Sveučilište u Zadru

Odjel za arheologiju

KRŠĆANSTVO KAO ŠTO JE PRIKAZANO

seminarski rad iz kolegija

Postanak i razvoj kršćanstva

Mentor: Student:
dr. sc. Josipa Baraka - Perica Dolores Knežić

Zadar, 19. ožujka 2015.

 Uvod

Tema ovog seminara je ukratko predstaviti poglavlje „Christianity as Presented“ iz

knjige „Christianizing the Roman Empire A.D. 100 - 400“ Ramsaya McMullena. U
navedenom poglavlju autor knjige analizira kršćanstvo na jedan filozofski i suvremeni način
postavljajući se kao objektivni promatrač onodobnog društva. Poglavlje se bazira na pitanju
kako i zbog čega je uopće ranokršćanska crkva uspjela osvojiti dominantno mjesto u rimskom
svijetu. Također, MacMullen progovara o prijelazu s politeizma na monoteizam isto kao i o
viđenju Boga iz perspektive antičkog stanovništva. Osvrće se i na način prenošenja Božje
riječi te donosi neke od važnijih teza pokušavajući odgovoriti na pitanja koja u jednakoj mjeri
interesiraju vjernike i nevjernike.

Kršćanstvo kao što je prikazano

Kršćanstvo je za razliku od paganizma predstavljalo zamisli koje su zahtijevale

prihvaćanje novih ideja. Naravno, neke ideje bile su lako prihvatljive za razliku od onih koje
su zahtijevale odricanje. U samim početcima oblikovanja kršćanstva kao religije u vrijeme
antike nije bilo teško početi štovati novi kult i novo božanstvo. Iako vrijeme nastanka
kršćanstva nije bilo vrijeme u kojem su ljudi bili sposobni povjerovati u bilo što. U kršćanstvu
Bog je bio prikazan kao jedini i jedinstveni, no ni takva kategorizacija u onodobnom
politeističkom svijetu nije uzrokovala probleme da se kršćanstvo uspostavi. Nešto slično
monoteizmu već je davno bilo razmatrano i nedvojbeno je privlačilo skupine ljudi među
Grcima i Rimljanima. Bog je bio zamišljen kao monarh ustoličen na nebu, imao je svoje
anđele i druga nadnaravna bića koja su obavljala neke od njegovih poslova, kao što je recimo
i Sotona imao svoje gomile. Te anđele možemo promatrati kao Božje poslanike koji su vjerni
i odani svom jedinom Bogu. Većina heroja odnosno bića koja su bila uzdignuta na posebni
status počinju biti štovana tek nakon što su završili svoj ovozemaljski život. Ne bi bilo
pravilno reći kako su ta božanstva „umrla“ već su uzdignuta na status superljudi koje možemo
nazivati herojima kao što su to na primjer filozof Plotin i mnogi drugi. Ti heroji, odnosno
poslanici često su pogrešno smatrani božanstvima kao što su to Sv. Petar ili kasnije Patrijarh
od Antiohije.1 Preciznije, pravi Bog je zamišljen u ratu protiv svojih suparnika, odnosno on je
zajedno sa svojim anđelima bio u borbi protiv Sotone koji je simbolizirao zlo. Sveti Petar je

