Nuklearni reaktori/elektrane

Nuklearni reaktor je ureaj u kojem se zbiva kontrolirana lanana

nuklearna reakcija. Svi dananji reaktori primjenjuju reakciju fisije, dok su
reaktori bazirani na nuklearnoj fuzijskoj reakciji u fazi razvoja i njihova je
realizacija za sada jo upitna. Nuklearni reaktor sastoji se od reaktorske
posude u kojoj se nalazi reaktorska jezgra s nuklearnim gorivom,
moderator, reflektor, rashladno sredstvo i kontrolne ipke. U nuklearnom
gorivu zbiva se nuklearna reakcija u kojoj se apsorpcijom neutrona jezgra
fisibilnog nuklida raspada na dvije lake jezgre i dva do tri brza neutrona.
Pritom se raspadom svake fisibilne jezgre oslobaa energija od oko 200
MeV. Lanana fisijska reakcija moe se ostvariti ako bar jedan od
osloboenih neutrona prouzroi novu fisiju u okolnim fisibilnim jezgrama.
Uran je jedini kemijski element u prirodi u kojem se pod odreenim
uvjetima moe zbivati kontrolirana lanana fisijska reakcija. Osim
izotopa 235U, fisibilni su i plutonijevi izotopi239Pu i 241Pu te uranijev
izotop 233U. Njih u prirodi nema, ali se mogu proizvesti u nuklearnom
reaktoru nuklearnim reakcijama radijativnog uhvata neutrona, i to
plutonijevi izotopi od uranijeva izotopa 238U, a izotop 233U od torijeva
izotopa 232Th (konverzija nefisibilnog u fisibilan materijal). Energija
osloboena fisijom 1 000 000 je puta vea od energije dobivene izgaranjem
ugljena jednake mase.
Radom nuklearnog reaktora nastaju radioaktivni fisijski produkti ije bi
isputanje ugrozilo stanovnitvo i okoli. Stoga se pri projektiranju,
izgradnji i pogonu nuklearnih reaktora velika panja posveuje njihovoj
sigurnosti. Nakon nesrea na reaktorima nuklearnih elektrana Otok tri
milje u SAD-u i ernobilj u Ukrajini poboljana je sigurnost sadanje
generacije nuklearnih reaktora. Daljnje poboljanje oekuje se kod novih
generacija, kod kojih e sigurnost biti bazirana na fizikalnim principima, a
ne na aktivnom djelovanju inenjerskih sustava (inherentna sigurnost).
Nuklearne elektrane energetska su postrojenja koja toplinsku energiju
nastalu u nuklearnom reaktoru pretvaraju u elektrinu energiju. Toplinska
energija nastaje u nuklearnom gorivu kao posljedica samoodravajue i
kontrolirane fisije atoma urana ili plutonija, a ne, kao kod termoelektrana,
izgaranjem ugljena u loitu.
Razvoj civilne primjene nuklearne energije za proizvodnju elektrine i
toplinske energije zapoeo je 50-tih godina prolog stoljea. Danas je u 30
zemalja svijeta u pogonu 439 komercijalnih nuklearnih elektrana, ukupne
instalirane snage preko 370.000 MWe. 280 istraivakih nuklearnih reaktora
locirano je u 56 zemalja. 2006. godine proizvodnja elektrine energije u
nuklearnim postrojenjima zadovoljavala je 16% ukupnih svjetskih potreba
za elektrinom energijom. 16 zemalja zadovoljava preko 25% svojih potreba
za elektrinom energijom iz nuklearnih elektrana.
Prvi nuklearni reaktori upotrebljavali su se za proizvodnju plutonija 239Pu koji se
koristi za nuklearno oruje. Danas im je upotreba ira te se osim za proizvodnju

elektrine energije koriste za pokretanje brodova i podmornica, proizvodnju

radioaktivnih izotopa, opskrbu toplinskom energijom. Nadalje, osim energetskih
reaktora postoje i istraivaki reaktori (TRIGA naprimjer), ali je mogua i
kombinirana upotreba. RBMK (ernobil) i N tip reaktora (Hanford, SAD)
koristili su se istovremeno za proizvodnju plutonija i elektrine energije. U
Kanadi i Rusiji reaktori se koriste za proizvodnju tople vode i vodene pare za
primjene u industriji, te za desalinizaciju vode.
to se proizvodnje elektrine energije tie nuklearna je elektrana slina
termoelektrani na fosilna goriva. Razlika je, naravno, u proizvodnji toplinske
energije koja se u NE dobiva fisijom nuklearnog goriva u reaktoru, a u TE
izgaranjem fosilnog goriva. Dananje velike nuklearne i termoelektrane koriste
Rankine-ov kruni proces u kojem se proizvedena toplinska energija koristi za
pretvorbu vode u vodenu paru visokog tlaka i temperature. Proizvedena para
odvodi se u turbinu gdje se energija vodene pare pretvara u mehaniki rad koji
pokree turbinsku osovinu. Na osovinu turbine spojen je elektrini generator koji
slui za pretvorbu mehanike energije turbine u elektrinu energiju koja se nakon
toga prenosi u elektroenergetski sustav. Iz niskotlanog dijela turbine vodena
para odlazi u kondenzator u kojem se ponovo pretvara u vodu koja se nakon toga
odvodi u sustav za proizvodnju pare i ciklus se ponavlja. Kondenzator zahtijeva
hlaenje koje se ostvaruje vodom (bilo protonom ili iz jezera/mora) i/ili zrakom
(rashladni tornjevi). Glavne komponente sustava za proizvodnju pare u NE su:

Nuklearni reaktor,

Primarni rashladni krugovi koji s pripadajuim primarnim pumpama slue

za protok rashladnog sredstva kroz reaktor,

Izmjenjivai topline ili parogeneratori koji slue da primarno rashladno

sredstvo pretvori vodu u vodenu paru (osim u sluaju BWR-a).

Stupanj djelovanja toplinskog ciklusa nuklearnih elektrana nii je nego kod

modernih termoelektrana. Razlog tome je nia srednja temperatura rashladnog
sredstva reaktora u nuklearnim elektranama u odnosu na temperaturu loita
parnih kotlova TE-a. Temperatura rashladnog sredstva odreena je temperaturom
kouljice gorivnih tapova i maksimalnom temperaturom goriva. Visoka
temperatura goriva dovodi do njegovog taljenja, a previsoka temperatura
kouljice izaziva njeno mehaniko oteenje i isputanje fisijskih produkata u
rashladno sredstvo.

