Centralizirani toplinski sustav

Daljinsko grijanje ostvaruje se u postrojenju koje se sastoji od:

centralne kotlovnice s kotlovima, skladištem goriva, crpkama
(sisaljkama ili pumpama), ekspanzijskim posudama pod tlakom,
uređajima za mjerenje, pripremu vode i s ostalim uređajima,
cjevovodne mreže ili cjevovoda za dovođenje topline (s pomoću
tople vode, vrele vode ili vodene pare) do pojedinih objekata,
predajnih postaja, u kojima se dovedena toplina iz cjevovodne
mreže predaje kućnom uređaju za grijanje.

Vodena para za daljinsko grijanje može se proizvoditi i u toplani.

To je postrojenje u kojem se istodobno proizvodi para potrebna
za daljinsko grijanje i električna energija. Za grijanje se
upotrebljava para koja je djelomice ekspandirala u parnoj turbini, Parno grijanje se uglavnom koristi za daljinsko
grijanje.
pa se tako postiže znatno povoljniji stupanj iskoristivosti. Mana
je toplane što proizvodnja električne energije ovisi o pari
potrebnoj za grijanje i tehnološke procese, pa su takva
postrojenja to isplatljivija (ekonomičnija) što je potrošnja pare
ravnomjernija tijekom dana i godine. Računa se, naime, da svu
tako proizvedenu električnu energiju može preuzeti
elektroenergetski sustav. Danas se nastoji potrebna para
proizvesti u toplanama radi smanjenja potroška goriva, ali to je
opravdano kada je potrošnja pare koncentrirana na manjem
području (veći gradovi, veće industrije).

Razlikuju se niskotlačno i visokotlačno daljinsko grijanje.

Niskotlačno daljinsko grijanje može opskrbiti toplinom područje
do 1 km2. Tu se kao prijenosnik topline obično upotrebljava
vodena para pod tlakom do 200 kPa (parno grijanje), ili topla
voda temperature do 110 °C (toplovodno grijanje). Veličina je
područja visokotlačnoga daljinskoga grijanja do 74 km2. Kao
prijenosnik topline uzima se para pod tlakom do 1 MPa ili tlačna
vrela voda temperature od 110 do 180 °C.

Prednosti su daljinskoga grijanja: nema prijevoza (transporta)

goriva i pepela u pojedinim zgradama, isplatljivije iskorištavanje
goriva u središnjoj kotlovnici, mogućnost uporabe jeftinijih
goriva, velika pogonska sigurnost i manje onečišćenje okoliša Otvorena parna turbina tvrtke MAN SE.
plinovima izgaranja. [1]

Sadržaj
 Grijanje na daljinu
Daljinsko grijanje niskog tlaka
Daljinsko grijanje visokog tlaka
Vođenje topline na daljinu pomoću tople vode
Uređaji za grijanje toplom vodom do 110 °C
Uređaji za grijanje vrelom vodom višom od 110 °C
Proizvodnja vrele vode u parnim kotlovima
Proizvodnja vrele vode u kotlovima za vodu
Razdioba vrele vode
Vođenje topline na daljinu pomoću pare
Vođenje i polaganje cjevovoda daljinskog grijanja
Slobodno vođenje cjevovoda
Prohodni podzemni kanali
Neprohodni podzemni kanali ili profilni kanali
Polaganje cijevi u zemlju bez kanala TE-TO Zagreb (Termoelektrana-toplana Zagreb).
Razdjelna mreža
Centralizirani toplinski sustav
Izvori topline
Kogeneracijska postrojenja i izgaranje
Sunčeva energija
Direktno i indirektno povezani izvori topline
Distribucijski sustav
Toplinske pumpe
Pohrana topline
Mjerenje topline
Veličina sustava
Prednosti i nedostaci sustava
Podjela tehnologije CTSa
Termoelektrane Sigurnosni ventil kod parnog kotla.
Nuklearne elektrane
Zaključak

Stanje primjene CTS u Hrvatskoj[9]

Termoelektrane u Hrvatskoj
Zagreb
TE-TO Zagreb
EL-TO Zagreb
Osijek
TE-TO Osijek
Sisak
TE-TO Sisak
Rijeka
TE Rijeka

Izvori

Grijanje na daljinu
Postrojenja za daljinsko grijanje jesu postrojenja koja iz jednog centralnog mjesta opskrbljuju toplinom više zgrada, odnosno
pojedine dijelove zgrada. Ispravnije je ovaj sustav označiti kao prijenos topline na daljinu, jer je često grijanje prostorija samo
jedan od zadataka takvog postrojenja. Tako je, na primjer, u bolnicama, hotelima, tvornicama i slično, potrebna toplina, osim za
grijanje prostorija, za pripremu tople vode i pare različitog tlaka za kuhinje, praonice rublja i različite tehnološke procese u
tvornicama. Zato je korisnije da se voda ili para različitih
temperatura ne proizvode u zajedničkoj kotlovnici i odvojeno
dovode do potrošačkih mjesta, već da se toplina dovodi pomoću
jedinstvenog prijenosnika pojedinim objektima, i da se tek tamo
proizvodi para potrebnog tlaka i topla voda potrebne temperature
pomoću izmjenjivača topline.

