GNOSTICIZAM – TRANSCEDENTNI BOG

Jedno od bitnih obilježja gnosticizma jest njegov put i govor o Bogu koji je jedna vrsta
apsolutne, apstraktne i transcedentne stvarnosti. U njegovom sinkretizmu sa platonizmom,
judaizmom, kršćanstvom i poganstvom pokušalo se stvoriti teološku perspektivu koja će biti
teorija koja samim svojim postojanjem pobija Trojstvo. U ovom radu, bavit ćemo se u
kratkim crtama tom tematikom.

Za početak, potrebno je uvodno navesti nekoliko osnovnih činjenica o gnozi odnosno

gnosticizmu. Gnosticizam jest spajanje različitih vjerskih i filozofskih pravaca u jednu
strukturu koja izrazito naglašava Božju transcedentnost, dualizam, Boga Staroga zavjeta
shvaćali su poput Demiurga, o naravi govore dualistički, a nadasve svojim učenjima o
posrednicima između priorde i Boga, ne o Logosu već o različitim entitetima. Pojava
gnosticizma stvara se u razdoblju ranoga kršćanstva, sami kršćani su ih proglašavali sektom.
Njihove ideje razvijaju se krajem prvog stoljeća, pa kasnije rastu u pravi gnostički pokret. U
tom kontekstu, kada se Boga postavlja toliko iznad čovjeka, nije moguće iz gnostičke
perspektive govoriti o imanentnom Bogu ili o jednom izravnom i osobnom odnosu sa njime.
To je razlog radi kojeg je gnosticizmu bilo potrebno toliko puno povezivanja svega i svačega,
kako bi se ispunila ta praznina odnosa. Nju, razumije se nije nikada moguće ispuniti bez
Boga. Radi tog i takvog temelja njihovog teološkog učenja, pokret je bio osuđen na kratki
vijek i propast.

U današnjem, modernom vremenu mi vidimo mnogo pokreta, duhovnih pravaca i sl. koji isto
tako „gnostičkim putem“ žele spojiti puno formula kako bi donijeli svijetu nekakvo novo
učenje i kako bi „oslobodili“ modernoga čovjeka tereta organizirane religije. Ipak, sve više
ljudi te pokrete napušta jer u njima ne vidi smisao i svrhu, najvažnije oni tamo ne pronalaze
Boga pa se zato vraćaju kršćanstvu. Prema tome, gnosticizam u ranom kršćanstvu, upozorio je
na opasnosti, odnosno on stoji kao podsjetnik današnjem kršćanstvu da nije dobro izlaziti iz
Crkve niti apostolske tradicije jer takvi putevi vode u većini slučajeva u nešto što kratko traje,
a ne donosi nikakve duhovne rezultate i ne pomaže čovjekov osobni razvitak.

Gnostici su odbijali vjerovati u uskrsnuće, imali su nekakve vlastite tajne spise koji nisu bili
dostupni svakome. Koncept spasenja je bio predmetom izvora dostupnosti između ostalog tih
spisa. Naravno, time se automatski ograničilo mnoge da mu pristupe. Ovo je svakako drugi
razlog radi kojega ta ideja nije mogla uspjeti. Ipak, gnosticizam je u svoje vrijeme ozbiljno

1
ugrozio kršćanstvo. Nije ga se moglo promatrati kao pukog sektaškog izopćenika, već se o
njegovim argumentima moralo raspravljati.

1. RAZLOG JAČANJA GNOSTICIZMA

Bilo je nekoliko razloga koji su mu dopuštali širenje i ugrožavanje kršćanstva. Kada

pogledamo povijesni kontekst razdoblja ranoga kršćanstva, zamjećujemo kako postoje
potrebe okretanja ka monoteizmu, ali svakako ljudi traže i dalje načine kako zadržati oblik
napuštenih politeističkih shvaćanja. Tu možemo napraviti poveznicu i sa molitvama i
štovanjem svetaca. Ipak, kada promatramo gnoze u tom toliko traženom posredništvu
između Boga i čovjeka, oni pronalaze primjerice anđele. Oni zadovoljavaju sa
psihološkog stajališta tu potrebu tadašnjih ljudi za zadovoljenjem politeističkih težnji.
Uvijek je jednostavnije biti blizu Bogu koji nije toliko dalek, nepoznat i možda čak i
nezainteresiran. Ti posrednici bili su put komunikacije. Dalje, jasno je zašto im je bilo
možda teško razumjeti Isusa Krista kao Sina Božjeg. Jer ukoliko su vjerovali u vrhovnog
udaljenog Boga, onda se sigurno postavljalo pitanje, što proizlazi i danas kao segment
unutar judaizma, a kako je moguće da se Bog utjelovio u čovjeku, u tijelu? Prema tome,
nekakvi drugačiji entiteti bili su svakako prihvatljivije objašnjenje.

