jer su smatrali da

11
Isto, 420.
12
Isto.
13
Testas, 18.
jedinstvena vjera u zemlji i katolički identitet ojačava unutarnje jedinstvo. Iz tih razloga,
nastojali su riješiti problem Židova i conversosa. Židovi općenito su i prije nailazili na
probleme u Španjolskoj gdje je vladao antisemitizam, pa su nastojali očuvati svoj život tako
što su prelazili na kršćanstvo, a nisu protjerani zbog svojeg bogatstva jer su još uvijek bili
bitan faktor u društvu.14 Židovi su morali živjeti u jednom naselju, odvojeni od kršćana. Bila
im je zabranjena javna služba, služba sakupljača poreza te bavljenje medicinom. Uvedena su
stroga pravila odijevanja – nisu smjeli nositi nakit i profinjenu odjeću te je muškarcima i
ženama bilo zabranjeno šišanje kose, a muškarcima je bilo zabranjeno i podrezivanje brade. 15
Problem su mogli riješiti uz pomoć inkvizicije, međutim oni nisu htjeli da papa provodi
inkviziciju, nego oni sami. Papa Siksto IV. izdao je 1. studenoga 1478. bulu Exigit sincere
devotionis affectus kojom je uspostavljena Španjolska inkvizicija. No, bilo je nekih spornih
točaka između njega i kraljevskog para. Naime, radilo se o tome da su kralj i kraljica željeli
imati inkviziciju pod svojom vlašću, željeli su da prinosi od konfiskacije imovine osuđenih
idu u kraljevsku riznicu te da imaju pravo imenovanja vrhovnog inkvizitora, dok bi se jedino
papino pravo u vezi Španjolske inkvizicije sastojalo od toga da procese vode redovnici. 16
Unatoč svom neslaganju, potvrdio je zahtjeve vladara te je Španjolska inkvizicija trebala biti
uspostavljena na temelju one iz 13. stoljeća u kraljevstvu Aragon, s jedinom razlikom u tome
što je Španjolska inkvizicija trebala djelovati pod izravnom kontrolom kralja i kraljice koji su
tako proširili svoju političku vlast na crkvu i duhovnu vlast nad ljudima. Ovom bulom kralj i
kraljica dobili su pravo imenovanja dvojice ili trojice inkvizitora koje bi potvrdio papa i koji
su trebali biti iznad četrdeset godina i imati teološku ili pravnu diplomu. 17 Na čelu Inkvizicije
nalazio se vrhovni (veliki) inkvizitor koji je bio na čelu Vrhovnog savjeta Svete Inkvizicije.
Velikog inkvizitora imenovao je kralj u ime pape. Savjet se sastojao od sedam članova
zajedno s velikim inkvizitorom. Ukupno je bilo četrnaest stalnih inkvizicijskih sudova u
Španjolskoj, po tri u Portugalu i Americi te dva u Italiji. Također su mogli biti ustanovljeni
posebni sudovi ako bi se ukazala potreba, a postojala je i pomorska Inkvizicija koja je
optuženike predavala sudovima koji su bili najbliži luci iskrcaja. 18 Tijek inkvizicijskog
postupka kod španjolske inkvizicije, pritvaranje optuženika, upotreba torture, uvjeti u
zatvorima i osude bili su slični kao i kod papinske inkvizicije. 1483. godine papa je imenovao

