Elektrane i elektroenergetske mreže

80 jezika
 Stranica
 Razgovor
 Čitaj
 Uredi
 Uredi kôd
 Vidi povijest
Pomagala


















 Nuklearna elektrana Krško.

Hidroelektrana Zakučac je naša

najveća hidroelektrana koja u elektroenergetski sustav isporučuje oko trećinu

ukupne hidroenergije u Hrvatskoj. Termoel

ektrana Plomin. Termoelektrana-toplana

Zagreb. Geotermalna elektrana
Malitbog (Filipini) je trenutno najveća samostalna geotermalna elektrana na svijetu.

GE H serija plinskih turbine za elektrane:

u kombiniranim elektranama, ova 480 MW jedinica ima stupanj toplinskog

iskorištenja od 60%. Glavni

dijelovi generatora pare koji koristi ugljen kao gorivo.
 Nuklearna elektrana Fukushima 1.

Brana i Hidroelektrana Peruća.

Plimna hidroelektrana La Rance.

 Prednji dio zglobnog plutajućeg prigušnika
Pelamis P-750, u hidroelektrani na valove Aguçadoura (Portugal).

Vjetroelektrana Vrataruša kod Senja, se

nalazi na obroncima Velebita i bila je najveća vjetroelektrana u Hrvatskoj, s

instaliranom snagom od 42 MW.

Parabolični kolektor u sunčevoj termoelektrani u Izraelu.
 Fotonaponska elektrana Waldpolenz
(Njemačka) snage 40 MW, radi od 2008. u blizini Leipziga[1]

Bioelektrana Alholmens Kraft (Finska) je

najveća bioelektrana u svijetu, a koristi drvnu biomasu kao osnovno gorivo, a rezervo

gorivo je treset. Shema gorivnog članka.

Elektrane su postrojenja u kojima se obavlja pretvorba nekog oblika energije u
električnu energiju(nuklearna, kemijska, unutrašnja kalorička, kinetička i potencijalna)
ili energija Sunčeva zračenja preobražuju u električnu energiju. Primarne oblike
energije možemo podijeliti na klasične (konvencionalne) i alternativne
(nekonvencionalne). Klasični oblici energije su unutarnja
energija (nafta, ugljen, plin), potencijalna energija (vodne snage) te nuklearna
energija (nuklearna fisija). Među alternativne izvore energija spadaju unutarnja
energija (bioplin, biomasa, uljni škriljevci), potencijalna energija
(plima i oseka, valovi), kinetička energija (vjetar), toplinska energija (suhe stijene
u Zemljinoj kori, more, vrući izvori), nuklearna energija (fuzija lakih atoma),
te zračenje (Sunce). Osnovna značajka svake elektrane je njezinana
instalirana električna snaga koja se dobije kao aritmetički zbroj naznačenih prividnih
snaga s natpisnih pločica generatora u (MVA) ili nazivnih snaga primarnih pogonskih
strojeva u (MW). Instalirana snaga je istovremeno i nazivna snaga elektrane.
Elektrana je dakle postrojenje za proizvodnju većih količina električne
energije pretvorbom kojega drugog oblika energije. Prema ulozi
u elektroenergetskome sustavu općenito se razlikuju temeljne i vršne
elektrane. Temeljna elektrana je ona elektrana koja je po pogonskim svojstvima
prilagođena stalnome opterećenju, a vršna elektrana ona koja može, s obzirom na
pogonska svojstva i veličinu, preuzeti dio vršnog opterećenja. Prva elektrana u
svijetu ušla je u pogon 1882. u New Yorku sa šest električnih generatora istosmjerne
struje ukupne snage oko 500 kW. Najveća hidroelektrana na svijetu, s instaliranom
snagom od 22 500 MW, izgrađena je u sklopu projekta Tri klanca na rijeci Yangtze u
Kini. Od ukupne svjetske godišnje proizvodnje električne energije, koja je 1997.
iznosila 13 340,2 TWh, najveći je dio (62,3%) bio proizveden u termoelektranama
na fosilna goriva. Nuklearne su elektrane proizvele 17,0%, hidroelektrane 19,3%, a
sve ostale 1,4% električne energije.[2]
Podjela[uredi | uredi kôd]
Prema energetskom izvoru ili energiji koja se u elektrani pretvara u električnu
energiju, razlikuju se:

