Pedro Kalderon Dela Barka - Život Je San

7/22/2019 ZIVOT JE SAN -Pedro Kalderon
http://slidepdf.com/reader/full/zivot-je-san-pedro-kalderon 1/85
Pedro Kalderon - Zivot je san

Ostani ovdje, u tim planinama,
da životinje u tvom liku nañu
svog Faetona, a ja, koja nemam
drugoga puta, osim onog samog
što mi ga daju zakoni sudbine,
slijepa i jadna sići ću niz divlje
predjele ovog veličajnog brda,
kojemu sunce bora mrko čelo.
O Poljska zemljo, neljubazno primaš
strankinju mene, jer na tvome pijesku,
stope su moje krvlju upisane
i tek što stigoh, patnje me susreću.
Znam, sudba moja to je jasno rekla,
no, ipak, jedno nesretno stvorenje,
zar je ikada
Klarin: našlo
Ne reci milosrña?
jedno, nego dva stvorenja
i nemoj da me posve zapostavljaš
kad tako cviliš, jer ako udvoje
iz svoje zemlje poñosmo sa srećom,
ako udvoje kroz muke i patnje
stigosmo ovdje, i ako udvoje
skotrljasmo se niz ovu planinu,
zar je pravedno da s tobom stradavam,
a kad se račun pravi, mene nema?
Rosaura:
da O moj
te uvlačim Klarine,
u moje ne želim nikako
jadanje,
er neću da ti oduzimam pravo
na svu utjehu, koju ćeš imati
kad budeš plako sam nad svojim jadom.
Jer mudrac reče da nam tugovanje
takav užitak pruža te smo skloni
da zlo i patnju čak priželjkujemo.
Klarin: Taj slavni mudrac sigurno je bio
pijana neka, koju bi trebalo
nalemati pošteno, pa bi onda
imao zašto da kuka i cvili.
Nego, gospoño, što da učinimo,
ovako sami, posve izgubljeni
u pustoj gori i u ovo doba
kad sunce bježi spram drugog obzorja?
Rosaura: Vidje li itko takvu čudnu zgodu!?
No ako vid me ne vara zbog moje
napete mašte, gle, u toj jezivoj
svjetlosti što još danu preostaje,
sve mi se čini kao da nazirem
nekakvu zgradu.
Page 2

Klarin: Il' me želja moja
zabludom opi, il' joj oblik vidim?
Rosaura: Tu se, u stijenju, diže prosta zgrada
i tako niska, te se čini kao
da jedva hoće da u sunce zirne,
a njena gradnja tako je nespretno
sva izvedena te izgleda ovdje,
podno tih stijena i strmih litica,
ko da se neka gromada srušila
odozgo s vrha.
Klarin: Hajdmo, Rosauro!
Dosta gledanja! Sad bi bolje bilo
da nas stanari, koji tamo žive,
ljubazno prime.
Rosaura: Ta pogledaj,
(bolje bi bilo vrata
reći »strašna usta«)
otvorena su, a iz njih, iznutra
navire tama, ko da je to mjesto
gdje noć se raña.
(Unutra zvone lanci.)
Klarin: Bože, što to čujem!
Rosaura: Mene prožima sad led, sada vatra.
Klarin: Cuj, lanci zvone? Nek' mi glavu skinu,
ako to nije neka podla hulja
u teškoj kazni.
Sigizmund Strah Jao
(iznutra): moj meni,
to mi nesretniku!
kaže.
Rosaura: Tužna li glasa! Evo, nove patnje.
I nove muke u duši me muče.
Klarin: I novi strah.
Rosaura: Klarine!
Klarin: Što je, gospo?
Rosaura: Bjež'mo kud bilo od te strašne kule!
Klarin: Pravo da kažem, niti nemam snage
da nekud bježim.
Rosaura: Zar to nije neka
slabašna svjetlost, to jadno drhtanje
ta blijeda zvijezda, koja izdišući
katkada sijevne, katkad zatreperi
te od nje ovo tamno boravište
oš mračnije se čini? Ta po sjaju
zaključiti se može da je ovo
tamnica mračna, koja je grobnica
živoga leša; još i gore slutim:
tu čovjek leži u zvjerinjoj koži,
sputan u lance, a ta svjetlost mu je
edina družba. No kad ne možemo
Page 3

pobjeći nikud, poslušajmo malo
njegove patnje da znamo šta kaže.
DRUGA SCENA
(Otvaraju se vrata i ukazuje se Sigizmund, okovan u lance
i obučen u kožuh. U kuli je svjetlost.)
Sigizmund: Jao meni, nesretniku!

Kad me bijes vaš tako slama,
o nebesa, znati hoću,
rodivši se kakvu zloću
a ispoljih prema vama?
No
znamvećkakvim
time što sam
sam roñen
zlom pogoñen.
Zato dobar razlog vodi
vašu strogost — moram reći —
er čovjekov grijeh naiveći
u tome je što se rodi.
Jedina su moja htijenja,
o nebesa: zbog svog mira
želim znati (bez obzira
na taj zločin mog roñenja)
da me
te l' još čimekazna
takva vas uvrijedih,
slijedi?
Jer i drugi roñeni su
kao i ja — to svi znate —
pa ih mnoga dobra prate,
koja meni dana nisu.
Ptić u gnijezdu se izvali
i čim bude pun biserja,
šaren kao cvijet od perja
i krilati buket mali,
odmah leti leta laka
kroz odaje bistra zraka
i ostavlja blagostanje
svoga gnijezda u stablima,
a ja više duše imam,
no slobode mnogo manje.
Zvijer se rodi: kožu čistu
čim joj ospu pjege divne
što se kao zvijezde čine
(zahvaljujuć umnom kistu),
po nagonu svom je ona
već opasna i smiona
Page 4

i, okrutna prema svima,
po svom labirintu hara,
a ja, s mnogo više dara,
a slobode manje imam.
Doñe riba što ne diše,
roñena u mulju sama;
čim, ko brodić u ljuskama,
morem počne da se njiše,
s valima se poigrava
i slobodno premjerava
prostor u svim smjerovima,
plivajući gore-dolje,
a ja, s darom ljudske volje,
Potok
meñu teče, gujašto
cvijećem duga,
se svija
i dočim ta sjajna zmija
kroz cvjetnjake zavijuga,
već žuborom punim sreće
blagodarno slavi cvijeće
i to polje što ga prima
da po njemu tekuć bježi,
a ja, što za višim težim,
Kad vulkan
kao me prožme
gorimjad
ciotaj hudi,
i srce bih svoje htio
iščupati van iz grudi.
Tko i zašto tako sudi
i otima ovdje nama
naša ljudska prava sama,
povlastice i nagrade
što ih nebo vodi dade,
ptici, zvijeri i ribama?
Rosaura: Njegove riječi u meni su
strah i samilost izazvale.
Sigizmund: Tko je slušao moje riječi?
Je li Klotaldo?
Klarin (potiho, svojoj gospodarici):
Reci mu da.
Rosaura: O, to je jedno jadno biće,
što je pod ovim hladnim svodom
slušalo tvoje bolne riječi.
Sigizmund (zgrabivši je):
Sad ću ti ovdje smrt zadati
da ne bi znala da ja znadem
Page 5

da su ti jadi moji znani.
I samo zato jer si čula
što sam zborio, smrvit ću te
ovim rukama mojim grubim.
Klarin: Ta ja sam gluh i ništa nisam
mogao čuti.
Rosaura: Ako imaš
u sebi srca, bit će dosta
da padnem tu pred tvoje noge
i krivnju svoju da okajem.
Sigizmund: Taj glas tvoj me je umekšao
prisutnost tvoja sputala me
i obzir tvoj me uzbudio.
Tko si? Iako ja ti ovdje
veoma
er ova malo znam o svijetu,
kula ubitačna
za me je zipka i grobnica;
iako sve od svog roñenja
ne vidjeh nigdje ništa drugo
osim pustoši ove divlje
u kojoj bijedan život živim
kao nekakav živi mrtvac,
ko živi kostur koji hoda;
iako nikad nikog ne čuh
osimzajedno
koji jedinogsa jednog
mnomstvora
pati
i preko kojeg znadem vijesti
o nebesima i o zemlji,
iako ćeš me u svom strahu
nazvati ljudskim čudovištem,
er uistinu nisam drugo;
il' čovjek sam u liku zvijeri
il' zvijer u liku čovječjemu,
premda sam u tim nevoljama
učio znanost političku,
a ucile me divlje zvijeri
i ptice, koje nebom lete,
pa i zvijezde sam promatrao
kako lagano nebom teku,
no ti si dosad stvor jedini
koji si bijes moj obuzdao
i začudio oči moje
i sluhu mome ugodio.
I svakog puta kad te vidim,
divljenje moje izazivaš
i što te više ovdje gledam
Page 6

sve više želim gledati te.
Ta mora da su moje oči
i bolesne i nezasitne,
er iako im piće škodi,
sve više za tim pićem žude.
Znam, gledanje mi smrt zadaje,
a ja umirem da te vidim.
Pa, nek te vidim i nek umrem,
ako vidjeti znači mrijeti,
er ne znam što bi bilo sa mnom
kad vidio te ne bih više?
O, bilo bi od smrti gore
trpjeti bol i jad i srdžbu,
er ja znam dobro što je život
iNesretnom
sudim da je posveživot
stvoru isto:dati
ili sretnika usmrtiti.
Rosaura: Puna čuñenja dok te gledam,
puna divljenja dok te slušam
nit' znam što bih ti mogla reći
nit' što bih mogla da te pitam;
edino slutim: nebo me je
dovelo danas u te strane
da bi me malko utješilo,
ako utjeha
kada to jejedan
nesretnik neka sretne
drugoga još nesretnijega.
Pričaju: bio neki mudrac
toliko bijedan i nevoljan
da se hranio samom travom
što ju je poljem pobirao.
I sam je sebi govorio:
Ima l' ikoga jadnijega
od mene jadna na tom svijetu?
A kada se je osvrnuo,
opazio je iza sebe
drugog mudraca kako skuplja
listove što ih on odbaci.
I ja sam tako tugovala
zbog sudbe svoje na tom svijetu
i upravo kad htjedoh reći:
Ima li neko drugo biće,
koje crnja sudba prati? —
odgovor si mi, evo, dao,
er kad razmislim malo bolje
vidim da skupljaš patnje moje
Page 7

i od njih svoju radost gradiš.
I ako zbilja moji jadi
na utjehu ti mogu biti,
slušaj ih dobro i uzimaj
za se sve ono što bi meni
suvišno bilo. Ja sam ...
TREĆA SCENA
Klotaldo, vojnici, Sigizmund, Rosaura, Klarin.

Klarin (iznutra): O vi, čuvari ove kule,
koji ste zbog sna ili straha
pustili
da silomovo dvojeuljudi
prodru tamnicu...
Rosaura: Opet me nova zebnja hvata.
Sigizmund: To je Klotaldo, moj pazitelj.
Zar nema kraja jadu mome?
Klotaldo: Oprezno, brzo, navalite,
ne dozvolite da se brane,
zarobite ih il' ubijte.
Glasovi iznutra: Izdaja!
Klarin: O čuvari kule,
što dozvoliste
ako da uñemo,
postoji kakav izbor,
zarobite nas, to je lakše.
(Ulazi Klotaldo s vojnicima; on u ruci drži kuburu, a svima
su maskirana lica.)
Klotaldo (potiho, vojnicima dok ulaze na scenu):
Brzo, pokrijte dobro lica,
er nitko ne smije poznati vas
kada ovamo ulazimo.
Klarin: Gle, i ovdje se maske nose!
Klotaldo: O vi, koji ste u neznanju
prekoračili preko praga
u ovo mjesto zabranjeno
protiv naredbe kralja našeg,
koja nam strogo zapovijeda
da nitko ovdje ne smije prići
ni pogledati čudno čudo
što ga pećine ove kriju,
dajte oružje i živote,
il' će kubura izbaciti
svoje otrovne dvije kugle,
a uzduh će se prestrašiti
Page 8

od njene vatre ubojite.
Sigizmund: O gospodaru tiranine,
prije nego ih ti uvrijediš,
hoću da život moj postane
plijenom tih negva nemilosnih;
er u njima ću (slava bogu!)
sebe samoga rastrgati
rukama svojim i zubima
meñu stijenama ovim, prije
nego nesreću njinu čujem,
i uvrede im nanesene.
Klotaldo: Ako si svjestan, Sigizmunde,
da su nesreće tvoje takve
te si po sudu nebeskome
umro
ako si još prije neg'
svjestan si lanci
da su roñen,
uzde što tvoju zloću stežu,
kotač što tvoju naglost drži,
zašto se tako isprsavaš?
(Vojnicima):
U ovu tijesnu izbu s njime
i zatvorite za njim vrata!
Sigizmund: O nebesa! Pravedno je
što mi slobodu oduzeste,
er ja bih
ustao rado
da se ko divborim,
s vama kakav
i da bih suncu polupao
sva sjajna stakla i kristale
a bih na hrpe od kamena
dizao brda od jaspisa.
Klotaldo: A, možda zato danas patiš,
što ostvariti to ne možeš.
(Prilazi nekoliko vojnika i odvode Sigizmunda u njegov
zatvor.)
CETVRTA SCENA
Klotaldo i vojnici, Rosaura, Klarin.
Rosaura: Pošto uvidjeh da te mnogo
oholost vrijeña, nema druge,
moram ponizno da te molim
da mi poštediš život ovaj
što ti do nogu prostrt leži
i nek' te gane milosrñe,
Page 9

er to bi bila strašna strogost
biti jednako nemilostan
spram oholosti i blagosti.
Klarin: Ako li srce tvoje ganut
ne može Blagost ni Oholost,
o kojima se bezbroj puta
govorilo i predstavljalo
u crkvenim prikazanjima,*
a, koji nisam blag ni ohol,
već po sredini, molim ti se,
pruži nam pomoć i zaštitu.
Klotaldo: Alo!
Vojnici: Izvol'te ...
Klotaldo: Obadvoma
skinte oružje ida
vežite dobro, očineimvide
ni kuda će, ni kako ići.
Rosaura: Evo mog mača, i jedino
tebi ga mogu uručiti,
er, vidim, ti si ovdje glavni
a ja ne želim da ga predam
nekome tko je beznačajan.
Klarin: A moj je takav da ga mogu
najgorem dati. (Jednom vojniku):
Uzmite gaI ...
Rosaura: moram li da umrem, evo,
dajem ti na čast ovaj zalog,
koji bi mogo biti cijenjen
zbog gospodara koji ga je
pasao nekad: i molim te
čuvaj ga dobro, jer, iako
ne znam kakva je u njem tajna,
znam sigurno da u tom maču
neko se čudno čudo krije,
er samo s njime evo doñoh
u Poljsku zemlju da osvetim
uvredu jednu.
Klotaldo (sam sa sobom): O nebesa!
Što se to zbiva? Gle, osjećam,
muka mi neka srce steže,
u glavi mi se nešto muti.
(Glasno):
Tko ti ga dade?
Rosaura: Jedna žena.
Klotaldo: Kako se zove?
Rosaura: Njeno ime
Page 10

ne mogu reći.
Klotaldo: Kako znadeš,
da se u njemu tajna krije?
Rosaura: Onaj tko mi ga dade reče:
»Putuj u Poljsku i uznastoj
svim sredstvima i načinima
neka ti ovaj mač primijete
mnogi prvaci i plemići,
netko će od njih, kad ga vidi,
zavoljeti te i čuvati«,
ali mi ne htje reći ime,
bojeć se da je možda mrtav
taj o kojem je govorila.
Klotaldo (sam sa sobom):
O,
Ne sveti
mogubože! Štodatoshvatim;
nikako čujem!
e li to stvarnost istinita
ili su puste sanjarije?
Taj mač sam jednom poklonio
lijepoj djevojci Violanti
i rekao joj da će onaj
tko ga ponese o svom pasu
u meni naći dobrog oca,
a ja u njemu dragog sina
i odanoga
O prijatelja.
jadna mene! Što da radim
u toj pomutnji čudnovatoj:
mjesto da onom tko ga nosi,
taj mač donese spas i pomoć,
nosi mu evo jadnu propast,
er eto, već je po zakonu
na smrt osuñen. Kakva zbrka!
Kakva li žalost? Kakav udes!
Ovo je sin moj, sumnje nema,
er svi se znaci posve slažu
s osjećanjima srca moga,
koje iz grudi navaljuje
i hoće vani, da ga vidi,
ali ne može da razbije
tvrde katance i okove
zato, ko jadni zatvorenik
kad čuje žagor na ulici
pa proviruje kroz prozore,
i moje srce, ne znajući
što se dešava u toj larmi,
na oči ide (jer oči su
Page 11