14
Isto, 27.
15
Isto, 28.
16
Lucka, Emil, Torquemada i inkvizicija u Španjolskoj, Novo pokoljenje, Zagreb 1951.

68,70.
17
Isto, 72.
18
Testas i Testas. 124.
Torquemadu, koji je tada bio samo pomoćni inkvizitor, Velikim inkvizitorom Kastilje, a 17.
listopada njegove su se ovlasti proširile i na Aragon. Uskoro je cijela Španjolska bila pod
njegovom nadležnošću, da bi ubrzo zatim utemeljio sudove u Valladolidu, Sevilji, Jaenu,
Avili, Cordobi i Villa Realu, te 1484. godine i u Zaragozi. Također je ustanovio i Veliko
vijeće koje se sastojalo od pet članova koji su njemu kao predsjedatelju tog tijela pomagali u
razmatranju žalbi. Kao glavni čovjek španjolske inkvizicije Torquemada je u Španjolskoj
19
želio postići sangre limpia (čistu krv). Posvećen svom cilju Torquemada je svoje napore
usmjerio ka uništenju Marranosa. Sukladno tome Inkvizicija je izdala upute katolicima kako
mogu prepoznati svoje Marrano susjede i tome obavijestiti Inkviziciju. Dio uputa je glasio:
„Ako vidite susjede da nose čistu i urednu odjeću subotom, oni su Židovi. Ako kuće čiste
petkom i pale svijeće ranije nego što je uobičajeno te noći, oni su Židovi.“ 20 Kako bi spriječili
daljnje progone španjolski su Židovi pristali vlastima platiti 30.000 dukata. No, za to je čuo
Torquemada i usprotivio se kralju Ferdinandu, kojem je došao s raspelom u rukama, govoreći:
„Juda Iškariot prodao je Krista za 30 srebrenjaka. Vaša Visost će ga prodati za 30.000 dukata.
21
Evo ga, ovdje je. Uzmite ga i prodajte!“ Potom je ostavio raspelo na stolu i napustio
prostoriju. To je rezultirao Aktom o izbacivanju 31. ožujka 1492. godine u kojem kraljevski
par naređuje svim Židovima da od 1. srpnja napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate,
22
a ukoliko se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske biti će ubijeni. Osim Židova,
inkvizicija je provođena i nad muslimanima, međutim za razliku od Židova, oni nisu mogli
biti preobračeni te su predstavljali više društveni nego religijski problem, a pogotovo ako se
uzme u obzir i jačanje Osmanskog carstva. Iako po odredbi iz 1492.g su imali pravo na
ispovijedanje vjere i pravo na slobodan život, Mauri su na području Španjolske u svrhu
23
jedinstva vjere trebali biti pokršteni. Takvi pokršteni muslimani su se nazivali moriscosi.
Kralj Karlo V. potpisao je 1526. godine sporazum (Concordia) s moriscosima istočnih
kraljevstava. Objavljen je tek nakon dvije godine (1528.) i njime je moriscosima dano
obećanje da ne moraju odmah napustiti svoje obrede te da inkvizicija protiv njih neće
djelovati četrdeset godina. Što se tiče jezika, arapski su mogli koristiti narednih deset godina,
ali su za to vrijeme morali učiti valencijski ili kastiljanski. Odredbe sporazuma Karlo V.
obećao je u svoje ime, ali i u ime svoga nasljednika, Filipa II. 24 Problem oko muslimana sam
već spomenuo, a taj da su oni teško mogli preći na drugu vjeru, a takav je stav imao i kralj
19
Isto, 87.
20
Isto,89.
21
Isto,91.
22
Isto, 98.
23
Karen Armstrong, Polja krvi, 236.
24
Isto, 239.
koji je postepeno smatrao kako ih jednostavno treba prognati iz zemlje. To se i dogodilo
početkom 17.stoljeća za vrijeme vladavine Filipa III. Osim Židova i muslimana, španjolska
inkvizicija se fokusirala na protestante, međutim od prvih dvoje, protestanata je bilo veoma
teško pronaći, pa se smatra kako su nevini ljudi osuđeni na prognanstvo ili smrt. Čim se
pročulo o pojavi protestantizma, u Španjolskoj se inkvizicija organizirala kako bi odmah na
početku spriječila njegovo širenje. Kao i u ostalim zemljama tadašnje Europe, i španjolski su
vladari smatrali kako je vjerski raskol opasnost jedinstvu zemlje te da predstavlja pobunu
protiv zakonitog autoriteta. Iako je u zemljama poput Francuske i Njemačke protestantizam
imao mnogo pristalica, to nije bio slučaj u Španjolskoj. Španjolci su bili odlučni u tome da
protestantizam neće postići takve uspjehe i da se neće proširiti u toliko velikom opsegu. 25 Prvi
proces inkvizicije protiv protestanata dogodio se 1527. godine. U razdoblju od 1527. do 1535.
godine zapaža se porast kazni koje sudovi inkvizicije određuju protestantima u Španjolskoj, te
podaci iz dokumenata pokazuju kako je većina osuđenih u to vrijeme bila stranog podrijetla,
iako je među njima bio i manji broj Španjolaca. Za razliku od conversosa i moriscosa koje se
moglo prepoznati po njihovom ponašanju, protestante se većinom moglo prepoznati pomoću
njihovog vjerovanja i elemenata govora. Sve do sredine 16. stoljeća, nije se točno znalo što
čini pokret protestantizma te se nije uvijek pravila razlika između protestantizma i ostalih
mističnih pravaca koji su se u tom razdoblju počeli pojavljivati u Europi. S obzirom na to,
može se pretpostaviti kako su mnogi vjerni katolici bili progonjeni i osuđeni na smrt kao
protestanti.26