 termoelektrane (parna, plinska ili plinsko-parna) (u koju se mogu ubrojiti

i nuklearne elektrane i geotermalne elektrane);
 hidroelektrane (akumulacijske, protočne ili reverzibilne) (u koju se mogu ubrojiti
i elektrane na plimu i oseku i elektrane na valove;
 vjetroelektrane (kopnene, priobalne, plutajuće,visinske);
 solarne elektrane (solarne termalne elektrane, fotonaponske elektrane).
Termoelektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Termoelektrane
Termoelektrane (TE) su postrojenja u kojima se proizvodi toplinska
energija i električna energija. Termoelektrana prema pogonskom stroju može
biti turbinska (parna, plinska, plinsko-parna) ili s motorima s unutarnjim
izgaranjem (Dieselov, plinski, benzinski motor).
Parne termoelektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Parna turbina
U parnoj termoelektrani najčešći su izvor energije fosilna goriva, ali to mogu biti
i nuklearno gorivo, topli izvori (geotermalna energija) i Sunce. Fosilna goriva (ugljen,
teška ulja, prirodni plin) izgaraju i zagrijavaju kotao s vodom (generator
pare). Voda se zagrijavanjem isparava, pregrijana para visokoga tlaka odvodi se u
parnu turbinu, a ona pokreće generator u kojem se mehanička energija pretvara u
električnu.
Osnovna proizvodna jedinica elektroprivrede u suvremenim termoelektranama je
blok. Blok se sastoji od jednog postrojenja za proizvodnju pare,
jedne kondenzacijske turbine, električnog generatora i transformatorskog postrojenja.
Princip rada jedne termoelektrane je sljedeći: u ložištu parnog
kotla izgara gorivo. Toplina plinova izgaranja zagrijava vodu u parogeneratoru i voda
se isparava. Pregrijana para odgovarajuće temperature i tlaka odlazi u parnu turbinu.
U parnoj se turbini toplinska energija pretvara u kinetičku energiju, a u rotoru
pretvorba kinetičke energije u mehanički rad. Preko vratila mehanički rad prenosi se
na rotor električnog generatora, gdje se mehanički rad pretvara u električnu energiju.
Termoelektrane toplane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Toplana
Toplana je termoelektrana koja služi za istodobnu proizvodnju električne energije
i vodene pare za obližnje potrošače toplinske energije (za grijanje zgrada i za
tehnološke industrijske procese). Za te se namjene u parnoj termoelektrani uzima
vodena para koja je djelomično ekspandirala u turbini, a u plinskoj termoelektrani za
zagrijavanje vode služe vrući izlazni plinovi nakon ekspanzije u turbini. Ako se topli
izvori iskorištavaju kao izvor energije, para koja izbija na površinu najčešće se
izravno odvodi u parnu turbinu. U korištenju energije prednost imaju potrošači
topline, a električna energija je dodatna. Priprema goriva, zraka i vode, te odvođenje
otpadnih tvari isti su kao i u termoelektrani.
Plinske elektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Plinska elektrana
Plinska elektrana je jednostavnije postrojenje od parne termoelektrane. U plinskoj
termoelektrani može se kao gorivo upotrijebiti plin (prirodni plin, plin iz visokih peći i
slično) ili lakša ulja. Gorivo izgara u posebnim komorama u koje se dovodi i
komprimirani zrak, pa smjesa zraka i plinova nakon izgaranja pogoni plinsku turbinu,
koja okreće i kompresor i generator. Plinske elektrane u odnosu na parne imaju
znatno manje vrijeme potrebno za pokretanje iz hladnog stanja, dimenzije dijelova
postrojenja su manje, nisu potrebni uređaji za pripremanje vode, mogućnost brzog
uključivanja, zaustavljanja i naglih promjena opterećenja.
Plinsko-parna termoelektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Kombinirane termoelektrane
Plinsko-parna termoelektrana s kombiniranim plinskoturbinskim i parnoturbinskim
procesom ima veći stupanj djelovanja i od plinskih i od parnih elektrana. Toplina
plinova iz plinske turbine predaje se vodi u nadodanome parnoturbinskom
postrojenju, u generatoru pare, koji može imati i vlastito loženje. Grade se i posebne
