PARNI KONDENZATOR

Kondenzator pare ili parni kondenzator je izraz kojim se naziva vodom ili zrakom hlađeni izmjenjivač
topline ugrađen na povratnoj cijevi pare iz uređaja koji je koriste. On služi da pari odvede toplinu i da
je kondenzira, tj da je pretvori u tekuće stanje. Možemo reći da je kondenzator pare uređaj koji je
namjenjen da plinovitim tvarima mjenja agregatno stanje iz plina u tekućinu, a njemu suprotnu ulogu
ima isparivač ili evaporator.

Postoje dvije vrste kondenzatora pare i to:

kondenzator vodene pare

kondenzator rashladnih para koji se upotrebljava u rashladnim uređajima

Kondenzator vodene pare se ugrađuje na izlazu parne turbine, parnog stapnog stroja ili na povratu s
grijača. Oni pretvaraju vodenu paru iz parnog stanja u tekućinu, tj. vodu. Mogu raditi na
atmosferskom tlaku, a uobičajeno rade na malom podtlaku ili vakuumu. Uglavnom se hlade vodom,
bilo slatkom ili morskom, a rjeđe se hlade zrakom, zbog veće cijene uređaja i nemogućnosti
postizanja dovoljno niskih tlakova na izlazu parne turbine.

Parni kondenzatori su ustvari površinski izmjenjivači topline u kojima se izlazna para iz parnih turbina
kondenzira pod tlakom manjim od atmosferskog tlaka. Tlak u kondenzatoru kreće se od 0,02 do 0,08
bar. Da bi stupanj iskorištenja parnoga procesa bio što veći, kondenzacija se mora odvijati pri što
nižem tlaku (temperaturi), a to prvenstveno ovisi o temperaturi rashladnoga fluida (vode), odnosno o
temperaturi okoline. Tamo gdje na raspolaganju nema dovoljne količine rashladne vode, hlađenje
kondenzatora se može vršiti okolnim zrakom, a u tim je slučajevima, zbog lošijeg hlađenja, tlak
kondenzacije veći pa je manji stupanj iskorištenja procesa.

Brzina izlazne pare iz parne turbine, odnosno na ulazu u kondenzator, kreće se od 50 do 120 m/s, a
njena uobičajena vlažnost je 8 do 12 %. Nastoji se da temperatura kondenzata bude što bliže
temperaturi izlazne rashladne vode, te da pri tome kondenzat bude što manje pothlađen, kako se u
kružnome procesu ne bi ponovno trošila toplina za njegovo grijanja. Za veća i dobro projektirana
postrojenja, temperatura podhlađenja kondenzata kreće se od 0,5 do 1 °C. U kondenzatorima se
također vrši sakupljanje raznih povratnih tokova pomoćne pare (za pogon injektora, za grijanje
regenerativnih zagrijača napojne vode, para za brtvljenje i dr.), što zajedno s glavnim kondenzatom
ulaze ponovno u kružni tok procesa. Da bi se u kondenzatoru održao potreban podtlak (vakuum), iz
njega treba neprestano isisavati nekondenzirajuće plinove (zrak, kisik O2, ugljikov dioksid CO2) koji
ulaze zbog propuštanja prirubničkih spojeva, kao i zbog dotoka dodatne vode u kojoj su oni otopljeni.
Isisavanje plinova (zraka), te održavanje podtlaka, vrši se parnim izbacivačima (injektori ili ejektori) ili
rotacijskim vakuumskim crpkama.

Kondenzatori vodene pare se većinom upotrebljavaju kod parnih postrojenja da kondenziraju vodenu
paru na izlazu iz uređaja koji je koristi. To mogu biti kod termoelektrana parne turbine, kod raznih
postrojenja grijači ili čak i parni stapni stroj. Kod njih se kondenzatori vodene pare upotrebljavaju da
ukape ostatke pare i da tu vodu (kondenzat) pripreme za ponovno zagrijavanje u generatoru pare ili
kotlu.

Osim ove namjene postoji i dodatna svrha kondenzatora, a to je da postizanjem vakuuma produžuju
ekspanziju u parnim turbinama i time povećavaju stupanj iskorištenja parno - turbinskog postrojenja.

Vakuumski kondenzatori se najčešće upotrebljavaju kod sustava parne turbine. Parna turbina je
uređaj koji pretvara toplinu pare u mehanički rad vratila. Razlika u količini topline pare na ulazu i pare
na izlazu predstavlja količinu topline koja se pretvorila u mehanički rad ( tu su još i gubici).