prozori grudi) i kroz njih se
izlijeva vani u suzama.
Sto da uradim? O nebesa,
pomozite mi! Jer ako ga
odvedem kralju, to je isto
ko da ga, jadan u smrt vodim.
A da ga sakrijem i zatajim,
ni to ne mogu, jer se zakleh
da ću zakonu vjeran biti.
Tako sam, eto, posve raspet:
s jedne me strane vuče ljubav,
a s druge dužnost. No tko sumnja? —
Zar vjernost kralju nije preča
i od života i od časti?
Ia zato neka
sin nek živi vjernost,
umre!
Tu još treba
dodati i to što mi reče
da je došao izdaleka
uvredu neku da osveti,
a tko j' uvrijeñen, nije častan.
I taj ne može sin mi biti,
nit' je moguće da u njemu
teče krv moja plemenita.
No je
da s druge stranei ranjiva
čast krhka treba znatl
i da je čak i dašak vjetra
katkada može okaljati,
a onaj koga zlo zadesi
te čast izgubi, što bi više
mogao za nju učiniti,
ako je zbilja častan čovjek,
već ako poñe da je traži
ne plašeći se opasnosti,
koje vrebaju sa svih strana?
A taj je sve to učinio
i nema sumnje: to je sin moj,
pravi izdanak moje krvi,
kad pokazuje takvu hrabrost.
I eto, kad se čovjek nañe
raspet izmeñu dvije sumnje,
najmudrije je izabrati
zlatnu sredinu. A to znači
otići kralju i reći mu:
»Evo mog sina i ubij ga.«
Možda se ipak kralj smiluje
Page 12

na moju čast i moju vjernost,
pa ako li ga tako spasim,
poći ću s njim i pomoći mu
uvredu svoju da osveti.
No ako kralj u svome sudu
ostane strog i neumoljiv
te ga ubije, umrijeti će,
a neće, jadnik, ni saznati
da sam mu otac.
(Rosauri i Klarinu)'.
Hajte, stranci,
poñite sa mnom, ne bojte se
ako vam u zlu društvo manjka,
er, mislim, nema većeg jada
što kad smrti
izmeñu se netko tako nañe
i života. (Izlaze.)
PETA SCENA
(Salon u kraljevskom dvoru. S jedne strane ulaze Astolfo i
vojnici, a s druge infantkinja Stela i dvorske dame. Vojna
muzika i pozdravne salve.)
Astolfo (Steli):
Kad se pojave vaše oči
divne i sjajne ko komete
pravo je da se salve glase,
da ječe trube i bubnjevi,
da poju ptice i fontane.
Tako vas, gospo, pozdravljaju,
topovi snažni ko kraljicu,
umilne ptice kao Zoru,
a zvonke trube ko Atenu,
i cvijetovi ko divnu Floru,
er vi ste sjajna poput dana
koji razgoni tamu noći,
vi ste mi Zora u radosti,
u miru vi ste moja Flora,
u ratu ste Palas Atena*
i kraljica u mojoj duši.
Stela: Ako se riječ izgovorena
sa djelovanjem ljudskim mjeri,
vrlo ste loše izabrali
sva ta laskanja umiljata,
Page 13

er vas izdaju i poriču
sva ta ratnička vaša slavlja
protiv kojih se uvijek borim,
er sve se bojim, ne slaže se
tolika slatkost vaših riječi
s okrutnostima koje gledam.
I znajte, to je podlo djelo,
dostojno samo divlje zvijeri,
kad netko riječju svojom laska,
a svijesno muči i ubija.
Astolfo: O, slabo ste obaviješteni,
Stela, kad tako sumnjičavo
mjerite moja osjećanja,
i zaklinjem vas, poslušajte
da vam ćete
i vidjet ponovim cijelu
da sve priču,
znadem.
Kad je umro Astorg treći
ostale su mu dvije kćeri,
(jedna je meni život dala,
a druga vama), no na prijesto
tad je došao Bazilije.
Al' neću da vam dosañujem
stvarima, koje nisu važne,
Klorilena, vaša majka
i moja
u onomgospa,
boljemkoja sadaživi,
carstvu
pod baldahinom punim zvijezda,
starija bješe; vi ste njena
odana kćerka; druga od njih
moja je majka, vaša tetka,
dobra i lijepa Recisunda
(neka je dugo bog poživi);
ona u Moskvu bje udata
i mene rodi. No, gospoño,
da se vratimo na početak.
Taj Bazilije, koji već se
primiče kraju svoga vijeka
bio je više sklon nauci
nego ženama. Jednog dana
osta udovac i bez djece,
te sada meni ili vama
prestolje treba da pripadne.
Vi ističete da ste kćerka
starije sestre, no ja mislim,
premda je moja mati mlaña,
da ko muškarac imam prednost.
Page 14

Naše smo želje i namjere
već izrazili našem stricu,
a on je reko da bi htio
izmiriti nas, i zato smo
ovamo došli, da čujemo.
Zbog svega toga pošao sam
na put iz Moskve i došao
tu, u daleku Poljsku zemlju,
ne hoteć da vam rat navijestim,
a vi ga meni navijestiste.
O, da bi sveta ljubav dala
i narod, mudri zvjezdoznanac,
neka postupi tako s nama
i neka bude odreñeno
da
no vi kraljicom
kraljicom popostanete,
mojoj volji,
da vam na veću čast i diku
Bazilij svoju krunu dade,
vrlina vaša dati će vam
sjajne uspjehe i trijumfe,
a moja ljubav carstvo svoje.
Stela: Na tako sjajna udvaranja
ne mogu, a da ne uzvratim
istim nadama i željama,
i veoma
kad bih sretna
bih dobila bilakrunu
carsku
i da je onda vama dadem.
No moju ljubav prema vama
ipak progoni jedna sumnja
er vaše riječi ne slažu se
s tom malom slikom koja visi
o vašem vratu.
Astolfo: O ne, gospo,
a ću vam sve to objasniti...
No sad ne mogu, jer već zvone
bubnjevi zvučni. Kralj dolazi.
(Cuju se bubnjevi.)
SESTA SCENA
(Ulazi kralj Bazilije s pratnjom.)
Stela: Učeni Tales ...

Astolfo: mudri Euklides,
Stela: što meñ zvijezdama,
Page 15

Astolfo: meñu planetima ...
Stela: danas caruješ ...
Astolfo: danas gospoduješ ...
Stela: te im kruženja ...
Astoljo: i nebeske pute
Stela: ti opisuješ
Astoljo: i mjeriš i slijediš,
Stela: dozvoli da se sasvim blago ...
Astolfo: dozvoli da se umiljato ...
Stela: oko tebe ko bršljan vijem...
Astoljo: pred tvoje noge krotko bacim.
Bazilije: Dajte mi ruke, djeco moja,
i vjerujte, kad tako vjerno
i s tako žarkom odanošću
odazvaste
oboje ćete se mom
ovdje bitipozivu
i jednaki i zadovoljni.
I tako eto, dok priznajem
da su me ljeta nadvladala,
edino od vas sada molim
da pažljivo me saslušate,
a moj će govor sam po sebi
divljenje vaše izazvati.
Vi već znate (o, poslušajte,
ljubljena
vi, dični ljudidjeco moja,
poljskog dvora,
i vi, vazali i roñaci
i odani nam prijatelji)
ta svi vi znate da u svijetu
po učenosti ja zaslužih
ugledan naziv učenjaka,
er kist, dostojan Timanta
i mramor, dostojan Lisipa
po cijelom svijetu proslaviše
Bazilijevo slavno ime,
kojemu neće nauditi
ni zaborav, ni brzo vrijeme.
Vi znate da od svih znanosti
najviše volim i poštivam
matematiku profinjenu.
Zbog nje sam često napuštao
druge nauke i učenja.
Kad na pločama svojim gledam
prisutna djela i novosti
budućih dana, tad uživam
što vrijeme neće čast imati
Page 16

da otkriva što ja već otkrih.
Krugovi* ovi snježno-bijeli,
ovi zastori čista stakla,
kroz koje jasno sunce sija
i koje mjesec u svom hodu
zrakama cijepa i prelama,
ovi svjetovi od dijamanta
ovi globusi od kristala,
što ih bezbrojne zvijezde krase
i mnoga zviježña opsijedaju,
oni su predmet mog učenja,
u toku mnogih dugih ljeta.
Oni su moje divne knjige,
gdje na papiru od dijamanta,
na listovima
veliko od safira
nebo upisuje
slovima jasnim djela naša
pa bila štetna il' korisna.
Sva ta znamenja neobična
s takvom lakoćom ja vam čitam
da svojim duhom slijedit mogu
svim pravcima i putevima
njihova brza okretanja.
O, kad bi nebo htjelo, prije
nego li genij
njegove meñe moj objasni
i rubove
i listove mu ispisane,
življenje moje uništiti
i u njegovoj ljutoj srdžbi
da nañem svoju tragediju,
er nesretnima i zasluge
pretvaraju se u nož oštri,
er onaj tko za znanost živi
svoj vlastlti je ubojica.
Za sve to ja sam dobar primjer,
a još bolji su djela moja
i zbog njih evo opet molim
da me pažljivo saslušate.
Od Klorilene, žene svoje
ednog nesretnog sina dobih,
nebesa, nad njim kod poroda
iscrpiše sva čuda svoja.
Još prije nego na svijet doñe
iz utrobe, iz živa groba
(kažem vam tako, jer roñenje
sasvim je slično umiranju)
Page 17

njegova mati bezbroj puta
kroz ružne slike snova vidje
kako joj neko čudovište
u ljudskom liku trbuh para
i kako je u lokvi krvi
ubija, dok je porañala
riñovku ljudsku našeg vijeka.
I tako dode dan poroda
a proroštva se ispuniše
(jer zli duhovi rijetko lažu)
i moj nesretni sin se rodi
pod neugodnim horoskopom:
tada je sunce, svo u krvi,
na nebesima ulazilo
u ljuti dvoboj
i kako sa mjesecom
im je cijeli svemir
služio kao bojno polje
ta dva se svjetla božanstvena
pobiše cijelim svojim sjajem
iako ne baš punom snagom.
I to je bila najpunija
i najstrašnija pomrčina
što ju je sunce doživjelo
otkad je ono smrt Kristova
krvave
Jer suze
svijet proplakala.
je tada, sav potopljen
u živi požar strašnog svjetla,
predosjećao da ga hvata
posljednji trzaj samrtnički.
Nebesa cijela potamnila,
zgrade se tresle, iz oblaka
kamena kiša dolazila,
a svim rijekama krv je tekla.
I tako, uz to mahnitanje,
uz tu bezumnu igru sunca
taj Sigizmund je bio roñen
i nesretnik je odmah dao
znakove svoje jadne ćudi,
er je ubio svoju majku
i tim okrutnim svojim djelom
kao da nam je htio reći:
Eto, čovjek sam, kad počinjem
da dobročinstvo zloćom plaćam.
A ja vam tada, u tom jadu,
pribjegoh svojim naukama
i na temelju svega vidjeh
Page 18

da će Sigizmund jednom biti
najdrskiji od sviju ljudi,
najgori od svlh kraljevića,
najnepravedniji od vladara
i da će stoga kraljevstvo mu
bit rasuto i razdijeljeno,
i da će ono biti škola
pokvarenosti i izdaja,
akademija sviju zala.
Još k tome, da će u svom bijesu
opijen srdžbom i zločinom,
i mene sama pogaziti
i da ću, bačen pod noge mu,
(o, s kakvim stidom to kazujem!)
prosuti
ko ćilim,svoju
nekasijedu bradu
po njoj gazi.
A tko u zlo da ne vjeruje
i to u zlo što sam ga otkri
naukom svojom, gdje i ljubav,
vlastita ljubav sudjeluje.
I tako eto, vjerujući
u znake sudbe božanstvene
koja mi ova zla navijesti
u zlokobnome proročanstvu,
odmah
tu odlučih
životinju, darodih,
koju zatvorim
da vidim da l' se mudrost može
suprotstaviti volji zvijezda.
Prvo oglasih na sve strane
da je kraljević roñen mrtav,
a onda dadoh da se tamo
u planinama kula gradi
meñu vrletnim hridinama
gdje svjetlost jedva može doći,
er obelisci divljih stijena
priječe joj pristup u te strane.
A teške kazne i propisi,
što javno bjehu objavljeni,
kazivahu da nitko ne smije
pristupiti na ono mjesto.
Sve to, dakako, zbog razloga
o kojima sam govorio.
Eto, Sigizrnund tamo živi
ubog i jadan i zatočen,
samo Klotaldo može k njemu
da s njim govori, da ga vidi.
Page 19

On mu je bio učiteljem
i nauke mu predavao
i mudra znanja svete vjere,
er on je bio i ostao,
edini svjedok zla njegova.
U tome svemu tri su stvari:
prva je od njih, o Poljaci,
što ja sve vas toliko cijenim,
te htjedoh da vas oslobodim
od svih nasilja i nepravdi
takova kralja, tiranina,
er ne bi bio častan vladar
onaj, koji bi svoju zemlju
takvoj nevolji prepustio.
Druga
kad bihjejastvar
takošto treba znati:
oduzeo
vlastitoj krvi ono pravo
što joj ga daše u baštinu
zakoni ljudski i božanski,
to ne bi bilo sveto djelo,
er nema zakona što kaže,
ako sprečavam nekog drugog
da bude tiran i zločinac,
da ja sam mogu takav biti,
er je
da ako li pretpostavimo
Sigizmund sklon nasilju
i ako spriječim njegov zločin
time ću sam u zločin pasti.
A posljednja i treća stvar je:
što sam, čini se, pogriješio
kad tako lako povjerovah
u spomenuta predviñanja;
er iako ga zle sklonosti
vuku u propast i nevolju,
možda ga neće nadvladati,
er i sudbina najgroznija
i sklonosti najsurovije
i zvijezda od svih okrutnija
samo naginju ljudsku volju,
a ne sile je na zle čine.
I tako, raspet i pun sumnji,
izmeñu dvije mogućnosti
a se odlučih za rješenje
koje vas može začuditi.
Sutra ću odmah Sigizmunda,
a da i ne zna da je sin moj,
Page 20

ni kralj vaš, dakle, sutra ću ga
tu na prijestolje postaviti,
a to znači, na moje mjesto,
i nad vama će vlast imati,
a vi svi ćete preda nj doći
i zakleti se na poslušnost.
Iz toga evo tri zaključka,
što proizlaze iz tri stvari
o kojima sam govorio:
Prvo: ako se on pokaže
plemenit, mudar i razborit
i ako tako opovrgne
sva ona loša predviñanja
što je sudbina o njemu rekla,
vi ćete
svog tada u njem
zakonitog naći
kraljevića,
koji je dosad boravio
u dvorovima zle planine,
u društvu divljih životinja.
Drugo: ako li bude nadmen,
svojeglav, drzak i okrutan
i ako pusti uzde strasti
tada ću, kao dobar otac,
dužnosti svoje izvršiti.
Naime,
kog ja nije
nitko ću, kao vladar,
pobijedio,
njega lišiti svake vlasti
i kad ga bacim u tamnicu
to više neće biti zločin
već kazna, posve zaslužena.
A treća stvar je: ako bude
kraljević takav kako rekoh,
budući da vas žarko volim,
o, podanici moji vjerni,
vladare ću vam tada dati
dostojne krune i mog žezla.
To su nećaka mojih dvoje,
koji će, kada svoja prava
ujedine, i kad se vežu
svetim obredom na vjenčanju,
postići što su zaslužili.
To, kao kralj vam nareñujem,
to, kao otac od vas tražim,
to vas, ko učen čovjek molim,
i to vam kao starac kažem.
Jer Seneka, Spanjolac, reče
Page 21

da je kralj sluga svog kraljevstva,
zato i kao skroman sluga
a vas to molim i preklinjem.
Astolfo: Ako ja moram na sve ovo
odgovor dati, kao onaj,
koji je glavni u toj stvari,
u ime svih ću onda reći:
neka Sigizmund doñe ovdje,
on na to ima puno pravo,
budući da je tvoje dijete.
Svi: Daj nam našega kraljevića,
i tražimo da kralj nam bude.
Bazilije: Mnogo vam hvala, podanici,
a cijenim vašu susretljivost.
A sad u moje,
nećake sobe otpratite
moju nadu.
Sutra će opet biti s vama.
Svi:
Da živi kralj naš Bazilije!
SEDMA SCENA
(Ulaze Klotaldo, Rosaura, Klarin.)
Klotaldo (kralju): Mogu li s tobom govoriti?