komore za izgaranje, odn. ložišta pod tlakom, u koje je ugrađen i generator pare, a
napojna se voda zagrijava otpadnom toplinom iz plinske turbine. Zbog zahtjeva za
vrlo čistim plinom, koji prolazi kroz turbinu, pretežno se upotrebljavaju tekuća i
plinovita goriva. Ugljen se također rabi, ali se prije izgaranja rasplinjava i čisti u
posebnim postrojenjima ili izgara u komori pod tlakom, a vrući se plinovi prije ulaska
u turbinu filtriraju. Tehnološki zahtjevi za čistim gorivom i manje potrebe za
rashladnom vodom čine termoelektrane s kombiniranim procesom i s ekološkoga
gledišta prihvatljivima.
Diesel elektrane[uredi | uredi kôd]
Diesel elektrane su postrojenja kao pomoćne elektrane, rezervni izvori energije u
urbanim sredinama (bolnice, robne kuće), stalni izvori energije na brodovima, naftnim
platformama. Najvažniji dio opreme Diesel elektrane je Dieselov motor. Puštanje u
rad Dieselovog motora osigurava se komprimiranim zrakom iz boce i dotokom goriva
iz dnevnog spremnika za naftu. Izmjenjivačima topline osigurava se hlađenje motora.
Voda iz izmjenjivača topline vodi de u rashladni toranj gdje se hladi i vraća u proces.
Rad elektrane se zasniva na pretvorbi mehaničkog rada koji stvara Dieselov motor u
električnu energiju.
Nuklearne elektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Nuklearna elektrana
Nuklearna elektrana razlikuje se od termoelektrane na fosilna goriva u primarnom
postrojenju, u koje ulaze nuklearni reaktor, dijelovi primarnoga kruga ovisni o vrsti
reaktora i pomoćni sustavi. Toplinom iz nuklearnoga reaktora zagrijava se i isparava
voda u parogeneratoru, a nastala vodena para pokreće parnu turbinu i električni
generator. Termodinamički proces isti je kao u klasičnoj parnoj elektrani, za razliku
što ulogu parnog kotla preuzima reaktor s izmjenjivačem topline ili bez njega.
U nuklearni reaktor se unosi nuklearno gorivo i rashladno sredstvo. Nuklearnom
fisijom nuklearnoga goriva u reaktoru se oslobađa velika količina topline. Paru za
pogon parne turbine moguće je proizvesti izravno u reaktoru, ili u izmjenjivaču
topline. Proizvedena para odvodi se u turbinu, a pretvorba toplinske energije u
električnu odvija se na isti način kao i kod klasične termoelektrane na fosilna goriva.
Geotermalne elektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Geotermalna elektrana
Geotermalna elektrana je kao svaka druga elektrana, osim što se vodena para ne
proizvodi izgaranjem fosilnih ili drugih goriva, već se crpi iz Zemlje. Daljnji je
postupak s parom isti kao kod konvencionalne elektrane: para se dovodi do parne
turbine, koja pokreće rotor električnog generatora. Nakon turbine para odlazi
u kondenzator, kondenzira se, da bi se tako dobivena voda vratila natrag u
geotermalni izvor. Pod pojmom geotermalna energija smatramo onu energiju koja se
može pridobiti iz Zemljine unutrašnjosti i koristiti u energetske ili neke druge svrhe.
Hidroelektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Hidroelektrana
U hidroelektrani se potencijalna energija vode u vodnoj turbini pretvara u kinetičku
energiju, a zatim se ona, vrtnjom hidrogeneratora, pretvara u električnu energiju.
Glavni su dijelovi hidroelektrane: brana, zahvat, dovod, vodna komora, tlačni
cjevovod, strojarnica, odvod i rasklopno postrojenje. Svrha je brane da povisi razinu
vode kako bi se postigao veći pad ili kako bi se uz povećanje pada ostvarila i
akumulacija vode i povećali protoci za suše. Zahvat je uređaj koji vodu usmjerava
prema dovodu, a izvodi se kao kanal ili kao tunel, što ovisi o konfiguraciji terena. Na
kraju dovoda vodna komora preuzima oscilacije razine vode što nastaju zbog
promjena dotoka vode turbinama. Vodna komora i turbine spojene su čeličnim
tlačnim cjevovodom, koji za male padove može biti i armiranobetonski. U strojarnici
su smještene turbine, generatori i uređaji za upravljanje, zaštitu i pogonski nadzor. U
malim elektranama u strojarnici se nalazi i rasklopno postrojenje, jer su tada
