UNIVERZITET U TUZLI

MAŠINSKI FAKULTET
Odsjek: Energetsko mašinstvo
Predmet: Rashladni sistemi

SEMINARSKI RAD
Naziv teme : Termodinamička analiza kaskadnih rashladnih sistema

Radili : Nastavnik:
Azur Mandžukić Dr.sc. Izudin Delić, docent
Sakib Bašić
Tuzla, 2018
Sadržaj:
1.UVOD .................................................................................................................................................... 3
2. KASKADNI SISTEMI .............................................................................................................................. 4
2.1. Opis rashladnog procesa .............................................................................................................. 4
2.2. Teoretske osnove kaskadnih sistema ........................................................................................... 6
2.2.1. 𝑪𝑶𝟐 u kaskadnom rashladnom sistemu ............................................................................. 10
2.3. Radne tvari ................................................................................................................................. 12
2.3.1. Svojstva radnih tvari ............................................................................................................ 13
3.REGULACIJA KASKADNIH RASHLADNIH PROCESA .............................................................................. 16
3.1. Presostati .................................................................................................................................... 16
3.2.Termostati ................................................................................................................................... 21
3.3. Higrostati .................................................................................................................................... 23
3.4. Ventili konstantnog pritiska ....................................................................................................... 24
4.ZAKLJUČAK.......................................................................................................................................... 26

2
1.UVOD

Hlađenje je proces snižavanja temperature u nekom prostoru u svrhu, npr.rashlađivanja

hrane, očuvanja neke supstance ili stvaranja osjećaja ugode. Pri tome se od tijela (hlađeni
objekat) odvodi toplota i predaje nekom drugom tijelu (toplotni ponor).
Tehnika hlađenja je grana tehnike koja se bavi postupcima i pojavama hlađenja tijela.
Zadatak tehnike hlađenja je postizanje temperatura nižih od okoline i njihovo održavanje.
Ona obuhvata sve procese i postupke, kao i uređaje, postrojenja i komponente koji služe
postizanju, održavanju i korištenju temperatura nižih od okolišne temperature.
U ovome radu pokriven je jedan od načina hlađenja za niskotemperaturne aplikacije
poput dubokog zamrzavanja hrane ili skladištenja zamrznute hrane. Za takve aplikacije
potrebne su temperature rashladnog sistema između -40℃ i -55℃, što nije prikladno za
jednostepeni rashladni sistem. Umjesto njega se primjenjuje dvostepeni rashladni sistem ili
kaskadni sistem. Za razliku od dvostepenog rashladnog sistema, kaskadni sistem ima
mogućnost upotrebe različitih radnih tvari za donju i gornju kaskadu što sa sobom donosi
brojne prednosti. Isto tako, pri tako niskoj temperaturi hlađenja, mali broj radnih tvari se
može koristiti u donjoj kaskadi, jer većina pri tim temperaturama postiže stanje ledišta ili ima
loše termodinamičke osobine. Među najčešće korištenim radnim tvarima u donjoj kaskadi je
upravo prirodna radna tvar ugljen-dioksid. Za gornju kaskadu najčešći je amonijak sa izvrsnim
termodinamičkim osobinama ali i sa velikim nedostatkom, tj.otrovnosti, a uz njega se koristi
HFC grupa i u novije vrijeme nova HFO grupa.
Zbog pritiska na industriju zbog zagađenja okoliša, izbačena je HCFC grupa, a polako se
zabranjuju i pojedine radne tvari iz HFC grupe, pa je rashladna industrija primorana okrenuti
se novim radnim tvarima iz HFO grupe ili se vratiti prirodnim radnim tvarima poput
amonijaka, propana i ugljen-dioksida. Također kontinuirani rast cijena goriva, potreba za
optimiziranjem procesa i sve veći broj konkurenata doveo je razne industrije do potrebe za
modernizacijom postojećih sistema i projektovanjem rashladnih sistema sa što većim
stepenom iskorištenja. Kod kaskadnih rashladnih sistema na ukupnu iskoristivost sistema
veliku ulogu imaju temperature kondenzacije i isparavanja pojedinih kaskada, pa posebnu
pažnju treba posvetiti traženju optimalnih temperatura kondenzacije.

3
2. KASKADNI SISTEMI
2.1. Opis rashladnog procesa

Svako tijelo, odnosno sredina, može se hladiti prirodnim putem samo do temperature
okoline. Daljnje hlađenje, tj. spuštanje temperature tijela (ili neke sredine) na temperaturu
nižu od temperature okoline može se ostvariti samo vještačkim putem. U ove svrhe se
koriste lijevokretni kružni ciklusi, tj. ciklusi sa utroškom mehaničkog rada. Lijevokretni ciklusi
sa utroškom mehaničkog rada su kompenzacioni ciklusi koji omogućavaju trajno
prebacivanje toplote iz izvora (koji je u ovom slučaju niže temperature) u ponor više
temperature.
Svaka tečnost ključa, tj. isparava na određenoj temperaturi, neka na nižoj, a neka na višoj.
Temperatura ključanja je u funkciji pritiska i mijenjati će se za jednu određenu tečnost u
zavisnosti od vrijednosti pritiska.
U kompresorskim rashladnim uređajima proces hlađenja se odvija na taj način što kroz
cijevi struji tečnost čija je temperatura isparavanja niža od temperature vazduha oko cijevi ili
tečnosti koja se nalazi oko cijevi. Tečnost koja isparava je rashladni fluid, a snop cijevi u
kojima rashladni fluid isparava formiraju isparivač.
Bez obzira na vrstu fluida koji se koristi u rashladnim sistemima, njegova cijena nije
zanemariv dio investicije i zbog toga se ne može dozvoliti da se njegova para ispušta u
atmosferu i na taj način ugrožava životna sredina te da se dio fluida nepovratno gubi.
Potrebno je ostvariti takav proces u kome će količina rashladnog fluida biti nepromijenjena
sve vrijeme rada sistema. To će jedino biti moguće ako se gasoviti rashladni fluid, poslije
izlaska iz isparivača, kondenzuje i vraća u isparivač. Za prevođenje gasovitog rashladnog
fluida u tečno stanje, koristi se proces obrnut isparavanju, tj. proces u kome gas prelazi u
tečnost – proces kondenzacije. Pri procesu kondenzacije, suprotno procesu isparavanja, od
rashladnog fluida se odvodi toplota, čime se stvaraju uslovi za kondenzaciju, tj. rashladni
fluid iz gasovitog prelazi u tečno stanje. Međutim, ako je pritisak gasa viši, bit će viša i
temperatura kondenzacije. U procesu kondenzacije za odvođenje toplote od rashladnog
fluida neophodni su vazduh ili voda niže temperature koji hlade rashladni fluid, koji ga
pothlađuju i omogućuju da pređe u tečno stanje. U kompresorskim rashladnim uređajima
rashladni fluid koji je u gasnom stanju odvodi se u kondenzator, u kome prolazi kroz cijevi
oko kojih struje vazduh ili voda. U kondenzatoru se rashladni fluid kondenzuje i napušta
kondenzator u tečnom stanju.
Da bi se ovaj proces doveo do kraja, potrebno je savladati još jednu prepreku. Kada
rashladni fluid u isparivaču pređe u gasovito stanje, njegova temperatura jednaka je
temperaturi isparavanja, tj. on je toliko hladan da se više ne može hladiti u kondenzatoru,
pošto nam ne stoje na raspolaganju voda ili vazduh sa temperaturom nižom od temperature
gasa. To znači da temperatura gasa mora biti viša od temperature vode ili vazduha koji nam
stoji na raspolaganju za hlađenje kondenzatora.