Što iz navedenih postavki zaključujemo? Gnostici za razliku od kršćana nisu govorili

istinu. Oni su govorili ono što su ljudi željeli čuti. Dolazili su lažni proroci, na koje nas
Biblija upozorava i govoreći za svijet jer su sami od svijeta, pronašli su idealan način kako
izreći neistinu. Ne trebamo ih osuđivati. Oni su, možda u najvećem dijelu i sami vjerovali
u tu „istinu“. Nadalje, helenistički utjecaj kulture i jezika, tradicija judaizma davala je
izvrstan početak da se i teološki objasne Božje naravi. Zato se primjerice govori o
Demijurgu. Što jest diskurs o „zlom“ Bogu, o stvorenom Bogu, vrsti nižega bića koje
koegzistira sa onim kozmičkim. Zato su materiju shvaćali kao negativnu. Opet, filozofski
gledano, oni su „cijepali“ Boga. Čineći takvo što, ljude su mogli pridobiti jer su govorili
jezikom naroda, ispunjavali su jedan oblik politeističke težnje, no isto tako odvajali su se
time od ljudi. Stvorili su na neki način različite stupnjeve staleža koji su svakako bili
granica između primjerice onih koji su imali pristup spasenju i onima koji nisu. Zadnja,
zasigurno bitna činjenica koju je važno kazati o gnosticima jest njihovo proklamiranje
doketizma. Doketizam u kršćanstvu govori kako Krist nije imao stvarno fizičko tijelo već
da se radilo o prividnom tijelu. Ovo ponovno vraća stvar na početak. Na udaljenost.
2
Drugim riječima, Bog se nije utjelovio u čovjeku, on jest sišao kod ljudi, ali opet
transcedentno, samo prividno izgledajući isto kao oni. Nakon izloženih načina koji
pokazuju kako se gnosticizam širio i zbog čega, vrijeme je da usmjerimo pogled na drugu
stranu.

TROJSTVO

Ima onih koji će kazati kako su i gnostici bili u suštini kršćani, ali razlikovali su se od
pravih kršćana svojim pristupom kršćanstvu. To ne može biti točno. Krucijalna stvar zašto
ne može biti točno jest odbijanje vjere ne samo u uskrsnuće nego i u Trojstvo. U Isusa
Krista prije svega, kao Sina Božjeg. Bilo tko može reći danas da je kršćanin, ali ukoliko
ne vjeruje u Sveto Trojstvo, on teološki to ne može biti. Gnosticizam nije mogao pojmiti
bogočovjeka. Slično je danas sa judaizmom i islamom. Govorimo o dvije monoteističke,
abrahamovske religije koje nikako ne mogu pojmiti Božji silazak. Isto je bilo i sa
gnosticima. Oni su vjerovali u Boga koji je duh, koji ne može biti dio „negativne
materije“, već ako to i učini, može to ostvariti isključivo prividom. Potrebno je stoga
spomenuti i činjenicu da su i neki crkveni oci bili pod utjecajem nekih sličnih ideja, jedan
od primjera bio je Origen.

Gnostička literatura pokazuje sjajan uvid u to da se pojam Trojstva nije kod njih
razumijevao. Nasuprot imamo Tertulijana, koji je prvi počeo koristiti pojam Trojstva, koje
kasnije postaje kršćanska dogma u svojoj knjizi „Protiv Prakseje“. Upravo Tertulijanovim
govorom o Bogu jedne biti ili naravi koji postoji u tri osobe dolazimo do kršćanskoga
creda. Ovo je odbačeno od strane gnostika te je time zauvijek završena njihova poveznica,
u tom smislu, sa kršćanstvom kakvoga danas poznajemo. Netko se može pitati, a zašto
nam je toliko važno Sveto Trojstvo i radi čega moderni pokreti koji ga odbacuju ili oni u
samom početku stvaranja vjere, poput onih o kojima ovaj rad govori, nisu kršćani? Ili,
zašto je to uopće važno? Odgovor je jasan. Kada bi se odbacilo ono što je temelj našega
vjeroispovjedanja, kršćanstva ne bi bilo.

