Trigeneracija

Trigeneracija (engl. trigeneration ili trigen) je proces istovremene

proizvodnje električne, toplinske i rashladne energije iz primarnog izvora energije kao što je kemijska
energija, fosilno gorivo, ili solarna energija. Kao i kod kogeneracije otpadna toplina je nusprodukt koji
je rezultat proizvodnje električne energije te se na najbolji način želi iskoristiti takav “otpadni”oblik
energije u svrhu povećanja efikasnosti sustava.
Konvencionalne termoelektrane pretvaraju samo 1/3 kemijske u električnu energiju. Ostatak se
izgubi na toplinu. Termoelektrani zbog takvog prosipanja topline koji ima nepovoljan utjecaj na okoliš
mora se povećati iskoristivost proizvodnje električne energije ili nekog drugog oblika energije.
Jedna od metoda poboljšavanja proizvodnje električne energije je kogeneracija (Combined Heat and
Power ili CHP), gdje se više od 4/5 energije iz fosilnih goriva pretvara u iskoristivu energiju
(električnu i toplinsku) , a rezultat je uz ekonomičnost i ekološki prihvatljiviji.
U klimatski toplijim područjima ili u vručim ljetnim mjesecima pojavljuje se potreba za hlađenjem
različitih objekata, ali i u različitim proizvodnim industrijskim procesima gdje su potrebne niske
temperature. Zbog toga je potrebno proširenje CHP tehnologije.
Kombiniranjem kogeneracijskog postrojenja s apsorbcijskim rashladnim sistemom moguće je
iskoristiti sezonske viškove topline za dobivanje rashladne energije, čime se poboljšava
ekonomičnost . Pomoću ovakvog koncepta, moguće je dostići ukupnu efikasnost procesa do 75%
(električna I rashladna energija). Takav proces naziva se trigeneracija (combined Heat, Cooling and
Power production ili CHCP).
Topla voda ili zagrijani ispušni plin iz kogeneracijskog postrojenja služi kao pokretačka energija
za apsorpcijske rashladne uređaje. Na taj način se može više od 80 % toplinske energije pretvoriti u
rashladnu vodu koja se zatim dovodi do potrošača.

Jednostavna shema trigeneracije

Prednosti takvih apsorpcijskih rashladnih uređaja:

 Ne emitiraju freone u atmosferu, što je značajan ekološki efekt.

 Koriste otpadnu toplinu kogeneracijskog postrojenja, što značajno povećava ekonomičnost.
 Zahtijevaju veoma mala financijska sredstva za održavanje.

Akronim za trigeneraciju u SAD-u uz CHCP koristi se I kratica BCHP( Building Cooling, Heating and
Power). U Njemačkoj odgovarajući akronimi su KWK, Kraft-Waerme-Kopplung ili BHKW, Block-
Heizkraftwerk, i KWKK, Kraft-Waerme-Kaelte-Kopplung.

Trigeneracija
Trigeneracija (engl. Combined heat, cooling and power ili CHCP) je postupak istovremene
proizvodnje električne, korisne toplinske i rashladne energije u jedinstvenom procesu, uporabom
jednog energetskog izvora (energenta).

Shema trigeneracije
Trigeneracija (engl. Combined heat, cooling and power ili CHCP) je postupak istovremene proizvodnje
električne, korisne toplinske i rashladne energije u jedinstvenom procesu, uporabom jednog energetskog
izvora (energenta). Djelomično dobivena toplina (ispušni plinovi) trigeneracijske elektro-energane se
koristi za hlađenje kroz apsorpcijski rashladni ciklus (dodaje se apsorpcijski rashladni uređaj s binarnom
smjesom LiBr-voda ili voda-amonijak, koji za svoj rad koristi otpadnu toplinu ispušnih plinova ili sl. iz
kogeneracije). U usporedbi s kogeneracijom, energetska učinkovitost trigeneracije se još više povećava
zbog uvođenja mogućnosti hlađenja.

Trigeneracijsko postrojenje je izvrstan način rješavanja opskrbe električnom, toplinskom i rashladnom

energijom većih objekata, bolnica, domova za umirovljenike, rekreacijskih centara s bazenima, hotela,
trgovačkih centara, sportskih dvorana i sl. te kod industrijskih procesnih postrojenja, koja uz električnu
energiju za svoje funkcioniranje troše i znatne količine toplinske i/ili rashladne energije.

Trigeneracijska tehnologija se sve više razvija u suvremenom tehničkom svijetu, jer nudi vrlo konkretne
financijske uštede po pitanju troškova energenata, iako su takve investicije po pravilu u startu još uvijek
vrlo skupe.

U usporedbi s kogeneracijom, energetska učinkovitost trigeneracije se još više povećava

zbog uvođenja mogućnosti hlađenja.
Trigeneracija – kogeneracija s apsorpcijskim uređajima (ARU)
Kada se kogeneracijsko postrojenje (plinski motor + generator) poveže na apsorpcijske rashladne uređaje
(ARU), ostvaren je trigeneracijski sustav za proizvodnju toplinske, rashladne i električne energije unutar
jedinstvenog pogona.

U ljetnom periodu, za potrebe i mogućnosti potpunog energetskog pokrivanja klimatizacije (hlađenja)

planirani trigeneracijski sustav (TRS) može iz kogeneracije (plinski motor radom stalno proizvodi
električnu struju te odaje otpadnu toplinu), preko dva jednostepena apsopcijska rashladna uređaja (ARU)
na vruću vodu, koji kao rashladnu radnu tvar koriste binarnu smjesu litijev bromid-voda (LiBr/H2O).,
proizvoditi potrebni i dostatni rashladni učin odnosno rashladnu energiju tijekom ljetne sezone hlađenja.

Vruća voda (70-90ºC) za pogon generatora pare apsorpcijskih rashladnih uređaja (ARU) priprema se u
dizajniranim izmjenjivačima topline, kojima se potrebna toplina dovodi iz ispušnih plinova i sustava
vodenog hlađenja plinskog motora. Kako je za ostvarivanje ukupno potrebnog rashladnog učina potrebno
dovesti više topline , plinski motor može raditi s opterećenjem cca. 85%, jer se time može ostvariti
potrebna energetska vrijednost komfornog hlađenja iz otpadnih toplina .

Trigeneracijsko postrojenje je izvrstan način rješavanja opskrbe električnom, toplinskom i

rashladnom energijom većih objekata, bolnica, domova za umirovljenike, rekreacijskih
centara s bazenima, hotela, trgovačkih centara, sportskih dvorana i sl.
Apsorpcijski rashladni uređaji (ARU)

Općenito, jednostepeni apsorpcijski rashladni uređaj (ARU) sastoji se od generatora, apsorbera,

kondenzatora, isparivača, dva prigušna ventila i crpke, sve to smješteno unutar jednog zajedničkog
sklopa. Kao primarni radni medij koriste se dvojne (binarne) smjese voda-amonijak (H2O-NH3) ili litijev
bromid-voda (LiBr-H2O). U generatoru pare i kondenzatoru su međusobno jednaki i viši, a u apsorberu i
isparivaču međusobno jednaki i niži radni tlakovi.

Generator (pare) se grije izvana dovedenim ogrijevnim medijem (vrela voda iz solarnih kolektora) zbog
čega se jaka otopina binarne radne tvari pretvara u paru bogatu LiBr (ili NH3). Slaba otopina iz
generatora preko prvog prigušnog ventila, gdje se tlak prigušuje na nižu vrijednost, odlazi u apsorber.

Apsorber se hladi rashladnom vodom iz rashladnog tornja te dovedena slaba otopina (uz odvođenje
topline) apsorbira bogatu paru, koja kontinuirano dolazi iz isparivača. Tako obogaćenu kapljevinu crpka
vraća u generator (podižu se tlak i temperatura). Istovremeno se bogata para razvijena u generatoru vodi
u kondenzator, gdje se ukapljuje odvođenjem topline (rashladna voda iz rashladnog tornja s morskom
vodom). Kapljevina se vodi na drugi prigušni ventil, gdje se prigušuje na niži tlak isparivača, na sebe
preuzima rashladnu toplinu (rashladna voda za klimatizaciju) i isparava u bogatu paru. Apsorpcijski se
proces stalno ponavlja u zatvorenom radnom krugu. Bolji uređaji dodatno još imaju ugrađene i
izmjenjivače topline

Rashladni toranj

Rashladni toranj (engl. cooling tower) se najčešće koristi za preuzimanje topline kod vodom hlađenog
kondenzatora sustava hlađenja, klimatizacije i uređaja procesne industrije. Potrošnja vode (morske) u
rashladnom tornju je samo oko 5% potrošnje u jednim prolazu izmjene topline, što ovakav sustav čini
najjeftinijim za rad s rashladnom vodom (čija se rashladna energija plaća). I gubici zagrijane vode
(odmuljivanje) su vrlo mali, čime su smanjene negativne posljedice za okoliš. Rashladni tornjevi mogu
ohladiti rashladnu vodu, koja u suvremenoj tehnici hlađenja ima vrlo važnu ulogu za 3-6°C.

Kogeneracijsko/trigeneracijski sustavi mogu se pogoniti i iz obnovljivih izvora energije, primjerice bioplina

ili biogoriva. Kod bioplinskog kogeneracijskog postrojenja, za funkcionalni rad sustava potrebna je topla
voda za zagrijavanje biomase u digestoru (fermentoru) te se u tu svrhu može iskoristiti dio kogeneracijske
toplinske energije (vodeno hlađenje motora/generatora, hlađenje motornog ulja i sl.). Kao biogorivo
moguće je koristiti zeleni biodiesel iz kukuruza, uljane repice, posebno uzgojenih algi i sl.

Kogeneracija – trigeneracija – poligeneracija

Kogeneracija koristi otpadnu toplinu, koja nastaje uobičajenom proizvodnjom električne energije u
termoenergetskim postrojenjima te se najčešće koristi za grijanje građevina ili čak cijelih naselja i
sve više u industrijskim proizvodnim procesima.

Istovremena proizvodnja električne i toplinske energije

Kogeneracija (engl. Combined heat and power ili CHP) je postupak istovremene proizvodnje električne i korisne
toplinske energije u jedinstvenom procesu, unutar jednog postrojenja i s jednim energetskim izvorom (energentom).

Kogeneracija koristi otpadnu toplinu, koja nastaje uobičajenom proizvodnjom električne energije u termoenergetskim
postrojenjima te se najčešće koristi za grijanje građevina ili čak cijelih naselja i sve više u industrijskim proizvodnim
procesima.

Takva se toplinska energija može koristiti za proizvodnju procesne pare, zagrijavanje vode ili zraka, u procesu
trigeneracije, gdje se dio energije (ispušni plinovi) koristi i za hlađenje. Kogeneracija je termodinamički gledano vrlo
učinkovito korištenje potrošnje osnovnog goriva (energenta).

Primjerice, prilikom klasične proizvodnje električne energije, dio toplinske energije nepovratno nestaje u okolišu kao
otpadna toplina, dok u kogeneracijskom sustavu upravo takva toplinska energija postaje višestruko korisna. Dakle,
osnovna prednost kogeneracije je povećana učinkovitost energenta u odnosu na konvencionalne elektrane, koje
služe samo za proizvodnju električne energije i industrijske sustave koji služe samo za proizvodnju pare ili vruće vode
za tehničke procese.

Ukupna učinkovitost kogeneracije prosječno iznosi 70-85% (27-45% električne i 40-50%

toplinske energije) za razliku od konvencionalnih elektrana, gdje je ukupna učinkovitost
30-51%
Komercijalno danas dostupne kogeneracijske tehnologije su parne i plinske turbine, mikroturbine, motori s unutarnjim
izgaranjem (plinski, Otto, diesel, bioplinski), Stirlingov motor i gorivi članci, u širokom rasponu električne snage od 1
kW (Stirling) do 250 MW (plinske turbine) i više (plinski motori).

Poznatiji svjetski proizvođači kogeneracijskih energana su Caterpillar, Jenbacher, MWM, York, Trane, McQuay,
Deutz, Carrier itd.

Ukupna učinkovitost kogeneracije prosječno iznosi 70-85% (27-45% električne i 40-50% toplinske energije) za razliku
od konvencionalnih elektrana, gdje je ukupna učinkovitost 30-51%, naravno samo električne energije.

Kogeneracijske tehnologije imaju značajnu ulogu kao distribuirani izvor energije zbog pozitivnih učinaka, manjih
energetskih gubitaka u mreži, smanjenju zagušenja u prijenosu, povećanju kvalitete napona i pouzdanosti
kontinuirane opskrbe električnom energijom. Uz sve navedeno, smanjen je i štetan učinak na okoliš.

U razvoju su i decentralizirani kogeneracijski sustav proizvodnje električne i toplinske energije odnosno

istovremenom uporabomotpadne topline. To je sva ona toplina, koje se dobiva iz kompresorskih sustava rashladne
tehnike, vodenim hlađenjem motora, hlađenjem ulja za podmazivanje, plinske smjese i topline ispušnih plinova, a
predstavlja određenu i vrlo značajnu energetsku uštedu, a time prihvatljiv oblik obnovljivog izvora energije.

Koristi se za osnovno zagrijavanje ili dogrijavanje nekog glavog toplinskog sustava, klimatizaciju zraka u sustavu
ventilacije, grijanje sanitarne potrošne tople vode (PTV), centralno zagrijavanje objekata ili za industrijske tehnološke
potrebe.

Svi članci iz serije "Kogeneracija - trigeneracija -poligeneracija"

Kogeneracija i trigeneracija

Trigeneracija je postupak istovremene proizvodnje električne, korisne toplinske i

rashladne energije u jedinstvenom procesu, uporabom jednog energetskog izvora.
Djelomično dobivena toplina trigeneracijske elektro-energane se koristi za
hlađenje kroz apsorpcijski rashladni ciklus.

Dodaje se apsorpcijski rashladni uređaj s binarnom smjesom LiBr-voda ili voda-

amonijak, koji za svoj rad koristi otpadnu toplinu ispušnih plinova ili sl. iz
kogeneracije. U usporedbi s kogeneracijom, energetska učinkovitost trigeneracije
se još više povećava zbog uvođenja mogućnosti hlađenja. Trigeneracijsko
postrojenje je izvrstan način rješavanja opskrbe električnom, toplinskom i
rashladnom energijom većih objekata, bolnica, domova za umirovljenike,
rekreacijskih centara s bazenima, hotela, trgovačkih centara, sportskih dvorana i
sl. te kod industrijskih procesnih postrojenja, koja uz električnu energiju za svoje
funkcioniranje troše i znatne količine toplinske i/ili rashladne
energije. Trigeneracijska tehnologija se sve više razvija u suvremenom tehničkom
svijetu, jer nudi vrlo konkretne financijske uštede po pitanju troškova energenata,
iako su takve investicije po pravilu u startu još uvijek vrlo skupe.

Trigeneracija – kogeneracija s apsorpcijskim uređajima (ARU)

Kada se kogeneracijsko postrojenje (plinski motor + generator) poveže na
apsorpcijske rashladne uređaje (ARU), ostvaren je trigeneracijski sustav za
proizvodnju toplinske, rashladne i električne energije unutar jedinstvenog
pogona. U ljetnom periodu, za potrebe i mogućnosti potpunog energetskog
pokrivanja klimatizacije (hlađenja) planirani trigeneracijski sustav (TRS) može iz
kogeneracije (plinski motor radom stalno proizvodi električnu struju te odaje
otpadnu toplinu), preko dva jednostepena apsopcijska rashladna uređaja (ARU)
na vruću vodu, koji kao rashladnu radnu tvar koriste binarnu smjesu litijev bromid-
voda (LiBr/H2O)., proizvoditi potrebni i dostatni rashladni učin odnosno rashladnu
energiju tijekom ljetne sezone hlađenja. Vruća voda (70-90ºC) za pogon
generatora pare apsorpcijskih rashladnih uređaja (ARU) priprema se u
dizajniranim izmjenjivačima topline, kojima se potrebna toplina dovodi iz ispušnih
plinova i sustava vodenog hlađenja plinskog motora. Kako je za ostvarivanje
ukupno potrebnog rashladnog učina potrebno dovesti više topline , plinski motor
može raditi s opterećenjem cca. 85%, jer se time može ostvariti potrebna
energetska vrijednost komfornog hlađenja iz otpadnih toplina .

Apsorpcijski rashladni uređaji (ARU)

Općenito, jednostepeni apsorpcijski rashladni uređaj (ARU) sastoji se od
generatora, apsorbera, kondenzatora, isparivača, dva prigušna ventila i crpke, sve
to smješteno unutar jednog zajedničkog sklopa. Kao primarni radni medij koriste
se dvojne (binarne) smjese voda-amonijak (H2O-NH3) ili litijev bromid-voda (LiBr-
H2O). U generatoru pare i kondenzatoru su međusobno jednaki i viši, a u
apsorberu i isparivaču međusobno jednaki i niži radni tlakovi. Generator (pare) se
grije izvana dovedenim ogrijevnim medijem (vrela voda iz solarnih kolektora) zbog
čega se jaka otopina binarne radne tvari pretvara u paru bogatu LiBr (ili NH3).
Slaba otopina iz generatora preko prvog prigušnog ventila, gdje se tlak prigušuje
na nižu vrijednost, odlazi u apsorber. Apsorber se hladi rashladnom vodom iz
rashladnog tornja te dovedena slaba otopina (uz odvođenje topline) apsorbira
bogatu paru, koja kontinuirano dolazi iz isparivača. Tako obogaćenu kapljevinu
crpka vraća u generator (podižu se tlak i temperatura). Istovremeno se bogata para
razvijena u generatoru vodi u kondenzator, gdje se ukapljuje odvođenjem topline
(rashladna voda iz rashladnog tornja s morskom vodom). Kapljevina se vodi na
drugi prigušni ventil, gdje se prigušuje na niži tlak isparivača, na sebe preuzima
rashladnu toplinu (rashladna voda za klimatizaciju) i isparava u bogatu paru.
Apsorpcijski se proces stalno ponavlja u zatvorenom radnom krugu. Bolji uređaji
dodatno još imaju ugrađene i izmjenjivače topline

Rashladni toranj
Rashladni toranj (engl. cooling tower) se najčešće koristi za preuzimanje topline
kod vodom hlađenog kondenzatora sustava hlađenja, klimatizacije i uređaja
procesne industrije. Potrošnja vode (morske) u rashladnom tornju je samo oko 5%
potrošnje u jednim prolazu izmjene topline, što ovakav sustav čini najjeftinijim za
rad s rashladnom vodom (čija se rashladna energija plaća). I gubici zagrijane vode
(odmuljivanje) su vrlo mali, čime su smanjene negativne posljedice za okoliš.
Rashladni tornjevi mogu ohladiti rashladnu vodu, koja u suvremenoj tehnici
hlađenja ima vrlo važnu ulogu za 3-6°C. Kogeneracijsko/trigeneracijski sustavi
mogu se pogoniti i iz obnovljivih izvora energije, primjerice bioplina ili biogoriva.
Kod bioplinskog kogeneracijskog postrojenja, za funkcionalni rad sustava
potrebna je topla voda za zagrijavanje biomase u digestoru (fermentoru) te se u tu
svrhu može iskoristiti dio kogeneracijske toplinske energije (vodeno hlađenje
motora/generatora, hlađenje motornog ulja i sl.). Kao biogorivo moguće je koristiti
zeleni biodiesel iz kukuruza, uljane repice, posebno uzgojenih algi i
sl. Kogeneracija (engl. Combined heat and power ili CHP) je postupak istovremene
proizvodnje električne i korisne toplinske energije u jedinstvenom procesu, unutar
jednog postrojenja i s jednim energetskim izvorom (energentom). Kogeneracija
koristi otpadnu toplinu, koja nastaje uobičajenom proizvodnjom električne energije
u termoenergetskim postrojenjima te se najčešće koristi za grijanje građevina ili
čak cijelih naselja i sve više u industrijskim proizvodnim procesima. Takva se
toplinska energija može koristiti za proizvodnju procesne pare, zagrijavanje vode
ili zraka, u procesu trigeneracije, gdje se dio energije (ispušni plinovi) koristi i za
hlađenje. Kogeneracija je termodinamički gledano vrlo učinkovito korištenje
potrošnje osnovnog goriva (energenta). Primjerice, prilikom klasične proizvodnje
električne energije, dio toplinske energije nepovratno nestaje u okolišu kao
otpadna toplina, dok u kogeneracijskom sustavu upravo takva toplinska energija
postaje višestruko korisna. Dakle, osnovna prednost kogeneracije je povećana
učinkovitost energenta u odnosu na konvencionalne elektrane, koje služe samo za
proizvodnju električne energije i industrijske sustave koji služe samo za
proizvodnju pare ili vruće vode za tehničke procese. Komercijalno danas dostupne
kogeneracijske tehnologije su parne i plinske turbine, mikroturbine, motori s
unutarnjim izgaranjem (plinski, Otto, diesel, bioplinski), Stirlingov motor i gorivi
članci, u širokom rasponu električne snage od 1 kW (Stirling) do 250 MW (plinske
turbine) i više (plinski motori). Poznatiji svjetski proizvođači kogeneracijskih
energana su Caterpillar, Jenbacher, MWM, York, Trane, McQuay, Deutz, Carrier
itd. Ukupna učinkovitost kogeneracije prosječno iznosi 70-85% (27-45% električne
i 40-50% toplinske energije) za razliku od konvencionalnih elektrana, gdje je
ukupna učinkovitost 30-51%, naravno samo električne energije. Kogeneracijske
tehnologije imaju značajnu ulogu kao distribuirani izvor energije zbog pozitivnih
učinaka, manjih energetskih gubitaka u mreži, smanjenju zagušenja u prijenosu,
povećanju kvalitete napona i pouzdanosti kontinuirane opskrbe električnom
energijom. Uz sve navedeno, smanjen je i štetan učinak na okoliš. U razvoju su i
decentralizirani kogeneracijski sustav proizvodnje električne i toplinske energije
odnosno istovremenom uporabom otpadne topline. To je sva ona toplina, koje se
dobiva iz kompresorskih sustava rashladne tehnike, vodenim hlađenjem motora,
hlađenjem ulja za podmazivanje, plinske smjese i topline ispušnih plinova, a
predstavlja određenu i vrlo značajnu energetsku uštedu, a time prihvatljiv oblik
obnovljivog izvora energije. Koristi se za osnovno zagrijavanje ili dogrijavanje
nekog glavog toplinskog sustava, klimatizaciju zraka u sustavu ventilacije, grijanje
sanitarne potrošne tople vode (PTV), centralno zagrijavanje objekata ili za
industrijske tehnološke potrebe.
www.zelenaenergija.org

