Noam Chomsky

PROMAŠENE DRŽAVE
ZLOPORABA VLASTI
I NAPAD NA DEMOKRACIJU

Prijevod s engleskoga
VIŠESLAV KIRINIĆ
Zagreb, ožujak 2008.
 Biblioteka book marker
Izdaje
Naklada LJEVAK, d.o.o.
Direktor
PETRA LJEVAK
Urednik
KRISTIJAN VUJIČIĆ
Naslov izvornika:
NOAM CHOMSKY
FAILED STATES
FAILED STATES: The Abuse of Power and Assault on Democracy (The
American Empire Project) by Noam Chomsky.
Copyright © 2006 by Harry Chomsky as Trustee of Chomsky Grandchildren
Nominee Trust.
Published by arrangement with Henry Holt and Company, LLC.
All rights reserved.
Oblikovanje naslovnice
Matthew Enderlin
Zemljovid na stranici 200. izvorno je objavljen u Survival (2001.)
Međunarodnog instituta za strateške studije.
Preuzeto ljubaznošću Taylor & Francis Ltd, www.tandt.co.uk/journals.
© Za hrvatsko izdanje
Naklada Ljevak d.o.o. 2008.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 633830
ISBN 978-953-178-847-2 (tvrdi uvez)
 SADRŽAJ

Predgovor
1. Jasno, užasno, neizbježno
2. Odmetničke države
3. Protuzakonito ali legitimno
4. Promicanje demokracije u svijetu
5. Dodatni dokaz: Bliski istok
6. Promicanje demokracije kod kuće
Pogovor
Kazalo
Bilješke
 PREDGOVOR

Teme koje bi trebale imati vodeće mjesto u razgovoru o dobrobiti i

budućnosti čovječanstva nedvojbeno su subjektivna stvar. Ipak, neke od njih
jednostavno se ne može zaobići jer presudno utječu na uvjete našeg opstanka.
Izdvojio bih tri takve teme: nuklearni rat, ekološku katastrofu te činjenicu da
vlada vodeće svjetske sile vodi politiku koja uvećava mogućnost tih
katastrofa. Važno je naglasiti pojam vlada, s obzirom da stanovništvo posve
razumljivo ne podržava takvu politiku. Time dolazimo do četvrte teme, koja
bi trebala zabrinuti Amerikance i čitav svijet: riječ je o oštroj razdjelnici
između javnog mišljenja i službene politike, pri čemu jedan od ključnih
razloga za strah leži u činjenici da je "američki 'sistem' kao cjelina zapao u
ozbiljne probleme - da se, drugim riječima, kreće u smjeru koji
podrazumijeva brisanje njegovih tradicionalnih vrijednosti: jednakosti,
1
slobode i istinske demokracije".
"Sistem" poprima neke od značajki promašenih država, da primijenimo
taj trenutno popularan pojam koji u pravilu označava države koje se smatra
potencijalnom prijetnjom našoj sigurnosti (poput Iraka) ili države u kojima
bismo trebali intervenirati kako bi njihove stanovnike spasili od ozbiljnih
unutrašnjih prijetnji (poput Haitija). Iako je pojam "izrazito neprecizan", ipak
je moguće odrediti neka bitna obilježja promašenih država. Jedno je njihova
nesposobnost ili nespremnost da svoje građane zaštite od nasilja ili čak
potpunog uništenja. Drugo je sklonost da sebe smatraju izuzetima iz okvira
domaćeg i međunarodnog prava, a time i slobodnima da provode agresiju i
nasilje. I, konačno, ako i imaju demokratski oblik, obilježava ih ozbiljan
"demokratski deficit" koji njihovim formalnim demokratskim institucijama u
2
potpunosti oduzima značaj.
Jedan od najtežih i najvažnijih zadataka koji stoje pred nama zasigurno je
iskreni pogled u zrcalo. Uspijemo li to učiniti, lako ćemo otkriti značajke
"promašenih država" u vlastitom domu. To priznanje duboko će potresti sve
ljude koji mare za vlastite zemlje i naraštaje koji dolaze. Množinu "zemlje"
rabim zbog golemog dosega američke moći, ali i stoga što opasnosti nisu
ograničene prostorom i vremenom.
Prva polovina knjige uglavnom je posvećena rastućoj prijetnji uništenja
koja proizlazi iz politike Sjedinjenih Država protivne temeljima
međunarodnoga prava, što je tema koja bi prvenstveno trebala zanimati
građane vodeće svjetske sile, bez obzira na njihov stav o važnosti pojedinih
problema. Drugi dio bavi se demokratskim institucijama, načinom na koji ih
poima elitna kultura i njihovim stvarnim djelovanjem na "promicanju
demokracije" u svijetu i domovini.
Teme su međusobno premrežene i javljaju se u različitim kontekstima.
Kako bih izbjegao pretjerano navođenje izvora u njihovu razmatranju,
3
preskakat ću one izvore koje se lako može naći u mojim ranijim knjigama.
 JASNO, UŽASNO, NEIZBJEŽNO

Prije pedeset godina, u srpnju 1955. godine, Bertrand Russell i Albert

Einstein objavili su zadivljujući apel narodima svijeta, tražeći od njih da
"zanemare" snažne osjećaje o brojnim pitanjima te počnu misliti o sebi kao o
"pukim članovima biološke vrste koja je imala začudnu povijest i čiji
nestanak nitko od nas ne priželjkuje". Izbor pred kojim se našao svijet "jasan
je, užasan i neizbježan: ili ćemo okončati sudbinu ljudske rase; ili će se
4
čovječanstvo odreći rata".
Svijet se nije odrekao rata. Upravo suprotno. Vladajuća svjetska sila
danas si pripisuje pravo da pokrene rat kad god to želi, pod okriljem doktrine
"samoobrane od moguće opasnosti" čije granice nisu određene. Međunarodno
pravo, sporazumi i pravila svjetskog poretka ustrajno se nameću drugima uz
hvalospjeve vlastitoj pravednosti, dok se u Sjedinjenim Državama prezrivo
odbacuju - riječ je o dugovječnoj praksi koja je novo dno pronašla u vrijeme
5
administracija Ronalda Reagana i Busha II.
Jedna od ključnih sastavnica morala jest načelo univerzalnosti: na sebe
moramo primijeniti ista načela koja primjenjujemo na druge, ako ne i čvršća.
Izrazito je znakovito da se u Zapadnoj intelektualnoj kulturi to načelo vrlo
često zanemaruje, a kada ga se i spominje, ono gotovo u pravilu biva
osuđeno. To je osobito sramotno u slučaju onih koji se diče vlastitim
kršćanskim habitusom, te su - ako ništa dugo - upoznati s definicijom
6
licemjerja u evanđeljima.
Oslanjajući se isključivo na kićenu retoriku, komentatori traže od nas da
poštujemo predanost "moralnoj čistoći" i "idealizam" našeg političkog
vodstva. Tako primjerice, da spomenemo tek jedan od bezbrojnih primjera,
znani školnik Philip Zelikow nalazi potvrdu "presudne važnosti moralnih
načela" u Bushovoj administraciji u "retorici te administracije" i jednoj
jedinoj činjenici: prijedlogu da se poveća pomoć zemljama u razvoju - pri
čemu je američko izdvajanje za taj fond ništavno u usporedbi s drugim
7
bogatim zemljama, sukladno snazi njihovih ekonomija.
Retorika je uistinu dojmljiva. "Tu obvezu nosim u svojoj duši", izjavio je
predsjednik u ožujku 2002. godine, dok je stvarao Millenium Challenge
Corporation kako bi povećao izdvajanja za naoružavanje zemalja u razvoju.
Spomenuta korporacija izbrisala je 2005. godine izjavu s webstranice, nakon
što joj je Bushova administracija umanjila budžet za nekoliko milijardi
dolara. Čitavo vodstvo podnijelo je ostavku "jer nisu uspjeli pokrenuti
program", piše ekonomist Jeffrey Sachs, a od obećanih deset milijardi dolara
nije utrženo "gotovo ništa". Bush je u međuvremenu odbio prijedlog Tonyja
Blairea da se udvostruči pomoć Africi, napomenuvši kako je spreman
pridružiti se ostalim industrijskim zemljama u otpisivanju nenaplativih
afričkih dugova samo ako se u jednakom omjeru umanji spomenuta pomoć,
što je potez koji bi značio "smrtnu kaznu za više od 6 milijuna Afrikanaca
godišnje, koji umiru od sprječivih i izlječivih bolesti", napominje Sachs. Kad
je Bushov novi veleposlanik, John Bolton, stigao u Ujedinjene narode pred
početak skupa 2005. godine, prvo što je zatražio bilo je "uklanjanje fraze
milenijski razvojni ciljevi" iz dokumenta koji je priređen nakon dugotrajnih
pregovora o načinima rješavanja problema "siromaštva, spolne
diskriminacije, gladi, osnovnog obrazovanja, smrtnosti djece, zdravlja majki,
8
ekologije i bolesti".
Retorika je uvijek nadahnuta, a mi smo pozvani da se divimo iskrenosti
onih koji ju rabe, čak i kada njihovi postupci prizivaju u sjećanje napomenu
Alexisa de Tocquevillea da su Sjedinjene Države uspjele "istrijebiti
indijansku rasu...ne prekršivši pritom u očima svijeta nijedno načelo
9
moralnosti".
Vladajuće doktrine često se naziva "dvostrukim standardom". Termin,
međutim, nije posve jasan. Točnije bi bilo opisati ih kao jedinstveni standard,
jasan i neupitan, standard kojeg je Adam Smith nazvao "okrutna maksima
gospodara čovječanstva...Nama sve, a drugima ništa". Mnogo se toga
10
izmijenilo od njegova vremena, ali okrutna maksima cvate.
Jedinstveni standard toliko je duboko ukorijenjen da izmiče svijesti.
Uzmite, primjerice, teror, vodeću temu dana. Jedinstveni standard očit je i
jasan: njihov teror nad nama i našim klijentima najveće je zlo, dok naš teror
nad njima ne postoji - a ako i postoji, posve je primjeren. Jasna ilustracija
Washingtonov je teroristički napad na Nikaragvu tijekom 1980-ih godina,
jedan posve jasan slučaj, barem za one koji smatraju da stavovi
Međunarodnog suda i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda - koji su osudili
11
Sjedinjene Države - imaju neku važnost. Ministarstvo vanjskih poslova
potvrdilo je da su snage, koje iz američkih baza u Hondurasu napadaju
Nikaragvu, dobile dopuštenje za napade na "meke ciljeve", odnosno
nebranjene civilne ciljeve. Prosvjed Americas Watcha izazvao je oštar
odgovor uglednog glasnogovornika "ljevice", urednika časopisa New
Republic Michaela Kinsleyja, koji je staloženo pojasnio kako terorističke
napade na civilne ciljeve treba promatrati pragmatički: "razumna politika
treba voditi računa o troškovima i dobitku", odnosno "o količini krvi i bijede
na početku računice i vjerojatnosti da će se na njenome kraju pojaviti
12
demokracija" - dakako, "demokracija" prema definiciji američkih elita.
Te pretpostavke nitko nije doveo u pitanje, niti su zamijećene. Tijekom
2005. tisak je izvijestio kako se Bushova administracija suočila s ozbiljnom
"dvojbom": Venezuela je zahtijevala izručenje jednog od najzloglasnijih
latinskoameričkih terorista, Luisa Posade Carrilesa, kako bi ga izvela pred
sud zbog podmetanja bombe u zrakoplov tvrtke Cubana u kojem je poginulo
73 ljudi. Dokazi su bili uvjerljivi, ali postojala je jedna ozbiljna poteškoća.
Nakon što je Posada pobjegao iz venezuelanskog zatvora, "američki
obavještajci unajmili su ga kako bi osmislio operaciju naoružavanja
nikaragvanskih contrasa iz E1 Salvadora" - odnosno, kako bi odigrao važnu
ulogu u terorističkom napadu Washingtona na Nikaragvu. Odatle i dvojba:
"Izručiti ga sudu značilo bi poslati zabrinjavajuću poruku stranim tajnim
obavještajcima da ne mogu računati na bezuvjetnu zaštitu američke vlade, da
i ne spominjemo kako bi CIA mogla imati neugodnosti zbog iskaza bivšeg
operativca". Uvjet za ulazak u društvo uglednih intelektualaca nesposobnost
13
je da se u tome vidi nekakav problem.
U isto vrijeme dok je Venezuela nastojala ostvariti ispunjenje zahtjeva,
golema većina u Senatu i Zastupničkom domu izglasala je povelju kojom se
dokida američka pomoć svim državama koje odbijaju zahtjeve za izručenje -
dakako, američke zahtjeve. Činjenica da Washington u pravilu odbija
zahtjeve drugih zemalja za izručenje vodećih terorista prošla je posve
nezapažena, iako je povelja izazvala određenu zabrinutost jer bi se se zbog
nje teoretski mogla uskratiti pomoć Izraelu koji je odbio izručiti čovjeka
optuženog za "brutalno ubojstvo 1997. godine u Marylandu, nakon čega je
14
pobjegao u Izrael i na račun oca ostvario pravo na državljanstvo".
Na sreću, dvojbu oko Posade privremeno su razriješili sudovi, koji su
odbili zahtjev Venezuele, prekršivši time američkovenezuelanski sporazum o
izručivanju. Dan kasnije, čelnik FBI-a Robert Mueller zatražio je od Europe
da ubrza američke zahtjeve za izručenje: "Uvijek nastojimo ubrzati proces
izručenja", rekao je. "Naša je dužnost da žrtvama terorizma osiguramo
učinkovito i brzo provođenje zakona." Na iberoameričkom skupu koji je
održan nedugo nakon toga, čelnici Španjolske i latinskoameričkih zemalja
"podržali su zahtjev što ga je Venezuela uputila Sjedinjenim Državama,
tražeći [Posadino] izručenje i izvođenje pred sud", zbog postavljanja bombe u
putničkom zrakoplovu tvrtke Cubana, da bi se povukli ubrzo nakon
prosvjedne note američkog veleposlanstva. Uz odbijanje i ignoriranje
zahtjeva za izručenje terorista, Washington primjenjuje i instituciju
predsjedničkog pomilovanja za prihvatljive zločine. Bush I. tako je
pomilovao Orlanda Boscha, zloglasnog međunarodnog terorista i suradnika
Posade, usprkos primjedbama Ministarstva pravosuđa koje je smatralo da ga
treba izručiti jer predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Bosch danas živi
u Sjedinjenim Državama, a možda će mu se pridružiti i Posada kako bi
15
proširio zajednicu koja i dalje služi kao izvorište međunarodnog terorizma.
Nikome ne pada na pamet da predloži bombardiranje i invaziju na
Sjedinjene Države u skladu s doktrinom Busha II. prema kojoj su "svi oni
koji teroristima pružaju utočište jednako krivi kao i sami teroristi", doktrini
proglašenoj u trenutku kad je afganistanska vlada zatražila dokaze prije nego
izruči ljude koje su Sjedinjene Države proglasile teroristima (bez ikakvih
dokaza, što je kasnije potvrdio Robert Mueller). Bushova doktrina "de facto
je već postala pravilom u međunarodnim odnosima", piše Graham Allison,
stručnjak za međunarodne odnose s Harvarda: ona dovodi u pitanje
"suverenitet država koje teroristima pružaju utočište". Dakako, nekih država,
16
budući da jedinstveni standard osigurava mogućnost izuzetaka.
Jedinstveni standard odnosi se i na oružje te ostala sredstva uništenja.
Vojni budžet Sjedinjenih Država blizak je ukupnom budžetu ostatka svijeta,
dok tridesetosam sjevernoameričkih tvrtki (od kojih jedna ima sjedište u
Kanadi) ima 60-postotni udjel u ukupnoj svjetskoj trgovini oružjem. Štoviše,
za vodeću svjetsku silu izbor sredstava za uništenje gotovo je neograničen.
Naglašavajući nešto što je poznato svakome tko to želi znati, ugledni
izraelski vojni analitičar Reuven Pedatzur piše da "u vremenu jedinstvene,
nemilosrdne supersile čiji čelnici žele oblikovati svijet sukladno vlastitim
stavovima, nuklearno oružje postaje privlačnim instrumentom za vođenje
17
ratova, čak i protiv neprijatelja koji takvo oružje ne posjeduju".
Upitan zašto "Sjedinjene Države, za razliku od Kine, smiju ulagati
golema sredstva u naoružanje", visoki dužnosnik Vijeća za međunarodne
odnose Max Boot ponudio je jednostavan odgovor: "Mi jamčimo sigurnost u
svijetu, štitimo naše saveznike, držimo ključne morske pravce otvorenima i
vodimo rat protiv terora", dok Kina prijeti ostatku svijeta i "mogla bi
potaknuti utrku u naoružanju" - što Sjedinjene Države nikada ne bi učinile.
Dakako, samo bi sluđeni "teoretičar zavjere" mogao pomisliti da Sjedinjene
Države ne kontroliraju morske pravce zbog općeg dobra, nego zbog
osiguravanja vlastitih vanjskopolitičkih ciljeva ili da velik dio svijeta
(poglavito nakon izbora Busha II. na mjesto predsjednika) Washington
smatra najvećom prijetnjom svjetskoj sigurnosti. Nedavno provedena
istraživanja pokazuju kako Francusku "najčešće smatraju zemljom koja u
svijetu ima pozitivan utjecaj", što vrijedi i za Europu općenito te Kinu, dok su
"Sjedinjene Države i Rusija zemlje koje prema mišljenju većine vrše
negativan utjecaj". No, za to također postoji jednostavno objašnjenje.
Istraživanja pokazuju da je svijet u krivu. Lako je razumjeti zašto. Kao što je
Boot objasnio, Europom je "često upravljalo koristoljublje", a "cinični
Europljani" ne mogu razumjeti "tradiciju idealizma" koja nadahnjuje
američku vanjsku politiku. "Nakon 200 godina, Europa još uvijek nije uspjela
shvatiti što pokreće Ameriku." Ostale zemlje također su u mraku neznanja, a
poglavito one u neposrednoj blizini Sjedinjenih država koje su izravno
osjetile djelovanje spomenutog idealizma pa im doista ništa nije jasno. Od
svih zemalja u kojima je istraživanje provedeno, Meksiko je među onima
18
koje su se "najnegativnije" izjasnile o ulozi Sjedinjenih Država u svijetu.
19
Tijek i ishod revizije Sporazuma o neširenju (Non-Proliferation Treaty,
NPT) iz svibnja 2005. godine, jasno pokazuju težinu naše odgovornosti za
dodatno pogoršanje statusa brojnih ugroženih vrsta. Najveću zabrinutost kod
sudionika skupa izazvala je ipak namjera Washingtona da "ukloni nuklearne
kočnice" i time "učini velik - i opasan korak - prema transformaciji nuklearne
20
bombe u legitimno ratno oružje". Potencijalne posljedice bolno su očite.