i električni vodovi, kojima je elektrana spojena s mrežom, nižega napona. Pošto voda
preda svoju potencijalnu energiju turbinama, odvodi se u korito vodotoka.
Prema smještaju strojarnice u odnosu na branu, razlikuju se derivacijska i pribranska
hidroelektrana. Derivacijska hidroelektrana gradi se u brdovitim predjelima ili u ravnici
kad se samo gradnjom brane, a zbog nepovoljnih topografskih uvjeta ne ostvaruje
dovoljan pad. Tada se voda dovodi hidroelektrani tunelom ili umjetnim kanalom.
Gdjekad, kada je to ekonomski povoljnije, gradi se podzemna strojarnica. U
pribranskoj hidroelektrani strojarnica se nalazi izravno uz branu, a često je i njezin
dio, pa je u brani ugrađen zahvat, tlačni cjevovod i odvod. Akumulacija uzvodno od
brane preuzima ulogu vodne komore. S obzirom na način iskorištavanja vode,
razlikuju se protočna i akumulacijska hidroelektrana. Protočna je ona u kojoj se voda
iskorištava onako kako dotječe, pa svako odstupanje od takva načina rada uzrokuje
preljev vode.
U akumulacijskoj hidroelektrani voda se za kišnih razdoblja, ili za manje potrošnje,
akumulira kako bi se iskoristila u pogodnome času (akumulacijsko jezero). Crpno-
akumulacijska hidroelektrana za proizvodnju električne energije upotrebljava vodu
koja se crpljenjem iz riječnoga korita ili jezera akumulira u akumulacijskome bazenu,
smještenu na višoj nadmorskoj razini. Za crpljenje vode iskorištava se višak
električne energije tijekom noći ili za kišnih razdoblja.
Elektrane na plimu i oseku[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Elektrane na plimu i oseku
Među hidroelektrane može se ubrojiti i elektrana koja za pogon generatora
iskorištava potencijalnu energiju na temelju plime i oseke (morske mijene). Da bi se
to ostvarilo, pregrađuje se manji zaljev kako bi za plime morska voda strujala kroz
turbine i punila zaljev, koji bi se, također kroz turbine, praznio za oseke. To je
moguće tehnički ostvariti samo ondje gdje razlika između plime i oseke iznosi
nekoliko metara.
Elektrane na valove[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Elektrane na valove
Elektrane na valove su elektrane koje koriste energiju valova za proizvodnju
električne energije. Energija valova je obnovljivi izvor energije. To je energija
uzrokovana najvećim dijelom djelovanjem vjetra o površinu oceana. Snaga valova se
razlikuje od dnevnih mijena plime/oseke i stalnih cirkularnih oceanskih struja. Za
korištenje energije valova moramo odabrati položaj na kojoj su valovi dovoljno česti i
dovoljne snage. Energija vala naglo opada s dubinom vala, te tako u dubini od 50
metara iznosi svega 2 % od energije neposredno ispod površine. Snaga valova
procjenjuje se na 2x109 kW, čemu odgovara snaga od 10 kW na 1 m valjne linije. Ta
snaga se mijenja ovisno o zemljopisnom položaju, od 3 kW/m na Mediteranu do
90 kW/m na Sjevernom Atlantiku. Ona tijekom vremena se mijenja (više i većih
valova ima u zimskom periodu) i ima slučajno obilježje.
Vjetroelektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Vjetroelektrana
U vjetroelektrani ili vjetrenoj elektrani kinetička energija vjetra pretvara se s pomoću
vjetrene turbine i generatora (vjetroagregat) u električnu energiju. Isplativo
iskorištavanje te energije otežano je zbog nepredvidljivosti vjetra, naglih promjena
njegove brzine i kratkoga vremena iskorištavanja maksimalne snage elektrane.
Gustoća snage energetskoga postrojenja iznosi od 100 do 700 W/m² kruga koji
opisuju vrhovi lopatica rotora i bitno ovisi o brzini vjetra. Radi postizanja što veće
snage, grade se lopatice promjera i do 90 metara, no manja su postrojenja isplativija.
Za pretvorbu kinetičke energije vjetra u mehaničku služe vjetroturbine koje se
postavljaju na stupove. Visina stupa ovisi o promjeru rotora turbine i potrebne
instalirane snage. Brzohodne zračne turbine imaju dvije lopatice, a sporohodne do
dvanaest i više lopatica. Vjetroturbine s obzirom na smjer vjetra i okretanje
