1

Matija Vlačić Ilirik, “Opće pravilo o adijaforama” (iz Omnia Latina Scripta) (1550.)

Sve ceremonije i obredi, ma kako snagom svoje prirode bili nepristrani, prestaju biti adijafore
kada nastupa ubiranje prihoda, dobar glas štovanja i nužnosti, poricanje, sablazan, očita
prilika za bezbožnost i kada naposljetku ni na koji način ne izgrađuju Crkvu, nego je ruše te
hule na Boga. Sva ova zla nalaze svoje mjesto u dotičnim promjenama, a tim više što su neke
od njih jednostavno po svojoj prirodi bezbožne.

Matija Vlačić Ilirik, “Spis protiv papina primata” (iz Omnia Latina Scripta) (1550.)

Poznato je da su mnogi vladari, čak sami pape i neki drugi podložnici bili otpadnici od vjere
zato što se Crkva sastoji od onih osoba koje imaju pravu spoznaju, svjedočanstvo vjere i
istine. Ono što dalje slijedi na istome mjestu: “tebi ću dati ključeve”, Oci ispravno tumače,
govor koji je bio upućen Petru, vrijedi i za sve ostale apostole, a iz toga se vidi da se pravo
ključeva, ovdje obećano, (vidi Iv 20), jednako daje svim apostolima. To ide upravo u prilog
prvoj postavci da Petar nije imao primat nad ostalim apostolima i nad svim Crkvama.
U skladu s Božjom voljom dokazat ću da papa nema primat samo zato što ga je eventualno
imao Petar. To ću potkrijepiti dokazima.
I. Ako je naime najveću pohvalu i znak odobravanja Petar primio (kod Mt 16), oni su mu bili
dodijeljeni radi njegove osobite vjere i njenog ispovijedanja koje je na tom mjestu Petar
učinio. No što se to tiče bezbožnog i nečistog pape? Ja doista ne vidim koji bi bio razlog takva
nasljedstva. Možda zato što je Petar pogubljen u Rimu, neki zločinci nebulozno vršeći svoju
tiraniju i najsramotnije strasti misle da su poput Petra. Pa molim vas lijepo, da li papisti imaju
svjedočanstvo božanske riječi da će pontifici biti isto ono što je bio Petar?
II. Nije posve sigurno da je Petar bio u Rimu. Naime kao što papisti pišu, Petar je u Rimu
naučavao oko 25 godina, u Jeruzalemu oko 18, isto tako u Pontu je bio, kao što neki
pripovijedaju, 5 godina i u Antiohiji. K tome, lažno je mišljenje da je napisao svoju poslanicu
kad je bio u Babilonu. Iz toga slijedi da je živio iza Neronove smrti, a priča se da ga je on dao
pogubiti. Smatra se da se to očito protivi onome što govore papisti da je Petar nakon 18
godina putovao iz Rima na koncil u Jeruzalem, kako piše Pavao u poslanici Galaćanima 2: da
su tada naime pruživši si ruke, među sobom utvrdili da će Petar propovijedati Židovima, a
Pavao poganima. Kako bi se Petar usudio prekršiti taj sveti savez i vezati se uz židovsko
slušateljstvo, kad je znao da bi radije trebao u Rimu obraćati pogane?
III. Pa ipak poznato je da je naučavao u Rimu i po tom mjestu bi trebala vrijediti sukcesija, a
zašto on koji predsjeda u Jeruzalemu gdje je i Krist naučavao, nema jednake ovlasti kao
Krist? Ili zašto nije bio Petrov nasljednik (misli se na Pavla) kad je poznato da je Petar ondje
dugo naučavao? Zašto isto tako antiohijski patrijarh nema Petrove ovlasti kad je Petar ondje
također propovijedao više godina, a stari to mjesto nazivaju apostolskom stolicom? Zašto se
isto tako nijedan pontski ili babilonski biskup ne naziva njegovim nasljednikom jer je i na tim
mjestima propovijedao? Doista ne vidim koji bi bio razlog da papa bude njegov nasljednik
radije nego koji od navedenih biskupa ili patrijarha?
IV. Doista nigdje u pismima ne obećava se takvo pravo, bilo takva slava Petrovim
sljedbenicima. Krist je doista rekao da je molio za Petra, no ne kaže da moli za pape, da ne
posustane njihova vjera, čiji život upućuje u najmanju ruku na epikurejce koji su također
vjerovali u boga, vječni život i uskrsnuće. Bog pruža Mojsiju osobito svjedočanstvo koje je
vjerno u čitavoj kući Gospodnjoj, pa zar su i njegovi nasljednici bili njemu slični i radi toga
trebali narodu izdati zakone svetih? Samuel i Daniel su veliki muževi i Bog ih je obdario
velikim častima. No njihovi sljedbenici njima nipošto nisu bili slični. Duh puše tamo gdje
 2