Energetski dio projekta (slika u dodacima) osmišljen je uporabom kontejnerske

energane s plinskim motorom na unutarnje izgaranje i generatorom, pogonjenim
prirodnim (zemnim) plinom. Ukupni električni učin iz kogeneracije uzet u
proračunsko razmatranje (kod 100% opterećanja motora) iznosi 1136 kW, a
toplinski 1716 kW (kombinirano iz nekoliko vrsta izvora otpadne topline). Ovako bi
projektirani centralni energetski izvor moga preko odgovarajućeg pomoćnog
sustava izmjenjivača topline, armature, cjevovoda i automatike napajati
konvencionalni komforni razvod toplinske i rashladne energije hotela uporabom
ventilokonvektorskog (voda) i ventilacijskog (zrak) sustava s klima komorama.
Istovremeno se u jedinstvenom procesu proizvodi i električna energija za potrebe
rada tih i drugih električnih uređaja, npr. liftova, unutarnje i vanjske rasvjete
itd. Potrebna cjelogodišnja toplinska energija zagrijavanja potrošne tople vode
(PTV) tako odabranog virtualnog hotela, ukupnog toplinskog učina 275 kW
ostvaruje se također iz sustava kogeneracije. Potrošna topla voda se akumulira u
spremnicima s rezervnim elektrogrijačima (2x138kW). U zimskom periodu, plinska
kogeneracijska energana opskrbljuje sustave hotela potrebnom i dovoljnom
toplinskom i električnom energijom, a tijekom ljetnog perioda ista prelazi u
trigeneracijski sustav, jer uz kontinuiranu cjelogodišnju proizvodnju električne
energije i topline zagrijavanja potrošne tople vode (PTV) omogućava kvalitetno
sezonsko komforno hlađenje hotela preko posebno planiranog sustava s
apsorpcijskim rashladnim uređajima (ARU) na toplu vodu, a sve to u jedinstvenom
pogonskom procesu i samo s jednim energentom (prirodni plin). Troškovi početne
investicije za nabavu kogeneracijske kontejnerske energane (KE) te dva
apsorpcijska rashladna uređaju (ARU) relativno su visoki (cca. 755.000,00
Eura). Ipak, isto svakako treba promatrati kroz prizmu energetske vrijednosti i
financijske važnosti takvog sustava, zbog dugoročnih energetskih ušteda uslijed
istovremene proizvodnje električne, toplinske i rashladne energije unutar
jedinstvenog procesa i s jednim energentom, a sve to za osiguranje kvalitetne
funkcionalnosti odgovarajućih hotelskih ponuda. Iz rezultata izvršene analize
ekonomske isplativosti ugradnje kogeneracijskog/trigeneracijskog sustava
virtualnog hotela razvidno je, kako definirani vremenski period moguće
optimizacije troškova poslovanja i povrata investicije iznosi oko 7.28 godina, što je
unutar planiranog perioda razmatranja od 15 godina i karakterističnih trenutnih
uvjeta RH. Cijena prirodnog plina u Hrvatskoj, kao trenutno ekonomski (troškovno)
najutjecajnijeg energetskog parametra odabranog sustava
kogeneracije/trigeneracije hotela dosta je visoka i nepovoljna u odnosu na
naknadu (prihod), koju zakonom isplaćuje HEP za otkup proizvedene električne
energije iz OIE i kogeneracije i u stalnom je porastu. Ta važna činjenica, ovako
tehnički koncipiran sustav kogeneracije/trigeneracije virtualnog hotela postavlja u
poziciju pokrivanja isključivo i samo vlastitih tehničko-funkcionalnih energetskih
potreba. Naime, iz neke dalnje usporedbe proizvedenih i prodanih viškova
električne energije HEP-u u statusu povlaštenog proizvođača (npr. za ekstremni
slučaj stalnog rada kogeneracije s 100% opterećenja) s troškovima potrošnje
prirodnog plina za rad te iste kogeneracije za pretpostaviti je, da dobiveni rezultati
vjerovatno ne bi ukazivali na neko značajnije smanjivanje vremena povrata
investicije, kao najzanimljivijeg parametra ovog analitičkog razmišljanja. Zaključak
je ove jednostavno predstavljene analize, da se u Republici Hrvatskoj energetski i
ekonomski gledano trenutno isplati ulagati isključivo u velike sustave
kogeneracije/trigeneracije (hoteli, bolnice, sveučilišta, muzeji, trgovački centri,
sportske dvorane, neboderi, muzeji, škole i sl.), dakle one objekte s izrazito velikim
energetskim zahtjevima i to za pokrivanje isključivo vlastitih funkcionalnih potreba
za godišnjom električnom, toplinskom i rashladnom energijom. Predstavljeni
dugogodišnji povrat uloženih investicijskih sredstava, u varijanti povlaštenog
proizvođača električne energije kod sustava kogeneracije/trigeneracije na bazi
plinskog motora s unutarnjim izgaranjem zasad u RH ekonomski nije isplativ,
prioritetno zbog nesrazmjerne cijene prirodnog plina i otkupne cijene električne
energije od strane HEP-a. Isto bi svakako trebalo dodatno istražiti i s osnove
uporabe bioplina, kao doslovno obnovljivog i za sustave kogeneracije/trigeneracije
s plinskim motorom vrlo prihvatljivog pogonskog energenta, naravno uz dodatno
detaljnije sagledavanje i ekonomsku analizu takvih investicijskih i proizvodnih
troškova.
Darko Prebeg , dipl.ing.str.

U svijetu se već poduže vrijeme za kogeneracijsku proizvodnju toplinske

(rashladne) i električne energije većih objekata koriste tzv. kogeneracijske
energane odnosno autonomne kontejnerske jedinice s kompletnim sustavom
proizvodnje pomenutih energija uporabom plinskog motora s unutarnjim
izgaranjem (poznatiji proizvođači Caterpilarr, Jenbacher, Deutz...) s
ukomponiranim generatorom. Takve su energane, uz motorni agregat opremljene
sa svom potrebnom izmjenjivačkom, upravljačkom, cjevnom i armaturnom
tehnologijom za potpuno samostalan rad, a kao osnovni energetski izvor nekog
sustava tehnološkog ili komfornog grijanja, hlađenja te zagrijavanja potrošne tople
vode (PTV) uglavnom koriste prirodni (zemni) plin, a u novije vrijeme sve se više
upotrebljava i bioplin. Kada je građevinska konfiguracija nekog objekta osmišljena
kao velika površinska jedinica ili više njih, za potrebe tehnološkog ili komfornog
grijanja, hlađenja i zagrijavanja potrošne tople vode (PTV), sustav s
kogeneracijskom energanom predstavlja vrlo kvalitetno tehničko rješenje.
Dovođenjem potrebne količine prirodnog plina (m³/h) preko plinske rampe do
plinskog motora s unutarnjim izgaranjem, ostvaruje se dvostruka proizvodnja u
jednom jedinstvenom procesu odnosno se istovremeno iz jednog energenta
dobivaju električna i toplinska energija. Ustvari, ovakav oblik plinske kogeneracije
je istovremeno i plinska trigeneracija, jer se proizvedena toplinska energija
uporabom apsorpcijskih rashladnih uređaja u odabranoj sezoni režim rada
pretvara u rashladnu energiju (s rashladnim omjerom 0,85-0,9, što znači da za
potrebe hlađenja treba proizvesti više toplinske energije), sve to uz neprekidnu
proizvodnju električne energije. To znači, da bilo koji veći objekat (npr. hotel,
bolnica, trgovački centar, sveučilište, neboderi i sl...) može kontinuirano koristiti
kogeneracijski/trigeneracijski sustav neprekidno tijekom cijele godine. Ovisno o
veličini potrošnji vlastite električne energije, menadžment može donijeti odluku o
prodaji proizvedene struje ovlaštenom distributeru kao višak ili kompenzacija
svojih potreba. Električna energija se proizvodi uslijed mehaničkog rada,
prijenosom pravocrtnog kretanja klipova u V-cilindričnom motoru na radilicu
(koljenasto vratilo), čijim se okretanjem ostvaruje zakretni moment, potreban za
stalnu vrtnju rotora u asihronom generatoru. Zbog induciranja u zavojnicama, na
statoru dolazi do proizvodnje izmjenične električne struje, koja nema dovoljan
napon (10-15000 V) pa se isto povećava uporabom transformatora (trafostanica).
Tako dobivena električna energija se putem električne mreže distribuira do
potrošača (rasvjeta, električni uređaji sustava, mali kućanski elektrouređaji itd.).
Eventualne viškove moguće je pod određenim zakonskim uvjetima prodavati
distributeru. Istovremeno, u kogeneracijskoj energani se zbog rada plinskog
motora s unutarnjim izgaranjem oslobađa velika otpadna toplina iz raznih
segmenata uređaja, koja se kroz posebno i sustavno ugrađene elemente
(izmjenjivači topline tipa shell&tube, armatura) koristi za zagrijavanje/hlađenje
sekundarne radne tvari (voda, zrak i sl.). Najveći doprinos toplinskom učinu (ovisno
o opterećenju plinskog motora u radu) daje otpadna toplina iz ispušnih plinova
motora (dimovodni sustav ima temperaturu na ulazu cca. 520ºC, izlaz cca. 120ºC),
koja se iskorištava u svrhu grijanja sekundarne radne tvari-vode, u zimskom
periodu namijenjene za potrebe komfornog grijanja i zagrijavanja potrošne tople
vode (PTV) objekta. Toplina dobivena iz vodenog hlađenja motora također ima
značajnu vrijednost, koja se pridružuje ukupnom toplinskom učinu korisne topline
iz kogeneracije, kao i onaj dio toplinskog učina dobivenog iz topline vodenim
hlađenjem ulja za podmazivanje obrtnih djelova plinskog motora i generatora.
Primjerice, za neki virtualni hotel kapaciteta 600 gostiju moguće je planirati
kogeneracijsku energanu ukupne električne snage ΝEL= 1136 [kWe] i toplinskog
učina QGR kogen = 1716 [kW] (kod 100% opterećenja rada plinskog motora), što
u potpunosti zadovoljava vršne potrebe tehničkog rada hotela. Za potrebe
komfornog grijanja takvog hotela, ukupno proračunati toplinski učin iznosi
QG=1366 [kW], a zagrijavanja PTV-a Q = 275 [kW], što odabrana kogeneracijska
energana može zadovoljiti (Tablica 1.) iz otpadnih toplina ispušnih plinova (1012
kW), vodenog hlađenja motora (582 kw) i hlađenja ulja za podmazivanje (122 kW).
Također, prema podacima proizvođača (Caterpilarr) kod 100% opterećenja rada
motora, električna snaga generatora isporučena u mrežu iznosi NEL,mrež
=1086[kW], a nazivni učin plinskog motora NPM,nazivno=1399 [kW]. Temeljem
provedenih proračuna učina za neki virtualni hotel kapaciteta 600 gostiju
(kategorija 4*), moguće je izvršiti energetsku i ekonomsku analiza isplativosti
uporabe kogeneracijskog/trigeneracijskog sustava komfornog grijanja, hlađenja i
zagrijavanja potrošne tople vode (PTV) te proizvodnje električne energije.
Energetski dio projekta osmišljen je uporabom kontejnerske energane s plinskim
motorom na unutarnje izgaranje i generatorom, pogonjenim prirodnim (zemnim)
plinom. Ukupni električni učin iz kogeneracije uzet u proračunsko razmatranje (kod
100% opterećanja motora) iznosi 1136 kW, a toplinski 1716 kW (kombinirano iz
nekoliko vrsta izvora otpadne topline). Ovako bi projektirani centralni energetski
izvor moga preko odgovarajućeg pomoćnog sustava izmjenjivača topline,
armature, cjevovoda i automatike napajati konvencionalni komforni razvod
toplinske i rashladne energije hotela uporabom ventilokonvektorskog (voda) i
ventilacijskog (zrak) sustava s klima komorama. Istovremeno se u jedinstvenom
procesu proizvodi i električna energija za potrebe rada tih i drugih električnih
uređaja, npr. liftova, unutarnje i vanjske rasvjete itd. Potrebna cjelogodišnja
toplinska energija zagrijavanja potrošne tople vode (PTV) tako odabranog
virtualnog hotela, ukupnog toplinskog učina 275 kW ostvaruje se također iz
sustava kogeneracije. Potrošna topla voda se akumulira u spremnicima s
rezervnim elektrogrijačima (2x138kW). U zimskom periodu, plinska
kogeneracijska energana opskrbljuje sustave hotela potrebnom i dovoljnom
toplinskom i električnom energijom, a tijekom ljetnog perioda ista prelazi u
trigeneracijski sustav, jer uz kontinuiranu cjelogodišnju proizvodnju električne
energije i topline zagrijavanja potrošne tople vode (PTV) omogućava kvalitetno
sezonsko komforno hlađenje hotela preko posebno planiranog sustava s
apsorpcijskim rashladnim uređajima (ARU) na toplu vodu, a sve to u jedinstvenom
pogonskom procesu i samo s jednim energentom (prirodni plin). Troškovi početne
investicije za nabavu kogeneracijske kontejnerske energane (KE) te dva
apsorpcijska rashladna uređaju (ARU) relativno su visoki (cca. 755.000,00
Eura). Ipak, isto svakako treba promatrati kroz prizmu energetske vrijednosti i
financijske važnosti takvog sustava, zbog dugoročnih energetskih ušteda uslijed
istovremene proizvodnje električne, toplinske i rashladne energije unutar
jedinstvenog procesa i s jednim energentom, a sve to za osiguranje kvalitetne
funkcionalnosti odgovarajućih hotelskih ponuda. Iz rezultata izvršene analize
ekonomske isplativosti ugradnje kogeneracijskog/trigeneracijskog sustava
virtualnog hotela razvidno je, kako definirani vremenski period moguće
optimizacije troškova poslovanja i povrata investicije iznosi oko 7.28 godina, što je
unutar planiranog perioda razmatranja od 15 godina i karakterističnih trenutnih
uvjeta RH. Cijena prirodnog plina u Hrvatskoj, kao trenutno ekonomski (troškovno)
najutjecajnijeg energetskog parametra odabranog sustava
kogeneracije/trigeneracije hotela dosta je visoka i nepovoljna u odnosu na
naknadu (prihod), koju zakonom isplaćuje HEP za otkup proizvedene električne
energije iz OIE i kogeneracije i u stalnom je porastu. Ta važna činjenica, ovako
tehnički koncipiran sustav kogeneracije/trigeneracije virtualnog hotela postavlja u
poziciju pokrivanja isključivo i samo vlastitih tehničko-funkcionalnih energetskih
potreba. Naime, iz neke dalnje usporedbe proizvedenih i prodanih viškova
električne energije HEP-u u statusu povlaštenog proizvođača (npr. za ekstremni
slučaj stalnog rada kogeneracije s 100% opterećenja) s troškovima potrošnje
prirodnog plina za rad te iste kogeneracije za pretpostaviti je, da dobiveni rezultati
vjerovatno ne bi ukazivali na neko značajnije smanjivanje vremena povrata
investicije, kao najzanimljivijeg parametra ovog analitičkog razmišljanja. Zaklučak
je ove jednostavno predstavljene analize, da se u Republici Hrvatskoj energetski i
ekonomski gledano trenutno isplati ulagati isključivo u velike sustave
kogeneracije/trigeneracije (hoteli, bolnice, sveučilišta, muzeji, trgovački centri,
sportske dvorane, neboderi, muzeji, škole i sl.), dakle one objekte s izrazito velikim
energetskim zahtjevima i to za pokrivanje isključivo vlastitih funkcionalnih potreba
za godišnjom električnom, toplinskom i rashladnom energijom. Predstavljeni
dugogodišnji povrat uloženih investicijskih sredstava, u varijanti povlaštenog
proizvođača električne energije kod sustava kogeneracije/trigeneracije na bazi
plinskog motora s unutarnjim izgaranjem zasad u RH ekonomski nije isplativ,
prioritetno zbog nesrazmjerne cijene prirodnog plina i otkupne cijene električne
energije od strane HEP-a. Isto bi svakako trebalo dodatno istražiti i s osnove
uporabe bioplina, kao doslovno obnovljivog i za sustave kogeneracije/trigeneracije
s plinskim motorom vrlo prihvatljivog pogonskog energenta, naravno uz dodatno
detaljnije sagledavanje i ekonomsku analizu takvih investicijskih i proizvodnih
troškova.
Darko Prebeg , dipl.ing.str.

Ponedjeljak, 24 Prosinac 2012 08:33

Kompaktna zračna dizalica topline

Kompaktni sustav EHS je rješenje 'sve u jednom' koje koristi tehnologiju dizalice
topline visoke učinkovitosti. Time se cijele godine može održavati ugodna
temperatura u domu, uz niže troškove za hlađenje i grijanje! Riječ je o
ekonomičnom rješenju koje smanjuje potrošnju energije i emisije CO2. Sustav nudi
i razne kombinacije za grijanje i hlađenje zrakom i vodom, koje mogu zadovoljiti
različite korisnike tijekom sva četiri godišnja doba. Ljudske aktivnosti u posljednja
dva stoljeća utjecale su na povećanje emisija stakleničkih plinova, a posebice
ugljičnog dioksida. Uz to, činjenica je da nafta kao najviše korišteno fosilno gorivo
u posljednjih pola stoljeća (ujedno i jedan od glavnih uzročnika ranije spomenutih
emisija) polako nestaje, zbog čega raste njezina cijena. Istodobno je podizanje
cijena nafte uzrokovalo povišenje troškova za grijanje (ali i hlađenje) kućanstava,
uz istodobno okretanje drugim, ponajviše obnovljivim izvorima energije.

Kompaktni sustav EHS

Sustav EHS je novo ekonomsko i ekološko rješenje na osnovi dizalice topline koje
omogućuje grijanje, hlađenje (klimatizaciju) i pripremu potrošne tople vode iz samo
jednog uređaja. Radi se o proizvodu čija se izvedba temelji na načelu 'sve u
jednom' i obuhvaća dizalicu topline visoke učinkovitosti, koja zauzima jednako
malo mjesta kao vanjska jedinica klima-uređaja, a ujedno štedi na troškovima
pogona. Tijekom zime, sustav EHS u kombinaciji s podnim grijanjem brzo i
učinkovito reagira na potrebe za grijanjem, a ljeti omogućava hlađenje kako bi se
stvorilo ugodnije životno okruženje. Istodobno se njime, zahvaljujući najvećoj
radnoj učinkovitosti u usporedbi sa sličnim rješenjima, mogu sniziti troškovi pogona
za do 1/3 u usporedbi s klasičnim sustavom grijanja koji kao izvor topline koristi
zidni plinski kotao.

Što je dizalica topline?

Dizalica topline (ponekad nazivana i toplinskom pumpom ili toplinskom crpkom) je
energetski učinkovit sustav koji koristi toplinu iz neposredne okolice (zraka, tla,
vode) za grijanje i pripremu PTV-a. Pri tome je već dugo poznata činjenica da
primjena dizalice topline kao osnovnog izvora topline za grijanje i pripremu PTV-a
u kućanstvu predstavlja energetski učinkovito i ekološko rješenje. Dizalica topline
koja kao toplinski ponor koristi okolni zrak i njegovu energiju prenosi u kuću
pomoću odgovarajućeg prijenosnika (vode) i uz primjenu podnog grijanja
omogućava se mnogo manja potrošnja električne energije i mnogo veći izlazni
toplinski učin nego kod klasičnih plinskih kotlova. Tako za svakih 1 kW h ulazne
električne energije dizalica topline može dati i više od 4 kW h izlazne toplinske
energije. To znači da energetska učinkovitost izražena omjerom izlazne i ulazne
energije iznosi čak 400%, što je mnogo bolje i od visokoučinkovitih sustava koji
kao izvor topline koriste plinski kotao. Budući da klasični plinski kotlovi dosežu
učinkovitost do 95%, oni troše više energije nego što mogu isporučiti.

Osnovne prednosti primjene sustava EHS

Korištenje dizalice topline kao osnovnog izvora topline za grijanje i pripremu PTV-
a u kućanstvu je svakako energetski učinkovito i ekološko rješenje. Najvidljivija
prednost pri tome je značajno snižavanje iznosa na računu za električnu energiju.
U skladu s time, u Europskoj uniji su dizalice topline označene kao proizvodi koji
iskorištavaju obnovljive izvore energije pa u brojnim zemljama njihovi korisnici
mogu zatražiti vladine potpore ili povrat poreza pri ugradnji sustava grijanja s
dizalicom topline.

Dizalice topline koje koriste zrak kao toplinski izvor mogu biti izvedene na dva
osnovna načina:
• zrak - voda, što je idealan ekonomični sustav u kojem se toplina zraka iz okolice
koristi za zagrijavanje vode koja se potom koristi u sustavu podnog grijanja ili za
pripremu PTV-a
• zrak - zrak, što je rješenje koje omogućava udobnost brzim namještanjem
stabilne razine temperature, a može se koristiti za hlađenje ljeti i grijanje zimi, pri
čemu se kao prijenosnik energije do prostorija koristi zrak.

U svakom slučaju, kao ogrjevna tijela sustava grijanja uz primjenu dizalica topline
treba koristiti podnog grijanje. Radi se o rješenju koje se već dulje vrijeme smatra
optimalnim za grijanje zatvorenih prostora, no uobičajeno je potrebno 4 - 8 h da bi
se u cijelosti zagrijala prostorija. To je kod sustava EHS riješeno primjenom
rješenja TDM koje se osniva na istodobnom upuhivanju toplog zraka u prostoriju.
Riječ je, zapravo, o 'pametnom' prebacivanju načina rada između zrak - voda i zrak
- zrak, pri čemu se vanjskoj jedinici omogućava da upravlja s obje funkcije, čime
se snizuju troškove, a jedinice zauzimaju manje mjesta. Inače, sustav EHS se
može uklopiti s drugim uređajima i sustavima. Tako je moguće dodati spremnike
za PTV, termostate, pumpe, sunčane toplinske pretvornike ili pomoćni zagrijač
vode. Isto tako, treba još jednom naglasiti da je sustav poznat po svojoj
učinkovitosti koja je na svjetskoj razini. Tako u kombinaciji s podnim grijanjem i
toplinskim učinom 11 kW faktor grijanja (COP) iznosi 4,55, što znači da je moguće
sniziti tekuće troškove u usporedbi s klasičnim plinskim kotlom za 33,3%. Uz to, s
jednom vanjskom jedinicom koja omogućava funkcije zrak - voda i zrak - zrak,
Samsungovo rješenje omogućava i uštede na početnim troškovima nabave i
ugradnje, a zahtijeva i za 1/2 manji prostor za postavljanje, nego kada bi se
postavljale dvije jedinice. Također treba napomenuti da sustav EHS sadržava
inverterski kompresor koji optimalno radi, ovisno o vanjskoj temperaturi, pružajući
učinkovitost od 90% u izvedbi za grijanje pri temperaturama do -10°C, ali i
pouzdanu zaštitu protiv smrzavanja do -20 °C. Konačno, tehnologija pametnog
korisničkog sučelja integrirana je u sustav EHS, omogućavajući jednostavnu
kontrolu hlađenja i grijanja. Takva kontrola omogućava brz pristup podacima o
potrošnji energije i nadzor svih drugih dijelova sustava grijanja i hlađenja (sunčanih
toplinskih pretvornika pomoćnog kotla itd).
www.energetika-net.com
Hidro Elektrane
Hidro elektrane koriste akumuliranu sunčevu energiju u vodenim tokovima.
Zagrijavanjem vodenih površina, mora i jezera dolazi do isparavanja vode koja se
nakuplja u atmosferi te se putem padalina vraća na površinu zemlje. Proces
pretvorbe energije je da se kinetička energija toka vode koristi za pokretanje
lopatica turbine koja potom prenosi okretni moment na osovinu. Osovina je
povezana s generatorom koji stvara električnu energiju, a električna energija se
potom usmjerava u baterijski sustav ili u mrežu. Udio hidro elektrana je oko 22%
u ukupnoj proizvodnji električne energije u svijetu te je iskorišteno samo 3%
ukupnog svjetskog hidropotencijala pa postoji veliko područje širenje primjene ove
tehnologije. Male hidro elektrane imaju jako mali utjecaj na okoliš jer se skoro ne
djeluje na promjenu prirodnog vodotoka. Elektrana se može kombinirati u radu sa
fotonaponskim sustavima te vjetrogeneratorima u složeniji hibridni sustav koji
može osiguravati dovoljno električne energije za malo izolirano naselje.
Francisova turbina (1848. godina James Bicheno Francis) je vodena turbina koja
primarno služi za proizvodnju električne energije uz pomoć generatora.
Francisove turbine imaju veliki stupanj iskoristivosti kapaciteta s preko 90%, te
veliki raspon djelovanja u odnosu na visinu fluida pri protoku kroz turbinu. To je
naročito naglašeno kod sustava koji postižu optimalan rad pri visinskim razlikama
od 20 do 700 m, a izlazna snaga može biti od par kilovata do 1000 MW. Francisov
tip turbine je najučestaliji tip turbine koja se instalira u pogone za proizvodnju
električne energije koji rade na bazi protoka vodene mase kroz pogon za
proizvodnju – najčešće su to hidro elektrane. Francisova turbina je reakcijska
turbina kojoj je za pokretanje i rad potreban protok fluida pod tlakom. Reguliranjem
protoka povećava se se ili smanjuje brzina okretanja turbine a time i iznos kinetičke
energije koja se može pretvoriti u električnu energiju.
Kaplanova turbina (1913. godina Viktor Kaplan) ili propelarna turbina se
primjenjuje za velike protoke i male geodetske padove od 1-3 do 60-70 m.
Kaplanova turbina ima zakretne lopatice radnog kola kojima se postiže maksimalni
učinak na širokom području protoka i hidrostatskih visina. Kaplanova turbina je
izvedenica prvotne Francisove turbine jer omogućuje rad s manjim geodetskim
visinama. Turbina djeluje na reakcijskom principu te radni medij mijenja tlak dok
prolazi preko lopatica i na taj način predaje energiju. Spiralni je ulazak vode u
turbinu te se voda tangencijalno usmjerava na lopatice, a protok vode uzrokuje
rotacijski moment. Izlazni element turbine ima funkciju da usporava vodu koja će
zbog njega više predavati kinetičku energiju lopaticama. Zbog postojanja pada
tlaka može doći do pojave kavitacije koja će narušiti metalnu strukturu lopatica i
oštetiti ih. Učinkovitost turbine može biti i do 90%, ali je i dosta manja kod nižih
visinskih razlika vode. Osnovni problem Kaplanove turbine je održavanje
unutrašnjeg tlaka turbine koji onemogućuje ulazak ulja podmazivanja u vodotok.
Peltonova turbina (1870. godine Lester Allan Pelton) se primjenjuje za velike
geodetske padove od 60 do 2000 m i relativno male protoke. Voda tangencijalno
dolazi na lopatice te postoje horizontalne i vertikalne izvedbe sustava. Kinetička
energija toka vode se prenosi na lopatice i osovinu turbine. Specifična izvedba
lopatica uzrokuje da će izlazna voda imati jako malu brzinu odnosno cijela turbina
će imati visoku efikasnost i visoki udio kinetičke energije vode će se pretvoriti u
moment vrtnje turbine. Obzirom da je voda nekompresibilna dovoljan je samo
jedan stupanj da se iz kinetičkog toka vode dobije potrebna energija. Turbina je
idealna za primjenu kod malih protoka i velikih visinskih razlika jer se može dobro
iskoristiti impuls mlaza kojeg uzrokuje visinska razlika.