vjetroturbinskog sustava u odnosu prema smjeru vjetra mogu biti okomite (vodoravno
vratilo) na smjer vjetra ili u smjeru vjetra (okomito vratilo). Vodoravne vjetroturbine se
prave s više lopatica, koje se postavljaju uz vjetar ili niz vjetar u odnosu prema
prijenosnom i generatorskom mehanizmu. Vjetroturbine s okomitim vratilom ne
zahtijevaju posebne konstrukcije nosača ni kontrolu njihova položaja. Većina dijelova
koji se povremeno moraju servisirati smještena je na razini bliskoj zemlji.
Sunčane ili solarne termoelektrana[uredi | uredi kôd]
Sunčana ili solarna termoelektrana pretvara Sunčevu toplinsku energiju u mehanički
rad. Radi postizanja što viših temperatura pogonskoga medija (obično vode), a time i
višega stupnja djelovanja procesa, Sunčevo se zračenje reflektorima (paraboličnim ili
cilindričnim zrcalima) usredotočuje na apsorber s pogonskim medijem, a
nastala vodena para pokreće generator preko nekoga toplinskog stroja. Regulacijski
mehanizmi pritom stalno namještaju reflektore prema položaju Sunca. Pri gustoći
Sunčeva zračenja od 0,8 kW/m², za snagu postrojenja od 1 kW potrebna je površina
reflektora od 6 do 8 m². Iskorištavanje energije Sunca jedno je od područja
istraživanja koja su, osobito posljednjih godina, prisutna u svijetu znanosti,
tehnologije i primjene. Sunčeva energija skuplja se uređajima koji se
zovu fotonaponske ploče ili kolektori. U njima se ona pretvara u toplinsku (sunčev
toplovodni kolektor) i električnu energiju (fotonaponski sustavi).
Solarne termalne elektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Solarne termalne elektrane
Solarne termalne elektrane su izvori električne struje dobivene pretvorbom Sunčeve
energije u toplinsku tako što zagrijavamo tekućinu ili krutinu, a zatim taj proizvod
iskoristimo u kružnom procesu (najčešće se koristi Rankineov ciklus) za stvaranje
električne energije. S obzirom na to da nemaju štetnih proizvoda prilikom proizvodnje
električne energije, a imaju razmjernu dobru iskoristivost (20-40 %), proriče im se
svjetla budućnost. Kako je količina energija koja pada na površinu izuzetno velika,
izgradnjom takvih elektrana na sunčanim područjima (na primjer Sahara) mogao bi
se energijom opskrbljivati veliki dio potrošača, barem dok ne uzmemo gospodarstvo
u obzir. Ipak, čak i kao manji energetski sustav mogu postati vrlo bitan faktor (na
primjer na otocima). Napredak ove tehnologije ovisi i o samom Rankineovom
kružnom procesu.
Fotonaponske elektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Fotonaponska elektrana
Fotonaponska elektrana ili Sunčana (solarna) elektrana
s fotoelementima pretvara Sunčevo zračenje izravno u električnu energiju. Elektrana
se sastoji od mnoštva fotoelemenata, u kojima se unutarnjim fotoelektričnim
učinkom razdvajaju električni naboji u poluvodičima, a kao posljedica nastaje
razlika električnog potencijalâ. Već prema građi fotoelemenata i jakosti Sunčeva
zračenja, električni napon u praznom hodu iznosi 0,5 do 0,9 V, a serijskim i
paralelnim spajanjem fotoelemenata postižu se željeni nazivni napon i električna
struja. Troškovi ulaganja takvih elektrana razmjerno su veliki, a za proizvodnju
fotoelemenata potrebne su znatne količine električne energije.
Bioelektrane[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Bioelektrana
Bioelektrana je elektrana koja koristi energiju biomase za dobivanje električne
energije, a često i toplinske energije za grijanje (kogeneracija). Proizvodnja električne
energije iz biomase je slična kao i za fosilna goriva - u termoelektranama; najprije
pretvaranje u toplinsku energiju nosilaca (vodena para kod parnih turbina, prirodni
plin kod plinskih turbina), pretvaranje u mehaničku, a potom u električnu energiju.
Radi povećanja stupnja djelovanja koristi se kogeneracija – istovremena proizvodnja
toplinske i električne energije, pri čemu je potreban potrošač topline.[3]