NASILJE U ŠPANJOLSKOJ INKVIZICIJI

U slučaju da tijekom suđenja osumnjičeni nije htio priznati svoju krivnju ili ako su se
prikupljeni dokazi činili dvosmislenima ili nedovoljnima, inkvizitori su pristupili torturi. No,
inkvizitori nisu sami mogli odlučiti o njenoj primjeni, nego se, u pravilu, morala okupiti
consulta de fe, kako bi se zajednički donijela odluka o tome ima li razloga za primjenu
torture.27 Tortura kao takva je imala za cilj zastrašivanje osumnjičenika što su u iskušenju da
ne slijede božanske propise čiji je čuvar vladar. Vladar pokazuje osumnjičenicima strašno
kraljevo oko koje ih prati posvuda. 28 Iako se smatra kako je Španjolska inkvizicija koristila
najokrutnije metode torture, to nije sasvim točno. Tortura je bila korištena i u svim ostalim
sudovima kako bi se iznudila priznanja, a njihove su metode bile još strožije i okrutnije.
25
Jordan, 195.
26
Isto,
27
Lucka, 145.
28
Mišambled, 179.
Upotreba torture u Španjolskoj inkviziciji bila je manje česta nego u svjetovnim sudovima jer
je inkvizicijskim sudovima bilo zabranjeno prolijevanje krvi Tortura se provodila u posebnim
prostorijama suda, a obično je to bio podzemni trezor. Llorente slikovito opisuje neke od tih
prostorija tvrdeći kako je atmosfera u njima bila obilježena dubokom tišinom, koja je dodatno
naglašena svjetlom dviju baklji koje su gorile i tako donosile tračak svjetlosti u prostoriju,
prikazujući razne instrumente torture. 29Nakon što bi se donijela odluka o primjeni torture,
osumnjičeni je odveden u sobu za saslušanje kako bi mu se priopćila donesena odluka. Još bi
mu se jednom pružila prilika da prizna svoju krivnju. Mnogi bi od straha pred torturom
priznali sve što se od njih tražilo. Onima koji bi i dalje ustrajali na šutnji, pročitana je
službena odluka o primjeni torture te bi bili odvedeni u podzemne prostorije. 30 Torturi su
morali biti prisutni barem jedan inkvizitor i crkveni predstavnici, te bilježnik koji je bilježio
sve što bi se događalo tijekom postupka, bilježeći čak i svaki krik žrtve. Također, u prostoriji
za torturu uvijek je morao biti prisutan liječnik koji bi prije primjene torture dao svoje stručno
mišljenje o tome može li žrtva izdržati mučenje, i koji bi bio u blizini ako bi se nešto dogodilo
tijekom provođenja postupka. Za torturu je bio zadužen krvnik, i to obično javni krvnik.
Španjolska je inkvizicija uglavnom koristila nekoliko već ustaljenih metoda, od kojih su
najčešće bile tortura vodom, vatrom i užadima. Tortura vodom nazivala se toca ili agua.
Osoba bi bila smještena na drveni instrument u obliku žlijeba koji nije imao dna, osim jednog
postolja prikladno za veličinu ljudskog tijela. Ruke i noge bile su čvrsto svezane, a tijelo je
bilo postavljeno u takvom položaju da je glava bila u nižem položaju od nogu. Time je osobi
bilo otežano disanje. Osim što je bila toliko čvrsto zavezana da joj se užad, koju je svako malo
krvnik sve više zatezao, urezivala u meso, krvnik bi joj u dno grla stavio komadić mokrog
finog lana koji bi joj prekrivao i nosnice. Nakon toga bi joj se ulijevala velika količina vode u
usta i nos, puštajući vodu da polako natapa lanenu tkaninu. To je trajalo veoma dugo. Osoba
nije mogla disati i gutati jer bi joj na taj način lanena tkanina ulazila sve dublje u grlo. Time
se željelo simulirati utapanje.31 Tortura pomoću užadi nazvana je garrucha. Osobi je pri tome
na stopala zavezano teško kamenje ili utezi od drveta ili željeza, dok su joj ruke bile zavezane
iza leđa. Uže je prolazilo kroz kolotur privezan za stup te je osoba bila polako podizana do
krova prostorije, sve dok ne bi bila postignuta maksimalna bol. Bila bi zadržana u tom
položaju jedno vrijeme, a zatim naglo spuštena, što je za posljedicu imalo iščašenje udova.
Ponekad bi se osobi vješalo još više utega na stopala, te bi ju se tako podizalo i spuštalo u više