Klasifikacija reaktora
Klasifikacija reaktora moe se napraviti prema:

energiji neutrona koji izazivaju fisije,

o brzi reaktori
o termiki reaktori

materijalu moderatora,

materijalu rashladnog sredstva,

prema razvojnim kategorijama,

upotrebi,

fazi goriva.

Termiki i brzi reaktori

Reaktori u kojima fisije izazivaju uglavnom neutroni u

termikom podruju (En 0,625 eV) nazivaju se termiki
reaktori. Termiki reaktori koriste moderator za usporenje
neutrona. Reaktori bez moderatora, gdje fisiju izazivaju neutroni
energija izmeu nekoliko MeV-a do ispod keV-a nazivaju se brzi
reaktori. Rashladno sredstvo tih reaktora je tekui metal.

Homogeni i heterogeni reaktori

Dananji reaktori su heterogeni reaktori, odnosno gorivo,

moderator i rashladno sredstvo fiziki su odvojeni. Ako je gorivo
pomijeano s moderatorom i rashladnim sredstvom tada je
reaktor homogen. Pedesetih su godina prolog stoljea u okviru
projekta termikog oplodnog reaktora u ORNL-u (Oak Ridge
National Laboratory) napravljena dva prototipa homogenog
reaktora: HRE-1 i HRE-2. HRE-2 reaktor je koristio
visokoobogaeni 235U u formi UO2SO4 pomijean s tekom
vodom. Projekt je obustavljen, a u razmatranje je uzet termiki
oplodni reaktor s tekuim solima (molten-salt reaktor). Za
razliku od prethodna dva homogena reaktora model s uranom
pomijeanim s tekuim bizmutom nije zaivio niti kao testno
postrojenje. Iako danas nema homogenog reaktora koji se koristi
u proizvodnji elektrine energije, ideja elektrane s homogenim
reaktorom s tekuim solima prisutna je unutar razvoja etvrte
generacije nuklearnih reaktora (Generation IV).

Komponente konvencionalnih reaktora

Glavne komponente jezgre nuklearnog reaktora su gorivo, moderator, rashladno
sredstvo te apsorpcijski materijali. Glavna razlika pojedinih tipova reaktora ovisi
o izboru materijala tih komponenata.
Gorivo

Od elemenata koji se nalaze u prirodi, a koriste se u nuklearnoj

energetici kao gorivo su uran (233U, 235U, 238U) i torij (232Th). 238U
i 232 Th nisu fisibilni termikim neutronima ve se koriste kao
oplodni materijali. Uhvatom neutrona iz 238U nastaje
najprije 239U koji raspadom prelazi u 239Np, a njegovim, takoer
- raspadom, nastaje fisibilni 239Pu. Slino je s 232Th, takoer
nefisibilnim izotopom, koji se nakon uhvata neutrona i dva raspada pretvara u fisibilni 233U. Fisibilni izotopi 239Pu i 241Pu ne
nalaze se u prirodi zbog relativno kratkog vremena
poluraspada. 235U je jedini fisibilni izotop koji se u prirodi moe
nai u dovoljnim koliinama. U konvencionalnim reaktorima
gorivo se preteno nalazi u formi oksida (UO2) s tim da je
teinski udio 235U razliit (razliito obogaenje). Geometrija
goriva takoer se moe razlikovati; najee su to tablete
promjera do 1 cm, a neki reaktori koriste gorivo u obliku kugle
omotane grafitom (moderatorom).

Moderator

Moderatori se koriste u termikim reaktorima, a slue za

usporavanje neutrona. S obzirom da neutron najvie energije
gubi prilikom sudara s lakim jezgrama izbor materijala i nije
previe velik. Materijal mora imati veliku sposobnost
moderacije, ne smije imati velik udarni presjek za apsorpciju
neutrona, mora biti jeftin, ne smije biti toksian. Najee se
koriste voda, teka voda i grafit. Od navedenih materijala obina
voda ima najveu sposobnost usporavanja neutrona, ali po
kvaliteti moderacije najbolji je izbor teka voda zbog bitno
manjeg udarnog presjeka za apsorpciju neutrona to omoguava
ak i upotrebu prirodnog urana za nuklearno gorivo. Najvei
nedostatak teke vode je visoka cijena proizvodnje. Prema
materijalu moderatora reaktori se dijele na:

grafitom moderirani reaktori,

vodom moderirani reaktori,

tekom vodom moderirani reaktori,

lakim elementima moderirani reaktori,

organskim materijalima moderirani reaktori.

Rashladno sredstvo

Rashladno sredstvo u elektranama slui za prijenos energije od

goriva do turbine, bilo direktno ili posredno. Rashladno sredstvo
moe biti tekuina ili plin. U termikim reaktorima najee se
upotrebljavaju voda, teka voda, ugljini dioksid i helij, dok se u
brzim reaktorima koriste tekui metali (na primjer tekui natrij u
Phoenix reaktoru). Uvede li se podjela reaktora prema
koritenom rashladnom sredstvu reaktori se dijele na plinom
hlaene reaktore (GCR Gas Cooled Reactor), lakovodne
reaktore (LWR Light Water Reactor) i tekovodne reaktore
(HWR Heavy Water Reactor). U lakovodnim reaktorima
rashladno sredstvo je ujedno i moderator to je mogue i u
HWR-u, ali je skupo, a u GCR-u nemogue jer plin ima premalu
gustou pa se zbog toga za moderaciju koristi grafit.
Rashladno sredstvo mogu biti rastaljene soli te tekui metali
olovo, natrij i legura olovo-bizmut.
Zakljuno, prema rashladnom sredstvu reaktori se dijele na:

vodom hlaene reaktore;

o reaktori s vodom pod tlakom (PWR Pressurized
Water Reactor i VVER ruska verzija PWR-a),
o reaktori s kljuajuom vodom (BWR),
o reaktor hlaen i moderiran tekom vodom (HWR
Heavy Water Reactor),

tekuim metalom hlaene reaktore;

o natrijem hlaeni reaktor,
o olovom hlaeni reaktor,

o olovo-bizmut hlaeni reaktor,

plinom hlaene reaktore;

reaktore s rastaljenim solima.