Male kogeneracijske elektrane su višenamjenski objekti, koji iz fosilnih goriva i
biomase postupkom kogeneracije proizvode električnu i toplinsku energiju, a u
određenim slučajevima proizvodi se i hladna voda za potrebe hlađenja. Goriva za
pogon malih kogeneracijskih elektrana su plinovita, tekuća i kruta. Odgovarajuće
toplinske snage ovise o vrsti energetskog agregata i kreću se u rasponu od 20 do 20
000 kW.
Elektrana s gorivnim člancima[uredi | uredi kôd]
Elektrana s gorivnim člancima, kakva je pokusno sagrađena 1985. u Japanu, temelji
se na izravnoj pretvorbi kemijske energije u električnu u gorivnim člancima. Međutim,
zbog kratka vijeka, velikih troškova ulaganja i troškova održavanja, a naročito zbog
velike mase po jedinici snage, te elektrane još nisu spremne za tržišnu proizvodnju
električne energije.
Vodikova ekonomija[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Vodikova ekonomija
Vodikova ekonomija ili ekonomija vodika je ideja promjene
svjetske ekonomije energije ovisne o nafti u onu temeljenu na vodiku. Kada se govori
o vodikovoj ekonomiji, u prvom redu se misli na ekološki prihvatljivu
proizvodnju vodika u velikim količinama i primjenu u dva velika
područja: prijevozu i energetici. Glavni razlog je zagađenje koje izazivaju automobili s
pogonom na fosilna goriva (ugljikovodike). Samo u SAD 2001., emisija iz motornih
vozila bila je veća od 500 milijuna tona ekvivalentnog ugljika. Prije skoro 50 godina u
znanstvenoj i tehničkoj literaturi najavljena je uporaba vodika kao primarnog
energetskog izvora u prijevozu i elektroenergetici. Kasnih 1960-tih godina,
u NASA Apollo programu upotrijebljena je gorivi članak na vodik kao energetski izvor.
U 2003. predsjednik SAD-a Bush i predsjednik EU Prodi potvrdili su viziju vodikove
ekonomije. Američko ministarstvo za energiju inicirao je uporabu vodikova goriva,
prema kojoj bi vodikova era započela 2024.[4]
Elektrane u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
U Hrvatskoj su se potkraj 19. stoljeća, obično u industrijskim postrojenjima, ugrađivali
manji električni generatori, većinom za napajanje lokalne rasvjete. Tako je, među
prvima, za potrebe rasvjete u industriji izgrađena 1884. hidroelektrana
na Mrežnici u Dugoj Resi. U Rijeci je 1892. izgrađena javna elektrana s tri
generatora izmjenične jednofazne struje prividne snage po 120 kVA, koji su
pokretani parnim strojevima snage po 89,5 kW. Elektrana je napajala
energijom željezničku postaju, luku i silos. Ta se elektrana smatra prvom koja je
radila za šire energetske potrebe. Za potrebe grada Šibenika završena je 1895. prva
javna hidroelektrana u nas, na Skradinskome buku rijeke Krke (HE Jaruga). Vodna
turbina snage 238,5 kW pokretala je generator izmjenične dvofazne struje, snage
320 kVA, koji je bio povezan dalekovodom napona 3 000 V i duljine 11 km
s transformatorskom stanicom u Šibeniku. Tom je elektranom, zapravo, započelo
iskorištavanje vodnih snaga za proizvodnju električne energije u Hrvatskoj.
Ulaganjem hrvatskog i slovenskog kapitala izgrađena je 1982. u Sloveniji Nuklearna
elektrana Krško s instaliranom snagom 660 MW. Ukupna instalirana snaga Hrvatske
elektroprivrede bila je 1999. na pragu elektrana 3 820 MW, od čega 2 076 MW u
hidroelektranama i 1 744 MW u termoelektranama, a ukupna proizvodnja električne
energije iznosila je 11 299 GWh.
Proizvodni kapaciteti
 Hidroelektrane
Raspoloživa snaga
Akumulacijske Raspoloživa snaga (MW) Protočne
(MW)
HE Zakučac 486 HE Varaždin 86,5
RHE Velebit 276 / (-240) HE Dubrava 77,8
HE Orlovac 237 HE Čakovec 77,4
HE Senj 216 HE Gojak 55,5
HE Dubrovnik 2x108* HE Rijeka 36
HE Vinodol 90 HE Miljacka 24
HE Peruča 60 HE Jaruga 7,2
MHE
HE Kraljevac 46,4 6,5
Golubić
HE Đale 40,8 MHE Ozalj 5,5
HE Sklope 22,5 mHE Krčić 0,3
CS Buško Blato 7,5/4,2 (-10,2/-4,8)
CHE Fužine 4,6 (-5,7)
HE Zavrelje 2
RHE Lepenica 0,8 (-1,2)
MHE Zeleni vir 1,7
 Jedan agregat HE Dubrovnik radi za BiH
CS: crpna stanica CHE: crpna HE RHE: reverzibilna HE