TEOLOGIJA GNOSTICIZMA

Napomenimo ukratko koji su bitni sadržaji gnostičke teološke misli:

1. Bog je iznad svega što je stvoreno

2. Bog emanira sve što je stvoreno

3
3. Između ljudi i Boga posrednici su anđeli, eoni koji sa Bogom čine Pleromu
4. Dualnost čovjeka u svijetu: čovjek je stvoren od Demiurga, a samo djelomično sadrži
sličnost sa apsolutnim Bogom
5. Spasenje je dostupno kroz osobni trud i pomoć „glasnika svjetlosti“
6. Spasenje nije od grijeha, radi se o neznanju
7. Dualizam materije

Moguće je da smo nešto propustili napomenuti, ali ono najvažnije se svakako nalazi
ovdje. Vidljivo je prema ovim pokazateljima zašto se gnosticizam bitno razlikuje od
kršćanstva. U jednom povijesnom trenutku oni jesu tvrdili kako čak i slijede Isusa Krista,
no vidljivo je iz onoga za što se zalažu kako to ne može biti istina.

GNOZA MODERNE ERE – NOVA UČENJA

Isto tako, kako je već napomenuto, 21. stoljeće prepuno je valova mnogih učenja koji
dolaze uglavnom iz područja New Agea koje možemo okarakterizirati kao gnostička.
Naime, ljudi se u nerazumijevanju nekih kršćanskih dogmi okreću ka „slobodnijim“
pristupima u teologiji i prihvaćaju oblike života pokreta koji za sebe također tvrde da
slijede Isusa Krista, ali naučavaju totalno drugačije stvari od onih koje je poučavao Krist.
Uzmimo jedan od primjera, teoriju koju je proširio indijski mistik Yogananda. Na
njegovom primjeru vidjeti ćemo kako je ljude jednostavno povesti krivim putem te zašto
takvi i slični pravci nisu odraz nikakvog ezoteričnog kršćanskog učenja. Yogananda je bio
yogin koji je došao iz Indije na Zapad, točnije u Sjedinjene Američke Države. Nastojao je
spojiti učenja Istoka i Zapada. Pobliže objasniti ista zapadnoj publici. Središnja tema
njegove misli bila je yoga. On je sa svojim suradnicima počeo tvrditi kako je Isus zapravo
prakticirao yogu i kako je sam bio yogin. Inače, yogin je onaj koji prakticira neka od
učenja yoge. Postoji više oblika. Yogananda je tvrdio i u tome je posebice u Americi bio
vrlo uspješan, njegova učenja su se zadržala sve do danas prerastajući u veliku
organizaciju Self-Realization Fellowship, kako je Isus mislio nešto sasvim drugo u onome
što je poučavao. Smatrao je da je Isus u osnovi poučavao o onome što navodno posjeduje
svaki čovjek, a to je „kristološka svijest“. Naučavao je da je svaki čovjek bliži Bogu nego
što ga to poučava kršćanstvo. Iz samo površnog i letimičnog pregleda njegove ideje
vidimo koliko je daleko otišao, on je također tvrdio kako „ispravno“ slijedi Krista,
međutim jasno je kao dan da ta učenja, baš kao niti ona gnostička u drugome ili trećem
stoljeću poslije Krista nemaju nikakve poveznice sa Njime. Drugi primjer nam također

4
dolazi iz jedne monoteističke religije, islama. Danas, u velikoj buri svjetskog nicanja
novih creda, islam se približio Zapadu ističući svoju teologiju o Kristu. Možda je nećemo
nužno kvalificirati kao gnostičku, ali smatramo kako je dobar primjer sličnosti koja
udaljuje od prave istine kršćanskoga života. Islam o Isusu govori gotovo u mnogim
stvarima jednako kao kršćanstvo. Isus je rođen od Marije, bezgrešnim začećem, izvodio je
mnoga čuda, prenosio je Riječ Božju, ALI nije on sam bio ta Riječ niti je bio više od
proroka, usporedivih sa onima u Starom zavjetu. Mi sada vidimo koliko su male granice
na kojima možemo izaći iz kršćanstva. Radi se u ovom slučaju o vrlo tankoj liniji. Ipak, za
one koji poznaju Bibliju, shvatiti će da se radi o ključnoj granici jer negira Krista kao Sina
Božjeg prije svega, te samim time Boga samoga!