Daljinsko grijanje niskog tlaka

Daljinsko grijanje niskog tlaka može opskrbiti toplinom područje
do 1 km2. Tu se kao prijenosnik topline obično upotrebljava
vodena para do 2 bara tlaka, ili topla voda ispod 110 °C.

Daljinsko grijanje visokog tlaka

Veličina je područja visokotlačnog daljinskog grijanja do 74 km2.
Kao prijenosnik topline uzima se para do 12 bara, odnosno tlačna
vrela voda od 110 do 180 °C.
Vođenje topline na daljinu pomoću tople
vode
Podrobniji članak o temi: Toplovodno grijanje
Tlak vode za grijanje može biti praktički jednak ili veći od
atmosferskog tlaka. O tlaku ovisi maksimalna temperatura vode,
pa se obično razlikuje grijanje vodom do temperature od 110 °C i
grijanje vodom više temperature.
Toplovodni sustav:
1: Vodovodna mreža,
2: Sabirni ili izlazni cjevovod iz dodatnog
(pasivnog) izvora topline; na primjer od toplinske
pumpe ili toplovodnog Sunčevog kolektora,
3: Ulazni cjevovod iz dodatnog (pasivnog) izvora
topline,
4: Crpka (pumpa),
5: Glavni grijač vode (peć ili električni bojler),
6: Spremnik ili rezervoar tople vode,
7: Topla voda za kućanske aparate.

Uređaji za grijanje toplom vodom do 110 °C

Izvedba takvog uređaja, u načelu, odgovara običnom
toplovodnom grijanju s crpkama. Temperatura u dovodnom vodu
povisuje se do 110 °C, dok u povratnom vodu iznosi 70 °C. U
predajnoj stanici pojedinih objekata snizuje se temperatura na 90
°C miješanjem povratne vode, odnosno na nižu temperaturu
ovisno o vanjskoj temperaturi. Zbog povećanja razlike
temperature, i do 40 °C, smanjuje se protočna količina vode, a
time i dimenzija cjevovoda.

Za optok vode u cjevovodu ugrađuju se centrifugalne crpke, i to

dvije crpke: jedna za puni učin, a druga za 50% učina. Crpke se
ugrađuju u dovodnom ili u povratnom vodu, odnosno u oba voda.
To ovisi o razgranatosti cjevovoda i otporima u cjevovodnoj
mreži. Potrebni tlak crpke iznosi prosječno 0,1 bar (0,01 MPa) za
svakih 100 m duljine cjevovoda. Taj se sustav upotrebljava u Dijelovi centrifugalne sisaljke.
stambenim i uredskim zgradama, bolnicama i slično, ako
pojedine zgrade nisu međusobno previše udaljene. Sustav je
isplativ kad je toplinski učin od 6 MW do najviše 10 MW.

Akumulacijom topline mogu se svladati kratkotrajna vršna

opterećenja. Akumulator topline puni se posebnom crpkom kojoj
dotječe vrela voda iz donjeg dijela akumulatora i koja je tlači
kroz kotao u gornji dio akumulatora. Kad se akumulator prazni,
isključena je crpka za punjenje, a crpka uređaja za grijanje tlači
akumuliranu toplu vodu u mrežu. Akumulacijska sposobnost bit
će to veća što je veća temperatura razlika (obično od 110 do 80
°C).

Uređaji za grijanje vrelom vodom višom od 110 °C

Uređaj za grijanje tlačnom vodom zatvoreni je sustav pod tlakom
koji odgovara temperaturi vode. Takvi uređaji imaju sve
prednosti i toplovodnih sustava i razdiobe s parom. Dovodna je
temperatura obično između 110 °C i 150 °C, a kad se postavljaju
posebni zahtjevi i do 180 °C. Temperatura je vode u povratnom
vodu od 70 do 90 °C.

Prednosti su vrelovodnog grijanja prema daljinskom grijanju

parom: otpada uređaj za povrat kondenzata sa sabirnicama i Primjer ekspanzijske posude.
crpnim stanicama i s time povezani gubici, jednostavnije je
vođenje cjevovoda, povećava se sposobnost prijenosa topline
kroz cijevnu mrežu zbog velike temperaturne razlike sustava,
može se postići dobra centralna i lokalna regulacija, jednostavno
se održavaju uređaji, jednostavna je akumulacija topline, dug je
vijek trajanja postrojenja. Nedostaci su povećani troškovi za
izmjenjivače topline u postanicama objekata i stalni potrošak
struje za pogon crpki.

Taj se sustav primjenjuje za daljinska grijanja na većem

području, za grijanje gradskih kvartova, odnosno cijelog
gradskog područja. U uređaju treba održavati viši statički tlak
kako bi se pogon mogao odvijati pri višim temperaturama vode.
U tablici su navedene temperature isparivanja vode za različite Grijala ili radijatori.
tlakove. Dovodne temperature vode treba odabrati za 8 do 10 °C
niže od graničnih vrijednosti u tablici.