Raspoloživa snaga na
Termoelektrane Gorivo
pragu (MW)
TE Sisak 396 loživo ulje / prirodni plin
TE-TO Zagreb 312 / 400 MWt prirodni plin / loživo ulje
TE Rijeka 303 loživo ulje
TE Plomin (A) 110 kameni ugljen
EL-TO Zagreb 90 / 184 MWt prirodni plin / loživo ulje
loživo ulje / prirodni plin /
TE-TO Osijek 90 / 124 MWt
ekstralako ulje
KTE Jertovac 83 prirodni plin / ekstralako ulje
TE Plomin (B)* 192 ugljen

*U vlasništvu TE Plomin d.o.o. (HEP d.d. : RWE Power - 50% : 50%); O&M ugovor
s HEP-Proizvodnjom d.o.o.

Tablica 1.1 elektrane u Republici Hrvatskoj

 Proizvodnja i
potrošnja električne energije u Hrvatskoj.
Republika Hrvatska nije istovrsna po elektroenergetskom višku ili manjku, nego
postoje dijelovi RH koji su podmiruju vlastitu potrošnju i daju struju i za druge krajeve,
dok postoje krajevi kojima vlastiti elektroenergetski izvori nisu dostatni. Primjerice,
južna područja Republike Hrvatske pokrivaju vlastitu potrošnju iz vlastitih izvora.
Bilježe veću potrošnju samo onda kad znatnije zahladi, pa su kućanstva upućena na
povećano korištenje električne struje, ili za većih sparina, kad znatnije rade
klimatizacijski uređaji. Glavni razlog dostatnosti vlastite proizvodnje je taj što su se
ugasili veliki industrijski potrošači, koji su prije Domovinskog rata trošili iznimnu
količinu struje: tvornice TLM i TEF u Šibeniku, Dalmacija u Dugom Ratu
te Jugovinil u Kaštel Sućurcu, koje su prije rata trošile više od 2 milijarde kWh struje
godišnje. Drugi je razlog što se u tim krajevima nalaze najveća hidroelektrana u
Hrvatskoj, HE Zakučac, a indikativno je da je zabilježeno kako su čak i za dugotrajnih
sušnih razdoblja 2001. godine hidroelektrane na slijevu Cetine, Krke i Zrmanje te HE
Dubrovnik i mala HE Zavrelje proizvele više od 3700 milijuna kilovatsati, od čega sam
Zakučac 1700 milijuna, Orlovac 436 milijuna, a RHE Velebit 295 milijuna,[5] što je
dokazalo kako su besmislene, nepromišljene i štetne ideje o izgradnji nuklearnih
elektrana u tim turističkim krajevima Hrvatske, na sasvim poroznom krškom
tlu bogatom pitkom vodom.
Elektrane i okoliš[uredi | uredi kôd]