PRIJETNJA POTPUNE PROPASTI

Opasnost nuklearnog uništenja koju su istaknuli Russell i Einstein nikako
nije apstraktna. Čovječanstvo se već suočilo s mogućnošću nuklearnog rata.
Najpoznatiji slučaj kubanska je raketna kriza iz listopada 1962., kad smo
"pravim čudom" izbjegli "nuklearno uništenje", zaključili su ugledni
znanstvenici. Osvrćući se na spomenute događaje na konferenciji u Havani
2002. godine, povjesničar i Kennedyjev savjetnik Arthur Schlesinger opisao
je krizu kao "najopasniji trenutak u povijesti čovječanstva". Sudionici
konferencije saznali su da je opasnost bila veća nego što se mislilo. Shvatili
su da je svijet bio "jednu riječ" od prve uporabe nuklearnog oružja od
Nagasakija, kako je to sročio Thomas Blanton, član Nacionalnog vojnog
arhiva koji je pomogao u organizaciji konferencije. Pritom je mislio na
odluku ruskog zapovjednika podmornice, Vasilija Arkipova, koji je - usprkos
izravnoj naredbi - odbio ispaliti nuklearna torpeda na američke razarače koji
21
su napali njegove brodove, svjestan da bi posljedice mogle biti strašne.
Među brojnim visokim stratezima koji su sudjelovali na konferenciji u
Havani bio je i Kennedyjev ministar obrane Robert McNamara, koji se 2005.
godine prisjetio kako se tijekom raketne krize svijet našao "na dlaku od
nuklearne katastrofe". To svoje sjećanje popratio je novim upozorenjem na
"nadolazeću apokalipsu", jer je prema njegovu mišljenju "trenutna nuklearna
politika Sjedinjenih Država nemoralna, ilegalna, vojno nepotrebna i užasno
opasna". Ta politika stvara "neprihvatljive opasnosti za nas i ostale države
svijeta" (opasnost "slučajnog, nehotičnog lansiranja nuklearnog naoružanja"
koja je "neprihvatljivo visoka" te opasnost nuklearnog napada terorista).
McNamara je potvrdio prosudbu Clintonova ministra obrane Williama
Perryja da "vjerojatnost nuklearnog napada na ciljeve u Sjedinjenim
22
Državama u idućem desetljeću prelazi pedeset posto".
Graham Allison izvijestio je kako su "vojni krugovi jednoglasni" u
mišljenju da je napad "prljavom bombom" jednostavno "neizbježan", dok je
napad nuklearnim oružjem vrlo vjerojatan ako se fisijski materijali - kao
ključna sastavnica - ne uklone i osiguraju. Razmatrajući djelomičan uspjeh
pokušaja da se to i učini od ranih 1990-ih, a poglavito inicijative senatora
Sama Nunna i Richarda Lugara, Allison ukazuje na zastoj u spomenutim
programima koji je nastupio od prvih dana Bushove administracije. Bushovi
planeri zapostavili su programe umanjivanja "neizbježne nuklearne prijetnje"
i posvetili svoju energiju uvođenju zemlje u rat, kao i pokušajima
23
uspostavljanja kontrole nad katastrofom koju su prouzročili u Iraku.
U glasilu Američke akademije znanosti i umjetnosti, strateški analitičari
John Steinbruner i Nancy Gallagher upozoravaju - bez pretjerivanja - da vojni
programi Bushove administracije praćeni agresivnim pristupom za posljedicu
imaju "prilično povećavanje prijetnje potpunog uništenja". Razlozi su očiti.
Pokušaj osiguravanja potpune sigurnosti jedne zemlje - uz pravo na
samovoljno pokretanje rata i "skidanje nuklearnih kočnica" (Pedatzur) -
rezultira nesigurnošću drugih, koji će vrlo vjerojatno reagirati. Zastrašujuća
tehnologija koja se upravo razvija u sklopu Rumsfeldove transformacije
vojske, "zasigurno će se proširiti po ostatku svijeta". U kontekstu "utrke u
zastrašivanju", model akcijareakcija generira "sve veću, možda i nezamislivu
opasnost". Ukoliko "politički sistem Sjedinjenih Država ne prepozna tu
opasnost i ne suoči se s mogućim posljedicama", upozoravaju oni, "njegov
24
opstanak biti će doveden u pitanje".
Steinbruner i Gallagher izražavaju nadu da će se prijetnji, koju američka
vlada predstavlja za vlastito stanovništvo i čitav svijet, suprotstaviti koalicija
miroljubivih država - pod vodstvom Kine! Očito je da smo svjedoci
određenog pomaka, kad takvi stavovi dolaze iz samog srca establišmenta. Što
nam to govori o stanju američke demokracije, gdje spomenuta tema vrlo
rijetko ulazi u izbornu arenu i javnu raspravu? Riječ je o jasnoj ilustraciji
demokratskog deficita spomenutog u predgovoru. Steinbruner i Gallagher
ističu Kinu jer je od svih nuklearnih država upravo Kina "zadržala
najograničeniji vojni razvoj". Nadalje, Kina u Ujedinjenim narodima
prednjači u zahtjevu da se svemir rabi u miroljubive svrhe, za razliku od
Sjedinjenih država koje su, skupa s Izraelom, spriječile sve pokušaje
zaustavljanja svemirske utrke u naoružanju.
Militarizacija svemira nije započela za Bushove administracije. Clintonov
Svemirski stožer zatražio je uspostavu "dominacije na polju svemirskog
naoružanja, kako bi se osigurali američki interesi i ulaganja", baš kao što je to
ranije bio slučaj s vojskom i mornaricom. Sjedinjene Države moraju, stoga,
razviti "svemirsko naoružanje [koje će omogućiti] primjenu precizne sile iz
svemira, u i kroz svemir". Američka obavještajna zajednica i Svemirski
stožer složili su se da će takva oružja biti potrebna, jer će "globalizacija
svjetske ekonomije" rezultirati "širenjem ekonomskih razlika" i
"produbljenjem ekonomske stagnacije, političke nestabilnosti i kulturalnog
otuđenja", što će pak izazvati nemir i nasilje među "onima koji nemaju", a
meta će uglavnom biti Sjedinjene Države. Svemirski program ugrađen je u
okvire službene Clintonove doktrine prema kojoj Sjedinjene Države imaju
pravo na "unilateralnu primjenu vojne sile" u svrhu osiguravanja
"nesmetanog pristupa ključnim tržištima, izvorima energije i strateškim
25
resursima".
Clintonovi planeri (STRATCOM) savjetovali su, nadalje, da bi
Washington trebao djelovati "iracionalno i osvetoljubivo u slučaju
ugrožavanja njegovih vitalnih interesa", uključujući i poigravanje s
mogućnošću prvog napada nuklearnim oružjem na nenuklearnu zemlju.
Nuklearno oružje daleko je dragocjenije od ostalog oružja za masovno
uništenje, napomenuo je STRATCOM, jer "ekstremna razorna moć nuklearne
eksplozije djeluje trenutno i gotovo ju je nemoguće obuzdati". Nadalje,
"nuklearno oružje uvijek zasjenjuje krize i sukobe", dodatno osnažujući
okvire konvencionalne moći. Još jednom ističem kako ta strateška doktrina
nije nova. Carterov ministar obrane Harold Brown tražio je, primjerice, od
Kongresa da odobri sredstva za razvoj nuklearnog oružja jer ono "naše
preostale snage pretvara u djelotvorne instrumente vojne i političke moći", a
spomenuti instrumenti moraju biti dostupni u zemljama Trećeg svijeta kojima
"uglavnom iz ekonomskih razloga, prijete unutrašnji nemiri i mogućnost
sovjetske intervencije" - pri čemu je potonji navod prije opravdanje nego
26
pravi razlog, što je činjenica koja je u nekoliko navrata otvoreno potvrđena.
U vrijeme Bushove administracije, prijetnje su postale još ozbiljnije.
Bushovi planeri premetnuli su Clintonovu doktrinu kontrole svemira u vojne
svrhe u ideju o uspostavi "vlasništva" nad svemirom što bi "omogućilo
trenutni angažman u svakom kutku svijeta". Vrh vojnog zapovjedništva
izvijestio je Kongres 2005. godine da Pentagon razvija novo svemirsko
naoružanje koje će Sjedinjenim Državama omogućiti da krenu u napad
"velikom brzinom bilo gdje u svijetu, pri čemu je vrijeme potrebno između
izrade i provedbe planova svedeno na minimum", objasnio je general James
Cartwright, čelnik Strateškog zapovjedništva. Zahvaljujući naprednom
sustavu globalnog nadzora i razornom oružju u svemiru, ta politika svaki dio
globusa izvrgava opasnosti trenutnog uništenja - pri čemu je u jednakoj mjeri
27
ugroženo stanovništvo Sjedinjenih Država.
Bushova administracija proširila je i opciju prvog udara te je u velikoj
mjeri prebrisala granicu između konvencionalnog i nuklearnog oružja, čime
je uvećana "opasnost moguće primjene nuklearnog naoružanja", napomenuo
je vojni analitičar William Arkin. General Lance W. Lord, čelnik Svemirskog
stožera ratnog zrakoplovstva izvijestio je Kongres kako će oružani sustavi
koji su trenutno u razvoju omogućiti "preciznu isporuku konvencionalnog
tereta svega nekoliko minuta nakon izdavanja službene zapovijedi", što je
posve u skladu s doktrinom ratnog zrakoplovstva prema kojoj dominacija u
28
svemiru znači "slobodu za napad i slobodu od napada". Stručnjak za oružje
John Pike napominje kako novi programi Sjedinjenim Državama
omogućavaju da "u svega trideset minuta zgaze neprijatelja bilo gdje u
svijetu, a da im pritom uopće nije potrebna zrakoplovna baza", što je
značajna pogodnost s obzirom na probleme zbog stotina američkih
zrakoplovnih baza koje su rasute po svijetu u svrhu osiguravanja globalne
dominacije. Nacionalna obrambena strategija koju je Rumsfeld potpisao 1.
ožujka 2005. godine, "omogućava nam da iz sigurnih zapovjednih središta
primijenimo silu bilo gdje u svijetu". Time je potvrđena "važnost mogućnosti
da se na događaje utječe prije nego što izazovi postanu odveć opasni i teško
upravljivi", što je posve u skladu s doktrinom preventivnog rata.
Ti su zaključci, posve razumljivo, naišli na negodovanje, kritike i druge
negativne reakcije. Vojni zapovjednici i čelnici znanstvenih institucija
Europske unije, Kanade, Kine i Rusije upozorili su da "bi militarizacija
svemira imala jednako nepredvidljive posljedice kao i primjena nuklearnog
oružja". Posve očekivano, Rusija je na Bushovo jačanje napadačkih vojnih
kapaciteta odgovorila jačanjem vlastitih vojnih resursa, dok su najave
Pentagona o militarizaciji svemira popraćene jednostavnim upozorenjem da
će se "u slučaju potrebe odgovoriti silom". "Raketni štit" - koji je jednoglasno
prepoznat kao napadačko oružje za prvi udar - predstavlja osobito veliku
opasnost za Kinu. Pokaže li program znakove napretka, Kina će vrlo
vjerojatno proširiti vlastite napadačke kapacitete kao sredstvo odvraćanja.
Kina već razvija snažnije rakete naoružane višestrukim nuklearnim glavama,
koje mogu dosegnuti Sjedinjene Države. Urednik azijsko--pacifičkog izdanja
vodećeg svjetskog vojnog časopisa naziva tu politiku "agresivno
defanzivnom". U 2004. godini, Sjedinjene Države odgovorne su za 94 posto
globalnih ulaganja u militarizaciju svemira, ali će se druge zemlje zasigurno
29
priključiti, čime će izrazito porasti opasnost.
Američki analitičari potvrđuju da se trenutni programi Pentagona "mogu
protumačiti kao snažan korak Sjedinjenih Država u pravcu militarizacije
svemira [te da] dovođenje oružja u svemir nedvojbeno predstavlja prihvaćenu
sastavnicu projekta transformacije američkog zrakoplovstva". Riječ je o
planovima koji će "u dugoročnom smislu vrlo vjerojatno imati negativan
učinak na nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država". Njihovi kineski kolege
slažu se da, usprkos washingtonskom isticanju obrambenih namjera, "Kinu i
mnoge druge zemlje razvoj takvog sustava više podsjeća na gradnju Zvijezde
smrti iz filmske sage Ratovi zvijezda, [koja će se koristiti] za napadanje
vojnih i civilnih satelita i ciljeva diljem zemaljske kugle...S obzirom da je
izrazito ranjivo, svemirsko oružje ne smatra se obrambenim oružjem, nego
oružjem 'prvog udara'. Njihov razvoj može se, stoga, smatrati pokazateljem
namjere Sjedinjenih Država da u međunarodnim odnosima primijene silu".
Kina i drugi mogli bi reagirati razvojem jeftinog svemirskog oružja, pa bi
politika Sjedinjenih Država mogla "potaknuti utrku u svemirskom
naoružanju". Štoviše, "kako bi se zaštitila od mogućeg gubitka sredstava za
odvraćanje, Kina bi mogla pribjeći jačanju nuklearnih snaga, što bi pak
moglo potaknuti Indiju i Pakistan da učine isto". Rusija je već "zaprijetila
odgovorom na razvoj svemirskog naoružanja - čin koji bi mogao dodatno
30
potkopati ionako nestabilan ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja".
Vodeći Pentagonov stručnjak za kinesku vojsku proveo je u
međuvremenu uznemirujuće istraživanje. Nakon proučavanja kineskih vojnih
dokumenata i razgovora s njihovim autorima, došao je do zaključka "koji je
potresao mnoge u Washingtonu: Kina Sjedinjene Države smatra vojnim
suparnikom" . Moramo stoga odbaciti shvaćanje po kojem je Kina "bitno
miroljubiva zemlja" i shvatiti da paranoidni i podmukli Kinezi možda potajno
31
kroče stazom zla.
Bivši planer u NATO - u, Michael MccGwire, podsjeća nas da je 1986.
godine Mihail Gorbačov, svjestan "užasavajuće logike" nuklearnog oružja,
pozvao na njegovo potpuno uklanjanje, imajući pritom na umu Reaganove
planove za militarizaciju svemira ("Ratovi zvijezda"). Zapadna doktrina, piše
on, "zasnivala se na mogućnosti 'prve uporabe' nuklearnog oružja, pri čemu
se ta politika do danas nije promijenila". Rusija je istu doktrinu slijedila do
1994. godine, kada je promijenila pristup i prihvatila politiku "izbjegavanja
prve uporabe". Rusija je, međutim, prisvojila NATO-ovu doktrinu i napustila
zahtjev za dokidanjem nuklearnog oružja kao odgovor na Clintonovo širenje
NATO - a, čime je prekršeno "kategoričko obećanje" Washingtona
Gorbačovu da se "savez neće širiti istočno i obuhvatiti bivše članice
Varšavskog pakta, ako Rusija prihvati ostanak ujedinjene Njemačke u NATO
- u" . U svjetlu novije povijesti, da se i ne govori o strateškim interesima,
Clintonovo kršenje čvrstih obećanja za Rusiju je predstavljalo opasnu
sigurnosnu prijetnju i "antitezu načela isključivanja koje je činilo podlogu
32
ideje o Područjima bez nuklearnog naoružanja (PBNN) ". Clintonovo
kršenje obećanja objašnjava "zašto je NATO odbio formalizirati PBNN,
kojim bi se obuhvatilo srednju Europu od Arktika do Crnog mora" .
MccGwire u nastavku ističe da su takvu formalizaciju "predložile Bjelorusija,
Ukrajina i Rusija sredinom 1990-ih godina, ali se ona kosila s planovima
NATO-a. Obrnuti pristup objašnjava zašto Washington podržava stvaranje
PBNN-a u srednjoj Aziji. Ako bi te bivše sovjetske republike odlučile stupiti
u vojni savez s Rusijom, PBNN bi Moskvi onemogućio postavljanje
33
nuklearnog naoružanja na njihovu teritoriju".

"NADOLAZEĆA APOKALIPSA"
Vjerojatnost "nadolaska apokalipse" ne može se realno procijeniti, ali je
zasigurno previsoka da bi je zdrav čovjek mogao tek tako odbaciti. Dok je
spekulacija besmislena, reakcija na "jasan, užasavajuć i neizbježan" izbor što
su ga opisali Einstein i Russell itekako ima smisla. Štoviše, reakcija je nužna,
poglavito u Sjedinjenim Državama, zbog vodeće uloge Washingtona u
ubrzavanju trke prema uništenju i dosad neviđene vojne dominacije te zemlje
u svijetu. "Mogućnost slučajnog, nehotičnog ili neovlaštenog nuklearnog
napada polako raste", upozorava senator Sam Nunn, koji je odigrao vodeću
ulogu u pokušajima smanjivanja prijetnje nuklearnog rata. "Izlažemo se
nepotrebnoj opasnosti od Armagedona u vlastitoj režiji", ističe Nunn, što je
rezultat političkih odluka koje "opstanak Amerike" čine ovisnim o "točnosti
ruskih sustava upozorenja i njihovu vojnopolitičkom zapovjedništvu". Nunn
pritom misli na snažno širenje američkih vojnih programa koje narušava
strateško ravnovjesje, uslijed čega će "Rusija vrlo vjerojatno lansirati
projektile već nakon upozorenja o napadu, bez čekanja potvrde". Opasnost
uvećava činjenica da je "ruski sustav za rano upozoravanje opasno zapušten i
mogao bi izdati pogrešno upozorenje o dolasku projektila". Američko
oslanjanje na "visoku pripravnost i brzi odgovor...omogućava lansiranje
raketa u svega nekoliko minuta", što prisiljava "naše čelnike da nakon
upozorenja o napadu gotovo u trenu donesu odluku o lansiranju nuklearnog
oružja, čime im je uskraćeno vrijeme potrebno za prikupljanje podataka,
razmjenu informacija, stjecanje uvida, otkrivanje mogućeg kvara i
izbjegavanje katastrofalne pogreške". Opasnost ne zahvaća samo Rusiju - već
i Kinu, u slučaju da odluči slijediti isti pravac. Strateški analitičar Bruce Blair
napominje da su "problemi u sustavima ranog upozoravanja i kontrole u
34
Pakistanu, Indiji i drugim nuklearnim zemljama još složeniji".
Druga ozbiljna opasnost o kojoj se u stručnoj literaturi raspravljalo davno
prije 11. rujna, jest mogućnost da nuklearno naoružanje prije ili kasnije
dospije u ruke terorističkih skupina, koje bi to i drugo oružje za masovno
uništenje mogle upotrijebiti. Tu mogućnost osobito ističu Bushovi planeri,
koji terorizam ne smatraju osobitim prioritetom, što su nebrojeno puta
potvrdili. Njihov agresivni militarizam ne samo da je potaknuo Rusiju na
značajno širenje napadačkih kapaciteta, uključujući razornije nuklearno
oružje i raketne sustave, nego je rusku vojsku prisilio na stalno premještanje
nuklearnog oružja po golemom teritoriju te zemlje u svrhu suprotstavljanja
rastućim američkim prijetnjama. Planeri u Washingtonu zasigurno znaju da
čečenski pobunjenici, koji su već ukrali radioaktivne materijale iz nuklearnih
odlagališta i elektrana, neprestano vrebaju "željeznički sustav i posebne
35
vlakove kojima se nuklearno oružje razvozi diljem Rusije".
Blair upozorava da "to neprestano premještanje [po Rusiji] predstavlja
ozbiljnu opasnost jer je upravo prijevoz Ahilova peta područja sigurnosti
nuklearnog oružja te po opasnosti stoji uz bok strategiji držanja nuklearnih
snaga u stanju visoke pripravnosti. On procjenjuje da se svakoga dana
"stotine komada nuklearnog oružja kreću diljem Rusije". Krađa jedne
nuklearne bombe "mogla bi značiti kraj nekog američkog grada, [pri čemu] to
nije najgori scenarij kojim bi moglo rezultirati takvo poigravanje nuklearnim
oružjem". Što je još gore, "krađa strateške, dalekometne nuklearne rakete ili
niza raketa, koje je moguće ispaliti na mete udaljene tisućama kilometara,
mogla bi značiti katastrofu za čitave nacije". Drugu veliku opasnost
predstavljaju hakeri iz redova terorista, koji bi mogli provaliti u vojne
komunikacijske mreže i unijeti naredbe za lansiranje raketa naoružanih
stotinama nuklearnih glava - što nikako nije maštarija, kao što je Pentagon
otkrio prije par godina kad su u sigurnosnim mjerama sustava otkrivene
brojne mane, a lansirna posada podmornice Trident dobila nove upute za
lansiranje. Sustavi u drugim zemljama bitno su manje pouzdani. Sve je to
"jedna velika nesreća koja čeka da se dogodi", zaključuje Blair; nesreća koja
36
bi mogla imati apokaliptične razmjere.
Opasnost nuklearnog rata svjesno se uvećava prijetnjama i primjenom
nasilja koje, kao što je odavno poznato, potiče i džihadski terorizam. Takav
terorizam korijene vuče iz Reaganove administracije i tadašnjih programa
organizacije, naoružavanja i obuke radikalnih islamista - nikako u svrhu
obrane Afganistana, nego zbog uobičajenih i ružnih političkih razloga koji su
za izmučene stanovnike Afganistana imali tmurne posljedice. Reaganova
administracija također je s radošću tolerirala odmak Pakistana u pravcu
radikalnog islamskog ekstremizma pod vlašću Muhammada Zia ul-Huqa,
jednog od brojnih brutalnih diktatora koje su podržavali današnji politički
uglednici u Washingtonu i njihovi mentori. Reagan i suradnici ljubazno su
odvratili pogled i kada je njihov pakistanski saveznik razvijao nuklearno
oružje, te su iz godine u godinu tvrdili da to uopće nije istina. Oni i
Clintonova administracija gledali su u drugom smjeru dok je vodeći
pakistanski proliferator - koji je sada dobio po prstima - provodio jednu od
najneobičnijih akcija krijumčarenja nuklearnog oružja u svijetu: riječ je o
Abdulu Qadeeru Khanu, koji je "u 10 godina napravio više štete od bilo koje
zemlje u prvih 50 godina nuklearnog doba", prema riječima Jamesa Walsha,
37
izvršnog direktora harvardskog projekta Managing the Atom.
Agresivni militarizam Washingtona nije jedini čimbenik koji ubrzava trku
prema "skorašnjoj apokalipsi", ali je svakako značajan. Planovi i politike dio
su bitno šireg konteksta, a korijene vuku iz Clintonove administracije i ranije.
Svi su ti podaci istisnuti na sam rub javnog diskursa i gotovo uopće ne utječu
na odluke izbornog tijela, što je još jedan pokazatelj propasti djelatne
demokracije i njene važnosti.
Jedina opasnost koja se uopće može usporediti s uporabom nuklearnog
oružja ozbiljna je prijetnja ekološke katastrofe. Pripremajući se za sastanak
Skupine Osam (G8) koji je u srpnju 2005. godine održan u škotskom
Gleneaglesu, akademije znanosti svih članica G8 - uključujući i američku
Akademiju znanosti - pridružile su se Kini, Indiji i Brazilu u zahtjevu
čelnicima bogatih zemalja da hitno poduzmu potrebne korake za sprječavanje
potencijalne katastrofe. "Znanstveni zaključci o klimatskim promjenama sada
su dovoljno jasni i nalažu hitno djelovanje", stoji u njihovoj izjavi: "Izrazito
je važno da sve države poduzmu ekonomski izvedive korake, kako bi se
osiguralo osjetno i dugoročno smanjenje globalne emisije stakleničkih
plinova". U tekstu s naslovnice, Financial Times je podržao taj "odlučan
poziv", istaknuvši činjenicu da "nažalost postoji jedan problem i to upravo u
Bijeloj kući, s obzirom da - usprkos jasnoj izjavi znanstvenika G8, koja je
prethodila skupu u Gleneaglesu - George W. Bush, američki predsjednik,
ustrajno ističe kako još uvijek ne znamo dovoljno o tom fenomenu koji će
doslovno izmijeniti svijet". Washington je potom "uspješno uklonio svaki
spomen o potrebi hitnog djelovanja u svrhu kontrole globalnog zatopljenja" i
teške izjave kao što je: "Naš svijet se zagrijava", jer "gospodin Bush smatra
da je globalno zatopljenje odveć nejasna tema da bi se opravdalo bilo kakve
mjere koje nadilaze dobru volju". U konačnici, zaključuje se u uvodniku
38
Financial Timesa, sve je ostalo na razini "časnog zahtjeva".
Odbacivanje znanstvenih dokaza po pitanju opstanka, kao posljedica
Bushovih znanstvenih prosudbi, odrađuje se rutinski. Na godišnjem
okupljanju Američkog udruženja za unaprjeđivanje znanosti održanom 2005.
godine, "vodeći američki stručnjaci za klimu...objavili su dosad
najuvjerljivije dokaze da je upravo ljudsko djelovanje odgovorno za globalno
zatopljenje". Skupina je predvidjela snažne klimatske promjene, uključujući
ozbiljne probleme s vodom u područjima koja se u opskrbi oslanjaju na rijeke
nastale otapanjem snijega i ledenjaka. Drugi ugledni znanstvenici na istom su
skupu dokazali da topljenje arktičkog i grenlandskog ledenog pokrova
uzrokuje promjene u slanoći mora koje bi za posljedicu mogle imati
"isključivanje zaštitnog oceanskog pojasa koji, putem struja poput Golfske,
toplinu iz tropa prenosi prema polarnim krajevima". Jedna od mogućih
posljedica značajan je pad temperature u Europi. Nedugo zatim stručnjaci za
klimu izvijestili su o daljnjem smanjenju polarne ledene kape i upozorili da
se dugo predviđani "utjecaj u sustavu već počinje osjećati", s obzirom da sve
veća područja vode na Zemlji upijaju sunčevu energiju, umjesto da je
reflektiraju natrag u atmosferu. Time se, dakako, ubrzava opasno globalno
zatopljenje. Objavljivanje "dosad najuvjerljivijih dokaza", baš kao i
upozorenje znanstvenika G8, nije u Sjedinjenim Državama zaslužilo osobitu
pažnju, usprkos činjenici da se upravo tih dana raspravljalo o primjeni
protokola iz Kyota kojim se regulira emisija stakleničkih plinova, odnosno o
39
sporazumu u kojem najvažnija vlada ne želi sudjelovati.
Valja naglasiti riječ vlada. Uobičajena napomena kako su Sjedinjene
Države gotovo jedina zemlja koja je odbacila protokol iz Kvota, točna je
samo ako fraza "Sjedinjene Države" ne uključuje stanovništvo te zemlje koje
snažno podržava sporazum iz Kyota. Većina Bushovih glasača ne samo da
podupire protokol, nego zabunom vjeruje da i sam predsjednik to čini.
Općenito govoreći, glasači na izborima 2004. godine bili su vrlo slabo
upućeni u stavove političkih stranaka, ne toliko zbog manjka zanimanja ili
mentalnih kapaciteta, nego stoga što su izbori pomno osmišljeni kako bi se
40
polučio taj rezultat, što je tema kojoj ćemo se još vratiti.