Deriazova turbina (Paul Deriaz) ili dijagonalna turbina ima mogućnost

reverzibilnog rada te može promjeniti smjer toka, raditi kao pumpa i može napuniti
spremnik vode tijekom niske potrošnje električne energije. Nakon faze rada kao
pumpa se može prebaciti na turbinski model rada i proizvodnju električne energije.
Sustav se može kombinirati u radu sa solarnim fotonaponskim sustavima i
akumulacijom energije u hidrostatskoj visini vodenog stupca. Deriazova turbina je
slična po konstrukciji Kaplanovoj turbini ali zbog konstrukcije lopatica ima područje
rada od 20 do 100 m visinske razlike vode. Postoji mogućnost namještanja kuta
lopatica te je moguće postizanje visokih učinaka na širokom rasponu protoka i
visina vode. Korekcijama nagiba smanjuje se mogućnost pojave kavitacije tijekom
rada.

Alden turbina - Alden Istraživački Laboratorij je razvio novi dizajn hidroturbine

koja je daleko naprednija u smislu ostvarenja sigurnog prolaza za ribe.Turbina se
sporije okreće i ima samo 3 lopatice, čime povećava mogućnost preživljavanja riba
pri prolasku kroz turbinu bez gubitka proizvodnje. Cilj Aldenove turbine je bio razviti
turbinu koja će dopustiti siguran prolaz riba koje idu nizvodno, te time smanjiti
potrebu za skupim metodama da se postigne isto. Jedna od glavnih razlika
naspram uobičajenih turbina je što ima puno manje lopatica (tri, naspram
prosječno šest koliko ima Kaplan turbina, odnosno 14 do 18 koliko imaju Francis
turbine), te nema uobičajenu rupu između lopatica i glavnog dijela turbine gdje ribe
najčešće zapinju i pogibaju. Još jedan bitni element je da se Alden turbina puno
sporije okreće, ali su ujedno stoga i puno većih dimenzija. EPRI, Alden i Voith
Hydro će nadalje zajedno razviti Alden turbinu za komercijalno korištenje. Konačni
inženjerski dizajn i izvještaj se očekuje u prvom kvartalu 2011. Testiranje u
„pravom svijetu" će se napraviti za par godina i to će biti prvi put da će takvo
testiranje biti dopušteno. Testno postrojenje će vjerojatno biti Brookfieldov projekt
od 38 MW, na rijeci Mohawk sjeverno od Albanya, N.Y. Alden turbina bi se mogla
koristiti na projektima do 1.000 MW ali se očekuje da će se uglavnom koristiti za
projekte malih hidroelektrana sa snagom od 1 do 30 MW. Takvih projekata u SAD-
u ima više od 1.000, gdje bi moglo biti postavljeno oko 2.000 Alden turbina. S tim
turbinama se očekuje smanjenje troškova za puštanje riba kroz područje
hidroelektrane, a u isto vrijeme se očekuje porast proizvodnje električne energije
zbog povećanog protoka kroz turbinu jer se ne mora posebno odvajati put za ribe.
Bioplin
Bioplin nastaje usljed biološke razgradnje različitih vrsta otpada biološkog
porijekla, na prvom mjestu biomase i organskih materija čvrstog gradskog otpada.
Bioplin se obično sastoji od metana (približno 52,5 do 72,5%) i ugljik-dioksida, uz
prisustvo i drugih spojeva. Osnovna komponenta bioplina je metan i njegov sadržaj
direktno utječe na ogrijevnu vrijednost plina.

Biomasu je moguće transformirati u bioplin putem bioloških procesa, kao što su

anaerobna digestija ili putem gasifikacije koja pripada u grupu termokemijskih
procesa. Kod anaerobne digestije, bioplin se proizvodi putem fermentacije
organske tvari. Bio materija ili sirovina može biti organski materijal kao što su
stajnjak, mulj otpadnih voda, industrijskih otpadnih voda i poljoprivrednih i šumskih
ostataka. Bioplin iz anaerobnog digestora se sastoji uglavnom od metana, koji se
može koristiti kao gorivo ili kemijska sirovina.

Anaerobna digestija pretvara organske materije u metan bez prisustva kisika.

Kada se koristi putem efikasnog sistema, proces anaerobne digestije može
uspješno pretvoriti organsku masu (kao što je stajnjak) u bioplin koji sadrži oko
65% metana uz ostatak koji sadrži hranljive materije i koji se također može korisno
upotrijebiti. Tehnologija anaerobne digestije se koristi u energetske svrhe od
sredine 19. stoljeća. Međutim, razvoj tehnologije u posljednje vrijeme, velika
raspoloživost organske mase, sposobnost da se efikasno i ekološki procesiraju
tokovi otpada, kao i značajan potencijal za proizvodnju električne energije doveli
su ovaj proces u prvi plan kao obećavajući novi obnovljivi izvor energije.

Gasifikacija je termokemijski proces koji se ostvaruje kada se biomasa zagrijava

u sredini sa smanjenim udjelom kisika i tada dolazi do proizvodnje plina, niske ili
srednje toplinske vrijednosti i koji sadrži ugljik-monoksid i vodik. U zavisnosti od
sadržaja ugljika i vodika biomase te karakteristika gasifikatora, toplinska vrijednost
proizvedenog plina može varirati od 10 do 50% od toplinske vrijednosti prirodnog
plina. Toplinska vrijednost nastalog plina uvjetovana je udjelom ugljik-monoksida i
vodika koji nastaju tokom procesa gasifikacije. A preostali sastojci plina su prije
svega ugljik-dioksid, mala količina metana i drugih nesagorivih plinova.

Gasifikacija biomase nudi određene prednosti u odnosu na direktno sagorjevanje

biomase, jer je plin bez pepela i drugih kemijskih spojeva u produktima
sagorjevanja, a posebno je pogodan za aplikacije kao što su visokoefikasni kotlovi
i peći. Proizvedeni plin može se dalje preraditi (očistiti) što bi omogućilo korištenje
za pogon strojeva kao što su brzohodni klipni motori i turbine ili za mala postrojenja
za kombiniranu proizvodnju toplinske i električne energije (< 5 MWe). Vrlo čist plin
se također može koristiti kao sirovina za kemijske procese. Katalitički i biološki
procesi su u fazi razvoja i svrha im je konverzija plina u alkohol, bio-dizel, sintetički
prirodni plin i vodik.
Svaka prihvatljivo suha biomasa se može pretvarati u sintetički plin, koji se također
može koristiti kao gorivo ili kemijska sirovina. Proizvodnja bioplina ima širok
spektar mogućih primjena, uključujući deponije, postrojenja za preradu gradske
otpadne vode, poljoprivredne farme, industriju celuloze i papira te industriju hrane
i pića.

Gradski čvrsti otpad sadrži značajan dio organske materije koja stvara različite
plinovite produkte u uvjetima kada je otpad odložen, zbijen i pokriven na
deponijama. Anaerobne bakterije djeluju u okruženju bez kisika, što dovodi do
razlaganja organskih tvari i proizvodnje ugljik-dioksida i metana. Ugljik-dioksid, koji
je rastvorljiv u vodi, vjerovatno će migrirati van deponije spontanim prirodnim
procesom. S druge strane, metan koji je manje rastvorljiv u vodi i lakši od zraka,
također će težiti da migrira iz deponije, ali odgovarajuće energetsko postrojenje na
deponiji će ga sakupiti i spaliti u energetske svrhe.
Biogorivo
Svjetske naftne zalihe se neprekidno smanjuju, a relativna cijena nafte raste, pa
se prema nekim procjenama, ova sirovina već sredinom 21. stoljeća neće smatrati
komercijalnim proizvodom. Izvori nafte se na svjetskom nivou procenjuju na još 50
godina pa se stoga danas ozbiljno razmatra upotreba biomase, naročito u smislu
dobivanja biogoriva. Sve veći broj zemalja u svijetu postepeno povećava udio
biogoriva u smjesi sa fosilnim gorivom i na taj način formira novu politiku opskrbe
gorivom.

U svijetu je u fokusu razvoj novih procesa za proizvodnju biogoriva iz biomase.

Plasiranje nusproizvoda proizvodnje biogoriva je također vrlo značajno za krajnju
ekonomičnost biogoriva. Na primjer, glicerin koji nastaje tokom proizvodnje
biodizela se može pročistiti do farmaceutske kvalitete, a nusproizvodi proizvodnje
bioetanola se mogu koristiti kao stočna hrana obogaćena proteinima.
Trenutno, na tržištu biogoriva dominiraju biodizel i bioetanol. Biodizel je ekološki
energent koji se dobiva iz biljnog ulja, uz višestruke koristi i prednosti u odnosu na
klasične vrste goriva. Njegovim korištenjem smanjuje se emisija plinova i izbjegava
se stvaranje efekta staklenika. Sagorjevanjem biodizela nastaje ugljik-dioksid koji
je neutralan. Biodizel ne sadrži sadrži sumpor, olovo. Bolje sagorjeva u motoru, a
njegovim korištenjem smanjeno je zagađivanje zraka, vode i okoliša za čak 300
posto, jer je biološki razgradiv. Nus proizvodi koji nastaju tokom proizvodnje
biodizela (glicerin, masne kiseline, lecitin) također se mogu koristiti, čime se
smanjuje potreba za njihovim uvozom. Od glicerina se pravi ekološko sredstvo za
hlađenje motora, a ima i mnogostruku primjenu u farmaceutskoj i kozmetičkoj
industriji.

Za razliku od konvencionalnog goriva, biodizel ne sadrži sumpor (odnosno sadržaj

sumpora je veoma nizak), čime se smanjuje mogućnost pojave kiselih kiša.
Biodizel ne sadrži ni toksične spojeve kao što je benzen. Visok sadržaj kisika
doprinosi smanjenju sadržaja čestica u ispušnim plinovima, dok potpunije
sagorjevanje doprinosi i smanjenoj emisiji ugljik-monoksida. Kao i kod svih goriva,
sagorjevanjem biodizela nastaje ugljik-dioksid, međutim, pošto biljke koriste ugljik-
dioksid iz atmosfere (proces fotosinteze) za svoj rast, ugljik-dioksid formiran
sagorjevanjem ovog goriva uravnotežava se sa apsorbiranim ugljik-dioksidom
tokom godišnjeg rasta biljaka koje se upotrebljavaju kao sirovine za dobivanje
biljnih ulja. Iako slogan dizel ulazi u njegov naziv, u biodizelu nema naftnih derivata
ili drugih fosilnih goriva. Kod biodizela radi se o sirovinama koje nisu toksične, koje
su obnovljive.
Standardni postupak za proizvodnju biodizela je transesterifikacija biljnog ulja.
Tokom 2006/2007. godine u svijetu je proizvedeno 8,9 miliona tona biodizela, od
kojih je 64% proizvedeno u EU, a 11% u SAD-u. Biodizel se proizvodi uglavnom
od uljane repice. Grube kalkulacije pokazuju da se od svakih 100 kg prerađene
uljane repice dobije oko 57 kg sirovine za stočnu hranu obogaćenu proteinima i
oko 43 kg repičinog ulja. Ekstrahirano i rafinirano ulje se podvrgava procesu
transesterifikacije sa metanolom, uz dodatak katalizatora, i dobiva se metilestar
masnih kiselina (FAME – biodizel). Dobiveno gorivo ima sličnu energiju i
viskoznost kao fosilni dizel, i koje se stoga može koristiti u standardnim dizel
motorima.

Generalno, sva biljna ulja se mogu koristiti za proizvodnju biodizela. U Europi je

uljana repica dominantna sirovina za proizvodnju biodizela dok se u SAD-u koristi
soja. Ostala biljna ulja koja se koriste kao sirovina za proizvodnju biodizela su
palmino ulje, suncokretovo ulje i ulje jatrope. Odlaganje otpada postaje sve veći
problem, te se rješenje problema može naći u upotrebi otpada kao sirovine za
dobivanje biogoriva. U razvijenim zemljama biodizel se dobiva i od
poljoprivrednog, industrijskog, komunalnog i raznog drugog otpada. Rabljena ulja
i životinjske masti se također mogu koristiti za proizvodnju biodizela, nakon
adekvatnog procesa pročišćavanja.

Biodizel se može upotrebljavati kao gorivo za motore s unutrašnjim sagorjevanjem

u čistom obliku, ali obično se koristi kao aditiv naftnom dizelu radi smanjenja
emisije čvrstih čestica, ugljik-monoksida, aromatičnih ugljikovodika i drugih
zagađivača zraka koji nastaju sagorjevanjem konvencionalnog dizela u motoru.
Smjesa od maksimalno 20% biodizela (pomješanog s konvencionalnim fosilnim
dizelom) može se upotrijebiti u skoro svim konvencionalnim dizel motorima, i bez
promjena na motoru. Veći sadržaj biodizela ili čak čisti biodizel (Europski standard
EN 14214) može se upotrijebiti u velikom broju motora napravljenih od 1994.
godine bez većih, ili gotovo nikakvih modifikacija. U Europi se smjesa dizela koji
sadrži do 5% biodizela može prodavati bez posebnih naznaka. Utvrđeno je da se
upotrebom čistog biodizela smanjuje rizik od raka za 94%, a smjese sa 20%
biodizela za 27%.

Biogoriva su od posebnog značaja zbog mogućnosti zamjene sirove nafte iz uvoza

biogorivom proizvedenim iz domaće sirovine. Na taj način se može formirati
sigurna i stabilna cijena energije, što je od izuzetne važnosti za privredni rast.
Mnoge vlade podržavaju proizvodnju biogoriva putem poreznih olakšica i
poticajnih programa ulaganja. Širom svijeta, u više od 30 zemalja, su već definirani
ciljevi i zakonska regulativa koje se odnosi na minimum sadržaja biogoriva u
vozilima. Osim novih proizvodnih procesa, u svijetu se ispituju i alternativne
sirovine. Primjer je novi proces proizvodnje biodizela iz algi koje su bogate uljima.
Pilot projekt pokrenut je 2002. godine s godišnjom proizvodnjom od 150 tona
biomase algi, i foto-aktivnim neto obimom od 700.000 litara.

Bioetanol se može proizvesti iz raznih poljoprivrednih sirovina. U Europi se koriste

žitarice i šećerna repa, u Brazilu je glavna sirovina šećerna trska, dok je u SAD
kukuruz. Kao i alkohol, bioetanol se proizvodi alkoholnom fermentacijom šećera
pomoću kvasca, nakon čega slijedi proces pročišćavanja. Ukoliko je žitarica
sirovina, škrob se enzimskim putem pretvara u šećer. U toku ovog procesa stvara
se nusproizvod koji se može upotrijebiti kao stočna hrana obogaćena proteinima,
sa sadržajem proteina od 30%. Bioetanol se koristi u smjesi sa benzinom, u
različitim koncentracijama. U Brazilu se čak koristi u nerazrjeđenom stanju (E100).
U Njemačkoj, Europski standard DIN EN 228, omogućuje upotrebu mješavine
goriva sa sadržajem bioetanola do 5% (E5). U motorima vozila koja su prilagođena
i fleksibilna za različita goriva (flexible fuel vehicles - FFV) mogu se koristiti goriva
koja sadrže i do 85% bioetanola (E85). Druga mogućnost je upotreba bioetanola
za proizvodnju etil-terc-butiletra (ETBE) koji sadrži 74% bioetanola. ETBE se može
koristiti kao zamjena za metil-terc-butiletar (MTBE), koji se dobiva isključivo iz
neobnovljivih izvora, i kao aditiv za smanjenje udara (lupanja) u motoru. Od 2004.
godine ubrzana je i proizvodnja bioetanola kao goriva. U toku 2007. godine u
svijetu je proizvedeno oko 40 miliona m³ bioetanola. Brazil je vodeći svjetski
proizvođač bioetanola iz šećerne trske.

Troškovi proizvodnje biogoriva i zahtjev za konkurentnošću utječu na cijene

poljoprivrednih sirovina. Osim povećanja efikasnosti u konverziji sirovina u goriva,
uvođenje novih sirovina će također generalno potaknuti korištenje biogoriva. Prva
generacija biogoriva se zasniva isključivo na biljkama koje sadrže šećer, škrob i
ulja. Sirovine koje se koriste u proizvodnji biogoriva se koriste za proizvodnju hrane
čime se povećavaju cijene sirovina, a sa njima i troškovi proizvodnje. Stoga je
trenutačno u fazi razvoja druga generacija biogoriva koja je još uvijek u svojim
ranim fazama.

Biomasa
Kada se govori o biomasi kao obnovljivom gorivu, podrazumjeva se materija od
biljne mase u vidu proizvoda, nusproizvoda, otpada ili ostataka te biljne mase.
Prema agregatnom stanju, s utjecajem na način energetskog korištenja, biomasa
se dijeli na čvrstu, tekuću i plinovitu.

Čvrsta biomasa su ostaci ratarske proizvodnje, ostaci rezidbe iz voćarstva i

vinogradarstva, ostaci šumarstva, biljna masa brzorastućih biljaka – u engleskom
govornom području poznate pod nazivom Short Rotation Coppice (SRC), a prije
svega brzorastućih šuma, dio komunalnog otpada, ostaci iz drvoprerađivačke
industrije, ostaci primarne i sekundarne prerade poljoprivrednih proizvoda i drugo.

Tekuća biomasa podrazumjeva sva tekuća biogoriva – biljna ulja,

transesterifikovana biljna ulja – biodizel i bioetanol.

Plinovita biomasa predstavlja bioplin, koji se može proizvesti iz životinjskih

ekskremenata ili energetskih biljaka (silaža trave i kukuruza), ali kao sirovina mogu
poslužiti i druge otpadne materije. Plinovitu, pa i tekuću, biomasu, predstavljaju i
produkti gasifikacije, odnosno pirolize čvrste biomase.
Direktiva 2001/77/EC daje definiciju biomase: Biomasa predstavlja biorazgradivi
dio proizvoda, otpada i ostataka u poljoprivredi (uključujući biljne i životinjske
supstance), u šumarstvu i pripadajućoj industriji, kao i biorazgradivi dio
industrijskog i gradskog otpada. Ova definicija biomase koja je data u Direktivi na
nivou je inicijalne definicije, očekujući da će zemlje članice za sebe definirati
znatno preciznije što se podrazumjeva pod pojmom biomase. Također, ova
direktiva preporučuje da se mješavina gradskog otpada ne podrazumjeva pod
pojmom biomase za potrebe ove direktive.

Obzirom na postojanje vrlo velikog broja otpadnog materijala, koji u određenoj

mjeri sadrži biomasu, ali pored biomase sadrži štetne i opasne tvari, razvijene
zemlje pod pojmom biomase uglavnom definiraju gorivo koje se može smatrati kao
čisto gorivo, bez štetnih i opasnih tvari u sebi. Pod biomasom kao obnovljivim
izvorom energije podrazumjeva se biljna masa, uključujući i proizvode,
nusproizvode, otpad i ostatke te biljne mase, ali bez štetnih i opasnih tvari, koje se
mogu naći u bojanim i na neki drugi način kemijski tretiranim drvetom, pri
procesima u drvoprerađivačkoj industriji.

Biomasa je dio zatvorenog ugljičnog kruga. Ugljik iz atmosfere se pohranjuje u

biljkama, prilikom spaljivanja ugljik se ponovno oslobađa u atmosferu kao ugljični
dioksid (CO2). Dok god se poštuje princip obnovljivog razvoja (zasadi se onoliko
drveća koliko se spali biomase) ovaj oblik dobivanja energije nema značajnog
utjecaja na okolinu. Biomasa se smatra obnovljivim izvorom energije i često se
naziva ugljično neutralno gorivo, no ono ipak može doprinjeti globalnom
zagrijavanju. To se događa kad se poremeti ravnoteža sječe i sađenja drveća, na
primjer kod krčenja šuma ili urbanizacije zelenih površina. Kada se biomasa koristi
kao gorivo umjesto fosilnih goriva ono ispušta jednaku količinu CO2 u atmosferu.
Ugljik iz biomase koji čini otprilike pedeset posto njene mase je već dio
atmosferskog ugljičnog kruga. Biomasa apsorbira CO2 tokom svog životnog
ciklusa te ga ispušta natrag u atmosferu kad se koristi za dobivanje energije. Kod
fosilnih goriva je to drugačiji proces jer se kod njih ugljik izdvaja iz dugotrajnih
spremnika, u kojem bi inače bio zauvijek zarobljen, i ispušta se u atmosferu.

Gorivni članak
Gorivni članak je elektrokemijski uređaj koji služi za neposrednu konverziju
kemijske energije, sadržane u nekom kemijskom elementu ili spoju, u istosmjernu
električnu struju. Gorivni se članak, isto kao i baterija, sastoji iz dviju elektroda
uronjenih u isti elektrolit. Na anodi oksidira gorivo, tj. neki kemijski element ili spoj
visokog sadržaja unutrašnje energije. Elektroni, proizvedeni oksidacijom goriva,
odvode se od anode vanjskim krugom vodiča preko trošila (otpornik, električni
motor istosmjerne struje, žarulja i sl.) do katode. Na katodi neki se drugi element
ili spoj (oksidans) reducira zahvatom elektrona proizvedenih na anodi. Produkti
reakcije, negativni i pozitivni ioni, spajaju se u elektrolitu, a nastali produkt odvodi
se iz uređaja. Često je konačni produkt reakcije isti kao da je gorivo izgorjelo u
oksidansu uz direktnu pretvorbu kemijske u unutrašnju termičku energiju. Odatle i
potječe naziv gorivni članak, a uređaji su visoko djelotvorni pretvarači energije bez
pokretnih su dijelova i rade bez stvaranja buke.
Princip rada
Princip rada gorivnog članka može se najlakše objasniti na do sada najbolje
razvijenom sustavu s vodikom kao gorivom i kisikom kao oksidansom. Kada se
vodik i kisik u plinskom stanju dovedu u kontakt i aktiviraju, oni reagiraju, spajaju
se u vodu i oslobađaju energiju: 2H2 + O2 -› 2H2O + energija.