Tlačna vrela voda može se proizvesti u parnim kotlovima ili u posebnim kotlovima za vrelu vodu. Tablica: temperature
isparivanja ili vrelišta pri različitim tlakovima:

Apsolutni tlak (bar) 1 2 3 4 5 6 7 8 9

Temperatura isparivanja (°C) 99,64 120,2 133,5 143,6 151,8 158,8 164,9 170,4 175,4

Proizvodnja vrele vode u parnim kotlovima

Za proizvodnju vrele vode postoje 3 mogućnosti.
Vrela voda iz običnog parnog kotla može se upotrijebiti za grijanje. Optočna
crpka za daljinsko grijanje siše vrelu vodu ispod najnižeg vodostaja kotla te tlači
kroz sustav potrošača topline i vraća u vodeni prostor kotla. Ako treba svladati
veliki pad tlaka u cjevovodnoj mreži, ugrađuje se crpka u dovodnom i
povratnom vodu. Rastezanje vode zbog zagrijavanja kompenzira se u parnom
prostoru kotla.

U parnom kotlu proizvedena para ili para koja je djelomično ekspandirala u

turbini miješa se u kaskadnom izmjenjivaču topline neposredno s optočnom
vodom sustava grijanja. Pri tom para kondenzira, a voda se grije. Općenito,
kaskadni su izmjenjivači topline veliki spremnici u obliku valjka, koji su do
polovice napunjeni vodom. Para i povratna voda ulaze u gornji dio spremnika.
Voda se raspršava i miješa s parom prolazom kroz nekoliko perforiranih
pregrada, koje su smještene jedna iznad druge. Tako se postiže dobar prijenos
topline s pare na vodu. Iz donjeg dijela crpka siše vrelu vodu i tlači je u mrežu.
Konstantni vodostaj u izmjenjivaču topline održava se pomoću posebnog plovka.
Višak vode otječe u sabirnu posudu kondenzata, a odatle se pomoću pojne crpke
vraća u kotao. Kaskadni izmjenjivač služi ujedno i kao ekspanzijska posuda.
Nedostatak je takvog načina grijanja vode gubitak kondenzata i miješanje vode u
kotlu s vodom iz mreže.

U kotlu proizvedena para dovodi se u površinski izmjenjivač topline

(rekuperator) gdje se predaje toplina optočnoj vodi sustava grijanja. Tu je para
potpuno odvojena od vode. U kružnom toku vode potrebno je predvidjeti
posebnu zatvorenu ekspanzijsku posudu sa sigurnosnim ventilom. Održavanje
tlaka u posudi postizava se pomoću pare iz kotla ili pomoću nekog neutralnog
plina. Zbog potrebne razlike temperatura pare i vode u izmjenjivaču topline treba
predvidjeti kotao na viši tlak.
Izolirane cijevi za daljinsko grijanje u
Tübingenu, Njemačka.
Proizvodnja vrele vode u kotlovima za vodu
U posebnim kotlovima neposredno se proizvodi tlačna voda određene
temperature i tlaka. Za rastezanje vode treba predvidjeti posebnu ekspanzijsku posudu. Održavanje tlaka postiže se pomoću
neutralnog plina. Obično se upotrebljava dušik iz tlačnih boca ili se tlači kompresor. Konstantni tlak održava se automatskom
regulacijom. Tlak u sustavu može se održavati i posebnom crpkom. Tu se pomoću crpke stalno tlači u cijevnu mrežu neka manja
količina vode, dok se približno ista količina vode preko prestrujnog ventila odvodi iz mreže u ekspanzijsku posudu.

Razdioba vrele vode

Razdioba vrele vode može se provesti dvocijevnim i trocijevnim sustavom. Najviše se primjenjuje dvocijevni sustav sa jednim
dovodnim i jednim povratnim vodom.

U trocijevnom sustavu jedan dovodni vod s konstantnom temperaturom služi za dovod topline potrebne za procese u industriji,
drugi dovodni vod s promjenjivom temperaturom služi za grijanje, a treći je vod zajednički povratni vod.

Kućne podstanice mogu se priključiti na daljinsku mrežu neposredno ili posredno.

Neposredni je priključak moguć ako grijala u objektima mogu podnijeti prekoračenje tlaka. Tako je pri grijanju tvorničkih hala
gdje se upotrebljavaju cijevna grijala, konvektori i slično, koji mogu izdržati visoke tlakove.
Posredni priključak izvodi se pomoću izmjenjivača topline. Oni
se mogu upotrijebiti kad se grije toplom vodom ili parom.
Prednost je odvajanje kućne od daljinske mreže, ali je nedostatak
gubitak prouzrokovan sniženjem temperature u izmjenjivaču
topline.

Vođenje topline na daljinu pomoću pare

Vodena para se proizvodi u posebnim kotlovima (svježa para) ili
se upotrebljava para koja se oduzima između pojedinih stepena
parnih turbina. Tlak pare na ulazu u daljinsku mrežu iznosi u
malim uređajima od 2 do 3 bara, dok u velikim najviše 12 bara.
Kondenzat koji se sakuplja u podstanicama objekata vraća se
pomoću crpki u kotlovnicu. Danas se, zbog prednosti upotrebe
tlačne vrele vode, rijetko upotrebljava parno daljinsko grijanje,
osim za dovođenje topline u industrijskim pogonima. Prednosti
su upotrebe pare prema vrelovodnom grijanju: mogućnost
vođenja na velike udaljenosti bez crpki (ali uz pad tlaka pare),
manji troškovi za parni cjevovod, jednostavna pretvorba
visokotlačne u niskotlačnu paru, odnosno u toplu vodu,
jednostavno mjerenje količine topline, jednostavna upotreba pare
iz toplana. Nedostaci su: poteškoće i problemi pri povratu Sunčev toplovodni sustav s prisilnim kruženjem
kondenzata, korozija u kondenzatnim vodovima, nije moguća vode se sastoji uglavnom od sunčevih toplovodnih
kolektora, sunčevog spremnika topline, pomoćnog
centralna regulacija temperature, veliki toplinski gubici. Vođenje
grijača, toplovodnih cijevi, te pumpe i regulacijskog
topline na daljinu pomoću pare upotrebljava se redovito samo za
sklopa koji njome upravlja.
industrijske pogone kad su potrebne velike količine pare.