IRAK I "RAT PROTIV TERORIZMA"

Američki i britanski planeri bili su svjesni da će invazija na Irak vrlo
vjerojatno pojačati terorističku djelatnost i širenje oružja za masovno
uništenje, na što su upozoravali brojni analitičari i obavještajne službe.
Ravnatelj CIA-e George Tenet 2002. godine izvijestio je Kongres da bi napad
na Irak mogao nagnati Saddama Husseina da pruži potporu "islamističkim
teroristima u pokušaju napada na Sjedinjene Države oružjem za masovno
uništenje". Nacionalno obavještajno vijeće "predvidjelo je da će američki
napad na Irak rezultirati jačanjem potpore političkom Islamu i dubokim
raslojavanjem iračkoga društva koje će postati sklono nasilnim unutrašnjim
sukobima", čime će ojačati terorizam u Iraku i čitavome svijetu. Vijeće je
potvrdilo spomenuta predviđanja u prosincu 2004. godine, izvijestivši kako bi
"irački i drugi sukobi u budućnosti mogli poslužiti za regrutiranje, obuku,
tehničko i jezično usavršavanje novog naraštaja terorista koji su
'profesionaliziram' i za koje političko nasilje postaje samo sebi svrhom".
Vijeće je također predvidjelo da će, zbog invazije, ta novonikla globalizirana
mreža "raspršenih ekstremnih islamističkih skupina" proširiti područje
djelovanja na nova područja, gdje će braniti muslimanske zemlje od napada
"krivovjernih napadača", pri čemu će Irak od Afganistana preuzeti ulogu
poligona za obuku. Izvješće CIA-e iz svibnja 2005. godine potvrdilo je da je
"Irak postao magnet za islamističke militante, kao što je to pred dva
desetljeća bio Afganistan pod sovjetskom okupacijom, a tijekom 1990-ih
Bosna". CIA je zaključila da bi se "Irak mogao pokazati još učinkovitijim
poligonom za obuku islamističkih ekstremista nego što je to u ranim danim
Al-Qa'ide bio Afganistan, jer ga se može smatrati stvarnim laboratorijem za
urbano ratovanje". Dvije godine nakon invazije vladino izvješće najviše
razine o "ratu protiv terora" potvrdilo je taj zaključak. Pokušavajući
odgovoriti na pitanje "kako postupati s novim naraštajem terorista, obučenim
u Iraku tijekom proteklih godina", u izvješću je istaknuto: "Visoki vladini
dužnosnici sve više vode računa o očekivanom 'odljevu' stotina tisuća
džihadista obučenih u Iraku, koji se vraćaju u matične zemlje diljem Bliskog
istoka i Zapadne Europe. "Riječ je o novoj sastavnici nove jednadžbe", rekao
je bivši visoki dužnosnik Bushove administracije. "Ako ne saznate tko su oni
41
u Iraku, kako ćete ih pronaći u Istambulu ili Londonu?"
Invazija na Irak nedvojbeno je rezultirala "snažnim jačanjem narodne
potpore antidemokratskim radikalima poput pripadnika Al - Qa'ide i drugih
džihadskih skupina" diljem muslimanskog svijeta. Ključan primjer
predstavlja Indonezija, država s najvećim brojem muslimanskog stanovništva
i moguće izvorište džihadskog terora. U 2000. godini 75 posto stanovništva
Indonezije bilo je naklonjeno Amerikancima. Ta brojka pala je do 2002. na
61 posto, da bi se nakon invazije na Irak spustila na svega 15 posto, pri čemu
je 80 posto Indonežana izjavilo kako se pribojavaju američkog napada. Scott
Atran, stručnjak za terorizam u Indoneziji, izvjestio je kako su "ti osjećaji
rezultat odluke 80 posto Indonežana da Islamu pridaju veću ulogu u osobnom
i nacionalnom životu, ali su također udruženi sa snošljivošću prema širokom
spektru suvjernika, uključujući militantne radikale, te sklonošću da svaku
kritiku na račun kakva islamskog čelnika ili države doživljavaju kao napad na
42
čitav muslimanski svijet".
Prijetnja nije apstraktna. Nedugo nakon smrtonosnih bombaških napada
na londonski sustav javnog prijevoza u srpnju 2005., britanski Kraljevski
institut za međunarodne odnose (Chatham House) objavio je studiju koja je
potvrdila zaključke obavještajnih službi i neovisnih analitičara: "Invazija na
Irak 'bez sumnje' je 'ojačala mrežu Al-Qa'ide u smislu propagande,
regrutiranja i financiranja', a teroristima je osigurala idealan poligon za
uvježbavanje". Studija je pokazala da je "Britanija osobito ugrožena jer je
najbliži saveznik Sjedinjenih Država, jer je slala svoje postrojbe u akciju
svrgavanja talibanskog režima u Afganistanu i u Irak...te jer je suputnik"
američke politike, odnosno putnik koji sjedi iza vozača motocikla. U izvješću
o bombaškim napadima na London, britanska služba državne sigurnosti MI5
zaključila je da "uz brojne težnje i 'uzroke', Irak ipak predstavlja ključno
pitanje za mnoge ekstremističke skupine i pojedince u Velikoj Britaniji i
Europi". Pojedinci koji su se otišli boriti u Irak "mogli bi se vratiti i nastaviti
43
borbu ovdje".
Blairova vlada ljutito je poricala jasne zaključke, ali su oni ubrzo
potvrđeni kada je jedan od osumnjičenih za sljedeći neuspjeli napad, uhapšen
u Rimu, "ustvrdio kako su bombaški napadi bili izravan odgovor na britansku
ulogu u iračkom ratu" i opisao "kako su osumnjičenici satima gledali
televizijske snimke ožalošćenih iračkih udovica i djece, uz slike civila
ubijenih u sukobima". Navodno je tužiteljima rekao kako je nakon
odgledanih snimki "osjetio mržnju i učvrstio se u uvjerenju da poruka mora
44
biti poslana - da se nešto mora učiniti".
Izvješća izraelskih stručnjaka i saudijske obavještajne agencije zaključuju
da "velika većina" stranih boraca u Iraku "nisu bivši teroristi" nego "ih je
radikalizirao sam rat". Invazija ih je potaknula da odgovore na "poziv za
obranu svoje muslimanske braće" od "križara" i "bezvjeraca" koji su krenuli
u "rat protiv muslimanske vjere i arapske kulture". Istraživanje Centra za
strateške i međunarodne studije (CSIS) ustvrdilo je kako "85 posto saudijskih
militanata koji su otišli u Irak nije bilo ni na kakvom vladinom popisu
sumnjivih osoba, Al-Qa'idinih članova ili simpatizera terorističkih skupina"
nego ih je "radikalizirala isključivo saveznička invazija". Nakon invazije,
potvrđuje izvješće, Irak je postao jedno od globalnih središta za regrutiranje i
45
obuku ekstremnih ("neosalafističkih" ) islamskih terorista; velik broj njih
vratit će se u svoje zemlje, a sa sobom će donijeti terorističku obuku i
radikalizirani svjetonazor, steći "važnost i kredibilitet među ljutitim i
otuđenim pripadnicima islamskog svijeta" i "širiti terorizam i nasilje".
Francuska obavještajna zajednica, koja je tijekom godina stekla jedinstveno
iskustvo, zaključuje da je "rat u Iraku radikalizirao te ljude i neke od njih
nagnao da podupru terorizam. Irak je izvanredan narednik za regrute", jer je
tamo stvoreno novo i "golemo džihadsko područje na kojem se ljude obučava
za borbu u matičnim zemljama", što se prema obavještajnim podacima ranije
radilo "u Afganistanu, Bosni i na Kosovu". Američki službenici izvijestili su
da Abu Musab al-Zarqavi, zapovjednik Al-Qa'ide u Iraku, "svoje redove sve
više puni iračkim borcima", dok strani borci čine "manje od 10 posto
46
pobunjenika u Iraku" - svega 4 posto prema procjeni CSIS-a.
Prema stručnjaku za terorizam, Johnu Bergenu, predsjednik Bush "doista
je u pravu kada kaže da je Irak prva linija bojišnice u borbi protiv terorizma,
ali valja dodati kako je riječ o bojišnici koju smo mi stvorili". "Rat u Iraku
povećao je broj terorista", piše on, "pa smo 2003. godine svjedočili najvećem
broju značajnih terorističkih napada u protekla dva desetljeća, dok se u 2004.
godini taj broj utrostručio." Odgovarajući na Rumsfeldov zahtjev za "jasnom
statistikom koja će nam pokazati dobivamo li ili gubimo rat protiv terora",
Bergen napominje kako je "eksponencijalni rast broja terorističkih napada
47
jedini relevantan statistički podatak".
Studije o bombašima samoubojicama također pokazuju da "Irak ima
ključnu ulogu - donio je neke nove elemente i postao žarištem samoubilačkih
napada". Između 1980. i 2003. godine u svijetu je zabilježeno 315
samoubilačkih napada, za koje su najvećim dijelom odgovorni Tamilski
tigrovi. Nakon američke invazije, procjenjuje se da je u Iraku (gdje takvi
napadi ranije nisu zabilježeni) provedeno 400 samoubilačkih napada.
Stručnjaci za terorizam javljaju da "priče o junaštvu i hrabrosti bombaša
samoubojica u Iraku" nailaze na odjek među mladim muslimanima koji
usvajaju džihadsko učenje po kojem je muslimanski svijet napadnut i valja ga
obraniti. Nekadašnji dužnosnici Vijeća nacionalne sigurnosti i stručnjaci za
terorizam, Daniel Benjamin i Steven Simon, zaključuju da je Bush "u Iraku
stvorio novi raj za terorizam, zbog kojeg je izrazito porasla opasnost od
islamskog nasilja u Europi i Sjedinjenim Državama", što je posljedica
njegove "katastrofalne" politike: "Moglo bi nam se dogoditi da nas napadnu
ljudi koji su uvježbavani upravo u Iraku ili teroristi koje su regrutirali,
organizirali i obučili ljudi iz Iraka...[Bush] im je u Iraku u Amerikancima
osigurao izvrsnu metu, ali je također probudio džihad i militantima omogućio
stjecanje iskustva u urbanom ratovanju koje će u budućnosti izrazito ojačati
48
prijetnju Sjedinjenim Državama."
Robert Pape, koji je proveo najopsežnije istraživanje o bombašima
samoubojicama, piše da "Al-Qa'ida nije toliko proizvod islamskog
fundamentalizma koliko jednog jasnog strateškog cilja: natjerati Sjedinjene
Države i njihove zapadne saveznike da povuku svoje snage s arapskog
poluotoka i iz ostalih muslimanskih zemalja", što je Osama bin Laden u više
navrata istaknuo. Ozbiljni analitičari istaknuli su da je veza između riječi i
djela Osame bin Ladena izrazito snažna. Džihadski borci koje je, uz pomoć
saveznika, u Afganistanu organizirala Reaganova administracija, završili su s
terorističkim djelovanjem u Rusiji čim su se Rusi povukli iz Afganistana,
iako je djelovanje nastavljeno u okupiranoj muslimanskoj Čečeniji, zemlji
koja je od devetnaestog stoljeća poprište groznih ruskih zločina. Tolstojeva
novela Hadji Murád danas je i više nego aktualna. Bin Laden okrenuo se
protiv Sjedinjenih Država 1991. godine jer je smatrao da su okupirale
najsvetiju arapsku zemlju (što je činjenica koju je kasnije Pentagon naveo kao
razlog preseljenja američkih baza iz Saudijske Arabije) i stoga što je
Washington onemogućio njegov pokušaj da napadne neprijatelja naroda
Saddama Husseina. Džihadski borci pridružili su se muslimanima i u ratu na
Balkanu, dakako uz podršku i pomoć Sjedinjenih Država, i to upravo u
vrijeme napada na Svjetski trgovinski centar 1993. godine. Indijski strateški
analitičar i negdašnji vladin službenik tvrdi kako su londonski bombaši
49
obučeni upravo u Bosni.
U najopsežnijem učenom istraživanju islamskog militantizma, Fawaz
Gerges zaključuje da je nakon 11. rujna "muslimanski svijet uglavnom bio
neprijateljski nastrojen prema Al-Qa'idi", što poglavito vrijedi za džihadiste
koji su u Al-Qa'idi vidjeli opasni ekstremistički ogranak. Umjesto da tu
nesklonost Al-Qa'idi prepozna kao priliku da se kroz "njegovanje i jačanje
unutrašnjih snaga koje se opiru militantnim ideologijama poput bin Ladenove
mreže" konačno "zabije i posljednji čavao u njen lijes", Bushova
administracija učinila je upravo ono čemu se bin Laden nadao: pribjegla je
50
nasilju. Invazija na Irak pružila je snažne temelje za fatvu koju je izdao Al-
Azhar u Kairu, "najstarija ustanova za visoku vjersku naobrazbu u
islamskome svijetu". Fatvom je naloženo "svim muslimanima u svijetu da
krenu u džihad protiv okupatorske američke vojske". Šeik Tantawi iz Al-
Azhara, "jedan od prvih muslimanskih školnika koji je osudio Al-Qa'idu i
često bio kritiziran od strane ultrakonzervativnih učenjaka kao
prozapadnjački reformator...presudio je kako je pokušaj zaustavljanja
američke invazije "sveta islamska dužnost". Dosezi planera Bushove
administracije u raspirivanju islamskog radikalizma i terora uistinu su
51
dojmljivi.
Viši analitičar CIA-e koji je od 1996. godine odgovoran za pronalaženje
Osame bin Ladena, Michael Scheuer, piše da je bin Laden "vrlo jasno
Americi naveo razloge zbog kojih će nas napasti. Ti razlozi nemaju veze s
našom slobodom i demokracijom, ali su itekako povezani s politikom
Sjedinjenih Država i njenim uplitanjima u muslimanski svijet." Scheuer
napominje kako "američka vojska i politika osiguravaju radikalizaciju
islamskog svijeta, što je Osama bin Laden tek djelomično uspješno
ostvarivao od početka 1990-ih godina. U konačnici...čini se primjerenim
zaključiti kako su Sjedinjene Države jedini pravi saveznik bin Ladena." U
opsežnom razmatranju Al-Qa'ide, Jason Burke došao je do sličnog zaključka.
"Svaka primjena sile nova je pobjeda za bin Ladena", piše on, iz koje izrasta
"posve nova generacija terorista" stvorena za "kozmičku bitku dobra i zla",
52
što je vizija koju dijeli s bin Ladenom i Bushom.
Obrazac je dobro poznat. Spomenimo još jedan nedavni slučaj. Riječ je o
američkoizraelskom ubojstvu uvaženog klerika kvadriplegičara, šeika
Ahmeda Yassina, koji je - skupa s nekolicinom slučajnih prolaznika - u
ožujku 2003. godine ubijen pred džamijom u Gazi, što je rezultiralo
brutalnim ubojstvom pripadnika američkih sigurnosnih postrojbi, a
spomenuta odmazda dovela je pak do pomorske invazije na Irak tijekom koje
su ubijene stotine Iračana. Sve je posve jasno. Ukoliko neprijatelj ne bude
potpuno smlavljen, na nasilje će se u pravilu odgovarati nasiljem. Nasilan i
razoran odgovor na terorizam pomaže "terorističkom vodi" da mobilizira
pristaše čak i među ljudima koji odbacuju takve metode, ali dijele jednaku
odbojnost i zabrinutost, što je dinamika koju tvorci politike Zapada u
razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata poznaju jednako dobro kao i njihovi
imperijalni prethodnici.
Razmišljanje o svijetu vodi zaključcima koje neki svim silama nastoje
zanemariti. Puno je bolje herojskom retorikom ukazivati na "islamofašizam" i
prokazivati "apologete" koji tragaju za korijenima terorizma i traže
smanjivanje postojećih prijetnji, ljude koji su - prema riječima kolumnista
New York Timesa, Thomasa Friedmana - "jednako vrijedni prijezira kao i
teroristi i koji također zaslužuju da ih se prokaže". Kategorija takvih prijezira
vrijednih tipova vrlo je široka i obuhvaća najuglednije stručnjake za
spomenutu temu te američke i druge obavještajne agencije. Takav stav, koji
53
je itekako uvriježen, još je jedan poklon bin Ladenu.
Logika koju neki svim silama nastoje zanemariti posve je očita i jasno je
izložena u nekim ozbiljnim časopisima koji podržavaju bushovski agresivni
nacionalizam: "Uplaše li se protivnici nekontrolirane primjene američke
moći, mogli bi se naći u iskušenju da upotrijebe oružja za masovno uništenje
kako bi zauzdali američku ofanzivnu taktiku samoobrane. Štoviše, povijest
imperija pokazuje da će primjena strategije preventivnog rata vrlo vjerojatno
54
rezultirati ishodom kojeg Bush i Riceova nastoje izbjeći". To je osobito
vjerojatno kada strategiju prati radikalna "transformacija vojske" i doktrine
koje pozivaju na prvu primjenu nuklearnog naoružanja te pravo na
"jednostranu uporabu vojne sile", doktrine koje su izrazito proširene od
Clintonova mandata nadalje.