Bazilije: Dobro došao, moj Klotaldo!
Klotaldo: Iako uvijek, kad dolazim
da se poklonim tebi ovdje,
osjećam čast i zadovoljstvo,
ovoga puta, gospodaru,
sudbina tužna i opaka
suprotstavlja se mojoj sreći.
Bazilije: Što je, Klotaldo?
Klotaldo: Gospodaru,
nesreća jedna zadesi me
uprav u času kada mišljah
da će to biti sreća za me.
Bazilije: Nastavi samo.
Klotaldo: Ovaj mladić,
u svom neznanju il' drskosti,
uñe u kulu, gospodaru,
i vidio je kraljevića ...
Bazilije: Ne brini ništa, moj Klotaldo.
Da je to bilo drugog dana,
vjeruj, ne bi mu dobro bilo,
Page 22

no već sam tajnu objavio,
pa nije važno što zna i on.
Nego, kasnije doñi k meni,
mnoge ti stvari moram reći,
koje ćeš za me napraviti,
er ti ćeš biti izvršilac
najčudesnijeg dogañaja,
što ga je ikad svijet vidio.
A tim ljudima sve opraštam,
er njih kazniti značilo bi
nemarnost tvoju da kažnjavam.
Klotaldo: O, živio mi sto vijekova,
moj gospodaru!
OSMA SCENA
Klotaldo
i ovo zlo (sam sa sobom):
se dobro svrši. Nebo dade
Pa kad je tako, nikom neću
kazati da je ovaj momak
moj sin roñeni.
(Glasno):
Dakle, stranoi,
sad ste slobodni.
Rosaura: O, sto puta
noge ti cjelivam i pazim.
iKlarin
mjesto(zapazim,
sebe):jaJaihmijenjam
gazim, samo jedno slovce
a jedno slovce više, manje,
to prijatelji ne gledaju.
Rosaura: Ti si mi život poklonio
i jer sam živ zahvaljujući
tvojoj dobroti, gospodine,
od sada tvoj ću sluga biti.
Klotaldo: To što ti dadoh, nije život,
er čovjek roda plemenita,
kad je uvrijeñen, on ne živi;
a ti sam si mi kazivao
da si došao izdaleka
uvredu neku da osvetiš,
stoga ti nisam život dao,
er ga ti nisi ni imao:
okaljan život nije život.
(Sam za sebe):
Možda ga moje riječi bocnu,
pa će mi reći svoju tajnu.
Rosaura: Rado priznajem da ga nemam,
premda ti mi ga sada dade,
Page 23

no, ja se nadam, osvetom ću
tako čast svoju osvjetlati
da će se tada i moj život
moći nazvati tvojim darom.
Klotaldo: Evo ti vraćam svijetlu sablju,
znam, dovoljna će ona biti,
kad je u krvi dušmanina
svoga okupaš, da osveti
uvredu tvoju, jer ta sablja,
koja je jednom bila moja
(naime sad u ovo vrijeme,
dok ti je bila oduzeta),
ona će znati da se bori.
Rosaura: U tvoje ime ja je pašem
ipanjoj se kunem
makar na osvetu
kako moj protivnik
svemoćan bio.
Klotaldo: A je l' zbilja
toliko snažan ko što veliš?
Rosaura: Toliko, te se ne usudim
da ti ga kažem, a ne stoga
što ja ti ne bih povjerio
i najvažnije svoje stvari,
već da se ne bi ta dobrota,
koju mi evo
okrenula na ukazuješ,
moju štetu.
Klotaldo: Naprotiv, mislim da bi time
sasvim me za se pridobio,
er bi nestalo mogućnosti,
da protivnika tvog pomognem.
(Za se):
O, kad bi samo znao tko je!
Rosaura: Eto, da ne bi pomislio,
da povjerenje to ne cijenim,
na koncu konca reći ću ti:
moj protivnik je ništa manje
nego Astolfo, knez moskovski.
Klotaldo (za se): (Kako da svladam ovu patnju,
er vidim da je mnogo veća
nego što mogoh zamisliti.
Ali, da slučaj raščistimo.)
(Glasno):
Ako si ti u Moskvi roñen,
onaj koji je tvoj gospodar
nije te mogo uvrijediti.
Vrati se, dakle, svome gradu
Page 24

i ostavi se ove srdžbe
koja te muči.
Rosaura: Dobro znadem,
iako bješe moj gospodar,
mogao me je uvrijediti.
Klotaldo: Nije mogao, iako je
možda u bijesu i drskosti
stavio svoju ruku na te.
(Za se):
O, nebesa!
Romura Mnogo veća
uvreda mi je nanesena.
Klotaldo: Pa reci što je. Jer sigurno
ne može biti ništa veća
nego je mogu
Rosaura: zamisliti.
Dobro, reći ću, samo ne znam
s kakvim te to štovanjem gledam
i s kakvim ti se žarom divim,
te nemam snage da ti kažem,
da to odijelo što ga nosim
zapravo znači zagonetku,
er onaj tko ga nosi nije
ono što misliš. Sad rasudi,
ako li nisam što izgledam,
i ako
da se je Astolfo
oženi došoStelom
lijepom
e li me mogo uvrijediti?
Eto, time je sve rečeno.
(Izlaze Rosaura i Klarin.)
Klotaldo: Nu čekaj... stani... poslušaj me!
Kakva je ovo čudna zbrka,
koju ni mudrost da rasplete?
I moja čast je okaljana,
neprijatelj je vrlo moćan,
a sam podanik, ona žena;
neka mi nebo put pokaže,
ako i ono nešto može,
er je u tako grdnom mraku
i samo nebo tamna slutnja,
a cijeli svijet je čudovište.
DRUGI ČIN
PRVA SCENA
Page 25

(Salon u kraljevskoj palači.)
Bazilije, Klotaldo
Klotaldo: Sve, kakogod si naredio,

izvršio sam, gospodaru.
Bazilije: Pričaj, Klotaldo, kako bješe.
Klotaldo: Evo, ovako, gospodaru:
uspavljujućim jednim sredstvom,
koje bijaše pripremljeno
od raznih tvari, sve onako,
ko što si bio naredio,
a miješajući neke trave,
koje imaju takvu snagu,
te odmah uzmu
i obeznane pamet i pomute
ljudsku
a čovjek, koji to popije
postane kao živi mrtvac,
bez snage i bez osjećaja ...
Ne treba da vam dokazujem,
da su moguće takve stvari,
to nam je često, gospodaru,
samo iskustvo pokazalo.
Ta, svima nam je dobro znano:
medicina je
prirodnih danas
tajni, jer puna
sve živo,
sve trave, biljke i kamenje
imaju svoja tajna svojstva,
pa ako ljudska zloća znade
pripremiti i sto otrova
koji s lakoćom ubijaju,
kakvo bi onda čudo bilo,
ako se mogu napraviti
otrovi koji uspavljuju?
I, prema tome, nema smisla
sumnjati je li to moguće,
er te su stvari bezbroj puta
iskustvom našim iskušane ...
I, tako eto, s tim napitkom,
što smo ga pomno pripravili
od cvijeta maka i bunike
i opijuma — sišao sam
do Sigizmunda u tamnicu.
Prvo sam s njime popričao
O knjigama i ljudskom znanju,
u kojem ga je poučila
Page 26

priroda brda i nebesa,
a u toj školi božanstvenoj
izučio je retoriku
veselih ptica i zvjerinja.
I da bih bolje pripremio
njegovu dušu za taj pothvat,
što si ga bio zamislio,
uzeh za temu razgovora
strelovit uzlet snažna orla,
koji prezire sferu vjetra
i dižući se u najviša
područja vatre, tu se vije
i na pernatu munju liči
ili na zvijezdu koja pada.
Divio sam
i rekoh: se tom
»Orle, ti siuzletu
sada
svemoćni vladar sviju ptica,
i pravo je da budeš takav.«
Nije trebalo ništa više,
er kad se govor zapodjene
o pitanjima veličine,
on priča žustro i odvažno,
pošto, u stvari, krv njegova
tada ga nuka i potiče
na silne
»Zar i u stvari, te mi reče:
ptičjoj republici
postoji netko tko upravlja
i tko poslušnost nareñuje!
Ako je tako, ja u tome
utjehu vidim za se sama,
er ako jesam tu potlačen,
tlači me samo gruba sila,
a svojom voljom nikad nikom
ne bih se dao da me muči.«
Videći da je pobijesnio
raspravljajući o toj temi,
koja ga uvijek uzbuñuje,
pružih mu piće neka pije
i netom je iz čaše prešlo
do grudi, već mu cijela snaga
prijeñe u san, a kroz udove
i kroz žile mu tako brzo
ledeni znoj se prostirao,
te bih zacijelo posumnjao
da li je živ, da nisam znao
da je to samo trenutačna,
Page 27

prividna smrt. U tome času
uñoše ljudi, kojima si
sam povjerio taj zadatak
i uhvatiše Sigizmunda,
te ga staviše u kočiju
da ga dovezu tvome dvoru,
gdje je već bila pripremljena
sva otmjenost i dično slavlje,
kao što njemu dolikuje.
Položiše ga na tvoj ležaj,
a kad popusti obamrlost
i kad se prene, služit će mu
ednako kako tebe služe,
er ti si tako naredio.
Inagradu
sad, akoneku
samzaslužio
za poslušnost
edino tražim da mi rekneš
(ne zamjeri mi tu slobodu)
s kakvom si svrhom Sigizmunda
u svoje dvore dopremio?
Bazilije: S pravom, Klotaldo, ovo pitaš
i jedinom ću tebi reći:
Mome jedincu Sigizmundu
njegova zvijezda (ko što znadeš)
iprijeti s tisuću
nesreća tragedija
i drugih zala.
I sada hoću da ispitam,
da li će nebo (koje nikad
lagati ne zna, pa je tako
svu svoju strogost pokazalo
i u zloj sudbi moga sina),
da li će nebo, velim, ipak
bar malo gnjev svoj utišati,
i oporeći što je reklo,
kad vidi razbor i vrlinu
er, poznato je, čovjek ipak
ima prvenstvo pred zvijezdama.
Eto, to hoću da ispitam.
Zato dovedoh Sigizmunda,
nek' sazna da je moje dijete
i nek' pokaže tu, pred svima
kakve je ćudi i naravi.
Ako obuzda svoje strasti,
postat će vladar. A naprotiv
bude li strašan i okrutan
opet će natrag, u tamnicu.
Page 28

Sad znam, ti ćeš me upitati,
što je trebalo da ga vode
na takav način, uspavana?
A ja sam spreman da te slušam
i da ti na sve odgovorim.
Kad bi on danas jasno znao
da je sin moj, a sutra opet
da bude bačen u tamnicu,
u njoj bi, jadnik, očajao;
er kad bi jasno znao tko je,
nikakva nada ni utjeha
ne bi mu više preostala.
I zato htjedoh da ostanu
bar jedna vrata otvorena,
naime,
da je ondasamo
se može
u snureći
snio
to što se zbilo. Iz ovoga
treba saznati dvije stvari:
njegov karakter, prije svega,
er kad se iz sna svog probudi,
on će raditi sve onako
kao što misli i osjeća.
A onda, tu je i utjeha,
na koju treba računati,
er iako se
okružen sada vidi
slavom i štovanjem,
poslije, kad doñe u tamnicu,
tada će moći pomisliti
da je sanjao sve te stvari,
i s punim pravom to će mislit,
er na tom svijetu, moj Klotaldo,
svi koji žive samo sniju.
Klotaldo: Razlozi bi se mnogi našli,
da ti dokažem da se varaš,
no sada više nema lijeka ...
Gle, po znacima čini mi se
da se je od sna probudio
i da dolazi prema nama.
Bazilije: Ja ću otići. Ti ostani
i kao njegov odgojitelj
reci mu odmah svu istinu
i odagnaj mu iz pameti
sve sumnje i sve smetenosti,
koje ga sada opsijedaju.
Klotaldo: Dakle, i ti me ovlašćuješ
da mu sve kažem?
Page 29

Bazilije: Pa, naravno,
er moguće je, kada sazna,
i kad uvidi svu opasnost,
možda će lakše savladati
nagone svoje loše ćudi.
(Odlazi.)
DRUGA SCENA
(Ulazi Klarin.)
Klarin (sam sa sobom):
Prokleti stražar riñobradi,
kako
Čet'ri me samo
batine opalio!
stajalo me
da doñem ovdje i da vidim
što se dogaña u toj kuei,
er mislim da je bezobrazluk
najsigurnija ulaznica
za sve priredbe i predstave.
Klotaldo (sam sa sobom):
Pa to je Klarin (o, nebesa!)
sluga one, one djevojke
koja uvredu
amo moju
u Poljsku, donije
i posvuda
nesreće svoje rasprodaje.
(Glasno):
O, Klarine, što ima nova?
Klarin: Ima, gosparu, da je vaša
velika milost Rosauri
savjetovala da obuče
svoju odjeću mjesto muške,
a i sami ste bili spremni,
uvredu njenu osvetiti.
Klotaldo: Tako i treba, jer njen naum
bio je vrlo lakomislen.
Klarin: Ima još nova, da je ona
sada uzela drugo ime
i nećakom se tvojom pravi,
te je veliki ugled stekla
i sad je dama lijepe Stele.
Klotaldo: Vidim, morat ću preuzeti
brigu o njenoj časti.
Klarin: Ona
sve čeka kad će doći vrijeme
Page 30

pa da east njenu ti osvjetlaš.
Klotaldo: To je pametno s njene strane,
er vremenu i jeste dužnost
da vodi brigu o toj stvari.
Klarin: Ima još nova, moj gosparu,
da ona prima mnoge dare
i da je služe ko kraljicu,
er misle da je tvoga roda.
A ja, koji sam s njome došo
moram od gladi da skapavam,
i nitko neće da me vidi,
nit' itko misli da sam Klarin,
i ako taj Klarinet svirne,
mogo bi, bogme, dojaviti
kralju
sve štoi Steli i Astolfu
se radi i dogaña,
er riječi »sluga« i »klarinet«
dvije su stvari i one se
s tajnama sasvim slabo nose,
i moglo bi se dogoditi
da mi dojadi ova šutnja
pa da za mene netko rekne:
»Klarinet koji zorom svira,
ne nosi dobra, niti mira.«
iKlotaldo:
ia ću na S
topravom
pripaziti,se žališ, moj Klarine,
zato od sada mene služi.
Klarin: Da, ali evo Sigizmunda!
TREĆA SCENA
(Muzikanti pjevaju, a sluge pomažu Sigizmundu da se do
kraja obuče. Sigizmund ulazi začuden.)
Sigizmund: O, sveto nebo, što to vidim!

O, sveto nebo, što to gledam!
I ne plašim se svega toga,
ali teško je vjerovati.
Ja, u blistavim dvorovima?
Ja, sav u svili i brokatu?
Ja, od tolikih slugu dvoren,
s tolikom pažnjom i brzinom?
Ja, da se iz sna svoga budim
u tako sjajnim posteljama?
Ja, posred takve mase svijeta,
Page 31

koja me redi i oblači?
Ne mogu reći da su snovi,
er dobro vidim da sam budan.
Jesam Sigizmund ili nisam?
Objasnite mi, o nebesa!
Recite, što se dogodilo!
za vrijeme sna u mojoj mašti,
te sebe sad najednom vidim
u ovom sjaju i obilju?
Ali nek' bude kako bude.
Zašto da sumnjam i razmišljam?
Bolje da pustim da me služe,
pa neka teče kako hoće.
Prvi sluga: Nešto je tužan, čini mi se.
Dxugi
kome sesluga:
takveTakav
stvaribi,zgode.
brate, svaki bio,
Klarin: Zar i ja?
Drugi sluga (prvom slugi):
Pristupi k njemu, pozdravi ga.
Prvi sluga (Sigizmundu):
Želite da još zapjevaju?
Sigizmund: Ne, neću više, dosta mi je.
Drugi sluga: Vidio sam te da si tužan,
pa htjedoh da te raspoložim.
Sigizmund:
ne mogu da O, metiraspolože,
glasovi i te pjesme
er ja sam dosad samo čuo
vojničku glazbu i pjevanje.
Klotaldo: Visosti vaša, dozvolite
da vam poljubim časnu ruku
i da vam tako prvi reknem
svoju odanost i poslušnost.
Sigizmund (sam za sebe):
To je Klotaldo. Ali kako?
U tamnici me progonio,
a sad me ovdje tako časti?
Ma zbilja, što se sa mnom zbiva?
Klotaldo: U ovoj silnoj smetenosti,
u kojoj si se zatekao,
znam dobro da će mnoge sumnje
mučiti tvoju bistru glavu.
No ja ću te, uz božju pomoć,
osloboditi svih nevolja,
er, gospodine, moraš znati,
ti si kraljević Poljske zemlje
i imaš pravo na prijestolje.
Page 32

A što si dosad skriven bio,
sve je to bilo učinjeno
zbog bojazni od tamnih sila,
koje su nama naviještale
da će na zemlju našu pasti
tisuću jada i nevolja
kada ti stupiš na prijestolje
i kada lovor ponositi
ovjenča tvoje svijetlo čelo.
No vjerujući da ćeš znati
razumom zvijezde pobijediti,
er to postići nije teško,
ako je čovjek jaka duha,
iz one kule u planini
doveli su te tukao
dok si spavao u dvore
zaklan.
Tvoj otac, kralj i moj gospodar,
doći će sada da te vidi
i od njega ćeš, Sigizmunde,
po redu čuti sve ostalo.
Sigizmund:
O izdajniče i nitkove,
a šta ostalo imam čuti?
Zar nije dosta da znam tko sam,
pa da
svu pokažem
svoju snagusvima vama
i oholost?
Kako si mogo učiniti
takvu izdaju prema zemlji?
Ti si me tako podlo krio
negirajuć mi moje pravo
protiv zakona i razuma.
Klotaldo: O, jao meni, jao meni!
Sigizmund:
S kraljem si bio ulizica,
pred zakonima izdajica,
a sa mnom svirep i okrutan.
I stoga, zakon i kralj i ja,
nakon svih zala i nesreća,
izričemo ti kaznu smrti
i od moje ćeš ruke mrijeti.
Drugi sluga: Ne, gospodaru!
Sigizmund: Neka nitko
ne pokušava da me spriječi,
er uzalud je. Tko mi priñe
s njim ću kroz prozor.
Drugi sluga: Bjež', Klotaldo!
Page 33