Kako je vidljivo da je rad proporcionalan smanjenju toplinske energije pare, što je veći pad topline
pare to će biti i veći dobiveni rad, a time i stupanj iskorištenja postrojenja. Kondenzacijom pare koja
izlazi iz turbine na tlaku manjem od atmosferskog, tj. s podtlakom, porasti će razlika tlaka pare na
ulazu i na izlazu iz turbine. S većim padom tlaka povećava se količina topline koja se može pretvoriti u
mehanički rad.

Kondenzacijom oslobođena toplina u većini slučajeva se predaje okolini, putem rashladne vode ili
zraka, te je ne koristimo.

Dijagram prikazuje tipičan primjer vodom hlađenog cijevnog kondenzatora, koji se široko primjenjuje,
(npr. kod termocentrala) da bi pretvorio paru u kondenzat (vodu).

Kao što se vidi, to je izvedba vodom hlađenog cijevnog izmjenjivača topline.Veličina i stvarna izvedba
ovisi o potrebama pogona i o proizvođaču.

Kroz kondenzator protječe voda i hladi paru koja ulazi u njega. Para se kondenzira i pretvara u
kondenzat. Kondenzat iz kondenzatora ide u tank kondenzata ili mlaki zdenac- eng. hotwell, odakle
se napojnom sisaljkom šalje u parni kotao ili generator pare.

Kod većine kondenzatora parna strana kondenzatora je pod stalnim podtlakom tijekom normalnog
rada.

Održavanje vakuuma unutar plašta kondenzatora postiže se ugradnjom dodatnog uređaja. Taj uređaj
može biti posebna klipna sisaljka ili parom pokretan injektor tj. mlazna crpka.

Klipna sisaljka u sustavu može biti pokretana raznim vrstama motora (električni, benzinski, diesel ili
parni), a injektor kao pogonski medij koristi paru iz parnog sustava.

Venturijev efekt, posebna vrsta Bernoullijevog principa je primjenjena pri izvedbi ejektora.
Na svakom kraju plašta nalazi se cijevna ploča, debela ploča napravljena najčešće od nehrđajućeg
čelika. Na cijevnoj ploči nalaze se rupe u koje su uvučene i razvrnute cijevi, pod kutom koji usmjerava
vodu. To smanjuje eroziju ulaza cijevi i smanjuje otpor kretanja vode. Neki proizvođači ugrađuju
plastične umetke na počecima cijevi i time dodatno štite cijevi od erozije. Da bi se omogučili pomaci
(toplinsko istezanje ili dilatacija) cijevi upotrebljavaju se razna rješenja, kao što su spajanje cijevi i
cijevne ploče maticama, ugradnjom slobodno krečuće cijevne ploče na jednom kraju koja ima brtvu
prema plaštu, ili da je cijevna ploča fiksno spojena na oba kraja plašta, a plašt ima spoj za toplinsko
istezanje (kao na gornjoj slici).

Cijevi se izrađuju od nehrđajućeg čelika, bakrenih slitina, ili od titanija, što ovisi o nekoliko čimbenika.
upotreba bakrenih slitina kao što su mjed ili smjesa bakra i nikla je rijetka u novijim postrojenjima,
zbog utjecaja na okoliš bakrenih spojeva. Također zbog dodataka vodi u parnom sustavu, može se
dogoditi reakcija između kemikalija i bakrenih slitina. Titanijske cijevi kondenzatora su danas najbolje
rješenje za izradu cijevi, ali zbog vrlo velike cijene njihova upotreba je vrlo rijetka. Veličina i duljina
cijevi ovise o veličini sustava, a kreću se do 17 metara duljine i 40 mm debljine.

Materijal kondenzatorskih cijevi treba biti dobar vodič topline i otporan na koroziju. Promjer cijevi je
obično od 21 do 25 mm. Brzina strujanja kroz cijevi je od 1,5 do 2,5 m/s kod slatke rashladne vode, ili
od 1,2 do 1,5 m/s kod morske rashladne vode. Zbog utjecaja kondenzacije, koeficijent prolaska
topline u parnom kondenzatoru je relativno velik: k (ili U) = od 2000 do 4000 W/m2. Njegova veličina
najviše ovisi o brzini strujanja rashladne vode, o promjeru i materijalu cijevi, te o njihovoj čistoći. [1]

Cijevni snop i cijevna ploča su smješteni u plašt, a na svakom kraju su zatvoreni unutra sa poklopcima
kondenzatora, koji ima na sebi prirubnice koje se spajaju na prirubnice na plaštu i/ili na cijevnu ploču.
Poklopci na sebi imaju otvore za pregled i čišćenje koji su često izvedeni s šarkama. Poklopci također
imaju spojeve za ulaz i izlaz vode, spojeve za ispust taloga, za ugradnju ventila za odzračivanje,
spojeve za termometre i manometre. Zavisno o izvedbi kondenzatori mogu imati i poklopce na
kojima se ugrađuju anodne zaštite u vidu Zn-protektora.