Reaktori II generacije
Dva podtipa LWR-a su PWR (Pressurized Water Reactor reaktor s vodom pod
tlakom) i BWR (Boiling Water Reactor reaktor s kipuom vodom). U PWR
reaktoru rashladno se sredstvo, koje je istovremeno i moderator, nalazi se pod
visokim tlakom od priblino 155 bar to omoguava njegovu visoku radnu
temperaturu bez promjene faze. Rashladno sredstvo iz reaktora prolazi kroz
parogenerator predajui toplinu vodi sekundarnog kruga koja zbog nieg tlaka u
sekundarnom krugu isparava. Para odlazi u turbinu, a ohlaena voda primarnog
kruga natrag u reaktor. Dananji PWR-i imaju od dva do etiri rashladna kruga s
pripadajuim parogeneratorima, ali ruska verzija (VVER-440) ih ima ak est.

PWR reaktor
U BWR-u rashladno se sredstvo nalazi na niem tlaku (70 bar) to omoguava
kljuanje vode unutar reaktorske posude tako da para, nakon prolaska kroz
separatore vlage i suionike pare, direktno odlazi u turbinu. S obzirom da para
nastaje u reaktoru, sekundarni krug i parogeneratori nisu potrebni to je pozitivno
sa sigurnosnih aspekata. Nadalje, ako u BWR-u prestanu raditi cirkulacijske
pumpe tada se zbog poveanog udjela pare unutar posude poveava prirodna
cirkulacija i dovoljna je za odvod ostatne topline. Uz to poveanje snage reaktora
poveava udio pare, to smanjuje moderaciju, a to za posljedicu ima smanjenje
snage reaktor ima samoregulacijsko svojstvo. Protok rashladne tekuine kroz

BWR jezgru nii je nego kod PWR-a zbog visoke topline isparavanja vode.
Priblino 15% vode ispari prilikom prolaska kroz jezgru. Uz to nejednolika
aksijalna raspodjela gustoe moderatora uzrokuje aksijalnu ovisnost snage (snaga
je vea u donjem dijelu jezgre) te je nuna regulacija rada kontrolnim tapovima.
Kontrolni tapovi ulaze u jezgru s donje strane, za razliku od PWR gdje se nalaze
iznad jezgre reaktora. Loa osobina je i da slabo radioaktivna para kontaminira
turbinu. Nii radni tlak zahtijeva manju debljinu stijenke reaktorske posude, ali je
sama posuda veih dimenzija, odnosno mase.
Osim to se teka voda odvojeno koristi za moderaciju i rashladno sredstvo, a
prirodni uran (ili malo obogaeni uran) kao gorivo, specifinost tekovodnog
reaktora (HWR) kanadske proizvodnje je i upotreba horizontalno postavljene
reaktorske posude kalandrije. 12 gorivnih elemenata, svaki duljine 0,5 m
poloeni su u unutranjost tlane cijevi u kojoj se nalazi rashladno sredstvo pod
tlakom 11 bar. Svaka tlana cijev koaksijalno je postavljena unutar jedne od
ukupno 380 cijevi kalandrije neto veeg polumjera. Moderator (teka voda)
temperature 330 K nalazi se oko cijevi kalandrije na tlaku malo veem od
atmosferskog. Zamjena goriva obavlja se tokom rada reaktora posebnim
strojevima. Rashladni krug izvan kolektora kalandrije isti je kao u PWR-u. Teka
voda temperature oko 580 K prolazi kroz U-cijevi parogeneratora i nakon to
preda toplinu obinoj vodi sekundarne strane parogeneratora vraa se natrag u
reaktor. Specifinost kanadskog tekovodnog reaktora CANDU je kontinuirana
izmjena goriva, to znai da se izmjena goriva obavlja tokom normalnog rada
reaktora.
1. gorivni element
2. kalandrija
3. kontrolni tapovi
4. tlanik
5. parogenerator
6. pumpa napojne
vode
parogeneratora
7. glavna
cirkulacijska
pumpa
8. stroj za ozmjenu
goriva
9. moderator

10. tlana cijev

11. glavni parovod
12. napojna voda
parogeneratora
13. kontejnment
CANDU reaktor
Plinom hlaeni reaktori kao moderator koriste grafit, a rashladno im je sredstvo
ili CO2 ili helij. Razvijali su se u tri etape:
1. Reaktori s oblogom goriva od magnezija i prirodnim metalnim uranom
(Magnox reaktori),
2. reaktori s oblogom od nehrajueg elika i nisko obogaenim uranom
(AGR Advanced Gas Reactors),
3. visokotemperaturni reaktori hlaeni helijem (HTGR High Temperature
Gas Reactors).

Reaktori III generacije

Podjela reaktora moe se napraviti i prema razvojnim kategorijama odnosno
generacijama. Reaktori I generacije razvijani su do 1960. godine i danas, osim u
Velikoj Britaniji, nisu vie u pogonu. Dananji komercijalni reaktori velikom
veinom pripadaju II generaciji reaktora. Reaktori III generacije nastali su
evolutivnim dizajnom na osnovi prethodne generacije. Dizajn je standardiziran za
svaki od tipova koji e biti licenciran to u konanici znai manje kapitalne
trokove i krae vrijeme izgradnje. Dizajn je pojednostavljen pa je lake
upravljanje i manja je osjetljivost na kvarove. Radni je vijek produen na 60
godina uz poveanu raspoloivost postrojenja, smanjena je vjerojatnost taljenja
jezgre, poveana je otpornost na ozbiljna oteenja uzrokovana ak i udarom
aviona. Upotreba novih sagorivih apsorbera produava duljinu ciklusa, a visoki
odgor goriva reducira potrebe za gorivom i koliinu otpada. Ipak, najvei odmak
od prethodne generacije je ugradnja pasivnih sistema ije se djelovanje oslanja na
gravitaciju, prirodnu konvekciju i uskladitenu energiju, a ne na komponente
ovisne o vanjskim naponskim izvorima. Elektrina je energija potrebna za
signalizaciju i upravljanje magnetskim ventilima, a dobiva se iz akumulatora.
Razliiti reaktori III i III+ generacije u zavrnoj su fazi dizajna, a u pogonu su 4
ABWR-a (Advanced Boiling Water Reactor napredni reaktor s kipuom
vodom) te tri u izgradnji. Reaktori, koji su u fazi licenciranja s jasno ciljanom
godinom zavretka, ili su ve licencirani, a pripadaju Generaciji III su:

EPR, (European Pressurized Reactor) - Areva,

APWR, (Advanced Pressurized Water Reactor) - Mitsubishi i

Westinghouse,

AP1000, (Advanced Passive) - Westinghouse,

IRIS, (International Reactor Inovative and Secure) - Westinghouse,

VVER-1200/V-491 - Rosatom (Rusija),

APR-1400, (Advanced Pressurized Water Reactor) - Dosam (juna

Koreja),

ESBWR, (Economic Simplified Boiling Water Reactor) - GE i Hitachi,

ABWR - GE, Toshiba i Hitachi,

ACR-1000, (Advanced CANDU Reactor) - AECL.