Hidroelektrana Dubrava na rijeci Dravi u

Međimurju.
Na okoliš vrlo nepovoljno utječu termoelektrane. Kod termoelektrana (klasičnih-
hlađenih) dva su osnovna učinka koji utječu na onečišćenje okoliša. Prvi i osnovni je
 učinak koji nastaje zbog izgaranja fosilnih goriva. Drugi i manje bitni jest toplinsko
onečišćenje rijeka ili jezera. Kod izgaranja u atmosferu se ispuštaju plinovi kao što
su CO2, CO, NOX, SO2, različiti ugljikovodici (CmHn). Od svih navedenih ugljik
dioksid (CO2, ) i voda (H2O) nisu direktno otrovni za ljude. No oni izravno utječu
svojom koncentracijom na zagrijavanje atmosfere (apsorpcija toplinskog zračenja u
atmosferi). Nuklearne elektrane isto tako proizvode otpad. Jedna vrsta je radioaktivni
otpad, dok je druga vrsta otpada vruća voda. Najveći problem se javlja pri
skladištenju radioaktivnog otpada. Otpad se mora skladišti u specijalnim bazenima ili
suhim kontejnerima, a njegovo razlaganje je prilično dugo. Najpovoljniji tipovi
elektrana s ekološkog stajališta su hidroelektrane, vjetroelektrane i solarne elektrane.
One ne zagađuju okoliš s obzirom na to da se koriste obnovljivim izvorima energije.
U cilju zaštite okoliša, sve veći naglasak stavlja se upravo na elektrane na obnovljive
izvore, a u budućnosti, realno je za očekivati da će one preuzeti proizvodnju većine
električne energije u svijetu.
Hrvatska i oprema za elektrane[uredi | uredi kôd]
Hrvatska strojogradnja i elektroenergetika je ugledna u svjetskim okvirima. Hrvatski
se generatori ugrađuju u hidroelektrane diljem svijeta. Poznat je hrvatski
proizvođač Končar-Inženjering za energetiku i transport (KET) čija su postrojenja
isporučena (cijela oprema za hidroelektrane) u BiH, Indiji, a opremu prodaje po
Albaniji, Islandu, Kanadi, Kostarici, Makedoniji, SAD-u i tako dalje.[6]
Izvori[uredi | uredi kôd]
1. ↑ [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2016. (Wayback Machine), "Waldpolenz
Solar Park", publisher=Juwi
2. ↑ elektrana, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
www.enciklopedija.hr, 2017.
3. ↑ [3] Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. veljače 2012. (Wayback Machine) "Zelena
energija", Bruno Motik, ekosela.org, 2005.
4. ↑ "UTMS u Europi - Ekonomija vodika", hrcak.srce.hr, 2003.
5. ↑ Hidroelektrane u Dalmaciji: 2909 milijuna kilovatsati, Vl. Caktaš, str. 13, 18. travnja 2002.
6. ↑ Dalje Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. listopada 2020. (Wayback Machine) Hrvatski
generatori za svjetske hidroelektrane, agencija vlm, 10. lipnja 2010.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

 HEP Proizvodnja Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. listopada 2009.
(Wayback Machine)
Kategorije:
 Energetika
 Elektroenergetika
 Ova stranica posljednji je put uređivana 3. kolovoza 2023. u 10:42.
 Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons: Imenuj autora/Dijeli pod istim uvjetima; mogu se
primjenjivati i dodatni uvjeti. Pogledajte Uvjete