Klotaldo: O, jao tebi što ovako
nadmenost svoju pokazuješ,
a ne znaš da to samo sanjaš.
Drugi sluga: Imaj na umu ...
Sigizmund: Bjež' odavde!
Drugi sluga: on je vršio kraljev nalog.
Sigizmund: U onome što nije pravo
ne treba kralja poslušati,
a ja sam bio njegov knez...
Drugi sluga: On nije dužan da rješava,
da li je pravo ili krivo.
Sigizmund: Mislim da želiš u zlo pasti
kad mi se tako suprotstavljaš.
Klarin: Knez dobro veli, nema zbora,
aDrugi
vi činite vrloTko
sluga: loše.
vam je dao ovlaštenje?
Klarin: Ja sam ga uzeh.
Sigizmund: A tko si ti?
Klarin: Pa, ja sam spletkar, gospodaru,
i to sam majstor u tom poslu,
i njuškalo sam, kakvo nikad
niste ni čuli, ni vidjeli.
Sigizmund: U ovoj čudnoj okolini
edini si mi simpatičan.
Klarin: O,sviju
ljubimac gospodaru, ja sam bio
Sigizmunda.
CETVRTA SCENA
(Ulazi Astolfo.)
Astolfo: Neka je blažen dan i čas,
moj kneže, kad ste osvanuli
ko sunce Poljske, i svjetlošću
cijelo obzorje ispunili,
kao da divna zora sviće,
er kao sunce izlazite
iz planinskoga tamna njedra.
O, izañite, izañite,
iako s malim zakašnjenjem,
i neka vam se čelo kruni
vijencem lovora blistavoga.
a noć nek' umre.
Sigizmund: Bog vam dao!
Page 34

Astolfo: Niste me valjda prepoznali
i samo to vas opravdava,
što me časnije ne primiste.
Ja sam Astolfo, knez moskovski,
a vaš sam roñak. Prema tome
obojica smo podjednaki.
Sigizmund: Ako sam reko: »Bog vam dao!«
zar vas dostojno ne počastih?
No kad vec niste zadovoljni
i kad se tako razmećete
svojim porijeklom, drugom zgodom
reći ću bogu da vam ne da.
Drugi sluga (Astolfu):
Neka oprosti vaša visost,
i er
saon je roñen
svima u planini
se tako vlada.
(Sigizmundu):
Moj gospodaru, Astolfo je
ovdje važniji od svih drugih.
Sigizmund: Ugnjavio me od početka
svojim dosadnim razgovorom,
i povrh sveg, ostavio je
šešir na glavi.
Drugi sluga: Ali znate,
on je velikaš.
Sigizmund: Ja sam veći.
Drugi sluga: No uza sve to, ipak treba
da jedan drugog poštivate,
više no što se drugi štuju.
Sigizmund: Ma tko ste vi da me učite?
PETA SCENA
(Ulazi Stela.)
Stela: O, nek' je dična visost vaša
tisuću puta dobro došla
na ovaj prijesto, što vas prima
sa zahvalnošću i veseljem,
i nek' na njemu slavno vlada,
usprkos svima prijevarama,
da poživite zadovoljni
mnogo godina i vijekova.
Sigizmund (Klarinu):
Bi li se moglo znati tko je
Page 35

ova ljepota uzvišena,
ta boginja u ljudskom liku,
kojoj pred noge božanstvene
nebo prostire svoju zoru?
Tko li je ova lijepa žena?
Klarin: To je roñaka tvoja, Stela.
Sigizmund: Radije reci, to je sunce.
(Steli):
Premda mi s pravom čestitate
na ovoj časti iznenadnoj,
a primam vaša čestitanja
samo za sreću što vas vidim.
Zato vam evo zahvaljujem,
er sam se sreo s takvim dobrom,
koje nikako
O, Stelo, nesvojim
koja zavrijedih.
sjajem
i najsjajnijoj od svih zvijezda,
možete dati žar i sreću.
Ta, što će sunce, što da radi,
kad se vi s danom pojavite?
Dajte da ljubim vašu ruku
iz koje, ko iz snježne čaše,
i blagi vjetar sreću pije.
Stela: O, vi ste tako darežljivi!
Astolfo
Ako joj (sam za sebe):
sada uzme ruku
a sam propao!
Drugi sluga (sam za sebe):
Znam ja dobro
kakve Astolfa muke muče
i spriječit ću ga u namjeri.
(Sigizmundu):
Imaj na umu, gospodine,
da nije mudra takva naglost
u Astolfovoj prisutnosti.
Sigizmund: Rekoh vam da mi ne smetate.
Drugi sluga: Ja kažem ono što je pravo.
Sigizmund: A meni sve to dosañuje.
I sve što za me nije zdravo,
mislim, ne može biti pravo.
Drugi sluga: A vi ste rekli, gospodine,
da u onome što je pravo
treba slušati gospodara.
Sigizmund: Ja sam rekao isto tako
da će s balkona odletjeti
onaj koji mi dosañuje.
Page 36

Drugi sluga: To se ne može učiniti
s ljudima kao što sam ja.
Sigizmund: Ne? Pobogu, da pokušamo!
(Zgrabi ga i izlazi, a ostali za njim i ubrzo se vraćaju.)
Astolfo: Kakve li stvari vidim ovdje!
Stela: Trčite, zadržite ga. (Odlazi.)
Sigizmund (vraćajući se):
S balkona ravno u jezero,
i slava bogu! Dakle ipak
i to je bilo izvedivo.
Astolfo: Bilo bi dobro, gospodine,
da malo bolje odmjerite
svoje odluke i postupke,
er koliko je god daleko
od
istovaše
tolikišume do tog
razmak dijelidvora
razumne ljude od zvjeradi.
Sigizmund: Ako budete govorili
tako naduto i slobodno,
moglo bi vam se dogoditi
da ne nañete više glavu
koja vam ovaj šešir nosi.
(Astolfo odlazl.)
SESTA SCENA
(Ulazi Bazilije.)
Bazilije: Što je to bilo?
Sigizmund: Niišta važno.
Jeñan mi čovjek dosañivo,
i bacio sam ga tu s balkona.
Klarin: Pripazi malo, to je kralj.
Bazilije: Već prvog dana tvoj dolazak
stajao nas je jedan život.
Sigizmund: Ma reče mi da nisam kadar
da to izvedem i htio sam
samo okladu da dobijem.
Baziiije: Velika bol me, kneže, mori,
er kad sam amo dolazio
nadao sam se da ću naći
čovjeka umna, koji znade
Sudbu i zvijezde nadjačati,
a sad te vidim tako bijesna
i prvo tvoje djelo ovdje
Page 37

bješe ubojstvo strahovito.
Pa kako mogu da ti priñem
i u zagrljaj da te primim
kad vidim da su tvoje ruke
već naučile ubijati.
Tko je ikada mirne duše
mogao gledat oštri bodež
koji zadade smrtnu ranu?
Tko može da se ne žalosti
kada krvavo mjesto vidi
gdje su čovjeka usmrtili?
I ja, gledajuć tvoje ruke,
koje smrt ovu izvršiše,
na ovom mjestu krvavome
moram
Premda dasambježim odte
htio da tihsada
ruku.
zagrlim dragim zagrljajem,
moram otići razočaran,
erbo se plašim tvojih ruku.
Sigizmund: Zivjet ću bez tog zagrljaja
kao što življah i do sada,
er takav otac, koji sa mnom
postupa tako nemilosno
i koji me je tvrda srca
iod svoga
držao mekrila
kaoodbacio
zvjerku
i kao strašno čudovište,
želeć u duši da me nema,
pa zar je zbilja sada važno
da me zagrli takav otac,
koji je mogo lišiti me
svakoga ljudskog dostojanstva.
Bazilije: O, i nebo bi sretno bilo,
da te rodio nikad nisam,
er ne bih sada glas tvoj čuo
niti gledao zloće tvoje.
Sigizmund: Ti, da mi nisi dao život
ne bih te sada napadao,
ali kad mi ga jednom dade
i kad si mi ga oduzeo,
sad imam pravo da se žalim,
er dati, to je časno djelo,
ali je mnogo veća niskost
kada se dade pa se uzme.
Bazilije: Lijepu zahvalnost evo vidim
za činjenicu da si bio
Page 38

ubog i jadan zatvorenik,
a sad si knez.
Sigizmund:
Pa što onda,
što imam da ti zahvaljujem?
Bio si krvnik mog života,
a sad si star i slab i eto
na samrti mi nešto daješ.
A zar mi možda daješ više
nego je uvijek bilo moje?
Ti moj si otac i moj kralj,
dakle, sve časti i sve vlasti
priroda sama meni daje
po svome pravu i zakonu.
Iništa
stoga, premda
ti nisam sve to dobih,
obavezan,
čak imam pravo da od tebe
tražim račune o vremenu,
u toku kojeg ti mi uze
slobodu, život i sve časti.
I tako, ti si meni dužan,
i budi sretan što od tebe
ne tražim za to nadoknadu.
Bazilije: Ti si okrutan i prkosan.
iRiječ
zatoje nebeska
nebo ispunjena
nek' me štiti,
O naduveni oholniče.
I premda sada znadeš tko si
i oči imaš otvorene,
i premda sebe vidiš ovdje,
gdje si važniji od svih drugih,
poslušaj ipak što ti velim:
budi ponizan i poslušan,
er možda sve to samo sanjaš,
iako vidiš da si budan. (Odlazi.)
Sigizmund: Kako? Da možda sve to sanjam,
iako vidim da sam budan?
O, ne, ne sanjam. Dobro vidim
i znam što bijah i što jesam.
Sad je uzalud da se kaješ,
er sasvim dobro znadem tiko sam;
sve tvoje suze i uzdasi
neće mi moći oduzeti
pravo na krunu, jer sam roñen
kao nasljednik tvog prijestolja.
Ako sam prije sa strpljenjem
Page 39

okove svoje podnosio,
bio sam strpljiv i poslušan,
er nisam znao tko sam bio,
a sad sam dobro obaviješten,
te znadem tko sam i znam da sam
sazdan od zvijeri i čovjeka.
SEDMA SCENA
(Ulazi Rosaura u ienskoj odječi.)

Rosaura (sama za sebe):
Slijedeći Stelu ovamo sam došla
is sad
onimseAstolfom,
plašim dajerse Klotaldo
ne susretnem
želi
da ne zna tko sam i da me ne vidi,
er to je, veli, za čast moju važno,
a od Klotalda očekujem mnogo,
njemu jedinom ja dugujem ovdje
zaštitu svoje časti i života.
Klarin (Sigizmundu):
Što ti se, kneže, najviše dopalo
od svega, što si ovdje zapazio?
Sigizmund: Ništa
er sve to bijah mepredvidio
prije nije posebno ponijelo,
i ako ima išta na tom svijetu
čemu se čudim, to je, moj Klarine,
ljepota žene. Citao sam jednom
u nekoj knjizi da je bog s najviše
pažnje i truda stvarao čovjeka,
er čovjek, vele, čitav mali svljet
krije u sebi. No ja ipak mislim
da je to bila žena, a ne čovjek,
er žena,to je cijelo malo nebo,
i koliko je nebo udaljeno
od ovog švijeta, toliko i.žena
više ljepote krije od čovjeka,
a pogotovu ako govorimo
O ovoj ženi koju sada gledam.
Rosaura (sama za sebe):
(Gle, knez je ovdje; ja ću se povući.)
Sigizmund: Poslušaj, ženo, stani, ne sjedinjuj
suton i zoru, bježeć čim si došla,
er kad se zora sa sutonom spoji,
svjetlo sa sjenom, nastaje, bez dvojbe,
Page 40

sinkopa dana. — Ali, sto to vidim?
Rosaura: Isto što i ja, samo ne znam što je,
stvarnost il' snovi?
Sigizmund (za sebe):
(Ali tu ljepotu
već negdje vidjeh.)
Rosaura (za sebe): A ja ovu diku
i ovu slavu vidjeh u tamnici.
Sigizmund (za sebe): Evo moj život.
(Rosauri):
Ženo, (kažem: ženo,
er ljepše ime tko bi mogo naći)
reci mi tko si? Jer meni se čini,
volio sam te prije neg' te vidjeh
itepristupam ti s da
sam siguran takvim
sam povjerenjem,,
te vidio,
no ne znam kada. Tko si, lijepa ženo?
Rosaura (za sebe): Glumiti moram.
(Sigizmundu):
Sigizmund: Ne govori tako.
Ja sam jedna tužna
Stelina dama.
Radije reci da si žarko sunce
od čijeg svjetla živ zvijezda — Stela,
aersam
od tvog
vidiosjaja svoju mirisa
u carstvu sjajnost prima;
kako nad mnoštvom cvjetova upravlja
božanska ruža, i ona je bila
kraljica cvijeća po svojoj ljepoti;
a u visokom društvu minerala,
primijetio sam kako dijamant cijene
i on je vladar, jer je najsjajniji
u sjajnoj sviti dragoga kamenja,
a u dvorima sjajnim, u državi
nebeskih zvijezda, na prvome mjestu
vidjeh Veneru, kraljicu visina;
i sunce gledah u divnim sferama
kako u sabor saziva planete
i vidio sam gdje im predsjedava
kao najveće, pravo čudo dana.
Ako je tako, ako meñu cvijećem,
meñu zvijezdama i dragim kamenjem
hajviše cijene ono što je Ijepse,
kako li onda služiš onu, koja
manje ljepote i sjajnosti pruža,
ti, što si svlma, po krasoti svojoj,
Page 41

dijamant i sunce i zvijezda i ruža?
OSMA SCENA
(Ulazi Klotaldo i zastaje iza kulise.)

Sigizmund, Rosaura, Klarin, sluge.
Klotaldo (za sebe): Htio bih ipak da tog Sigizmunda

malo obuzdam, jer, na koncu konca,
a ga othranih. Ali što to vidim?
Rosaura: Ja sam zahvalna na toj ljubaznosti
i šutnja moja nek' ti odgovori,
er kad se razum toliko pomuti
najbolje
Sigizmund:zbori
O,tko
ne najbolje šuti.da ostaviš
odlazi! Kako
u crnoj tami moja osjećanja?
Rosaura: Visosti vaša, molim, dopustite.
Sigizmund: Otići naglo, na ovakav način,
to ti ne znači moliti dozvolu,
već sam je uzet.
Rosaura: Ako mi je ne daš,
morat ću ipak uzeti je sama.
Sigizmund: Prisilit ćeš me da od otmjenosti
prijeñemjena
strašan grubost,
otrov jer odupiranje
za strpljivost moju.
Rosaura: Makar taj otrov bijesa i slomio
strpljivost tvoju, on svladati neće
ono štovanje, koje mi duguješ.
Sigizmund: Samo da vidim, da li i to mogu,
prisilit ćeš me da se riješim straha
pred tom ljepotom, jer ja po prirodi
svladati želim što je nemoguće.
Tako sam danas bacio s balkona
čovjeka jednog, jer je govorio
da nisam kadar za takove stvari.
Sad vam je jasno da ću bez teškoće
čak i čast vašu baciti kroz prozor,
samo da vidim da li i to mogu.
Klotaldo (za sebe): Prelazi mjeru. I što da uradim,
o, sveto nebo, kad ponovno vidim,
da časti mojoj opasnosti prijete,
od tako lude i bezumne želje.
Rosaura: Nije uzalud bilo predviñeno
da će okrutnost tvoja ovoj zemlji
donijeti samo velike sramote,
Page 42

I zločine, srdžbe, izdajstva i smrti.
Ali što drugo da učini čovjek
koji u sebi ljudskog ništa nema
osim imena, divlji i okrutan,
nehuman, ohol, barbar i tiranin,
roñen u gori, meñu zvjeradima.
Sigizmund: Vidiš, spram tebe ja sam bio otmjen
i mislio sam da ćeš mi zbog toga
biti zahvalna i da nećeš reći
sve ove grdnje, koje sad sam čuo,
ali ako sam takav ko što kažeš,
treba da rekneš jasno i do kraja.
Dakle, idite, pustite nas same
i molim: dobro zatvorite vrata.
(Odlaze
Rosaura:Klarin i sluge.)
Ja sam ko mrtva. I budi obazriv...
Sigizmund: Ja sam tiranin i uzalud kušaš
umiriti me.
Klotaldo (za se): O, kakva opasnostl
Skočiti moram, makar me ubio.
(Izlazi.)
Stoi, gospodaru!
Sigizmund: Opet izazivaš
srditost moju, ti glupavi starče.
Zar baš
gnjev nimalo
moj, cijeniti—neKako
ni snagu? želišsi ušao?
Klotaldo: Cuo sam glas tvoj i uñoh ovamo
da ti svjetujem da umjeren budeš,
ako li želiš vladati u miru,
i da zbog toga što si sad na vlasti
ne treba da se silnički ponašaš,
er, tko zna, možda sve to samo sanjaš.,
Sigizmund: ! U bijes me goniš kad o varci zboriš!
Da te ubijem pa da onda vidim
e l' san il' java?
(Poteže bodež koji Klotaldo hvata rukom i pada na koljena.)
Klotaldo: O, možda se ipak
ovako spasim.
Sigizmund: Miči ovu ruku
s oštroga gvožña.
Klotaldo: Sve dok svijet ne doñe
koji će tvoju srdžbu obuzdati,
neću je maći.
Rosaura: U pomoć, nebesa!
Sigizmund: Miči se, rekoh, podli dušmanine,
il' ću šakama da te tu zadavim. (Bore se.)
Page 43

Rosaura: U pomoć, brzo, ubit će Klotalda. (Izlazi.)
DEVETA SCENA
(Ulazi Astolfo u času kad Klotaldo padne i postavlja se iz-

meñu njega i Sigizmunda.)
Astolfo: Sto je to ovdje, plemeniti kneže?

