VJEČNA je borba između onih koji danas postavljaju pitanje kako je moguće da

kriminalac iz bjegunstva i dalje čvrsto vodi i srozava Dinamo i onih koji pokušavaju
shvatiti kako je moguće da netko uopće još postavlja takva pitanja. 

Zajedničko im je što je ta borba uzaludna, kao i svaki proces protiv Zdravka Mamića

danas. To razumiju navijači Dinama, oni koji se još uvijek aktivno bore za promjene. 

Još prije 16 godina, na odlasku iz Dinama, tadašnji kapetan kluba Niko Kranjčar
postavio je isto pitanje, kako je moguće da se nitko ne suprotstavi okupaciji kluba?

"Otjerali su me iz Zagreba, ali to će uvijek biti moj klub. Žalosno je da se Zagrepčani

nisu uspjeli oduprijeti čovjeku koji je od našeg kluba napravio ono što hoće. Dinamo
zbog njega nije naš. Možda je moj odlazak u Hajduk početak borbe da se klub vrati u
prave ruke", rekao je 2004. godine tada 19-godišnji Kranjčar. 

Dijagnoza kluba i danas je identična i bez obzira na to što će reći o Niki Kranjčaru,
pravi navijač Dinama u ovim riječima s njim će se dobro razumjeti. Kranjčar je još
prije 16 godina objasnio što se događa s Dinamom. 
Simbolično je što je povod izjave, ali i cijele kultne priče s prelaskom Kranjčara u
Hajduk, bilo rezanje plaća Dinamovim igračima. 

Kranjčar je 2004. godine objasnio što se događa s Dinamom 

Dinamo je igrao grozno te jeseni, a na klupi su se smjenjivali Jurčević, Bago, Gračan

i Lončarević. Kranjčar je posebno zamjerio Nikoli Jurčeviću jer nije stao iza igrača,
dopustio je da ih se označi jedinim krivcima. Smatrao je i da osobno ne mora prolaziti
sve što prolazi.

Dinamu se tada dogodio i Heerenveen, tragično ispadanje iz Europe, kada je Dinamo

do 81. minute vodio 2:0, ali su Nizozemci prošli nakon gola Yildrima i Klaasa-Jan
Huntelaara iz penala. Dramu je začinio Zdravko Mamić s govorom u "austrijskom
zločincu", kako je prozvao suca Fritza Stuchlika nakon utakmice. 

Dinamo je već tada poprimao obrise reprezentacije, bila je tu cijela postava mladih
reprezentativaca. No nisu svi bili jednako tretirani, Ljubojević i Pranjić su imali nešto
bolje uvjete. Kranjčar je i protiv toga otvoreno protestirao.

Krajem grozne jeseni klub odlučuje rezati plaće, a Iliju Lončarevića dopalo je da tu
odluku priopći Kranjčaru koji je sve mjere odbio.

"Slažem se, igrali smo loše te jeseni. Svjesni smo i teške financijske situacije,
prihvaćamo rezove, ali ako će se plaće rezati i ljudima koji vode klub. Istina, nisam
htio pristati na smanjenje ugovora. U poslu, kad potpišete ugovor, to je svetinja. Da je
postojao korektan odnos, svatko bi od nas igrača pristao na smanjenje ugovora", za
Nacional je pričao Kranjčar.

Zašto je sve isto i nakon 16 godina

Tada izvršni dopredsjednik kluba Zdravko Mamić, koji polako jača poziciju u
hrvatskom nogometu, rekao je Kranjčaru da može otići ako plati klauzulu iz ugovora.
Dinamov kapetan imao je, naime, ugovor u kojem je mogao otići iz kluba ako netko
plati tri milijuna eura.

"To sam sve doznao iz medija nakon Božića. Mada je bilo naznaka u cijeloj
polusezoni da će se to dogoditi. Sistematski su me ponižavali. Rušili su moj igrački
ugled i vrijeđali me. Cijela kampanja organizirana je preko medija", kazao je Kranjčar
o razdoblju prije 16 godina, a zvuči kao da govori o Dinamu danas.
Jedna poruka Igora Štimca, koja je samo naivnima mogla zvučati kao zafrkancija,
poslana Nikinom menadžeru, danas pokojnom Dini Pokrovcu, pokazala se brzo
nimalo slučajnom. Uz kapital Franje Pašalića, vlasnika marine Frapa kod Rogoznice i
velikog hajdukovca, Štimac je doveo Kranjčara na Poljud. 
Bad Blue Boysi zapalili su grad i simbolički već tada označili da to nije samo odlazak
kapetana Dinama i projicirane ikone kluba u Hajduk već i početak privatizacije
Dinama. Epizoda s odlaskom kapetana Dinama na Poljud bila je sami
početak stvaranja Dinama koji se održao do danas i odgovor na pitanje kako je bilo
što moguće u vezi Mamića i Dinama.