Pothlađenje kondenzata ispod temperature kondenzacije je štetno jer se kondenzat mora u kružnom
procesu ponovno grijati, pa to predstavlja gubitak topline. U stvarnosti se ne može potpuno izbjeći
pothlađenje, ali konstrukcijskom izvedbom kondenzatora treba nastojati da to bude što manje.
Dobrom izvedbom parnog kondenzatora može se postići da to bude najviše 0,5 °C. Što je manja
izlazna razlika temperatura, kondenzacija se odvija pri nižem tlaku, odnosno pri većem vakuumu, što
povećava iskoristivost kružnoga procesa. Međutim, smanjenje izlazne razlike temperatura uvjetuje
povećanje rashladne površine kondenzatora, odnosno povećanje troškova za njegovu izradu. Iz toga
razloga se u praksi izvode kondenzatori s izlaznim razlikama temperature od 5 do 12 °C. Na pogonski
tlak u kondenzatoru bitno utječe ulazna temperatura rashladne vode u kondenzatoru, koja ovisi o
vrsti rashladnoga sustava i klimatskim uvjetima.

Cijevi,cijevna ploča,poklopci i plašt kondenzatora izrađeni su od raznih materijala koji mogu biti
različitog sastava, a u stalnom su dodiru s vodom u pokretu. Time su oni izvrgnuti pojavi elektrolize,
gdje će voda, ovisno o dodacima, u njoj biti elektrolit, a dijelovi kondenzatora kao polovi. Korozija
uzrokovana galvanskim strujama će se javiti u kondenzatoru i razarati će dio s najnižim električnim
potencijalom, koji će imati ulogu anode.
Kondenzatori koji koriste morsku vodu za hlađenje će biti najgore zahvaćeni ovom pojavom zbog soli
i onečišćenja u morskoj vodi, a ni riječna voda nije dobra po tom pogledu.

Kako se često puta moraju upotrijebiti resursi na raspolaganju, razvijeni su sustavi koji štite
kondenzator od galvanskih struja. Cijevni snop kao jezgra kondenzatora je ujedno i najteži dio za
popravak, te se štiti ugradnjom cijevi bolje kvalitete u pogledu otpornosti na koroziju. Najčešće se
cijeli sustav štiti pločama od cinka, materijala koji ima najniži električni potencijal u cijelom sustavu, i
koji se raspada uslijed galvanskih struja, štiteći time ostale dijelove kondenzatora. Zbog raspadanja,
cinkove ploče treba redovito kontrolirati i mijenjati. Ovim se uz relativno male troškove i malo
vrijeme popravka štiti kondenzator od većih kvarova i velikih zastoja koji bi se javili u slučaju
otkazivanja njegovih dijelova.

Ponekad se dijelovi kondenzatora (poklopci najčešće) plastificiraju, čime se potpuno ukida utjecaj
galvanskih struja na te dijelove, ali još uvijek ostaje problem drugih dijelova izrađenih od metala. [2]

Kotao za centralno grijanje može biti izveden bilo za zagrijavanje vode, ili pak za dobivanje pare
niskog ili visokog tlaka. Visokotlačno parno grijanje izvodi se rijetko, to jest samo onda kada je
potrebna veća temperatura ogrjevnih tijela. Niskotlačni kotlovi proizvode paru s najvećim tlakom od
0,3 do 0,4 bara. Kotlovi za grijanje vode i za proizvodnju pare niskoga tlaka uglavnom su iste
konstrukcije, a izvode se kao vatrocijevni ili vodocijevni, od čeličnoga su lima ili su sastavljeni od
dijelova načinjenih od lijevana željeza. Mogu se ložiti ugljenom, drvima, uljem za loženje ili prirodnim
plinom. Kotlovi imaju propisane sigurnosne uređaje; kod niskotlačnih kotlova to je vertikalna cijev, s
donje strane uronjena u vodu u kotlu, a s gornje otvorena. Visina te cijevi određuje najveći tlak u
kotlu, a u slučaju njegova prekoračenja voda se automatski izbacuje iz cijevi i para kroz nju izlazi,
smanjujući tlak u kotlu (sigurnosni ventil).

ako je bilo pokušaja iskorištavanja vodene pare za strojnu upotrebu i ranije (npr. Heliogabalova
sfera), stvarna upotreba pare počinje tek krajem XVII. stoljeća. Tada se para počinje upotrebljavati za
proizvodnju mehaničke energije, a kotao kao uređaj za proizvodnju pare. Prvi kotlovi su bili vrlo
primitivni, sličili su današnjem ekspres loncu, ispod kojih je bilo otvoreno ložište, u kojem je izgaralo
drvo ili ugljen.