želi, to je Bog objavio pastirima, ribarima i svome malom i prezrenom stadu, a ne vrhovnim
upraviteljima, svećenicima i ravnateljima.
V. Prvi Oci nisu htjeli dati primat nijednom biskupu, kao što je vidljivo iz gornjeg citata
afričke sinode. Po tome se na najjasniji način vidi da je nova laž tvrdnja da papa ima primat
po božanskom pravu, a kad je papa od afričke sinode tražio odobrenje, bez sumnje tada je
citirao ljudsko, a ne božansko pravo. Upravo naime da se nadao kako može dobiti takvo
dostojanstvo na temelju božanskog prava, onda bi radije citirao božansko, a ne ljudsko
(civilno) pravo. Isto tako je i nicejska sinoda odredila da rimski biskup ima jurisdikciju samo
nad gradskom Crkvom, a drugi biskupi nad svojim Crkvama. Jeronim kaže Evagriju, da svi
biskupi imaju jednaku vlast, vidi njegovo pismo Evagriju. Jednako tako papa Grgur u
Registru opširno raspravlja o tome da nitko ne mora biti opći biskup. On ovaj naslov napada
velikim grdnjama i kaže da je to nešto novo, glupo, oholo, izopačeno, pokvareno, svjetovno te
jednako tako kaže da osjeća da to niječe vjeru. Kaže nadalje da bi taj čin, tj. kad bi se tko htio
postaviti nad ostale biskupe, bio vrlo sličan djelovanju đavla koji nije bio zadovoljan biti
jednak ostalim anđelima, te tu usporedbu obilno donosi u mnogim pismima. Češće ponavlja,
da se to protivi Evanđelju i svim kanonima. Niječe da je ikada posegnuo za i prisvojio ovlasti
svojih prethodnika ili drugih biskupa i tvrdi da će onaj, koji to ime bude prisvojio, biti preteča
Antikristov.
Augustin također u 3. knjizi protiv donatista pod naslovom: “De baptismo” (Krštenje) u 3.
glavi citira ove Ciprijanove riječi: “Neka se nitko od nas ne drži biskupom nad biskupima i
prema tiranijskom običaju prisili svoje kolege da mu se nužno pokoravaju.” No radi kratkoće
neću mnogo citirati iz svjedočanstava Otaca i koncila. Po njima se može lako opaziti da
rimski biskup od davnine još nije zauzeo tvrđavu svoje tiranije iako ju drži na veliku štetu
Crkve.
VI. Crkva Kristova je na široko i na daleko rasprostranjena na zemlji, no upravo nije podložna
papi. Dapače, ne sumnjam da postoji Crkva na onim mjestima gdje se ne zna za Antikrista, tu
nevolju našega svijeta. Zašto doista sve do današnjih dana za papu nisu čule grčke, azijske,
ruske, moskovske i druge njima slične Crkve? Zar zbog toga što papi ne ljube noge, nisu
Kristove Crkve. Ne smatram da bi sami papisti i lažni proroci bili tako goropadni i besramni
te bi se usudili takvo što tvrditi.

Matija Vlačić Ilirik, “Scheda” – kratak prijedlog za Magdeburške centurije

(Magdeburg, krajem 1552.)

Bilo bi korisno napisati povijest Crkve u kojoj bi se kronološkim redom pokazalo na koji su
način istinska Crkva i njezina vjera od one prvotne čistoće i jednostavnosti koju je imala u
vrijeme apostola malo-pomalo, kako je vrijeme prolazilo, a ljudska prijetvornost i zablude
bivale sve veće, zapala u lošije stanje, dijelom zbog nemara i neznanja, a dijelom i zbog zloće
bezbožnika; ali i na koji je način iz tog stanja uz pomoć nekih istinski pobožnih ljudi donekle
ostala uspravna, tako da bi svjetlost istine čas jasnije zasjala, čas bivala više ili manje zastrta
tminom sve veće bezbožnosti, sve dok ipak u ovim nedavnim vremenima, kada je istina bila
već gotovo posve izbrisana, nije sasvim vraćena zahvaljujući golemoj Božjoj dobroti. Tom bi
se pak poviješću moglo pokazati kako u svim vremenima postoje oni koji pridržavaju i slijede
istinu te vjere, koji je pobožni prigrljuju, i kako dapače, uvijek postoji onih sedam tisuća ljudi
koji preziru Antikrista i njegove gnjusobe te čisto prigrljuju Krista i njegovu pobožnost; a
time se pobožnima nude i mnoge druge utjehe kada se susreću s praktički jedinim
argumentom papista, koji uvijek viču kako prava Kristova crkva nikada nije nestala, nego je
postojala u svim vremenima, jer naša je Crkva nova, rođena tek prije trideset godina, dok
njihova postoji oduvijek pa su prema tome oni prava katolička i vječna Božja crkva, a ne mi. /
 3