Ukupna reakcija sastoji se od dviju reakcija, od kojih svaka teče na jednoj elektrodi.
Na anodi se oksidira vodik i oslobađaju se elektroni: H2 -› 2H+ + 2e. Elektroni se
vode kroz vanjske vodiče preko trošila na katodu, gdje se reducira kisik: O2 +
2H2O + 4e -› 4OH-.

Redukcija kisika je kompleksna, višestruka reakcija, čiji mehanizam ovisi i o naravi

elektrodne površine. Ukupna reakcija sastavljena je od nekoliko podreakcija: O2 -
› O + O (disocijacija), u kojoj se atomski kisik adsorbira na površini metalne
elektrode. Reakcija sa vodom: O + H2O -› 2OH (hidroksilacija). Nastaju hidroksilne
grupe, adsorbirane kao hidroksid na površini metala, koje se konačno reduciraju u
ione OH + e -› OH-(elektonacija, redukcija).

U gorivnom članku s kiselim elektrolitom vodikovi ioni, stvoreni na anodi, putuju

kroz elektrolit i spajaju se u reakcijskom sloju katode s hidroksilnim ionima u vodu.
U članku s alkalnim elektrolitom hidroksilni ioni dolaze difuzijom kroz elektrolit u
reakcijski sloj anode, gdje se s vodikovim ionima rekombiniraju u vodu. Spomenuti
slijed reakcija jest tzv. oksidni put redukcije kisika. Postoji još čitav niz drugih
mehanizama prema kojima se u gorivnim člancima reducira oksidans, a oksidiraju
različite molekule koje služe kao gorivo. Spomenuti primjer pokazuje
kompleksnost elektrokemijskih reakcija i probleme s kojima se suočavaju
konstruktori. Radi ubrzavanja reakcija elektrode su prekrivene slojem katalizatora.
Vrsta katalizatora ovisi o tipu članka.

Elektrode
Na elektrodama se odvijaju elektrokemijske reakcije oksidacije i redukcije.
Elektrode imaju višestruku funkciju. One provode elektrone, pa se izrađuju iz
metala ili materijala s poluvodičkim svojstvima. Površina elektrode mora katalizirati
elektrokemijsku reakciju adsorbiranjem i disociranjem reaktanata, te brzim
desorbiranjem produkata reakcije. Od elektrode se traže dobra mehanička
svojstva, tako da se mogu izraditi u željenom obliku, s visokom specifičnom
površinom i određenom veličinom pora. Elektrode ne smiju korodirati u elektrolitu
gorivnog članka, ali su štetni i zaštitni oksidni slojevi, koji pružaju otpor prolazu
elektrona. Svim tim zahtjevima odgovaraju samo neki metali: platina, paladij, rodij,
rutenij, te do neke mjere nikal za anode i srebro za katode. Grafit je također dobar
materijal za elektrode u gorivnim člancima koje rade pri srednjim ili visokim
temperaturama.

Plemeniti metali su skupi i nema ih dovoljno. Neke od suvremenih elektroda

upotrebljavaju plemenite metale u obliku finih disperzija u matrici nekog polimera
(teflon, polietilen) na nosaču od nikla, bakra ili nekog drugog neplemenitog metala.
Za takve elektrode s platinom potrebno je 1...20 mg platine za cm2 aktivne
površine i oko 20 mg za svaki wat snage. Tipične su gustoće struje 0,5 A/cm2 uz
napon na stezaljkama 0,6....0,9 V. Široka primjena gorivnih članaka u budućnosti
ovisiti će o pronalaženju drugih, jeftinijih materijala za elektrode.

Rad sa plinovitim reaktantima ovisi o transportu materije i prijenosu naboja na

granici triju faza: plinovito - tekuće - čvrsto. Pri tome je najvažnija poroznost
elektroda. Plin ulazi u pore elektroda i mora dospjeti do onog dijela koji je kvašen
elektrolitom. Plin se tada ionizira, a elektrolit prihvaća i odvodi nastale ione. Znatna
gustoća struje i dovoljan transport materije može se ostvariti samo na mjestu, gdje
je put difuzije plina kroz tekućinu kratak, a debljina sloja tekućine ipak tolika da je
odvod produkata reakcije dovoljno intenzivan. To se mjesto naziva područjem
reakcije. Proračun promjera pora, tlaka ulaznog plina, te stanje površine elektroda
kritični su elementi tehnologije elektroda gorivnih članaka.

Tlak plina određuje položaj meniska u porama. Potapanje pora elektrolitom zbog
premalog tlaka plina ili istiskivanje elektrolita iz pora prevelikim tlakom obustavlja
elektrokemijsku reakciju u porama, a na taj način i rad gorivnog članka. Najboljim
su se pokazale elektrode s različitim veličinama pora. U takvim su elektrodama
pore na strani elektrolita uske, pa imaju veliki kapilarni efekt. Na strani plina pore
su široke, te plin u njih lako ulazi. Na taj način položaj meniska, koji se uspostavlja
na granici između uskih i širokih pora, može bolje regulirati i nije toliko ovisan o
tlaku plina. Karakteristični promjeri uskih i širokih pora u članku tipa vodik – kisik
iznose 10....15 µm, odnosno 30....50 µm. U proizvodnji tih elektroda upotrebljavaju
se dvije vrste monodisperzivnih metalnih praškova. Sloj velikih čestica postupno
se sinterira na već formiranu podlogu s manjim česticama.

Katalizatori
Tok elektrokemijske reakcije i gustoća struje ovise o katalitičkim pojavama na
površini elektroda. Elektroda može biti ujedno i katalizator (elektrokatalizator) ako
se određenim postupkom obradi ili ako se na njenu površinu katalizator adsorbira.
Izbor katalizatora ovisi o najsporijem elementarnom stupnju ukupne reakcije, koji
treba ubrzati ili mu smanjiti otpor.

Elektroliti
U elektrolitu se prenosi naboj difuzijom iona s jedne na drugu elektrodu.
Upotrebljavaju se tekući i čvrsti elektroliti. Svaka polarna tekućina, koja otapa
ionske kristale, može biti tekući elektrolit. To mogu biti i rastaljene soli, ponajviše
one alkalijskih metala (kloridi i karbonati). Od čvrstih elektrolita važni su ionski
izmjenjivači, membrane građene od polimera (npr. polistirena) s aktivnim
skupinama SO3H, COOH, OH ILI NH2. Takve membrane odvajaju katodni od
anodnog prostora, te smanjuje dimenzije gorivne ćelije. Djelovanje gorivnog
članka sa čvrstim elektrolitom ne ovisi o gravitaciji, te se oni stoga primjenjuju u
svemirskim letjelicama. Visokotemperaturni članci sadrže čvrste elektrolite (Al2O3,
ZrO2 i MgO), koji su dopirani (kontrolirano onečišćeni) dodatkom metala (iona iz
grupe alkalija, zemnoalkalija ili lantanida). U novije vrijeme ispituju se elektrolitički
vodljive membrane od nikal-borida i bor - nitrida.

Goriva
Svaki kemijski element ili spoj visokog sadržaja unutrašnje energije, koji tu energiju
može oksidacijom osloboditi i prijeći u ione, može biti gorivo u gorivnom članku.
Oksidansi
Oksidans u gorivnom članku može biti svaka kemijska tvar koja ima jaki afinitet za
elektrone i koja redukcijom prelazi u ionsko stanje. Kisik je najčešći oksidans.
Upotreba zraka kao oksidansa nameće dodatni problem odvođenja dušika koji ne
sudjeluje u reakciji. U nekim se reakcijama kao oksidansi upotrebljavaju halogeni
elementi (Cl, Br, F) ili oksidirani oblik nekog redoks - sustava, npr. Fe3+ u
Fe3+/Fe2+, Ce4+ u Ce4+/Ce3+. Redoks sustavi obično se upotrebljavaju u
sekundarnim gorivnim člancima u kojima se produkti regeneriraju elektrolizom ili
sunčevom energijom na poluvodičkim elektrodama.

Podjela prema načinu rada

Prema načinu rada gorivni se članci razvrstavaju na primarne i sekundarne. U
primarnim uređajima gorivo i oksidans dovode se iz vanjskih spremnika, a produkt
reakcije se odbacuje. U sekundarnim, regenerativnim člancima produkt reakcije se
regenerira u polazne reaktante uz utrošak energije (npr. termičke, električne).

Za regeneraciju se može upotrijebiti i Sunčeva energija, te radijacijska energija iz

nuklearnih reaktora ili fisionih produkata dugog vremena poluraspada. Produkti se
mogu regenerirati u gorivnom članku ili izvan njega, kontinuirano ili u ciklusima.
Primarni članci slični su po principu rada bateriji, po tome što su oba uređaja
proizvođači električne energije. Sekundarni članci slični su akumulatoru jer su oba
uređaja samo sredstvo za posredno uskladištavanje energije.

Podjela prema vrsti elektrolita gorivnih članaka

s alkalnim elektrolitom
s fosfornom kiselinom (PAFC)
s polimernom membranom kao elektrolitom (PEMFC)
s rastaljenim karbonatima kao elektrolitom (MCFC)
s čvrstim oksidima kao elektrolitom (SOFC)
Era individualnih energetskih sustava samo što nije započela. Radi se o sustavima
koji omogućuju kućanstvima i malim tvrtkama generiranje vlastite energije za
grijanje, hlađenje i napajanje električnih automobila. Sustav gorivnih članaka bi
mogao učiniti domove i male tvrtke neovisnima o državnoj elektroprivredi i
benzinskim crpkama. Cilj je pretvoriti svaki dom u samoodrživu stanicu za
generiranje energije. Personalizirane energetske jedinice će se moći jeftino
proizvoditi, distribuirati, ali i instalirati u kućanstva. Velike zapreke uvođenju
gorivnih članaka je njihova učinkovitost i vjerojatno najpoznatiji problem
poboljšanja postojećih gorivnih i sunčanih fotonaponskih pretvornika. Takav se
sustav sastoji od krovnih fotonaponskih pretvornika koji bi proizvodili električnu
struju za grijanje, kuhanje, rasvjetu i napajanje baterije električnog automobila. Uz
to električna bi struja prolazila i kroz uređaj za elektrolizu u kojem bi se voda
rastavljala na vodik i kisik. Oba bi se plina potom pohranjivala u posebnim
spremnicima. Tijekom noći kada pretvornici više ne mogu proizvoditi električnu
struju, sustav će se prebaciti na spremnike s kisikom i vodikom. Tijekom noći bi se
električna energija dobivala pretvorbom u gorivnim člancima u koje bi se iz
spremnika polako puštao kisik i vodik prikupljen tijekom dana. Kao nusprodukt
dobivala bi se čista voda. Takav bi sustav proizvodio čistu energiju 24 sata dnevno,
sedam dana u tjednu, čak i kada Sunca ne bude na vidiku.

Dizalice Topline
Dizalice topline pretvaraju električnu energiju u toplinsku ili rashladnu energiju te
pri tome imaju faktor sustava SPF u rangu 2,5 - 5,5 ovisno o vrsti dizalice topline
koje imaju faktor dizalice COP 4,5 - 5,5. Uređaji se koriste u kombinaciji s vanjskim
zrakom, geotermalnim sondama, zemnim kolektorima ili površinskim vodama kao
izvorima topline. Akumulirana Sunčeva energija u zraku, vodama ili tlu se koristi
kao izvor energije za grijanje zgrada. U režimu hlađenja energija se iz zgrade
prebacuje pomoću dizalice topline u zrak, vodu ili tlo. Osnovni princip rada dizalice
topline je da iz elektro-energetske mreže uzme 1 kW električne energije te iz
okoliša 2-4 kW obnovljive akumulirane energije dok se u zgradu ubacuje zbroj tih
energija ili 3-5 kW toplinske energije.

Ovisno o lokaciji zgrade odabire se koji će izvor energije biti najprikladniji za

tražene uvjete primjene. Primjenom prirodnih energetskih izvora zgrada se
povezuju s okolišem te se tijekom zime vrši izmjena energije u smjeru okoliša
prema zgradi dok je tijekom ljeta energetski tok suprotan od zgrade prema zemlji.
Za pravilan rad sustava presudan je dualni tok energije i regeneracija toplinskog
izvora tijekom godine. Energija se crpi pomoću dizalica topline iz zemlje, vode ili
zraka. Kao stabilni energetski izvor se smatra zemlja i podzemna voda koja tijekom
godine ima stabilnu temperaturu između 14-16°C. Temperatura zraka tijekom
godine oscilira te je zrak idealan energetski izvor u sredinama s blagom
primorskom klimom. Dizalice topline kao izvor energije koriste energiju vode, zraka
ili zemlje odnosno tri prirodna energetska elementa koji do sada nisu korišteni u
masovnoj primjeni za grijanje i hlađenje zgrada. Sunčeva energija se akumulira u
biomasi te se izgaranjem odnosno vatrom energija Sunca pretvara u primjenjivu
toplinsku energiju. Također se akumulira kao unutrašnja potencijalna energija koja
se manifestira kroz promjenu u temperaturi vode, zraka te zemlje.

Freonska dizalica topline iskorištava stijenu, površinu zemlje, podzemne vode ili
vode u jezeru kao izvor energije za grijanje odnosno kao izvor akumulirane
sunčeve energije. Sunčeva energija se akumulira u okolišu, a primjenom
određenog tipa izmjenjivača ta se energija može usmjeriti za grijanje zgrada.
Klasične freonske dizalice topline mogu za 1kW električne energije dati 3-5kW
toplinske energije. Preporučuje se primjena uređaja u niskoenergetskim i pasivnim
zgradama kod kojih postoji malo toplinsko opterećenje pa će biti i mala instalirana
snaga električnog priključka. Određeni tipovi dizalica imaju mogućnost grijanja i
hlađenja pa postaju konkurentni klasičnim složenim instalacijama te postoji
mogućnost kombiniranja uređaja u složenim sustavima istovremenog grijanja i
hlađenja.

Transkritična dizalica topline je nova generacija uređaja koji koriste CO2 kao
radnu tvar u skladu sa propisima o smanjivanju upotrebe freona. CO2 kao radni
medij je posljednjih desetljeća ponovno postao primjenjiv u tehnici dizalica topline
jer su konstruirani kompresori koji mogu raditi na tlakovima iznad 120 bar. CO2 je
prirodna radna tvar te se u odnosu na CO2 mjere veličine GWP i ODP svih ostalih
radnih tvari. CO2 je stabilna radna tvar i može raditi od -40 do 160 °C, nije
zapaljiva, nije toksična i nekorozivna je. CO2 dizalice topline su idealne za
zagrijavanje sanitarne vode na visokim temperaturama preko 60°C čak do 90°C u
procesnoj industriji. Ako se CO2 dizalica topline koristi istovremeno za grijanje i
hlađenje moguće je postići SPF sustava iznad 8,0 što je izrazito visoko.

Zračna dizalica topline (Digital Variable Multi) koristi kompresore sa DVI

tehnologijom (Digital Vapor Injection) koji imaju povećani učinak sustava zbog
injekcijskog ubacivanja pare freona u kompresor, a sam kompresor ima zaštitu od
oscilacija napona. Injekcijsko ubacivanje pare povećava kapacitet kompresora za
20%. Ostvariv je faktor grijanja COP 4,57 te faktor hlađenja EER 3,88 dok je
godišnji faktor sustava SPF nešto niži. Sustav koristi pločasti međuizmjenjivač koji
ostvaruje 50% veći učinak u odnosu na klasične cijevne izmjenjivače. Visinska
razlika vanjske jedinice i unutrašnje jedinice je max 110m.
Kompaktne dizalice topline razvijaju se posljednjih desetak godina prvenstveno
za potrebe malih obiteljskih kuća koje imaju energetske potrebe u razini pasivnih
kuća te se nalaze u energetskom razredu A+. Super izolirane obiteljske kuće sa
više od 20-25 cm izolacije imaju i jako male potrebe za energijom grijanja ispod 15
kWh/m2a što je desetak puta manje od energetskih potreba klasičnih zgrada.
Kompaktne dizalice topline u sebi imaju pripremu sanitarne vode, mogućnost spoja
sa sunčanim toplinskim ili fotonaponskim pretvornicima, imaju u sebi rekuperator,
filtere zraka te kompresorski krug za grijanje i hlađenje zraka. Zauzimaju jako malo
prostora i dostatne su za pokrivanje potreba za grijanjem i hlađenjem tijekom cijele
godine.
Zemni kolektori se izgrađuju od plastičnih cijevi postavljenih na dubini 2,0 m i
dublje. Krugovi plastičnih cijevi se vode do razdjelnika i sabirnika. Cijevi se potom
vode do strojarnice i spajaju se na dizalicu topline. U mreži se nalazi glikol koji
omogućuje rad do -10°C te osigurava da neće doći do smrzavanja kolektorskog
polja tijekom rada dizalice. Sustav ima SPF oko 4,5.

Geotermalne sonde koriste istu tehnologiju kao i kolektori samo je razlika u tome
što se četiri plastične cijevi koje čine sondu postavljaju vertikalno u zemlju. Pri tome
se zauzima manje prostora, a dobiva se na instaliranoj snazi sustava. Sonde se
primjenjuju na prostorima na kojima nema dovoljno površine za ugradnju
kolektora, a želimo instalirati dizalicu topline. Jedna sonda od 100m može osigurati
oko 4-7 kW toplinske snage ovisno o sastavu tla.
Podzemne bunarske vode te riječne, potočne površinske vode se mogu koristiti
kao izvori topline u kombinaciji s dizalicom topline. Moguće je ostvariti SPF 5,5 što
je dosta visok toplinski učinak sustava grijanja. Ekonomski ovaj način grijanja je
najpovoljniji jer je jedino potreban minimalan trošak električne energije za
pokretanje dizalice topline. Ovaj sustav se može koristiti samo na mikrolokacijama
koje su bogate vodama.

Površinske vode se na najučinkovitiji način mogu koristiti ako se na dno jezera

postavi niz petlji izmjenjivača koji je izgrađen od plastičnih cijevi. Koriste se iste
PEHD ili Pe-Xa cijevi kao i za zemni kolektor ili za geo sondu. Temperatura vode
na dnu jezera je dosta stabilna tijekom godine, a ako je riječ o velikoj vodenoj
površini može se očekivati jako mali utjecaj na temperaturu vode. Mogu se
očekivati visoki koeficijenti prijelaza topline jer se voda nalazi oko cijevi.

DX Cu direktni bakreni izmjenjivači u kojima radna tvar direktno isparava.

Koncepijski ovaj tip izmjenjivača je zadnja riječ tehnike geotermalnih dizalica
topline. Zbog direktnog isparavanja freona u podzemnom izmjenjivaču povećati će
se ukupni faktor sustava te se on kreće na razini SPF od 3,5 do 5,8. Sonde se
postavljaju sličnom tehnologijom kao i klasične sonde izrađene od PE-Xa plastike,
ali DX Cu sonde imaju promjere 75 mm te dubine do max 30 m zbog karakteristike
rada kompresorskog sustava.

Kotao na Pelete
Kotao na pelete je moderna verzija kotla na biomasu, a odmak od klasičnih
kotlova je postignut primjenom automatskog doziranja drvne biomase. Automatski
rad je moguć zbog konstrukcije plamenika kotla na pelete koji automatski dozira
potrebnu količinu peleta u kotao. Kotlovi na pelete i sječku su automatski upravljani
kotlovi, s automatskim dodavanjem drvne mase, automatskim paljenjem i
gašenjem te upravljanjem izgaranja kontrolom sadržaja dimnih plinova lambda
sondom te regulacijom količine zraka koja se dovodi u kotao. Moguće je daljinsko
upravljanje radom kotla te njegovo paljenje i gašenje prema regulatoru
postavljenom u dnevnoj sobi.
Peleti se izrađuju od drvnog otpada, piljevine nastalog u drvo-prerađivačkoj
industriji, a komadići drveta se melju i prešaju u cilindrične komade ili pelete koji
imaju mali udio vlage do 10%. Prešanjem drvene mase postiže se veća energetska
vrijednost drvne mase nego klasične biomase. Zbog prešanja drvne mase koja je
koncentrirana i malog udjela vode peleti će imati 100% veću ogrijevnu snagu od
klasične drvene biomase. Tijekom izgaranja peleta može doći do razvoja nešto
viših temperatura pa se ne preporučuje upotreba peleta u klasičnim kotlovima.
Sječka je drugi oblik biomase koja se koristi u kotlovima, a dobiva se usitnjavanjem
otpadnog drveta i dimenzijama je veća od peleta. Peleti se nalaze u spremniku
peleta koji se postavlja pored kotla, a dozirnim sustavom se peleti dovode u
automatski plamenik. Zbog strukture i oblika peleta jednostavna je distribucija
peleta na lokaciju i pretovar u spremnike peleta.

Drvna biomasa nastaje akumulacijom sunčeve energije u drvnoj masi kroz složeni
proces fotosinteze te se ovaj izvor energije može svrstavati pod obnovljive izvore
energije, ali ne i u čiste izvore energije jer se u procesu izgaranja oslobađa CO2 u
atmosferu. Drvna masa je CO2 neutralna jer je jednaka količina CO2 koja se koristi
za stvaranje drvne mase i količina CO2 koja se oslobodi tijekom izgaranja.
Korištenjem biomase može se osigurati stalni izvor obnovljive energije koja stalno
nastaje u prirodi.

Kotao na pelete 14 - 50 kW koristi se za ugradnju na toplovodne kotlove za

loženje drvenim peletima. Automatski je sustav dobave drvenih peleta na nove ili
već prije ugrađene Cm Pelet-setove. Cm Pelet-set i toplovodni kotao čine jednu
funkcionalnu cjelinu, ''mini postrojenje'' predviđeno za loženje drvenim peletima.
Radom upravlja digitalna regulacija što korisniku pruža sigurnost i zavidan komfor.
Ventilator i elektrogrijač smješteni u plameniku vođeni regulacijom automatski pale
pelete te održavaju plamen. Uređaj ne zaostaje za uljnim ili plinskim sustavima
grijanja dok su po potrošnji goriva do 40 % isplativija od onih loženih EL
loživim uljem.

PELETI - Najraširenije moderno drvno gorivo koje

nastaje prešanjem piljevine ili usitnjavanjem krupnog drvnog ostatka ili iverja.
Ograničavajući faktor je potrebna vlažnost koja ne smije biti iznad 8-10%, što
znatno poskupljuje proizvodnju u slučaju ako se ne posjeduje suhi drvni ostatak.
Najpovoljniju sirovinu predstavljaju četinjače, a piljevinu listača se uobičajeno
pomiješa s dodacima na bazi ljepila. Kubik peleta teži od 650-700 kg, a tona peleta
može se uskladištiti u oko 1,5 m3 prostora što, s obzirom na dimenzije, omogućuje
i transport u rasutom stanju pa se pelete danas koristi za javno grijanje u većini
zemalja EU koje za to koriste značajne financijske potpore.

SJEČKA - U Hrvatskoj se za ostatak nastao

usitnjavanjem različite drvne sirovine koja nastaje kao nus-produkt u šumarstvu ili
preradi drva koristi i naziv iverje. Sječka se koristi za loženje u velikim industrijskim
sustavima grijanja (tvornice, stambene zgrade) ili za proizvodnju električne
energije, a prednost je što se može koristiti i s većim postotkom vlage kod
specijalno izrađenih kotlova. Uobičajena mjera za dužinu sječke je 3-4 cm, a često
se upravo zbog nejednake dužine pojavljuju teškoće i gubici kod transporta jer je
sječka voluminozna te podrazumijeva specijalna prijevozna sredstva s povišenim
transportnim prostorom. U pojedinim zemljama se kalkulira da je granica
prijevozne isplativosti kamionom od 180 do 250 km, vlakom do 800 km, a brodom
do 2.000 km.

BRIKETI - Gorivo koje je po popularnosti prethodilo

peletima bilo je vrlo rašireno u pojedinim razvijenim zemljama. Posebno su ga
koristili osvješteniji kupci jer u praksi nije bilo prevelike razlike u cijeni u odnosu na
klasična drvna goriva. Uobičajeno je okruglog ili pravokutnog oblika promjera 5-8
centimetara. Prilikom prešanja od piljevine ili sitnijih strugotina vlaga mora biti
ispod 15%, a od drugih goriva razlikuje se po težini (1m3 briketa teži oko 1.000
kg). Ograničenje se odnosi na distribuciju jer je klasični briket nezgodan za
skladištenje, većinom pakovan u vrećama od 5 do 20 kg a najveći problem odnosi
se na punjenje peći jer postupak nije moguće automatizirati.