Zar hoćeš da taj izvanredni bodež
okaljaš krvlju staračkom i hladnom?
To sjajno gvožñe vrati u korice.
Sigizmund: Da, ali samo pošto ga okupam
u ovoj podloj krvi.
Astolfo: Njegov
zaštitu nañe životmojih nogu,
podno
i moj dolazak valjda nečem služi.
Sigizmund: Služi da umreš, i tako ću moći,
kad te ubijem, da ti se osvetim
za sve uvrede.
Astolfo: Braneći svoj život,
neću uvrijedit vaše veličanstvo.
(Astolfo poteže mač i bore se.)
Klotaldo (Astolfu): O, gospodine, vrijeñati ga nemoj!
DESETA SCENA
(Ulaze Bazilije i Stela s pratnjom.)
Bazilije: Šta se dogaña? Zar mačevi ovdje?
Stela (za sebe): To je Astolfo. Jao, jadne mene!
Bazilije: Sto je to bilo?
Astolfo: Ništa, gospodine,
sad, kad si došo.
(Stavljaju mačeve u korice.)
Sigizmund: Mnogo, gospodine.
premda si došo. Htjedoh da ubijem
ovoga starca.
Bazilije: Nemaš poštovanja
za ove sijede i poštene vlasi.
Klotaldo: O, gospodaru, to su moje vlasi,
i kao takve nisu mnogo važne.
Sigizmund: Ta, uzalud je tražiti od mene
da imam obzir prema sjedinama,
(Kralju):
Page 44

er čak i ove mogle bi dospjeti
pod moje noge, ako se osvetim
za nepravedne postupke i način
na koji si me dosad odgajao. (Odlazi.)
Bazilije:
No prije nego tako nešto bude,
ti ćeš se opet vratiti da spavaš
tamo, gdje će ti dobra ovog svijeta
pričinjati se ko da si ih snio.
(Odlaze kralj, Klotaldo i njihova pratnja.)
JEDANAESTA SCENA
Astolfo: O, kako
kada nesreću rijetko usud laže
nagoviješta,
i koliko je u zlu stalan,
u dobru on je nepouzdan.
I dobar bi astrolog bio,
ako bi uvijek navijestio
nemile stvari, jer one se
gotovo uvijek i ispune.
Sve se to, Stela, dobro vidi
na meni i na Sigizmundu,
er dva
na na nama
načinaseodrazila.
riječ sudbine
Njemu proreče strašne stvari,
nesreće, smrti i nasilja,
i sve je bilo istinito,
er evo, sve se dogodilo;
a meni, gospo, kada vidjeh
očiju vaših svjetlost sjajnu,
pred kojom sunce znači sjenu,
a nebo samo kratak bljesak,
meni proreče mnogu sreću,
veliku slavu i trofeje,
reče mi zlo i reče dobro,
er pravedno je da pogodi,
kad obećava naklonosti,
a obdari nas prezirima.
Stela:
Ne sumnjam u te vaše riječi,
one su posve istinite,
no one su za drugu damu,
čiji sam portret opazila,
Astolfo, na vašem vratu,
Page 45

kada ste došli vidjeti me;
i kad je tako, ta laskanja
edina ona zaslužuje.
I zato, nek' vam ona plati,
er gdje se sudi o ljubavi
tu nisu dobra svjedočanstva,
ni laskanja ni obećanja,
koja su bila sastavljena
za druge dame i vladare.
DVANAESTA SCENA
(Ulazi Rosaura i ostaje zaklonjena iza kulise.)
Rosaura (za sebe): O, bogu hvala, moji jadi

doñoše, evo, svome kraju
er onaj koji ovo gleda,
taj nema čega da se boji.
Astolfo: Ja ću taj portret izbaciti
iz svojih grudi, da bi mogla
tu na njegovo mjesto ući
ljepote tvoje divna slika.
I gdje se nañe sjajna Stela
tamo
niti zaza sjenu nema
zvijezdu mjesta,
gdje je sunce.
I sada idem da ga uzmem. —
(Za sebe):
Oprosti, lijepa Rosauro,
uvredu ovu, jer tako se
ljudi i žene ponašaju
kad su daljinom rastavljeni. (Izlazi.)
Rosaura (primiče se i govori sama za sebe):
Ništa od svega nisam čula
u strahu da me ne primijete.
Stela: Astrea!
Rosaura: O, gospo moja!
Stela: Sretna sam što te ovdje vidim
er tebi samoj mogu reći
veliku tajnu.
Rosaura: Time častiš
onu koja te vjerno služi.
Stela: Astrea, kroz to kratko vrijeme,
otkako sam te upoznala,
osvojila si srce moje,
i zato ću ti povjeriti,
Page 46

nešto, što često nisam smjela
niti pred samom sobom reći.
Rosaura:
Tvoja sam vjerna službenica.
Stela: Dakle, ukratko da ti kažem,
moj roñak Astolfo (i dosta je
da ti spomenem da je roñak,
er ima stvari što su jasne
čim samo na njih pomislimo),
taj Astolfo treba da me ženi,
ako li sudba bude htjela
da se jedinom jednom srećom
riješim svih jada i nevolja.
No bi mi teško kada vidjeh
da na grudima
maleni svojimdame,
portret jedne nosi
i zato sam ga ukorila.
Kako je otmjen i voli me,
odmah je smjesta otišao
da ga donese. A meni je
nezgodno da ga sama primim.
Ostani ovdje i kad doñe
reci mu da ga tebi dade.
Ne treba da ti drugo kažem.
iTidobro
si i lijepa i pametna
znadeš što je ljubav. (Odlazi)
TRINAESTA SCENA
Rosaura: O, kamo sreće da to ne znam!
Koja bi bila tako mudra,
pa da se snañe i odluči
u tako teškoj okolnosti.
Ima li ikog na tom svijetu
koga nebesa nemilosna
takvom nesrećom kažnjavaju
i takvim jadom napadaju?
I što da radim u toj zbrci
gdje mi izgleda nemoguće
da nañem razlog koji blaži
il' ublaženje koje tješi?
Otkad me prva žalost snañe,
svaki dogañaj, svaki slučaj
nosi mi jednu novu žalost;
edna za drugom tako teče
Page 47

i jedna drugu nasljeñuje.
Poput čudesne Feniks-ptice
edna od druge vijek se raña
živeći od svog umiranja,
a grob je njihov pun topline,
er ga pepeo njihov grije.
Neki mudrac je govorio
da je nesreća bojažljiva,
er ne dolazi nikad sama;
a ja govorim da je smjela,
er ona uvijek naprijed srće,
i nikad leña ne okreće.
A tko nesreću sobom nosi,
može raditi što ga volja,
i er je siguran
nigdje da ga nikad
neće ostaviti.
Po meni se to dobro vidi,
er me nesreće mnoge prate
i nikad nisam bez njih bila,
nit' su se kada umorile
sve dok me nisu ugledale
ranjenu teško od zle kobi,
u zagrljaju strašne smrti.
O, jao meni! Što da radim
u neprilici
Kažem ovoj
li tko teškoj?
sam, Klotaldo će
biti uvrijeñen, jer mi reče
da ne govorim nikom ništa
sve dok čast svoju ne osvetim.
Ako Astolfu ne otkrijem
tko sam i što sam, a on doñe,
što ću činiti kad me vidi?
Ako se budem pretvarala
ezikom, glasom i očima,
duša će moja reći tko sam.
I jšto da radim? — Ali zašto
da sad razmišljam i predviñam,
kad je i tako jasno da ću
u danom času postupiti
kako bol moja bude htjela.
Jer tko da vlada samim sobom,
kada ga teške patnje snañu?
Pa kad je tako, kada duša
ne zna odlučit ni smisliti
što da učini, neka tuga
do kraja bukne, neka patnja
Page 48

posve zavlada, da se jednom
riješim svih sumnja i tjeskoba.
A do tog časa, o nebesa,
pomozite me, čuvajte me!
CETRNAESTA SCENA
(Ulazi Astolfo i nosi portret.)
Astolfo: Evo portreta, gospo draga.

Ali, zaboga!
Rosaura: Sto stadoste,
visosti vaša? Što vas čudi?
Astolfo:
Rosaura:ToJašto vas vidim,
Rosaura? Rosaura.
Varate se,
ako me vaša visost smatra
za neku drugu bolju damu.
Ja sam Astrea; moja skromnost
ne zaslužuje takvu sreću,
koja vas tako uzbuñuje.
Astolfo: Dosta je varke, Rosauro,
er duša nikad laž ne zbori,
makar te gledo ko Astreu,
ko Rosauru
Rosaura: Ja ja
neterazumijem
volim. vaših riječi
i ne znam kako da odvratim.
Sada vam samo mogu reći
da me ovamo Stela šalje
i rekla mi je da vas čekam
i da taj portret meni date,
a onda da ga njoj donesem.
Astolfo: Makar koliko da se trudiš,
o Rosauro, vrlo slabo
glumiti umiješ! Prije svega,
očima reci neka glazbu
svoju usklade s tvojim glasom,
er, u protivnom, svi će čuti
da loše zvuči i da škripi
taj instrument neusklañeni,
koji bi htio da se složi
sva lažnost riječi i govora
s jasnom istinom osjećaja.
Romura: Ta, već sam rekla da jedino
taj portret čekam.
Astolfo: Kad već hoćeš
Page 49

da se do kraja varkom služiš
odvratit ću ti istom mjerom.
Astrea, reci infantkinji,
i da je toliko mnogo cijenim
te mi se čini nedostojnim
I da joj pošaljem ovaj portret,
koji je ona zatražila,
zato joj šaljem sami model,
neka ga cijeni i poštiva;
a ti joj možeš to odnijeti,
er ga u sebi samoj nosiš.
Rosaura: Kad čovjek, snažan i odvažan
odlučno krene na posao
neki zadatak da izvrši,
as.njegova
netko hoće da te
puta, gamu
skrene
nudi
nešto, što vrijedi mnogo više,
glupo bi čovjek postupio,
da odustane od svog cilja.
Tako sam i ja ovdje došla
da od vas ovaj portret uzmem,
i sada da se natrag vratim
s modelom koji više vrijedi,
vratila bih se ponižena.
Zato, taj
dade neka mi visost
portret da gavaša
nosim,
er vratiti se bez njeg neću.
Astolfo: A kako da se s njime vratiš,
ako ga ne dam?
Rosaura; A, zar tako?
(Hoće da mu ga istrgne.)
Pusti, nitkove!
Astoljo: Uzalud je.
Rosaura: Ne dao bog ti da se nañe
u ruci neke druge žene!
Astolfo: Pa, ti si strašna!
Rosaura: A ti podlac.
Astoljo: Dosta. je, moja Rosauro.
Rosaura: Ja da sam tvoja? Lažeš, gade,
(Natežu se oko portreta.)
PETNAESTA SCENA
(Ulazi Stela.)
Page 50

Stela: Astrea, Astolfo, što je to?
Astolfo (sam za sebe): Pa to je Stela.
Rosaura (za sebe): Nek' mi ljubav
dade sposobnost i vještinu
da se domognem svog portreta.
(Steli):
Gospoño, ako želiš znati,
što je na stvari i kako je,
a ću ti reći.
Astoljo (posebno, Rosauri): Sto ćeš reći?
Rosaura: Poslali ste me da sačekam
Astolfa ovdje i da tražim
od njega portret obećani.
Bila sam sama i tako sam
o
a koječemu
budući da razmišljala,
je bilo riječi
o portretima, ja se sjetih
da imam ovdje, u rukavu,
edan svoj portret te mi doñe
da ga pogledam. U samoći
ljudi se često zabavljaju
najobičnijim ludostima.
Dok sam ga tako promatrala
pade mi na pod, a Astolfo
Iupravo doñeda
sada neće i diže
vamga.
dade
onaj koji ste zatražili,
već, mjesto njega, moj vam daje.
Kumila sam ga i molila
da mi ga vrati, ali neće,
zato sam eto u ljutini
kušala da ga sama otmem.
To je moj portret, pogledajte
i vidjet ćete, na me liči.
Stela: Astolfo, dajte ovaj portret.
(Trgne mu ga iz ruke.)
Astolfo: Gospoño ...
Stela: Gledaj, lijepo djelo,
i posve vjerno svom modelu.
Rosaura: Zar nije moj?
Stela: O, nema sumnje!
Rosaura: Sada pitajte onaj drugi.
Stela: Uzmi svoj portret i otiñi.
Rosaura (za sebe): Ja sam dobila svoju sliku
sada neka bude kako bude. (Odlazi.)
ŠESNAESTA SCENA
Page 51

Stela: A sad mi dajte onaj portret.
Jer makar više ne bih htjela
ni da vas čujem, niti vidim,
ipak ne želim da ostane
u vašoj vlasti, možda zato
što sam ga tako nerazumno
tražila od vas.
Astolfo (za sebe): I sad kako
da se izvučem iz tog jada?
(Steli):
Premda bih htio, lijepa Stelo,
da vam u svemu udovoljim
ne mogu vam ga dati, jer ...
Stela: Jer si,
neotesanac i grubijan.
I sad ne želim da ga dadeš;
zadrži ga, jer ne bih htjela
da me ta slika na te sjeća. (Odlazi.)
Astolfo: čekaj, ne idi, saslušaj me ...
O, bog te čuvaj, Rosauroi
Kako si, zašto i otkuda
u Poljsku zemlju danas došla,
sebi i meni zlo donijela? (Odlazi.)
SEDAMNAESTA SCENA
(Kneiev zatvor u kuli. Sigizmund, kao na početku, obučen
u krzno i okovan u lance, leži na zemlji.)
Klotaldo, dve sluge i Klarin.
Klotaldo: Tako, ovdje ga ostavite,
er danas tu na istom mjestu
njegova zloća završava
gdje je počela.
Jedan sluga: Stegni lance,
da budu čvrsti kao prije.
Klarin: O, ne budi se, Sigizmunde,
da ne ugledaš propast svoju
u koju zla te sudba sprti,
er tvoja lažna slava bješe
sjena života, plamen smrti.
Klotaldo: Za onoga tko mnogo misli
treba pronaći zgodnu sobu
da u njoj ima dosta mjesta
za temeljita umovanja.
Page 52

(Slugama):
Ovoga ovde uhvatite
i.zatvorite u tu sobu.
(Pokazuje susjednu sobu.)
Klarin: A zašto mene?
Klotaldo: Eto, zato,
er Klarin, koji tajne znade,
treba da bude dobro čuvan,
da zasvirati ne bi mogo.
Klarin: Zar ja, pobogu, svoga oca
ubiti želim? O, nikako!
Jesam li možda ja s balkona
onog Ikara izbacio?
Da li to sanjam ili spavam?
Ta zašto me
Klotaldo: Jer uti zatvor meću?
si Klarin i klarinet.
Klarin: A ja vam kažem da odsada
nisam klarinet nego truba
i šutjeti ću da vam uši
preoštra svirka ne zagluši.
(Sluge ga odvode, a ostaje Klotaldo sam i promatra
Sigizmunda.)
OSAMNAESTA SCENA
(Ulazi Bazilije, pokriven plaštem.)
Bazilije: Klotaldo!
Klotaldo: O, moj gospodaru,
zar i vi ovdje, i to tako?
Bazilije: Eto, bezumna radoznalost,
da vidim što se sve dogaña
sa Sigizmundom — jao meni —
natjerala me da tu doñem
na ovaj način.
Klotaldo: Gledajte ga
opet u starom jednom stanju.
Bazilije: Jao, nesretni, tužni kneže,
što si pod crnom zvijezdom roñen!
Kušaj, Klotaldo, probudi ga,
izgubio je cijelu snagu
od opijuma što ga ispi.
Klotaldo: Uznemiren je, gospodaru,
i sam sa sobom razgovara.
Bazilije: Da poslušamo, što sad sanja.
Page 53