Parna cijevna mreža, za razliku od toplovodne mreže, nema

sposobnost akumulacije topline, stoga treba za pokriće vršnih opterećenja predvidjeti posebne akumulatore topline. Cjevovodi za
paru uvijek se polažu s padom, kako bi se mogao odvesti kondenzat koji se stvara hlađenjem parnog voda. Odvodnjava se na
najnižem mjestu voda pomoću posebnih uređaja za odvod kondenzata.

Kondenzat koji nastaje u različitim napravama kod potrošača i u parnim vodovima sakuplja se u posebne spremnike te se pomoću
crpki vraća u kotlove u toplani. Ako zbog izvedbenih poteškoća i različitih prepreka nije moguće kondenzat vratiti u toplanu,
može se upotrijebiti za predgrijavanje potrošne vode ili zraka u objektima, a zatim odvesti u najbližu kanalizaciju. Minimalni
obujam sabirnog spremnika mora biti dovoljan da primi kondenzat koji nastaje u jednom satu. Crpka se uklapa, odnosno isklapa
pomoću plovka. Učin crpke obično je dvostruko veći od satne količine kondenzata.

Vođenje i polaganje cjevovoda daljinskog grijanja

Način polaganja cjevovoda ovisi o mnogim okolnostima, a naročito o vrstama objekata i terenu, načinu izvedbe cesta, križanjima,
zakonskim propisima, te o drugim instalacijama (vodovi za plin, električnu struju, vodu, kanalizaciju i slično). Uvijek treba
posebno odrediti najpovoljniju izvedbu, jer su najvažniji utjecaji, kao što su gubici topline, korozija, propusnost zemljišta,
vodostaj podzemne vode i drugo, obično veoma različiti. Najvažniji su zahtjevi: sigurnost pogona, besprijekorni rad i isplativost
izvedbe. Stoga u svim izvedbama treba osigurati dobru zaštitu od prodiranja vlage i povoljnu toplinsku izolaciju cijevi.

Slobodno vođenje cjevovoda

Cjevovodi su položeni na stupove ili na posebne cijevne nosače. Upotrebljavaju se uglavnom za vođenje cijevi između tvorničkih
zgrada, ili na području gdje estetski izgled nije važan.

Prohodni podzemni kanali

Troškovi izvedbe kanala veoma su visoki. Primjenjuju se samo izuzetno za vođenje cijevnih instalacija koje se moraju stalno
nadzirati (na primjer u visokotlačnim parnim sustavima radi nadzora odvodnjavanja i u crpnim stanicama za povrat kondenzata.

Neprohodni podzemni kanali ili profilni kanali

To je uobičajena izvedba podzemnih kanala za vođenje cjevovoda. Tako se obično izvode cjevovodi za toplu i vrelu vodu.
Izrađuju se od betonskih profilnih elemenata. Ti se kanali sastoje od podložne betonske ploče s konzolama i pričvrsnicama za
cijevi te od pokrova različitih oblika.

Polaganje cijevi u zemlju bez kanala

U novije se vrijeme istražuje mogućnost polaganja cijevi neposredno u zemlju bez zidanih kanala kako bi se smanjili troškovi
vođenja cjevovoda. Za takvo polaganje cijevi traži se veoma precizna izvedba, jer se kasnije ne može lako pronaći mjesto greške
u ugradnji (montaži). Za različite, do sada predložene izvedbe ne postoji još dovoljno praktičnih iskustava, pa se ne mogu ni
točno ocijeniti stvarne prednosti. Moguće je na primjer prethodno izolirane cijevi omotati zaštitnim plaštem od PVC folije i zaliti
bitumenskim betonom. Mogu se, osim toga, cijevi u rovu položene na konzole ili ovješene na vješalice, zaliti specijalnom masom
koja istodobno služi kao toplinska izolacija i kao zaštita od vlage.

Često se vodovi polažu u zaštitne cijevi od betona, cementa i slično.

Razdjelna mreža
Razdjelna mreža dalekovoda veoma je različitog oblika, već prema vrsti i položaju trošila i mogućnosti polaganja cijevi.

Jednostavna mreža se upotrebljava pri manjim udaljenostima. Stvara poteškoće pri popravcima ili lomu cijevi.

Kružna mreža se obično izvodi kad se traži velika sigurnost pogona.

Razgranjena kružna mreža primjenjuje se za grijanje cijelog gradskog područja, kad se obično grade dvije kotlovnice ili dvije
toplane. Tako se postiže veća pogonska sigurnost. Do svakog trošila može se dovesti medij za grijanje najmanje sa dvije strane.
[2]

Centralizirani toplinski sustav

Centralizirani toplinski sustav ili CTS je sustav u kojemu se određeni broj zgrada grije iz centralnog izvora. Sastoji od mreže
izoliranih cijevi koje se koriste za dobavu topline u zgrade gdje se ta toplina iskorištava za grijanje vode, grijanje prostora ili u
nekim slučajevima čak i hlađenje prostora.