4
 Da bismo to postigli, moramo povisiti pritisak pare (gasa), čime ćemo dobiti višu
temperaturu kondenzacije, što se rješava pozicioniranjem kompresora između isparivača i
kondenzatora, u kome se sabijanjem gasa povišavaju i pritisak i temperatura. Iz kompresora
se gasoviti rashladni fluid odvodi u kondenzator u kome se, pomoću vazduha ili vode, hladi i
prelazi u tečno stanje.
Prilikom hlađenja u kondenzatoru, rashladnom fluidu je oduzeta sva toplota koju je
primio u isparivaču i od rada kompresora. Pritisak tečnog rashladnog fluida po izlasku iz
kondenzatora, još uvijek je visok, tj. jednak pritisku pare na izlazu iz kompresora. Na tako
visokom pritisku tečnost ne može da isparava na niskoj temperaturi potrebnoj za hlađenje.
Stoga, prije dovođenja tečnog rashladnog fluida u isparivač, potrebno je smanjiti pritisak,
što se postiže postavljanjem ventila specijalne konstrukcije između kondenzatora i
isparivača. Prilikom prolaska kroz taj ventil, tečnost se „prigušuje“ (pritisak opada) i tako se
stvaraju uslovi isparavanja na niskoj temperaturi. Ovo kretanje rashladnog fluida prikazano je
šematski na slici 1.1.

Slika 2.1. Principijelna šema rashladne instalacije

Rashladni fluid ulazi u isparivač u tečnom stanju (A), isparava i pri tome oduzima toplotu
vazduhu (tečnosti) oko isparivača hladeći ga. Iz isparivača, rashladni fluid u gasovitom
(parnom) stanju odlazi u kompresor (C) u kome se pritisak i temperatura povećavaju, tako da
iz kompresora izlazi sa visokim pritiskom i visokom temperaturom. Iz kompresora rashladni
fluid odlazi u kondenzator (E) gdje se hladi, pri čemu mu se oduzima toplota koju je primio u
isparivaču, uvećana za rad kompresora. Toplota kondenzacije predaje se vazduhu, vodi ili
nekom drugom tijelu.
Kao posljedica hlađenja u kondenzatoru, rashladni fluid prelazi u tečno stanje i u tom
obliku izlazi iz kondenzatora i odlazi u prigušni ventil (G). U prigušnom ventilu pritisak se
smanjuje i sada tečni rashladni fluid odlazi u isparivač, gdje ponovo isparava i oduzima
toplotu fluidu oko isparivača.
Instalacija, opisana i prikazana na šemi 1.1. sasvim je uprošćena i u praksi se praktično i
ne pojavljuje.

5
 Opisani elementi – isparivač, kompresor, kondenzator i ekspanzioni ventil osnovni su
dijelovi svake instalacije, pored kojih, u zavisnosti od složenosti ili namjene, postoje i mnogi
drugi dijelovi koji doprinose poboljšanju njenog rada.
Dio instalacije od potisnog priključka kompresora preko kondenzatora do ekspanzionog
ventila, u kome se rashladni fluid nalazi pod visokim pritiskom, naziva se dio visokog pritiska.
Dio instalacije od izlaza iz ekspanzionog ventila preko isparivača do ulaza u cilindar
kompresora, u kome se rashladni fluid nalazi pod niskim pritiskom, naziva se dio niskog
pritiska.
Cijeli proces u rashladnom sistemu može se prikazati u p-h dijagramu (slika 1.2.) u kome
se mogu očitavati vrijednosti pojedinih veličina stanja rashladnog fluida.

Slika 2.2. p-h dijagram stanja rashladnog fluida

Svaki rashladni fluid definisan je posebnim dijagramom.

2.2. Teoretske osnove kaskadnih sistema

Za niske temperature hlađenja odnoso isparavanja, npr. od -70℃ do -100℃, rashladni

fluidi koje se upotrebljavaju za uobičajene temperature više nisu pogodni, jer su
odgovarajući pritisci ili suviše niski ili se tečnost na tim temperaturama i odgovarajućim
pritiscima zasićenja mrzne. Ako se, s druge strane, upotrijebe rashladni fluidi koji na ovim
temperaturama imaju normalne uobičajene pritiske i ne mrznu se, onda su uobičajene
temperature kondenzacije više od kritične temperature rashladnog fluida. Da bi se ove
nezgode izbjegle, instalacija se izvodi u vidu tzv. „kaskadne sprege“.
Kaskadni sistemi su takvi sistemi kod kojih postoje dva rashladna kruga sa dvije različite
radne tvari od kojih je jedna pogodna za primjenu u području viših, a druga u području nižih
temperatura.
U isparivaču niske temperature 𝐼𝐼 isparava oduzimajući toplotu hlađenja 𝑄0 rashladni
fluid čije su osobine pogodne za ovako niske temperature koji se, poslije sabijanja u
kompresoru 𝐾𝑃𝐼 , kondenzuje u kondenzatoru 𝐾𝐼 odajuću toplotu kondenzacije 𝑄𝐼 . Poslije

6
prigušivanja u prigušnom ventilu 𝑃𝑉𝐼 tečnost dospijeva ponovo u isparivač 𝐼𝐼 . Ovaj dio
instalacije možemo nazvati „kolo niske temperature“.
U „kolu visoke temperature“, koje se sastoji od isparivača 𝐼𝐼𝐼 , kompresora 𝐾𝑃𝐼𝐼 ,
kondenzatora 𝐾𝐼𝐼 i prigušnog ventila 𝑃𝑉𝐼𝐼 , cirkuliše drugi rashladni fluid pogodan za
normalne uobičajene temperature hlađenja od oko 0℃ do -60℃ (slika 2.3.).
Kondenzator rashladnog kruga niže temperature (donje kaskade) je ujedno isparivač
rashladnog kruga više temperature (gornje kaskade). Toplota 𝑄𝐼 odvedena u kondenzatoru
donje kaskade dovodi se isparivaču gornje kaskade i predstavlja toplotu isparavanja 𝑄0𝐼𝐼 za
gornju kaskadu. Vrijedi dakle 𝑄𝐼 = 𝑄0𝐼𝐼 . Kondenzator i isparivač izvedeni su kao jedan
izmjenjivač toplote. Radna tvar u isparivaču gornje kaskade se nalazi na nižem
temperaturnom nivou nego radna tvar u kondenzatoru donje kaskade kako bi se omogućio
prijenos energije na kaskadnom kondenzatoru. Temperaturne razike između kaskada ovise o
radnim temperaturama sistema,a kreću se od 3℃ pa na više.
U „kolu niske temperature“ za vrijema kada instalacija ne radi pritisak poraste znatno
iznad radnih pritisaka zbog povišenja temperature usljed zagrijavanja od okoline. Zbog toga
elemente „kola niske temperature“ treba proračunati, u pogledu čvrstoće, prema ovim
pritiscima koji mogu da nastanu za vrijeme prekida rada instalacije.