KRUPNI OSTATAK - Nastaje u svim fazama

proizvodnje, a razlikuje se po vlažnosti i dimenzijama koje nisu standardizirane.
Transport i distribucija su uvelike otežani jer se zbog različitih dimenzija smanjuje
transportna količina. U industrijski upravljanim proizvodnjama krupni ostatak se
bez dodatne dorade koristi za proizvodnju energije ili kao sirovina za proizvodnju
briketa, a zbog povećanja konjunkture peleta u posljednje vrijeme dio proizvođača
ga dosušuje i usitnjava na potrebnu granulaciju. Krupni ostatak se koristi i kao
gorivo za kućnu upotrebu, poglavito u tranzicijskim zemljama a u mnogim velikim
proizvodnjama predstavlja značajan izvor prihoda koji se povećava uslijed jačanja
važnosti energije iz obnovljivih izvora.

OGRJEVNO DRVO - Povijesna komercijalna mjera za

ogrjevno drvo je prostorni metar a sačinjavaju ga cjepanice dužine jednog metra i
prosječnog promjera 8-15 cm. Tradicionalna tržišna distribucija je podrazumijevala
prijevoz složaja cjepanica dužine 1 m i visine 1,10 m, a u novije vrijeme se
pojavljuje konfekcionirano drvo na paletama dužine 25, 33 cm većinom za loženje
kamina i manjih peći, dok se dužine 50 cm koriste za loženje sustava centralnog
grijanja obiteljskog tipa. Najboljom sirovinom za ogrjevno drvo smatra se grab,
potom bukva i druge vrste tvrdog drva. Sušenje se odvija na zraku od svježeg
stanja do vlažnosti cca 20% koja je optimalna za loženje. U mnogim zemljama i
dalje je glavno drvno gorivo za krajnje korisnike.

Nedjelja, 03 Srpanj 2011 20:08

Norveška osmotska elektrana

Norveška je u utorak predstavila prototip prve osmotske elektrane u svijetu koja
proizvodi struju miješanjem svježe i morske vode kroz specijalnu membranu i
uopće ne ispušta štetne plinove. Energija dobivena osmozom jedan je u nizu
eksperimentalnih projekata o primjeni obnovljivih izvora energije. Financiranje i
razvoj nove tehnologije ovisi o očekivanom postizanju novog klimatskog
sporazuma idući mjesec u Kopenhagenu, čime bi se omogućilo odmrzavanje
sredstava i subvencija za razvoj nove tehnologije i smanjili troškovi
proizvodnje.Predstavljeni prototip elektrane vlasništvo je norveške državne
elektroenergetske tvrtke Statkraft a cilj mu je testiranje i razvoj tehnologije
utemeljene na prirodnom fenomenu osmoze, koji drveću omogućuje upijanje vode
kroz lišće.U procesu koji služi kao pokretačka snaga za proizvodnju struje u
elektrani slatka voda zbog razlike u koncentraciji otopljenih tvari prolazi kroz
polupropusnu membranu i miješa se sa slanom vodom. Taj protok stvara pritisak
koji se koristi za pokretanje turbine i proizvodnju električne energije.Elektrana će
u početnoj fazi proizvoditi samo dva do četiri kilovata električne energije, što je
dovoljno za pogon aparata za kavu. "Možda sol neće sama spasiti svijet ali
vjerujemo da će energija dobivena procesom osmoze u budućnosti postati
zanimljiv sastojak nove mješavine obnovljivih izvora", kazao je izvršni direktor
Statkrafta Baard Mikkelsen.Statkraft, najveći proizvođač energije iz obnovljivih
izvora u Europi s iskustvom u sektoru hidroenergije koja zadovoljava gotovo
cjelokupne norveške potrebe za strujom, želi najkasnije 2015. početi graditi
osmotske elektrane za komercijalnu namjenu. Najveći je izazov poboljšanje
učinkovitosti membrane sa sadašnjeg jednog vata po četvornom metru na oko pet
vata, koliko bi po tvrdnjama norveške tvrtke bilo dovoljno da troškovi proizvodnje
budu usporedivi s onima ostalih obnovljivih izvora.Statkraft je kazao da se na
početku istraživanja u drugoj polovini 90-ih godina učinkovitost membrane mjerila
proizvodnjom 0,01 vata struje po kvadratnom metru membrane dok
najsuvremenija tehnologija omogućuje proizvodnju dva do tri vata po kvadratnom
metru. Membrane norveške elektrane smještene u fjordu oko 60 kilometara južno
od Osla imaju ukupnu površinu oko 2.000 kvadratnih metara a nalaze se u
plastičnim cijevima koje ograničavaju korozivan utjecaj soli. Čiste se svakog
dana.U budućnosti osmotske elektrane koje će proizvoditi 25 megavata električne
struje, dovoljno za opskrbu 30.000 europskih kućanstava, bit će veličine
nogometnog stadiona, s ukupnom površinom membrana oko pet milijuna
kvadratnih metara, ističu u Statkraftu. Takav će model zahtijevati dotok slatke vode
od 25 prostornih metara u sekundi, te slane vode od 50 prostornih metara u
sekundi.Nakon što se riješi problem 'arhitekture' nove membrane, u svijetu će se
godišnje moći proizvoditi 1.600 do 1700 teravatsati električne struje.Europski
potencijal za proizvodnju struje procesom osmoze procijenjen je na 180 teravatsati
ili oko pet posto ukupne potrošnje.
www.business.hr

Nizozemci planiraju proizvoditi energiju iz slane vode?

Nizozemski znanstvenici namjeravaju svojem portfelju obnovljivih izvora energije
dodati jedan novi neiskorišteni izvor, a to je morska voda. S tom namjerom, prošli
je tjedan u rad pušteno testno postrojenje nazvano "Blue Energy". "Blue Energy"
ili Plava energija za dobivanje električne energije koristi razliku u salinitetu između
morske i slatke vode koja pokreće turbine i proizvodi elektirčnu energiju. Slično
testno postrojenje već je 2009. godine pokrenuto u Norveškoj. Jedan od razloga
zbog kojeg se i Nizozemska odlučila testirati ovaj izvor energije je zemljopis.
Naime, postrojenje je strateški postavljeno na velikoj brani koja je dio Sjevernog
mora pretvorila u slatko jezero 1930-ih godina, a u blizini rijeka Rajna također
utječe u Sjeverno more. Ovaj višegodišnji projekt financirati će se iz više javnih i
privatnih izvora, a cilj mu je poboljšati učinkovitost sustava te ga učiniti
komercijalno isplativim izvorom proizvodnje električne energije.
Portal croenergo.eu
Tofte osmotska elektrana
Tofte je selo u općini Hurum (okrug Buskerud), u južnoj Norveškoj. Tofte ima 3 045
stanovnika (po popisu 1. siječnja 2009.). Tofte je najpoznatiji po tvornici za
proizvodnju papira, ali u zadnje vrijeme je sve poznatiji po prvom svjetskom
prototipu osmotske elektrane, u kojoj se električna energija dobiva osmozom
(posjeduju dva vodena spremnika ispunjena vodom različitog stupnja saliniteta), a
započela je s radom 2009.

Osmotska elektrana
Norveška je 2009. predstavila prototip prve osmotske elektrane u svijetu, koja
proizvodi električnu struju miješanjem svježe i morske vode kroz specijalnu
membranu i uopće ne ispušta štetne plinove. Energija dobivena osmozom jedan
je u nizu eksperimentalnih projekata o primjeni obnovljivih izvora energije. Prototip
elektrane vlasništvo je norveške državne elektroenergetske tvrtke Statkraft, a cilj
mu je testiranje i razvoj tehnologije utemeljene na prirodnoj pojavi osmoze, koji
drveću omogućuje upijanje vode kroz lišće. U postupku koji služi kao pokretačka
snaga za proizvodnju struje u elektrani, slatka voda zbog razlike u koncentraciji
otopljenih tvari prolazi kroz polupropusnu membranu i miješa se sa slanom vodom.
Taj protok stvara tlak koji se koristi za pokretanje vodne turbine i proizvodnju
električne energije. Elektrana u početku je proizvodila samo 2 do 4 kW električne
energije, što je dovoljno za pogon aparata za kavu. Statkraft, najveći proizvođač
energije iz obnovljivih izvora u Europi s iskustvom u području hidroenergije, koja
zadovoljava gotovo cjelokupne norveške potrebe za električnom strujom, želi
najkasnije 2015. početi graditi osmotske elektrane za tržište. Najveći je izazov
poboljšanje učinkovitosti membrane sa sadašnjeg 1 W po četvornom metru na oko
5 W, koliko bi po tvrdnjama norveške tvrtke bilo dovoljno da troškovi proizvodnje
budu usporedivi s onima ostalih obnovljivih izvora. Statkraft je kazao da se na
početku istraživanja u drugoj polovini 1990-ih godina učinkovitost membrane
mjerila proizvodnjom 0,01 W električne struje po četvornom metru membrane, dok
najsuvremenija tehnologija omogućuje proizvodnju 2 do 3 W po četvornom
metru. Membrane norveške elektrane smještene u fjordu oko 60 kilometara južno
od Osla, a imaju ukupnu površinu oko 2 000 četvornih metara, a nalaze se u
plastičnim cijevima koje ograničavaju korozivan utjecaj soli. Čiste se svakog dana.
U budućnosti osmotske elektrane koje će proizvoditi 25 MW električne struje,
dovoljno za opskrbu 30 000 europskih kućanstava, bit će veličine nogometnog
igrališta, s ukupnom površinom membrana oko 5 milijuna četvornih metara, ističu
u Statkraftu. Takav će model zahtijevati dotok slatke vode od 25 m3 u sekundi, te
slane vode od 50 m3 u sekundi. Nakon što se riješi problem konstrukcije nove
membrane, u svijetu će se godišnje moći proizvoditi 1 600 do 1 700 TWh električne
struje. Europski potencijal za proizvodnju struje procesom osmoze procijenjen je
na 180 TWh ili oko 5% ukupne potrošnje električne energije.
Način rada
Elektrane koje rade na pojavi osmoze posjeduju dva vodena spremnika ispunjena
vodom različitog stupnja saliniteta. Uslijed razlike koncentracije natrijevog klorida
između dva spremnika ispunjenih tekućinom dolazi do pojave osmoze.
Koncentracija natrijevog klorida u odvojenim spremnicima teži izjednačavanju te
stoga slatka voda počinje, kroz polupropusnu membranu koja osigurava
jednosmjeran tok vode, protjecati u spremnik sa slanom vodom. Tlak, koji se javlja
u spremniku slane vode, jednak je tlaku na dubini od 120 metara pod morem, te
ga je moguće iskoristiti za pogon vodne turbine u generatoru. Tehnologija
dobivanja energije osmozom u potpunosti se temelji na obnovljivim izvorima.

Povijest
Način rada je tijekom 1970-ih razvio profesor Sidney Loeb u SAD-u, međutim
ozbiljan razvoj nije planiran zbog niske cijene električne energije. Zasluge za daljnji
razvoj tijekom 1980-ih pripadaju istraživačima SINTEF-a dr. Thor Thorsenu i dr.
Torleif Holtu, koji su 1996. način rada prikazali norveškoj tvrtci Statkraft. Norveška
princeza Mette-Marit 24. studenog 2009. otvara prvi prototip osmotske elektrane u
Toftu, Norveška. Instalirana snaga prototipa elektrane iznosi 10 kWh i primarna
svrha prototipa je daljnje istraživanje i razvoj tehnologije.[3] Glavna prepreka do
potpune komercijalne elektrane je relativno niska učinkovitost polupropusne
membrane koja trenutno iznosi 1 W po kvadratnom metru, cilj istraživača je
dosegnuti učinkovitost od 5 W po kvadratnom metru te očekuju da će potpuna
komercijalna elektrana biti u pogonu do 2015.
hr.wikipedia.org

Norveška: slana i slatka voda daju energiju

Norveška princeza Mette-Marit pustila je u utorak u rad prvu osmotsku elektranu
na svijetu, kod mjesta Tofte, na morskoj obali. Elektrana, koju je postavila
kompanija Statkraft, proizvodi električnu energiju koristeći energiju koja se
oslobađa pri miješanju slane i slatke vode. Norveški stručnjaci iskoristili su poznatu
fizikalnu pojavu osmozu – kad se slana i slatka voda nađu na različitim stranama
neke propusne prepreke, tekućina se spontano kreće i premješta tamo gdje je
koncentracija soli veća kako bi se izravnala razlika. Uz pomoć polimernih
membrana i djelovanjem tlaka, potom dolazi do obrnute pojave – reverzibilne
osmoze, pri kojoj kroz membranu prolazi čista voda, a sol i druge nepotrebne tvari
zadržavaju se. To kretanje proizvodi energiju koja se “hvata” i koristi. Do te je ideje
došao znanstvenik Sidney Loeb 1973. godine, a za realizaciju su dosad uglavnom
preporučivani projekti na ušćima velikih rijeka u more. Ova je energija obnovljiva,
bez ikakvih emisija. Uz podršku EU-a, Norvežani rade na projektu još od 90-ih
godina i već imaju dosta iskustva s manjim elektranama. Elektrana u mjestu Tofte
ima snagu od četiri kilovata, što je dovoljno za zadovoljavanje potreba jednog
kućanstva pod uvjetom da se ne grije na struju. U ovoj su kompaniji uvjereni da će
osmotska energija, koja bi mogla zadovoljiti najmanje 10 posto potreba zemalja
EU-a, postati konkurentna do 2015.
lazarević

Nedjelja, 02 Lipanj 2013 14:41

Hladna fuzija
Godinama se špekulira o tome kako je hladnu fuziju nemoguće napraviti, dok su
znanstvenici redom ismijavali entuzijaste koji su se bavili takvim „uzaludnim
poslom" . Pa ipak, nakon uspješnog eksperimenta na Sveučilištu Bologna,
neovisni fizičari potvrđuju – hladna fuzija je stvarnost. Nakon eksperimenta sa
sonofuzijom, vrsti hladne fuzije kojoj su se priklonili znanstvenici Pons i Fleischman
sa Sveučilišta Utah, davne 1989. godine, uvelike se polemiziralo je li tradicionalni
pogled na nuklearnu fuziju i njene potencijalne koristi, moguće napraviti s
tehnologijom koju danas imamo. Uređaj Fleischmanna i Ponsa je uređaj za
elektrolizu teške vode (D2O). Na anodi se oslobađa kisik, na katodi od paladija,
kemijskog srodnika platine, teški vodik ili deuterij. No dio elektrolizom oslobođenog
deuterija ostaje zarobljen u paladiju. Tko zna bi li Fleischmann i Pons išta otkrili da
elektrolizu nisu radili u kalorimetru pa su otkrili da se temperatura vode u mjernom
uređaju (toplinski izoliranoj posudi) ponekad podigne s 30 na 50 °C. Kako energija
i toplina ne mogu nastati ni iz čega, u kalorimetru je moralo doći do procesa kojim
se oslobađa energija. Naknadnim pokusima, je otkriveno da se spomenuti učinak
može pouzdano ostvariti samo tada kada se elektrode paladija "omotaju"
deuterijem uz omjer 100 % – jedan atom deuterija za svaki atom paladija. Njegov
rad pokazuje da ako se omjer snizi za samo 10 %, na 90 %, proizvedena toplina
će biti samo 1/6 od one kod omjera 100 %. Na žalost nakon prvotnih otvorenih
testova i eksperimenata, zajedno s ismijavanjem znanstvenika koji su tvrdili kako
bi hladna fuzija i osiguravanje njenog korištenja trebale postati najvažniji cilj
moderne znanosti, ovakva istraživanja su postala ne dostupna javnosti zbog
iznimnog interesa vojnog lobija SAD, Japana i Rusije.

Hladna fuzija iz Bologne

14. siječnja 2011. godine, dva znanstvenika sa Sveučilišta u Bologni, fizičar Sergio
Focardi i inženjer Andrea Rossi, su izveli pokus s hladnom fuzijom i na taj način
održali praktični prikaz rada ovog sustava pred odabranom publikom novinara,
istraživača i akademika. Njihov energetski katalizator (E-Cat) je bio veličine stola i
proizvodio je temperaturu od otprilike 800 stupnjeva Celzija. Iznos proizvedene
energije je izračunat na temelju mjerenja količine vode koja isparava u jednoj
sekundi. Po završetku eksperimenta, Rossi je zaključio kako je potrošeno 600
kWh, a proizvedeno 12 000 kWh. Izumitelj i inženjer Andrea Rossi je novinarima
izjavio slijedeće: "Novost je u tome da se nuklearna reakcija odvija u uređaju koji
funkcionira poput kućne električne grijalice." Focardi, Rossijev partner, je talijanski
pionir u ovom istraživačkom području, on je priznao da je događaj u Bologni prvi
eksperiment takve vrste proveden u prisustvu vanjskih promatrača. Prototip je već
zaštićen patentom, Maddalena Pascucci, inače Rossijeva supruga, je osoba na
čije ime glasi patentna licenca. Izum je, kako tvrdi Rossi, spreman za proizvodnju
i komercijalizaciju. Krajem 2012. godine, grupa ne ovisnih znanstvenika je odlučila
provjeriti rad E-Cata (Giuseppe Levi, Evelyn Foschi, Torbjörn Hartman, Bo
Höistad, Roland Pettersson, Lars Tegnér, Hanno Essén), svoj rad su objavili na
stranicama Sveučilišta Cornell. Nakon serije testova i neprekidnog rada samog
uređaja od 13.12 do 17.12.2012., znanstvenici su se počeli pitati je li moguće da
je princip hladne fuzije toliko tehnološki jednostavan, a nakon toga je napravljena
još jedna dodatna studija i to od 18.03. do 23.03.2013., pri tome je uređaj radio
neprekidno punih 116 sati. Uz pomoć ova dva eksperimenta je zaključeno kako je
odnos unesene energije naspram izlazne energije (topline) potpuno začuđujući,
naime izlazna energija je za 10. 000 puta veća od ulazne.
Kritike iz svijeta interesa
Iako su brojni „ozbiljni" znanstvenici Andreu Rossija prozivali strvinarom i lažovom,
čini se da dva prototipa E-Cata u kontroliranim uvjetima, zaista proizvode toplinu,
uz pomoć procesa koji se naziva nisko energetska nuklearna reakcija ili LENR –
Low Energy Nuclear Reaction. Najveći dosadašnji problem s ispitivanjem
Rossijevog izuma je bila njegova tvrdoglavost jer je on tvrdio kako je tehnologija
„industrijska tajna koju će predočiti samo uvaženim i neovisnim znanstvenicima
koji nisu povezani niti s jednim interesnim lobijem u svijetu energetike." Kritičari
najviše zamjeraju Rossiju što ne dozvoljava znanstvenoj zajednici da pregleda
unutrašnjost njegova E-Cata, no u svakom slučaju su imali priliku pratiti ulazne i
izlazne količine energije kao i prikaz rada istog energetskog katalizatora. Zbog
takvog odnosa, stručnjaci poput Eathana Siegea i Stevena Krivita, su s
podsmjehom i krajnjom skepsom dočekali studije vezane za rad E-Cata.

Pozitivne kritike
Za razliku od njih, znanstvenici koji se okupljaju na web stranici Martin Fleishman
Memorial Project, su otvoreno validirali LENR, smatrajući kako su Levi i Foschi
učinili hvale vrijedan projekt iako s očiglednim nedostacima u tehnologiji. Oni
također smatraju kako je ovaj dvojac na najbolji mogući način dokazao da
Rossijeva tehnologija zaista radi, te da bi krajnja i otvorena verifikacija imala
povijesno značenje. Web stranica Extreme Tech, je za sada dala najpozitivniji
pregled rada E-Cata, i na njoj je otkriveno kako u Rossijevom hladno fuzijskom
reaktoru, hidrogen prolazi kroz naslage nikla, te se ova dva elementa pretvaraju u
bakar, stvarajući pri tome velike količine topline. Poznato je kako je NASA sama
imala slične eksperimente s hladnom fuzijom, točnije s ionima hidrogena koji su se
ubrizgavali u mrežu stvorenu od nikla. Nakon niza kemijskih reakcija nikal je
mijenjao atomsku strukturu i penjao se s 28. mjesta periodnog sustava elemenata,
na 29-to mjesto, postajući tako bakar. LENR ili nisko energetska nuklearna
reakcija, za razliku od klasične fuzije, stvara vrlo spore neutrone koji ne stvaraju
ionizirajuću radijaciju niti nuklearni otpad. Prava fuzija, s druge strane, stvara, brze
neutrone koji decimiraju sve što im se nađe na putu. Ukratko, LENR je poprilično
sigurna tehnologija, a sam plin hidrogen u obliku H2 zajedno s niklom su puno
jeftiniji izvori energije nego li klasični energenti koje nazivamo „fosilna goriva." Ne
preostaje nam ništa drugo već čekati na konačne analize i recenzije studija, s
nadom da ova tehnologija neće biti sklonjena od očiju javnosti.