Iako islam nije novo učenje, novina je po ovome jer se za to nije toliko znalo prije
dvadesetak godina u zapadnim zemljama. Potrebno je oba ova primjera povezati sa jednim
prigovorom koji mnogi kršćani danas ističu prema svojoj vjeri. Oni govore kako ne
razumiju bit Trojstva. Čak im nije toliko teško shvatiti kako se Bog utjelovio u čovjeku,
ali teško im je razumjeti kako tri osobe postoje u jednoj. Kada u ovome slučaju nemamo
jedno praktično objašnjenje za te ljude, oni se okreću drugim izvorima koji zadovoljavaju
njihovo traženje odgovora. Gnosticizam svakako nije prvi oblik takvog odgovora, a niti
zadnji.

Legitimno je dati šansu svakome da izrazi mišljenje da se i slaže sa gnostičkim učenjima.

Da ih vidi kao jednu zajednicu mnogih dobrih filozofija i posebice platonističkog utjecaja
kojima zadržava vlastiti koncept božanskog. I to je u redu. Ono što je vrlo važno sa
kršćanske strane uvijek imati na umu jest različitost tog učenja u odnosu na kršćanstvo te
činjenica da to nisu mistični ili dublji putevi samog kršćanstva. Jer kada bi to na taj način
gledali, onda bi danas svatko mogao svakoga dana izvesti novi pravac pozivajući se na
Bibliju. Mogao bi se stvoriti tisuću i jedan gnostički pravac za kojega ne bi mogli reći je li
točan ili nije kada bi se svi pozivali na dublja značenja Svetoga Pisma. Prema tome,
imajući to na umu možemo se voditi tijekom kršćanskog duhovnog razvoja onime što je
stoljećima istina, onime što je Crkva apostolskom tradicijom održala i prenosila i tako
ćemo uvijek iznova znati propitivati što je ono drugo što se pojavljuje „u ime Krista“. Koji
su mu izvori te čemu nas želi učiti, gdje nas želi odvesti. I tada, sa takvim znanjem
naravno ne možemo pogriješiti.

5
SV. IRENEJ

Teško da bi ovaj rad mogao završiti bez poveznice jednog od najsjajnijih crkvenih otaca
drugoga stoljeća, sv. Ireneja, koji je bio vrlo dobro upoznat sa tematikom kojom se
bavimo. Za početak kažimo nešto o njemu.

Irenej Lionski rođen je u Smirni 130. godine, umire u Lyonu 202. Pripada generaciji
crkvenih otaca, bio je biskup i napisao je djelo „Protiv hereze“ gdje je objasnio stav protiv
gnostika. Posvetio je dosta svog teološkog rada ovome pitanju. Irenej je shvaćao da ako
on kao netko od najistaknutijih Crkvenih ljudi ne istupi protiv nečega što je vrlo teško
počelo štetiti kršćanstvu i da ne ostavi naslijeđe iza sebe koje će svaki kršćanin u
budućnosti moći proučiti kada se bude susretao sa krivovjerjem, da onda to neće nitko
umjesto njega učiniti. Djelo „Protiv hereze“ ima pet knjiga, napisano je otprilike u
razdoblju od 179. – 188. godine.

Služeči se evanđeljima, ali i Starim zavjetom, bitno pridonosi pobijanju gnostičkih

tendencija. Irenej je znao da se najbolje može suprotstaviti krivim učenjima onim
ispravnim. Samom Biblijom koja je u punom smislu te riječi otvorena i nepogrešiva kada
se radi o dokazivanju racionalnog nad iracionalnim. Irenej se također u svome djelu
suprotstavljao gnosticima dolazeći na razinu njihova učenja te tim načinom je nastojao
prikazati što nije u redu. Jedno od najbitnijih točaka o kojemu govori jest uskrsnuće. Kako
su gnostici odbacivali uskrsnuće tijela, on je govorio o njemu. Bez vjere u uskrsnuće nema
niti kršćanstva, stoga je svakako bio u pravo fokusirajući se na taj dio između ostalog. Evo
izvatka iz djela koji govori nešto o vjeri i Crkvi.