29
J. A. Llorente, L. Gallois, History of the Spanish Inquisition: Abridged from the Original Work of M. Llorente,
Late Secretary of that Institution, str. 103.
30
Lucka, 147.
31
Isto, 169.
navrata.32 Korištena je još jedna metoda torture pomoću užadi, a to je bila porto. Ovom se
metodom osobu užadima čvrsto privezalo za drveni stalak, nakon čega bi krvnik sve više i
više zatezao užad sa svih strana i time povlačio ruke i noge na različite strane, rastežući tijelo
33
osobe. Tortura vatrom bila je nešto manje korištena od ostalih metoda. Pri toj bi torturi
krvnik osobi zavezao ruke i noge tako čvrsto da nije mogla promijeniti svoj položaj te bi ih
premazao nekom vrstom ulja ili masti. Zatim bi osoba bila postavljena pred vatru i ostavljena
u tom položaju sve dok vatra ne bi prodrla kroz meso i dok se ne bi pojavile kosti i tetive. 34 U
slučaju da inkvizitor nije bilo zadovoljan primjenom određenih metoda torture, mogao je
samostalno koristiti složeniji oblik torture ili je mogao kombinirati razne metode. Time je
prelazio dopuštene granice pa je bilo dosta prigovora na razne zloupotrebe inkvizitora. Tražilo
se uplitanje vlasti kako bi se sudovi pridržavali određenih pravila i kako se ne bi događale
35
zloupotrebe ovlasti. Lakše su se kazne obično sastojale od obveznog službenog odricanja
hereze pod prisegom. Tom se činu pristupalo s velikom pozornošću. Pokajnik bi se pred
križem i s rukama na Evanđelju zakleo da se odriče svake vrste hereze, posebno one za koju
je optužen. Zatim se zakleo da će uvijek poštivati pravu vjeru te da će biti potpuno podređen
papi. Obvezao se i da će izvršiti svaku pokoru koju mu inkvizicijski sud odredi. Osim
odricanja pod prisegom, optuženi za lakše prekršaje ponekad su morali izvršiti neke duhovne
kazne koje su obično bile pridodane ostalim kaznama, najčešće novčanim. Među njih se može
ubrojiti post, čitanje molitvi, odlazak na hodočašća u određena mjesta, pokajničko
sudjelovanje na misama i drugim liturgijskim svečanostima ili prisustvovanje svakom činu
vjere tijekom određenog razdoblja.36 U lakše se kazne ubrajao i progon, što je bila poprilično
česta kazna. Progon je mogao biti izrečen sam za sebe ili zajedno s još nekom kaznom.
Trajanje progona ovisilo je o pojedinom slučaju, pa je tako raspon mogao biti od nekoliko
mjeseci i godina do kraja života. Osuđenik nije morao biti prognan iz cijele zemlje, većinom
je progon bio ograničen na određena mjesta kojima mu nije bio dopušten pristup. Sve su
kazne bile oštrije, a njihov je cilj bilo javno poniženje osuđenika. Među težim kaznama može
se spomenuti bičevanje, koje se obavljalo na prvi dan poslije svečane objave presuda.
Osuđenici su oko vrata imali uže s čvorovima čiji je broj označavao broj udaraca. Jedan je
čvor označavao sto udaraca, dva čvora dvjesto udaraca i tako dalje. Bičevanje je kao kazna
bilo veoma često, a kao dovoljan broj udaraca smatralo se sto udaraca. Osuđenici su, goli do