Nedjelja, 11 Prosinac 2016 17:45

Wendelstein 7-X fuzijski reaktor

Krajem prošle godine znanstvenici s njemačkog instituta Max Planck za fiziku
plazme su pokrenuli gigantski fuzijski reaktor koji, ako proradi pravilno, ima
potencijala postati prekretnica u potrazi za obnovljivim izvorom energije. Službeno
su potvrdili da stroj zaista radi. To u prijevodu znači da bi jednog dana takav sličan
model mogao praktično postati beskonačni izvor čiste obnovljive energije. Ovo je
uistinu revolucionaran pomak, a ime eksperimentalnog fuzijskog reaktora je
Wendelstein 7-X (W 7-X). Gradili su ga gotovo dva desetljeća i potrošili na njega
gotovo milijardu eura. I isplatilo se. Sve je to rezultat neprestanog lova na mokri
san svakog fizičara i energetičara – proces nuklearne fuzije koji bi bio od iznimne
važnosti za čovječanstvo. Proces je to koji se događa unutar svih zvijezda, tako i
Sunca, a koji energiju stvara spajanjem atomskih jezgri (a ne razbijanjem, što se
radi u komercijalnim fizijskim reaktorima). Prednosti bi trebale biti enormne, jer
fuzija kao gorivo može rabiti vodik, koji se može lako i jeftino proizvesti, a ne
stvaraju se pritom nikakvi radioaktivni nusprodukti. Na fuziji se radi već dobrih 60
godina, a kao najuspješniji fuzijski reaktori su zasnovani su na „tokamak“ modelu
reaktora u obliku uštipka, koji je opasan prstenovima elektromagneta. Rezultat mu
nije pretjerano uspješan, jer treba izvor energije izvana, no na njima se i dalje radi.
Zato se kod ovog uspješnog reaktora, W 7-X, koristio zahtjevniji dizajn
„stellaratora“. U tom se tipu reaktora plazma drži u obliku izvrnute trake zbog
nepravilno postavljenih magneta. Cilj je enormno ugrijanu plazmu (slično
temperaturama u Suncu) neprekidno održavati u stanju potrebnom za nuklearnu
fuziju, a prednost pred tokamak modelima je veća komercijalna isplativost zbog
mogućih manjih i jeftinijih konstrukcija. Uzbudljive su to vijesti, jer je proces fuzije
tehnološki kompliciran, za razliku od procesa fisije koji se već dugo koristi u
nuklearkama diljem svijeta. Zato ćemo na san o fuziji pričekati još neko vrijeme, a
dotle će se u uspješnosti natjecati reaktori W 7-X kao predstavnik stellaratora (koji
planira koristiti ubuduće deuterij umjesto vodika) i ITER koji se trenutno gradi u
Francuskoj kao tokamak model. Predstoje uzbudljive generacije fuzijskih reaktora
i veselimo se njihovim budućim rezultatima, prenosi portal Znanost.
www.energypress.net

Njemačka: Fuzijski reaktor za beskonačnu energiju

Znanstvenici njemačkog instituta "Max Planck" za fiziku plazme objavili su da

njihov fuzijski reaktor, koji su pokrenuli 2015. godine, doista radi, što znači da bi
sličan model jednog dana mogao postati beskonačan izvor čiste energije. Tim iz
tog instituta objavio je rad u časopisu Komunikacija prirode, u kojem su naveli da
ovaj fuzijski reaktor stvara supermoćna, vijugava trodimenzionalna magnetska
polja, kakva su bila predviđena projektom. Pokazalo se da je razina greške manja
od 1:100.000, što je dovoljno za komercijalnu primjenu tog modela reaktora.
Komercijalno isplativa fuzija ne bi zagađivala okoliš radioaktivnim materijama, a
imala bi i jeftine i gotovo neiscrpne izvore goriva - morsku vodu. Problem je u tome
što se proces fuzije, odnosno sjedinjavanja atoma pokreće tek na visokim
temperaturama, kakve su na Suncu. Da bi postala isplativa, mora se osigurati da
će količina energije stvorena u fuziji premašiti energiju utrošenu na održavanje
fuzije, a to do danas nije uspio postići nijedan reaktor. Iako je uspješno prošao
prva dva ključna testa, ovaj fuzijski reaktor nije konstruiran za komercijalnu
uporabu.
Portal croenergo.eu

Fuzijski reaktor u Njemačkoj zaista funkcionira

Krajem prošle godine znanstvenici s njemačkog instituta Max Planck za fiziku

plazme su pokrenuli gigantski fuzijski reaktor koji, ako proradi pravilno, ima
potencijala postati prekretnica u potrazi za obnovljivim izvorom energije. Službeno
su potvrdili da stroj zaista radi i to, kako kažu, "neočekivanom preciznošću", piše
portal Znanost. To u prijevodu znači da bi jednog dana takav sličan model mogao
praktično postati beskonačni izvor čiste obnovljive energije. Ovo je uistinu
revolucionaran pomak, a ime eksperimentalnog fuzijskog reaktora je Wendelstein
7-X (W 7-X). Gradili su ga gotovo dva desetljeća i potrošili na njega gotovo
milijardu eura, i isplatilo se. Sve je to rezultat neprestanog lova na proces
nuklearne fuzije koji bi bio od iznimne važnosti za čovječanstvo. Proces je to koji
se događa unutar svih zvijezda, tako i Sunca, a koji energiju stvara spajanjem
atomskih jezgri, a ne razbijanjem, što se radi u komercijalnim fuzijskim reaktorima.
Prednosti bi trebale biti enormne, jer fuzija kao gorivo može rabiti vodik, koji se
može lako i jeftino proizvesti, a ne stvaraju se pritom nikakvi radioaktivni
nusprodukti. Na fuziji se radi već dobrih 60 godina, a kao najuspješniji fuzijski
reaktori su zasnovani su na „tokamak“ modelu reaktora u obliku uštipka, koji je
opasan prstenovima elektromagneta. Rezultat mu nije pretjerano uspješan, jer
treba izvor energije izvana, no na njima se i dalje radi. Zato se kod ovog uspješnog
reaktora, W 7-X, koristio zahtjevniji dizajn „stellaratora“. U tom se tipu reaktora
plazma drži u obliku izvrnute trake zbog nepravilno postavljenih magneta. Cilj je
enormno ugrijanu plazmu (slično temperaturama u Suncu) neprekidno održavati u
stanju potrebnom za nuklearnu fuziju, a prednost pred tokamak modelima je veća
komercijalna isplativost zbog mogućih manjih i jeftinijih konstrukcija.
www.energetika-net.com

Potvrđeno je: fuzijski reaktor u Njemačkoj zaista funkcionira!

Gradili su ga gotovo dva desetljeća i potrošili na njega gotovo milijardu eura. I

isplatilo se.Krajem prošle godine znanstvenici s njemačkog instituta Max Planck
za fiziku plazme su pokrenuli gigantski fuzijski reaktor koji, ako proradi pravilno,
ima potencijala postati prekretnica u potrazi za obnovljivim izvorom energije.
Službeno su potvrdili da stroj zaista radi. To u prijevodu znači da bi jednog dana
takav sličan model mogao praktično postati beskonačni izvor čiste obnovljive
energije. Ovo je uistinu revolucionaran pomak, a ime eksperimentalnog fuzijskog
reaktora je Wendelstein 7-X (W 7-X). Gradili su ga gotovo dva desetljeća i potrošili
na njega gotovo milijardu eura. I isplatilo se. Sve je to rezultat neprestanog lova
na mokri san svakog fizičara i energetičara – proces nuklearne fuzije koji bi bio od
iznimne važnosti za čovječanstvo. Proces je to koji se događa unutar svih zvijezda,
tako i Sunca, a koji energiju stvara spajanjem atomskih jezgri (a ne razbijanjem,
što se radi u komercijalnim fuzijskim reaktorima).Prednosti bi trebale biti enormne,
jer fuzija kao gorivo može rabiti vodik, koji se može lako i jeftino proizvesti, a ne
stvaraju se pritom nikakvi radioaktivni nusprodukti. Na fuziji se radi već dobrih 60
godina, a kao najuspješniji fuzijski reaktori su zasnovani su na „tokamak“ modelu
reaktora u obliku uštipka, koji je opasan prstenovima elektromagneta. Rezultat mu
nije pretjerano uspješan, jer treba izvor energije izvana, no na njima se i dalje radi.
Zato se kod ovog uspješnog reaktora, W 7-X, koristio zahtjevniji dizajn
„stellaratora“. U tom se tipu reaktora plazma drži u obliku izvrnute trake zbog
nepravilno postavljenih magneta. Cilj je enormno ugrijanu plazmu (slično
temperaturama u Suncu) neprekidno održavati u stanju potrebnom za nuklearnu
fuziju, a prednost pred tokamak modelima je veća komercijalna isplativost zbog
mogućih manjih i jeftinijih konstrukcija. Uzbudljive su to vijesti, jer je proces fuzije
tehnološki kompliciran, za razliku od procesa fisije koji se već dugo koristi u
nuklearkama diljem svijeta. Zato ćemo na san o fuziji pričekati još neko vrijeme, a
dotle će se u uspješnosti natjecati reaktori W 7-X kao predstavnik stellaratora (koji
planira koristiti ubuduće deuterij umjesto vodika) i ITER koji se trenutno gradi u
Francuskoj kao tokamak model. Predstoje uzbudljive generacije fuzijskih reaktora
i veselimo se njihovim budućim rezultatima.
geek.hr

U NJEMAČKOJ PRORADIO FUZIJSKI REAKTOR Vodi prema beskonačnom i

čistom izvoru energije, a radi s 'preciznošću bez presedana'

Prošle godine su njemački znanstvenici s Max Planck instituta prvi put uključili
ogromni fuzijski reaktor Wendelstein 7-X i stvorili vruću plazmu nalik onoj u kojoj
bi se trebao odvijati proces fuzije ili spajanja atoma.Godinu dan kasnije znanstveni
tim iz SAD-a i Njemačke objavio je u časopisu Nature da reaktor vrijedan 370
milijuna eura i u drugoj fazi funkcionira u skladu s očekivanjima, što znači da
proizvodi super snažna i vijugava 3-D magnetska polja kakva je dizajn predvidio, i
to s "preciznošću bez presedana", piše sciencealert.com. Znanstvenici kažu da se
pogreška u modelu događa samo jednom u 100.000 slučajeva. Ovo je ključno iz
razloga jer samo vrlo precizno magnetsko polje može zarobiti vruću plazmu
dovoljno dugo da dođe do procesa nuklearne fuzije koja potencijalno može riješiti
sve potrebe našeg planeta za čistom energijom. Proces fuzije se odvija u našem
Suncu, a u njemu se tijekom izuzetno visokih temperatura spajaju atomi, a pritom
se oslobađaju velike količine energije. Suprotan proces od fuzije je fisija, koja se
odvija u sadašnjim nuklearnim elektranama - u njoj dolazi do cijepanja jezgre
atoma u dva fisijska fragmenta, uz emisiju neutrona i oslobađanja velikih količina
energije. Za razilku od fisije, fuzija kao nusprodukt ne stvara radioaktivni otpad, a
kao gorivo bi zahtijevala morsku vodu. Najvažnije od svega, ako gledamo
dugovječnost Sunca, nuklearna fuzija mogla bi čovječanstvo opskrbljivati
energijom koliko god nam treba.
www.jutarnji.hr

Pirolitički kotlovi
Rasplinjavanje je proces u kojem se drvo pretvara u plinove koji se kasnije mogu
izgarati u motorima s unutrašnjim sagorjevanjem. Piroliza je jedna od tri osnovne
faze procesa izgaranja drva dok pirolitički kotlovi u sebi provode proces
rasplinjavanja drveta, izgaranja drveta te kasnije izgaranja rasplinutog drveta uz
konačni visoki stupanj djelovanja. Piroliza je toplinsko raspadanje drveta kroz
promjenu njegovog agregatnog stanja. Na temperaturama iznad 100 °C toplinskim
zagrijavanjem iz drva se počinju oslobađati plinovi. Ova se faza odvija u svim
pećima odnosno kotlovima loženim na drvo bez obzira na njihov tip, njihovu starost
i sl. Kod pirolitičkih kotlova, faza pirolize je naglašena zahvaljujući posebnoj
konstrukciji kotla, regulaciji i ugrađenom ventilatoru.

Kotlovi na pirolizu najčešće imaju dvodjelno ložište i ventilator s promjenjivim

brojem okretaja koji dobavlja potrebnu količinu zraka. U gornjem dijelu ložišta
dolazi do sušenja drva, njegove toplinske razgradnje i stvaranja žara. Ventilator u
gornji dio ložišta dovodi zrak pri čemu u području oko žara dolazi do rasplinjavanja,
odnosno intenzivnog stvaranja drvnog plina. Količina dovedenog primarnog zraka
u gornji dio ložišta dovoljna je samo za rasplinjavanje ali ne i za potpuno izgaranje.
Zbog podtlaka/predtlaka (ovisno o mjestu ugradnje ventilatora) nastali drvni plin
prelazi u donji dio ložišta. Prolaskom kroz područje žara i kroz sapnicu, plin se
upali i u potunosti izgara. Potpunost izgaranja osigurana je dovođenjem
sekundarnog zraka kroz sapnicu. Kvaliteta i izgled plamena podsjeća na izgaranje
ulja ili plina na klasičnim plamenicima.

Kotlovi koji rade naglašenim postupkom pirolize imaju stupnjeve iskoristivosti oko
90 %, za razliku od standardnih kotlova na drvo kod kojih se iskoristivost kreće od
65 - 70%. Ovako visoki stupanj iskoristivosti odgovarao bi približno plinskom kotlu
loženom na zemni plin. Iz navedenog slijedi da kotlovi na pirolizu mogu
godišnje uštedjeti i do 25 % ukupnih potreba za drvetom, a po cijeni
energenta ušteda je u odnosu na plin 40-50%.
Najbolja učinkovitost postiže se loženjem na veće cjepanice dužine cca 40-50 cm
kod manjih kotlova, odnosno dužine 100 cm kod većih. Drvni otpaci (npr. kod
stolarskih radiona) nisu prikladni jer može doći do začepljivanja sapnica za dovod
sekundarnog zraka. Kotlove odlikuje obično dulje vrijeme između dva punjenja (8-
12 sati), a navedeno je ovisno o veličini kotla, spremniku topline, vlažnosti drva i
sl. Zbog visoke kvalitete izgaranja količina nastalog pepela je vrlo mala, tako da
nije potrebno njegovo često odlaganje (svakih par dana). Temperature dimnih
plinova kreću se u rasponu od 160-200 °C. Većina novih dimnjaka koji se danas
ugrađuju, otporni su na prisustvo kondenzata, a kod starih dimnjaka njegovu
pimjenjivost na ovu vrstu kotlova najbolje je usaglasiti sa lokalnim dimnjačarom.
Promjer dimnjaka tj. njegova visina određuje se na osnovu tehničkih grafikona ili
proračunom. Rukovanje kotlom je jednostavno, a automatska regulacija daje
visoki komfor korištenja.

Drva za loženje moraju biti suha tj vlažnosti 15 - 25 %. Navedena vlažnost postiže

se ako drva "odleže" cca godinu dana. Drva koja su u istoj godini posječena i
ložena nisu odgovarajuće kvalitete. Povećana vlažnost, osim što rezultira manjom
raspoloživom toplinom, ima za posljedicu i stvaranje manjih količina drvnog plina
tijekom postupka pirolize, a time se smanjuje stupanj iskoristivosti kotla. Pirolitički
kotao počinje se "ponašati" kao standardni, a tada postaje i upitna rentabilnost
njegove investicije.

Toplovodni kotlovi za centralno grijanje predviđeni za loženje drvom, sadržaja

vlage ispod 25 %. Suvremeni kotlovi u kojima principom pirolize temeljito izgara
gorivo. Temeljitost izgaranja opisuje potreba za čišćenjem koje je potrebno
provoditi tek svaka tri do četiri dana ako kotao radi s maksimalnom snagom ili
rijeđe ako je kotao manje opterećen. Konstrukcijska rješenja vođenja plinova
izgaranja i njihovo dodatno izgaranje osiguravaju visoki stupanj iskorištenja kotla
(do 91,0%), što ih čini "iznimno štedljivim". Ekološki su prihvatljivi jer postižu niske
sadržaje štetnih sastojaka u izlaznim dimnim plinovima.
Poznato je da su neke vrste drveta „kaloričnije" nego druge, zapravo je prava istina
da energetska vrijednost drva najviše ovisi o količini, odnosno udjelu vode, a manje
i o vrsti drveta. Veliki utjecaj imaju smola i lignit te drvo sa više navedenog u sebi
ima i veću ogrjevnu moć pa četinjače imaju višu ogrjevnu vrijednost po kilogramu
od bjelogorice. Kako bjelogorično drvo ima veću gustoću njegova ogrjevna
vrijednost po prostornom metru je veća te tako 1 prostorni metar bukve ima za
oko 40% veću ogrjevnu vrijednost od prostornog metra smreke. Razlog ovome leži
u tome što četinjače sadrže više zraka u svojim stanicama, što ne doprinosi težini
ali povećava obujam. Loženje sa crnogoričnim drvetom može biti prilično
nezahvalno, jer smola stvara gusti dim, pa ložište i dimnjak treba češće čistiti.

Vrsta drveta Ogrjevna vrijednost 1 pm drva [kWh/pm*]

Javor 1.675
Breza 1.810
Bukva 1.850
Hrast 1.890
Jelsa 1.400
Bijeli jasen 1.870
Jablan 1.110
Bagrem 2.040
Vrba 1.440
Drvo koje se koristi za ogrjev u obiteljskim kućama ne bi smjelo imati udio vode
veći od 25%. Svako drvo sa većim postotkom vlage dovodi do pada temperature
ispod optimalne što uzrokuje povećanu količinu dima te je moguće i oštećenje
samog dimnjaka. Korištenjem prevlažnog drveta opada i njegova ogrjevna
vrijednost, a samim time i proizvedena toplina budući se dio energije sadržane u
drvetu troši na isparavanje vode (0,68 kWh/kg vode).

Cjepanice su još uvijek najpopularniji i najtradicionalniji oblik ogrjevnog drveta

kojeg susrećemo. Zadnjih godina uočen je porast potražnje za kalijevim pećima
na drva, a samim time i potražnje za ogrjevnim drvetom-cjepanicama. Za grijanje
se u nas najčešće koristi drvo bukve, graba, javora, hrasta, jasena i breze. Poznato
je da bukovo drvo proizvodi jaki žar, te zbog toga ujednačeno i dugotrajno emitira
toplinu, te uz atraktivni plamen gori gotovo bez iskri što je pogodno za sve vrste
kalijevih peći a posebno one sa staklenim otvorom.

Cjepanice se obično kupuju po prostornom metru i treba znati da cjepanice

najčešće ne leže u potpunom dosjedu (jedna do druge) što zapravo znači da
kupujete 70% drveta i 30% zraka. Količina drveta u prostornom metru ovisi i o
obliku drveta te o kakvoći uklanjanja grana. Također, postoji i mogućnost
kupovanja po težini, ali tu treba voditi računa o vlažnosti drveta. Izuzetno je važno
kupovati suho drvo, jer sa svježim i mokrim drvetom kupujete i vodu sadržanu u
drvetu, a i ogrijeva vrijednost je niža nego kod suhog drveta.

Postotak vlage u drvetu ima izuzetno veliku ulogu na ogrjevnu vrijednost drveta.
Svježe pripremljena drva sadrže čak i do 50% vode u svojoj težini pa je sukladno
tome i njihova ogrjevna vrijednost vrlo mala. Smatra se da ogrjevno drvo postiže
potrebnu suhoću, ovisno o vrsti drveta, tek nakon jedne do dvije godine
skladištenja. Procjenjuje se da je iz cjepanice prosječne veličine s početnim
sadržajem vlage od otprilike 50% potrebno prije upotrebe izvući 475 ml vode,
odnosno, gotovo pola litre. Kako je drvo prirodni materijal podložno je prirodnom
procesu raspadanju stoga je potrebno u što kraćem roku postići optimalni udio
vode u iznosu od 20%. Može se računati da drvo, suho i uskladišteno, zbog
prethodno navedenog procesa godišnje može izgubiti čak i do 3% ogrjevne
vrijednosti. Prilikom loženja nikako se ne savjetuje koristiti trulo, onečišćeno ili drvo
tretirano kemikalijama budući da bi isto brzo zagušilo vatru, stvorilo naslage čađe
u dimnjaku i samom sustavu grijanja te u slučaju korištenja tretiranog drveta može
doći i do proizvodnje toksičnih i kancerogenih spojeva i emisija pri izgaranju.

Neki od savjeta za pravilno skladištenje cjepanica su:

Cijepati drvo na što manje cjepanice jer se time povećava površina u dodiru sa
okolišnim zrakom pa se time pospješuje i ubrzava postupak sušenja.
Drvo po mogućnosti uskladištiti na sunčanim mjestima izloženim vjetru i obavezno
na suhoj podlozi.
Osigurati zračnost između drveta i tla od najmanje 20cm kako bi se spriječilo
prelazak vlage iz tla.
Nikako ne skladištiti svježe cjepanice u zatvorenim, a posebice ne u vlažnim
prostorijama (npr. podrumu), te ih ne umatati materijalima koji bi usporili ili prekinuli
proces sušenja.
Nakon ljetnog perioda sušenja drvo je poželjno zaštiti od oborina.

Rekuperatori zraka
Rekuperatori su uređaji koji se ugrađuju u niskoenergetske i pasivne građevine
te im je osnovni cilj smanjivanje ventilacijskih gubitaka građevine pomoću
integriranih pločastih izmjenjivača topline zrak-zrak. Jedinice imaju integrirani
sustav filtracije zraka u kojem se iz zraka odvajaju čestice peludi, prašine, pore
plijesni te se sustavom osigurava higijenski ispravan zrak. Sustavi su idealni za
primjenu u kućama u kojima žive astmatičari jer je moguće osigurati higijenski
ispravan zrak tijekom cijele godine. Osnovni element uređaja je saćasti izmjenjivač
kroz koji prolaze dvije struje zraka te se preko stijenki izmjenjivača vrši izmjena
topline. Topli otpadni zrak dolazi iz građevine te prelazi preko izmjenjivača, predaje
toplinu te se potom izbacuje u okoliš. Na drugom ulazu je svježi zrak koji je tijekom
zime hladan, prolazi preko izmjenjivača, prima toplinu na sebe te se zagrijava, a
tako zagrijan ubacuje se u građevinu. Sličan je princip rada i tijekom ljeta kada se
topli okolišnji zrak hladi povratnim unutrašnjim zrakom. Ovim uređajem je moguć
povrat energije oko 70% iz otpadnog zraka.
 Rekuperator je jedinica konstruirana za primjenju u
pasivnim i niskoenergetskim građevinama. Sukladno aktualnom naglasku na
izgradnji niskoenergetskih objekata koji se izvode sa sustavima
niskotemperaturnog grijanja, javlja se potreba izmjene zraka uz minimalne
toplinske gubitke. Sustav za ventilaciju koji dovodi svježi zrak, a odvodi otpadni uz
prijenos topline i filtraciju. Unutar uređaja integriran je aluminijski izmjenjivač
topline s visokim stupnjem iskoristivosti do 70%.

Kompaktna dizalica topline koja u sebi ima integrirani rekuperator, spoj na

geotermalni izvor (sonda ili kolektorsko polje), filtere zraka te hidrauličke grupe.
Jedinica je namjenjena za primjenu u pasivnim i niskoenergetskim građevinama u
zračnim sustavima grijanja i hlađenja. Distribucija topline je putem savitljivih
plastičnih kanala koji se dovode do pojedine prostorije. Filtriranje zraka smanjuje
količinu peludi i prašine koja ulazi u građevinu, dok rekuperator smanjuje za 90%
ventilacijske gubitke građevine. Jedinica je kompaktna te zauzima malo prostora
u odnosu na klasične strojarnice.

Sustav ventilacije pasivnih i niskoenergetskih građevina kao osnovni element

ima podzemni izmjenjivač zemlja-zrak. Potrebno je koristiti sustav ventilacije jer
su građevine gotovo hermetički zatvorene te imaju jako malu infiltraciju prirodnog
zraka na razini od 0,3 do max 0,6 i/h pa da se osigura higijenska izmjena zraka
ugrađuju se ventilacijski sustavi. Korištenjem ventilacijskih sustava podiže se
kvaliteta života u građevini jer se stalno dovodi svježi zrak te se na taj način
izbjegava pojava ustajalog i vlažnog zraka, smanjuje se mogućnost pojave gljivica
i plijesni unutar same građevine. Sustav također smanjuje ventilacijske gubitke
građevine jer korišteni rekuperator ima mogućnost povrata i do 70% energije iz
otpadnog zraka. Kanal se postavlja na dubini od 1,5 pa do 2,0 m ispod razine
zemlje gdje je temperatura zemlje tijekom cijele godine stabilna. Kanal za zrak je
obložen česticama srebra koje usporavaju razvoj gljivica i plijesni unutar kanala te
se pravilnom distribucijom kanala može smanjti stvaranje kondenzata. Srebro ima
antibakterijsko djelovanje te onemogućuje razvoj bakterija na stijenkama cijevi. No
tijekom procesa hlađenja može doći do kondenzacije na stijenci cijevi te se na
kraju cjevovoda nalazi sakupljač kondenzata koji ima revizijski otvor putem kojeg
se može pristupiti kondenzatu. Kod građevina koje imaju podrum može se spojiti
odvod kondenzata u podrum. Tijekom ljetnog razdoblja vlažni zrak se hladi u
kanalu, a u najnižoj točki se svaki dan može akumulirati 5-8 litara vode. Voda se
izbacuje iz šahte pomoću automatske uronske pumpe sa plovkom. Ulaz zraka se
izvodi kroz zračnicu koja se postavlja iznad razine zemlje da se onemogući ulazak
padalina te nanošenje čestica u podzemni kanal. Mreža podzemnih zračnih kanala
može biti različitih dimenzija ovisno o potrebnom protoku zraka i dimenzijama
same građevine. Podzemne cijevi se postavljaju pod minimalnim nagibom od 2%
prema sakupljaču kondenzata. Najčešća je primjena ovih sustava u malim
obiteljskim građevinama kada se postavlja samo jedan zračni kanal, ali postoje
primjeri primjene i u većim građevinama. Sustav se koristi za dogrijavanje zraka
tijekom zime te za hlađenje zraka tijekom ljeta. Primjenom kontrolirane ventilacije
moguće je ostvariti velike uštede u sustavu grijanja i hlađenja građevine. Tijekom
zime moguće je zagrijati zrak za 9° C dok je moguće tijekom ljeta ohladiti zrak za
14° C pomoću besplatne energije zemlje.