Ono što je Mamić počeo graditi Kranjčarevim odlaskom do danas je poslovna politika
zagrebačkog kluba, a prošlo je 16 godina od nezaboravnog transfera. 

Da bi se jednom zauvijek riješio problem s Mamićem, treba se obračunati s

onima koji su ga stvorili 

Naredno desetljeće na malverzacije, teški sukob interesa i potpunu privatizaciju

nogometnog saveza i Dinama ukazivali su novinari, a 15-ak godina kasnije
zainteresirale su se institucije.  

Kada je sud u Osijeku 6. lipnja 2018. godine, još uvijek nepravomoćnom presudom,
osudio Zdravka Mamića na 6 i pol godina zatvora zbog porezne prevare i izvlačenja
novca iz gradskog kluba Dinamo, on je već bio u bijegu za Bosnu i Hercegovinu.
Presuda Mamiću, njegovoj obitelji i suradnicima zbog pljačke Dinama teške 116
milijuna kuna i utajenog poreza od 12,2 milijuna kuna bila je udarna vijest u državi,
vrištala je sa svake naslovnice i službenih portala institucija koje su se bavile
malverzacijama u zagrebačkom klubu i sastavile sudski spis 14.826 stranica.

No sadržaj tog spisa, koji je jedva stao na stol ispred suca u Osijeku, nije se mogao
okarakterizirati kao vijest, posebno ne udarna i posebno ne za institucije koje su
deset godina davale legitimitet jednoj udruzi građana da posluje kao privatna firma,
avansno plaća igrače četiri milijuna eura po sezoni i na temelju građanskih ugovora
taj novac od njih nakon transfera uzima na ruke, kao na primjer u slučaju Luke
Modrića.

Barem deset godina prije presude Mamiću nije bila nikakva vijest da on u isto vrijeme
predstavlja Dinamo, Hrvatski nogometni savez, menadžersku agenciju, HDZ, policiju
i sudstvo, pa mu se zbog osobnih poznanstava na Županijskom sudu u Zagrebu
uostalom i sudilo u Osijeku.  Već tada nije bilo važno što će Mamić pobjeći, pod
optužbama za ukradenih blizu 300 milijuna kuna, već je ključno pitanje bilo što će
nakon njega ostati u Dinamu i hrvatskom nogometu. 

Mirko Barišić jednom nam je na to odgovorio top izjavom godine, da je iza Zdravka

ostalo sigurno još barem njegovih šest milijuna eura u Dinamu. 

Iako je i to neloš podatak, priča o Mamiću i odgovor na svako pitanje svodi se na

ključnu stvar: sve što je s Dinamom napravio nije mogao napraviti bez pomoći
države.

Nitko nije mrdnuo prstom da se Mamić ne ponovi 

Zato je uzaludno propitivanje kako to savjetnik kluba na Fejsu javno objavljuje

povjerljive podatke iz ugovora s trenerom i članovima stručnog stožera ili
izvještavanje kako ekipa pod optužbom za zločinačku organizaciju prodaje Danija
Olma za desetke milijuna eura. Ne želeći ulaziti po tko zna koji put u kompleksnost
pljačke Dinama, reći ćemo da razmjeri od 300-tinjak milijuna kuna iznesenih iz
gradskog kluba, spis od 15 tisuća stranica i vremenski period za koji se Mamićima
sudi, govore da to nije moglo proći neopaženo, kao što su linkovi na
Indexu podsjetnik koliko se dugo ignoriralo poslovanje Marija Mamića s Dinamom i
kako se to sve uopće otkrilo, bez i najmanje zasluge neke od institucija.

>>> Mamić nam je priznao da je godinama lagao oko uloge svog sina u transferima
Dinama 

Problem Mamića i njegovog utjecaja na nogomet nikada neće biti riješen, jer
provodila se legalizirana pljačka koja se može rasplesti samo ako se osudi i one koji
su Mamiću u tome pomogli. Tu staje krug i svaka priča.

Dvije godine od pompozne presude Mamiću, koja je bila vijest na svim europskim
naslovnicama, nije se promijenilo ni jedno slovo o propisima, ni jedna stavka u
ugovorima, ni jedno pravilo poslovanja da bi se razmjeri takve pljačke gradskog kluba
ubuduće spriječili. Nijednom savezu nije palo na pamet da stvori registar s uvidom u
anekse građanskih ugovora, nijednom ministarstvu da regulira pitanje statusa
klubova i njihove pravne osobnosti, da više ne bi služili kao praonice novca. Možemo
pogađati da se ni tom problemu nikad neće otvoreno pristupiti jer se moraju prokazati
svi koji i danas od tog sustava imaju osobne koristi. Oni su nam ostali iza Mamića.