Istoj generaciji pripadaju i dva reaktora koja su dobila konanu dozvolu NRC-a
(Nuclear Regulatory Comission): AP600 i System 80+. Iako niti jedan od njih
nije niti u fazi izgradnje, ta dva reaktora posluila su za razvoj reaktora III+
generacije: AP1000 i APR-1400.
EPR

EPR (European Pressurized Reactor, 1600 1660 MWe) jedini

je reaktor III+ generacije ija je izgradnja ve poela u Europi.
Za sada su dva takva reaktora u izgradnji: Flamanville 3 u
Francuskoj i Olkiluoto u Finskoj. Predvia se da e oba reaktora
biti putena u pogon do kraja 2012. godine, iako je gradnja
finskog reaktora trebala zavriti 2009. godine. Cijene ova dva
postrojenja su izmeu 3,3 i 3,7 milijardi eura, a predvieno
trajanje izgradnje 54 mjeseca. Planira se gradnja 16 EPR-a, od
toga 7 u SAD-u. Reaktor je nastao na osnovi francuskog N4 i
njemakog KONVOI tipa PWR-a. Gorivni elementi, ukupno
241, su kvadratinog presjeka u matrici 1717, a duljina im je
420 cm. Predvia se rad u u 18 ili 24-mjesenom ciklusu. Zbog
kompenzacije vika reaktivnosti na poetku ciklusa moderatoru
se dodaje borna kiselina, a gadolinij (Gd2O3) se koristi kao
sagorivi apsorber. Gorivo je do 5% obogaeni 235U, s opcijom
koritenja MOX goriva. Predvieni srednji otpusni odgor je 60
GWd/tU. Kontrolni su tapovi napravljeni od dva razliita
materijala: legure srebra, indija i kadmija (donji dio tapa; 1,50
m duine) i BC (gornji dio tapa; 2,61 m duine). Ukupan broj

elemenata koji sadre kontrolne tapova je 89. EPR ima elini

reflektor koji osim to smanjuje bijeg neutrona iz jezgre dodatno
titi reaktorsku posudu od neutronskog toka. Reaktor ima 4
rashladna kruga; 4 cirkulacijske pumpe i 4 parogeneratora svaki
mase 500 t nalaze se u svakom rashladnom krugui. Predvieni
radni vijek je 60 godina. Iz naprijed navedenog vidi se da je
dizajn EPR-a evolutivan.
Navedene su neke od prednosti i poboljanja EPR-a u usporedbi
s dananjim PWR-ima:
poveana redundancija i odvojenost sistema (4 neovisna
sistema za zatitno hlaenje jezgre svaki od njih moe sam
hladiti jezgru nakon obustave reaktora to znai da je
redundancija u ovom sluaju 300%),
smanjena vjerojatnost oteenja jezgre (610-7 po reaktoru po
godini),
smanjena vjerojatnost isputanja i posljedica isputanja (manja
vjerojatnost poetnih nezgoda)
smanjenje vjerojatnosti i posljedica tekih kvarova (poveana
robusnost kontejnmenta u sluaju topljenja jezgre i naruavanja
integriteta reaktorske posude),
zatita kritinih sistema od vanjskih dogaaja (postavljanje
dvostrukog betonskog zida ukupne debljine 2,6 m sposobnog
izdrati nadtlak u sluaju nezgode ili udara aviona),
produeno vrijeme za reakciju operatera u sluajevima kvarova
ili prijelaznih pojava zbog veih parogeneratora i tlanika
manja osjetljivost na ljudske pogreke ostvarena je koritenjem
digitaliziranog sistema instrumentacije i kontrole te koritenjem
najnovijih informacijskih sistema,
pojednostavljenje sigurnosnih sistema i funkcionalna
odvojenost,
eliminacija pogreaka u zajednikom nainu rada fizikom
odvojenou te upotreba razliite podrke za pojedinu
sigurnosnu funkciju.

APWR

APWR je napredni reaktror koji na bazi japanskih PWR-a

zajedniki razvijaju Mitsubishi Heavy Industries i Westinghouse.
Reaktor, s etiri rashladna kruga, ovisno o tritu kome je
namijenjen, snage je 1538 MWe ili 1700 MWe. Za sada se
predvia izgradnja etiri APWR-a; po dva u Japanu i SAD-u.

AP1000

AP1000 (Advanced Passive) Westinghouseov je napredni PWR

reaktor III+ generacije snage 1117 MWe 1154 MWe. Do danas
su sklopljeni ugovori za gradnju 4 (od planiranih 14) AP1000
reaktora u SAD-u, te jo 4 u Kini. Dizajn ovog reaktora nastavak
je dizajna AP600 reaktora koji je u SAD-u licenciran jo 1999.
Karakteristike dizajna AP1000 reaktora su:
znaajno pojednostavljenje s manje komponenata,
povean nivo sigurnosti upotrebom pasivnih sistema bez
potpore izmjenine naponske mree,
upotreba modularne konstrukcije rezultira skraenim
vremenom izgradnje,
reducirani trokovi pogona i odravanja,
nii kapitalni trokovi postrojenja rezultiraju niim trokovima
proizvodnje elektrine energije,
pouzdan i siguran rad uslijed dizajnom ugraenih sigurnosnih
granica (npr. nia gustoa snage na kojoj reaktor radi, vei
tlanik).
Gore navedene karakteristike nisu potpuno neovisne jedna o
drugoj. Pojednostavljenje vodi na upotrebu pasivnih sigurnosnih
sistema umjesto tradicionalnih aktivnih sistema koji su izbaeni