U tu svrhu, dakle, uz druge tiskane knjige valja najprije potražiti sljedeće: kao prvo, najstarije
crkvene agende, koje su bile u uporabi prije Grgura; zatim istrage i procese protiv pobožnih
ljudi prije našeg vremena; kao treće, spise koje su pobožni ljudi sastavili protiv Antikrista i
njegovih gnjusoba, od kojih se mnogi do danas nalaze rasuti po starim knjižnicama; kao
četvrto, knjige koje su papisti pisali protiv onih koji ispravno osjećaju, jer i iz njih se može
izvući ponešto što pridonosi povijesti; kao peto, valja pregledati kronike ili anale pojedinih
mjesta, u kojima se također često spominju vjerski sporovi; zatim valja ispitati starce sjećaju li
se da su negdje čuli da netko ispravno osjeća ili naučava, bilo u cjelokupnoj vjeri ili u nekim
njezinim dijelovima. Ove pak autore želim imati poimence: Inquisitiones Nicolausa Eymerica
u tisku, Danteovu Monarhiju, Caesariusov spis o hereticima, teološke knjige Johanna iz
Vesalije, Johanna Jandunusa, Arnolda iz Villanove; i zatim sve ono što ikako može ukazati na
bilo kakve tragove onih 7000 pobožnih, osobito ako može sadržavati bilo što starije o
valdežanima.

Matija Vlačić Ilirik, O sektama, razdorima, proturječjima i vjeroispovijedanjima

papinskog vjerskog nauka te papinskih pisaca i doktora (1565.)

Prije pedeset godina, proslavljeni pomoćnik i očito božanstvo bio je ondje sv. Fantin, iako se
čini da ga drugdje nisu poznavali. Kada je izgubio popularnost, naslijedila ga je Gospa od
Čudesa, a nakon nje nastupio je sv. Rok… kojemu se golema masa ljudi stjecala u svako doba
prije trideset godina. Zatim opet, kada je i taj bog zastario, a možda je i umro od svoga čira,
(budući da je neprestano pokazivao na nj s pregolemom patnjom), čitavu tu klijentelu
zaluđenog mnoštva preotela je jedna slika postavljena ispred pomorskoga arsenala. Ali
svjetina ju je gotovo uništila, budući da nije činila nikakvih čudesa, te se pojavila nova slika
na jednom oronulom zidu u malenom vrtu, na trgu koji se naziva Della Tana, pokraj crkve sv.
Blaža, i tog prljavog idola je župnik (ili, kako ga nazivaju, plebanus Blasianus) prenio u svoju
crkvu zajedno s dotičnim komadom zida, uz golemu pompu i najsvetije svečanosti. Ondje je
za njega podigao ogroman oltar i dobio pozamašne indulgencije te je običavao paliti brojne
svijeće po bijelome danu, kao da to čini za one koji ništa ne vide kod zdravih očiju, a čitao je
za njega i brojne Mise, izmišljajući i izvikujući nebrojena čudesa koja su ta mrtva slika i zid
navodno proizvodili svakodnevno i u svako doba. A i onaj uništeni zid u vrtu dobri je župnik
popravio i pobijelio te ga sada posjećuje jednaki broj starica i priglupog naroda, koji se ondje
mole odsutnoj boginji i obožavaju je, ljubeći novi zid. Jer župnik je dobro znao da će... se
neki vratiti izvornom mjestu kada napuste idola kojega je prenio i da će ondje prinijeti još
darova (kako oni to nazivaju) i dragocjenosti... i tako se dobri župnik i njegovi suučesnici
lijepo poigravaju svojim plijenom, trošeći koliko mogu, ali i darujući znatnu svotu svome
gospodaru Legatu, kao i najsvetijem ocu Papi. A naša gospoda Inkvizitor, Legat i Papa ne
vide ove i mnoge druge opačine, jer one su prekrivene i ukrašene zlatom.