Sigizmund (u snu) : Onaj je čovjek milosrdan
koji silnike uništava.
Zato Klotaldo neka umre
od moje ruke, a moj otac
neka mi klečeć ljubi noge.
Klotaldo: Smrću mi prijeti, gospodaru.
Bazilije: Meni uvredom i sramotom.
Klotaldo: On hoće da mi život uzme.
Bazilije: A mene hoće da pogazi.
Sigizmund (u snu): Nek' istupi na trg široki
velikog svjetskog kazališta
smionost moja nenadmašna
i kad osveta moja bljesne,
nek' vide kneza Sigizmunda
kako
No jaosvog ocaGdje
meni! pobjeñuje. (Budi se.)
sam ovo?
Bazilije (Klotaldu): Mene uopće nek' ne vidi.
Ti znaš što treba da učiniš.
Ja idem tamo da ga čujem. (Povlači se.)
Sigizmund: Zar sam zaista ovo ja?
Da li to sebe vidim ovdje
u teške lance okovana?
A ova kula, zar to nije
grobnica moja? — O nebesa,
kakve sam
Klotaldo (zasamo
sebe):snove
A sadsnio!
mu moram pristupiti,
da ga posvema razuvjerim.
Sigizmund: Je li već vrijeme da se budim?
Klotaldo: Da, da, vrijeme je da se budiš.
Ta nećeš cijeli dan spavati?
Jer otkako sam govorio
o onom orlu, slijedeći ga
sporim pogledom u visini,
ti si ostao na tom mjestu,
i zar se otad, Sigizmunde,
nijednom nisi probudio?
Sigizmund: Ne! Čak ni sada nisam budan,
er, kako vidim, moj Klotaldo,
oš uvijek spavam; ne varam se,
er ako li sam prosanjao
ono što vidjeh bjelodano,
onda je ovo što sad vidim
sasvim daleko i nestvarno;
i sve to nije ništa čudno
za me, u ovom teškom stanju,
da vidim onda kada spavam,
Page 54

ako sam sasvim budan snio.
Klotaldo: Pa, ispričaj mi, što si snio?
Sigizmund: Klotaldo, čak uz pretpostavku
da je zaista bio san,
neću ti reći što sam snio,
već samo ono što sam gled&.
Kad se probudih, zatekoh se
(kakva okrutnost zamamljiva!)
gdje u postelji divnoj ležim,
bila je puna šarnih boja
kao da ju je svojim cvijećem
proljeće mlado izatkalo.
Tu mnogi ljudi plemeniti
meni se zdušno pokloniše
ii prozvaše
pomogli mi medasvojim knezom,
odjenem
divne odore i ukrase.
Bio sam miran i začuñen,
a ti si tada pristupio,
i ulio mi silnu radost
objasnivši mi sreću moju,
i ja sam bio knez Poljaka,
iako sad ovako čamim.
Klotaldo: Mora da si mi obećao
dobru nagradu.
Sigizmund:
Ne baš dobru.
Smatrao sam te izdajnikom,
i dva sam puta svom žestinom
kušao da ti glavu skinem.
Klotaldo: Takva okrutnost prema meni?
Sigizmund: Ja sam imao vlast nad svima
i svima sam se osvećivo,
a volio sam jednu ženu;
nju jedinu. I sada mislim
da je sve bilo istinito,
er je sve bilo i sve prošlo,
samo ta ljubav ne prolazi.
(Kralj odlazi.)
Klotaldo (za sebe): Kralj eto ode; vjerojatno
bio je ganut kad je čuo.
(Sigizmundu):
Kako smo ono govorili
o onom orlu, zaspao si,
i zbog toga si carstvo snio,
no trebalo je čak i u snu
Page 55

da mnogo cijeniš i poštivaš
onoga što te teškom mukom
othranio i podigao,
er, Sigizmunde, i u snima
treba činiti dobro svima.
(Odlazi.)
DEVETNAESTA SCENA
Sigizmund: Da, treba da ukrotimo

ovu našu ćud opaku,
pomamu i čežnju svaku,
ako opet san usnimo.
Tako
u tomtreba,
svijetujerčudne
živimo
ćudi,
gdje življenje san je hudi
te me znanje uči moje:
čovjek sanja ono što je,
šanja dok se ne probudi.
I kralj koji vlada svima,
sanja kako zapovijeda,
u toj varci sebe gleda '
kako mnoge časti prima,
aernasmrt
vjetar sve ihsve
strašna piše,
ih briše,
i u prah će sve to strti.
Tko je, dakle, željan vlasti
kad zna da će jednom pasti
čim se prene - u snu smrti.
Gavan sanja blago svoje
i posvuda strah ga prati,
bijednik sanja kako pati
sve tegobe i nevolje.
Sanja, kom se uspjeh nudi,
sanja, koji časti žudi,
i tko vrijeña bližnjeg svoga.
Tako eto stvari stoje:
svaki sanja ono što je
samo nije svjestan toga.
I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Sto je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
Page 56

prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dar nam dan,
er sav život - to je san
a san su i sami snovi.
TRECl CIN
PRVA SCENA
(U Sigizmundovoj kuli.)
Klarin: Zbog onog što znam, zatvoren sam
u ovu kulu začaranu,
što
zbogćeonoga
mi onda
što učiniti
ne znam, kad me
zbog onog što znam, usmrtiše?
I tako čovjek, jadan, gladan,
umire živ i mrtav živi.
Sam nad sobom se sažaljevam,
a svi će reći: »Vjerujemo«,
pa i može se vjerovati,
no ova šutnja ne slaže se
s imenom Klarin, i ne mogu,
netko
A mogu više tudruštvo
mi ovdje da šutim.
pravi?
Ako se tako može reći,
samo pauci i miševi.
Gle, kakvi divni češljugari!
Od pustih snova prošle noći
u glavi mojoj evo šumi
tisuću frula i svirala
i raznih truba, i obmana,
i procesija, i križeva,
i grešnika što bičuju se
na križnom putu, a od njih se
edni uspinju, drugi slaze,
a neki klonu kada vide
kako je druge krv oblila;
a ja, ako ću pravo reći,
od same gladi evo padam,
er u tamnici ovoj živim
gdje po čitave dane čitam
samo mudraca Nejedova,
a cijele noći isto tako
prelistavam Nevečerova ...
Page 57

Kaže se da je šutnja sveta,
a ja upisah u kalendar
novog sveca, Svetu Tajnu,
zbog koje evo grdno postim,
premda njen blagdan ne svetkujem.
Na kraju, bilo kako bilo,
zaslužio sam ovu kaznu,
er sam šutio kao sluga,
a biti sluga i šutjeti,
to je najveće svetogrñe.
DRUGA SCENA
(Čuju se trube i bubnjevi i razni glasovi. Ulaze vojnici.)

Prvi vojnik (iznutra): A, ovdje je u ovoj kuli.
Srušite vrata i uñite.
Klarin: Pobogu, pa to mene traže,
er čuh gdje kažu da sam ovdje.
Ali što hoće?
Prvi vojnik (iznutra): Ulazite!
Drugi vojnik: Ovdje je.
Klarin: Nije.
Vojnici:(za
Klarin Gospodine ...su valjda nakresani?
sebe): Ovi
Prvi vojnik: Evo nam kneza. Mi hoćemo
svog zakonita gospodara.
Nećemo da nam stranac vlada.
Daj noge da ih poljubimo.
Vojnici: Zivio knez naš!
Klarin (za sebe): Nebesa mi,
ovi ozbiljno nastupaju.
Po svemu sudeć, izgleda mi
da je običaj ovdje kod njih,
da svakog dana nekog uzmu
pa ga proglase svojim knezom
i onda ga u zatvor vrate.
Danas je valjda red na mene.
Vojnici: O, daj nam noge ...
Klarin: To ne mogu,
er noge su mi neophodne.
Pa kako bi to strašno bilo
da budem knez vaš, a bez nogu.
Drugi vojnik: Mi smo već rekli tvome ocu
da tebe samo priznajemo
Page 58

za svoga kneza, a nikako
onoga što iz Moskve doñe.
Klarin: To znači da ste mome ocu
čak i poslušnost otkazali.
Vi niste drugo nego hulje.
Prvi vojnik: To je odanost našeg srca.
Klarin: Ako je tako, opraštam vam.
Drugi vojnik: Doñi i vladaj svojim carstvom.
Živio Sigizmund!
Svi:
Zivio!
Klarin (za sebe): Kažu Sigizmund? Oni valjda
sve knezove ovakve vrste
zovu imenom Sigizmunda.
TREĆA SCENA
(Ulazi Sigizmund.)
Sigizmund: Tko to spominje Sigizmunda?
Klarin (za sebe): Propade moja kneževina.
Prvi vojnik: Pa, tko je Sigizmund?
Sigizmund: To sam ja.
Drugi vojnik
budalo jedna(Klarinu):
pokvarena? I ti se praviš Sigizmundom
Klarin: Ja Sigizmundom? To nikako.
Vi ste me sami svojom voljom
posigizmundili, prema tome,
vi ste budale pokvarene.
Prvi vojnik: Veliki kneže Sigizmunde,
tvoj otac, kralj naš Bazilije,
u strahu da se ne ispuni
edno proroštvo, koje kaže
da ćeš ga s vlasti oboriti
i poniziti, hoće da ti
oduzme pravo na prijestolje,
i da nam dade za vladara
Astolfa, kneza moskovskoga.
Zato je cijeli dvor sazvao
da to objavi, ali narod,
koji je čuo i saznao,
da si ti vladar zakoniti,
ne želi da nam stranac vlada.
Tako smo sasvim obazrivo
prezreli riječi viših sila
Page 59

i došli ovdje u tamnicu,
da te nañemo, i u pratnji
našeg oružja da izañeš
iz ove kule, da preuzmeš
kraljevstvo svoje i da krunu
oduzmeš onom nasilniku.
Izañi, dakle! U toj šumi
velika vojska od pučana
i prognanika tebi viče.
Čeka te slava i sloboda.
Poslušaj samo!
Glasovi izvana: Živio Sigizmund, živio!
Sigizmund: Zar evo opet (o, nebesa!)
opet hoćete da prosanjam
raskošnu slavu irasplinuti.
koje će vrijeme veselje,
Opet hoćete da promatram
kroz nejasne i mračne slike
kako nemili vjetar nosi
sjaj veličine i bogatstva.
Opet hoćete da okušam
žalosnu varku i opasnost
pred kojom sva se ljudska snaga
raña ponizna, živi slaba.
I zato neću
ponese mojadazla
mesudbina,
opet
a budući da dobro znadem
da život nije nego san,
bježite, sjene, koja ovdje
pred mojim tijelom izmučenim
hinite da ste živa bića
sa živim glasom, a zapravo
nemate tijela, niti glasa;
er ja ne želim lažnu slavu,
ne želim raskoš neviñenu,
ni iluzije, ni obmane,
koje s najmanjim daškom vjetra
brzo iščeznu, ko što badem,
koji prerano cvijet otvara,
bez opreznosti i savjeta,
a dočim prvi dašak pirne
cvijetovi venu, sjaj se gasi
i s ružičastim pupoljcima
nestaje ukras i ljepota.
O, poznajem vas, poznajem vas,
i znam: isto će zadesiti
Page 60

svakoga onog koji zaspi.
Za mene nema iluzija,
er već me jednom prevariše,
i spoznah da je život san.
Drugi vojnik: Ako li misliš da je varka,
pogledaj vani, po brdima,
da vidiš narod što te čeka.
Sigizm,und: Već sam vidio iste stvari
i to jasno i razgovjetno
ko što ih, evo, sada gledam,
pa ipak, sve je bio san.
Drugi vojnik: Velike stvari, gospodaru,
uvijek su bile naviještene
raznim znacima, a to znači
ako
to suste prije svebila
znamenja sanjali,
samo.
Sigizinund: Dobro, znamenja to su bila,
i zaključimo da je tako,
a buduć da je život kratak,
sanjajmo opet, dušo moja.
No ovog puta da sve bude
u razumnosti i oprezu,
i da imamo na pameti
da se iz ovih užitaka
moramo
Jer jednom probuditi.
kad unaprijed nešto znamo,
tada je varka mnogo manja;
nesreću ruglu izvrgnemo,
ako znademo da će doći.
Eto, s ovakvom opreznošću
možemo svašta pokušati,
er svaka vlast je posuñena
i znamo da je uvijek treba
vratiti pravom gospodaru.
(Vojnicima):
Vazali, ja vam blagodarim
na odanosti, u meni ste
našli onoga koji će vas
osloboditi stranog jarma.
Svirajte pokret. Brzo ćete
vidjeti moju sjajnu vrijednost.
Najprije ćemo udariti
na moga oca, nek' se vidi
da su nebesa pogodila.
A onda hoću da ga gledam,
kako preda mnom nice pada.
Page 61

(Sam sa sobom):
Ali, možda bi bolje bilo
da nisam ništa govorio,
er moglo bi se dogoditi
da se probudim prije toga.
CETVRTA SCENA
(Ulazi Klotaldo.)
Klotaldo: Kakva je ovo graja ovdje?
Sigizmund: Klotaldo.
Klotaldo: O, moj gospodaru ...
(Za
Sad sebe):
će po meni udariti.
Klarin (za sebe): Evo, kladim se, bacit će ga
sa ove stijene niz planinu. (Odlazi.)
Klotaldo: Pred kraljevske ti noge padam,
er moram umrijet.
Sigizmund: O, ustani,
moj učitelju i moj oče,
ti si mi voña i putokaz
i u tebe se povjeravam
da
er me
znampovedeš
da sammom uspjehu,
ti mnogo dužan
za požrtvovanu brigu tvoju.
Pruži mi ruke.
Klotaldo: Sto to kažeš?
Sigizmund: Kažem da sanjam i da želim
činiti dobro, jer i u snu
moramo biti plemeniti.
Klotaldo: Kad već uzimaš dobra djela
za svoje geslo, gospodaru,
neće te valjda uvrijediti,
ako te u tom podržavam.
Ti hoćeš u rat protiv oca!
Ne mogu da te nagovaram
nit' mogu da ti pomoć pružim
protiv svoga kralja. Evo, padam
pred tvoje noge i ubij me.
Sigizmund (za sebe): O, izdajniče nezahvalni!
Al' treba da se suzdržavam,
tko zna jesam li zbilja budan?
(Klotaldu):
Zahvaljujem ti i zavidim
Page 62

na iskrenosti i čvrstini.
Idi svom kralju i služi mu;
vidjet ćemo se, ja se nadam,
na bojnom polju.
(Vojnicima):
Vi, vojnici,
svirajte pokret!
Klotaldo: O, sto puta
ljubim ti noge plemenite. (Odlazi.)
Sigizmund: Idemo, srećo, da vladamo,
i ne budi me ako spavam,
ako je stvarnost, da ne zaspim;
no bila stvarnost ili snovi,
činiti treba dobra djela,
ako
ako je
to stvarnost,
nije, onda zbog
zato stvarnosti,
da bismo stekli prijatelje
za poslije, kad se probudimo
(Odlaze, udarajući u bubnjeve.)
PETA SCENA
(Salon u kraljevskoj palači. Ulaze Bazilije i Astolfo.)
Bazilije: Tko bi, Astolfo, mogao razumom

zaustaviti konja razuzdana?
Tko da zadrži vode nagle rijeke,
što, nabujala, svome moru hita?
Tko snagom svojom da zadrži kamen
kad se otkine sa vrha planine?
Ipak, čini se, sve je ovo lakše,
nego li srdžbu puka obuzdati.
To nam svjedoči u ovome času
daleka buka razdijeljenih strana,
što odjekuje gorom, dokle kliču
edni Astolfu, drugi Sigizmundu.
I tako ovo posvećeno mjesto,
mjesto zakletvi, sad je oskvrnjeno
novim užasom, novim namjerama,
i postalo je mrtvački teatar,
gdje zla sudbina sada prikazuje
predstave svojih mračnih tragedija.
Astoljo: O, gospodine, nek' se obustavi
svako veselje i raskošno slavlje,
što si ga meni bio obećao,
Page 63

er ako Poljska (kojom ću vladati,
kako se nadam) danas otkazuje
meni poslušnost, to je možda zato,
što je potrebno da sve to zaslužim.
Dajte mi konja i neka smiono
ko munja udri taj što gromom prijeti.
Bazilije: Teško se liječi što je neminovno
i opasno je što je prorečeno,
kad nešto mora biti, uzalud je
svaka opreznost, a tko silom hoće
da se obrani, zlo ga prije snañe.
O strašna sudbo! O zakone tvrdi!
Tko misli da će izbjeći opasnost,
taj u nju pada. Ono, od čega se
najviše
a zemljičuvah,
svojojto meudarac
sam bije sada,
zadah.
SESTA SCENA
(Ulazi Stela.)
Stela: Ako prisutnost tvoja, gospodine,
ne obustavi taj opasni metež,
kojiulicama
po se širi od mjesta
i svim do mjesta,
trgovima,
vidjet ćeš svoje kraljevstvo gdje pliva
u rujnoj vodi, cijelo obojeno
grimizom krvi, jer evo posvuda
sve je nesreća i sve tragedija.
Takva je propast tvojega kraljevstva
i takav užas krvavih nasilja
da je strahota čuti i vidjeti.
Sunce se smelo, a vjetar se spleo,
svaki je kamen smrtna piramida,
svaka je zgrada visoka grobnica,
a svaki vojnik, to je kostur živi.
SEDMA SCENA
(Ulazi Klotaldo.)
Klotaldo: O, bogu hvala, da živ k tebi doñoh!

