Ako su već opće prilike takve da se produbljuje

razlika između ljudskog života i ljudskog

dostojanstva – dotle da se ovi sve češće
međusobno isključuju – liberalni medijski um
odlučio je ukinuti razliku između dijagnoze
stanja i apologije idiotizma


PrevNext

Heroizam dobiva na veličini kada je sagledavan iz mišje rupe. A u

mišje smo rupe kolektivno utjerani, silom prilika i silom vlasti.
Proporcije su, elem, definirane logikom samog rakursa: što manja
rupa, to veći heroj koji naglašava njenu nužnost.
Uvodničar Jutarnjeg lista, Nino Đula, ima o tome štošta reći.
‘Baš zato Alemka Markotić, čudesna liječnica iz Zarazne, danas
djeluje kao svetica.’ Baš zašto? ‘Zato što zna, zato što joj
vjerujemo’, piše Đula, ‘jer su joj dopustili da radi ono za što se
usavršila i jer ima potporu i zaštitu. Zato što je očito oko nje
uspješno napravljen kordon, neprobojan obruč obrane od svih koji
bi se htjeli praviti pametni kako bi sad oni učinili nešto bitno bolje i
drugačije.’
Zadivljujuća je lakoća kojom se liberalni medijski um odaje
religioznom ushićenju. Odvažno se kreće po mentalnom teritoriju
na kojem caruju čudesno i sveto. Liječnica ima nadnaravne
sposobnosti zato jer mi u nju vjerujemo. A tu vjeru, tu čudesnost i
tu svetost, na svu sreću štiti ‘kordon’, upravo ‘neprobojan obruč’
koji u ovim dramatičnim momentima brani Vrhovni autoritet od
onih što bi se ‘htjeli praviti pametni’. Struka je – hvala budi
Svevišnjem – u čvrstoj ruci, a mišja rupa dovoljno sitna da uočimo
njenu divovsku važnost.
Postupak beatifikacije nedvojbeno kompetentne članice
Nacionalnog stožera civilne zaštite, tijela koje zadnjih dana vlada
Hrvatskom, ima sasvim malo veze s njenim profesionalnim
vrlinama; prije će biti da se radi o dobroj staroj čežnji za
Spasiteljem. Liberalni medijski um smatra kako je ‘vladavina
struke’ do te mjere racionalan izbor da mu se treba prepustiti kroz
iracionalni vjerski zanos. Traži se pastir koji će uspješno povesti
naše prestravljeno stado. Njegova je kvaliteta potvrđena samim
tim što u nju vjerujemo. Kada religija uhvati maha, prorocima se
ne gleda u zube.
Daleko od toga da je Đula usamljen. Gotovo da nema
utjecajnijega hrvatskog medija koji o svakom od isturenih članova
Stožera civilne zaštite – ministru zdravlja Viliju Berošu,
infektologinji Alemki Markotić, pa čak i karizmatski osujećenom
ministru policije Davoru Božinoviću – nije objavio naramak priloga
u žanru pjevane mise.
Proizvodnja traje nesmanjenim tempom, na dnevnoj osnovi
štancaju se novi i novi argumenti koji svjedoče o njihovoj
nevjerojatnoj uzornosti u svakom pogledu, uključujući i nadljudsku
ljudskost. S redovnih konferencija za štampu naciji se obraćaju
spomenici od krvi i mesa. Pripadnici garniture koja trenutno vlada
Hrvatskom toliko su puta u novinskim naslovima nazvani
‘herojima’ da bi u nekim ranijim vremenima čovjek mogao
opravdano posumnjati kako ih sustiže kiša optužnica iz Haaga.
Korištenje simboličke građe iz spiritualno-crkvenog fonda nije
nužno; na cijeni su i ditirambi militarističkog porijekla. Đulin
kolega, recimo, koji za isti list ispisuje ‘dnevnik samoizoliranog
intelektualca’, ustvrdio je da ‘ratujemo protiv virusa’, te su stoga
‘infektolozi epidemiolozi naši generali’. Odatle zaključuje: ‘Dr.
Alemka Markotić naša je dakle generalica bez premca, mene prije
svega podsjeća na pokojnoga generala Stipetića, sličnu energiju
emanira, smirena a borbena. Vjerujem joj, kao što sam vjerovao
generalu Stipetiću.’
Vjera je, tako, osnova svega. Samoizolirani hrvatski
intelektualac, naizgled paradoksalno, drži da je najprikladnije
misliti postrojen. Doktorica, pak, ni kriva ni dužna, stoički podnosi
nezadrživu navalu novinskih adoranata koji postaju brojniji od
virusa.
No čak i kada se s pobožno sklopljenim dlanovima ravna po
goloj intuiciji, liberalni medijski um dobro zna što čini: sveto je,
naime, šifra za nedodirljivo. Među važnije osobine svetaca spada
njihova intaktnost, njihova zaštićenost od profanog svijeta kritike.
Medijski uobličeni svetac svojom nas pojavom poziva da začepimo
gubice i skrušeno spustimo pogled pred tom hodajućom
kolekcijom vrlina. Upozorenje koje umjesto njega izgovara
žurnalistička logistika spada u elementarnu gramatiku
strahovlade: Ne stavljajte znak pitanja uz naše uskličnike!
Zalažući se za izgon zadnjih tragova normalnosti iz abnormalnih
prilika na koje smo osuđeni, Nino Đula je to krasno formulirao:
‘Ovo nije vrijeme za političarski ekshibicionizam ni improvizacije,
ovo općenito nije vrijeme za egomane, populiste, larpurlartiste,
demagoge, političke prznice, sitne kalkulante, političarske
mešetare, partitokrate, ni za njihove prišipetlje.’
Vrijeme je za stručnjake! Odnosno za stručno potkovane
čudotvorce! A njima pripada i vrijeme koje slijedi: ‘budućnost u
nas sigurno neće imati oni koji se ovih dana površno natječu u
tome jesu li za prisluškivanje ili su protiv prisluškivanja, kao ni oni
koji javno mudruju nad tim je li trebalo baš sve zatvoriti ili je to
bila pretjerana reakcija’, jer fućkaš prisluškivanje, fućkaš trice i
kučine poput građanskih sloboda, jebeš mudrovanja, zanovijetanja
i besmisleni larpurlartizam, jebeš ekshibicionizam javnih
prepiranja i debata, ako budućnost treba predati u ruke
ekspertnim blaženicima.
‘E takav se svetac, poput Alemke Markotić, sada očekuje i za
skršenu ekonomiju’, poentira kolumnist, a kada takav uskoro bude
otkriven, i kad ga liberalni medijski um granatira salvom
hvalospjeva, oformit će se ‘kordon’, onaj ‘neprobojan obruč’ što će
sveto lice s izvršnim ovlastima braniti od svih koji bi se ‘htjeli
praviti pametni’.
Ništa nije manje poželjno od kritike u doba opsade. Na tom
granitnom principu, s uvidom u tržište stručno pomazanih
spasitelja, uzdiže se novinarstvo kapitalipse, kategoričan glas
normalnosti u abnormalnim okolnostima. Jedino je nezgodno što
za obučeni kadar koji pronosi njegovu slavu abnormalne okolnosti
traju takoreći oduvijek i nemaju tendenciju skorog prestanka.
Nino Đula, na primjer, doslovno istim riječima kojima danas
posvećuje popularnu liječnicu poslužio se prije desetak godina da
bi u istome listu opisao nadnaravne sposobnosti Ivice Todorića:
prikazao ga je prorokom nad prorocima, božjom providnošću
dotaknutim kapitalističkim neimarom koji – dok traju besplodna
političarska prenemaganja, dok nas umaraju površna natjecanja
demagoga i larpurlartista, populista i egomana, dok nacija gubi
vrijeme na one koji bi se ‘htjeli praviti pametni’ – jedini ‘pokreće
Hrvatsku’, a pritom je obdaren i čudesnom poslovnom askezom,
do toga da su mu ‘jabuke poput djevojaka’, ili da ‘hranu za krave
prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam
kušao’.
Otkad je ‘čovjek koji pokreće Hrvatsku’ završio u zatvoru, autor
ode nije o njemu napisao ni sastavak veličine epitafa na
nadgrobnoj ploči. Niti je, razumije se, sam završio pod tom
pločom. Jer dolaze novi nacionalni idoli koje valja opskrbljivati
zasluženom slavom i kroz redovnu tjednu liturgiju pozivati pastvu
na poslušnost. Hrvatski žurnalizam otrpio je bezbrojne vidove
zanatske erozije, ali nikada nije izgubio sposobnost obožavanja.
Koliko god djelovala skučeno, mišja je rupa dovoljno komotna da u
njoj provedeš cijeli profesionalni vijek.
Aktualno novinarstvo kapitalipse tako demonstrira tek nešto
izoštrenije izdanje svoga trajnog stanja. Lijepo je to znati u
momentu dok se širi bolest i dok ordinira policijska država. Prije
desetak dana jedan je drugi liberal, ‘politički konzultant’ i
nekadašnji savjetnik predsjednika RH, brzopoteznu intelektualnu
adaptaciju na krizne uvjete opisao ovako:
‘U svega nekoliko dana postigli smo nacionalni konsenzus i
podršku prema svim onim institucijama čiji je posao da osiguraju
koliko-toliko normalan život. Tim institucijama do prije neki dan ne
bismo dali nacrtanu ovcu na čuvanje, a odjednom su se i preko
noći sabrale i proradile na najnevjerojatniji mogući način. Iz etera,
bilo onog medijskog ili internetskog, u cijelosti je nestala kritika,
dok istovremeno sa svih strana dolaze desetine i stotine ideja,
nestali su dežurni kritičari koji upozoravaju i na krive zareze, ali su
se javili mnogi koji paze na red (…). Danas u najgorim vremenima
izvlačimo iz sebe ono najbolje.’
Ako su već opće prilike takve da se produbljuje razlika između
ljudskog života i ljudskog dostojanstva – dotle da se ovi sve češće
međusobno isključuju – liberalni medijski um odlučio je izbrisati
razliku između dijagnoze stanja i apologije idiotizma. Mozak u
uniformi, po svoj prilici, neobično je otvoren za religiozno
prepoznavanje čuda. Tada ‘izvlači iz sebe ono najbolje’. Što
zapravo hoće reći politički konzultant: je li kritika nestala zato što
su institucije preko noći proradile na najnevjerojatniji mogući
način ili su institucije preko noći proradile na najnevjerojatniji
mogući način zato što je nestala kritika?
Svejedno, točnije – svi smo jedno.