Toplina se dovodi od mjesta nastanka do korisnika a centralizirani toplinski sustav služi kao sredstvo za učinkoviti transport
topline. Osnovna posebnost ovih sustava je da koriste toplinu koja bi u suprotnom bila izgubljena. Višak topline proizveden u
tvornicama, velikim farmama i mrežama javnog prijevoza usmjeren je u centralizirani toplinski sustav pa samim tim se novac
štedi, smanjuje se emisija ugljikovog dioksida i potreba za dodatnom potrošnjom goriva se smanjuje. Prema nekim istraživanjima
centralizirani toplinski sustav zajedno s toplinom i snagom je najjeftinija metoda smanjenja emisije ugljikovog dioksida.

Centralizirani toplinski sustav se može podijeliti na tri osnovna dijela :

 1. mjesto proizvodnje topline (izvori topline)
2. distribucijski sustav (izolirane cijevi)
3. korisnik (kućanstva zajedno s njihovim izmjenjivačima topline i uređajima za regulaciju).

Glavne značajke centraliziranih toplinskih sustava su:

[3]

jednostavna upotreba, transport, skladištenje i zaštita od opasnih goriva;

mogućnost iskorištavanja odbačene topline iz velikog broja različitih izvora;
visoki stupnjevi djelovanja proizvodnje ogrjevne topline (učinkovitije korištene energije uz manje nepovoljne
utjecaje na okoliš) pogotovo uz kogeneracijsku proizvodnju;
značajno smanjenje prostora za kućanske ogrjevne uređaje;
visoki komfor stanovanja i opća jednostavnost i ugodnost upotrebe topline.

Izvori topline
Postoje brojni izvori topline koji se mogu koristiti za centralizirane toplinske sustave kao što su : industrijski otpad, geotermalna
energija, solarna energija, standardna izgaranja fosilnih goriva, industrijske toplinske pumpe te standardizirani bojleri. [4]
Glavni izvor topline su kogeneracijska postrojenja. Kogeneracijsko postrojenje proizvodi električnu i toplinsku energiju podižući
pritom ukupnu efikasnost pretvorbe energije goriva u korisne oblike energije. [5]

Kogeneracijska postrojenja i izgaranje

Središnji element puno centraliziranih toplinskih sustava je bojler samo za toplinu. Često dodajemo kogeneracijska postrojenja uz
bojlere. Njima je zajedničko to što su tipično utemeljeni na izgaranju primarnih energetskih izvora. Razlika je da kogeneracijsko
postrojenje proizvodi istovremeno toplinu i električnu struju a bojleri proizvode samo toplinu.

U slučaju kogeneracijskih postrojenja koja su pogonjena na fosilna goriva, izlazna toplina bi trebala biti iznosa kao pola vršnog
opterećenja i tijekom godine pokrivati 90% toplinske potrošnje. Kapacitet bojlera moći će pokriti cijelu potražnju topline bez
potpomaganja i može pokriti kvar kogeneracijskog postrojenja. Nije ekonomično napraviti kogeneracijsko postrojenje koje samo
može pokriti puno toplinsko opterećenje.
Kombinacija kogeneracije i centraliziranih toplinskih sustava je veoma energetski učinkovito. Jednostavna termoelektrana može
biti od 20 do 30% učinkovitija no napredno postrojenje koje može regenerirati toplinu iz otpada može postići potpunu energetsku
učinkovitost od 80%.

Sunčeva energija
Podrobniji članak o temi: Sunčev toplovodni sustav

Česta je uporaba solarne energije kao izvor za centralizirane toplinske sustave u Njemačkoj i Danskoj. Sustav obično uključuje
međuseznoski spremnik za toplinsku energiju za stalni izlaz topline dan po dan i između zime i ljeta.

Direktno i indirektno povezani izvori topline

Direktno povezani izvori su ograničeni vodu kao medij koji distribuiraju te je obavezan uvjet to da zahtjevi za kvalitetu i tlak
vode su isti za izvor topline i za unutarnji distribucijski sustav zgrade. Rade s dobavnim i povratnim temperaturama od 85 °C do
68 °C. Indirektna veza omogućava da su izvor topline i distribucijski sustav upravljaju odvojeno s drugačijim zahtjevima za
temperature i tlakove te je samim tim konstrukcija oba sustava olakšana. Rade na kudikamo višim temperaturama nego direktno
povezani izvori, u nekim slučajevima čak do 140 °C. Što je veća temperaturna razlika između dobavnog i povratnog voda niža
stopa povratnog toka je potrebna.[6]
Distribucijski sustav
Distribucijski sustav se sastoji od dobavnih i povratnih cijevi koje mogu biti podzemne no mogu se ugraditi i iznad zemljine
površine. U sustavu mogu biti postavljene jedinice za pohranu topline u slučaju vršnih opterećenja. Najčešće korišten medij za
distribuciju topline je voda ili vruća stlačena voda no može se koristiti i para. Prednosti pare su da se može koristiti u
industrijskim postrojenjima zbog svoje više temperature. Negativnost korištenja pare kao radnog medija je da su toplinski gubitci
znatno povećani zbog njene visoke temperature. Dobava topline se postiže pumpama koje stvaraju razliku tlakova između
povratnih i dobavnih cijevi. Pumpe se biraju tako da mogu svladati otpor toka u povratnim i dobavnim cijevima te također razliku
tlakova u instalacijama korisnika (instalacije su fizički najudaljenije od točke dostave) [7]
Postoje različiti tipovi cijevi na tržištu koje se mogu koristiti za centralizirane toplinske sustave. Velika većina sustava u osnovi
koristi prethodno postavljene čelične cijevi. Temperatura dobavne vode je često ograničena vrstom cjevovoda koji se koristi.
Maksimalna radna temperatura u klasičnim čeličnim cjevovodima je 140 °C no često se radi na temperaturi od 120 °C a nije
neobično da se na radi čak i na temperaturi od 80 °C. Radni tlakovi idu čak do 25 bara ali maksimalni tlak većine sustava je 16
bara.