Matija Vlačić Ilirik (Antun Segnanin), Rasgovaragne megju papistu i gednim luteran
(1555.)

PAP: Ca ti diss od Putouangi, ny dobro poyti v mista daleca za viditi gdi pociuagiu tila od
Suetaaz, a to da nas pomogu v nassih vmarangi?
CH: Sueezi nisu nigdar xelili gednu stuar takouu. Pace kada bihu v xiuote pocarahu tacoua
putouangia, da vi druzi obicugete poyti tako voglno za vciniti nepodobschyn, i tamnosti pod
imeno od deuocionof.
 4

PAP: Nayme bi imel verouati od Gospoge od Loreta, a ne carati onih chi gredu za viditi onu
presuetu Camaru, v choy nassa Gospogia bi posdrauglena od Angela, i hrani suoga sina, i bi
parnesena simoca od Angeli.
CH: Naime bihote imiti sram za verouati, onoy preuelicoy laxi, i himbe angeli imaglu drugo
ca ciniti, nego stati za noisti zidi na ramenah od xudie v Italiu.

Petar Pavao Vergerije Mlađi, Osam točaka obrane Vergerija, koparskog biskupa, u
kojima se opisuje i obznanjuje samo malen dio golemog praznovjerja u Italiji (1547.)

Osim toga, ti su ljudi toliko lakomisleni i neuki da se u svojim zavjetima i željama nikada ne
mole Bogu da im podari vjeru, prosvjetljenje i uvid u istinu ili milost, kako bi se njihov život
promijenio; umjesto toga, ustraju u svojim porocima i svojoj nečasnosti. Toliko su slijepi i
glupi da uopće ne primjećuju koliko im je ta pomoć potrebna, jer ona je jedino što je doista
bitno; umjesto toga, odlaze i mole za ruku ili nogu, možda čak za oko ili nogu svojih volova i
konja; žele da ih se spasi od opasnosti brodoloma, zaštiti od poplave ili požara, ili još gore,
traže priliku da se osvete svojim neprijateljima. A sve te usluge i milosti nastoje izmoliti od
nekakvog obojanog zida ili od nekakvoga kipa.

Petar Pavao Vergerije Mlađi, Komentar uz Poslanice Klaudija Ptolomeja, korčulanskog

biskupa (1553.)

Taj običaj, naime da se pred kipove vješaju naslikana čuda, sasvim je poganski. Tko čita
klasične autore, latinske ili grčke, utvrdit će da je slijepi puk onoga doba običavao ugovoriti
sa svojim lažnim božanstvima (pa čak i s kipovima) da će im donijeti pločicu u njihov hram i
prinijeti je njima u čast, a na pločici će opisati ili naslikati svoj slučaj; zauzvrat će dobiti
milost i ozdravljenje.

Petar Pavao Vergerije Mlađi, O povjerenstvima i punomoćima koje je papa Julije III.
dodijelio svome nunciju i inkvizitoru M. Paolu Odescalcu Comascu za čitavo područje
presvijetloga gospodara Graubündena (1554.)

Tu valja pribrojiti i crkvene zgrade s opremom i namještajem: tornjevima, zvonima,

orguljama, slikama, kipovima, kapelicama, kriptama, krstionicima, sakristijama, ornatima,
kaležima, patenama, svetohraništima, monstrancama, kadilima, svijećnjacima, križevima i
barjacima. Goleme količine novca troše se na te stvari, a sve uzalud i protiv izričitog Božjeg i
Kristova naloga, jer time se istovremeno potiče i praznovjerje…
„Što mislite, koliko je koštalo podizanje toga hrama Dijane iz Efeza, koju papisti nazivaju
Gospom od Tirana? Doznao sam da je to bilo više od pedeset tisuća škuda samo za gradnju i
opremanje. A što mislite, koliko su njezini prevareni podanici revno potrošili na tog idola
otkada je nekakav Mariolo (kako ga svi zovu) ispričao onu silovitu laž da mu se obratila
Djevica? … Koliko su onih idolopokloničkih misa ljudi naručili, bacajući za njih kroz prozor
goleme količine testona, florina i škuda, kao da su im vezane oči? Da ne govorimo o svem
onom novcu koji je potrošen na putovanja, smještaj, ples i svečanosti?

Primož Trubar, predgovor uz prijevod Novog zavjeta (1562.)