(aktivni sistem za zatitno hlaenje jezgre, sistem za odvoenje

ostatne topline, sistem za tuiranje kontejnmenta) ime je
prestala potreba za pomonim sistemima potrebnim za njihovu
funkcionalnost. S tim je eliminirano i obavezno osiguranje
napajanja pomonih sistema iz izmjenine naponske mree,
osiguravanja rashladne vode, grijanje ventilacija i klimatizacija.
Izostankom aktivnih sistema prestaje potreba i za njihovom
redundancijom koja je potrebna zbog zahtjevane visoke
pouzdanosti tih sistema. Pasivni sistemi, za razliku od aktivnih,
nalaze se uglavnom unutar zatitne zgrade. Pasivni sustav za
hlaenje kontejnmenta oslanja se na gravitacijom uzrokovano
pranjenje bazena smjetenog iznad kontejnmenta, zrano
hlaenje prirodnom konvekcijom, gdje se uz pomo posebno
oblikovanih vodilica stvara jako strujanje uz posudu, te
isparavanje vode. Sistemi su projektirani tako da ne zahtjevaju
intervenciju operatera unutar 72 sata. Pojednostavljenje u
primarnom krugu vidljivo je iz izvedbe parogeneratora; dvije
pumpe i jedan parogenerator ine jednu mehaniku cjelinu
(AP1000 ima ukupno dva rashladna kruga). Time je izostavljen
cjevovod izmeu parogeneratora i pumpe te zasebna potporna
konstrukcija pumpi. Pumpe su zatvorene izvedbe to pridonosi
sigurnosti pogona jer ne moe doi do istjecanja hladioca uz
osovinu niti postoji mogunost curenja iz primarnog kruga zbog
degradacije brtvi na osovini. Upotrebom tzv. sivih kontrolnih
tapova u normalnom pogonu smanjuje se potreba za
boriranjem/deboriranjem jezgre to olakava rad i
pojednostavljuje sistem volumne i kemijske kontrole. Ukratko,
AP1000 u odnosu na klasini PWR ima 50% manje sigurnosnih
ventila, 35% manje sigurnosnih pumpi, 80% manje cijevi.
Meutim, sigurnost nije naruena; frekvencija oteenja jezgre
iznosi 510-7 po reaktoru po godini, to je za dva reda veliine
manje od sadanjih reaktora, odnosno 200 puta manje od
zahtjeva NRC-a. (Nuclear Regulatory Commission)

IRIS

Potpuno drugaiji pristup od EPR-a vidljiv je u projektu IRIS

(International Reactor Innovative and Secure) PWR reaktora
III+ generacije. Projekt je zapoeo prije 10 godina pod vodstvom
Westinghousea, a u njemu uz dvadeset instituta i sveuilita iz
svijeta sudjeluje i FER Zagreb. Reaktor je snage 335 MWe, a
predvia se izgradnja jednog ili vie modula. Glavne osobine
IRIS-a su:
integralni raspored komponenata primarnog kruga,
48-mjeseni radni ciklus,
elini reflektor,
tzv. SafetybyDesign nain projektiranja projektom se
iskljuuje vjerojatnost pojave neke nezgode.
Iako je reaktor manje snage, reaktorska posuda visoka je 21,3 m,
a njen je promjer 6,2 m. Meutim, osim jezgre reaktora i
kontrolnih tapova s pogonskim mehanizmom unutar reaktorske
posude nalaze se parogeneratori, cirkulacijske pumpe i tlanik.
Ukupna veliina postrojenja zbog toga je smanjena to pozitivno
djeluje na sigurnost i ekonominost. Prednost integralnog
reaktora je u eliminaciji primarnih cjevovoda ime nestaje
opasnost od posljedica njihovog loma, a olakano je i hlaenje
jezgre prirodnom cirkulacijom. Jezgra IRIS reaktora neto je
dua od standardne PWR jezgre, a sastoji se od 89 gorivnih
elemenata. Svaki gorivni element je standardni Westinghouseova
gorivni element kvadratinog presjeka (matrica 1717) s tim da
napravljene studije za razliite odnose moderator/gorivo i

razliita obogaenja pokazuju da je mogu odgor od 80

GWd/tU. Postizanje takvog odgora i koritenje veeg
obogaenja za sada nisu dozvoljeni no ostaju kao opcija za
budunost. Za sada predvieni odgor i obogaenje ostaju u
granicama propisanim od strane NRC-a bez obzira upotrebljava
li se standardno ili MOX gorivo. Osim elinog reflektora koji
poboljava ekonomiku neutrona, jo jedna specifinost je
razmatranje koritenja samo erbija kao sagorivog apsorbera, ili
erbija u kombinaciji s IFBA. Time bi se smanjila kritina
koncentracija borne kiseline to unaprijeuje inherentno svojstvo
kontrole reaktivnosti.
Parogeneratori IRIS reaktora helikoidalnog su tipa. Svaki reaktor
ima ukupno 8 helikoidalnih parogeneratora sa 656 cijevi. Ovdje
je primarno rashladno sredstvo izvan cijevi, a sekundarno unutar
cijevi. Pumpe, koje su potopljene u primarni hladioc unutar
reaktorske posude, takoer su razliite nego kod klasinog
PWR-a; propelerskog su tipa, a prednost je to mogu raditi na
temperaturama do 500 C, imaju velik protok, te mali porast
tlaka. Tlanik se nalazi na vrhu posude, ispod gornje kape
reaktora. Volumen tlanika je 71 m3, od ega na parni dio otpada
49 m3. Kontejnment je izraen od elika, sferinog je oblika
promjera 25 m i doputa relativno visok tlak od 1,3 MPa.
Usporedbe radi, 600 MWe PWR elektrana ima kontejnment
cilindinog oblika promjera 40 m i visine 58 m.
SafetybyDesign nainom projektiranja fiziki su uklonjene
mogunosti za nastanak niza nezgoda te tako otpada potreba za
sigurnosnim sustavima koji sprjeavaju posljedice tih nezgoda.
Vjerojatnost pojave ostalih akcidentnih situacija umanjena je, a
smanjene su i posljedice vjerojatnih akcidentalnih scenarija.
Primarni rashladni krug unutar reaktorske posude eliminira
mogunost pojave puknua glavnog cjevovoda i posljedice tog
najteeg kvara PWR-a. Veliina posude i vea koliina vode u
njoj uzrokuje vei vremenski interval potreban za grijanje ili
hlaenje rashladnog sredstva kao posljedice nezgode. Visinska
razlika izmeu jezgre i parogeneratora omoguava prirodnu
cirkulaciju u sluaju ispada cirkulacijskih pumpi, a velik broj
parogeneratora i pumpi predstavlja visoku redundanciju i
umanjuje posljedice ispada bilo koje od tih komponenata.
Eliminiranjem mogunosti pojave nekih kvarova omogueno je
pojednostavljenje sigurnosnih sistema i s time cjelokupan dizajn
IRIS-a to u konanici daje poveanu sigurnost, ekonominost i
pouzdanost.
Naravno, sve akcidente nije mogue sprijeiti, ali se njihove
posljedice nastoje smanjiti inherentnim svojstvima reaktora i
upotrebom pasivnih sustava. Pod pojmom pasivni sustav
smatra se osiguranje zatitnih barijera koje ne ovise o elektrikm
pokretanim komponentama nego o djelovanju uvijek prisutnih
sila (gravitacija), uskladitenoj energiji (komprimirani plin,