32
Isto, 170.
33
Isto, 171.
34
Isto, 172.
35
Isto, 178.
36
H. C. Lea, 426.
pasa, prolazili ulicama u povorci koja je bila popraćena velikim brojem ljudi. Osim toga što su
bili podvrgnuti bičevanju, ponekad se događalo da je narod na njih bacao i kamenje. Postojala
je i kazna poznata pod nazivom poruga ili sramota (vergüenza). Kao i oni koji su osuđeni na
bičevanje, osobe osuđene na porugu prolazile su ulicama na sličan način, ali nisu bile stvarno
bičevane.37 Jedna od najgorih kazni na koje su osobe mogle biti osuđene bila je služba na
galijama. Ta je kazna bila izum Španjolske inkvizicije, a uveo ju je kralj Ferdinand iz potrebe
za snažnom mornaricom. Budući da su mu trebali brojni veslači, inkvizicijski su sudovi
mnoge osuđivali na ovu službu kako bi udovoljili vladaru, ne vodeći brigu o sposobnosti
osoba za taj posao.38 Među teže se kazne ubraja i nošenje sanbenita. Lucka navodi kako je to
bio „dug haljetak, sličan košulji, žute boje, koji je imao na prsima i na leđima veliki križ, a
kasnije križ svetog Andrije“. S upadljivim crvenim križem, sanbenito je bio simbol kajanja i
ispaštanja. Bio je poznat i pod nazivom blažena košulja. Oni koji su osuđeni za manje hereze
morali su ga nositi jedno određeno vrijeme u javnosti, nakon čega bi bio obješen u njihovim
župnim crkvama. S druge strane, oni koji su bili osuđeni zbog većih hereza morali su ga nositi
do kraja života. Skidanje sanbenita bez dopuštenja inkvizicije bilo je strogo zabranjeno.
Osuda na nošenje sanbenita nanosila je osuđeniku i svim njegovim bližnjima veliku sramotu
jer je služio kao znak njihove krivice.39 Osim što je samo nošenje predstavljalo sramotu, još je
veću sramotu predstavljalo izlaganje sanbenita u crkvama. Tako obješen, s imenom onoga
koji ga je nosio i s navedenom herezom, sanbenito je nanosio sramotu potomcima osuđenika i
po nekoliko generacija. Zanimljivost u vezi sanbenita jest njegovo čuvanje. Sanbeniti su
pregledavani kako bi se provjerilo u kakvom su stanju. Ako bi se iznosili, postali nečitljivi od
starosti ili bi kojim slučajem nestali (što se često događalo), bili bi zamijenjeni novima. U 15.
i 16. stoljeću pridavala im se velika važnost jer su smatrani obrednim predmetima i kao takvi
nisu smjeli iščeznuti. No, u sljedećim se stoljećima njihova vrijednost sve više umanjuje.