Prednosti kontrolirane ventilacije:

- dovođenje svježeg zraka kontroliranim sustavom
- površina podzemnih cijevi sa srebrnim česticama osigurava higijenski čisti zrak
- reducira se pojava propuha u građevinama
- kontrolira se vlažnost zraka unutar građevine
- smanjuje se utjecaj buke vanjskog prostora
- filtrira se zrak koji ulazi u građevinu
- vrlo je mala potrošnja električne energije rekuperatora
Hlađenje adijabatsko
Ako imate veliki prostor kojeg morate ohladiti (recimo nekoliko tisuća kvadratnih metara
industrijskog prostora) onda ste u velikim problemima. Svaki stupanj temperature preko 25C
umanjuje radnu učinkovitost osoblja za 3-7% pa onda osim gubitka u učinkovitosti imate i
problema s učestalim pogrešakama. No da bi ohladili tako veliki prostor potrebni su vam
ogromni klima uređaji koji koštaju stotine tisuća kuna. Dvije najčešće tehnike su hlađenje
vode uređajem za hlađenje vode (chillerom) koji je tipično električni i koji potom hladnu vodu
razvodi po instalaciji (a koja mora biti izolirana da se ne bi cijevi rosile). Problem ove tehnike
je u tome što morate imati izoliranu instalaciju i puno, puno električne energije na
raspolaganju pa ova tehnika iako kod nas vrlo popularna (i praktički jedina na tržištu) ima
ozbiljnih problema s postojećim zgradama odnosno s vršnom snagom kod velikih potrošača
gdje će vam penali na snagu biti vjerojatno veći od energije koju stvarno utrošite.

Druga varijanta je plinska klimatizacija, ona je pak daleko jeftinija u potrošnji energije ali je
isto tako puno skuplja u nabavi, pa treba odvagnuti da li je u nekom razumnom roku jeftinije
ipak krenuti na električne chillere ili na plinski sustav. Amerikanci puno koriste plinsku
klimatizaciju, no ono što oni također rade je da ne hlade vodu koju potom razvoze po objektu
nego hlade zrak koji onda kanalima razvode okolo. Kanali za klimatizirani zrak također moraju
biti izolirani kako se ne bi rosili, ali su donekle jeftiniji i lakše ih je za postavljati od cijele
instalacije koja je potrebna za razvod vode. Zajednička karakteristika oba sustava (u obje
varijante razvoda energije) je u tome što koriste dizalicu topline u koju treba uložiti puno
energije kako bi iz nje iscrpili silnu snagu hlađenja koja vam je potrebna.

Jednostavno mora postojati jeftiniji način hlađenja, i doista postoje barem dva. Prvi način je
geotermalno hlađenje i grijanje. Princip je vrlo jednostavan, ako kopate u zemlju, temperatura
zemlje na dva metra i dublje je konstantna tijekom cijele godine i možete taj medij koristiti
kao neograničeno veliki hladnjak ili grijalicu. To znači da ako zakopate cijevi kroz koje
propuštate vodu i na jednom kraju priključite dizalicu topline onda možete grijati ili hladiti
prostor po cijeni električne energije potrebne za pogon pumpe. Cijevi možete ili zakopati na
neku dubinu i "obmotati" oko zgrade ili čak ispod temelja (dakle položiti cijevi vodoravno) ili
pak možete iskopati malene bunare do recimo 30-40 metara dubine i vodu pumpati do dna i
potom natrag (tu ste još nešto malo učinkovitiji). Hladnu ili toplu vodu onda razvodite dalje
po zgradi.

Drugi sustav koji je u našim krajevima praktički nepoznat je evaporativno ili adijabatsko
hlađenje prostora. Ovo je iznimno jednostavan sustav koji koristi temeljne zakone fizike da
bi funkcionirao. Ukratko, zakoni termodinamike između ostaloga kažu da ako tekućina prelazi
u plinovito stanje tada iz okoline preuzima (toplinsku) energiju. Ako to prevedemo na jezik
evaporativnog hlađenja to bi značilo da ako fino raspršimo vodu u vrućem zraku onda će se
ona pretvoriti u plinovito stanje i pritom ohladiti prostor. Razlog zbog kojeg idemo na more ili
volimo prošetati oko jezera je dobrim dijelom upravo evaporativni efekt velike količine
vode. Ako uzmete primjerice sobni ventilator i na mjestu na kojem uzima zrak prostrete
mokru krpu, struja zraka koja prelazi preko krpe će isušivati krpu i pritom smanjiti
temperaturu zraka. Ako isti taj princip skalirate do ogromnih razmjera, tada ćete nabaviti
evaporativni hladnjak koji ima membranu (najčešće kartonsku) preko koje prelijevate velike
količine vode i ogromni ventilator koji će upuhivati zrak koji je prešao preko te membrane u
prostor koji želite hladiti. Ovaj sustav je iznimno jednostavan jer sve što vam treba je
kartonska membrana, malo plastičnih cijevi i veliki ventilator. No ljepota cijele priče je da
koristi vodu koja je vrlo jeftini energent i nešto malo struje koje je potrebno da pokrene
pumpu za vodu i elektromotor koji pokreće ventilator. Problem adijabatskog hlađenja je što
jako ovisi o vremenskim uvjetima. Ukratko, zrak kao medij može primiti samo određenu
količinu vlage i to se zove relativna vlaga. Relativna je zato što na temperaturi od 0C 50%
vlage nije niti blizu količini vlage koju možete "pospremiti" u zrak na 35C. Što je veći postotak
vlage u zraku i/ili što je temperatura manja to je mogućnost hlađenja evaporativnim
postupkom proporcionalno manja. Primjerice, ako je u Zagrebu 27C i relativna vlaga je 57%
što znači da prostor možemo ohladiti za nekih 4-5 stupnjeva celzijusa, no kada bi temperatura
bila 32C i 50% vlage, onda bi mogli ohladiti za 7-8 stupnjeva. Učinkovitost adijabatskog
hlađenja je maksimalna u pustinjskim predjelima gdje nema vlage u zraku, a najmanje je
učinkovit na močvarnim lokacijama (ponekada se evaporativno hlađenje zove i swamp
cooling). Naravno, ovaj sustav nije primjeren lokacijama gdje uvjeti moraju biti vrlo dobro
kontrolirani, no za velike industrijske prostore koji su nerijetko smješteni u velikim betonskim
halama koji nisu ništa drugo nego ogromni radijatori ovo je više nego sjajno rješenje
(naravno, dok ne padne kiša i dok vlaga u zraku ne naraste na 100% i evaporativni hladnjak
jednostavno ne funkcionira)

Adijabatsko hlađenje i ovlaživanje zraka

Sistem adijabatskog hlađenja i ovlaživanja zraka, osim za atraktivno hlađenje terasa i plaža,
koristi se i za učinkovito predhlađenje klima uređaja, hlađenje staklenika i nastambi sa
životinjama, ovlaživanje hala i vinskih podruma, suzbijanje mirisa i prašine. Princip
adijabatskog hlađenja odavna je poznat u našim krajevima, još iz vremena kada su težaci
nosili vodu u ćupovima sa propusnim stijenkama, kroz koje bi voda lagano hlapila i tako
hladila površinu ćupa. Upravo na tom principu baziraju se moderni sistemi adijabatskog
hlađenja zraka, bazirajući se na činjenici da je za tako raspršenu vodu potrebna energija za
njeno ishlapljivanje. Za rad se koristi toplinska energija iz zraka, čime se zrak pothlađuje,
oduzimajući mu oko 700W topline po 1 litri ishlapljene vode. Time su ovi sistemi vrlo učinkoviti
u snižavanju temperature zraka, odnosno povećavanju vlage u zatvorenim prostorima.
Sastoje se od visokotlačne pumpe za vodu, sapnica pomoću kojih se voda raspršuje i posebnih
visokotlačnih cijevi (fleksibilnih ili krutih), kroz koje se voda pod tlakom dovodi do sapnica.
Visokotlačne pumpe opremljene su sa vremenskim programatorom za isprekidani rad sistema
prema želji korisnika, zaštitom od nestanka vode, kao i automatskom drenažom sistema.
Radni tlak u takvim sistemima je 60 - 70 bara, a veličina raspršenih čestica vode ovisi o
promjeru same sapnice. To je posebno važno kod sapnica, koje moraju biti veličinom što
manje, s vrlo malom tolerancijom otvora sapnice. Za hlađenje terasa i otvorenih prostora
koristi se sapnica promjera otvora 0.2 mm, čime se dobivaju raspršene čestice vode veličine
manje od 6 mikrona. Time se postiže puni efekt hlađenja, jer je površina čestica veća od
volumena vode, pa se njeno ishlapljivanje, a samim time i hlađenje zraka, znatno ubrzavaju.
Raspon promjera otvora sapnica kreće se od 0.1 mm pa sve do 0.7 mm, kako bi se zadovoljile
razne primjene ovog sistema. Važni dijelovi sistema su i cijevi da bi se najbolje uklopile na
svakom objektu. Uz vrlo fleksibilne 10 mm cijevi, novost su i 5 mm cijevi sistema, koje također
izdržavaju maks. tlak od 140 bara.

Hlađenje terasa i plaža

Dolaskom proljeća počinju pripreme za otvaranje brojnih terasa hotela, ugostiteljskih
objekata, ali i privatnih kuća i stanova. To je ujedno najbolje vrijeme za postavljanje sistema
hlađenja, kako bi se povećala atraktivnost terasa te njihova iskoristivost i profitabilnost u
vrijeme najvećih vrućina. Najveći efekt hlađenja terasa postiže se postavljanjem cijevi sa
sapnicama po vanjskom rubu otvorenih dijelova tende, kako bi se postigao višestruki efekt:
sprječavanje ulaska vrućeg zraka na terasu, uz pothlađivanje istog, bez podizanja vlage u
zraku. Sapnice se podešavaju prema svakom objektu zasebno, s time da je uobičajni razmak
između sapnica 0,75 m. Kod pokretnih jednostranih tendi sistem se postavlja po vanjskom
rubu iste, dok se kod dvostranih pokretnih tendi sistem postavlja ispod tende. Premda se
takav način montaže izbjegava, zbog povećanja vlage ispod tende, u ovom slučaju je to
moguće jer su dvije strane terase otvorene, pa postoji cirkulacija zraka. Naravno, tada se
sapnice postavljaju na kraćem razmaku od cca. 45 cm, te se sapnice naizmjenično zakreću
na lijevu i desnu stranu. Sistem pritom radi isprekidano, koristeći vremenski programator
pumpe.

Predhlađenje klima uređaja

Uz tu primjenu, sustav je iznimno učinkovit i kod predhlađenja klima uređaja. Naime, zbog
povišenja vanjskih temperatura tijekom ljeta, znatno raste njihova potrošnja energije, a
dodatno povišenje tlaka u sistemu skraćuje vijek trajanja klima uređaja. Uslijed visokih
temperatura ugrađeni sigurnosni elementi često blokiraju njihov rad, čineći ih
neupotrebljivima upravo kada su najpotrebniji. Taj problem se izvrsno rješava sistemom
adijabatskog predhlađenja klima uređaja. Sistem se sastoji od fleksibilne cijevi sa sapnicama
i visokotlačne pumpe pomoću koje se voda raspršuje u finu maglu, hladeći pritom zrak na
usisnoj strani klima uređaja. Na taj se način hladi kondenzator, čime rad klima uređaja postaje
znatno ekonomičniji i u vrijeme najvećih ljetnih vrućina, uz značajne energetske uštede i
povećanje pouzdanosti njihovog rada.

Hlađenje i ovlaživanje staklenika

Visoka temperatura zraka tijekom ljetnih mjeseci loše utječe na rast i razvoj biljaka u
staklenicima. Korištenjem ventilacije, odnosno ubacivanjem vanjskog zraka, eventualno se
može postići izjednačavanje temperature u objektu sa vanjskom temperaturom. No, to nije
dovoljno. Važno je održavati odgovarajuću vlažnost zraka. Pri relativnoj vlažnosti zraka ispod
40%, biljke dodatno isparavaju vodu. No, kako je pritom tlak zraka manji nego tlak u listovima
i cvjetovima, biljka ne može primiti dovoljno vode iz korijena. Stoga dolazi do aktiviranja
prirodnog obrambenog mehanizma biljke, koja usporava ili obustavlja proces rasta kako bi
nadoknadila gubitak vode. Kod vrlo visoke vlažnosti zraka, uglavnom preko 90% r.v., razlika
u tlaku je tako mala da praktički nema isparavanja. Pritom ne dolazi niti do kolanja hranjivih
tvari u biljci, čiji plodovi počinju odumirati. Sistem adijabatskog hlađenja i ovlaživanja zraka
služi za hlađenje zraka u stakleniku tijekom ljetnih mjeseci ali i postizanje optimalne vlage
zraka tijekom cijele godine. Automatskim radom uređaja upravlja higrostat odnosno
termostat. Time se osiguravaju optimalni uvjeti za kvalitetan rast i razvoj biljaka.

Hlađenje nastambi sa životinjama

Temperatura znatno utječe i na životinje smještene u nastambama, na njihovu dnevnu
proizvodnju i utrošak hrane. Tako su razna mjerenja pokazala da kod mliječnih krava
povećanje temperature od 5-10ºC od optimalne temperature u staji, uzrokuje porast od 15-
20% potrošnje hrane, uz pad dnevne proizvodnje za 10-20%. Situacija je slična i u
peradarnicima. Prema jednoj studiji, u hlađenom objektu nesilice su nesle do 15% više jaja,
koja su bila 5-6% veća od jaja iz nehlađenog peradarnika. Brojlerima je prirast bio 5-8% veći,
uz 6-7% bolju konverziju hrane za istu težinu. Pritom je smrtnost smanjena za čak
25%. Raspršivanjem vode dolazi i do smanjenja prašine i mirisa u zraku, koji se vežu za sitne
čestice vode i padaju na tlo.

Ovlaživanje vinskih podruma

Preniska relativna vlažnost zraka u vinskim podrumima sa drvenim bačvama, uzrokuje
značajne gubitke, koji mogu iznositi do 15% u dvogodišnjem periodu. Sistem adijabatskog
ovlaživanja idealan je za postizanje adekvatne, visoke vlage zraka.

Vodikove tehnologije
U zadnja dva desetljeća termini kao što su čisti zrak, zdrava hrana, čista voda i
čista energija sve se češće spominju u javnim medijima. Globalni porast brojnosti
i ugodan život stanovništva s jedne strane zasnovan je upravo na neupitnoj
raspoloživosti navedenih dobara, a s druge strane dovodi do iscrpljivanja praktički
ograničenih resursa. Paradoksalno, postojeće tehnologije zbog svoje
nesavršenosti u procesu osiguravanja navedenih dobara ujedno stvaraju i
probleme: iscrpljuju se ograničeni izvori ugljikovodičnih goriva, stvaraju se
staklenički plinovi koji doprinose promjeni klime, zagađuju se obradive površine,
proizvodi opasni otpad tj. općenito uzevši ugrožen je ne samo razvoj nego i
opstanak ljudske vrste. Rađa se pojam održivog rasta, održive proizvodnje, održive
poljoprivrede, održive energije i tome slično. Izvanredna knjiga „Granice rasta",
grupe znanstvenika pod okriljem međunarodne think-tank organizacije „Rimski
klub", ovakav scenario predvidjela je još prije 40 godina na temelju kompleksnog
računalnog modela. Granice rasta prema toj knjizi bile bi dosegnute 2030. godine.

Najveći problem je problem energije. Bez energije nema ovakvog tipa civilizacije
kakvu sada imamo. Porast broja ljudi na Zemlji direktno je zavisan o raspoloživoj
energiji. Bez ulaženja u vrlo kompliciranu diskusiju o tome što nas zapravo čeka u
sljedećih 10 – 20 godina, može se zaključiti da će u bliskoj budućnosti biti potrebno
primarnu energiju fosilnih goriva postupno zamjenjivati raznim oblicima obnovljive
i čiste energije. Kako sada stvari stoje radi se prvenstveno o masovnijem korištenju
sunčeve energije i energije vjetra, ali i drugih obnovljivih izvora energija poput
geotermalne energije ili energije morskih valova zavisno o geografskoj
raspoloživosti pojedinog tipa energije. Iskorištavanje svakog od nabrojenih oblika
obnovljivih izvora energije iznjedrilo je i raznovrsne njima prilagođene tehnologije.
U pravilu radi se o tehnologijama konverzije određenog tipa obnovljive energije u
električnu energiju, budući da je taj oblik energije najpraktičnije dalje koristiti u bilo
kojoj grani privrede, transportu ili kućanstvima. Obnovljivi izvori energije su u
pravilu intermitentni (slučajno ili periodički promjenjivog intenziteta) pa je i
proizvedena električna energija intermitentna. Potrebe korisnika električne
energije su u pravilu također intermitentne pa je između proizvođača i korisnika
potreban spremnik energije po mogućnosti takav koji bi se istovremeno mogao
puniti i prazniti. U sadašnjoj su praksi to akumulacijska jezera kod hidroelektrana i
rezervoari mazuta ili skladišta ugljena kod termoelektrana. U transportu su to
rezervoari s gorivom (tekućim ili plinovitim ugljikovodicima). Prelaskom na
obnovljive izvore energije u spremniku se u pravilu pohranjuje toplinska ili
električna energija, a sve više i vodik. Primjer su toplinski sunčevi kolektori koji
sunčevo zračenje konvertiraju u osjetnu toplinu radnog medija koji tu toplinu
prenosi do spremnika gdje se toplina prenosi putem izmjenjivača topline na medij
u spremniku, a zatim po potrebi preko drugog izmjenjivača prenosi na radni medij
koji prenosi tu toplinu do mjesta korištenja. Vidi se da je i tu moguće istovremeno
punjenje i pražnjenje spremnika toplinom. Druga je situacija s fotonaponskim
modulima koji sunčevo zračenje direktno pretvaraju u istosmjernu električnu struju.
Nju je moguće pohranjivati u električnim baterijama (akumulatorima). Istovremeno
punjenje i pražnjenje baterija nije moguće iako je u određenim uvjetima moguće
istovremeno punjenje baterije i pogon nekog uređaja iz istog fotonaponskog
modula. Korištenje baterija na velikoj skali nije za sada niti praktično niti ekonomski
prihvatljivo. Najveći centralizirani baterijski kapacitet na svijetu ne prelazi 36 MWh
(dovoljno struje za potrebe 12000 kućanstava za vrijeme od 1 sat). Korištenje
baterija kao spremnika električne energije u transportu (npr. za pogon električnih
automobila, brodova i aviona) danas je u ranoj fazi razvoja i opterećeno je
značajnim nedostacima od kojih su svakako dva najznačajnija niska gustoća
pohranjene energije po jedinici mase što znači relativno mali putni doseg (u
prosjeku 150-200 km) i relativno dugotrajno punjenje strujom (6-7 sati).

Iako su tokom vremena razvijene i druge tehnologije pohranjivanja električne

energije (npr. indirektno preko mehaničke energije u rotirajućim zamašnjacima ili
direktno u supraprovodljivim magnetnim spremnicima SMES – Superconducting
Magnetic Electrical Storage) indirektna pohrana električne energije u formi vodika
zapravo predstavlja tehnologiju od koje se najviše očekuje.
U svemiru vodik u formi jednoatomne substance predstavlja 75% baryonske mase,
ali na Zemlji ne postoji u slobodnom obliku. Najviše ga ima u u vodi čije su molekule
sastavljene od dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Također ga ima u
ugljikovodicima i organskim tvarima (nafta, ugljen, prirodni plin, biomasa). U
uvjetima normalnog tlaka i temperature sve su to stabilni kemijski spojevi, ali ako
se ti uvjeti promjene može doći do njihovog razlaganja. Ako npr. vodu zagrijemo
na 3000 °C više od polovine molekula razložiti će se na vodik i kisik. Uz prisustvo
katalizatora to je moguće i na mnogo nižim temperaturama (elektrolizom je
moguće vodu razložiti na vodik i kisik već i kod sobnih temperatura). Vodik i kisik
se mogu ponovno spojiti u vodu uz otpuštanje energije bilo u obliku toplinske
(kemijsko izgaranje) ili električne i toplinske energije (elektrokemijsko „izgaranje").
Pri tom se uložena energija u dekompoziciju vode (po jedinici mase) ne može u
potpunosti vratiti kod ponovne tvorbe iste količine vode. Ako se za dekompoziciju
vode koristi sunčeva energija (ili energija vjetra ili morskih valova koje su njene
izvedenice) onda se zapravo može govoriti o svojevrsnom održivom i potpuno
čistom ciklusu proizvodnje i korištena energije koji bi takav ostao dok god bude
sunčeve energije, dakle još 5 milijardi godina. Opisani ciklus proizvodnje i
korištenja energije koji koristi dva praktično neiscrpna resursa, vodu i sunčevu
energiju, predstavlja znanstveno-tehnološki izazov sam po sebi, a posebno u
današnjim uvjetima predstojećeg iscrpljivanja rezervi ugljikovodičnih goriva.
Drugačije rečeno, za njegovu realizaciju potrebno je ovladati tehnologijama
konverzije sunčeve energije u toplinsku i električnu, tehnologijama za direktno
korištenje ovih oblika energije, tehnologijama za pohranjivanje tih oblika energije
korištenjem vode odnosno njezinom razlaganju na vodik i kisik i tehnologijama za
korištenje pohranjene potencijalne energije u formi vodika. Tako danas
raspolažemo uznapredovalom fotonaponskom tehnologijom (čija je učinkovitost
kod komercijalnih fotonaponskih modula dosegnula 19.5%) za direktnu konverziju
sunčeve energije u električnu energiju, tehnologijama elektrolize vode koje mogu
koristiti električnu energiju za dekompoziciju vode s učinkovitošću od preko 60%,
tehnologijama za pohranu proizvedenog vodika u komprimiranom, tekućem i u
krutom obliku (kisik se obično ne pohranjuje nego otpušta u atmosferu) i
tehnologijama za ponovnu konverziju vodika u električnu energiju, zasnovanu na
gorivnim člancima različitih tipova čija učinkovitost također dosiže 60%. Ukupna
učinkovitost ciklusa tako dosiže 18%. Ovaj postotak će dalje rasti jer postoje
dovoljni potencijali za daljnje usavršavanje svih spomenutih tehnologija posebno
u svijetlu nadolazeće primjene nanotehnologije.

Trenutno stanje i Proizvodnja vodika

Vodik se danas proizvodi u glavnom na dva načina, reformiranjem ugljikovodika
vodenom parom i elektrolizom vode. Reformiranje je 3 puta jeftinije od elektrolize,
koristi toplinsku energiju na oko 800 °C, učinkovitost je 70 – 80 %, ali se kao
popratni proizvod u okoliš emitira CO2. Tim se postupkom u svijetu proizvodi
većina vodika. Čistoća vodika u pravilu je veća kad je dobiven elektrolizom vode.
Vodik se proizvodi za potrebe prvenstveno industrije prerade nafte
(reformiranjem), prehrambene industrije (elektrolizom), elektroničke industrije i
svemirske industrije.

Da bi se jasnije razumjelo o kojim se količinama radi, treba reći da je 1 kg vodika

= 11,3 Nm3, a da automobili s vodikovim gorivnim člancima kao izvorom struje
imaju rezervoare kapaciteta 4 do 5 kg vodika i putni doseg od 400 do 700 km.

Distribucija vodika
Vodik se može transportirati cjevovodima kao npr. prirodni plin (metan). U velikim
svjetskim industrijskim bazenima u Europi i USA postoje stotine kilometara
cjevovoda za vodik. Može ga se komprimirati u velike nadzemne ili podzemne
spremnike pod tlakom, ukapljivati ga i pohranjivati u kriogenim spremnicima. U biti
postoje veći spremnici neposredno uz postrojenje gdje se vodik proizvodi, a
postoje i manji spremnici na specijalnim vozilima za transport vodika u
komprimiranom ili tekućem obliku. Automobili na pogon vodikom imaju još manje
rezervoare i to je zbog njihovog velikog udjela u globalnoj potrošnji energije za
transport posebno područje interesa.