1
R. MACMULLEN, 1984, 17.
1
poznat po tome što je prvi izdao poziv na borbu protiv sila tame. To je bila svojevrsna dužnost
kršćana o kojoj nas kasnije izvještavaju carevi Justinijan i Tacijan. Na taj način se stvorio
pogled na kršćanstvo kao religiju koja ima dvije suprotne sfere – onu dobru i onu zlu koja je u
apsloutnoj suprotnosti sa prvom. S druge strane, kao bogohulna ideja smatra se mišljenje da je
Bog proširio svoj gnjev izvan tog dualizma i da je na zemlju poslao patnju ljudima za njhove
grijehe. U prilog tome Livije govori kako ljudi često ne poštuju Božju riječ, međutim nikada
nismo vidjeli kako je zbog toga nekoga udario grom. Isto tako, oni koji nisu bili kršćani nisu
vjerovali u kaznu nakon smrti, baš zbog njihove nevjerice u mogućnost uskrsnuća tijela i zbog
nevjerice u besmrtnost duše uopće. Sveti Petar bio je onaj koji je slijedio Boga i koji je o
njegovoj veličini pripovijedao onima koji nisu bili kršćani. On je svojim djelovanjem pozivao
nevjernike da se preobrate i da se okrenu Bogu. Inače, porpovijednici su nevjernike nazivali
„djecom gnjeva“ i vjerovali su u vječnu kaznu i često su im prijetili tom kaznom. Tu se
očituje i suparništvo Boga sa svim nevjernicima. U svemu ovome vidi se poruka koju
katolička crkva šalje vjernicima. To, naravno, nije dio crkvene liturgije ni kršćanskog morala,
a ni monoteizma, no kada se te poruke shvate na ispravan način ispada da se nevjernici od
kršćana uvelike razlikuju i da su oni na neki način krivi. Proces preobraćanja i vjerovanja u
jednog i jedinstvenog Boga događa se prvenstveno u ljudskim umovima, a temelji se na onom
što znaju i na onome što su mislila da znaju. Te ideje prenošene su od članova crkve prema
osobama izvana odnosno nevjernicima. Osobe koje su bile podložne sugestivnom mišljenju i
lakom prihvaćanju novih ideja češće su bile preobraćene u kršćane. Općenito nevjernici nisu
puno znali o kršćanstvu, a onaj tko je znao lakše se mogao oglučiti baš za kršćanstvo kao
religiju. Zapisi originalno napravljeni i kasnije ponuđeni iz crkve publici izvan nje nisu
sadržavali kanone ni apokrife jer su oni bili rezervirani samo za interno korištenje, odnsosno
za one koji su ih mogli razumjeti – za gnostike. Uzimajući u obzir činjenicu da je tri četvrtine
onovremenog stanovništva bilo nepismeno, kršćanstvo se širilo praksom dijaloga, točnije
razgovora licem u lice. Ono što je bilo najbitnije za razvoj kršćanstva jest prihvaćanje onoga
što kršćani smatraju istinom. MacMullen govori kako je za preobraćenje nekršćana na
kršćanstvo najbitniji njihov instinkt odnosno njihova unutarnja želja za promjenom.
Najvjerojatnije su tu veliku ulogu igrala čudotvorna djela Isusa Krista koja su iz istog razloga
i zapisana. U vrijeme antike ljudi su vjerojatno čuda uzimali zdravo za gotovo i iz naše
perspektive takav stav je teško shvatljiv. Isto je sa vjerovanjem antičkih ljudi u razne
mitološke priče koje donose Herodot ili Livije kako su se božanska bića pojavljivala na
Rimskim i Grčkim bojištima kako bi pomogli junacima. Nadalje, možemo pretpostaviti da je
jedan od galvnih razloga postanka kršćanstva bilo iskustvo slušanja predivnih priča jer je

2
ljudska priroda u naravi takva. Pitanje koje je do danas ostalo nerazjašnjeno jest – jesu li se ta
čuda stvarno dogodila? Sasvim sigurno to pitanje brinulo je i onovremene kršćane i jednako
kao i one koji nisu bili kršćani. Treba naglasiti da su ljudi općenito sposobni shvaćati prirodu i
njene zakone te običan život s jednim dijelom uma, a nešto sasvim natprirodno s drugim
dijelom uma. Brinuti se jesu li ta čuda stvarna ili ne ustvari je prvi korak vjerovanja u jedno
ili drugo i tu dolazi do razdvajanja na one koji vjeruju i na one koje ne vjeruju. Da bi se dobio
odgovor na takvo pitanje povjesničar mora postati filizof ili teolog i općenito je jako teško
odgvoriti na takvo i na slična pitanja. Jedno je sigurno, a to je činjenica da su ljudi u davnim
vremenima djelovali na temelju svojih vjerovanja baš kao i danas.2

Zaključak

Kršćanstvo predstavlja sasvim novu ideju monoteizma u antičkom politesitičkom

svijetu i nije bilo lako shvatljivo svim ljudima. Ono je donosilo nove ideje i stavove, a ujedno
je pozivalo ljude na zajedništvo. Sve ideje koje se tiču kršćanstva kao religije prenošene su
usmenim putem – dijalogom od strane crkve i crkvenih osoba jer je u to vrijeme velika većina
stanovništva bila nepismena. Jedan od razloga zašto je kršćanstvo privlačilo mase zasigurno
jest činjenica da je Bog prikazan kao dobročinitelj koji prihvaća sve ljude pod svoju
protekciju, što znači da se pojadinac ni na koji način nije morao posebno truditi ili isticati da
bio postao kršćanin. Jedino što je bilo bitno jest vjera u Boga, vjera u Božju riječ i općenito
prihvaćanje uvjerenja i načina života koji propovijeda crkva. Zasigurno to vjerovanje se
temeljilo na osobnoj volji pojedinca da slijedi svoja nahođenja i iz istog razloga ljudi se se
počeli dijeliti na vjernike i nevjernike.

Literatura

1. MACMULLEN, R., 1984. – Ramsay MacMullen, Christianizing the Roman

Empire, A. D. 100 – 400, Yale University Press, 17 – 24.

2
R. MACMULLEN, 1984, 18 - 24.
3