Bazilije: Reci, Klotaldo, što se dogodilo
sa Sigizmundom?
Page 64

Klotaldo: Narod, gospodaru,
ko neko slijepo, divlje čudovište
provalio u kulu, te iz tame
izvuko svoga kneza, koji odmah
čim se ponovno našao u časti,
pokazao se hrabar i oholo
rekao da će svima pokazati,
da su nebesa istinu prorekla!
Bazilije: Dajte mi konja, jer osobno želim
svladati svoga nezahvalnog sina
i braneć krunu, neka mač ispravi
ono u čem je znanost pogriješila.
(Odlazi):
Stela: A ja ću stati uz bok svome Suncu
kao
Mojeboginja
će ime,nemilosnog
uz njegovo,rata.
sjati
i poletjet ću na krilima brzim
da se natječem s Paladom Atenom.
(Odlazi. Svira uzbuna.)
OSMA SCENA
(Ulazi Rosaura i zadržava Klotalda.)
Rosaura: Iako hrabrost i vrlina

sada iz tvojih grudi viču,
ipak, poslušaj što ću reći,
er znam, sada je sve u ratu.
Ti dobro znadeš da sam došla
uboga, jadna i nesretna
u Poljsku zemlju, i štićena
tvojom vrlinom, u tebi sam
milosti našla. Reko si mi,
da ovdje živim presvučena
i od Astolfa da se čuvam,
prikrivajući ljubomoru.
Konačno, on me prepoznao,
i sad toliko čast mi vrijeña,
da se sa Stelom naočigled
noću u parku zadržava.
Evo, ovaj sam ključ uzela
te s njime možeš tamo ući
i dokrajčiti muke moje.
I tako, snagom i hrabrošću,
ti ćeš čast moju osvjetlati,
Page 65

er već si prije odlučio
da ćeš me smrću osvetiti.
Klotaldo: Jest, istina je, Kosauro,
otkad te vidjeh, bijah spreman
da ti u svemu pomoć pružim
(tvoj plač je tome svjedok bio).
I kao prvo svjetovah ti
da se presvučeš, jer ako te
Astolfo vidi i prepozna,
ne bi smatrao površnošću
ovakvu drskost nerazumnu
što čast dovodi u opasnost.
U to sam doba razmišljao
kako da tvoju čast osvjetlam,
makar
samog morao
Astolfai (toliko
ubiti me
mučio problem tvoje časti).
Kakvo staračko trabunjanje!
I, buduć da on nije kralj,
ta stvar me nije ni plašila,
ni očarala, i zaključih
da ga ubijem, ali onda,
kad je Sigizmund mene htio,
on je skočio, prezirući
svaku opasnost
htjede svu snagui, pokazati,
braneć me
no to je bila luda drskost,
a ni najmanje prava hrabrost.
I sada, reci, kako mogu,
uz osjećanje zahvalnosti,
da smrt zadadem onom istom,
koji je meni dao život?
I tako, eto, izmeñu vas
dijeleći brigu i naklonost,
videć da tebi dadoh život,
a da svoj život od njeg primih,
sad ne znam kome da priteknem
i kome od vas da pomognem,
kad tebe volim, jer ti dadoh,
a njega, jer od njega primih.
I tako, eto, moju ljubav
ništa ne može utješiti,
er ja sam onaj koji daje
i ja sam onaj koji prima.
Rosaura: Na ovo mogu samo reći
da za čovjeka plemenita
Page 66

sasvim je časno kada daje,
a sasvim nisko kada prima.
Zato, držeć se tog načela,
ti njemu ništa ne duguješ,
er on je tebi život dao,
a ti meni, i prema tome,
on te je samo prisilio
na nisko djelo, a ja sam te
na plemenitost ponukala.
Dakle, on te uvrijedio,
prema meni si obavezan,
er ono što si meni dao,
to si od njega primit moro.
I zato, u tom teškom času,
treba
er ja da
sammoju čast zaslužnija,
od njeg spasavaš,
i to toliko, koliko je
časnije dati, neg' primitl.
Klotaldo: Iako onaj koji daje
može se zvati plemenitim,
a koji prima, taj je dužan
da bude odan i zahvalan.
I buduć da sam znao dati,
već mi pripada časno ime,
aimesadčovjeka plemenita;
me pusti da ponesem
i časno ime zahvalnoga:
zaslužio sam da ga nosim,
er sam zahvalan i darežljiv,
a jednako je časno dati
ko što je časno i primiti.
Rosaura: Eto, od tebe život primih,
no ti sam si mi govorio,
kad si mi život darovao,
da uvrijeñeni život nije
nikakav život: prema tome,
a ništa nisam ni primila
iz tvoje ruke, kad taj život
nije ni bio život pravi.
I sada, ako želiš biti
prije darežljiv, pa zahvalan
(kako si, eto, govorio),
a čekam da mi dadeš život,
koji mi prije nisi dao,
a kako dati više vrijedi,
budi darežljiv prije svega,
Page 67

a onda budi i zahvalan.
Klotaldo: Pobijeñen tvojim razlozima,
bit ću darežljiv prije svega.
Zato ti dajem, Rosaura,
svoje imanje, a onda ćeš
lijepo otići u samostan.
Sve to sam dobro razmislio,
er ćeš se spasit od zločina
i doći ćeš u sveto mjesto.
Dok ovo carstvo razdijeljeno
pati od zala i nesreća,
neću još i ja da zlo činim,
er ja sam čovjek časna roda.
S ovim prijedlogom što ga rekoh
aadarežljiv
sam lojalan
samprema
premacarstvu,
tebi
i zahvalan sam spram Astolfa.
Sad izaberi kako želiš,
sve će ostati meñu nama,
ne bih ti mogo više dati,
sve kad bih ti i otac bio.
Klotaldo: Jedna dama,
koja ni svoga oca ne zna,
zar takvu smjelost posjeduje?
Rosaura:
tu Kad bi još
bih nepravdu ti bio meni otac
podnijela;
nisi mi otac i ne primam.
Klotaldo: A što od mene očekuješ?
Rosaura: Ubij vojvodu.
Rosaura: Da.
Klotaldo: Tko te bodri?
Rosaura: Moj glas i prestiž.
Klotaldo: Znaj, Astolfo će jednom biti...
Rosaura: Cast moja gazi preko svega.
Klotaldo: ... bit će ti kralj i suprug Stelin.
Rosaura: Tako mi boga, to nikada!
Klotaldo: Pa, to je ludost.
Rosaura: Vidim i ja.
Klotaldo: Svladaj se, dakle.
Rosaura: Kad ne mogu.
Klotaldo: Pa, izgubit ćeš...
Rosaura: Znam da hoću.
Klotaldo: ... i čast i život.
Rosaura: Razumije se.
Klotaldo: Što, dakle, tražiš?
Rosaura: Smrt.
Page 68

Klotaldo: Al' pazi,
pa to je očaj.
Rosaura: To je krepost.
Klotaldo: To je bezumlje.
Rosaura: To je smjelost.
Klotaldo: To je buncanje.
Rosaura: To je srdžba.
Klotaldo: Pa zar zaista nema lijeka
za tvoje slijepe strasti?
Rosaura: Nema.
Klotaldo: Tko će ti pomoć?
Rosaura: Sama sebi.
Klotaldo: I nema lijeka?
Rosaura: Nema lijeka.
Klotaldo:
Rosaura: Možda postoji drugi
Da propadnem izlaznači
na drugi ...
Klotaldo: Ako baš treba da propadneš,
onda pričekaj, kćeri moja,
neka zajedno propadnemo. (Odlazi.)
DEVETA SCENA
(Ulazi Sigizmund, odjeven u kožuh, vojnici stupaju, udaraju
bubnjevi.)
Sigizmund: O, da me sada rimski narod vidi
u trijumfima najstarijeg doba,
o, kako bi se samo radovao
toj izvanrednoj i sjajnoj prilici,
gledajuć gdje im silnu vojsku vodi
ovakva divlja zvjerka, za čiju bi
golemu dušu čak i osvajanje
nebeskog svoda bilo beznačajno.
No, dušo moja, usporimo krila,
da neoprezno ne bismo rasuli
tu nesigurnu slavu, jer kada se
iz sna probudim, srce će me boljet
da sam je samo stoga osvojio
da je izgubim. Zato, ako sada
letimo niže, pad će lakši biti. (Svira
truba.)
Klarin: Na brzu konju (dopusti mi da ga
opišem, kad već o tome govorim)
na kojemu je mapa ucrtana,
tako da tijelo predstavlja mu zemlju,
Page 69

a vatru duša koju grudi kriju,
pjena je more, a disanje uzduh
i u tom spletu kaos opažamo
(jer u disanju, pjeni, tijelu, duši
vidimo čudo vatre, zemlje, mora
i vjetra), dakle, na šarenom konju,
s crnim pjegama, koji je ko stvoren
za onog tko ga mamuzama bode,
koji ne trči, već po zraku leti,
na takvu konju dolazi ti jedna
dražesna žena.
Sigizmund: Njen sjaj me ubija.
Klarin: Tako mi boga, to je Rosaura! (Povlači se.)
Sigizmund: Nebo je, evo, sada k meni vodi.
DESETA SCENA
(Ulazi Rosaura u kratkom plaštu, na njoj mač i bodež.)
Rosaura: O, plemeniti Sigizmunde,
čije junačko veličanstvo
ulazi u dan tvojih djela
iz teške noći tvoga mraka,
ti ko na
koja planeta najsjajnija
krilu rujne zore
vraća se sjajna i blistava
da grije bilje i cvjetove,
te iznad gora, iznad mora,
kad se pomoli okrunjena,
rasipa svoju sjajnu svjetlost,
vrhove kupa, pjenu ljubi,
tako ti možeš svijetu sjati
o, sjajno sunce Poljske zemlje,
i zaštititi jednu ženu,
koja pred tvoje noge pada,
zaštititi je, jer ie žena
i jer je jadna. Cak i jedan
od navedena dva razloga
sasvim je dosta da osvoji
čovjeka hrabra i čestita.
Tri puta si me već vidio,
tri puta nisi znao tko sam,
er sva tri puta, kad me vidje,
bijah drukčije obučena.
Prvog si puta vjerovao
Page 70

da sam muškarac, a to bješe
tamo u onoj strašnoj kuli,
gdje me je tvoje jadno žiće
u mome jadu utješilo.
Drugi put si me, Sigizmunde,
vidio ovdje kao ženu,
kada je raskoš tvoje slave
bila obmana, san i sjena.
A treći put je, evo, danas,
kad sjedinjujem oba spola,
er sam ko žena odjevena,
s muškim oružjem za pojasom.
I da bi mi u tvom ganuću
s većim predanjem pomogao,
bit će potrebno
tragičnu da saslušaš
sudbu mog života:
Rodi me majka plemenita
u moskovskome sjajnom dvoru,
i mora da je lijepa bila,
ako je bila i nesretna.
U nju se bio zagledao
izdajnik jedan, čije ime
ne mogu reći, jer ga ne znam,
no slutim da je bio vrijedan,
er i ja vrijednost
Budući posjedujem.
da sam čisti oblik
njegove misli, sada žalim
što se ne rodih ko poganka
da bih, bezumna, vjerovala,
kako je bio od bogova,
edan od onih, koji su se
pretvorili u zlatnu kišu,
u labuda il' crnog bika
i zbog kojih su proplakale
Danaja, Leda i Europa
i uprav htjedoh da ti pričam
oš mnoge priče o izdajstvu,
no vidim da si već mogao
iz mojih riječi razabrati,
da moja majka, zavedena
finim ljubavnim vještinama,
bijaše lijepa ko nijedna,
i nesretnica ko sve druge.
Sva ona luda obećanja
o vjernosti i bračnoj sreći,
toliko su je zaludila,
Page 71

te još i danas jadna plače
kad na to misli; jer onaj je
bio nevjeran i okrutan
(kao Eneja u Kartagi),
te je jadnici napuštenoj
čak sablju svoju ostavio.
Ali neka je sada ovdje,
izvući ću je iz korica
prije neg' priču svu ispričam.
Eto, iz toga lošeg uzla,
koji nit' veže, niti spaja,
bila ženidba ili zločin,
(a zapravo je sve to isto),
iz toga uzla ja se rodih
ko
ne prava slikarazumije
po ljepoti, svoje majke,
se,
nego po sudbi i životu.
Tako, ne treba da ti kažem,
da sam, ko tužna baštinica
njene sudbine, uvijek bila
nemile sreće, ko i ona.
Najviše što ti mogu reći,
est ime onog što mi ote
trofeje časti i poštenja.
To jegaAstolfo
čim — jao meni!,
spomenem, srce mi se
napuni bijesom, ko što biva
kad spominjemo dušmanina.
Astolfo bješe nezahvalnik,
koji je svaku prošlu sreću
zaboravio (jer se lako
čak i sjećanje zaboravi
kad ljubav proñe), a onda je
u Poljsku došo, nadajuć se
da će postići sjajan uspjeh
i oženiti lijepu Stelu,
koja je simbol mog zapada.
Ja, uvrijeñena, izigrana,
ostadoh luda i žalosna,
ostadoh takva kakva jesam,
a to će reći da je cijela
paklenska zbrka utisnuta
u Babilonu moga srca.
Otkrivajući sebe nijema
(jer ima patnja i tegoba
koje osjećaj kaže bolje
Page 72

nego ih usta mogu reći),
patnje sam šutnjom govorila,
sve dok jedahput moja majka,
kad smo se'tako našle same,
ne probi vrata moje duše,
a patnje iz nje provališe
u takvoj žurbi i naglosti
da su se same sudarale.
Sve sam bez straha kazivala,
er kada znamo da je onaj,
kome slabosti priznajemo,
već počinio slične stvari,
to nam donosi ohrabrenje
i lakše se ispovijedamo;
tako i lošisluži.
nečemu primjer ipakmati
— Moja
sažalno me je saslušala
i pokušala da me tješi
svojim vlastitim nevoljama.
O, kako shvaća i oprašta
sudac koji je kažnjen bio!
Svojim iskustvom poučena,
videći da joj ni sloboda,
ni zaboravno vrijeme nisu
donijeli
znala je lijeka
dobronidautjehe,
ni moje
nevolje neće bolje proći.
I zato mi je svjetovala
kao najbolje, da ga slijedim
i dovitljivim opsdjedanjem
da ga prinudim neka plati
što mi je dužan za čast moju.
A da bih lakše prebrodila
razne teškoće, sudba htjede
da se obučem ko muškarac.
I moja mati tada skide
sa zida jednu staru sablju,
a to je ova koju nosim
(i sad je vrijeme, ko što rekoh
da je izvučem iz korica)
i onda, puna pouzdanja
u znake, na njoj urezane,
progovori mi: Id' u Poljsku
i nastoj da ti velikaši
primijete sablju koju nosiš;
možda se ipak nañe netko
Page 73

koji će srcem razumjeti
sve jade tvoje, i koji će
tegobe tvoje utješiti.
I tako sam u Poljsku došla.
Neću pričati, jer već znadeš,
a nije to ni tako važno,
kako me bijesni konj doveo
pred tvoju kulu, gdjeno sd me
pun udivljenja promatrao.
Neću spominjati ni Klotalda,
kako se za me zauzeo,
molio kralja da me spasi
i kralj mi život poklonio,
a onda mi je svjetovao
da
da se obučem
služim kao
Stelu, žena,sam
a tada
dovitljivošću i vještinom
smutila ljubav Astolfovu
i spriječila ga u namjeri
da se oženi lijepom Stelom.
Prijeñimo sad i preko toga
da si me tada ovdje sreo
po drugi put i da si bio
veoma zbunjen, videći me
u ženskoj
nisi mogaonošnji i da sve to
razumjeti.
A sad stanimo na Klotaldu,
koji mišljaše da je dobro
da se ožene i vladaju
taj Astolfo i lijepa Stela,
te me je, protiv moje časti,
u toj prilici svjetovao
da odustanem od namjere.
No ja, videći da je tebi,
o, hrabri kneže Sigizmunde,
došo trenutak da se svetiš,
er ti svemoćno nebo dade
te si tamnicu razorio,
gdje si morao tavoriti,
u osjećanju ko živina,
a u patnjama kao kamen,
i videći te kako sada
dižeš oružje protiv oca
i protiv svoje domovine,
došla sam da ti pomoć pružim
i u tu svrhu pomiješala
Page 74