akumulatorske baterije) i pasivnih mehanikih komponenata

(nepovratni ventili). Treba napomenuti da od svih naprednih
reaktora IRIS ima najmanju uestalost oteenja jezgre koja
iznosi 210-8 po reaktoru po godini.

ESBWR

ESBWR (Economic Simplified Boiling Water Reactor)

predstavlja evolutivni dizajn u odnosu na ABWR.
Pojednostavljeni dizajn omoguava poveanje sigurnosti,
izvrsnu ekonomiku, poveanu raspoloivost. Broj pumpi, ventila
i motora smanjen je za etvrtinu u odnsu na ABWR, 11 sistema
eliminirano je u odnosu na prethodni dizajn, a ostatna toplina
moe se odvoditi direktno u atmosferu. Pasivni sistemi hlaenja
kontejnmenta reduciraju broj aktivnih komponenti to doprinosi
poveanju sigurnosti. Od ostalih pasivnih sustava i komponenata
ESBWR-a istiu se izolacijski kondenzatori i pasivni sustav za
zatitno hlaenje jezgre. Planirano vrijeme izgradnje je 42
mjeseca za elektranu snage 1590 MWe emu doprinosi i
upotreba standardiziranih modula. Elektrana s ovim tipom
reaktora koristi sve provjerene karakteristike BWR-a (npr.
upotreba izolacijskih kondenzatora). Ipak, glavna razlika u
odnosu na prethodnike je u upotrebi pasivnih pasivnih sistema
za zatitu reaktora i izostanak recirkulacijskih pumpi jer se

protok fluida kroz jezgru obavlja prirodnom cirkulacijom.

Poveanje prirodne cirkulacije zahtijeva viu reaktorsku posudu
(27,7 m) to ima i dosta prednosti. Velika koliina vode iznad
jezgre produljuje vrijeme do otkrivanja jezgre u sluaju prekida
dovoda napojne vode, a veliki volumen posude usporava
povienje tlaka u sluaju prekida vanjskog napajanja. Zbog
veeg omjera voda/gorivo u posudi reaktor je manje osjetljiv na
prijelazne pojave koje za posljedicu imaju promjenu tlaka.
Prijelazne pojave vezane uz pumpe za prisilnu cirkulaciju i
sigurnosne pumpe eliminirani su dizajnom to uz izostanak
parogeneratora rezultira izuzetno niskom vjerojatnosti oteenja
jezgre od 310-8 po reaktoru po godini.

ABWR

Napredni kljuajui vodom hlaeni reaktor (Advanced Boiling

Water Reactor) jedini je reaktor III generacije koji je ve danas u
komercijalnom pogonu i to od 1996. godine. Osim tri
postrojenja u izgradnji u planu je jo izgradnja devet reaktora u
Japanu i dva u SAD-u. Licenciranje je obavljeno i u Tajvanu.
Reaktor karakterizira poboljana sigurnost, pouzdanost te
pojednostavljeno upravljanje i odravanje. Takoer, smanjeni su
trokovi pogona i odravanja, a trajanje izgradnje iznosi svega
39 mjeseci (dodue u Japanu).
Dizajn, iako evolutivni, znaajno je promijenjen:
reaktor koristi unutarnje pumpe eliminiran vanjski
recirkulacijski sistem to doprinosi poveanju sigurnosti,

 integrirani kontejnment i reaktorska zgrada poveana

seizmika otpornost, postignuta vea kompaktnost te laka
izgradnja,
kompaktna reaktorska zgrada skraeno vrijeme izgradnje uz
manji utroak materijala,
optimiran modularni dizajn modularni dizajn je poboljan i
provjeren u ve izgraenim elektranama,
usavren kontrolni sistem potpuno digitaliziran, omoguava
pouzdano i tono nadgledanje elektrane, njenu kontrolu i
detektiranje kvarova,
unaprijeena kemijska kontrola i integritet goriva smanjena
izloenost zraenju radnika i smanjena koliina radioaktivnog
otpada.
Snaga ABWR-a je od 1350 MWe do 1460 MWe. Vjerojatnost
oteenja jezgre za izgraene ABWR reaktore iznosi 210-7 po
reaktoru po godini.