IRAK I SLOBODNI DEMOKRATSKI SVIJET

Želimo li razumjeti svijet, ne smijemo dopustiti da nedavna prošlost
nestane u zaboravu. Sjedinjene Države i Velika Britanija svoje su pravo za
napad na Irak temeljile na tvrdnji da ta zemlja razvija oružje za masovno
uništenje. Bilo je to "jedino pitanje" koje opravdava napad na Irak, naglasio
je predsjednik na tiskovnoj konferenciji u ožujku 2003. godine, a Blair, Bush
i njihovi suradnici u nekoliko su navrata ponovili tu tvrdnju. Uklanjanje
iračkog oružja za masovno uništenje bio je također i jedini temelj koji je
Bushu osigurao potporu Kongresa za primjenu sile. Odgovor na "jedino
pitanje" stigao je ubrzo nakon invazije, kako je to Washington nevoljko
zaključio. Ipak, već u sljedećem trenu doktrinalni sustav skovao je nove
pretpostavke i opravdanja, koji su ubrzo postali virtualna dogma: rat je
pokrenut zbog Bushove plemenite vizije demokracije, koju je u potpunosti
55
dijelio njegov britanski kolega.
Dugo nakon što se pokazalo da izvorna opravdanja za pokretanje rata
nemaju baš nikakva utemeljenja, ključni političari bez ustezanja su im
pridavali prvorazrednu važnost. U siječnju 2005. godine, čelnik senatske
većine Bill Frist opravdavao je napad na Irak tvrdeći kako "širenje opasnog
oružja mora biti zaustavljeno. Terorističke organizacije moraju biti uništene".
Očito je posve nevažno što su te pretpostavke službeno odbačene i što je
invazija samo pojačala terorističku prijetnju, ubrzavši širenje opasnog
56
naoružanja.
Frist je u svom istupu slijedio davno napisani scenarij. U izvanredno
pomnom razmatranju dokumentarne grade, analitičar nacionalne sigurnosti i
obavještajnog miljea John Prados opisuje Bushov "pokušaj da Ameriku i
svijet uvjeri kako je rat u Iraku nužan i hitno potreban" kao "ogledni primjer
lažljivosti vladajućih struktura...koji je iziskivao sustavno objavljivanje
lažnih iskaza i sramotno manipuliranje obavještajnom zajednicom". Planeri
su znali da su irački programi za razvoj oružja za masovno uništenje "ili u
povojima ili na izdisaju ili jednostavno uopće ne postoje - što je posve
oprečno porukama koje je predsjednik slao Amerikancima". Kako bi obmana
bila provedena, "pravi obavještajni podaci neprestano su iskrivljavani,
mijenjani i zanemarivani...u svrhu ostvarivanja očitog cilja pod lažnim
pretpostavkama - što je priča koja će imati goleme posljedice za Amerikance
u dvadesetprvome stoljeću" - ali i za čitav svijet. "Amerikanci nisu samo
obmanuti Bushovim kartaškim trikovima", zaključuje Prados, "nego su
osramoćeni...Amerikanci sebe ne vole smatrati agresorima, ali u Iraku se
57
dogodila sirova agresija".
Dokazi o obmani postajali su sve brojniji. U svibnju 2005. godine
londonski Times objavio je dokumente poznate kao Zapisi iz Downing
Streeta. U jednom od zapisa navodi se kako je dva tjedna prije početka rata
državni tajnik Lord Goldsmith, Blairov pravni savjetnik, napomenuo kako
"smjena režima ne može biti cilj vojne akcije". Čak i kada bi se Velika
Britanija ograničila na proglašeni cilj obustavljanja razvoja oružja za
masovno uništenje, zapisao je on, "odluku o kršenju propisa može donijeti
isključivo Vijeće [sigurnosti Ujedinjenih naroda]", a nikako pojedinačne
države. Lord Goldsmith potom je dodao da Sjedinjene Države "bitno
drugačije vide stvari: oni tvrde da je odluka o iračkom kršenju propisa pitanje
objektivne činjenice koju mogu utvrditi pojedinačne zemlje članice [ali] mi
nije poznata nijedna takva zemlja koja bi poduprla njihov stav". Nije morao
dodati da se fraza "pojedinačne države članice" odnosi isključivo na
Washington. Osnovni sadržaj uglađenog iskaza Lorda Goldsmitha svodi se
na to da bi Britanija trebala makar gestom podržati međunarodno pravo, za
razliku od Sjedinjenih Država koje su odmetnička država i ne zamaraju se
takvim formalnostima. Reakcije na objavljene zapise u spomenute dvije
zemlje izrazito su poučne: u Engleskoj je otkriće podiglo znatnu buku, dok u
58
Sjedinjenim Državama to nikoga nije osobito zanimalo.
Nedugo nakon objavljivanja komentara Lorda Goldsmitha, londonski
Sunday Times objavio je službeni zapis tajnog sastanka koji je u srpnju 2002.
godine Blair održao sa svojim najbližim savjetnicima. Dokument jasno daje
do znanja kako je Bushova administracija odlučila napasti Irak i prije nego
što je "obmanuti" kongres u listopadu 2002. godine odobrio primjenu sile, ali
i prije nego što su Ujedinjeni narodi pozvani kako bi podržali plan
Washingtona za primjenu sile ili još jednom postali "nebitan" čimbenik u
procesu odlučivanja. Britanski stručnjak za Bliski istok, Toby Dodge,
primijetio je kako "dokumenti jasno pokazuju...da se priča o oružju za
masovno uništenje temeljila na upitnim obavještajnim podacima koji su
napuhani do razine besramne laži". Još jednom valja reći kako je u Engleskoj
zabilježena značajna reakcija na spomenuta otkrića, dok se u Sjedinjenim
Državama priča "ispuhala" za tren, istaknuto je u tisku. Nakon što je,
nekoliko tjedana kasnije, uslijed pritiska javnosti tema ipak dospjela na
naslovne stranice, komentari su najvećim dijelom imali posve oprečan
predznak: "Zašto teoretičari zavjere dižu toliku buku oko nečega što nam je
59
svima jasno i poznato?".
Lord Goldsmith u svom je dopisu Blairu savjetovao da bi - s obzirom na
bitnu nezakonitost "smjene režima" primjenom sile - svakako "valjalo stvoriti
uvjete u kojima ćemo moći legalno podržati vojnu akciju". Nastojeći
isprovocirati Irak da povuče neki potez koji bi se moglo protumačiti kao
casus belli, London i Washington iznova su započeli s bombardiranjem
iračkih ciljeva u svibnju 2002. godine, a napadi su osobito pojačani u rujnu
2002. U devet mjeseci koji su doveli do početka rata tijekom ožujka 2003.
godine, američki i britanski zrakoplovi izbacili su gotovo 22.000 pametnih
bombi, pogodivši pritom 391 "pomno odabranu metu", napomenuo je general
bojnik Michael Moseley, zapovjednik združenog stožera. Tim zračnim
napadima, pojasnio je, položeni su temelji za vojno osvajanje jer je njima
uklonjena potreba za dugotrajnim bombardiranjem iračkih položaja. Irak je
pred UN-om žustro prosvjedovao protiv napada, ali nije reagirao onako kako
su to priželjkivali London i Washington. Iako je, dakle, casus belli izostao,
60
dvije sile ipak su napale Irak i svele priču na "jedno pitanje".
Najvažniji zračni napad u predratnom ratu protiv Iraka navodno se zbio 5.
rujna 2002. godine, kada su američki i britanski zrakoplovi "sravnili sa
zemljom Saddamovu zračnu bazu pod imenom H-3, u zapadnoj iračkoj
pustinji", javio je britanski novinar Ed Harriman. "U napadu su uništeni
komunikacijska oprema i protuzračna obrana, kao i irački zrakoplovi",
napominje on, čime je očišćen put za planiranu invaziju. Dva dana kasnije
Tony Blair stigao je u Washington, u posjet Bushu. Na zajedničkoj
konferenciji za tisak, Blair je spomenuo "brojne pokušaje Iraka da sakrije
oružje za masovno uništenje; prikrivanje postojanja takvog oružja vjerojatno
bi se otegnulo na idućih nekoliko godina". Iako je iskreno savjetovao vozača
motocikla da slijedi diplomatski pravac, Blair je dobro znao da je rat već
započeo. Čitavo vrijeme i jedan i drugi činili su sve što je u njihovoj moći
kako bi državno nasilje zaštitili od osuda Parlamenta, Kongresa i javnosti
61
obiju zemalja.
Plan "povremenog zaoštravanja aktivnosti" protiv Iraka u svrhu
osiguravanja preduvjeta za invaziju - izložen u pismu što ga je 23. srpnja
2002. godine povjerenik za vanjske poslove Matthew Rychoft poslao
britanskom veleposlaniku u Sjedinjenim Državama Davidu Manningu -
svakako je najvažnije otkriće u zapisima iz Downing Streeta. Taktika je
prokušana. Stručnjak za psihološko ratovanje u Eisenhowerovoj
administraciji savjetovao je da bi Sjedinjene Države trebale "potajno poticati
[neposluh] koji graniči s masovnom pobunom...kako bi se isprovociralo
sovjetsku intervenciju u Istočnoj Njemačkoj i drugim satelitskim zemljama",
a američka vlada prešutno je prihvatila savjet neposredno nakon što su
sovjetski tenkovi razbili masovne prosvjede radnika u Istočnom Berlinu.
Drugi primjer te taktike svakako su napadi Izraela na Libanon početkom
1982. godine, kojima se pokušalo isprovocirati odgovor Palestinske
oslobodilačke organizacije (PLO) kao preduvjet za planiranu invaziju. Iako je
pokušaj iznalaženja razloga za rat propao, Izrael je u lipnju 1982. pokrenuo
invaziju, kako bi onemogućio diplomatska nastojanja PLO-a i osigurao
kontrolu nad Zapadnom obalom, namećući usporedo s time poslušnički režim
u Libanonu. Primjer je i djelovanje gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova
koji su početkom 1999. godine, uz potporu CIA-e, napadali civilne ciljeve na
Kosovu, otvoreno ističući kako se nadaju žestokom odgovoru Srbije koji će
osigurati potporu svjetske javnosti za napad na Srbiju. Moguće je da su i
trenutne vojne akcije Sjedinjenih Država duž sirijske granice također
osmišljene kako bi se isprovocirao nekakav razlog za napad na trenutno
62
jedinu arapsku državu koja se opire naredbama Washingtona.
ODREĐIVANJE PRIORITETA:
TEROR I STVARNI INTERESI
U konvencionalnom smislu, doktrinalni menadžeri imaju štititi moć i one
koji ju provode od kritike te, što je još važnije, držati stvarne interese kojima
služe izvan dosega ozbiljne analize. Razmatranja valja usmjeriti prema
plemenitim namjerama i samoobrani, služeći se lažima i obmanama: u
slučaju Iraka, u žarište je postavljeno oslobađanje napaćenog iračkog naroda i
obrana Sjedinjenih Država od terora. Nužno je, stoga, zaštititi doktrinu po
kojoj bi Irak bio napadnut sve i da su najvažnije zalihe energenata u
središnjoj Africi. Kako bi pomogli tom cilju, mnogi su svim silama nastojali
sakriti ulogu Zapada u nemiloj predratnoj sudbini Iraka, kao i posljedice
američkobritanske invazije u Iraku i ostalim dijelovima svijeta, posljedice
koje su doista strašne.
Problemi su brojni. Za početak, iako se pretpostavljalo da će invazija vrlo
vjerojatno uvećati terorističku prijetnju i kolanje oružja, rezultati su gori od
očekivanih. Danas se bez zadrške ističe kako su tvrdnje o iračkom oružju za
masovno uništenje demantirane samom činjenicom da iscrpna potraga nije
urodila nikakvim rezultatima. To, međutim, nije posve točno. Priče o opremi
za razvoj oružja za masovno uništenje pojavljivale su se u javnosti i nakon
invazije: riječ je, dakako, o opremi koja je kroz vojnu pomoć Sjedinjenih
Država, Velike Britanije i drugih stigla u Irak tijekom 1980-ih godina, pri
čemu se pružanje pomoći nastavilo dugo nakon najgorih Saddamovih zločina
i kraja rata s Iranom. Oprema uključuje sredstva za razvoj raketa i nuklearnog
naoružanja, kao i virulentne zalihe antraksa i drugih biotoksina koje
predstavljaju izravno kršenje Konvencije o biološkom i toksičkom
naoružanju (BTWC) i ozbiljno kršenje međunarodnog prava. Prijetnja koju
predstavljaju ta postrojenja navedena je kao jedan od razloga za napad na
63
Irak.
Spomenuta postrojenja osigurali su istražitelji Ujedinjenih naroda, ali su
ih napadači raspustili, ostavivši postrojenja bez nadzora. Neposredna
posljedica tog čina bila je promišljena i masovna pljačka. Istražitelji UN-a
nastavili su obavljati svoj posao, oslanjajući se na satelitske snimke. Do
lipnja 2005. godine, otkrili su 109 lokacija koje su opljačkane. Najveći dio
pljački izvršen je u postrojenjima za proizvodnju krutog i tekućeg raketnog
goriva, pri čemu je otuđeno 85 posto opreme, uključujući biotoksine i druge
materijale pogodne za kemijsko i biološko oružje te preciznu opremu za
razvoj nuklearnog i kemijskog naoružanja i projektila. Službenici zaduženi za
čuvanje jordanskoiračke granice nakon ulaska američkih i britanskih
postrojbi obavijestili su jednog jordanskog novinara da je u jednom od svakih
osam kamiona koji su ulazili u Jordan primijećen radioaktivni materijal, pri
64
čemu odredište tih kamiona nije poznato.
"Takve stvari se događaju", rekao bi Rumsfeld.
Ironija je gotovo neizreciva. Službeno obrazloženje za invaziju bilo je
sprječavanje uporabe oružja za masovno uništenje, koje nije postojalo.
Invazija je teroristima, mobiliziranim od strane Sjedinjenih Država i
saveznika, osigurala sredstva za razvoj oružja za masovno uništenje - riječ je
o opremi koju su Sjedinjene Države i drugi dostavili Saddamu Husseinu, ne
mareći pritom za užasne zločine koje su kasnije iskoristili kao opravdanje za
napad na Irak i svrgavanje Husseina. To je kao kad bi Iran sada izrađivao
nuklearno oružje služeći se materijalom koji su Sjedinjene Države isporučile
65
Iranu u vrijeme šaha - što se možda i događa, kako ističe Graham Allison.
Civilno osoblje Pentagona pobrinulo se, međutim, da neka postrojenja
ostanu netaknuta: postrojenja pod upravom ministarstava za energente i
sigurnost. Drugdje je pljačkanje i razaranje nastavljeno bez ikakvih zapreka.
Dvije godine nakon invazije, predsjednik Istraživačkog instituta američke
akademije u Iraku, Macguire Gibson, sa žalošću je potvrdio da "Irak gubi
svoju kulturu i bogatstvo". Do tada je, naime, uništena polovina nacionalnih
arheoloških lokaliteta, uključujući i većinu sumerskih. "Amerikanci ne
pomažu ni na koji način", dodao je Gibson, istaknuvši pritom kako mu
talijanski i nizozemski kontingenti ipak pomažu. Štete na tim lokalitetima
razmjerima zasjenjuju čak i masovnu pljačku Nacionalnog muzeja nakon
dolaska američkih postrojbi, tijekom koje je možda i zauvijek nestalo 15 do
20 tisuća vrijednih izložaka. Rumsfeld, Wolfowitz i Co. možda su doista
uspjeli nanijeti "nepopravljivu štetu" iračkim naftnim izvorima. Kako bi se
osiguralo napredovanje invazije, "naftna polja crpe znatno više od dopuštenih
količina nafte", što bi moglo rezultirati "trajnim smanjenjem proizvodnje".
Sjetite se samouvjerenih predviđanja da će se oslobođenje, dočekano s
66
oduševljenjem, samofinancirati kroz povećanje proizvodnje nafte.
Invazija na Irak možda je i najsvjetliji pokazatelj da planeri iz
Washingtona terorističkoj prijetnji ne pridaju osobitu važnost, ali primjera je
mnogo. Ogledni primjer predstavlja nametanje Washingtona novih sankcija
Siriji kroz Povelju o odgovornosti Sirije koja je - gotovo jednoglasno -
prihvaćena u Kongresu, stupivši na snagu nakon Bushova potpisa krajem
2003. godine. Sirija je na službenom popisu država koje podupiru terorizam,
usprkos priznanju Washingtona da Damask nije sudjelovao u terorističkim
akcijama dugi niz godina. Prava narav zabrinutosti Washingtona oko uloge
Sirije u terorističkim akcijama otkriva se u istupu predsjednika Clintona koji
je Siriji ponudio izuzimanje s popisa zemalja koje podupiru terorizam,
pristane li Damask na američkoizraelske mirovne uvjete. S obzirom da je
Sirija ustrajno zahtijevala povratak teritorija okupiranih od strane Izraela,
Clintonovo ministarstvo vanjskih poslova zadržalo je zemlju na spomenutom
popisu. Usprkos tome, Sirija je surađivala i Washingtonu osigurala važne
podatke o Al-Qa'idi i drugim radikalnoislamističkim skupinama. Primjenom
Povelje o odgovornosti Sirije Sjedinjene Države izgubile su važan izvor
informacija o radikalnom islamističkom terorizmu. Pribavljanje takvih
informacija očito je nebitno u odnosu na cilj postavljanja režima u Siriji koji
će prihvatiti izraelskoameričke zahtjeve. Da je Sirija kojim slučajem
uklonjena s popisa zemalja koje podržavaju terorizam, bio bi to prvi takav
slučaj od 1982. godine, kada je Reaganova administracija s tog popisa
uklonila Saddama kako bi mu mogli pružiti potrebnu pomoć, skupa s
Velikom Britanijom i mnogim drugim zemljama. To nam također govori
67
nešto o stvarnom odnosu prema terorizmu i državnim zločinima.
Ključni zahtjev u Povelji o odgovornosti Sirije vezan je uz Rezoluciju
520 UN-ova Vijeća sigurnosti, kojom se zahtijeva poštivanje suvereniteta i
teritorijalnog integriteta Libanona. Sirija je nedvojbeno prekršila UN-ovu
rezoluciju jer nije povukla snage iz Libanona - snage koje su Sjedinjene
Države i Izrael prihvatili 1976. godine, kad su imale zadatak masakrirati
Palestince, kao i 1990. godine, kad su Sjedinjene Države gradile koaliciju
koja će podržati nadolazeći rat u Iraku. Sve se to dogodilo bez ikakvih
komentara, dok su kongres i mediji zaboravili istaknuti kako se izvorna
rezolucija Vijeća sigurnosti iz 1982. godine odnosila na Izrael, jedinu zemlju
koja je u toj rezoluciji imenovana. Nitko, međutim, nije tražio nametanje
sankcija Izraelu ili smanjenje goleme vojne i ekonomske pomoći koju je ta
zemlja primala, iako je Izrael dvadesetpet godina kršio rezolucije vezane uz
Libanon. Načelo je vrlo jasno, piše stručnjak za Bliski istok Stephen Zunes:
"Suverenitet Libanona valja braniti samo u slučaju kada okupacijska vojska
dolazi iz zemlje koja se suprotstavlja Sjedinjenim Državama; ako je, pak,
okupator saveznik Sjedinjenih Država, suverenitet postaje nevažan". To je još
jedan pokazatelj jedinstvenog standarda koji, dakako, nije isključiva osobitost
političke elite Sjedinjenih Država. Uzgredna napomena: 70 posto
Amerikanaca sklonije je Povelji o odgovornosti Izraela i Izrael smatra
odgovornim za razvoj oružja za masovno uništenje i kršenje ljudskih prava na
okupiranim područjima. To je u suglasju s brojnim drugim ispitivanjima
javnog mnijenja o kojima se vrlo rijetko govori, iako bi trebala imati
68
značajno mjesto u jednom demokratskom društvu.
Brojni pokazatelji niske važnosti koja se pridaje "ratu protiv terora", očiti
su i izvan Bliskog istoka. Jedan je svakako stav Bushove administracije
prema Komisiji za 11. 09. koju je Kongres osnovao kako bi preporučila
sredstva za sprječavanje novih terorističkih zločina. "U svome radu",
izvijestio je Philip Shenon, "Komisija za 11. 9. neprestano se sukobljavala s
Bushovom administracijom koja se od početka suprotstavljala osnivanju
takve komisije, prvenstveno zbog pristupa važnim dokumentima iz Bijele
kuće i svjedocima." Godinu dana nakon iznošenja konačnog izvješća, članovi
Komisije pokrenuli su zajednički Projekt javne rasprave kako bi vladu
prisilili na primjenu predloženih mjera za sprječavanje terorističkih napada.
Prijedlozi su gotovo u potpunosti odbačeni. Prema mišljenju Thomasa Keana,
predsjednika Komisije za 11. 09., osobito zabrinjavajuća činjenica bio je
izostanak svakog ozbiljnijeg pokušaja da se osigura nuklearni materijal, što je
ključna sastavnica programa za sprječavanje nuklearnog terorizma koji je
prema tvrdnjama analitičara obavještajne zajednice neizbježan. U službenom
izvješću o provedbi projekta objavljenom četiri godine nakon 11. 09.
"utvrđeno je da su Bushova administracija i Kongres učinili 'minimalan' ili
'nedostatan napredak' u osam od četrnaest prijedloga Komisije za 11. 09.,
kojima se vladu pokušalo potaknuti da se uhvati u koštac s terorističkom
69
prijetnjom".
Nedugo prije napada na londonsku željeznicu i autobuse u srpnju 2005.
godine, američki Senat oštro je srezao sredstva za sigurnost u željezničkom i
gradskom prijevozu. Komisija za 11. 09. zahtijevala je izradu nacionalne
strategije za javni prijevoz, ali je taj zahtjev ostao "među 50 posto jasnih
zahtjeva Komisije za 11. 09. s kojima se Kongres i Bush još nisu pozabavili",
rekao je kolumnist Boston Globea Thomas Oliphant, što je posljedica
"podlog saveza poslovnog sektora i vlade koji svim silama nastoji izbjeći
poduzimanje bilo kakvih mjera za zaštitu od potencijalno katastrofalnih
terorističkih napada koje nije teško zamisliti". Porezne olakšice za bogate
daleko su veći prioritet od zaštite stanovništva od terora. Još zlokobniji
primjer nebrige za sigurnost, nastavlja Oliphant, uspjeh je kemijske industrije
i "njezinih pokrovitelja u Bijeloj kući u blokiranju jasnog zahtjeva za
unaprjeđivanje sigurnosnih uvjeta u stotinjak [kemijskih] postrojenja diljem
zemlje". Svi pokušaji kongresa "usmjereni na pokušaj sprječavanja katastrofa
prema kojima bi se 11. 09. mogao činiti kao puka sitnica, naišli su na zapreke
u poslovnom i administrativnom sektoru". Senator Joseph Biden "citirao je
istraživanje Laboratorija za pomorska istraživanja u kojemu se procjenjuje da
bi od posljedica puknuća cisterne ispunjene s 90 tona klora u gusto
naseljenom području u svega 30 minuta umrlo 100.000 ljudi", istaknuo je
Oliphant, zaključivši kako je "podla igra Bushove administracije i njegovih
korporacijskih frendova" onemogućila svako smisleno djelovanje.
Administracija čak nastoji osporiti odluku suda kojom se nastoji osigurati
lokalna zabrana "prijevoza najopasnijih kemikalija u nekim područjima oko
glavnoga grada". Sve to jasno pokazuje da je, za razliku od dobrobiti
korporativnog sektora, sprječavanje terorizma vrlo nisko na ljestvici
70
prioriteta.
Kao primjer iz drugog područja valja spomenuti Ured za nadzor protoka
sredstava Ministarstva finacija, koji je u zadatak dobio istražiti sumnjive
financijske transfere kao središnju sastavnicu "rata protiv terora". U travnju
2004. godine Ured je izvijestio kongres da 4 od 120 njegovih zaposlenika
prati financije Osame bin Ladena i Saddama Husseina, dok 20-ak ljudi radi
na provođenju ilegalnog embarga protiv Kube. Od 1990. do 2003. godine
Ured je proveo 23 istrage povezane s terorizmom, što je donijelo naplatu
9.000 dolara globe te 11. 000 istraga vezanih uz Kubu na račun kojih je
utrženo 8 milijuna dolara. Podaci nisu izazvali osobitu pažnju u Sjedinjenim
Državama, iako je međunarodni tisak spomenuo da "u vrijeme dok se
Sjedinjene Države suočavaju s ozbiljnim terorističkim prijetnjama na
Bliskom istoku i drugdje, apsurdna i sve bizarnija opsjednutost administracije
Kubom više nije samo sramotna, nego predstavlja opasan odmak od
stvarnosti" (senator Max Baucus, tijekom izlaganja o "zloporabi novca
71
poreznih obveznika" u svrhu kažnjavanja Kube).
Stvarne prioritete Bushove administracije dodatno ilustriraju postupci
nakon otkrivanja identiteta CIA-ine agentice Valerie Plame nakon što je
njezin suprug, Joseph Watson, objavio nelagodno izvješće u kojem je osporio
tvrdnju državne uprave da je Irak od Nigera kupio materijal za razvoj oružja
za masovno uništenje. Umirovljeni agenti CIA-e obavijestili su Kongres da je
obavještajna zajednica Sjedinjenih Država ugrožena ne samo otkrivanjem
identiteta, nego pokušajem administracije da zataška čitav slučaj, čime je
"kredibilitetu naših operativaca nanesena nepopravljiva šteta; kako da ti ljudi
uvjere svoje kontakte diljem svijeta da nam je njihova sigurnost najvažnija",
pitao se Jim Marcinkowski, nekadašnji CIA-in operativac. "Svaki put kad
politička mašinerija, sačinjena od televizijskih patriota i stranačkih
poslušnika, ismijava Valerie Plame nazivima kao što je 'obično piskaralo',
omalovažava različite stupnjeve tajnosti kojima se nastoji zaštititi naše
operativce ili neprestano vodi poslušničku politiku po pitanju nacionalne
sigurnosti - pokazuje svoju ignoranciju političke mašinerije dajući sramotne
pljuske našoj domovini", dodao je on, ukazujući na izostanak ozbiljnosti u
72
sprječavanju terorističkih napada.
Iz primjera je posve očito da je, kao i u tiranskim korporativnim
strukturama, zaštita zemlje bitno manji prioritet od osiguravanja čvrste
kontrole i hijerarhije. Tim Chaney-Rumsfeld predvođen predsjednikom
Bushom u nekoliko je navrata jasno dao do znanja kako je njihov autoritet
neupitan. Vladajuću kliku razbjesnila je stručnost CIA-e i nespremnost te
agencije da isporuči "informacije" koje su administraciji bile potrebne za
provedbu planova, poglavito u Iraku. U jednom od istraživanja provedenih
među visokim i bivšim službenicima CIA-e, neomiljeni Peter Goss opisan je
kao "razbijač" koji ja na čelo CIA-e postavljen kako bi u agenciji osigurao
provedbu izravnih naredbi, bez obzira na činjenice. Čini se kako je primarna
Gossova kvalifikacija bila njegova neupitna odanost Bushu. Navodno je
nekoliko desetaka visokih dužnosnika s gađenjem napustilo CIA-u nakon
njegova imenovanja, čime je u demoraliziranoj agenciji dodatno narušena
kompetencija, poglavito po pitanju Bliskog istoka. Ta osobita mješavina
vrhunske taštine, posvemašnje nesposobnosti i poslušničkog duha imala je
katastrofalne posljedice, čime su možda postavljeni temelji za neke puno gore
73
buduće događaje.
Bush i Co. spremni su žrtvovati "rat protiv terora" zbog vlastite
opsjednutosti mučenjem. Da bi u Italiji oteli osumnjičenika za terorizam i
poslali ga u Egipat gdje će vjerojatno biti mučen, Bush i njegova
administracija prekinuli su opsežnu istragu o njegovoj ulozi u "pokušaju
građenja terorističke regrutne mreže" i "građenja džihadističke regrutne
mreže koja će obuhvatiti čitavu Europu". Talijanski sudovi podigli su
optužnice protiv trinaest CIA-inih operativaca, a Italija je pobjesnila. Mnoge
druge europske zemlje uložile su pritužbe na račun Bushove administracije
koja potkopava njihove antiterorističke operacije. Suđenje Mouniru el-
Motassadequ, osobi povezanoj s napadima 11. 09., nije održano jer su
službenici Bushove administracije odbili dati ključne dokaze njemačkome
sudu. Jednako tako,
Bushova administracija "nije dopustila španjolskim vlastima da
razgovaraju s Ramzijem bin al-Shibhom, ključnim osumnjičenikom iz redova
Al-Qa'ide, kako bi učvrstili optužnice protiv dvojice muškaraca kojima se u
Madridu sudilo za sudjelovanje u planiranju napada 2001. godine", izvedenih
74
11. 09.
Iako bez potpore saveznika ne može puno učiniti u ratu protiv terora,
Washington je iznova "stvorio napetost u odnosu sa saveznicima", izvijestio
je Wall Street Journal, kada je španjolski sud izdao međunarodne naloge za
uhićenje i izručenje američkih vojnika optuženih za ubojstvo španjolskog
izvjestitelja i ukrajinskog snimatelja. Španjolski sud reagirao je "nakon što su
dva zahtjeva za razgovor s vojnicima upućena američkim vlastima ostala bez
75
odgovora, izjavili su službenici suda". Pentagon nije imao komentara.
CIA-ina otmica i izručenje u Egipat potaknuli su napise u tisku o
"kulturalnoj razlici" između Sjedinjenih Država i Europe u "ratu protiv
terora", pri čemu je zajednički nazivnik bila izjava Roberta Keagana po kojoj
su Europljani "s Venere", a Amerikanci "s Mar - sa". Mekani Europljani
vjeruju u zastarjele pojmove kao što su pravo ili zakon. Čvrsti Amerikanci
jednostavno obave posao, kao u kaubojskim filmovima. Komentatori su
pritom vrlo dobro znali i vješto izbjegli činjenicu da Amerikanci u svome
ratu protiv terora doista ne vode računa o pravu i zakonu. Umjesto toga,
vodećim teroristima udjeljuju se predsjednička pomilovanja, na zgražanje
Ministarstva pravosuđa koje ih želi deportirati zbog ugrožavanja nacionalne
sigurnosti (Orlando Bosch) ili ih se usmjerava prema još ekstremnijim
terorističkim aktivnostima (Luis Posada Carriles) ili ih se štiti od brojnih
zahtjeva za izručenje koji jednostavno bivaju odbijeni (haićanski masovni
ubojica Emmanuel Constant) ili ih se oslobađa na sudovima (Posada), da
76
spomenemo tek nekoliko njih koji su uključeni u "opravdani terorizam".
Postoji, dakako, i druga kategorija: američki teroristi, mogućnost koja je
isključena iz doktrinalnog okvira. Važnost zapadnjačkog državnog terorizma
u Zapadnoj kulturi ilustrira imenovanje Johna Negropontea na položaj
direktora obavještajne zajednice, zaduženog za protuterorističku djelatnost. U
Reaganovoj i Bushovoj administraciji Negroponte je bio veleposlanik u
Hondurasu i vodio najveću ispostavu CIA-e, ne zbog velike uloge Hondurasa
u svjetskim odnosima, nego stoga što je Honduras bio primarna američka
baza za međunarodni teroristički rat, zbog čega je Washington optužen od
strane Međunarodnog suda i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (ali su
Sjedinjene Države uložile veto). Imenovanje jednog od vodećih svjetskih
terorista na mjesto vodećeg svjetskog borca protiv terorizma nije naišlo ni na
kakve komentare. Komentara nije bilo niti na činjenicu da je Dori Maríji
Téllez, heroini narodnog pokreta za rušenje zločinačkog Somozinog režima u
Nikaragvi, u isto vrijeme odbijena viza i onemogućeno predavanje na
Harvard Divinity School. Proglašena je teroristicom jer je pomogla u rušenju
77
tirana i masovnog ubojice koji je uživao potporu Sjedinjenih Država.
Orwell vjerojatno ne bi znao bi li se smijao ili plakao.
Do 2005. godine, Michael Lind ponosno je objavio kako je "rasprava o
legitimnosti terorizma završena". Službeni kraj rasprave označila je izjava
glavnog tajnika UN-a, Kofija Annana, prema kojoj je "teroristički svaki onaj
čin koji smjera usmrćivanju ili teškom ozljeđivanju civila ili nevojnika, u
svrhu zastrašivanja stanovnika neke zemlje ili prisiljavanja neke vlade ili
međunarodne organizacije da nešto učini ili odustane od nekog čina". Tom
izjavom, zaključio je Lind, "terorizam protiv civila, počinjen od strane
nadnacionalnih skupina ili država, jednoglasno je proglašen ratnim zločinom
u svakoj zemlji svijeta". Na sreću, Zapadni komentatori pošteđeni su tog
jednoglasnog zaključka, zahvaljujući našem samoizuzimanju iz
78
najelementarnijeg moralnog načela, načela univerzalnosti.
Spremnost vodećih planera da riskiraju porast terorističke prijetnje s
mogućim strašnim posljedicama ne podrazumijeva, dakako, njihovo
priželjkivanje takvih posljedica. Sprječavanje terorističkih napada
jednostavno nije visoki prioritet, u usporedbi s ozbiljnim geopolitičkim i
strateškim ciljevima - riječju, kontroliranjem ključnih energetskih resursa u
svijetu, koje je još 1940-ih godina prepoznato kao "izvor nevjerojatne
strateške moći" i "jedna od najvećih materijalnih nagrada u povijesti svijeta".
Britanci su to jasno shvatili tijekom njihova sunčanog razdoblja. U svitanje
naftnog doba 1921. godine, zapovjednik mornarice izvijestio je naftne
prerađivače da će im "osiguravanje zaliha svjetske nafte omogućiti da čine
što god požele". Naučivši lekciju, Sjedinjene Države odlučile su protjerati
Britance iz Venezuele, koja je do 1928. godine postala vodećim svjetskim
izvoznikom nafte, te dovesti američke tvrtke u poziciju moći. Kako bi
ostvario taj cilj, Washington je "aktivno podržavao zločinački režim Juana
Vincentea Gómeza", vršeći pritisak na vladu da Britancima otkaže koncesije
(istovremeno osiguravajući američka naftna prava na Bliskom istoku, gdje su
 79
Britanci i Francuzi vodili glavnu riječ.).
Nedugo nakon invazije na Irak, jedan od oštroumnijih planera i
analitičara, Zbigniew Brzezinski, istaknuo je da kontrola nad bliskoistočnim
proizvođačima nafte "Americi osigurava neizravnu, ali ključnu političku
prednost u odnosu na europske i azijske ekonomije, koje se također oslanjaju
na izvoz energenata iz tog područja". On je time samo ponovio zaključke
vodećeg planera u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, Georgea Kennana,
koji je uvidio da kontrola nad resursima zaljevske regije Sjedinjenim
Državama osigurava "moć veta" koju industrijski takmaci nemaju. Riječ je o
razumnoj procjeni, ako pretpostavimo da ljudski opstanak nije osobito važan
u usporedbi s kratkoročnim osiguravanjem moći i blagostanja. To, dakako,
nije ništa novo. Iste teme dugo odjekuju kroz povijest. Jedina je razlika u
80
tome što su danas ulozi nemjerljivo veći.
Zadrže li Sjedinjene Države kontrolu nad Irakom - koji je drugi u svijetu
po rezervama nafte i smješten u samome srcu svjetske energetske zone -
znatno će se povećati "strateška moć" Washingtona, ali i "ključna prednost" u
odnosu na vodeće takmace u tropolnome svijetu koji je poprimio takav oblik
u proteklih tridesetak godina (Sjeverna Amerika pod dominacijom
Sjedinjenih Država predstavlja jedan pol, dok su Europa i sjeveroistočna
Azija, povezana s južnim i jugoistočnim azijskim ekonomijama, druga dva
pola). Ti interesi ključna su sastavnica planiranja nakon Drugog svjetskog
rata, a osobito danas kada se formiraju značajni savezi u svrhu suzbijanja
američke dominacije, savezi koje - kao što je i predviđeno - dodatno
81
pothranjuje Bushov agresivni militarizam.
Kratkovidnost u interesu moći i profita potkrijepljena je brojnim
primjerima. Prijeđimo na drugo područje. U travnju 2005. godine Kongres je
obznanio Energetsku politiku za 2005. godinu kojom se - bude li prihvaćena -
dopušta bušenje u Arktičkom nacionalnom parku prirode, čime će se pak
umanjiti domaće rezerve i povećati dugoročna ovisnost o uvozu nafte.
Ponavljajući retoriku Washingtona koju su ionako vjerojatno kreirali lobisti,
industrija je s ovacijama pozdravila odluku kongresa kao korak u pravcu
"stvaranja novih radnih mjesta i smanjivanja ovisnosti o nafti iz uvoza". Ne
treba posebno naglašavati da je dugoročno ta ovisnost uvećana, a "radna
mjesta" su poznati tehnički termin koji se rabi kako bi se izbjeglo vulgarnu
riječ od šest slova, "zarada" . Pražnjenje zaliha nafte iz Strateških naftnih
rezervi čini se kao bitno razumniji način trošenja domaće nafte: za razliku od
bušenja u Arktičkom parku prirode, takav zahvat ne bi imao štetnih
posljedica po okolinu i starosjedilačko stanovništvo. Time bi, međutim,
izostala zarada industrijskog sektora, ali to javnost jednostavno ne smije
82
znati.
Politika je obznanjena nedugo nakon što je ExxonMobil objavio izvješće
Budućnost energije: pogled u 2030., u kojem se predviđa da će proizvodnja
83
nafte u zemljama izvan OPEC-a dosegnuti vrhunac 2010. godine. Ranije je
korporacija izrazito konzervativno pristupala spekulacijama o vrhuncu
proizvodnje nafte. Okrenut budućnosti, izvještaj u potpunosti odbacuje
alternative kao što je, primjerice, kanadski naftni pijesak i nije vidljiva
nikakva alternativa snažno uvećanoj proizvodnji unutar OPEC-a, a poglavito
na Bliskom istoku.
Ukoliko su predviđanja točna, smanjivanje domaćih rezervi nafte za
posljedicu ima još veću ovisnost o nafti s Bliskog istoka od očekivane, a time
i nove vojne intervencije, bujanje terorizma i nastavak podrivanja inicijativa
za uspostavu demokracije i suvereniteta koje Sjedinjene Države blokiraju već
84
desetljećima, a činit će to i u budućnosti.
Pojam "Bliskoistočna nafta" odnosi se prvenstveno na Saudijsku Arabiju i
(možda) Irak, pri čemu je potonji osobito vrijedna nagrada ne samo zbog
golemih resursa, nego i stoga što je riječ o jedinome mjestu na zemlji na
kojem postoje netaknuti izvori s kojih se vrlo jeftino može crpiti nafta, a to je
raj za energetske tvrtke koje će imati povlašteni pristup: bit će to, dakako,
američke i britanske tvrtke, ukoliko nakon invazije uspješno bude nametnuta
vlast Washingtona. Ključna pitanja u svijetu nakon Drugoga svjetskog rata
nisu bila pitanja pristupa ili zarade, nego kontrola. Čini se, stoga, da će
upravo briga za osiguravanje "ključne prednosti" u svjetskim odnosima i u
budućnosti ostati u žarištu.
JEDNO OD najistaknutijih obilježja promašenih država jest činjenica da
one ne štite svoje građane od nasilja - a možda i potpunog uništenja - te da
ljudi koji u njima donose odluke spomenutu temu smatraju sporednom u
odnosu na kratkoročno osiguravanje moći i blagostanja sektora koji u njima
dominiraju. Još jedno obilježje promašenih država jest da je riječ o
"odmetničkim državama" čiji čelnici s prijezirom odbacuju međunarodno
pravo i sporazume. Spomenuti instrumenti obvezujući su za druge, ali ne i za
odmetničku državu. U sljedećem poglavlju okrenut ćemo se tom načelu
samoizuzimanja iz ratnoga prava i drugih međunarodnih normi.
 ODMETNIČKE DRŽAVE