Slika 2.3. Šematski prikaz kaskadnog rashladnog uređaja sa jednostepenim procesima u pojedinoj
kaskadi

Pojedini stupnjevi kaskadnog rashladnog uređaja mogu biti i rashladni procesi sa

dvostepenom kompresijom i dvostepenim prigušivanjem. Za primjer prikazan na slici 2.4.,
kao radna tvar gornje kaskade, za temperature do -55℃ odabran je amonijak R717, a kao
radna tvar donje kaskade, za postizanje temperatura koje se kreću oko -90℃ etan R170.
Temperatura kondenzacije donje kaskade mora biti nešto viša (za ∆𝑇𝐼𝐾 ) od temperature
isparavanja gornje kaskade, da bi se u izmjenjivaču toplote ostvario prijelaz toplote.

7
 Na sljedećoj slici prikazan je šematski prikaz kaskadnog rashladnog uređaja sa
dvostepenim procesima u pojedinom stupnju.

Slika 2.4. Šematski prikaz kaskadnog rashladnog uređaja sa dvostepenim procesima u pojedinom
stupnju

Na sljedećoj slici prikazan je T-s dijagram kaskadnog rashladnog uređaja prikazanog na

slici 2.4.

Slika 2.5. T,s – dijagram kaskadnog rashladnog procesa sa dvostepenim procesima u pojedinom
stupnju

Tu vrijedi :
𝑚̇𝑅170 (ℎ4𝐼 − ℎ6𝐼 ) = 𝑚̇𝑅717 (ℎ1𝐼𝐼 − ℎ9𝐼𝐼 ) (2.1)

8
 Kaskadni sistem se upotrebljava u određenim industrijskim aplikacijama, gdje je potrebno
ostvarivanje jako niskih temperatura hlađenja (npr. od -50℃ do -120℃), dok istovremeno
postoji mogućnost za visokotemperaturnim grijanjem. Tim načinom se postiže velika
temperaturna razlika između toplotnog izvora i toplotnog ponora. Takvi sistemi našli su
primjenu u niskotemperaturnim spremištima, ledomatima, tunelima za zamrzavanje,
supermarketima i mnogim drugim sistemima za hlađenje u prehrambenim, industrijskim i
naučnim aplikacijama.
Biomedicinska očuvanja zahtijevaju hladne prostore za pohranu bioloških primjeraka
poput matičnih ćelija, krvi ili organa. Da bi se spriječila oštećenja bioloških primjeraka
potrebno je ostvariti temperaturu hlađenja oko -80℃. Za dugoročno skladištenje biološkog
materijala koriste se temperature ispod -120℃ da bi se osiguralo od stvaranja kristalne
jezgre i formiranja kristalne strukture. Ostvarivanje tih temperatura moguće je kaskadnim
sistemom.
Osim mogućnosti postizanja jako niskih temperatura hlađenja, važna prednost kaskadnih
sistema je i smanjenje punjenja sistema radnom tvari u odnosu na konvencionalni
jednostupanjski sistem. To je važno u industrijskim aplikacijama radi smanjenja količine
amonijaka ili drugih radnih tvari u postrojenjima. Na količinu radne tvari koja se puni u
sistem najveći uticaj ima gustina tečne radne tvari. Gustina znatno raste sa snižavanjem
temperature što dovodi do potrebe za povećanjem količine radne tvari pri nižim
temperaturama, dok se korištenjem kaskadnog sistema omogućuje upotreba različitih radnih
tvari sa različitim gustinama tečne faze za niže i više temperature, što konačno dovodi do
smanjenja punjenja sistema. Sljedeća tabela prikazuje različite gustine radnih tvari pri
različitim temperaturama.
Tabela 2.1. Gustine radnih tvari

Velika prednost kaskadnog sistema je i odabir radne tvari koja je najpogodnija za rad u
pojedinom stupnju kaskade, ovisno o temperaturnom režimu rada. Prema tome radne tvari
možemo podijeliti s obzirom na temperaturno područje rada, odnosno da li su namijenjene

9
za donju ili gornju kaskadu. Sljedeća lista pokazuje radne tvari koje su najprikladnije za
određenu kaskadu.
Donja kaskada : R23 Gornja kaskada : R717
R717 R134a
R744(𝐶𝑂2 ) R410A
R170(etan) R1234ze
R150(etilen)
R732(kisik)
R724(azot)

Možemo primijetiti da među radnim tvarima namijenjenim za donju kaskadu

prevladavaju prirodne radne tvari, dok se u gornjoj kaskadi uz amonijak (R717) koriste
halokarbonati i u novije vrijeme nova HFO skupina. Također, prednost odabira različitih vrsta
radnih tvari za pojedine kaskade vidimo kod 𝐶𝑂2 - R717 sistema, kod kojih gornja kaskada
koja sadržava otrovni amonijak može biti smještena u području strojarnice, dok donja
kaskada sa 𝐶𝑂2 radnom tvari može biti smještena u prostor gdje povremeno borave ljudi.
Veličina sistema utiče na izvedbu kaskadnog izmjenjivača toplote. Za velike industrijske
rashladne sisteme koriste se „shell and tube“ cijevni izmjenjivač ili pločasti izmjenjivači, dok
mali komercijalni sistemi koriste male pločaste izmjenjivače, koaksijalne izmjenjivače ili cijev
u cijev izmjenjivače. Izmjenjivač toplote mora biti konstruisan tako da može izdržati velike
pritiske i temperaturne promjene.

2.2.1. 𝑪𝑶𝟐 u kaskadnom rashladnom sistemu

𝐶𝑂2 je najčešće korištena radna tvar u donjoj kaskadi dok se za gornju kaskadu radna tvar
odabire ovisno o namjeni radnog prostora i temperaturnom području primjene. Tako se za
industrijsko hlađenje najčešće koristi amonijak kao radna tvar u gornjoj kaskadi, dok se u
supermarketima uz amonijak koriste i R134a i R290 (propan). Temperatura pri kojoj 𝐶𝑂2
postiže kritično područje je 31,1℃. Za to područje su karakteristični jako veliki radni pritisci,
za razliku od amonijačnih i HFC postrojenja, što je razlog primjene 𝐶𝑂2 u donjoj kaskadi.
Možemo primijetiti da se kompletni rashladni proces za 𝐶𝑂2 odvija ispod kritične tačke,
duboko u „subkritičnom“ području gdje su radni pritisci na nivou u sistemima sa klasičnim
rashladnim sredstvima (npr.za temperaturu -40℃ pripadajući radni pritisak zasićenja je 10
bar, dok za -15℃ je 23 bar). Donja granica primjene ugljen-dioksida kao radne tvari je -
56,6℃ pri pritisku od 5,17 bar, jer ispod te temperature radna tvar prelazi iz tečnog u čvrso
stanje, što prikazuje slika 2.6. Ta tačka od -56,6℃ pri pritisku od 5,17 bar se naziva trojnom
tačkom, odnosno tačkom u faznom dijagramu u kojoj radna tvar postoji u sva tri agregatna
stanja u međusobnoj termodinamičkoj ravnoteži. Jedan od načina da bi se zaobišao ovaj
nedostatak je miješanje ugljen-dioksida sa drugim ugljikovodicima.