Reaktori IV generacije
Nakon inicijative amerike vlade (Department of Energy) za razvoj novih
reaktora IV generacije, osnovan je Generation IV International Forum koji je
definirao ciljeve tehnolokog razvoja novih reaktora:
elektrane moraju udovoljiti zahtjevima odrivog razvoja uz zanemariv utjecaj
na okoli,
proliferacija nuklearnog materijala praktino mora biti onemoguena na
tehnolokom nivou,
stvaranje nuklearnog otpada mora se minimizirati uz znatno smanjenje
dugotrajnih utjecaja na okoli,
izvrsnost u sigurnosti i pouzdanosti,
zanemariva mogunost oteenja jezgre,
eleminirati potrebu za planiranjem zatitnih akcija izvan kruga postrojenja,
ostvariti ekonomsku predanost cjelokupnog gorivnog ciklusa u odnosu na ostale
tehnologije,
financijski rizik izjednaiti s ostalim tehnologijama.
Prvi bi reaktori IV generacije, za koje se smatra da predstavljaju budunost

nuklearne energetike, trebali biti izgraeni do 2030. godine. Odabir je napravljen

na osnovi ekolokih, sigurnosnih i ekonomskih parametara. Tri od predloenih
est sustava pripadaju grupi brzih reaktora, dva su termika, dok je jedan
epitermiki. Osim za proizvodnju elektrine energije neki od njih mogu se
koristiti i za proizvodnju vodika.
Plinom hlaeni brzi reaktor (GFR)

Tvrtka General Atomics radi na razvoju helijem hlaenog brzog

reaktora snaga 600 ili 2400 MW pogodnog za proizvodnju
elektrine energije i za termokemijsku generaciju vodika. U
prvom sluaju rashladni plin direktno pokree plinsku turbinu
koristei tzv. Braytonov ciklus. Gorivo, koje sadri uran i
plutonij, u formi je karbida ili nitrida, a predvieni odgor je do
250 GWd/t tekog metala. Predvia se recikliranje istroenog
goriva direktno na lokaciji elektrane, a u svrhu minimizacije
produkcije dugoivueg radioaktivnog otpada ekstrahirani
aktinidi vraali bi se u reaktor. GFR ima visok stupanj korisnog
djelovanja od 48%, ulazna temperatura hladioca iznosi 490 C,
izlazna temperatura 850 C dok gustoa snage iznosi 100
MWt/m3. Za reflektor se koristi Zr3Si2 dok je za tit predvien
bor B4C. Od visokotemperaturnog plinom hlaenog reaktora
(HTGR) GFR se razlikuje po odsustvu moderatora, veoj
gustoi snage, veem udjelu fisibilnog materijala u jezgri.

Brzi reaktor hlaen olovom (LFR)

Rashladno sredstvo u LFR-u je tekue olovo ili olovo-bizmut

legura, a hlaenje se obavlja prirodnom konvekcijom. Gorivo je
metalni uran ili u formi Pu+U nitrida s dodatkom aktinida
dobivenih u postrojenjima za recikliranje. Predviena snaga
reaktora je od 50 MW do 1200 MW, radna temperatura je za
sada oko 550 C, a pretpostavka je da e razvoj novih materijala
omoguiti poveanje radne temperature preko 800 C. Koncept
LFR-a uglavnom prati dizajn i tehnologiju ruskog olovom
hlaenog BREST reaktora razvijenog na temelju iskustva s
olovo-bizmut hlaenim reaktorima koritenima u podmornicama
te dva eksperimentalna dizajna: US STAR i LSPR.

Reaktori s rastaljenim solima (MSR)

U ovom su tipu reaktora nuklearno gorivo, oplodni materijal i

fisijski produkti pomijeani s hladiocem i zajedno cirkuliraju

kroz kanale grafitne jezgre te kasnije kroz primarni izmjenjiva
topline. Grafit omoguava djelominu moderaciju tako da
reaktor koristi epitermiki dio neutronskog spektra. Gorivo je u
formi uran fluorida (UF4, s 233U fisibilnim izotopom), oplodni
materijal je torij (u formi ThF4), a hladilac smjesa LiF i BeF2.
Izlazna temperatura hladioca i goriva, odnosno rastaljenih soli,
iznosi oko 700 C, tlak posude 0,52 MPa, a 44%. Vii u
odnosu na sadanje lakovodne reaktore posljedica je rada pri
viim temperaturama. Predviena snaga elektrane s MSR-om je
1000 MW. Klasine zamjene goriva nema jer se fisijski produkti
kontinuirano uklanjaju iz rastaljenih soli.
U primarnom izmjenjivau topline rastaljene soli primarnog
kruga predaju toplinu sekundarnom rashladnom sredstvu
rastaljenoj smjesi NaBF4 i NaF. Sekundarno rashladno sredstvo
omoguava izolaciju izmeu niskotlanog reaktora i
visokotlanog parnog ciklusa. Nakon prolaska kroz sekundarni
izmjenjiva topline (parogenerator), fluid se vraa u primarni
izmjenjiva topline. Francuski projekt MSR-a predvia rad pri
temperaturi od 800 C, te upotrebom helija umjesto vodene
pare.
Prednosti MSR-a su manja koliina fisibilnog materijala (manja
opasnost proliferacije nuklearnog oruja), velika iskoristivost
goriva, sigurnost rada zbog pasivnih sustava hlaenja na bilo
kojoj snazi, te mala koliina radioaktivnog otpada sastavljenog
veinom od fisijskih produkata to rezultira kraim vremenom
poluraspada.

Natrijem hlaeni brzi reaktor (SFR)

Upotreba tekueg natrija kao rashladnog sredstva u brzim

reaktorima uvjetovana je veom gustoom snage, temperature i
neutronskog toka unutar jezgre, odnosno potrebom za
efikasnijim prijelazom topline na rashladni fluid. Nadalje, natrij
ima relativno nisku temperaturu vrenja (98 C), nizak
apsorpcijski udarni presjek, dobru kompatibilnost s gorivom i
strukturnim materijalima, dobra svojstva to se tie strujanja.
Loa strana je kemijska aktivnost u doticaju sa zrakom ili
vodom. Previene su tri izvedbe brzog reaktora hlaenog
natrijem: kompaktni tip (600 do 1500 MWe), bazenski tip (300
do 600 MWe) i modularni tip (50 do 150 MWe). Gorivni ciklus
koristi potpuno recikliraje aktinida u bilo kojoj od predloenih
izvedbi. Bilo koji od predloenih sistema koristi brzi dio
neutronskog spektra, natrij kao rashladno sredstvo, zatvoreni
gorivni ciklus, uran kao oplodni materijal te je efikasan u
tretmanu aktinida. Kompaktni tip koristi MOX gorivo, a

modularni leguru urana, plutonija, aktinida i cirkonija. Sa

sigurnosnog aspekta pozitivan je dugaak termiki odziv
sistema, visoka temperatura vrenja natrija, nizak radni tlak,
odvojenost sistema za proizvodnju pare od natrija za hlaenje
reaktora (postojanje tercijarnog kruga). Osim vodene pare u
dijelu za konverziju energije razmatra se i upotreba ugljinog
dioksida. Prednost u odnosu na druge sisteme je postojanje
iskustva u radu FBR i mogunost postizanja visokog faktora
konverzije, a mogunost koritenja transuranskih elemenata kao
goriva znaajno e smanjiti koliinu aktinida u visoko
radioaktivnom otpadu. Reduciranje kapitalnih trokova i
poveanje pasivne sigurnosti, naroito pri prijelaznim pojavama,
podruja su za unaprijeenje SFR-a.