Krajem dvadesetoga stoljeća u jednom od kasnih djela, John Rawls -

vodeći američki filozof politike i morala - iznio je svoja razmišljanja o
moralno prihvatljivom svjetskom društvu. Predložio je uspostavu "Prava
85
naroda" koje će, tvrdio je, biti primjereno "društvu liberalnih demokratskih
naroda" i "društvu uljuđenih naroda", pri čemu potonje nema obilježja
liberalne demokracije, nego posjeduje unutrašnje pretpostavke koje takvo
društvo čine spojivim s pravednom svjetskom zajednicom. Izvan okvira tih
"uređenih naroda", nastavlja Rawls, nalaze se "odmetničke države" koje ne
žele prihvatiti Pravo naroda . Pravo naroda obuhvaća obveze "razmatranja
sporazuma i djela", prihvaćanje načela da su svi "jednaki i na jednak način
obvezani sporazumima koji ih povezuju", odbacivanje primjene sile "u svim
slučajevima, izuzev samoobrane" te poštivanje "ljudskih prava" i drugih
načela koja valja prihvatiti - što, dakako, ne vrijedi za odmetničke države i
86
njihove sljednike.
Zamisao da su "sve države jednake i na jednak način obvezane
sporazumima koji ih povezuju" odavno je kodificirana u međunarodnim
normama kao što su ženevske konvencije - uvedene 1864. godine kako bi se
zaštitilo ranjenike u ratu, a potom proširene nizom dodatnih protokola,
osobito 1949. i 1977. godine - ili načela Nürnberškog suda koji je osnovan
kako bi se sudilo nacističkim ratnim zločincima iz Drugoga svjetskog rata.
Zamisao je u konačnici 1950. godine postala temeljem Komisije za
međunarodno pravo Ujedinjenih naroda. Treći članak nürnberških načela
jasno kaže: "Činjenica da je osoba koja je u okviru međunarodnoga prava
počinila zločin djelovala u svojstvu državnoga poglavara ili visokog
državnog dužnosnika, ne oslobađa tu osobu od odgovornosti koja proizlazi iz
međunarodnoga prava". Tako je, primjerice, njemački ministar vanjskih
87
poslova obješen zbog uloge koju je odigrao u preemptivnom napadu na
88
Norvešku.
Nadalje, ozbiljno kršenje Ženevske konvencije prijestup je zbog kojeg se
od bilo koje države potpisnice može zahtjevati izručenje počinitelja. Tom
konvencijom, države potpisnice obvezale su se "da će poduzeti sve zakonske
mjere potrebne za učinkovito kažnjavanje svih osoba koje su počinile ili
naredile" kršenje zajamčenih prava. Prijetnja pod kojom se svi moraju
pridržavati ovog zakona zaista je ozbiljna. Bolje rečeno, postat će ozbiljna
ukoliko se itko usudi usprotiviti "najvećoj i nemilosrdnoj supersili koja
nameće svoj autoritet i oblikuje svijet u skladu s vlastitim, nasilnim
89
interesima".