10
Simulacijske studije i eksperimanti pokazuju da je mješavina 𝐶𝑂2 i etana u mogućnosti
postići minimalnu temperaturu od -80℃.

Slika 2.6. Fazni dijagram 𝐶𝑂2

𝐶𝑂2 / HFC kaskadni sistemi

Kaskadni rashladni sistemi u komercijalnim aplikacijama većinom koriste HFC skupinu

(fluorirani ugljikovodici koji su djelomično halogenirani derivati zasićenih ugljikovodika koji
sadrže vodik, a ne sadrže hlor, npr.R134a, R32...), ili povremeno čiste ugljikovodike (propan,
izobutan, etan, metan) kao radne tvari u gornjoj kaskadi. Jedno od područja gdje su ovakvi
sistemi našli primjenu su supermarketi zbog povoljnih operativnih i ekonomičnih razloga.
Rashladni sistemi u supermarketima su velikih snaga i dimenzija komponenti i cjevovoda te
zahtijevaju veliku količinu radne tvari za punjenje. Prosječno se oko 10% radne tvari godišnje
ispusti u okoliš, dio zbog kvarova, a dio zbog servisa i propuštanja sistema, što ima negativan
uticaj na okoliš i globalno zagrijavanje. Korištenje ovog sistema smanjuje punjenje sistema
radnom tvari do 75 %. Ovakvi sistemi u supermarketima su projektovani za
višetemperaturno hlađenje i za zagrijavanje potrošne tople vode ili zagrijavanje prostora.

𝐶𝑂2 / R717 kaskadni sistemi

Industrijske rashladne primjene često sadrže velike količine amonijaka kao rashladne
tvari. Kaskadni sistemi imaju mogućnost smanjiti punjenje sistema do približno 90 % u
usporedbi sa konvencionalnim amonijačnim sistemom istog kapaciteta. Za većiinu
industrijskih kaskadnih sistema amonijačni krug je limitiran na područje strojarnice kako bi se
smanjio rizik od procurivanja u proizvodnim pogonima i skladištima gdje boravi veći broj
ljudi. Kod konstrukcije ovakvih sistema treba obratiti pažnju na konstrukcijsku izvedbu
11
kaskadnog izmjenjivača koji mora biti konstruisan da izdrži visoke pritiske i temperaturne
promjene radnih tvari. Ove dvije radne tvari nisu kompatibilne jedna s drugom, pa bi njihovo
miješanje značilo blokiranje amonijačnog kruga i izbacivanje iz pogona kaskadnog sistema na
produženi period. Kod ovakvog sistema treba napomenuti da se radna temperatura
kondenzacije amonijaka mijenja s promjenom temperature okoline i ona je približno za 10-
15℃ viša od temperature okoline.

2.3. Radne tvari

Radne tvari su uobičajeni naziv za medije koji cirkulišu unutar rashladnog sistema. Tokom
kružnog ciklusa ona isparava na račun apsorbovane toplote iz sredine koja se hladi, a zatim
predaje topotu okolini pri čemu se kondenzuje. Tokom razvoja rashladnih uređaja u upotrebi
su bila mnoga rashladna sredstva, od kojih je znatan broj prestao da se koristi, najčešće zbog
svojih nepoželjnih osobina (toksičnost, zapaljivost, eksplozivnost, štetan uticaj na okoliš i sl.).
Na svjetskom tržištu je dostupan veliki broj rashladnih sredstava. To omogućava da se može
odabrati odgovarajuće rashladno sredstvo u zavisnosti od uslova rada rashladnog sistema,
jer ne postoji takvo rashladno sredstvo koje se može primijeniti u svim uslovima rada i u svim
vrstama rashladnih uređaja.
Prema hemijskom sastavu dijelimo ih na pet osnovnih skupina :
 Halogenirani ugljikovodici
 Čisti ugljikovodici
 Zeotropske smjese
 Azeotropske smjese
 Anorganske tvari

Halogenirani ugljikovodici su hemijski spojevi kod kojih je jedan ili više atoma ugljika u
ugljikovodiku zamijenjen atomima halogenih elemenata (hlor, fluor ili brom). Poznati su i
pod trgovačkim nazivom „Freoni“. Halokarbonati se dijele (prema engleskim kraticama) u
četiri skupine :
 CFC – hlorfluorugljici (potpuno halogenirani derivati zasićenih ugljikovodika – R11,
R12),
 HCFC – hlorfluorugljikovodici (djelomično halogenirani derivati zasićenih
ugljikovodika koji sadrže vodik i hlor – R22, R23),
 HFC – fluorirani ugljikovodici (djelomično halogenirani derivati zasićenih ugljikovodika
koji sadrže vodik i ne sadrže hlor – R134a, R32),
 HFO skupina – eng.hydrofluoroolefins (nova generacija radnih tvari bez uticaja na
ozonski omotač i s malim indeksom uticaja na globalno zagrijavanje – R1234yf,
R1234ze)

12
 Čisti ugljikovodici su hemijski spojevi ugljika i vodika koji čine tzv.homologni niz alkana, s
općom formulom 𝐶𝑛 𝐻2𝑛+2. U rashladnim sistemima koriste se najčešće metan 𝐶𝐻4 (R50),
etan 𝐶2 𝐻6 (R170), propan 𝐶3 𝐻8 (R290) i izo-butan (R600a).

Zeotropske smjese u smjese dviju ili više radnih tvari, za koje je karakteristična promjena
temperature i sastava ravnotežne pare i kapljevine pri isparavanju. Najčešće korištene
zeotropske smjese su R404A, R407A, R404C i R410A.

Azeotropske smjese su dvojne smjese koje se pri isparavanju ponašaju kao jednostavne
tvari, tj. ne mijenja im se temperatura i sastav. Tu spadaju R500, R502, R507.

Anorganske tvari su hemijski spojevi anorganskog porijekla koje se zbog svojih fizikalnih i
hemijskih svojstava mogu koristiti u rashladnim sistemima. U ovu skupinu ubrajamo
amonijak (𝑁𝐻3 , 𝑅717), vodu (𝐻2 𝑂, 𝑅718), ugljen-dioksid (𝐶𝑂2 , 𝑅744) i zrak (R729).
Treba napomenuti da radne tvari R12,R22,R23,R500 i R502 iz gore nabrojanih radnih tvari
imaju zabranu korištenja zbog nepovoljnog uticaja na ozonski omotač.

2.3.1. Svojstva radnih tvari

Svojstva radnih tvari važan su čimbenik pri odabiru odgovarajuće radne tvari za pojedini
proces. Svojstva radnih tvari određuju parametre sistema kao što su :
 Protočna količina radne tvari,
 Veličina kompresora,
 Dimenzije izmjenjivača,
 Dimenzije cjevovoda,
 Punjenje sistema.