Superkritini lakovodni reaktori (SCWR i SCFR)

Superkritini vodom hlaeni reaktor je visokotemperaturni

visokotlani vodom hlaeni reaktor koji radi na temperaturama
hladioca iznad kritine toke vode (647 K, 22,1 MPa) to
omoguuje visoku termiku efikasnost (za treinu veu nego kod
konvencionalnih lakovodnih reaktora). Sistem s SCWR-om
nema izmjenjiva topline ve superkritina voda ne mijenja fazu
nego direktno pogoni turbinu. Referentni je sistem snage oko
1700 MWe, radni tlak 25 MPa, a izlazna temperatura rashladnog
fluida 510 C, s moguim poveanjem do 550 C. Gorivo je
uranov dioksid u sluaju otvorenog gorivnog ciklusa. Druga
mogunost je brzi superkritini reaktor (SCFR), iako je
neutronski spektar uglavnom izmeu 10 i 104 eV, odnosno u
rezonantnom podruju. Gorivo je MOX (23% srednji udio
plutonija) i faktor konverzije 1,034. Srednji odgor je 43,4
GWd/tU, termika efikasnost 44,3%, gustoa snage 105
MW/m3. Gorivni elementi su heksagonalnog oblika, a radijalno
je jezgra vrlo heterogena jer se osim gorivnih elemenata nalaze,
takoer heksagonalnog presjeka, omotai od osiromaenog
urana i moderatorski tapovi od cirkonijevog hidrida. Obadvije
verzije imaju prednost pred PWR-om jer nemaju parogeneratore,
a pred BWR-om jer nemaju recirkulacijske krugove i
pripadajue pumpe, separatore i suae pare, a kontrolni tapovi
ulaze u jezgru s gornje strane. Uz navedeno, sama elektrana je
kompaktnija od sadanjih lakovodnih elektrana to skrauje
vrijeme izgradnje i doprinosi smanjenju trokova zbog utede u
koliini materijala.

Vrlo visoko temperaturni plinom hlaeni reaktori (VHTR)

Vrlo visoko temperaturni plinom hlaeni reaktor je koncept

termikog reaktora koji se osim za proizvodnju elektrine
energije moe koristiti za proizvodnju vodika te generiranje
topline za potrebe razliitih procesa. Dva su osnovna VHTR
dizajna: prvi, kod kojeg je jezgra sastavljena od velikih
heksagonalnih grafitnih gorivnih elemenata (blok dizajn), i
drugi, iji su gorivni elementi grafitne kuglice (pebble bed
reaktor). U svrhu postizanja visokog odgora i sprjeavanja
isputanja fisijskih produkata VTHR koristi tzv. "estice goriva
TRISO gorivo visokih perfomansi. Sastoji se od pet
koncentrinih kugli ukupnog promjera manjeg od 1 mm. Prva
kugla naziva se gorivna jezgra (fuel kernel) i napravljena je od
UO2 i/ili PuO2. Obogaenje urana iznosi izmeu 10% i 20%.
Gorivna jezgra ima razliite polumjere: 350 500 m u sluaju
koritenja niskoobogaenog urana, odnosno 150 300 m u
sluaju koritenja transuranskih elemenata. Oko nje dolazi
omota (eng. baffle layer) koji je napravljen od poroznog
ugljika, a svrha mu je osiguravnje prostora za plinovite fisijske
produkte. Drugi omota je pirolitiki ugljik visoke gustoe koji
titi trei omota (SiC) tokom ozraivanja, preventivno
sprjeava djelovanje klora na jezgru prilikom izrade te titi SiC
od djelovanja fisijskih produkata. Trei omota od SiC-a je
otporan na kemijsko djelovanje te predstavllja zatitu od curenja
plinovitih i metalnih fisijskih produkata. Vanjski je omota
takoer od pirolitikog ugljika sa svrhom vanjske zatite SiC-a,
te u sluaju oteenja preuzima njegovu ulogu. TRISO estice
stavljaju predviene otvore za gorivo (ukupno 210 takvih
otvora) u grafitnoj matrici (kompaktiranje goriva), i sudjeluju s
volumnim udjelom (packing factor PF) izmeu 20% i 40%.
Unutar prizmatinog gorivnog elementa nalazi se i 108 otvora za
rashladni fluid (helij), est otvora za sagorive apsorbere i
centralni otvor za rukovanje s gorivnim elementom.
Ako se za gorivo koristi 10% obogaeni uran, u sluaju 12
mjesenog radnog ciklusa, 3 are goriva, moe se postii
otpusni odgor vei od 100 GWd/tU. Duljina ciklusa i otpusni
odgor jako ovise o koraku reetke, polumjeru kernela i PF-u. U
sluaju da se koriste transuranski elementi za gorivo (sastav
goriva odgovara izotopskom sastavu istroenog goriva tipinog
PWR reaktora) mogue je postii odgore vee od 600 GWd/t
tekog metala. Pri tome nema bitnije razlike da li je to
postignuto s dvije ili etiri are goriva, ali prva opcija ima bitno
veu duljinu ciklusa.
Za razliku od amerike verzije VHTR-a, japanski dizajn
predvia da se gorivni tapovi stavljaju u relativno velike
rashladne kanale i neovisno hlade. Razmatrana je i upotreba
UO2 goriva u tankim tapovima promjera 2 4 mm sa cirkonij
karbidom (ZrC) kao materijalom uzetim za kouljicu. Monte

Carlo simulacije napravljene su za 18-mjeseni ciklus i pokazale

su komparabilnost novog goriva/kouljice obogaenja 4 6% sa
TRISO gorivom obogaenja 10 20%.
Izlazna temperatura helija je oko 1000 C i rashladni plin ide
direktno u turbinu koristei tzv. Braytonov (Jouleov) proces.
Predviena je izrada postrojenja snage 600 MW.