SKANDALOZNA MUČENJA
Savjetnik u Bijeloj kući, Alberto Gonzales, 2002. godine Bushu je
proslijedio memorandum o mučenju Ureda za pravna pitanja Ministarstva
pravosuđa. Kao što je napomenuo Sanford Levinson, stručnjak za ustavno
pravo: "Prema Uredu za pravna pitanja, 'neki čin mora biti izrazito ekstremne
naravi da bi ga se moglo smatrati mučenjem...tjelesna bol koju se može
smatrati mučenjem mora po intenzitetu biti jednaka boli koja prati ozbiljne
tjelesne povrede kao što su zakazivanje organa, zakazivanje tjelesne funkcije
ili čak smrt'". Levinson u nastavku ističe kako se prema shvaćanju Jaya
ByBeeja, tadašnjeg čelnika Ureda za pravna pitanja, "djelovanje koje ne
izaziva tako intenzivnu i ekstremnu bol u tehničkom smislu ne može smatrati
mučenjem. Riječ je tek o nehumanom i ponižavajućem postupanju koje, čini
90
se, uopće na zabrinjava odvjetnike Bushove administracije.
Gonzales je potom savjetovao predsjedniku Bushu da odbaci ženevske
konvencije koje možda predstavljaju "najviši zakon" i temelj suvremenog
međunarodnog prava, ali su jednako tako "zastarjele". Odbacivanje
konvencija, obavijestio je Busha, "znatno umanjuje mogućnost pokretanja
domaćih sudskih postupaka na temelju Povelje o ratnim zločinima".
Usvojena 1996. godine, Povelja predviđa teške kazne za "gruba kršenja"
konvencija: čak i smrtnu kaznu, "ukoliko je žrtva stradala smrtno". Gonzales
je kasnije imenovan na mjesto državnog odvjetnika, a vjerojatno bi uslijedila
i nominacija za Ustavni sud da ga Bushevo biračko tijelo nije smatralo
91
"odveć liberalnim".
Odluke ministarstva pravosuđa naišle su na opću osudu. Sanford
Levinson napao je Bushove pravne savjetnike zbog "poimanja
predsjedničkog autoriteta koje izrazito podsjeća na moć što ju je [Carl]
Schmitt pripisao svome Führeru", misleći pritom na "vodećeg njemačkog
filozofa prava u vrijeme nacističke vladavine" i "sivu eminenciju [Bushove]
administracije". Možda je siva eminencija Bushove administracije
Robespierre, koji je francuskome saboru savjetovao da bi jakobinci trebali
"terorom podčiniti neprijatelje slobode". Spomenute odluke ministarstva
pravosuđa imale su, dakako, jasnu pozadinu, ističe Levinson. Prilikom
ratifikacije UN-ove Povelje o mučenju i drugim okrutnim, nehumanim ili
ponižavajućim oblicima kažnjavanja, američki Senat potvrdio je - prema
Levinsonovim riječima - '"ispitivaču prilagođenu' definiciju mučenja koja se
bitno razlikuje od UN-ove". Tu definiciju mučenja predsjednikovi pravni
savjetnici iskoristili su kako bi opravdali mučenje zatočenika u bazi
Guantánamo, Iraku i Afganistanu. "U suradnji s ključnim saveznicima" -
poglavito Velikom Britanijom - Sjedinjene Države "ustrojile su 'nevidljivu'
mrežu zatvora i istražnih centara u kojima su, od početka 'rata protiv terora',
bez traga nestale tisuće osumnjičenika", piše britanski novinar i stručnjak za
terorizam Jason Burke, uključujući i centre iz sovjetskog razdoblja u Istočnoj
Europi (Dana Priest). Njihova sudbina je nepoznata, ali ju je lako zamisliti.
Usto, nepoznati broj osumnjičenih poslan je u zemlje u kojima je mučenje
92
doslovno zajamčeno.
U promišljenom razmatranju doktrina Bushova ministarstva pravosuđa,
profesor međunarodnoga prava Jordan Paust piše: "Samo je u razdoblju
nacizma toliko odvjetnika sudjelovalo u međunarodnim zločinima po pitanju
ispitivanja osoba zatočenih tijekom rata". Odvjetnici su provodili plan koji je
"Bushova administracija osmislila 2002. godine...kršeći običajne i
sporazumima zajamčene međunarodne zakone po pitanju ispitivanja
takozvanih 'terorista' i zarobljenih neprijateljskih vojnika i njihovih pristaša".
Paust napominje da "spomenuti plan i u njemu sadržane odluke sadrže
protuzakonite implikacije", uključujući "kršenje ratnoga prava koje je po
definiciji ratni zločin" te moguću zavjeru na najvišoj razini u svrhu provedbe
ratnih zločina. Gonzalesov memorandum iz 2002. godine dokaz je, prema
Paustu, "podloge plana za izbjegavanje zakona i provođenja akcija kojima će
se kršiti ženevske konvencije, bez pravnih sankcija". Memorandum što ga je
Bush objavio 7. veljače 2002. godine, "također dopušta i naređuje kršenje
ženevskih konvencija, odnosno vršenje ratnih zločina". Razmatrajući
predsjednikove odluke, Paust je ustanovio kršenja ženevskih konvencija i
Povelje Nürnberškog suda, dakle ratne zločine, kao i gruba kršenja ustava
Sjedinjenih Država. Paust s prijezirom gleda na djelovanje pravnih
savjetnika, mahom uglednih profesora prava i drugih pravnih autoriteta, koji
su "sudjelovali u nastanku brojnih izmišljotina i laži", iskrivljujući
dugovječna pravna načela i odluke Vrhovnoga suda, u nastojanju da
"opravdaju ratne zločine". Paust u nastavku ističe kako američka povijest ne
pamti takve zločine "odvjetnika i najviših razina vlasti", uključujući
predsjednika i ministra obrane Donalda Rumsfelda koji su u nekoliko navrata
93
izdali naredbe kojima se "izravno krši ratno pravo".
Dvije vodeće međunarodne organizacije za ljudska prava, Human Rights
Watch i Amnesty International, prihvatile su nürnberška načela najviše razine
odgovornosti za zločine protiv mira i čovječnosti sukladno nürnberškim
načelima. Ukazujući na skandalozna zbivanja u Guantánamu i mučenja koja
su provođena izravno ili posrednim izručivanjem osumnjičenika u zemlje
trećeg svijeta, Human Rights Watch zatražio je pokretanje istrage protiv
Donalda Rumsfelda i bivšeg ravnatelja CIA-e Georgea Teneta, kao i generala
Ricarda Sancheza (bivšeg zapovjednika američkih postrojbi u Iraku) te
Geoffreyja Millera (bivšeg zapovjednika zatvora u Guantánamu). Amnesty
International zatražio je od svih vlada svijeta da pokrenu istrage protiv
"američkih dužnosnika uključenih u skandalozna mučenja", te da - sukladno
rezultatima istrage - "uhapse svakog dužnosnika koji ude na teritorij njihove
zemlje i protiv njega pokrenu pravni postupak", pozivajući se na sudski
presedan u slučaju čileanskog diktatora Augusta Pinocheta, zasnovan na
međunarodnom humanitarnom pravu. Općenita reakcija američke elite bila je
očekivana, uzme li se u obzir njihovo odbacivanje elementarnih moralnih
istina i odanost doktrini samoizuzimanja iz okvira međunarodnoga prava i
94
sporazuma.
Usprkos nedostatku pomnih informacija o kriminalnom djelovanju Busha
i njegovih suradnika u Guantánamu, većini ljudi jasno je da se tamo zbivaju
gnjusni zločini. Čvrsta obećanja što ih je Condoleezza Rice dala europskim
diplomatima po pitanju mučenja i izručivanja u zemlje trećeg svijeta, ne
može se shvatiti ozbiljno. Zašto je za mjesto izručenja odabran Egipat, a ne
Švedska? Zašto su ljudi zatvoreni u Guantánamu, a ne u New Yorku?
Pretpostavka da bi opasni teroristi mogli pobjeći u New Yorku ne zaslužuje
komentar. Posve je jasno da je Bushova administracija odabrala Guantánamo
jer se to mjesto, u činu legalističke travestije, može prikazati kao izuzeto iz
okvira domaćeg i međunarodnoga prava. Američka baza na istoku Kube
zaposjednuta je krajem devetnaestog stoljeća, a potom je prisilnim
"sporazumom" predana Amerikancima koji će je rabiti kao rudarsko ili
pomorsko središte. Od tog je vremena služila raznim svrhama, čime je
prekršen čak i sporazum koji je okupirana Kuba pod prisilom potpisala: među
kršenjima valja istaknuti zadržavanje haićanskih izbjeglica, čime je
povrijeđen Članak 9 opće povelje o ljudskim pravima te nedavna mučenja i
slična kršenja međunarodnoga prava. Zadržavanje američke baze usto je
jasan pokušaj podrivanja kubanske ekonomije, jer se toj zemlji oduzima
glavna luka i mogućnost razvoja priobalja.
Nesvjesno potvrđujući procjenu doktrine Bushove administracije koju su
iznijeli Levinson, Paust i brojne organizacije za ljudska prava, dva pravna
autoriteta pokušali su osporiti još jednu konvenciju međunarodnoga
humanitarnog prava, imenovanje Međunarodnoga povjerenstva Crvenog
križa (ICRC) za jedini autoritet u utvrđivanju statusa ratnih zarobljenika. Ta
konvencija je smiješna, upozoravaju nas stručnjaci za međunarodno pravo
Lee Carsey i David Rivkin, koji su za Reagana i Busha I. služili u
ministarstvu pravosuđa. Jedan od razloga za takvu prosudbu jest taj što
"svaka država ima pravo tumačiti [međunarodno pravo] po vlastitoj volji - to
je sama bit suvereniteta i samovlasti". Fraza "svaka država" odnosi se,
dakako, na Sjedinjene Države - ili naše klijente, odluči li im Washington
pripisati to pravo. Casey i Rivkin ne zaključuju da je, primjerice, Saddam
Hussein imao pravo tumačiti zakon na način koji će mu omogućiti da okupira
Kuvajt ili da će buduća demokratska vlada Iraka imati pravo napasti Izrael
kako bi stala na kraj kršenjima bezbrojnih odluka Vijeća sigurnosti i
ženevskih konvencija. Drugi razlog zbog kojeg se osporava nadležnost
ICRC-a jest činjenica da se ta organizacija ne slaže s Washingtonom, čime
95
automatski gubi status "nepristranog humanitarnog tijela". QED.
Casey i Rivkin mogli su popisu osporenih autoriteta dodati i mnoge druge
organizacije, poput Organizacije američkih država (OAS) i "oružara u
projektu Pax americana", kako je vodeći časopis za međunarodne odnose
opisao Bairovu vladu. Interameričko povjerenstvo za ljudska prava pri OAS-
u zatražilo je u ožujku 2002. godine od Sjedinjenih Država da "poduzmu
hitne mjere kojima će se primjerenom sudu omogućiti da utvrdi pravni status
zatočenika u Guantánamu", misleći pritom na ICRC. Washington je odbacio
zahtjev, ustvrdivši k a ko ne postoji niti jedan sporazum koji bi ih obvezivao
na poštivanje odluka povjerenstva. Imajući to na umu, OAS je godinu dana
kasnije po prvi put glasovao o isključivanju Sjedinjenih Država iz
Interameričkog povjerenstva. Bila je to "simbolička gesta kojom smo željeli
iskazati neslaganje s američkom politikom", istaknuo je jedan
latinskoamerički diplomat u Washingtonu. Kad je pak riječ o Velikoj
Britaniji, Blairova vlada odbila je poduzeti potrebne korake nakon što je
britanski prizivni sud jednoglasno odlučio da je Feroz Abassi, britanski
građanin zatočen bez optužnice u Guantanamu, bez osnove zadržan u
"pravnoj crnoj rupi", pozivajući se na prava koja su naznačena već u Magna
Carti. Ta je prava barem djelomično potvrdio američki Vrhovni sud u odluci
Rasul et al. v. Bush u lipnju, 2004. godine, čime je prema Caseyjevim i
Rivkinovim mjerilima i Vrhovni sud izgubio kredibilitet - ali ne i Kongres,
96
koji je 2005. godine poništio presudu.
Među ustanove kojima nije dopušteno suditi o američkim postupcima
spada i Svjetski sud, otkako je presudio protiv Sjedinjenih Država u postupku
koji je 1986. godine pokrenula Nikaragva, kao i Vijeće sigurnosti UN-a koje
je potvrdilo presudu Svjetskoga suda. Nesposobnost Svjetskoga suda nije se,
međutim, očitovala samo na slučaju Nikaragve. U lipnju 2004. godine sud je
izdao sljedeće priopćenje: izraelski "zid razdvajanja" kojim je razdijeljena
Zapadna obala predstavlja kršenje međunarodnoga prava; "sve države dužne
su, stoga, ne priznati bespravnu situaciju koja se javila nakon izgradnje zida i
ne smiju pružati pomoć u održavanju situacije nastale njegovom gradnjom".
Član američkog pravosuđa, Buergenthal, jedini je prosvjedovao, ali bez
ikakve osnove. Složio se da su "međunarodno humanitarno pravo, uključujući
Četvrtu ženevsku konvenciju i međunarodni zakoni o ljudskim pravima
primjenjivi na Okupirana palestinska područja te da ih [sic] Izrael mora
poštivati". S obzirom da izraelska naselja na okupiranom teritoriju krše
spomenutu konvenciju, "dijelovi zida koje Izrael gradi kako bi zaštitio naselja
ipso facto predstavljaju kršenje međunarodnoga humanitarnog prava" - dakle,
većina zida. Možda je i Buergenthal izgubio svaki kredibilitet; srećom,
izraelski Vrhovni sud još je uvijek na razini zadatka. Godinu dana kasnije
presudio je da pravac gradnje zida razdvajanja mora "uzeti u obzir potrebu
osiguravanja sigurnosti izraelskim stanovnicima Alfei Menashe" na Zapadnoj
obali, ali i "Izraelcima koji žive u izraelskim zajednicama na području Judeje
97
i Samarije" (Zapadna obala), uključujući i imovinska prava.
Političke stranke u Americi složile su se s odlukom. Odluku Svjetskog
suda oštro je osudila velika većina obiju stranaka u Kongresu. Demokratski
predsjednički kandidat 2004. godine, John Kerry, osobito je žestoko napao
sud. Ta reakcija, napisao je Stephen Zunes, odražava "sve snažniju
netrpeljivost obiju stranaka prema svakoj odluci kojom se pravnim
sredstvima nastoji ograničiti djelovanje Sjedinjenih Država i saveznika u
inozemstvu, a poglavito na Bliskom istoku", kao i konsenzus da "svaki
pokušaj pravnog osporavanja akcija okupacijskih snaga valja snažno osuditi"
- dakako, kad su okupacijske snage Sjedinjene Države ili njihovi klijenti.
 98
Brojni dokazi potvrđuju njegov zaključak.
Ne treba trošiti vrijeme na tvrdnju da je gradnja zida razdvajanja
motivirana sigurnosnim razlozima. Da je kojim slučajem tako, zid bi bio
izgrađen duž Zelene linije, međunarodne granice koju je priznao čitav svijet,
s izuzetkom Izraela i Sjedinjenih Država (koje su također priznavale tu
granicu do 1970. godine, kada je došlo do snažnog zaokreta u politici i
odluke da se podrži izraelsko odbacivanje političkog rješenja u korist daljnjeg
širenja na okupirana područja). Kad bi Izrael gradio zid u svrhu obrane,
učinio bi ga posve neprobojnim i ne bi bilo prigovora međunarodnih tijela na
koja Sjedinjene Države moraju ulagati veto. To bi, međutim, stvorilo
probleme. Obrambeni zid ne bi omogućio integraciju palestinske zemlje i
99
ključnih resursa, poput vode, u Izrael. Time bi stvorio probleme Izraelcima i
ilegalnim naseljenicima, a ne Palestincima. Ta je opcija, stoga, odbačena - pri
čemu pojam "sigurnost" ima uobičajeno značenje u političkoj praksi i javnoj
retorici.

