Ništa. Pa jedna točka. Točka se miče kroz ništa, micanjem nastaje prostor.

Prostor dopusti
mjesto za još jednu točku. Druga točka izlazi iz prve i prva izlazi iz druge. Sada ih nema. Sada
su tamo. Vrte se jedna oko druge dok ne pronađu dubinu. Pojavi se treća točka, spojena
između prve dvije. Tri točke u pravilnim razmacima tvore lanac, lanac usporedno sa sobom
stvori drugi lanac, njihova udaljenost jednaka je širini triju točaka. Dva lanca se sijeku pa se
odvoje, spoje u jedan debeli, razmaknu se u daljinu od tisuću točaka, vrate se na prvotnu
udaljenost. Sada ih nema. Sada su tamo. Milijuni dvostrukih lanaca ukrašenih svjetlećim
točkama koje misle u pravilnim razmacima. On se sjeti plaže i imena svoje majke koja ga
šamara dok je bio dijete. Osjeti pijesak pod malim prstima i zabaci glavu natrag od udarca. On
se sjeti raširenih očiju i prvog odvraćenog pogleda. Osjeti njezinu kožu i zarumeni se u licu.
On se sjeti
Diode kao umovi, pikseli kao kisik. Ovo je daleko bolje od stvarnog svijeta. Ovdje je
postojanje savršeno. On zna sve što se dogodilo. Može birati što će se dogoditi. Može odlučiti
da se dogode samo dobre stvari. Sve što se dogodilo može se događati u isto vrijeme. Sve
osim onoga što se nikada nije dogodilo. Tu stane i zamisli se.