Slika 2.7. Zasićena područja nekih radnih tvari u T,s-dijagramu

13
 Dijagram na slici 2.7. prikazuje položaj kritične tačke u odnosu na područje rada uređaja.
Uz pomoć dijagrama možemo odrediti i toplotu isparavanja pri određenim temperaturama.
Također je vidljivo da radna tvar R717 (amonijak) ima visoko podignutu kritičnu
temperaturu, koja iznosi 132,3℃ što je jedan od razloga zašto se ta radna tvar koristi u
gornjim kaskadama, dok npr.R744 (ugljen-dioksid) ima kritičnu temperaturu od 31,1℃, pa se
koristi u donjoj kaskadi, daleko od kritične temperature i kritičnih pritisaka.
Vezano za radne pritiske, preporučuje se odabir radnih tvari koje pri temperaturi
isparavanja imaju radni pritisak viši od okolišnog kako bi se spriječila mogućnost usisavanja
zraka u sistem. Poželjno je i da pritisci pri uobičajenim temperaturama kondenzacije ne budu
previsoki, jer je tada potreban manji utrošak rada na kompresoru za kompresiju radne tvari,
čime se postiže veća iskoristivost sistema, a i potrebne su manje dimenzije komponenti
sistema.
Sljedeća tabela prikazuje kompresijske omjere za pojedine radne tvari.
Tabela 2.2. Kompresijski omjeri za neke radne tvari

Amonijak (R717)

Gledajući sa energetskog i ekološkog stajališta amonijak je najbolja radna tvar i gotovo je

nezamjenjiva u industrijskim postrojenjima. Njegova primjena nalazi se u sistemima za brzo
hlađenje i skladištenje hrane (tuneli i rashladne komore), zatim u industriji pića, mliječnoj
industriji, umjetnim klizalištima i td.
Glavna osobina amonijaka, koja ga čini najraširenijom radnom tvari u industrijskoj
primjeni hlađenja, je njegova daleko najveća latentna toplota isparavanja (r=1312,4 kJ/kg
kod -15℃) što znači veliku prednost kod ostvarivanja većih rashladnih učina (rezultira
razmjerno malim kompresorima, cjevovodima, izmjenjivačima toplote i ostalim
instalacijama). Zbog male gustine parne i tečne faze, padovi pritiska kroz sistem su znatno

14
manji, što je posebno dobro u dugačkim cjevovodima. Amonijak je manje osjetljiv na vlagu u
sistemu i ne miješa se sa uljem za podmazivanje.
Sa stajališta zaštite okoliša R717 je najprihvatljivija radna tvar. Ispuštanjem u atmosferu
nema uticaja na razgradnju ozona, niti na efekat staklenika.
Glavni nedostatak amonijaka koji mu ograničava upotrebu, posebno u gusto naseljenom
području, je njegova otrovnost i zapaljivost. Amonijak je otrovan u smjesi sa zrakom u
volumnom udjelu od 0,5 do 0,6 %. Također spada u zapaljive i eksplozivne tvari, a
temperatura zapaljenja mu je 651℃, dok je eksplozivan pri volumnom udjelu u zraku od 15,3
– 27 %. Zbog štetnog uticaja na bakar, ograničena mu je upotreba u poluhermetičkim i
hermetičkim kompresorima. Amonijak ima i strmo položene izobare u pregrijanom području,
zbog čega je temperatura na kraju kompresije često prevelika, te se uvjetuje korištenje
evaporativnih kondenzatora za kondenzaciju radne tvari. S amonijakom u sistemu rijetko se
koriste zrakom hlađeni kondenzatori.

Ugljen – dioksid (R744)

Ugljen – dioksid je jedna od najstarijih radnih tvari u rashladnoj tehnici. Njegova primjena
zasnivala se na njegovim osnovnim prednostima u odnosu na druge, do tada poznate radne
tvari : niskoj cijeni, nezapaljivosti, neeksplozivnosti i netoksičnosti. Međutim, osim navedenih
prednosti, 𝐶𝑂2 kao rashladno sredstvo, imao je i bitne nedostatke : nizak stepen iskorištenja
i visoke pritiske u rashladnim sistemima. Zbog toga komponente rashladnog sistema moraju
biti dimenzionisane tako da izdrže ovako visoke radne pritiske što ove uređaje čini
masivnijim i skupljim. Zbog niske kritične temperature koja iznosi 31,1℃ pri pritisku od 7,38
MPa, rashladne sposobnosti su mu veoma loše pri višim temperaturama kondenzacije. Kada
su se 30-tih godina prošlog vijeka pojavili hlorofluorugljici (CFC) i hlorofluorugljikovodici
(HCFC) kao sintetizirane radne tvari koje su za razliku od 𝐶𝑂2 imale visok stepen iskorištenja
i niske radne pritiske u rashladnim sistemima, 𝐶𝑂2 je 60-tih godina bio gotovo potpuno
potisnut iz upotrebe.
Međutim, krajem 20. vijeka otkriveni su štetni uticaji CFC i HCFC na okolinu koji se
manifentuju kroz uništavanje ozonskog sloja i povećanje globalnog zagrijavanja Zemlje. Zbog
toga je 𝐶𝑂2 sa svojim karakteristikama ponovno postao interesantan za upotrebu. Naime,
𝐶𝑂2 je kompatibilan sa gotovo svim konstrukcijskim materijalima (osim nekim materijalima
za izradu brtvi) i uljima koja se koriste za podmazivanje i kao takav ne zahtijeva dodatne
troškove za pronalaženje nekih specijalnih materijala za komponente i instalacije. 𝐶𝑂2 je u
usporedbi sa drugim radnim tvarima, jeftina radna tvar jer može biti proizveden kao
nusprodukt nekih tehnoloških procesa.
Zbog svojih karakteristika ugljen – dioksid i amonijak su odlična kombinacija u kaskadnim
rashladnim sistemima. Pošto 𝐶𝑂2 ima nisku kritičnu tačku i visok pritisak, on se koristi na
niskotemperaturnoj strani sistema, a 𝑁𝐻3 se nalazi samo u strojarnici. Na taj način, amonijak
je udaljen od kupaca i prehrambenih proizvoda čime je izbjegnut njegov toksični uticaj.

15
3.REGULACIJA KASKADNIH RASHLADNIH PROCESA

Imamo 3 osnovan uređaja za regulisanje i upravljanje, presostat, termostat i higrostat.