Spremnici za vodik
Vodik je s atomskom masom 1,0 najlakši od svih elemenata. Niska atomska težina
ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Prednost je da vodik ima 2,6 puta veću
energiju po jedinici mase u usporedbi s benzinom, a nedostatak je da komprimirani
vodik na 200 bar treba oko 16 puta veći volumen za određenu količinu energije u
usporedbi s benzinom (volumetrička gustoća energije: plinoviti vodik (200 bar) –
0,53 kWh/l; benzin – 8,76 kWh/l). To znači da vodik mora biti komprimiran na jako
visoke tlakove da bi se povećalo njegov sadržaj energije po jedinici volumena.

Najveći spremnici za vodik su podzemni prostori nastali vađenjem prirodnog plina

ili nepropusne slane kaverne. Postoji mnoštvo takvih prostora u svijetu u kojima se
pohranjivao ili pohranjuje vodik u plinovitom komprimiranom stanju. U zadnje
vrijeme spominje se veliki podzemni spremnik u ležištu soli u Texasu (volumena
636 000 m3), USA, kompanije Praxair, koji je dio cjevovoda dugog 500 km koji
povezuje velike proizvođače i potrošače vodika u Meksičkom zaljevu i koji je
namijenjen vršnom pokrivanju potreba za vodikom naftne industrije. Maksimalni
tlak je oko 140 bar, a kaverna se nalazi na oko 800 m dubine.

Neki metali i legure (npr. paladij, magnezij, vanadij, lantan, nikal i drugi) imaju
osobinu da formiraju reverzibilne veze s atomima vodika što vodi do formiranja
metalnih hidrida. Hlađenjem ili grijanjem na relativno niskim tlakovima, vodik se ili
absorbira ili desorbira iz metala. Metali se pohranjuju u praškastoj formi u metalnim
spremnicima, a vodik se utiskuje u njih povišenjem tlaka uz istovremeno hlađenje
spremnika. Kad se vodik želi ispustiti iz takvog spremnika mora ga se zagrijavati i
osigurati niži tlak od onog u spremniku. Takvi spremnici za vodik su
komercijalizirani i mogu težiti od par dekagrama do desetak tona. Npr. u Italiji je u
regiji Puglia u projektu spremnik vodika takvog tipa, s magnezijevim hidridom,
ukupnog kapaciteta 39 MWh. Spremnik će biti modularan, a koristiti će se upravo
za kompenzaciju intermitencije proizvodnje i korištenja električne energije iz
vjetroturbina i fotonaponskih elektrana. U regiji je već sada instalirano više od 3,5
GW snage iz fotonaponskih polja, vjetroturbina i energetskih postrojenja na
biomasu. Spremnike će isporučiti francuska kompanija McPhy energy. To je
najsigurniji način pohrane jer se vodik ne može brzo osloboditi ako dođe do
oštećenja rezervoara, dakle minimalizira se mogućnost eksplozije veće količine
vodika. Za sada ovaj koncept ima primjenu za stacionarne spremnike, dakle i za
vodikove crpke uz autoputeve, no ne i za vozila jer je koncentracija vodika u
ovakvim spremnicima svega 5-7% ukupne težine pa bi oni bili preteški.

Za potrebe budućih crpki za vozila na vodik izvedeni su i podzemni rezervoari

većih kapaciteta bilo za komprimirani bilo za tekući vodik. Međutim, od najvećeg
su interesa spremnici vodika za pogon automobila. U njima se mora pohraniti takva
količina vodika koja će omogućiti komparabilni putni doseg s automobilima na
pogon tekućim ili plinovitim ugljikovodicima. Za sada su certificirani rezervoari za
komprimirani vodik na tlaku od 350 i 700 bar.

Oni su izrađeni od aluminija preko kojeg su unakrsno motana ugljikova vlakna i

ujedno lijepljena epoksidnim smolama. Testirani su i rezervoari za tekući vodik.
Tekući vodik ima veću gustoću i od vodika komprimiranog na 700 bar. Vodik u
njima mora biti stalno održavan na temperaturi – 252,5 °C, ako se radi s
atmosferskim tlakom, kako bi se osiguralo da vodik ostane u tekućoj formi.
Poznata je primjena takvih spremnika u vozilima tvornice BMW (BMW Hydrogen
7, 2007. god.). Zbog nesavršene toplinske izolacije vodik pomalo isparava, pa
nakon 7 dana stajanja u spremniku više nema vodika. Ako bi se spriječilo
isparavanje, narastao bi tlak i spremnik eksplodirao jer nije napravljen za visoke
tlakove. Kod svih oblika skladištenja vodika promatraju se gustoća energije
uskladištenog vodika po težini (gravimetrijska gustoća) i po volumenu (volumna
gustoća) podsustava za pohranu. Drugim riječima, teži se da određena potrebna
masa vodika koja osigurava zadani putni doseg, bude pohranjena u što lakšem i
što manjem podsustavu spremnika.

Korištenje vodika (gorivni članci)

Vodik se može kemijskom reakcijom spajati s kisikom iz zraka tvoreći vodenu paru
(kemijsko izgaranje) i pri tom oslobađati toplinsku energiju. Može se dakle koristiti
kao plinovito gorivo u motorima s unutrašnjim izgaranjem i plinskim turbinama
(dobiva se mehanička energija), a može ga se i miješati s prirodnim plinom i
spaljivati na gorionicima generatora pare (kotlovima). Uz određene dodatke koji
mu plamen čine vidljivim i određenu konstrukciju plamenika može se koristiti i za
kuhanje u kućanstvima. Mehaničku energiju na osovini motora s unutrašnjim
izgaranjem ili turbine moguće je dalje koristiti za proizvodnju električne energije u
klasičnim električnim generatorima. Međutim, daleko primamljivije je korištenje
vodika u vodikovim gorivnim člancima. U njima se vodik spaja s kisikom na način
da se odmah osim topline i vode dobija i električna energija. Izbjegnut je dakle
međukorak s mehaničkom energijom. Teorijska učinkovitost vodikovog gorivnog
članka je 83%, a različiti tipovi gorivnih članaka zavisno o tipu elektrolita,
katalizatoru i radnoj temperaturi u praksi dosižu i 60%. Gorivni članak se sastoji od
dviju elektroda na kojima su nanešeni katalizatori, razdvojeni elektrolitom (krutim,
želatinoznim ili tekućim). Elektrode su mikro porozne kako bi reaktanti (vodik i
kisik) imali dovoljno veliku površinu za kontakt s katalizatorom i elektrolitom koji je
najčešće skupa platina. Članak se nalazi u kućištu koje je tako izvedeno da se na
jednu elektrodu može cijevima dovesti vodik, a na drugu kisik (ili zrak u kojem ima
kisika) i odvesti proizvedena voda odnosno toplina. Elektrode su međusobno
povezane električnim vodovima preko trošila. Kad vodik i kisik počnu doticati na
elektrode počinje uz pomoć katalizatora dekompozicija molekule vodika na atome
vodika i dalje na protone i elektrone. Na strani kisika, također uz pomoć
katalizatora, dolazi do rascjepa molekule kisika na dva atoma kisika. Usljed toga
formira se razlika potencijala na elektrodama, vodikova elektroda postaje
negativna (višak elektrona), a kisikova pozitivna (manjak 2 elektrona u ljusci atoma
kisika). Budući da je elektrolit takav materijal koji je električki vodljiv za protone
(H+), a izolator za elektrone (e-) i nepropustan za kisikove atome, dolazi do gibanja
elektrona s vodikove elektrode na kisikovu, a protona vodika kroz elektrolit isto
tako na kisikovu elektrodu. Time se ovdje stiču uvjeti za formiranje molekule vode.
Članak dakle proizvodi istosmjernu struju i vodu, a zbog toga što ništa nije
savršeno i toplinu.
Gorivni članak ima najveći mogući potencijal kad na njega nije priključen potrošač.
Tada napon (otvorenog kruga) iznosi oko 1 V. Kada se priključi potrošač, napon
naravno pada, električni krug članak-potrošač najčešće se konstruira tako da
napon bude oko 0,6 do 0,7 V. Članci se kao i baterije mogu spajati u seriju i time
dobivati visoki naponi, npr. 40 članaka u seriji dalo bi 40 V. Više spojenih članaka
naziva se svežanj. Međutim da bi svežanj proizvodio struju mora mu se dovoditi
vodik i kisik (zrak) i odvoditi voda, a treba ga i hladiti, za što su potrebni uređaji
poput ventilatora, kompresora i izmjenjivača topline. Sve to je potrebno i nadzirati
pa je u taj podsustav potrebno uključiti regulacijske krugove s osjetnicima
temperature, tlaka i protoka, struje i napona. Tako podsustav koji najčešće zovemo
jednostavno gorivni članak zapravo predstavlja vrlo komplicirani uređaj. Prvi
komercijalni svežanj s gorivnim člancima snage 1,2 kW proizvela je kanadska
kompanija Ballard Power System 2001. god.
Gorivni članak se može izraditi u raznim dimenzijama, od onih na razini centimetra
do onih na razini metra. To znači da se uz istu gustoću električne energije moguće
trošiti više vodika i proizvoditi više električne energije, topline i vode ako se samo
poveća površina elektroda članka. Manje jedinice mogu se povezivati u velika
postrojenja za generiranje električne energije, pa ako se neka pokvari ostale
nastavljaju s radom. Elektrolit može biti vrsta polimera (PEMFC – PEM fuel cell)
pa tada članak radi na temperaturi do 70 °C, a može biti i od specijalne keramike
(SOFC – Solid oxide fuel cell) pa tada radi na 800 – 1000 °C. SOFC može koristiti
prirodni plin kao nosilac vodika, a zbog rada na visokim temperaturama ne treba
skupu platinu kao katalizator. Postoje i gorivni članci s rastopljenim karbonatom
(MCFC – Molten Carbonate Fuel Cell) kao elektrolitom ili tekućim lužnatim
elektrolitom (AFC – Alkaline Fuel Cell) ili fosfornom kiselinom kao elektrolitom
(PAFC – Phosporic Acid Fuel Cell). Svi oni imaju svoje posebne prednosti i
posebne nedostatke koji se ovdje neće posebno spominjati.

Primjena gorivnih članaka

Zbog opisane raznovrsnosti gorivnih članaka posve je jasno da je njihova primjena
moguća u svim područjima gdje postoji potreba za energijom. Gorivni članci imaju
primjenu u transportu na kopnu, vodi i u zraku, te kao stacionarni izvori električne
i toplinske energije u kućanstvima i industrijskim postrojenjima, ali i u prenosnim
uređajima poput tableta ili mobitela. Iako su primjenjeni i na podmornicama i
invalidskim kolicima, njihova najvažnija primjena je u automobilima. PEM gorivni
članci snage nekoliko desetaka kW danas pokreću nekoliko stotina vodikovih
automobila širom svijeta. Ti su automobili u predkomercijalnoj fazi, ali praktički
spremni za masovniju proizvodnju. Najnoviji električni automobili koji električnu
energiju za pogon elektromotora dobijaju iz PEM gorivnih članaka imaju putni
doseg s jednim punjenjem spremnika od 400 (Honda Clarity FCX) do 700 km
(Toyota FCV-R), što daleko nadmašuje električne automobile na baterije. Brzina
punjenja automobilskog spremnika vodikom iznosi 2-3 minute što je u usporedbi s
trajanjem punjenja baterija elektroautomobila od nekoliko sati također velika
prednost. Težina spremnika za vodik u usporedbi s težinom baterija je nekoliko
puta manja, samopražnjenje spremnika je manje kod spremnika vodika nego kod
baterija, automobili na vodik danas mogu startati i na temperaturi od -30°C što je
bio veliki tehnički problem kad znamo da je „ispušni plin" zapravo voda. Gdje je
onda prepreka masovnijoj proizvodnji i korištenju vodikovih automobila? U prvi
plan je došao problem nedostatka dovoljnog broja stanica za napajanje automobila
na vodik. Zbog toga upravo ovih dana četiri velike svjetske tvornice automobila idu
u udruženu akciju (Daimler, Honda, Hundai i Toyota; European Hydrogen Road
Tour 2012) koja bi trebala dovesti do masovnije gradnje vodikove infrastrukture
prvo po gradovima, a onda i po autoputevima. Sve one predviđaju da bi do 2014-
15 godine započele s masovnijom serijskom komercijalnom proizvodnjom
električnih automobila na pogon strujom dobivenom ne iz baterija nego spremnika
s vodikom. Danas u EU funkcionira ili je u planu graditi 143 crpke za vodik u okviru
raznih nacionalnih projekata postavljanja crpki za vodik uz autoputeve. Da se te
crpke već i koriste pokazuje i nedavna vožnja dva automobila na vodik (Hundai
iX35, putni doseg s jednim "tankanjem" vodika 520 km) preko cijele Europe – od
Osla do Monte Carla (travanj 2012., 2260 km, uz prekide putovalo se 5 dana).

Pa ipak, prva prava komercijalna niša za PEM gorivne članke su viljuškari u velikim
trgovačkim skladištima i aerodromima (Sl. 9). Viljuškare je daleko lakše opskrbiti
vodikom nego automobile jer rade u okviru predvidivog, ograničenog, prostora. U
USA je preko 1000 viljuškara s električnim pogonom koji je baziran na vodiku
zamijenilo viljuškare koji su koristili baterije, a još ih je toliko u fazi naručivanja.

SO gorivni članci na pogon prirodnim plinom za stacionarne primjene također

pronalaze svoj put prema široj komercijalizaciji. U zadnje vrijeme je najpoznatiji
prodor učinila kompanija Bloom Energy (www.bloomenergy.com) koja je svoje
jedinice („energy server") od 100 i 200 kW (Sl. 10) isporučila kompanijama kao što
su Adobe, Banc of America, Coca Cola, eBay, Google, FedEx, Walmart itd.

Javljaju se i druge kompanije poput australske Ceramic Fuel Cells Limited (CFCL).
Njezin proizvod je namjenjen individualnim kućanstvima, BlueGen proizvodi
električnu energiju (35 kWh/dan) i toplu vodu (200 l/dan) iz prirodnog plina (Sl. 11).
Godišnja proizvodnja ove kompanije otprilike se udvostručuje svake tri godine.

Perspektiva
Praktički nema područja u kojem nema znatnog rasta primjene tehnologija vodika.
U zadnjih desetak godina značajno su napredovale sve tri ključne tehnologije
vodika: proizvodnja, pohrana i korištenje. Sigurna pohrana vodika je međutim
najtvrđi orah i tu se trebaju napraviti najveći pomaci da bi se vodik počeo masovno
koristiti, a time i obnovljivi izvori energije. Također je važno proizvesti ogromne
količine vodika bez popratne emisije CO2 po što nižim cijenama. U tom smislu
možda je rješenje i bliže nego što se misli. Naime, polovinom ove godine
ministarstvo za energiju USA objavilo je da su USA i Japan razvili metodu za
ekstrakciju metana iz metan hidrata. Metan hidrat je zapravo metan obložen ledom
(molekula metana se nalazi okružena molekulama vode, naziva ga se i led koji
gori.

Može ga se naći na kopnu i na dnu mora ako su uvjeti tlaka i temperature

odgovarajući. Postoje ogromne količine metan hidrata na Zemlji, čak ga se smatra
potencijalno izuzetno opasnim ako bi se u okviru globalnog zatopljavanja iz njega
počeo oslobađati metan (što je zapravo nekim mjerenjima već i dokazano), ali ga
je teško eksploatirati. Naime ako se led otopi s ciljem da se dobije metan, dakle
prirodni plin, postoji mogućnost da se kod masovne proizvodnje na nalazištima
otpusti dio metana u atmosferu, a on ima 20 puta jači staklenički efekt od CO2, pa
bi to izazvalo više štete nego koristi. Novo-objavljena metoda se sastoji u tome da
se u sloj s metan hidratom utiskuje mješavina CO2 i N2 što oslobađa metan, a
CO2 molekula ostaje zarobljena u ledu na njegovom mjestu. Izgaranje dobivenog
metana u klasičnim energetskim postrojenjima i motorima proizvodilo bi CO2, ali
bi se ovaj vraćao u led da bi se dobio novi metan. To bi značilo i simultanu pohranu
CO2. Međutim, još bi bolje bilo dobiveni metan reformirati vodenom parom i
toplinskom energijom dobivenom iz tog istog metana, tako proizvesti vodik pa
vodik koristiti u gorivnim člancima uz dvostruko veću energetsku učinkovitost. Istu
količinu CO2 kao u prethodnoj varijanti opet bi se pohranjivalo u led.

Kratkoročno gledano, sigurno i dugotrajno skladištenje vodika u većim količinama

u jeftinom metalnom hidridu, uz stalni razvoj sve boljih fotonaponskih modula i
niskoenergetskih kuća i zgrada – koje će trošiti sve manje energije, osigurati će
sezonsku pohranu sunčeve energije, a time i kroz cijelu godinu energetski potpuno
nezavisne kuće i zgrade. Lokalna proizvodnja vodika u samostojećim nisko
energetskim kućama mogla bi osigurati i gorivo za vlasnikov automobil. Takav
koncept Honda razvija već desetak godina.

Perspektive tehnologija za proizvodnju i korištenje vodika su sigurno dobre s

obzirom da idu ruku pod ruku s čistim tehnologijama korištenja sunčeve energije i
da se sve skupa zbiva pod pritiskom očekivanog rasta potreba za energijom cijelog
čovječanstva i potrebom smanjenja čovjekovog utjecaja na globalne klimatske
promjene.

Termotehnička Učinkovitost
Termotehnička ili Toplinska učinkovitost objedinjuje smanjivanje toplinskih
gubitaka u zgradama koje se provodi postavljanjem dodatne izolacije na zidove,
na cjevovode koji provode fluide temperatura različitih od okoline te postavljanjem
boljih prozora i vrata. Da bi zadovoljili današnje propise i gradili u skladu sa
suvremenim smjernicama energetske učinkovitosti, sve vanjske konstrukcije
potrebno je toplinski zaštititi. Toplinska izolacija smanjuje toplinske gubitke zimi,
pregrijavanje prostora ljeti, te štiti nosivu konstrukciju od vanjskih uvjeta i jakih
temperaturnih naprezanja. Toplinski izolirana zgrada je ugodnija, produžuje joj se
životni vijek i doprinosi zaštiti okoliša. Dobro poznavanje toplinskih svojstava
građevinskih materijala jedan je od preduvjeta za projektiranje energetski efikasnih
zgrada. Toplinski gubici kroz građevni element ovise o sastavu elementa,
orijentaciji i koeficijentu toplinske vodljivosti. Što je koeficijent prolaska topline
manji, to je toplinska zaštita zgrade bolja.

Kamena i staklena vuna dobar je toplinski izolator s toplinskom provodljivosti

između 0,035 i 0,045 W/mK, što je uvrštava među najbolje toplinske izolatore. To
je izolacijski materijal mineralnog porijekla za toplinsku, zvučnu i protupožarnu
izolaciju u graditeljstvu, industriji i brodogradnji. Kamena vuna ima visoku
otpornost na požar, paropropusna je i djelomično vodootporna. Otporna je na
starenje i raspadanje, te na mikroorganizme i insekte. Koristi se u svim vanjskim
konstrukcijama za toplinsku zaštitu, te u pregradnim zidovima za zvučnu zaštitu.
Jedino mjesto gdje se ne preporuča je za izolaciju podrumskih zidova pod
zemljom.
Polistiren ili stiropor ima dobra izolacijska svojstva lam= 0,035-0,040 W/mK, te
je niske cijene i jednostavne ugradnje, danas je to jedan od najpopularnijih
izolacijskih materijala. Koristi se najviše kao toplinska zaštita, u svim vanjskim
konstrukcijama, te kao plivajući pod u podnim međukatnim konstrukcijama. Ima
znatno slabija protupožarna svojstva od kamene vune, te nije otporan na
teperature više od 80°C. Često se koristi za toplinsku zaštitu podrumskih zidova –
ekstrudirani polistiren.
Poliuretanska pjena također se dosta koristi, naročito pri sanacijama krovova.
Ima još bolja toplinsko izolacijska svojstva pa lam iznosi između 0,020 i 0,035
W/mK. Ima dobra svojstva na vlagu i temperaturne promjene. Međutim, znatno je
skuplja od prva dva navedena materijala, te zbog toga nije u široj primjeni.

Na tržištu se polako pojavljuju i drugi izolacijski materijali kao što su celuloza, glina,
perlit, vermikulit, trstika, lan, slama, ovčja vuna i drugi. Imaju nešto slabija
izolacijska svojstva, pa su potrebne veće debljine. Ovi se materijali u svijetu koriste
lokalno, prema porijeklu i izvoru sirovine za proizvodnju. Za pravilan izbor
materijala za toplinsku izolaciju potrebno je dobro poznavati njegova fizikalno
kemijska svojstva, te prednosti i mane primjene.

Za postizanje dobre toplinske zaštite vanjskog zida, preporučljivi koeficijent

prolaska topline iznosi U=0,35 W/m2K. Za to nam je potrebno prosječno 10 cm
kamene vune, ili 9 cm polistirena, ovisno o deklariranoj vrijednosti toplinske
provodljivosti materijala. No što se postavi više izolacije to će se više smanjiti
toplinski gubitci zgrade. Optimalna debljina izolacije je ona kod koje se povrat
investicije postigne unutar 10 godina te se u tom razdoblju ostvaruje stalna ušteda
kroz smanjenje računa grijanja.

POTREBNA
TOPLINSKO TOPLINSKA
DEBLJINA(cm)ZA
IZOLACIJSKIMATERIJAL PROVODLJIVOST (W/mK)
U=0,35 W/m2K
KAMENA VUNA 0,035 do 0,050 9-11
STIROPOR 0,035 do 0,040 9-10
EKSTRUDIRANA
0,030 do 0,040 8-10
POLISTIRENSKA PJENA
TVRDA POLIURETANSKA
0,020 do 0,040 7-9
PJENA
DRVENA VUNA 0,065 do 0,09 16-20
EKSPANDIRANI PERLIT 0,040 do 0,065 10-16
EKSPANIDIRANI PLUTO 0,045 do 0,055 11-14
OVČJA VUNA 0,040 10-11
SLAMA 0,090 do 0,130 20-35

Prozori i vrata su otvori na zgradama kroz koje se ostvaruje i do 50% ukupnih

toplinskih gubitaka. Toplinska učinkovitost zgrade se dodatno povećava
ugradnjom energetski efikasnih prozora sa dva ili tri stakla. Umjesto ispune
prozora suhim zrakom međuprostor se može ispuniti inertnim plinovima kao što je
argon. Na suvremenim nisko energetskim i pasivnim kućama koeficijent prolaska
topline prozora kreće se između 0,60-1,20 W/m2K. U ukupnim toplinskim gubicima
prozora sudjeluju i prozorski profili koji neovisno o vrsti materijala od kojeg se
izgrađuju moraju osigurati: dobro brtvljenje, prekinuti toplinski most u profilu,
jednostavno otvaranje i nizak koeficijent prolaska topline. Low-e premaz na
unutrašnjoj strani stakla reflektira toplinu natrag u prostoriju, a na staklo se nanosi
nanosloj vanadijevog oksida koji ima ulogu da propušta termalno ili infracrveno
zračenje pod određenim kutem upada sunčevog zračenja. Tijekom ljeta pod
visokim kutem reflektira zračenje, a tijekom zime propušta zračenje kod niskog
kuta Sunca. Low-e staklo može ostvariti redukciju gubitaka prozora i do 50% što
je značajna ušteda.

Rekuperacijski sustavi imaju funkciju smanjivanja ventilacijskih gubitaka zgrada

do čak 70% tijekom godine. Ventilacijski sustavi se ugrađuju kao obavezne
jedinice u pasivnim i niskoenergetskim zgradama, a svrha uređaja je da uzima iz
okoliša svježi zrak, provede ga preko filtera i očisti, a nakon toga zrak prolazi preko
rekuperatora ili izmjenjivača na kojem se zrak dodatno zagrijava i tako obrađen se
ubacuje u zgradu. Istovremeno se iz zgrade odvodi ustajali otpadni zrak koji
također prelazi preko filtera i potom preko rekuperatora i topli otpadni zrak predaje
toplinu svježem zraku i grije ga. Nakon što se otpadni zrak ohladio u uređaju
izbacuje se iz zgrade.