sjajne ukrase Dijanine
s bojnom opremom Paladinom,
te nosim svilu i oružje,
i oboje me sada krasi.
Hajdemo, dakle, hrabri voño,
er za me je i za te važno
da zapriječimo ovu svadbu:
za mene da se ne oženi
taj što se meni obećao,
za te da ne bi ovo dvoje,
kad ujedine svoja prava
velikom vlašću i snagama
našu pobjedu pomutili.
Ko žena doñoh da te molim
da
a kosemuškarac
zauzmeš daza čast moju,
te hrabrim
da se domogneš svoje krune.
Ko žena hoću da te ganem
i zato ti pred noge padam,
a ko muškarac da te služim
svojim životom i oružjem.
I sada pazi, pokušaš li
udvarati mi kao ženi,
usmrtit ću te ko muškarac
braneći časno sebe
er dok nastojim da samu,
ponovno
osvojim ljubav, potrebno je
da budem žena u žalbama,
a muškarac u poslu časti.
Sigizmund: Ako li sanjam, o nebesa,
pamćenje meni oduzmite,
er ne vjerujem da bi mogle
tolike stvari u san stati.
O, sveti bože, tko bi znao
da se od svega toga spasi,
ili ni na šta da ne misli!
Tko je vidio takve muke
i takve sumnje ubitačne?
Ako sam snio da sam jednom
svu onu slavu proživio,
kako mi sada ova žena
iznosi tako jasne znake?
Bila je, dakle, prava stvarnost,
a ne sanjanje, i ako je
bilo zaista istinito,
(a to je druga poteškoća,
Page 75

nimalo manja), zašto onda
to što je bilo, snom nazivam?
O, dobro vidim, san i slava
tako su jedno drugom slični
da pravu slavu lažnom zovu,
a onu lažnu pravom drže.
I udaljenost meñu njima
tako je mala, te se ne zna
e li laž možda il' istina
što vidimo i uživamo.
A kopija je tako slična
originalu, te sumnjamo
koja je od njih dvije prava?
Ako je tako, ako mora
da se da
treba raspline
znamosjaj i slava,
kako ćemo
iskoristiti svoj trenutak,
er u stvarnosti ovog svijeta
samo u onom uživamo
što uživamo u snovima.
Sad imam vlast nad Rosaurom,
duša je moja obožava,
iskoristimo tu priliku:
Ljubav nek' ruši sve zakone
vrline,
koji je kčasti,
menipovjerenja,
dovedoše.
Ovo su snovi. Kad je tako
sanjajmo sada pustu sreću,
er poslije, sve će patnja biti.
No svi razlozi što ih kažem,
da l' uvjerit me zbilja mogu?
Ako su snovi, prazna slava,
tko bi za ljudsku praznu slavu
božansku slavu izgubio?
Ima li kakva prošlog dobra,
a koje nije bilo tlapnja?
Ta, tko je sreću uživao,
a da ne kaže sam sa sobom,
kad na nju misli u sjećanju:
o, sve je bilo samo san!
Ako me, dakle, ove misli
razočaranju mome vode,
i ako mi je dobro znano
da je užitak lijepi plamen
koji će pasti u pepeo
čim bilo kakav vjetar dune,
Page 76

slijedimo ono što je vječno,
tražimo slavu neprolaznu,
gdje sreća nikad ne počiva
i veličina gdje ne spava.
Rosaura je sad bez časti,
a jednom knezu dolikuje
da joj čast dade, ne da uzme.
Zato ću, evo, osvojiti
čast njenu prije nego krunu.
Bježimo, dakle, od napasti,
koja me tako snažno vuče.
(Jednom vojniku):
Uzbunu sviraj! Hoću danas
da zapodjenem ljutu bitku,
prije nego
sahrani li tama
zlatne noći
zrake sunca
u tamnoplave morske vale.
Rosaura: O, gospodine, zar me tako
ostavljaš samu, u nevolji?
Zar ni jedine jedne riječi?
za moju patnju i tjeskobu?
Zar je moguće, gospodine,
da me ne gledaš, niti slušaš?
Ni lice k meni da okreneš?
Sigizmund:
da Zbog
bih milostiv biotvoje časti, Rosauro,
s tobom,
sada okrutan moram biti.
Moj glas ti ništa ne govori
da bi čast moja govorila;
neću da zborim, jer bih htio
da ti govore djela moja,
i ne gledam te, jer u takvoj
nemiloj muci i nevolji
ne smije gledati tu ljepotu,
tko mora tvoju čast da gleda.
(Odlazi zajedno s vojnicima.)
Rosaura: Kakve su ovo zagonetke?
Poslije tolikih mojih muka,
oš uvijek samo sumnje imam
uz dvosmislene odgovore.
JEDANAESTA SCENA
(Ulazi Klarin.)
Page 77

Klarin: Mogu li, gospo, da te vidim?
Rosaura: Ej, Klarine! A gdje si bio?
Klarin: U tamnici sam, na kartama,
igrao malo na smrt svoju:
hoće li doći, neće doći?
I da izvukoh jednu kartu,
al' bi mi život zablistao
u pravoj igri, jer upravo
bijah na rubu da poletim.
Rosaura: A zašto?
Klarin: Jer sam znao tajnu
tvoga roñenja, a Klotaldo ...
(Čuju se bubnjevi.)
No što to čujem?
Rosaura:
Klarin: ToŠta bi bilo?opkoljene
iz palače
izlazi vojska oružana
da se odupre i pobijedi
vojsku hrabroga Sigizmunda.
Rosaura: A ja se ovdje zalijenila,
mjesto da budem pored njega
na zapanjenost cijelog svijeta;
i tako svud okrutnost vlada
i bez zakona i bez reda. (Odlazi.)
DVANAESTA SCENA
Glasovi jednih (iznutra): Zivio naš kralj!
Glasovi drugih: Živjela naša sloboda!
Klarin: Da živi kralj naš i slofooda!
Pa neka žive i sretno im!
A ja jedinu muku mučim,
što i mene u kolo vuku,
a želio bih da ostanem
po strani od te strašne zbrke
pa da ko Neron sve to gledam
posve miran i ravnodušan.
Treba li nešto da me brine,
to je jedino moja glava.
I sada ću se ovdje skriti
da dobro vidim tu svečanost.
Mjesto je skrito i sigurno
i smrt me neće lako naći,
i zato, evo šipak smrti!
Page 78

(Skriva se. Čuju se bubnjevi i zveket oružja.)
TRINAESTA SCENA
(Ulaze Bazilije, Klotaldo i Astolfo, bježeći.)

Bazilije: Ima li kralja nesretnijeg
i oca tako progonjena!
Klotaldo: Tvoji vojnici, pobijeñeni,
bježe bez reda i razuma.
Astolfo: A izdajnici pobijediše!
Bazilije: U bitkama ko što je ova,
koji pobijede, ti su vjerni,
pobijeñeni su izdajice.
Bježmo, Klotaldo, spasimo se
od surovosti i nasilja
ovakva sina, okrutnika.
(Pucaju unutra i Klarin ranjen pada s mjesta no kom se
nalazio.)
Klarin: U pomoć, bože!
Astolfo: Tko je ovaj
nesretni vojnik, koji pade
pred naše noge, sav u krvi.
Klarin:
htio sam Jada
sam
se nesretni jedan čovjek;
čuvam smrti,
pa ipak me je, evo, snašla.
Bježeći od nje, sreo sam je,
er za smrt nema tajnog mjesta.
Iz toga, eto, jasno slijedi:
onaj tko više od nje bježi
taj prije pada pod njen udar.
Zato idite, vratite se
u vrtlog ove strašne bitke,
er je sred vatre i oružja
veća sigurnost i zaštita
nego u gori zaklonjenoj.
Nigdje na svijetu nema puta
koji bi mogo da nas spasi
od zle sudbine i udesa.
I zato, premda spas tražite
i bježite od ruke smrti,
smrt će vas ipak zadesiti
ako bog hoće da umrete.
(Pada natrag za kulisu.)
Bazilije: Smrt će vas ipak zadesiti,
Page 79

ako bog hoće da umrete!
O, kakvo li saznanje pruža
našim grijesima i neznanju
ovaj leš ovdje, koji zbori
kroz usta rane otvorene,
er krv što iz nje teče, to je
krvavi jezik što nas uči,
da su ništavne i zaludne
sve opreznosti čovjekove
kojima hoće da se bori
protiv nastupa viših sila.
I ja sam htio od propasti
da spasim svoju domovinu,
a evo vidim da je dadoh
u iste ruke od
pokušavao da kojih sam
je spasim.
Klotaldo: Iako usud, gospodaru,
dobro poznaje sve putove
i koga traži, toga nañe
čak i u tvrdim gudurama,
kršćanin ipak ne smije reći
da od usuda nema spasa.
Jer čovjek uman i razborit
može sudbinu pobijediti;
i ako
od nisiudesa
zlog već zaštićen
i nesreće,
ti moraš da se sam zaštitiš.
Astoljo: Moj gospodaru, Klotaldo ti
govori kao uman čovjek
iskustvom svojih zrelih ljeta,
a zborim kao hrabar mladić:
u gustoj šumi ove gore
pripremili smo brza konja,
bježi na njemu uz planinu,
a ću te s leña zaštititi.
Bazilije: Ako bog želi da me nema
i ako smrt me ovdje čeka,
hoću već danas da je nañem
i čekat ću je posve miran.
CETRNAESTA SCENA
(Ulaze Sigizmund, Stela, Rosaura, vojnici, pratnja.)
Jedan vojnik: Tamo, u gori šumovitoj,

Page 80

u gustom granju kralj se krije.
Sigizmund: Trčite za njim, i pažljivo,
granu po granu, pretražite
svu šumu.
Klotaldo: Bježte, gospodaru!
Bazilije: Zašto da bježim?
Astoljo: Što li smieraš?
Bazilije: Hoću, Klotaldo, da pokušam
posljednje što mi preostaje.
(Sigizmundu, padajući na koljena):
Ako li mene tražiš, evo,
pred tvoje noge padam, kneže,
i nek' ti moje sijede vlasi
za ćilim služe, na potiljak
stavi
kidaj mi nogu,
ukras gazi krunu,
i dostojanstvo,
osveti se na mojoj časti
i učini me svojim robom;
poslije tolikih opreznosti,
nek' se ispuni proročanstvo,
nek' se izvrše riječi neba.
Sigizmund: O, dični ljudi Poljskog dvora,
svjedoci čudnih dogañaja,
slušajte sada kneza vašeg.
iOno, štodivnoj
što na nebo odreñuje
plavoj ploči
prstom upiše ruka boga,
čije su slike i znamenja
mnogi listovi modre boje
zlatnim slovima ukrašeni,
to, što je tamo upisano,
to nikad nije laž ni varka,
a samo onaj čovjek laže
koji ta slova proučava
da bi ih u zlo koristio.
Tako moj otac, koji ovdje
pred vama stoji, da se spasi
od gnjeva moje loše ćudi,
učinio me životinjom
i stvorio me ljudskom zvijeri.
A ja vam kažem, da sam možda
po muževnoj plemenitosti,
po darežljivoj svojoj krvi,
po svojoj ćudi ponositoj,
da sam po svemu bio roñen
kao umilan i poslušan,
Page 81

takav bi odgoj i postupak
bio dovoljan da od mene
učini divlju životinju.
Pa, zar to nije divan način
da se izbjegnu opasnosti?
Da bilo kome od vas kažu:
»Divlja zvijer će te usmrtiti«,
zar bi taj dobro učinio,
da je probudi, ako spava?
Ili da kažu: „Poginut ćeš
od ove sablje koju pašeš",
zar ne bi bilo sasvim ludo
sablju izvući iz korica
i na grudi je postaviti?
Ili da kažu:
tamo, »Grobdubinama,
u morskim ćeš naći,
ispod srebrnih spomenika«,
zar ne bi bilo nerazumno
poći na more kad se dižu
snježni valovi bijele pjene
i bijesna brda od kristala?
Tako je bilo s mojim ocem,
ko s onim što se boji sablje,
a ipak je iz toka vadi;
ko s onim,
valove koji uuzvitlava
morske oluji...
Sve da je srdžba moja bdla
ko uspavana životinja,
a bijes moj sablja bez oštrice,
okrutnost moja mirno more,
ipak se sudba ne svladava
osvećivanjem i nepravdom,
čak se još više izaziva;
tako, tko hoće da pobijedi
svoju sudbinu, mora biti
vrlo razuman i umjeren.
A onaj koji pokušava
da zlo unaprijed predusretne,
neće se od njeg obraniti.
No moguće je, razumije se,
da se skromnošću i dobrotom
spasimo od zla, ali samo
u času kad se zlo pojavi,
er nema puta ni načina,
da mu dolazak zapriječimo.
Za najbolji vam primjer služi
Page 82

ovaj dogañaj neobični,
ova strahota, ovo čudo,
er nema ništa tako jadno
kao, poslije mnogih muka
i opreznosti uzaludnih,
vidjeti, kako sad vidite,
ednoga oca oborena
i jednog kralja ponižena.
Nebo je svoju riječ izreklo,
on je kušao da je spriječi,
no nije znao, nit' mogao.
A kako da je ja nadvladam
koji sam mlañi po vremenu,
po vrlinama i po znanju?
(Kralju):
Zato, ustani, gospodine,
i daj mi ruku; ako ti je
nebeska volja pokazala,
da si pogrešno pokušao
da je nadvladaš, evo moga
pokornog vrata, osvećuj se:
pred tvoje noge prostiram se.
Bazilije: O sine, tvoje časno djelo
po drugi put te, evo, raña
iutebi
mojoj krvi.pripadaju
danas Ti si vitez
lovor i palma. Pobjednik si,
i djela tvoja nek' te krune.
Svi: Zivio, kneže Sigizmunde!
Sigizmund: Budući da preda mnom stoje
oš mnoga djela i pobjede,
najprije moram izvršiti
najveće djelo: pobijediti
samoga sebe — Nek' Astolfo
da svoju ruku Rosauri,
er on je dužnik njene časti,
i hoću da se dug isplati.
Astolfo: Istina, imam obaveza
prema njoj, ali treba znati
da ona sama ne zna tko je
i sramota bi za me bila
da se oženim jednom ženom...
Klotaldo: Dosta je, čekaj, ne govori.
Rosaura je isto tako
časnoga roda kao i ti;
moj mač je spreman da je brani.
Page 83

Ona je moja kći. I dosta!
Astolfo: Ma, što to veliš?
Klotaldo: Eto, velim
da nisam htio otkrivati
tu svoju tajnu, dok je nisam
vidio časnu i udatu.
No to je odveć duga povijest,
aii ona je moja kćerka.
Astolfo: Pa, kad je tako, izvršit ću
što joj obećah.
Sigizmund: No da Stela
ne bi ostala neutješna,
videć da gubi jednog kneza
takvoga glasa i ugleda,
a ću je zato
vjenčati svojom
s takvim rukom
zaručnikom
koji je ravan sa Astolfom,
ako li nije čak i bolji.
Pruži mi ruku.
Stela: O, pa ja sam
oš na dobitku, s takvom srećom.
Sigizmund: Klotaldu, zato jer je vjeran
mom ocu bio, širim ruke,
i što zaželi, imati će.
Jedan vojnik:
ovoga, Ako
koji nije bioli tako nagrañuješ
u tvojoj službi, a šta menli,
koji sam digo tu pobunu
i iz kule te izvukao,
šta li ćeš meni zato dati?
Sigizmund: Iz kule veliš? Ti ćeš u njoj
čamiti čuvan, sve do smrti,
er ilie trebamo izdajica,
kad je izdaja završena.
Bazilije: Tvome se umu svi divimo.
Astolfo: Kako se samo promijenio!
Rosaura: Kako je mudar i razborit!
Sigizmund: Čemu divljenje i čuñenje?
Zar ne vidite sasvim jasno
da je san bio moj učdtelj
i da još uvijek, evo, strepim
da ću se opet probuditi
i opet doći u tamnicu?
Pa kad i ne bi bilo tako,
samo sanjati već je dosta,
er sanjajući spoznao sam,
Page 84

da svaka sreća čovjekova
nestaje kao pusti snovi.
I zato hoću da poživim
i da u dobro iskoristim
sve dane svoje, dok mi traju;
a slabosti nam oprostite,
er duše vrle i čestite
uvijek s veseljem opraštaju.
KRAJ

Pedro Kalderon Dela Barka - Život Je San

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pedro Kalderon Dela Barka - Život Je San

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

7/22/2019 ZIVOT JE SAN -Pedro Kalderon

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Sigizmund: Jao meni, nesretniku!

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Klotaldo, vojnici, Sigizmund, Rosaura, Klarin.

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

(Ulazi kralj Bazilije s pratnjom.)

Stela: Učeni Tales ...

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Klotaldo (kralju): Mogu li s tobom govoriti?

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Klotaldo: Sve, kakogod si naredio,

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Sigizmund: O, sveto nebo, što to vidim!

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

(Ulazi Rosaura u ienskoj odječi.)

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

(Ulazi Klotaldo i zastaje iza kulise.)

Klotaldo (za sebe): Htio bih ipak da tog Sigizmunda

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

(Ulazi Astolfo u času kad Klotaldo padne i postavlja se iz-

Astolfo: Sto je to ovdje, plemeniti kneže?

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Rosaura (za sebe): O, bogu hvala, moji jadi

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

Pedro Kalderon - Zivot je san

(Ulazi Astolfo i nosi portret.)