3.1. Presostati

Presostati su električni prekidači koji u zavisnosti od pritiska zatvaraju ili otvaraju strujno
kolo, a postavljaju se kao elementi za regulisanje i zaštitu u zavisnosti od mjesta
postavljanja.Prema pritiscima koje mjere mjerni elementi presostata mogu da se podijele na
presostate niskog pritiska,presostate visokog pritiska idiferencijalne presostate.Presostati
niskog pritiska mjere pritisak u oblasti pritiska isparavanja i usisavanja,presostati visokog
pritiska u oblasti pritiska kondenzacije,a diferencijalni presostati mjere razlike
pritisaka.Među ovim presostatima nema principijelne razlike u načinu funkcionisanja, pa ni u
konstrukciji,osim prilagođenosti pojedinih elemenata pritisku na kome rade.Električni
kontakti mogu da budu postavljeni tako da se pri dostizanju određenog pritiska ili razlike
pritisaka strujno kolo zatvara ili da se prekida.Presostati koji služe kao organi zaštite i koji
prekidaju strujno kolo kada pritisak ili razlika pritisaka dostigne opasnu vrijednost proizvode
se sa dodatnim kontaktom za ručno ponovno uključivanje (reset).Za manje rashladne
uredjaje komercijalnog tipa koriste se kombinovani presostati niskog i visokog pritiska u
zajedničkom kućištu.Na slici šematski je prikazana konstrukcija i način funkcionisanja jednog
presostata.Na horizontalni kraka laktaste poluge 1,koja se obrće oko oslonca 2,djeluju:
 Sila koja potiče od dejstva razlike pritisaka 𝑝 − 𝑝𝑎 na mijeh 3 i koja se prenosi na
horizontalni krak laktaste pumpe preko štapa 4;prostor sa donje strane mijeha spojen
je pomoću kapilarne cijevi 5 sa dijelom rashladne instalacije u kome vlada pritisak
p,dok kućište presostata 6 ima otvor 7,tako da u kućištu vlada atmosferski pritisak 𝑝𝑎 ;
 Sila od pritisne opruge 8 koja se podešava zavrtanjem 9,a podešena vrijednost
očitava se na skali 10.
Pod dejstvom rezultante ove dvi sile laktasta poluga se, kada pritisak p raste, obrće oko
oslonca u smjeru kazeljke na satu, a nje vertikalni krak preko osovinice 11 potiskuje opružni
kontaktni mehanizam 12. Kod jedne određene vrijednosti pritiska p,koja je zadata na skali
10, doći će do aktiviranja kontaktnog mehanizma i kontaktna dugmad ce se spojiti i zatvoriti
strujno kolo.zavrtanjem 9 se podešava i zadaje željena vrijednost pritiska p, jer ova
vrijednost zavisi od toga koliko je pritegnuta opruga 8.Zatvaranjem strujnog kola uključuje se
u rad neki uređaj od čijeg rada zavisi vrijednost pritiska p (kompresor,solenoidni ventili itd).
Kada usljed rada uključenog uređaja pritisak p počne da opada,laktasta poluga se obrće
suprotno od obrtanja kazaljke na satu, ali kontaktni mehanizam neće otvoriti kontakt u istom
položaju laktaste poluge u kome je došlo do zatvaranja kontata , jer bi tada došlo do suviše
učestalog uključivanja i isključivanja uređaja.Da bi kontaktni mehanizam prekinuo kontakt,
potrebno je da se ona okrene više u smjeru suprotnom od kazaljke na satu nego što to
odgovara položaju zatvaranja kontakta,što znači da će pritisak otvaranja kontakta da bude
niži od pritiska pri kome se kontakt zatvara.Razlika pritisaka pri kojima se kontakt zatvara i
prekida naziva se diferencija. Kontaktni mehanizam se konstruiše tako da on sam
obezbjeđuje određenu diferenciju, ali se u presostatima ona može podešavanjemi povećati.
Pri obrtanju laktaste poluge u smjeru suprotnom od lazaljke na satu, njen horizontalni krak

16
nailazi na graničnik 14 pa na njega počne da djeluje i sila od zategnute opruge 15. Što je sila
ove opruge veća, pritisak p mora više da opadne da bi laktasta poluga došla u položaj u kome
će doći do prekidanja kontakta .Prema željenoj diferenciji podešava se sila u zategnutoj
opruzi zavrtanjem 16, a podešena vrijednost očitava se na skali 17.

Slika 3.1. Šema presostata

Pored prikazanog opružnog kontaktnog mehanizma i oprućnog mehanizma za zadavanje

diferencije, za konstruisanje presostata koriste se i drugi mehanizmi (na npr. Kontaktni
mehanizam sa permanentnim magnetom ili sa ćivinim prekidačem, mehanizam za zadavanje
diferencije sa slobodnim hodom ili sa permanentnim magnetom i t.d.). Prema namjeni
presostata kontaktna dugmad mogu da budu postavljeno kao što je unaprijed opisano ili da
budu postavljeni tako da se sa porastom pritiska kontakti razdvajaju, a pri opadanju pritiska
spajaju ili da se pri postizanju zadanog prtiska jedno strujno kolo zatvara a drugo otvara.

Presostati niskog pritiska koji prekidaju stujno kolo kada pritisak usisavanja opadne do
zadate vrijednosti, a zatvaraju kada ovaj pritisak poraste za zadatu diferenciju, koriste se i za
regulisanje rada kompresora.Ovakav presostat može da uključuje i isključuje iz rada
kompresor preko sklopke njegovog pogonskog elektromotora u zavisnosti od pritiska u
usisnom cjevovodu koji opet zavisi od toplotnog opterećenja isparivača. Ako klipni
kompresor ima više cilindara, sa dva ili tri presostata koji su podešeni na različite ali bliske
vrijednosti pritisaka i diferencija,može da se postigne stepenasto regulisanje rashladnog
kapaciteta uključivanjem i isključivanjem pojedinih cilindara ili grupa cilindara odredjenim
redoslijedom. Presostati djeluju na solenoidne ventile postavljene u sistemu za razvod ulja
pod pritiskom u kompresoru, pa se tako pomoću hidrauličnih cilindara pokreću mehanizmi za
podizanje i spuštanje usisnih ventila. U slučaju kada u instalaciji ima dva ili tri kompresora, na
sličan način se rashladni kapacitet može regulisati upuštanjem u pogon i zaustavljanjem

17
pojedinih kompresora u zavisnosti od pritiska usisavanja.Presostatima se na opisane načine
postiže stepenasto regulisanje pritiska usisavanja, a time i temperatura isparavanja u
zadovoljavajuće uskim granicama do temperature isparavanja od oko − 20𝑜 𝐶 u slučaju
primjene većine rashladnih fluida.Za niže temperature isparavanja ovako regulisanje u
zadovoljavajućim granicama teže je postići presostatima, jer je promjena temperature
zasićenja uobičajenih rashladnih fluida sa promjenom pritiska velika.Kada u velikim
instalacijama ima više kompresora od kojih svaki ima više cilindara, za dobro regulisanje bilo
bi potrebno suviče mnogo presostata koje bi bilo teško podesiti da bi se pritisak usisavanja
održavao u prihvatljivo uskim granicama.u takvim slučajevima upotrebljavaju se presostati sa
neutralnom zonom.Oni imaju dva prekidača sa svojim mehanizmima za diferencije.

Slika 3.2. Šema presostata sa neutralnom zonom

Na slici je prikazana šema presostata kod koga su mehanizmima sa slobodnim hodom fiksno
zadate obje diferencije (obično su jednake) i one se ne mogu podešavati. Zavrtanjem 1
proteže se ili odpusta opruga 2 i tako zadaje željena vrijednost pritiska. Za vreten 3 vezani su
fiksno graničnici za gornju diferenciju 4, dok se graničnici donje diferencije 5 mogu pomjerati
pomoću navojnice aksijalno duž vretena, čime se podešava neutralna zona odnosno granice
između kojih zadati pritisak može da varira. Kada je vrijednost pritiska u željenim granicama
odnosno unutar neutralne zone, oba prekidača su otvorena (slika ispod). Kada pritisak
poraste i dostigne gornju dozvoljenu granicu (𝜏1 ), donji kontakt će ostati otvoren, dok će
gornji zatvoriti strujno koloi time staviti u pogon uređaj za promjenu rashladnog kapaciteta

18
kompresora u smislu povećanja kapaciteta.