RATNI ZLOČINI I ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

Gonzalesov pravni savjet o zaštiti Busha od moguće tužbe na temelju
Povelje o ratnim zločinima pokazao se razumnim nedugo nakon što ga je
iznio i to u slučaju koji je teži čak i od poznatih mučenja. U listopadu 2004.
godine američke okupacijske snage pokrenule su drugi veliki napad na grad
Faludžu. Tisak je, uz dopuštenje, odmah izvijestio o brojnim ratnim
zločinima. Napad je započeo masovnim bombardiranjem čime se iz grada
nastojalo istjerati sve osim odraslih muškaraca; svi muškarci u dobi od 15 do
45 godina koji su pokušali napustiti grad, vraćeni su natrag. Plan je nalikovao
prvoj fazi srebreničkog masakra, time da Srbi nisu bombardirali grad, nego su
žene i djecu izveli kamionima. U vrijeme početnih bombardiranja, iračka
novinarka Nermeen al-Mufti izvještavala je iz "grada minareta kojim je
nekoć odjekivao žubor divnog, bistrog Eufrata opasanog bujnom
vegatacijom...bilo je to ljetno izletište brojnih Iračana u koje su ljudi dolazili
kako bi se opustili, okupali u obližnjem jezeru Hab - baniya i uživali u
gastronomskoj ponudi" . Opisivala je sudbinu žrtava bombaških napada u
kojima su često stradavale čitave obitelji - uključujući trudne žene i djecu -
koje nisu mogle pobjeći iz grada jer su nalogodavci tih bombardiranja
100
zatvorili izlaze iz grada.
Al-Muftijeva je stanovnike grada upitala je li u Faludži bilo stranih
boraca. Jedan muškarac rekao je da "je čuo o arapskim borcima, ali ih nikada
nije vidio". Kasnije je čuo da su napustili grad. "Bez obzira na motivaciju tih
boraca, može se zaključiti da su upravo oni poslužili kao razlog za pokolj koji
je izvršen u gradu", dodao je, a "naše je pravo da se branimo." Drugi je rekao
da su "u našim redovima bila neka arapska braća, ali smo ih nakon početka
razornog bombardiranja zamolili da odu, što su i učinili", a onda je postavio
pitanje: "Zašto si je Amerika uzela za pravo da u pomoć zove britansku,
101
australsku i brojne druge vojske, a mi to nemamo pravo učiniti?".
Bilo bi zanimljivo provjeriti koliko se puta to pitanje pojavilo u Zapadnim
komentarima i izvještajima. Ili, koliko je puta isto pitanje postavljeno u
sovjetskome tisku tijekom 1980-ih, kad je riječ o Afganistanu. Koliko se
često pojam "strani borci" koristio kad je riječ o osvajačkoj vojsci? Koliko su
često komentari i izvještaji odstupili od pretpostavke da je jedino zamislivo
pitanje "kako naši stoje" i kakvi su izgledi za "naš uspjeh". Mislim da je
rezultat jasan i bez istraživanja. Spomenute pretpostavke su neupitne. Dovesti
ih u pitanje bilo bi nezamislivo; bio bi to dokaz "podržavanja terorista" ili
"pripisivanja odgovornosti za sve probleme u svijetu Americi i Rusiji" ili
nekog sličnog grijeha.
Nakon višetjednih bombardiranja, Sjedinjene Države započele su
pješadijski napad na Faludžu. Napad je započeo osvajanjem Opće bolnice u
Faludži. U naslovnoj priči New York Timesa istaknuto je "da su naoružani
vojnici istjerali bolesnike i bolničko osoblje iz soba, prisilivši ih da, vezanih
ruku, sjede i leže na podu" . Priložena fotografija potvrdila je priču. Događaj
je predstavljen kao hvalevrijedno postignuće. "Napadom je osujećeno
propagandno oružje militanata: Opća bolnica u Faludži koja je neprestano
izvještavala o civilnim žrtvama." Takvo propagandno oružje posve je
legitiman cilj, poglavito stoga što su "napuhane brojke o civilnim žrtvama" -
napuhane jer ih takvima smatraju naši vode - "raspirile strasti diljem zemlje,
uvećavajući političku cijenu sukoba". Riječ "sukob" uvriježeni je eufemizam
za američku agresiju pa smo tako na istoj stranici mogli pročitati da
"Amerikanci sada dovode inženjere koji će pomoći da se izgradi
infrastruktura koju je sukob uništio" - sukob iza kojega, poput uragana, ne
102
stoji baš nitko.
Neki vrlo bitni dokumenti jednostavno su previđeni, možda stoga što su i
oni neupućeni i zastarjeli: primjerice stavak Ženevske konvencije u kojem
stoji da se "ustanove i pokretne medicinske jedinice Zdravstvene zaštite ni u
kom slučaju ne smije napadati i sve sukobljene strane moraju ih neprestano
poštovati i štititi". Drugim riječima, naslovna stranica vodećeg svjetskog
novinskog lista veselo je opisivala ratne zločine zbog kojih bi, prema
američkom zakonu, političko vodstvo moglo biti osuđeno na tešku robiju ili
na smrtnu kaznu, ako je neki od bolesnika koji su istjerani iz kreveta i
polegnuti na pod slučajno preminuo. To pitanje ne zaslužuje da se o njemu
piše ili razmišlja. Isti matični izvori izvijestili su nas da je američka vojska
"ostvarila gotovo sve ciljeve, brže nego što je očekivano", s obzirom da je
"polovica grada sravnjena sa zemljom". No uspjeh ipak nije bio potpun. U
"skrivenim jazbinama" i po ulicama nije bilo traga mrtvim "štakorima", što je
"neriješeni misterij". Američke postrojbe otkrile su, doduše, tijelo žene na
ulicama Faludže, ali nije bilo moguće utvrditi "je li Iračanka ili strankinja".
103
To je očito ključno pitanje.
U još jednoj priči s naslovnice viši mornarički zapovjednik istaknuo je da
bi napad na Faludžu "trebao ući u udžbenike povijesti". Možda je u pravu. Da
se to kojim slučajem dogodi, znamo na kojoj stranici udžbenika bismo tražili
podatke. Možda bi Faludža bila spomenuta skupa s Groznim, gradom
podjednake veličine, uz fotografiju na kojoj Bush i Putin jedan drugome
nastoje proniknuti misli. Oni koji slave ili iz nekog razloga toleriraju sve to,
104
mogu sami odabrati svoje omiljene stranice povijesti.
Medijski prikazi napada nisu bili jednoznačni. Američka vlada oštro je
kritizirala katarsku Al-Jazeera, najznačajniji informativni program arapskoga
svijeta, zbog "isticanja civilnih žrtava" tijekom razaranja Faludže. Problem
neovisnog medija kasnije je riješen tako što je program izbačen iz Iraka, zbog
105
priprema za slobodne izbore.
Odmaknemo li se od američke matice, otkrit ćemo da je "doktor Sami al-
Jumaili opisao napad američkih zrakoplova na Bolnički centar u kojem je
radio", u kojem je ubijeno 35 bolesnika i 24 zaposlenika bolnice. Njegovo
izvješće potvrdili su Reutersov i BBC-jev izvjestitelj iz Iraka i doktor Eiman
al-Ani, zaposlenik Opće bolnice u Faludži, koji je posvjedočio da je do
bolničkog centra stigao nedugo nakon napada i vidio da se čitava zgrada
urušila na pacijente. Postrojbe koje su izvele napad izjavile su da je izvješće
"neutemeljeno". U još jednom činu grubog kršenja međunarodnoga
humanitarnog prava i puke pristojnosti, američka vojska zabranila je iračkom
Polumjesecu ulazak u Faludžu. Sir Nigel Young, voditelj britanskog Crvenog
križa, osudio je taj čin kao "strahovito značajan događaj". Njime je učinjen
"opasan presedan", rekao je on: "Crveni polumjesec ima puno pravo i obvezu
pomagati lokalnom stanovništvu, suočenom s ozbiljnom krizom".
Možda je taj dodatni zločin bio reakcija na javno priopćenje
Međunarodnog crvenog križa koji je sve strane u ratu u Iraku osudio zbog
106
"krajnjeg prijezira prema čovječanstvu".
U prvom izvješću iz Faludže nakon dovršetka operacije, irački liječnik
Ali Fadil ustvrdio je da je grad "potpuno razoren". Moderni grad sada
"nalikuje na grad duhova". Fadil je na ulicama vidio vrlo malo trupala iračkih
boraca; naređeno im je da napuste grad prije početka napada. Liječnici su
izvijestili da je prije početka američkog napada čitavo medicinsko osoblje
bilo zaključano u bolnici, prema američkoj naredbi: "U bolnicu nitko nije
mogao ući, a ljudi su u gradu krvarili do smrti". Stavovi napadača sažeto su
izraženi u poruci koja je ružem za usne bila ispisana na zrcalu razrušenog
doma: "Jebem ti Irak i svakog Iračana u toj zemlji". Neke od najgorih zločina
počinili su pripadnici iračke Nacionalne garde, koji su po naputku osvajača
pretraživali kuće "nezaposlenih i očajnih...šijita s juga zemlje" i "posijali
sjeme građanskoga rata". Prekaljeni izvjestitelji, koji su na poprište stigli
nekoliko tjedana kasnije, naišli su na ljude koji su se "u grupicama vraćali u
Faludžu", gdje ih je čekao "opustošeni svijet razorenih zgrada, granatiranih
domova, presječenih strujnih kablova i osakaćenih palmi". Uništeni grad s
250.000 stanovnika "lišen je struje, tekuće vode, škola i trgovina", na snazi je
policijski sat, a okupacija napadača koji su ga razorili i naknadno ustrojenih
lokalnih snaga jasno je uočljiva. Izbjegli stanovnici koji su se usudili vratiti u
grad pod strogim policijskim nadzorom, zatekli su "lokve kanalizacije na
ulicama. Smrad trupala u razorenim zgradama. Nema vode ni struje.
Podvrgnuti su dugotrajnim pretragama na kontrolnim postajama američke
vojske. Posvuda su upozorenja zbog mina i različitih zamki. Gradom
107
odjekuju pucnjevi pobunjenika i američkih postrojbi."
Pola godine kasnije grad je prvi put posjetio međunarodni promatrač, Joe
Carr iz bagdadske podružnice Kršćanskih mirotvoraca, koji je iskustvo stekao
na palestinskim područjima pod izraelskom okupacijom. Stigao je 28. svibnja
i našao bolne sličnosti: višesatno čekanje na ulazima u grad, prije zbog
maltretiranja nego zbog sigurnosti; razorene proizvodne pogone u gradu u
kojem su "cijene hrane dramatično porasle zbog kontrolnih točki;"
zaustavljanje ambulantnih kola koja ljude prevoze do bolnica, i druge oblike
nasilja, poznate iz izraelskog tiska. Ruševine Faludže, zapisao je, gore su od
Rafaha u Pojasu Gaze koji je potpuno razoren izraelskoameričkim terorom.
Sjedinjene Države "sravnile su čitave kvartove, a svaka treća zgrada srušena
je ili razorena". Napad je preživjela tek jedna bolnica, ali je okupacijska
vojska onemogućila pristup i time preuzela odgovornost za mnoge ljude koji
su umrli u Faludži i ruralnim područjima. U ostacima spaljenih domova
zbijeni su deseci ljudi. Pomoć je dobila tek četvrtina obitelji čiji su domovi
razrušeni, pri čemu ta pomoć u pravilu pokriva manje od polovine cijene
108
građevinskog materijala potrebnog za adaptaciju.
Posebni izaslanik UN-ova programa Pravo na hranu, Jean Ziegler,
optužio je američke i britanske postrojbe u Iraku za "kršenje međunarodnoga
prava jer su stanovnicima uskratili hranu i vodu, želeći istjerati militante" iz
Faludže i ostalih gradova napadnutih u sljedećim mjesecima. Američke
postrojbe "onemogućile su pristup hrani i vodi kako bi stanovnike prisilile da
napuste grad prije napada", napisao je u izvješću za međunarodni tisak,
"koristeći nestašicu hrane i vode kao ratno oružje protiv civilnog
stanovništva, čime je grubo prekršena" Ženevska konvencija. Američka
109
javnost najvećim dijelom nije saznala za to uznemirujuće izvješće.
Uz strašne ratne zločine kao što je napad na Faludžu, postoji obilje
dokaza koji potvrđuju zaključak profesora strateških studija pri Pomorskom
ratnom koledžu prema kojem je 2004. godina "Iraku donijela užas, nasilje i
beznađe". Mržnja prema Sjedinjenim Državama, nastavlja on, poprimila je
zastrašujuće razmjere u zemlji koja je godinama trpila posljedice sankcija
zbog kojih je "uništena iračka srednja klasa i razoren svjetovni sustav
obrazovanja, a porast nepismenosti, očaja i beznađa potaknuo je iračku
vjersku obnovu među brojnim Iračanima koji utjehu traže u vjeri". Osnovne
usluge gore su nego u vrijeme sankcija. "Bolnice redovito ostaju bez
osnovnih lijekova...odjeli su u užasnome stanju, a gomile specijalista i
iskusnih stručnjaka napuštaju zemlju jer se boje za vlastiti život ili
jednostavno ne mogu raditi u takvim uvjetima." Istovremeno, "uloga religije
u političkom životu Iraka sustavno raste nakon američkog svrgavanja
gospodina Husseina 2003. godine", izvijestio je Wall Street Journal. Nakon
invazije, "niti jedna politička odluka" nije donesena bez "tihe ili otvorene
podrške" velikog ajatolaha Ali al-Sastanija, tvrde vladini službenici, dok je
"ranije nepoznati mladi buntovni svećenik" Muqtada al-Sadr "zasnovao
politički i vojni pokret koji je privukao desetke tisuća sljedbenika na jugu
zemlje i u najsiromašnijim dijelovima Bagdada". Sličan razvoj događaja
uočljiv je i u sunitskim područjima. Glasovanje o nacrtu iračkoga ustava
2005. godine, pretvorilo se u "bitku džamija", a glasači su uglavnom slijedili
vjerske naputke. Malo je Iračana uopće vidjelo dokument, jer ga vlada nije
razdijelila. Novi ustav, napominje Wall Street Journal, "ima bitno dublje
islamsko uporište od iračkog ustava od prije pedeset godina, koji se temeljio
na [svjetovnom] francuskom građanskom pravu" i ženama jamčio "gotovo
jednaka prava" kao muškarcima. Sve je to poništeno nakon američke
110
okupacije.
Posljedice godina zapadnjačkog nasilja i gušenja beskrajno frustriraju
civilizirane intelektualce, koji su s čuđenjem otkrili da "velika većina
religioznih i polupismenih Iračana" jednostavno "ne vjeruje u njima
nepojmljivi zaključak: da stranci nesebično troše vlastitu krv i novac da bi im
pomogli", kako je to zapisao Edward Luttwak. Dokazi, dakako, nisu
111
potrebni.
Komentatori su ustvrdili da su Sjedinjene Države "od zemlje koja je
osuđivala mučenje i branila njegovu primjenu, postale zemlja koja mučenje
provodi rutinski". Zbiljska povijest nije tako bezazlena. No koliko god bilo
užasno, mučenje se ne može usporediti s ratnim zločinima u Faludži i drugim
dijelovima Iraka ili s općenitim učincima američke i britanske invazije. Jednu
ilustraciju, koja je u Sjedinjenim Državama tek usput spomenuta i brzo
osporena, predstavlja pomna studija uglednih američkih i iračkih specijalista,
koja je u listopadu 2004. godine objavljena u vodećem svjetskom
medicinskom časopisu Lancet. U zaključku studije, koja je provedena prema
konzervativnim mjerilima, stoji da je "u invaziji i okupaciji Iraka smrtno
stradalo oko 100.000 ljudi, a možda i više". Brojkom je obuhvaćeno gotovo
40.000
Iračana koji su ubijeni u izravnim vojnim sukobima, prema nalazu
švicarskih istražitelja. U kasnijoj studiji o žrtvama u Iraku utvrđeno je da je u
prve dvije godine okupacije ubijeno 25.000 civila - što je svaki 500-ti
stanovnik Bagdada; u Faludži svaki 136-i. Snage pod američkim
zapovjedništvom ubile su njih 37 posto, kriminalci 36, a "protuokupacijske
snage 9 posto". U drugoj godini okupacije, broj ubojstva je udvostručen.
Većinu smrti skrivile su eksplozivne naprave; dvije trećine istih posljedica su
zračnih napada. Procjene o broju stradalih u Iraku temelje se na medijskim
izvještajima, što znači da su zasigurno manje od stvarnih brojki, ali jednako
112
zastrašujuće.
Uspoređujući te brojke s UNDP-ovim "Razmatranjem životnih uvjeta u
Iraku" (travanj 2005.), britanski analitičar Milan Rai zaključuje da su rezultati
uglavnom dosljedni, pri čemu uočljivu razliku u brojkama valja pripisati
razlici u ciljevima istraživanja i razdobljima njihove provedbe. Takav
zaključak djelomično potvrđuje Pentagonova studija prema kojoj je od
siječnja 2004. godine u sukobima ubijeno 26.000 iračkih civila i branitelja.
Izvještaj u New York Timesu o Pentagonovoj studiji spominje i neka druga
istraživanja, ali ispušta ono najvažnije objavljeno u Lancetu. U tekstu se
usputno napominje da "ne postoje procjene o broju Iračana koji su ubijeni od
strane snaga pod američkim zapovjedništvom". Članak u Timesu objavljen je
odmah nakon dana koji su međunarodni aktivisti odabrali za odavanje počasti
113
stradalima u Iraku, na prvu godišnjicu objavljivanja izvještaja u Lancetu.
Razmjeri katastrofe u Izraelu toliko su golemi da ih je gotovo nemoguće
obuhvatiti. Novinari su uglavnom ograničeni na utvrđenu Zelenu zonu
Bagdada ili se gradom kreću pod snažnom vojnom zaštitom. Rijetke iznimke
u matičnome tisku predstavljaju ljudi poput Roberta Fiska i Patricka
Cockburna, koji se izlažu golemoj opasnosti i daju nam makar djelomičan
uvid u mišljenje Iračana. Jedno izvješće spominje nostalgično okupljanje
obrazovanih pozapadnjenih bagdadskih elita. Poveden je razgovor o
razaranju i groznim zločinima koje je u Bagdadu proveo Hulagu Khan. Jedan
profesor filozofije ustvrdio je da je "Hulagu Khan u usporedbi s
Amerikancima bio posve human", na što su se mnogi nasmijali, ali "većina
nazočnih izbjegavala je razgovor o politici i nasilju koji prevladava u
svakodnevnom životu". Umjesto toga, okrenuli su se minulim pokušajima
stvaranja iračke nacionalne kulture koja bi nadišla stare etničkovjerske
podjele kojima se okupirani Irak iznova "vraća" i raspravljali o razaranju
blaga iračke i svjetske civilizacije, što je tragedija kakva nije zabilježena još
114
od vremena invazije Mongola.
Među učincima invazije valja još istaknuti pad prosječnih iračkih
primanja s 255$ u 2003. na 144$ u 2004. godini te "značajan nedostatak riže,
mlijeka i hrane za dojenčad u čitavoj zemlji", prema podacima UN-ova
programa Hrana u svijetu, u kojem je i prije same invazije upozoreno da neće
biti moguće osigurati količinu hrane kojom su stanovnici Iraka raspolagali u
vrijeme Saddama Husseina. Iračke novine izvijestile su da hrana koja se
dostavlja sadrži znatne količine metala, što je još jedan pokazatelj bujanja
korupcije pod okupacijom Amerike i Velike Britanije. Akutna pothranjenost
udvostručena je tijekom šesnaest mjeseci okupacije Iraka i dosegla je razinu
Burundija, dok su Haiti i Uganda debelo premašeni. Preneseno u brojke, "to
znači da otprilike 400.000 djece u Iraku trpi posljedice slabosti, stanja
obilježenog kroničnim proljevom i opasnim manjkom proteina". To je zemlja
u kojoj je više stotina djece već pomrlo zbog posljedica američkih i
britanskih sankcija. U svibnju 2005. godine, UN-ov izvjestitelj Jean Ziegler
objavio je studiju Norveškog instituta za primijenjene društvene znanosti
kojim su potvrđene te brojke. Razmjerno visoka kvaliteta prehrane Iračana
tijekom 1970-ih i '80-ih, čak i u vrijeme rata s Iranom, počela je drastično
padati u desetljeću sankcija, a novi zastrašujući pad uslijedio je nakon
115
invazije 2003.
Nasilje nad civilima u međuvremenu se proširilo izvan okvira sukoba
okupatora i pobunjenika. Anthony Shadid i Steve Fainaru izvijestili su da
"šijitske i kurdske milicije, nerijetko u funkciji sigurnosnih postrojbi iračke
vlade, provode otmice, ubojstva i brojna zastrašivanja, čime učvršćuju
kontrolu na području sjevernog i južnog Iraka te jačaju sektašku i stranačku
podijeljenost u zemlji". Jedan pokazatelj razmjera katastrofe golema je rijeka
izbjeglica koji nastoje " pobjeći od nasilja i ekonomskih nedaća". Od početka
američke invazije samo u Siriju i Jordan prebjeglo je milijun ljudi, uglavnom
"obrazovanih i umjerenih svjetovnjaka koji bi mogli pomoći u normalizaciji
116
stanja u zemlji".
Studija objavljena u Lancetu, koja spominje 100.000 ubijenih do
listopada 2004. godine, podigla je u Engleskoj toliku prašinu da je vlada
morala objaviti sramotno osporavanje te brojke, dok je u Sjedinjenim
Državama prevladala šutnja. Kad se studija povremeno i spomene, govori se
o "proturječnom" izvješću prema kojem je od posljedica invazije smrtno
stradalo "čak 100.000" Iračana. Brojka od 100.000 najizglednija je procjena,
po konzervativnim mjerilima; ne bismo pogriješili kada bismo rezultat studije
prokomentirali riječima: "Ubijeno je barem 100.000 ljudi". Iako je studija
objavljena na vrhuncu predsjedničke kampanje, nitko nikada nije postavio
117
pitanje o njenim rezultatima nekom od predsjedničkih kandidata.
Ta reakcija uklapa se u opći obrazac odgovora na slučaj kada masovne
zločine počini kriva strana. Zapanjujući primjer predstavljaju ratovi u
Indokini. U jedinom ispitivanju javnoga mnijenja (za druga nisam čuo) u
kojem su ispitanici trebali procijeniti koliko je ljudi poginulo u Vijetnamu,
procjene su se uglavnom kretale oko 100.000, što je 5 posto službene brojke;
točna brojka je poznata i jednako je nezanimljiva kao i broj žrtava američkog
kemijskog oružja. Autori ispitivanja komentirali su rezultate sljedećim
riječima: to je kao kad bi njemački studenti broj žrtava holokausta procijenili
na 300.000; vjerujem da bismo svi zaključili da Njemačka ima problema - a
 118
da Njemačka vlada svijetom, svi mi imali bismo puno većih problema.
Odluka Washingtona da sebe isključi iz okvira međunarodnoga prava, ne
samo u slučaju nebitnih presedana, naišla je na djelomičnu potporu ljudi koje
se smatra vodećim zagovornicima ljudskih prava, kao što je Michael
Ignatieff, voditelj programa ljudskih prava na Harvardu, koji podupire
kršenje Ženevske konvencije i samog američkog zakona, slijedeći načelo
"manjega zla". Spomenuto načelo sastavni je dio "teorije pravednog rata".
Tako, primjerice, u hvaljenom razmatranju pravednoga rata Michael Walzer
opisuje Afganistan kao "mjesto trijumfa teorije pravednoga rata", koji stoji uz
bok Kosovu kao još jednom poprištu "pravednoga rata", pri čemu za
spomenute tvrdnje nema nikakvih dokaza - što je razumljivo s obzirom da su
zaključci utemeljeni na konceptu pravednoga rata po definiciji trivijalni, osim
ako nas ne zavaraju u njima često spominjane fraze poput "ja mislim" ili
"meni se čini potpuno opravdanim". Svi oni koji na Harvardu osporavaju
Walzerove tvrdnje o pravednome ratu obični su "pacifisti", napominje on, pri
čemu je "pacifizam pogrešan pristup" jer je nasilje prema njegovu mišljenju
ponekad opravdano. Možemo se s time složiti (ja se slažem), ali fraza "ja
mislim" jednostavno ne može biti valjani argument u stvarnim slučajevima
koje razmatra. Njegovi protivnici "na ljevici" su bezimeni, s izuzetkom
Edwarda Saida "i (bitno inteligentnijeg i konciznijeg) Richarda Falka", koji
"opravdavaju" teroriste; nije, dakako, navedeno o kojim je opravdanjima
riječ. Walzerove "tvrdnje o ratu" prvenstveno su usmjerene protiv "brojnih
ljevičara", "nekih kritičara rata", "brbljavaca", "velikih pojednostavitelja" i
tako dalje, koji nemaju imena; i, dakako, Arapa. Zanimljiva je sastavnica
prevladavajuće moralnointelektualne kulture da se neargumentirano
klevetanje neimenovanih oponenata smatra posve legitimnim, poglavito
među ljudima koji sebe skromno opisuju kao "pristojnu ljevicu" - dakako da
je njihovo mišljenje od velike važnosti, sve dok su zaključci onakvi kakvi
119
trebaju biti.