Toplinske pumpe
Podrobniji članak o temi: Toplinske pumpe

Postoji više načina da se iskoriste pumpe u centraliziranim toplinskim sustavima. Neki od njih su:

Tamo gdje je primaran izvor za osnovna opterećenja voda iz slabijeg izvora topline (rijeka, fjord) povećava se
temperatura na temperaturu mreže koja je obično između 60˚C i 90 ˚C koristeći toplinske pumpe. Pumpe će,
unatoč tome što iskorištavaju električnu energiju, prenijeti tri do šest puta veću izlaznu toplinu nego što će
iskoristiti električne energije
Sredstvo hlađenja dimnih plinova dovođenjem vode od 60˚C poslije ubrizgavanja do 20˚C temperature prije
ubrizgavanja. Toplina se ekstrahira koristeći pumpu i može se prodati i unijeti u mrežu ustanove sa puno većim
temperaturama
Tamo gdje je mreža dostigla svoj maksimum, pojedinačni korisnici koji imaju velika opterećenja mogu biti
odvojeni od cijevi s dobavom tople vode (na npr. 80˚C ) i spojeni s povratnom cijevi na 40˚C. Ako dodamo pumpu
ovom korisniku, cijev s temperaturom 40˚C se dalje hladi (toplina ide u isparivač) Dakle kapacitet mreže se
promijenio kako se ukupna razlika u toplini varira od 40˚C do 80˚C
Nedavni tehnički napreci dozvoljavaju korištenje prirodnih radnih tvari za toplinske pumpe koje imaju vrlo niske potencijale
globalnog zatopljena. CO2 ili amonijak korištene kao radne tvari također imaju prednost da, ovisno o drugim uvjetima, rezultiraju
višim učinkovitostima toplinskih pumi od standardnih radnih tvari.
Ubuduće, industrijske toplinske pumpe dalje će se dekarbonizirati koristeći s jedne strane, obnovljivu električnu energiju (koja bi
inače propala) iz vjetra a s druge strane stvaranjem više obnovljivih i izvora topline (geotermalna energija, toplina jezera i
oceana)

Pohrana topline
Znatno velika skladišta topline se koriste u centraliziranim toplinskim sustavima kako bi povećali učinkovitost i financijsku
korist. Ovim se omogućava da kogeneracijske jedinice rade za vrijeme najveće električne tarife , gdje proizvodnja električne
energije ima puno veće stope povrata nego proizvodnja toplinske energije te također se višak topline pohranjuje. To dozvoljava da
se Sunčeva energija pohrani ljeti i preraspodijeli tijekom razdoblja znatno hladnije temperature po relativno jeftinim podzemnim
rezervoarima.

Mjerenje topline
Količina topline koja se dovodi korisnicima često se snima mjeračem topline da bi se povećao broj korisnika ali ti mjerači su
skupi. Jeftinije je mjeriti vodu i imaju prednost da potiču korisnike da izvuku što više topline što vodi niskoj povratnoj
temperaturi što u konačnici povećava učinkovitost generirane topline.

Veličina sustava
Centralizirani toplinski sustavi su različite veličine od tog da pokrivaju cijele gradove s mrežom cijevi gdje su primarne cijevi
povezane s sekundarnim cijevima promjera od 200 milimetara što su u konačnici povezani s tercijarnim cijevima promjera 25
milimetara što može povezati otprilike 10 do 50 kuća. Neke sheme su napravljene tako da mogu pokriti opterećenje manjeg sela.
U tom slučaju potrebne su samo sekundarne i tercijarne cijevi.

Prednosti i nedostaci sustava

Općenito postoje brojne prednosti centraliziranog toplinskog sustava naspram pojedinačnih toplinskih sustava. Centralizirani
toplinski sustavi su učinkovitiji i veće jedinice za izgaranje imaju napredniji sustav čišćenja dimnih plinova. Oni koriste izlaznu
toplinu industrije koja bi inače propala i recikliraju je. Također sustav je izrazito pogodan za područja visoke gustoće naseljenosti,
pogotovo one s stambenim zgradama nebitno koje veličine ili oblika su stanovi u njima. Zgrade s centraliziranim toplinskim
sustavima nemaju potrebe za spremnicima goriva , bojlerima i dimnjakom. U zgradu instalacije za sustave će većinom biti u
podrumu ili u odvojenim područjima. Samo mali dio instalacija će biti u stanovima stoga će zauzimati minimalno prostora uz što
možemo uzeti u obzir niske troškove održavanja. Korisnik nema straha od požara, eksplozija, opasnih medija u kući te se ne mora
brinuti za dostupnost goriva. Također sustav je jako pouzdan i fleksibilan jer koristi različita goriva pa ne ovisi o dobavi samo
jednog goriva. 8S druge strane, centralizirani toplinski sustavi su dugoročna investicija a politika vlade se treba koncentrirati na
dugoročne dobitke. Glavna mana ovog sustava je činjenica da većina zgrada ima svoje vlastite sustave za grijanje te uklanjanje
istih iziskuje pažljivo planiranje i često je komplicirano. Moguće da je investicija malo prevelika za pojedinačnog korisnika no tu
isto tako treba gledati dugoročnu dobit.
Sve u svemu, ukoliko će centralizirani toplinski sustavi riješiti najveći problem našeg društva što je buka, razmatranje istih bi bilo
nužno.