Slika 3.3. Promjena pritiska usisavanja sa vremenom pri regulisanju pomoću presostata sa
neutralnom zonom

Usljed toga što se rashladni kapacitet kompresora povećava,regulisani pritisak usisavanja

počinje da opada i kada se snizi za vrijednost fiksne diferencije (𝜏2 ), gornji kontakt će se
prekinuti i uređaj za promjenu rashladnog kapaciteta će prestati da radi. Sve dok vrijednost
pritiska usisavanja ostane u granicama neutralne zone rashladni kapacitet kompresora ostaje
nepromjenjen. Ako vrijednosti pritiska dostigne donju granicu neutralne zone (𝜏3 ), zatvoriće
se donji kontakt,dok će gornji ostati otvoren. Time se opet stavlja u pogon uređaj za
promjenu rashladnog kapaciteta, ali sada u smislu smanjenja kapaciteta. Ovaj uređaj će biti u
radu sve dok vrijednost regulisanog pritiska ne poraste za fiksnu diferenciju kada se donji
kontakt prekida (𝜏4 ). Kad god su oba kontakta prekinuta,vrijednost regulisanog pritiska je u
neutralnoj zoni, a uređaj za promjenu rashladnog kapaciteta miruje bez obzira u kome se
položaju nalazi.

Na slici je data naćelna elektrićna šema regulisanja rashladnog kapaciteta uključivanjem i

isključivanjem pojedinih cilindara višecilindričnog kompresora pomoću presostata niskog
pritiska sa neutralnom zonom.

19
 Slika 3.4. Načelna električna šema regulisanja rashladnog kapaciteta višecilindričnog kompresora
pomoću presostata niskog protiska sa neutralnom zonom, PNZ -presostat,SV-solenoidni ventil,EM-
elektromotor grebenaste sklopke, GS- grebasta sklopka, VR- vremenski rele

Kada pritisak usisavanja opadne,zatvara se kontakt presostata 2-1 i elektromotor grebenaste

višekontaktne sklopke počeće da se okreće u jednom smjeru.Grebenaste ploče su
zaokrenute jedna u odnosu na drugu za određeni ugao tako da rebeni isključuju iz rada u
jednakim vremenskim periodima po jedan cilindarili po jednu grupu cilindara kompresora
preko preko odgovarajućih trokrakih solenoidnih ventila. Pritisak usisavanja počinje da raste
i kada prestane za datudiferenciju, prekida se kontakt 2-1, a kompresor nastavlja da radi sa
manjim brojem cilindara. Kada pritisak poraste do gornje granice zone, zatvara se kontakt 2-
3, elektromotor sklopke počne da se okreće ali sada u supretnom smjeru, pa se cilindri ili
grupa cilindara redom uključuju u rad sve dok pritisak ne opadne za diferenciju kada se
kontakt 2-3 prekine i elektromotor grebenaste sklopke zaustavi. Brzina stepenaste promjene
rashladnog kapaciteta kompresora je konstantna i ne zavisi od brzine promjene pritiska.Ako
je brzina promjene rashladnog kapaciteta velika, vremenski interval uključivanja i
isključivanja pojedinih stepena regulacije mogu da se povećaju ugradnjom vremenskog
prekidača (relea) koji periodično uključuje i prekida dovod struje u presostat i elektromotor
grebenaste sklopke.

Diferencijalni presostat zatvara i prekida strujno kolo u zavisnosti od razlike dva pritiska. On
ima dva mijeha koji su povezani sa vretenom 3 na kome je pritisnuta opruga 4. Opruga se sa
gornje strane opire o čvrst oslonac 5, a sa donje strane o navrtku 6 pomoću koje se
pritezanjem ili odpuštanjem prostorom u kome vlada viši pritisak, a sa gornje strane je
priključak 10 za povezivanje sa prostorom u kome je niži pritisak. Kontakt se prekida kada
razlika ovih pritisaka opadne ispod zadate vrijednosti. Kontakt se ponovo zatvara kada razlika

20
pritisaka za zadatu diferenciju.opruge zadaje željena vrijednost razlike pritisaka. Diferencija
kontaktnog mehanizma 7 zadaje se navrtkom 8. Neke konstrukcije diferencijalnog presostata
imaju fiksnu diferenciju. Sa donje strane je priključak 9 za povezivanje presostata sa

Slika 3.5. Šema diferencijalnog presostata

Sve vrste presostata mogu se od proizvođača nabaviti sa raznim položajima kontakata

zavisno od funkcije koju presostat treba da izvršava, kao i sa pomoćnim kontatima koji se
koriste za signalizaciju.

3.2.Termostati

Su električni prekidači koji prekidaju i zatvaraju strujno kolo u zavisnosti od temperature. Po

konstrukciji i načinu funkcionisanja su u suštini potpuno isti kao i presostati, samo što na
mijeh ne djeluje pritisak iz rashladne instalacije, već pritisak iz davača koji je isti kao kod
termoekspanzionog ventila i koji promjenu temperature pretvara u promjenu pritiska (slika
ispod). Kontaktni mehanizam se postavlja, kao i kod presostata, na razne načine u avisnosti
od toga da li kontakt treba da prekida kada temperatura raste ili kada opada,da li je
potrebno istovremeno prekidanje jednog, a zatvaranje drugog srujnog kola i da li je potreban
i kontakt sa ručnim ponovnim uključivanjem za funkciju zaštite. Sam oblik davača prilagođen
je namjeni termostata odnosno objektu čiju temperaturu mjeri (vazduk,tečnost i dr.).
Punjenja davača su istog tipa kao i termostatske prigušne ventile.

21
Proizvode se i termostati sa neutralnom zonom koji se, u principu, razlikuju od presostata sa
neutralnom zonom jedino u davačima.

Slika 3.6. Šema termostata

Termostati se često koriste za isključivanje i uključivanje u rad ventilatora kule za

recirkulaciono hlađenje vode ili evaporativnik kondenzatora za vrijeme hladnijih dana u cilju
uštede energije i radi održavanja minimalno potrebnog pritiska kondenzacije. Da ne bi došlo
do smrzavanja vode u kadama i cjevovodima izloženim mrazu, postavljaju se u kade ili oko
ovakvih vjevovoda električni grijači čiji se rad reguliše termostatima.

Diferencijalni termostati su,u principu, iste konstrukcije kao i diferencijalni presostati s tom
razlikom što na mijehove djeluju pritisci iz temperaturnih davača.

Slika 3.7. Šema diferencijalnog termostata

22
Kriste se u visokim rashladnim komorama za ujednačavanje temperature u prostoriji kada
vazdušni hladnjak miruje jer ga je iz rada isključio termostat pomoću kojeg se reguliše
temperatura u komori.razlika temperatura ispod tavanice i blizu poda može da bude i 4 do
5𝑜 𝐶 pa i više.Davačima diferencijalnog termostata mjere se temperature vazduha blizu
tavanice i poda, pa kada ova razlika postane nepoželjna, diferencijalni termostat uključuje u
rad samo ventilatore azdušnih hladnjaka da bi se miješanjem temperatura ujednačila.