 5

Priprosti narod iz gornjih slovenskih zemalja, kao što su slovenski krajišnici koji žive na
području Metlike i Novoga Mesta, Krškoga i u okolici, po svome je karakteru i običajima
gotovo poput Hrvata i Srba koji su pred Turcima i iz Turske pobjegli k njima. Od onih koji
nastanjuju Kras te grofovije Goricu i Istru, dio se u svojim običajima i vjeri ponaša kao
Hrvati, a dio kao Talijani. Oni pak koji žive i borave u pokrajinama Kranjskoj, Donjoj
Štajerskoj i Koruškoj ponašaju se kao Nijemci i imaju njihov karakter te se i odijevaju u
njemačkom stilu, osim što žene na glavi nose posebne dugačke velove. U pokrajinama gornje
Slovenije zemaljske vlasti, grofovi, baruni, vitezovi i plemići dobro govore njemački, a mnogi
i latinski i talijanski. I mnogi građani, svećenici i redovnici govore njemački. Ali priprosti,
neobrazovani čovjek svakako govori samo slovenskim jezikom. I to je dobar, častan, vjeran,
istinoljubiv, gostoprimljiv i blag narod, koji se prema svim strancima i svakome odnosi i
ponaša prijateljski i dobrohotno. Ali istodobno je daleko previše praznovjeran, jer taj kranjski
i gornjoslovenski narod dobra srca želi sve što ima veze s Bogom, Djevicom Marijom i
svecima činiti samo uz slušanje i plaćanje brojnih misa, uz zadušnice, darovanja, krunice,
baklje, paljenje svijeća, procesije, posvećenu vodu, sol, palmine grančice, kađenje i
škropljenje, daleka hodočašća i izgradnju novih crkava. I na taj način žele odagnati svu
nesreću, sve Božje kazne, svakojake bolesti, nestašicu, rat i vremenske nepogode, kao i
istjerati đavla iz oblakâ, s polja i dvora, iz stoke, kuće i postelje te postići dobru žetvu, mnogo
žita, vina, stoke, mir od Turaka i dug život. Time čak žele pomoći umrlima da se izvuku iz
čistilišta i dospiju u nebo te steknu vječno blaženstvo. A kada se netko u kući razboli, onda
bolesnik ili netko drugi umjesto njega, otac ili majka, položi zavjet ili pak daruje i prinese
veliku žrtvu Djevici Mariji ili nekom drugom svecu u ovoj ili onoj crkvi, bilo to govedo, vol,
tele, ovca, nekoliko funti voska ili odgovarajuća svota novca, ili pak najbolje i najljepše
bolesnikovo ruho, ili se pak zavjetuje da će otići na daleko hodočašće. Zbog toga oni veoma
često hodočaste u Rim, Loreto, Ötting, k svetome Wolfgangu u Bavarsku, a svakih sedam
godina čak u Aachen u donjoj Njemačkoj. Također su sagradili i još uvijek grade velike crkve
uza svoje župne crkve, i to na gotovo svim posjedima, na gorama i u lijepim dolinama, u
šumama i gajevima, često jedne do drugih, tako da je u mnogim župama izgrađeno čak
dvadeset i četiri i više crkava i kapelica te se i dalje svakodnevno grade. A ta velika
idolatrijska i beskorisna zdanja podižu se i dovršavaju samo na nagovor te po želji i nalogu
lakomislenih, pohlepnih i nečasnih ljudi, koji im tvrde i kažu kako im se u snovima ili dok su
spavali, ili uopće noću, ukazala Djevica Marija ili pak neki drugi svetac ili svetica. Neki se
danju ruše pred ljudima, kao da imaju padavicu, te nakon dugotrajnog drhtanja i koprcanja
počnu govoriti kako ih je Djevica Marija, ili pak neki drugi svetac ili svetica, tako pogodila i
govorila s njima, naloživši im da odmah na ovom ili onom brijegu, u nekoj udolini ili šumi,
izgrade crkvu i da zatim idu onamo s križevima, prinose žrtve, služe mise i hodočaste, a ako
to ne budu činili, onda će im ta ukazana Djevica Marija, svetac ili svetica zatući sve žito na
polju i vinograde tučom ili pljuskovima te poslati takvu strahovitu smrt ljudima i stoci da ih ni
trećina neće ostati na životu.
U ljeto prošle, 1561. godine pojavila se jedna mlada i besramna razvratnica kod Gornjega
Grada u donjoj Štajerskoj, četiri milje od Ljubljane. Obje ruke držala je pred ljudima
sklopljene na leđima, hodala je spuštene glave i lica okrenuta zemlji te je neprekidno govorila
i tvrdila kako Djevica Marija sada više uopće ne želi boraviti u crkvi na brdu kod Gorice i
Solkana (a ta crkva započela se graditi tek prije dvadeset godina na nagovor neke stare
vračare, koja je navodno donijela na svijet troje djece kao djevica), a razlog tome je, reče ona,
taj što popovi uzimaju najbolje ruho i haljine, i najljepše velove koji se prinose i žrtvuju
Djevici Mariji te ih daju svojim kuharicama; te zato što se vosak i svijeće koje se njoj prinose
i žrtvuju pale pri kockanju i opijanju uz psovke, grdnje i kletve, a crkveni upravitelji, koji bi
trebali skrbiti za njezino svetište, kradu od nje novac i beskorisno ga rasipaju. Zato želi imati
 6