Podjela tehnologije CTSa

Centralizirani toplinski sustavi se dijele na:

1. Termoelektrane
2. Nuklearna elektrana

Termoelektrane
Termoelektrane[8] su energetska postrojenja koje energiju dobivaju sagorijevanjem goriva, a glavna primjena i svrha
termoenergetskih postrojenja je proizvodnja pare koja će pokretati turbinu, a potom i generator električne energije.
Osnovna namjena im je proizvodnja i transformacija primarnih oblika energije u koristan rad, koji se kasnije u obliku mehaničke
energije dalje iskorištava za proizvodnju električne energije.
Termoelektrane dijelimo prema vrsti pokretača (stroj koji u slijedu energetske transformacije prvi pretvara bilo koji oblik energije
u mehaničku energiju) na:

plinsko-turbinsko postrojenje (kružna postrojenja),

parna turbinska postrojenja,
kombinirana postrojenja
Sva termoenergetska postrojenja se sastoje od osnovnih dijelova a to su: kompresori, komora za izgaranje, kondenzator, generator
pare.
Nuklearne elektrane
Nuklearne elektrane mogu se smatrati i kao podvrsta termoelektrana, budući da je osnovna funkcionalna razlika jedino u načinu
dobivanja vodene pare. Toplinsku energiju osigurava kontrolirana lančana reakcija nuklearnog goriva. Nuklearna elektrana je
elektrana koja kao izvor energije koristi toplinu dobivenu u nuklearnom reaktoru, a po svemu ostalom se ne razlikuje bitno od
termoelektrane koja koristi fosilno gorivo. Dobivanje električne energije u nuklearnim elektranama temelji se na oslobađanju
toplinske energije pri cijepanju jezgre u reaktoru. Oslobođena je energija izvor za proizvodnju pare. Nuklearne elektrane se dijele
po tipu nuklearnog reaktora.

Zaključak
Centralizirani toplinski sustavi su dugoročno rješenje no svaki aspekt sustava treba biti energetski učinkovitiji kako bi nešto
dobili s tim sustavima. Velike tvornice koje rade cijeli dan i noć trebaju postići učinkovito izgaranje goriva i što više smanjiti
emisiju štetnih plinova. Udaljenost između potrošača i proizvođača topline ne treba predstavljati problem budući da bi cijevi
trebale biti izolirane i obložene dodatnim materijalom te različitim premazima. No iznimno velika udaljenost nije preporučljiva
zbog velikih toplinskih gubitaka. Iz tog razloga se za mjesto proizvodnje topline često biraju tvornice u blizini mjesta uporabe a
prijenos topline između gradova ovim sustavom nažalost još uvijek nije moguć.

Stanje primjene CTS u Hrvatskoj[9]

Visokoučinkovita kogeneracija i centralizirano grijanje i hlađenje imaju znatan potencijal za uštedu primarne energije koji je u
velikoj mjeri neiskorišten u EU. Centralizirani toplinski sustavi imaju veliku važnost u kontekstu planiranja budućih energetskih
sustava obzirom da omogućavaju fleksibilnije vođenje te veću implementaciju obnovljivih izvora energije.

Termoelektrane u Hrvatskoj

Zagreb
Proizvodni kapaciteti toplinske energije u Zagrebu, u vlasništvu Hrvatske elektroprivrede (HEP), smješteni su u dvije
kogeneracijske elektrane, u Termoelektrani-toplani Zagreb (TE-TO Zagreb) i u Elektrani-toplani Zagreb (EL-TO Zagreb), te u 61
kotlovnici. Jedinice za proizvodnju topline u kogeneracijskim elektranama sastoje se od kogeneracijskih blokova, te parnih i
vrelovodnih kotlova.