Izgled cilindričnog (Cornwallskog) kotla.

Izgled cilindričnog (Cornwallskog) kotla u uporabi na vlaku.

Poboljšavanjem prvih izvedbi, točnije, negdje oko 1812. godine napravljena je prva izvedba
cilindričnog (Cornwallskog) kotla, vatrocijevnog kotla, koji je značio jedan veliki iskorak u proizvodnji
pare. Cornwallski kotlovi su se upotrebljavali za proizvodnju pare za željeznicu. Modernizirani kotlovi
vatrocijevnog tipa danas su još uvijek u upotrebi, a poznati su pod imenom škotski kotao.
Krajem XVIII. stoljeća, poboljšava se izvedba kotlova i prvi put se proizvode vodocijevni kotlovi, novi
tip kotla koji ima puno veći stupanj iskorištenja od vatrocijevnog kotla. 1867. godine George Babcock
i Stephen Wilcox su proizveli kotao kojemu je umjesto plinova, cijevima prolazila voda koja se
zagrijavala. To je omogućilo smanjenje veličine kotla, bolju izmjenu topline, manju količinu vode u
sustavu, dakle sveukupno i manje troškove. Vrlo brzo novi tip kotla je pruzeo primat u upotrebi, a
ime Babcock-Wilkox je postalo sinonim za vodocijevni kotao.

Usporedo s razvojem kotla, razvijao se i sustav goriva za kotao. U početku to je bilo drvo, koje je
kasnije zamjenjeno ugljenom, koji ima veću ogrijevnu moć. U XX. stoljeću, ugljen se zamijenio
tekućim gorivima, koja su danas osnova vrsta goriva za parne kotlove. Nakon drugog svijetskog rata,
dolazi do upotrebe parnog kotla u sustavu nuklearnih centrala, gdje se voda pretvara u paru toplinom
koju oslobodi atomska energija.

ri izradi kotla koriste se razni materijali ovisno o zahtijevanim svojstvima materijala. Vrsta materijala
ovisi o dijelu kotla o kojem se radi. Glavni dijelovi kotla su:

ložište s gorionikom

parni dio,

vodeni dio,

pregrijači pare,

ekonomajzer (zagrijač vode),

parni bubanj,

sigurnosni ventil,

zračni i dimovodni kanali,

napojna pumpa generatora pare,

parni kondenzator.

Samo tijelo kotla s ložištem i cijevnom pločom, te vodenim i parnim domovima je najčešće
napravljeno od ugljičnih čelika, nehrđajučih čelika i lijevanog željeza. Obloga kotla je najčešće
napravljena od toplinske izolacije, a za izolaciju ložišta se najčešće upotrebljavaju šamotne opeke. Na
kotlu se mogu naći:

gorionik - uređaj za izgaranje, to jest proizvodnju topline (gorionik za tekuće gorivo, gorionik za
ugljen, gorionik za plin),

sigurnosni ventili - spriječava prekomjeran porast tlaka u kotlu i njegovu eksploziju,otvara se i ispušta
suvišak pare u atmosferu,

nivokazi ili vodokazi - pokazuju razinu vode u kotlu,

ventili ispusta na dnu kotla (odmuljivač),

glavni zaporni ventil,

napojni ventil - nepovratni ventil na liniji napojne vode,

ventil za odzračivanje (deaerator ventil),

ventil za otpjenjivanje,

manometri,

senzori automatike,

poklopci za pregled i čišćenje,

pločica s imenom i podacima.

Sisaljke koje služe pri radu kotla dijele se na :

napojne - služe za dobavu vode u kotao,

cirkulacijske - služe za kruženje vode u kotlu.

Kamenac ili kotlovac

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kamenac (kotao)

Poseban je problem u kotlovima, bez obzira na njihovu vrstu, kotlovac ili kamenac, mineralni talog
(uglavnom kalcijev karbonat) koji se grijanjem izlučuje iz vode; nakuplja se kao kora na unutarnjim
stijenkama kotlova i cijevi, što može izazvati pucanje stijenki i eksploziju.