drugu crkvu kod Gornjega Grada. Na takve ženine tvrdnje i nakon što je na onome mjestu
koje je navela viđeno noću mnoštvo upaljenih svjetala (budući da je ona sama oko ponoći
uokolo pozabijala brojne baklje i svjetlila od treščica, jer ujutro su nađeni ugljen i rupe od
baklji), zaluđeni i priprosti seljaci na tom su brežuljku ubrzo sagradili drvenu kapelicu i
pozvali nekoliko popova da ondje služe misu na njezinu oltaru. Ovi su rado došli i revno
potpomogli novo zdanje i zadužbinu, jer takve nove crkve i hodočasnička svetišta daju im,
kako sami kažu, obilnu i dobru plaću za njihove mise i dobroga mesa za njihove kuhinje.
Tako su na novu drvenu kapelicu stavili natpis: «Locus iste sanctus non ab hominibus est
inventus, sed a Deo optimo maximo mirabiliter per ignem et lucem et flammam ignis electus,
demonstratus et illustratus, propterea vocatur locus iste ad salvatorem nostrum Iesum
Christum et beatam virginem matrem eius.» Sve u svemu, ta beskorisna i besramna žena sa
svojim Baalovim popovima svojim je lažljivim tvrdnjama i riječima uspjela postići da je
idućeg mjeseca, kolovoza 1561. godine, na blagdan Velike Gospe u spomenutu kapelicu došlo
više tisuća slovenskih seljaka i seljanki, koji su donijeli sa sobom obilje stoke i peradi, odjeće,
novca, voska, svijeća, sira, vune, lana i drugih stvari te ih prinijeli kao žrtvu Djevici Mariji,
koja navodno boravi u toj kapelici. Tom jadnom, priprostom mnoštvu, koje su podijelili u pet
skupina ili gomila, istodobno je propovijedalo pet popova. Jedan od njih strašno se razgnjevio
na seljake i nazvao ih je beštijama jer nisu izuli cipele, govoreći kako su mjesto i tlo na
kojemu stoje sveto jer onuda hoda Djevica Marija itd. O takvim i sličnim idolatrijskim i
suludim bogoslužjima, o novim crkvenim zdanjima i hodočašćima, koja su nastala i izgrađena
su tek na ljudsku zamisao, naime prijevarom koju su pohlepni popovi u spomenutim
slovenskim zemljama izveli nad lakomislenim narodom, mogao bih napisati čitavu knjigu.
Tako nešto stari bogobojazni i učeni biskupi ne bi nipošto dopustili, nego bi istoga trenutka
osudili, prokleli i odstranili kao grubu idolatriju i herezu, što i jest, kao što možemo vidjeti
kod Epifanija, knj. 3, sv. 2, pogl. 78 i 79. I sav taj jadni narod, osobito onaj koji obitava u
regijama Kranjske i Krasa, više puta u godini napadaju Turci i martolozi, baš kao i Hrvate i
Bezjake, te ih zarobe, odvedu ili prodaju na razne strane u vječno i bijedno sužanjstvo te u
sramotne svrhe, a kuće i dvore im spale.
K tome također valja znati, kao što je već ranije rečeno u ovom njemačkom predgovoru
slovenskom Novom zavjetu, da se na slovenskom jeziku prije ovoga doba nikada nije pisalo
niti čitalo, nego je tek prije deset godina prvi put napisan i otisnut jedan katekizam, a nakon
toga Novi zavjet, Loci Theologici i jedna postila, latinskim i njemačkim slovima. Te knjige
sada, Bogu hvala, lako i spremno čitaju i slovenski seljaci i djeca.