TE-TO Zagreb
Direktor: Damir Božičević
Opći podaci:
Položaj: Zagreb, Žitnjak
Tip: kogeneracija električne i toplinske energije
Vrsta goriva
g1: prirodni plin
g2: ekstra lako loživo ulje
g3: loživo ulje
Ukupna snaga: 440 MWe / 850 MW t
Proizvod: električna i toplinska energija
 Godišnja proizvodnja 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.
939.610 880.046 849.649 859.344 734.605 776.536
Toplinska energija
MWh MWh MWh MWh MWh MWh
Tehnološka para 256.889 t 258.827 t 255.523 t 249.128 t 203.032 t 201.000 t
Električna energija -
2.028 GWh 2.057 GWh 1.936 GWh 1.363 GWh 389,8 GWh 535 GWh
prag

EL-TO Zagreb
Direktor: Krešimir Komljenović.
Opći podaci:
Položaj: Zagreb, Trešnjevka
Tip: kogeneracijska
Proizvodnja: električne i toplinske energije
Vrsta goriva:
g1: prirodni plin
g2: lož ulje
Ukupna snaga: 88.8 MWe / 439 MW t + 160 t/h

Godišnja proizvodnja (predano na

2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.
pragu)
644.929 622.665 606.860 548.249 589.401
Ogrjevna toplina 647.865
MWh MWh MWh MWh MWh
348.375
Tehnološka para 345.129 t 317.665 t 306.451 t 268.742 t 305.550 t
t
369
Električna energija 359 GWh 366 GWh 356 GWh 262,7 GWh 212 GWh
GWh

Osijek

TE-TO Osijek
Direktor: Branimir Pašić
Opći podaci:
Položaj: Osijek
Tip: kogeneracijska
Proizvodnja: električne i toplinske energije
Vrsta goriva:
g1: prirodni plin / l.ulje
g2: lož ulje / plin
Ukupna snaga: 89 MWe / 139 MW t +50 t/h

Godišnja proizvodnja ( na
2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.
pragu )
215.089 207.123 188.468 188.965 167.808 175
Ogrijevna toplina
MWh MWh MWh MWh MWh GWh
108.185
Tehnološka para 124.416 t 121.890 t 139.711 t 148.958 t 130.326 t
t
Električna energija 119 GWh 114 GWh 110 GWh 107 GWh 102 GWh 61 GWh
Sisak

TE-TO Sisak
Podatci:
Položaj: Sisak, Čret, četiri kilometra nizvodno od Siska na desnoj obali Save
Tip : kondenzacijska termoelektrana s dva bloka : svaki blok ima dva parna kotla (2x330 t/h, 540°C, 135bara) i po jednu parnu
turbinu sa generatorom (210MW na generatoru, 198 MW na pragu)
Vrsta goriva: lož ulje, prirodni plin ili kombinirano
Ukupna snaga:

96 MW (2x198 MW) PRAG

420 MW (2x210 MW) GENERATOR
Vrste proizvoda: električna energija, tehnološka para

Godišnja proizvodnja 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.

Električna energija 0 GWh 100 GWh 89 GWh 24 GWh 0 GWh 214 GWh
Tehnološka para ( 16 bara, 300°C ) 99.262 t 150.399 t 113.717 t 119.713 t 127.117 t 119.833 t

Rijeka

TE Rijeka
Direktor: Dragan Kavre.
Opći podaci:
Položaj: jugoistočno od Rijeke, na morskoj obali
Tip: regulacijska kondenzacijska, kotao i jedna parna turbina
Vrsta goriva: loživo ulje
Ukupna snaga: 320 MW
Vrste proizvoda: električna energija
Godina izgradnje: 1974.-1978.

Godišnja prozivodnja 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.

Električna energija 50 GWh 141 GWh 159 GWh 41 GWh 0 GWh 39 GWh

Izvori
1. grijanje, [1] (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23388) "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
2. "Tehnička enciklopedija" (Grijanje), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
3. http://rgn.hr/~drajkovi/nids_damirrajkovic/skripta/Skripta_PiPE.pdf
4. http://heating.danfoss.com/pcmfiles/1/master/other_files/library/heating_book/chapter5.pdf
5. https://www.fer.unizg.hr/_download/repository/KDI_Janko_Dzodan.pdf
6. http://www.districtenergy.org/assets/CDEA/Best-Practice/IEA-District-Heating-and-Cooling-Connection-
Handbook.pdf
7. http://www.districtenergy.org/assets/CDEA/Best-Practice/IEA-District-Heating-and-Cooling-Connection-
Handbook.pdf
8. Termoelektrane
9. http://powerlab.fsb.hr/cts2016/

1. http://heating.danfoss.com/pcmfiles/1/master/other_files/library/heating_book/chapter5.pdf
 2. http://www.theade.co.uk/what-is-district-heating_191.html
3. https://www.theguardian.com/big-energy-debate/2014/aug/20/denmark-district-heating-uk-energy-security
4. http://www.efidistrict.eu/en/new-district-heating-network/application-to-district-heating-systems/
5. http://www.districtenergy.org/assets/CDEA/Best-Practice/IEA-District-Heating-and-Cooling-Connection-
Handbook.pdf
6. http://rgn.hr/~drajkovi/nids_damirrajkovic/skripta/Skripta_PiPE.pdf
7. http://www.renewableenergyworld.com/ugc/articles/2012/12/is-district-heating-the-way-forward-for-renewable-
energy.html
8. http://www.buildup.eu/sites/default/files/content/District%20Heating%20in%20buildings_final.pdf
9. https://www.fer.unizg.hr/_download/repository/KDI_Janko_Dzodan.pdf
10. Termoelektrane
11. http://powerlab.fsb.hr/cts2016/
12. http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=6532
13. http://proizvodnja.hep.hr/proizvodnja/osnovni/termoelektrane/teto.aspx

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Centralizirani_toplinski_sustav&oldid=5089453"

Ova je stranica posljednji put uređivana dana 1. lipnja 2018. u 09:12.

Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni uvjeti se mogu
primjenjivati. Pogledajte Uvjete uporabe za detalje.