"Budući da bi bilo preopsežno u ovakvom svesku nabrajati [apostolski] slijed u svim

crkvama, zbunit ćemo sve one koji na bilo koji način, bilo iz samodopadnosti ili oholosti,
ili pak slijepila i opake namisli, sabiru drugdje nego je to određeno, ukazujući ovdje na
slijed biskupa u najslavnijoj i najstarijoj Crkvi svima znanoj, a koju su utemeljili i
ustrojili dvojica najslavnijih apostola, Petar i Pavao, one Crkve koje posjeduju Predaju
vjere nama proslijeđenu pošto su je ljudima navijestili apostoli. Sa tom Crkvom
[rimskom], zbog njezinog nadnaravnog podrijetla, moraju biti u skladu sve Crkve, svi
vjernici čitavog svijeta, i u noj su svi vjernici zadržali apostolsku Predaju.“
Blaženi apostoli [Petar i Pavao], pošto su osnovali i sagradili Crkvu [rimsku], predali su
službu biskupstva Linu. Pavao spominje ovoga Lina u poslanici Timoteju [2 Tim 4, 21].
Njega je naslijedio Anaklet, a nakon njega, treći nakon apostola, za biskupstvo je

6
odabran Klement. On je vidio blažene apostole i upoznao ih. Moglo bi se reći da je još
slušao odjek njihovog propovijedanja i imao njihovu Predaju pred očima. Ali ne samo on,
jer su postojali još mnogi koji primiše poduku [u vjeri] od apostola. U Klementovo
vrijeme, nemala razmirica pojavila se među braćom u Korintu, Crkva iz Rima poslala je
vrlo energično pismo Korinćanima, opominjući ih za mir i obnovu vjere... Tog Klementa
naslijedio je Evarist... a sada, za dvanaestog nasljednika biskupstva [u Rimu] izbor je pao
na Eleuterija. Ovim redom, po apostolskom nauku prenošenom u Crkvi, propovijed istine
stigla je sve do nas. (Irenej, Protiv krivovjerja; 3, 1, 1 - 3, 3, 3 [189. god.]) 

ZAKLJUČNO

Nije potrebno otići dalje od Ireneja koji na svoj izravni način briljantno djeluje na putu
svjedočenja jedine istine. Ovim radom nastojali smo u sažetom, jasno artikuliranom
obliku prikazati sadržaj gnostičkoga učenja te isto povezati sa današnjim vremenom.
Gnosticizam je kao što je vidljivo nekoć bio prijetnja kršćanstvu. Danas je ono suočeno sa
mnogim drugim „gnostičkim“ i drugim problemima koji se mogu riješavati isključivo
prepoznavanjem i potpunim svjedočenjem istine. Ne „naše ili njihove“ istine već jedine
istine. Polazeći sa kršćanskog stava ljubavi čovjeka prema čovjeku, mi nemamo drugog
izvora na koji se možemo ili na koji bi se možda trebali osloniti a koji je jači od Svetog
Pisma, koje nas vodi da se uvijek iznova vraćamo na njega u reakciji na teologiju koja ne
zastupa tu opću, svekoliku ljubav prema pojedincu. Onakvu ljubav kakvoj nas je Krist
podučio.

IZVORI:

1. J. Pavić – T.Z. Tenšek – Patrologija

2. https://catholicexchange.com
3. Tomislav J. Šagi – Bunić – Povijest kršćanske literature
4. http://www.katolik.hr
5. Christoph Markschies – Gnoza i kršćanstvo
6. Elaine Pagels – Gnostička evanđelja

7
IVAN POPOVIĆ

TEOLOŠKI FAKULTET „MATIJA VLAČIĆ ILIRIK“ S PRAVOM JAVNOSTI

REFERAT ZA KOLEGIJ: PATROLOGIJA

ZA NOSITELJA KOLEGIJA: Prof. dr.sc. Anto Mišić

U ZAGREBU, 02.02.2018. GODINE