ZAKLJUČAK
Na kraju možemo zaključiti da nasilje u inkvizicijama se ne mijenja i da se samo u
rijetkim slučajevima prilazi k procesu torture. Nasilje se provodi od slučaja do slučaja, a kao
glavni cilj se postavlja istina. Inkvizitori su smatrali da se samo nasiljem može doći do istine
što općenito govori o društvu i odnosa društva prema nasilju. Također, kazne koje su se
primjenjivale nisu većinom bile smrtne, dapače fokus se stavljao na sramoćenje. Razlike

37
Isto, 428.
38
Isto, 431.
39
Lucka, 183.
između nasilja u dvije inkvizicije su prvenstveno stvar morala. U papinskoj inkviziciji
nastojalo se suzbiti rast hereze, pa se takve ljude može okarakterizirati kao izdajnika vjere koji
se prkosi crkvenim normama. U Španjolskoj inkviziciji, fokus je prvenstveno šovinistički jer
se nastoje istjerati iz zemlje Židovi i muslimani, pa je kultura nasilja na neki način rasistička.
To je velika razlika što se tiče samog morala nasilja jer se u Španjolskoj nastoji provoditi
sustavna segregacija među različitim narodima te se pokušava uspostaviti država čiste krvi. U
Španjolskoj glavnu riječ ima vladar koji time kao svjetovni vladar potiče nasilje u svojoj
državi i potiče rasizam i netrpeljivost prema drugim narodima. Dakle, inkvizicije prate isti
elementi nasilja i slični načini torture, ali se uzroci izbijanja inkvizicije znatno mijenjaju jer
ako bi gledali iz današnje perspektive, Španjolsku inkviziciju prema Židovima i muslimanima
usporedili bi s Hitlerovim progonom Židova u Drugom svjetskom ratu. Kultura nasilja ciljano
je okrenuta netrpeljivosti prema jednom narodu i ekskluzivnosti jednog naroda iz jasno
definiranog društva. Postepeno kontroliranje i kažnjavanje nasilja nastaje krajem 16. i
početkom 17.stoljeća kada u europsko društvo dopiru ideje prosvjetiteljstva.

BIBLIOGRAFIJA

Armstrong, Karen. Polja krvi. Religija i historija nasilja, s engleskog preveo: Mirnes Kovač.
Dobra knjiga, Sarajevo, 2016.

Lea, Henry Charles, A History of the Inquisition of Spain, vol. 1, MacMillan, Philadelphia
1906.-1907.

Llorente, Juan Antonio, Gallois, Léonard, History of the Spanish Inquisition: Abridged from
the Original Work of M. Llorente, Late Secretary of that Institution, G. C. Morgan, John P.
Haven, and Gray and Bunce, New York 1826.

Lucka, Emil, Torquemada i inkvizicija u Španjolskoj, Novo pokoljenje, Zagreb 1951.

Grimm, Karlo. Inkvizicija, Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol.15.
No.2, 1934. 49 – 66.

Jordan, Michael, U ime Božje: nasilje i razaranje u svjetskim religijama, Naklada Ljevak
d.o.o., Zagreb, 2008.

Muchembled, Robert. Istorija nasilja, od kraja srednjeg veka do danas. Prevela s francuskog:
Tamara Valčić Burić, Akademska knjiga, Novi Sad, 2008.

Testas, Guy, Testas Jean, Inkvizicija, Zagreb, 1982.