Termostati sa neutralnom zonom se često koriste za regulisanje rashladnog kapaciteta

kompresora održavanjem konstantne temperature isparavanja kada je ona niža od
−20𝑜 𝐶.pomoću termostata sa neutralnom zonom u oblasti nićih temperatura isparavanja
postiću se veće tačnosti regulisanja nego presostatima, zbog toga što pti ovim
temperaturama isparavanja malim promjenama pritiska isparavanja odgovaraju relativno
velike promjene temperature zasićenja uobičajenih radnih fluida.

3.3. Higrostati
Higrostati su ekektrični prekidači koji prekidaju i zatvaraju strujno kolo u zavisnosti od
relativne vlažnosti vazduha. U rashladnoj tehnici se najčešće sreću dva tipa higrostata: sa
ljudskom dlakom i sa litijum hloridom ili nekim drugim higroskopnim materijalom.

Higrostati sa dlakom rade na principu promjene dužine dlake da promjenom relativne

vlažnosti vazduha. Mana ovakvih higrostata je njihova dosta mala tačnost i osjetljivost na
nečistoću koju vazduh sadrži. Najčešće se primjenjuju higrostati za čiju se konstrukciju koristi
higorskopnost soli i njihovih rastvora kao i zavisnost njihove električne provodnosti od
količine vode koju sadržie. Sa porastom koncentracije vode u sonom rastvoru električna
provodnost raste,a kada je so suha ona praktično ne provodi struju. Na slici je prikazan
dijagram zavisnosti pritiska vodene pare koja je u ravteži sa čistom vodom, sa ledom i sa
zasićenim vodenim rastvorom koji sadrže čvrste soli litijum hlorida.

Slika 3.8. Dijagram zavisnosti pritiskazasićenja vodene pare nad čistom vodom,
Nad ledom i nad zasićenim vodenim rastvorima litijum hlorida

23
Krive φ=const su su krive parcijalnih pritisaka vodene pare u vlažnom vazduhu u avisnosti od
temperature vazduha za datu konstantnu relativnu vlažnost. Neka tačka A odgovara stanju
vlažnog vazduha u kome se nalazi rastvor soli. 𝑇𝐷 je temperatura tačke rose ovog vazduha.
Ako se rastvor zagrijava, iz njega isparava voda, ali temperatura rastvora ostaje 𝑇𝐸 sve dok iz
njega ne ispari sva voda.
Higrostati se mogu nabaviti sa različitim kontaktima, a takođe i sa neutralnom zonom.
Zadavanje željene vrijednosti vlažnosti vazduha vrši se prema krivim iz dijagrama koji se
isporučuje sa higrostatom. Oblik ovih krivi zavisi od krive pritiska vodene pare nad
sorpcionim materijalom u davaču.

3.4. Ventili konstantnog pritiska

Ventil konstantnog pritiska slući za održavanje konstantnog pritiska isparavanja. Kada
toplotno opterećenje isparivača raste, u njemu isparava više pare i ako se ona iz isparivača
ne odstrani dovoljno brzo, raste pritisak u isparivaču i obratno.Ugrađuje se u usisni cjevovod
poslije isparivača i u njemu para nastala u isparivaču prigušuje od pritiska isparavanja do
pritiska usisavanja.

Slika 3.9. Šema ventila konstantnog pritiska

Na tanjir ventila 1 sa donje strane djeluje pritisak 𝑝0 koji vlada u isparivaču, a sa gornje
strane pritisak 𝑝𝑢 koji djeluje u usisnom cjevovodu kroz koji kompresor usisava paru. Tanjir je
čvrsto povezan sa vretenom sa mijehom 2 sa čije donje strane takođe djeluje pritisak 𝑝𝑢 .
Površine tanjira i mijeha na koje djeluje pritisak usisavanja 𝑝𝑢 tako su dimenzionisane,da su
sile od pritiska 𝑝𝑢 koje djeluju na tanjir i mijeh jednake ali suprotnog smjera, pa zato ventil
ne osjeća promjene pritiska usisavanja. Sa gornje strane mijeha djeluje sila atmosferskog

24
pritiska 𝑝𝑎 zahvaljujući otvoru 3 i sila od opruge 4 koja se može podešavati zavrtnjem 5.
Ventil se otvara kod jedne određene vrijednosi 𝑝0 koja je određena pritegnutošću opruge.
Što je pritisak isparavanja veći od ove vrijednosti ventil se sve više otvara i kod jedne
određene razlike će se potpuno otvoriti. Razlika vrijednosti pritiska 𝑝0 kod koje se ventil
potpuno otvorio i kod koje počinje da se otvara je mala, pa ventili konstantnog pritiska
održavaju pritisak isparavanja sa malim odstupanjem od željene vrijednosti. Para iz
isparivača u ventil ulazi kroz priključak 5, a izlazi kroz priključak 7. priključak 8 služi za
postavljanje manometra za vrijeme podešavanja ventila. Uz manje konstruktivne
modifikacije ventila ventila konstantnog pritiska proizvode se regulatori i za druge funkcije
kao na pr. : regulator za obezbjeđenje minimalnog pritiska kondenzacije, regulator za
regulisanje rashladnog kapaciteta manjih kompresora, regulacioni ventil za rasterećenje
kompresora pri prolasku, termostatski regulator pritiska isparavanja i drugi koji se rjeđe
primjenjuju.

25
4.ZAKLJUČAK
Želimo li ostvariti efektivno hlađenje pri jako niskim temperaturama, kaskadni rashladni
sustav je optimalno rješenje. Ovisno o temperaturnom režimu i području primjene
rashladnog procesa, neophodno je odraditi najbolju kombinaciju radnih tvari.

Kaskadni rashladni sustav s ugljikovim dioksidom u donjoj kaskadi i amonijakom u gornjoj

kaskadi postiže najbolji omjer između uložene električne energije i dobivenog rashladnog
učina, zbog odličnih termofizikalnih svojstava radnih tvari. Gledajući s energetskog i
ekološkog stajališta amonijak je najbolja radna tvar, te je nezamjenjiva u industrijskim
postrojenjima. Ukoliko otrovnost i zapaljivost amonijaka može predstavljati problem u radu
pogona, R134a u gornjoj kaskadi također daje jako dobar koeficijent iskoristivosti sustava.

Nakon odabira optimalne radne tvari za kaskadni sustav, jako veliku pozornost treba
posvetiti i optimalnim radnim temperaturama sustava. Veliko povećanje iskoristivosti
sustava postižemo smanjenjem temperature kondenzacije gornje kaskade kao i
projektiranjem kaskadnog izmjenjivača sa što manjom temperaturnom razlikom između
krugova radnih tvari. Temperature pregrijanija na isparivaču i pothlađenja na kondenzatoru
također značajno pridonose COP-u sustava.

Kaskadni sustavi su prepoznati kao efikasni načini niskotemperaturnog hlađenja, te se sve

više ugrađuju u industrijskim aplikacijama.

26