"LOPOV, LOPOV!"
Očekivanja Pentagona da će brzo osvojiti Irak i postaviti stabilni
klijentski režim, nisu bila posve nerealna. Da nije bilo nevjerojatne
nesposobnosti Pentagonova civilnog zapovjedništva, bilo bi to jedno od
najlakših vojnih osvajanja u povijesti, čak i bez uvodnih "priprema " i drugih
mjera kojima se nastojalo uništiti iračku vojsku. Zemlja je bila razorena
ratom i sankcijama i imala je ograničene vojne kapacitete u usporedbi s
obližnjim zemljama. Invazijom su srušena dva brutalna režima, a Sjedinjene
Države raspolagale su golemim resursima za obnovu. Nadalje, mogući otpor
ne bi naišao na potporu izvana. Usprkos tomu, Pentagonovo civilno osoblje
uspjelo je potaknuti značajan vojni otpor i masovni nenasilni otpor
stanovništva, što je zemlju odvelo u potpunu propast. Zapanjujuća je
činjenica da su Sjedinjene Države imale više problema s kontroliranjem Iraka
nego Rusija sa satelitima ili Njemačka u okupiranoj Europi, gdje su zemljama
uglavnom ravnale domaće vlade i vojne postrojbe, dok je vladajuća sila iz
pozadine podržavala klijentske režime. Bilo je hrabrih protunacističkih
partizanskih postrojbi, ali one ne bi opstale bez pomoći izvana, a Njemačka
je, dakako, bila u ratu. Usprkos neviđenim prednostima, Pentagonovi civili
odgovorni su za "jedan od najzačudnijih neuspjeha u povijesti", kako je to s
lica mjesta posve uvjerljivo istaknuo iskusni dopisnik s Bliskog istoka,
120
Patrick Cockburn.
Samo je jedan od dva smrtonosna režima svrgnutih invazijom smio
postati predmetom razmatranja: riječ je o Saddamovoj tiraniji, pri čemu se
čak i ta tema pomno filtrira. Iako mu je Amerika bila naklonjena do kolovoza
1990. i nakon ožujka 1991. godine, tiranin Saddam više nije bio miljenik
Sjedinjenih Država kad ga je Bush I. ovlastio da slomi pobunu šijita koji su
ga mogli zbaciti s vlasti. Ishod te nove faze Bushova i Saddamova
121
suučesništva bili su deseci tisuća novih trupala.
Drugi smrtonosni režim bile su američkobritanske sankcije (iz
doktrinalnih razloga nazvane "UN-ovim sankcijama", iako je opće poznato da
ih je UN izglasao pod pritiskom Sjedinjenih Država). O njima se, međutim,
ne govori jer su vjerojatno pokopale više ljudi od "svog oružja za masovno
uništenje u povijesti"; nekoliko stotina tisuća, prema procjeni dvojice
"sokolastih" vojnih analitičara. Sažimljući bogate dokaze, jedan od
najupućenijih američkih dopisnika piše da su nakon "užasnog razdoblja UN-
ovih sankcija...prihodi pali na petinu predratne [1990.] razine, smrtnost
dojenčadi se udvostručila i samo je manjina Iračana imala pristup pitkoj
vodi". Nadalje, polovina kanalizacijskih spremnika nije u funkciji, nakon što
su - skupa s trafostanicama - uništeni u američkobritanskom bombardiranju
1991. godine pa se "gradom proširila epidemija tifusa i kolere". Obrazovni
sustav je razoren, a sve veći broj Iračana živi "na rubu gladi" i pokazuje
simptome gladovanja, što je do 2003. godine dovelo do utrostručenja stope
 122
smrtnosti, prema podacima UNICEF-a.
Sankcije su upropastile civilno društvo, ojačale tiranina i prisilile
stanovništvo da od njega traži pomoć u preživljavanju, čime su ga vjerojatno
spasile od sudbine ostalih smrtonosnih tirana koje su Sjedinjene Države i
Velika Britanija podržavale do zadnjeg trenutka njihove krvave vladavine:
Nicolae Ceauşescu, Suharto, Ferdinand Marcos, Jean-Claude "Baby Doc"
Duvalier, Chun Doohwan i čitav niz drugih bandita koji je svakim danom sve
duži. To je razlog zbog kojeg su čelnici iračke opozicije oštro osudili
sankcije. Kamil Mahdi napisao je da su Sjedinjene Države "zapravo
onemogućavale suprotstavljanje sadašnjem režimu" te "omraženom i
prezrenom režimu udahnule novi život". Sankcije, zapisao je, "Irak tretiraju
kao golemi izbjeglički logor kojem treba osigurati hitnu pomoć. Iračani,
međutim, trebaju obnoviti vlastitu ekonomiju i nastaviti rekonstrukciju i
razvoj. To znači da primat treba dati ključnim uslugama i infrastrukturi, a
program uvoza za cilj mora imati jačanje domaće proizvodnje", što je
123
američki režim sankcija onemogućio.
Da su Iračani mogli sami riješiti svoje probleme da im nije bio nametnut
smrtonosni režim sankcija, ustvrdili su i Zapadnjaci koji izvrsno poznaju
Irak, ugledni međunarodni diplomati Denis Halliday i Hans von Sponeck,
koji su u Iraku vodili UN-ov program "Nafta za hranu" i dobivali izvještaje s
terena od nekoliko stotina istražitelja. Halliday je 1998. godine podnio
ostavku, prosvjedujući zbog uvođenja "genocidnih" sankcija. Von Sponeck je
ostavku podnio dvije godine kasnije, iz istog razloga. Pretpostavku da su
sankcije ojačale tiraniju Saddama Husseina, potvrdile su poslijeratne istrage
američke vlade. Utvrđeno je da je Husseinova vlast bila u potpunom raspadu.
No subjektivni stavovi o tom pitanju nemaju nikakve važnosti. Ako se narodu
jedne zemlje ne omogući da barem pokuša svrgnuti tiranski režim, izvanjska
sila nema nikakva prava sama provesti taj zadatak - u cilju osiguravanja
vlastitih interesa, što je u ovome slučaju imalo zastrašujuće posljedice. Van
Sponeck je ustvrdio da su Sjedinjene Države stopirale njegova izvješća
Vijeću sigurnosti. To, međutim, uopće nije bilo potrebno činiti, ako se
američku javnost htjelo zaštititi od mišljenja najupućenijih Zapadnih
promatrača. Sve neželjene zaključke i neprihvatljive ocjene ionako je uklonio
124
tisak.
Očito je da šutnja ne može jamčiti skrivanje učinaka sankcija od javnosti.
Konglomerat vlade i medija pribjegao je stoga poznatijoj tehnici "Lopov,
lopov!": kad vas uhvate s rukom u nečijem džepu, glasno vičete "Lopov,
lopov!" i upirete prstom u nekog drugog, s nadom da ćete uspjeti odvratiti
pozornost promatrača i pobjeći. U ovom slučaju, netko drugi bio je UN,
odnosno navodne nepravilnosti u provedbi programa "Nafta za hranu", uz
bombastične tvrdnje da je u džepu Iračana možda završilo 20 milijardi dolara.
Važno je imati na umu da su optužbe, sve i ako kasnije budu povučene, ipak
poslužile svrsi: uklonjena je i najmanja mogućnost da bi doista čudovišni
skandal - sankcije i njihove posljedice - mogao izaći u javnost.
Iako to pitanje nije od velike važnosti, provedba tehnike "Lopov, lopov!"
uistinu je zanimljiva. Iako je istragom utvrđena korupcija u UN-u, ubrzo se
pokazalo da je glavnina nestalih 20 milijardi dolara vezana uz naftu koju su
Sjedinjene Države protuzakonito prodale svojim saveznicima, Turskoj i
Jordanu. Spomenute protuzakonite transakcije, izvijestio je Charles A.
Duelfer, vodeći istražitelj Sjedinjenih Država u Iraku, u osnovi su niza
"međudržavnih sporazuma" koje je Irak sklopio s drugim zemljama, najvećim
dijelom s Jordanom ("osiguravateljem iračkog financijskog opstanka", prema
izvještaju) i Turskom. Sve te transakcije odvijale su se izvan okvira UN-ova
programa "Nafta za hranu" i sve ih je odobrilo Vijeće sigurnosti, odnosno
Washington. Ostale transakcije prošle su kroz povjerenstvo za sankcije kojim
ravnaju Sjedinjene Države i time bile izložene mogućnosti veta; veto nikada
nije uložen zbog pravnih poteškoća, ali je kasnije upotrijebljen kako bi se
spriječilo sklapanje ugovora o humanitarnoj pomoći, izvijestio je američki
istražitelj Joy Gordon. Krijumčarenje morskim putem provodilo se uz
prešutnu pomoć američke mornarice, jer su upravo američke snage činile
UN-ovu Međunarodnu presretačku postrojbu (MIF) u Zaljevu. U jedinom
ozbiljnom istraživanju programa "Nafta za hranu", Paul Volcker, predsjednik
UN-ova tima za provjeru mogućih zloporaba, zaključio je da štetni ugovori
"iznose otprilike 1,7 milijardi dolara koje spominje i Charles Duelfer", što je
tek djelić ukupne količine nafte koja je, po naputku Sjedinjenih Država,
prodana Turskoj i Jordanu. Jedina relevantna brojka u nizu ushićenih
izvještaja o "velikom skandalu u UN-u" vezana je uz kompenzaciju kuvajtske
vojske u iznosu od 419 milijuna dolara, što je četvrtina Volckerovih 1,7
milijardi dolara. Sljedeća najveća svota koja se spominje - 200 milijuna
dolara protuzakonite zarade, od kojih je 50 milijuna pripalo Saddamovim
suradnicima - otkrivena je u istrazi međunarodnog poslovnog tiska u kojoj je
također utvrđeno "da je najveća i najsmjelija pljačka u sklopu programa
'Nafta za hranu' provedena uz sudjelovanje američke vlade". O tome su
obaviještene vlasti Sjedinjenih Država i Velike Britanije, ali su upozorenja
zanemarena, iako su na nepravilnosti ponekad upozoravali i zapovjednici
125
MIF-a.
U istrazi New York Timesa utvrđeno je da "Clintonova i Bushova
administracija nisu samo znale za nepravilnosti, nego su izvijestile kongres
da Irak krijumčari naftu u Tursku i Jordan" i preporučile "odvraćanje
pogleda". Razlog leži u činjenici da je protuzakonita trgovina bila u
"nacionalnom interesu", s obzirom da je Jordan važan klijent Sjedinjenih
Država, dok potpora Turskoj - dugogodišnjem američkom uporištu u regiji -
126
osigurava "sigurnost, napredak i druge vitalne interese".
Koliki god bili razmjeri protuzakonite zarade prije same invazije, teško da
mogu doseći iznose koji su nestali za vrijeme američke okupacije Iraka.
Nakon završetka mandata Prijelazne koalicijske vlasti (CPA), sudbina
procijenjenih 20 milijardi dolara kojima je vlada raspolagala - uz nepotrošena
sredstva iz programa "Nafta za hranu" i 11 milijardi dolara iračkih naftnih
renti - prepuštena je zaboravu. "Nedovoljna transparentnost otvara brojna
pitanja" o korupciji u redovima CPA, izvijestio je Financial Times, navodeći
brojne primjere, među kojima i studije u kojima se zaključuje da je više od tri
četvrtine ugovora vrijednih preko 5 milijuna dolara dodijeljeno bez natječaja.
Isto vrijedi i za "1,4 milijarde dolara vrijedan projekt obnove iračke naftne
infrastrukture, koji je bez tendera dodijeljen Halliburtonu, američkoj tvrtki za
naftne usluge kojom je nekada predsjedao američki podpredsjednik Dick
Chaney, čime je Halliburton postao najveći pojedinačni korisnik iračkih
sredstava". Daljnje istrage otkrile su prijevare teksaških korporacija i
"legendarnog naftaša" kojima se zaobilazilo "ograničenja nametnuta UN-
ovim programom 'Nafta za hranu'", zbog kojih su podignute brojne tužbe.
Otkriveni podaci otkrivaju snažnu korupciju američkih poslovnih krugova i
127
drugih sudionika.
U najopsežnijem medijskom razmatranju djelovanja Prijelazne vlasti,
zasnovanom najvećim dijelom na službenim američkim izvještajima, Ed
Harriman napominje da su se Rumsfeld i Paul Bremer "pobrinuli da
rekonstrukciju Iraka plati 'oslobođena' zemlja". Bremerova Prijelazna vlast
"potrošila je 20 milijardi dolara iračkog novca i 300 milijuna dolara
američkih sredstava". "8,8 milijardi dolara provučenih kroz nova iračka
ministarstva" kojima je ravnao Bremer, nestalo je bez traga. Isplate teksaškoj
središnjici Halliburtona i drugim podružnicama osobito su netransparentne,
ali je korupcija Prijelazne vlasti bitno šira. "Škole, bolnice, spremišta vode i
trafostanice, koje je trebalo obnoviti sredstvima Prijelazne vlade, potpuno su
razorene. Zaključak koji se nameće jest da su strani izvođači radova zgrabili
goleme svote novca i sklopili unosne ugovore sa suradnicima u Iraku." Za
Saddamove vlasti, napominje Harriman, "profitirale su Sjedinjene Države" i
sam tiranin. "Većina iračke nafte tih je godina odlazila u kalifornijske
rafinerije, koje su se obogatile. Danas je situacija u osnovi ista: nafta odlazi u
Kaliforniju, a iračka vlada rasipa novac." Posebni istražitelj za obnovu Iraka,
Stuart Bowen, utvrdio je da se malo toga uopće može obnoviti, dijelom i
stoga što je oko 30 milijardi dolara zaplijenjenih u Iraku tijekom okupacije,
skupa sa zaradom od iračkih naftnih renti, nerazumno razdijeljeno u
128
"mogućoj pljački" Prijelazne vlasti.
Medijima su, međutim, bitno zanimljivije priče o mogućem šikaniranju
Rusa ili neobjašnjivih 160.000 dolara u rukama UN-ova povjerenika Benona
Sevana ili izvještaji da je Kofi Annan na nekom skupu možda (a možda i
nije) razgovarao s voditeljem tvrtke u kojoj radi njegov sin. Kakve god bile
činjenice, zaključak je da Sjedinjene Države u UN-u trebaju provesti nužno
potrebne reforme. Bushova administracija "posvetila je stoga veliku pažnju
UN-ovu programu 'Nafta za hranu'. Program je postao gnijezdo korupcije i
Saddamu Husseinu omogućio stjecanje milijuna dolara od naftnih renti pa je
istaknut kao primjer za nužnost reformi koje UN mora provesti, ukoliko želi
biti učinkovit." Taj zadatak je prva "zapreka" koja čeka novog američkog
129
ambasadora pri UN-u, Johna Boltona.
U konačnom izvješću Volckerova povjerenstva o korupciji u vrhu UN-a,
imenovana su dva prijestupnika, javio je Warren Hoge: Sevan je optužen za
"primanje 147.000 dolara bonusa, a ruski pravnik Aleksandar V. Jakovljev
optužen je zbog neuspješnog podmićivanja ugovaratelja poslova", što su
postupci koji bi im mogli osigurati zaposlenje u Halliburtonu. "Izvještaj
također optužuje Vijeće sigurnosti i njegovo povjerenstvo za sankcije" - što
se prvenstveno odnosi na Washington - "zbog dopuštanja krijumčarenja koje
se zbivalo izvan okvira programa 'Nafta za hranu' i donijelo veliku zaradu
Turskoj, Jordanu i Siriji." Razmjere korupcije ilustrira konačna procjena: "
[Saddam] Hussein utržio je 1,8 milijardi dolara kroz bonuse i kamate od UN-
ovih programa". Bonusi su isplaćeni uz odobrenje Washingtona; kamate su
pak isplatile američke korporacije. Komisija nije istraživala nestanak 9
milijardi dolara, koji su predani američkim okupacijskim snagama kao
 130
ostatak od programa "Nafta za hranu".
Konačni rezultat Volckerove istrage utoliko je gotovo neprimjetan. No
prema doktrinalnom credu, njegovi zaključci su "najveća prijevara u
povijesti", podrugljivo su izjavili urednici Wall Street Journala. Oni su se
također pridružili savjesnom pozivu na reformu UN-a, kako bi se stalo na
kraj pronevjerama, zloporabama i korupciji u toj organizaciji - koje su
nedvojbeno stvarne, i na odgovornost UN-ovih podtajnika za upravu
131
imenovanih od strane Washingtona.
U konačnom prikazu poslovne korupcije, Volckerovo povjerenstvo
imenovalo je nekoliko tisuća tvrtki koje su sudjelovale u podjeli neplanskih
troškova i bonusa, kao i nekolicinu pojedinaca, među kojima i Marca Richa
kojem je predsjednik Clinton udijelio pomilovanje nakon odlaska iz ureda.
Vijeće sigurnosti (odnosno Sjedinjene Države) okrivljeno je za neuspješno
nadziranje korupcije. "Iako smo sve to promatrali izvana, neke stvari bile su
bolno uočljive", rekao je Volcker: "Zašto nitko ništa nije rekao? Važno je
znati da se sve svodi na istu priču. Ujedinjene narode treba promijeniti iz
korijena." Jedan od Volckerovih istražitelja odgovorio je na pitanje zašto su
svi šutjeli: s obzirom da su milijarde dolara od prodaje nafte protuzakonito
usmjeravane "prema američkim saveznicima, poput Jordana i Turske", rekao
je on, "Vijeće sigurnosti jednostavno nije bilo voljno prekinuti igru". "Prvo
ste dopustili protuzakonito stjecanje goleme dobiti, a onda ćete strogo
kontrolirati manje naftne transakcije? Malo vjerojatno." Drugačije rečeno,
Sjedinjene Države koje su budnim okom pratile provedbu programa,
"kompromitirala" je ključna uloga koju su igrale u podržavanju Saddama i
nisu bile u poziciji da "nešto kažu" o puno manjim iznosima koji su otišli na
račune američkih tvrtki. Nedvojbeno je da "korijenske promjene" treba
provesti na raznim mjestima, no "važno je znati" da UN, usprkos
132
nedostacima, nije jedno od tih mjesta.
Većina energetskih tvrtki koje su "zarađivale od protuzakonite prodaje
nafte", prikrile su tragove služeći se posrednicima, stoji u Volckerovu
izvještaju, ali ne sve: "Na 623. stranici izvještaja ocrnjena je jedna velika
naftna tvrtka: Texaco, sastavni dio Chevrona". U jedinstvenoj ulozi Texaca
ima ponešto pjesničke pravde, ne samo zbog veze s Texasom. Texaco, kojim
je tada upravljao deklarirani pobornik nacizma, krajem 1930-ih godina
prošloga stoljeća isporuke nafte u španjolskoj republici preusmjerio je na
Franca - kršeći ugovor i službene naredbe američke vlade - dok se
ministarstvo vanjskih poslova pretvaralo "da ne vidi" da okupatorske
fašističke snage u Španjolskoj od Amerike dobivaju jedinu ključnu robu koju
nacistička Njemačka i fašistička Italija nisu mogle isporučiti. Ljevičarski
tisak otkrio je što se događa, ali je sve službeno zataškano. To je vrlo slično
situaciji kad je Clinton potkopavao embargo protiv zloglasne haićanske
terorističke hunte, a Texaco je dobio dopuštenje da prekrši predsjednikovu
zabranu isporuke nafte, ključne robe za održavanje terora. Stvari se, dakle,
133
nisu bitno promijenile.
Dok je Sevanovih 150.000 dolara mjesecima punilo novinske stranice,
čovjek bi se morao jako potruditi da pronađe novinski izvještaj o njegovu
obraćanju Vijeću sigurnosti u srpnju 1999., u kojem je upozorio da je
"poboljšavanje prehrane i zdravstvenog statusa iračkog naroda...opasno
ugroženo jer se neprestano koči isporuka osnovnih životnih namirnica i
opreme za vodu, čišćenje i struju". Većinu isporuka zakočili su prigovori
Sjedinjenih Država, uključujući prekidače, osigurače, prozorska okna,
keramičke pločice i boju, aparate za srce i pluća i mnoge druge stvari koje su
"od presudnog značaja za dobrobit iračkoga naroda", izvijestio je Kofi
Annan, moleći Vijeće sigurnosti da ukloni zapreke koje "ozbiljno otežavaju
učinkovitu primjenu programa", kako bi se moglo pružiti očajnički potrebnu
134
humanitarnu pomoć.
Čak i bez sankcija koje su, poput onih u Iraku, nametnute pod krinkom
UN-a, unilateralne sankcije Sjedinjenih Država opsegom zasjenjuju sve
druge. Kad se moćne države suprotstavljaju međunarodnim sankcijama,
jednostavno ih zaobilaze na ovaj ili onaj način: primjer je američko
zaobilaženje UN-ovih sankcija protiv Južne Afrike za vrijeme Reagana i
OAS-ovih sankcija protiv terorističke vojne hunte u Haitiju za vrijeme Busha
I. i Clintona. Ljude koji prouče povijest sankcija neće iznenaditi činjenica da
iranski reformisti smatraju kako američke sankcije protiv Irana ugrožavaju
mogućnost provedbe njihova cilja. Jedan od najutjecajnijih iranskih
intelektualaca, Saeed Hajjarian, upozorava da "Sjedinjene Države traže bilo
kakav izgovor - nuklearno pitanje, terorizam, ljudska prava, bliskoistočni
mirovni proces" za vršenje pritiska na Iran, što često "dodatno militarizira
situaciju, dok demokracija u takvim okolnostima jednostavno umire".
Poznatog pod nadimkom "mozak reformista", Hajjariana je 2000. godine u
lice ustrijelio muslimanski militant i, iako se polako oporavlja, njegova
sudbina "podsjetnik je na cijenu koju su neki Iranci platili za reforme". I dalje
se protivi sankcijama koje prema njegovu mišljenju "štete narodu" i
potkopavaju demokraciju i reforme, odbacujući pritom usporedbu s Južnom
Afrikom gdje je velika većina crnačkog stanovništva pozdravila sankcije koje
je Reagan zaobilazio, iako su im štetile. Taj kriterij, koji se u pravilu
zanemaruje, trebao bi biti primarno mjerilo u prosuđivanju korisnosti
135
sankcija.
Nije tajna zašto Washington "traži bilo kakav izgovor" za nametanje
sankcija, sve otkako su se Iranci drznuli srušiti brutalnog tiranina nametnutog
američkobritanskim pučem koji je 1953. godine razorio iranski parlamentarni
sustav. Nema nikakve potrebe razmatrati motive, koji bi trebali posramiti
svakog poštenog promatrača.

SAMOIZUZIMANJE
U jednom od brojnih sablažnjivih komentara na pokušaje pravdanja
mučenja od strane odvjetnika ministarstva pravosuđa, Dean Harold Koh s
odsjeka za pravo na Yaleu - koji je kao pomoćni državni tajnik međunarodnoj
zajednici predstavio poricanje Washingtona svih oblika mučenja - rekao je da
je "tvrdnja da predsjednik ima ustavno pravo dopustiti mučenje nije drukčija
od tvrdnje da ima ustavno pravo dopustiti genocid". Spomenuti pravni
savjetnici vjerojatno bi s lakoćom potvrdili da predsjednik doista ima to
136
pravo, na što ukazuju neki nedavni događaji.
Konvencija o mučenju neobična je stoga što je, doduše uz neke
amandmane, ratificirana od strane Senata. Malen broj konvencija o ljudskim
pravima je ratificiran, a tih nekoliko u pravilu prate ograničenja koja ih čine
neprimjenjivima na Sjedinjene Države. Pretvara ih se u neoperativna,
neobvezujuća načela ili ih se pak podvrgava OPF-u ("ograničenjima,
pretumačenjima i formalizaciji"). To vrijedi i za Konvenciju o genocidu, koju
su Sjedinjene Države ipak ratificirale pedeset godina nakon što je napisana,
dakako uz uobičajena ograničenja. Tema je došla na dnevni red Svjetskoga
suda u kontekstu NATO-ova bombardiranja Srbije 1999. godine. Nakon
ustanovljenja međunarodnoga suda za ratne zločine u ratovima na Balkanu,
skupina međunarodnih pravnika zatražila je od suda istraživanje NATO-ovih
zločina tijekom bombardiranja Srbije, priloživši dokazni materijal koji su
prikupile vodeće međunarodne organizacije za ljudska prava te pojedine
indikativne dokumente iz NATO-ova zapovjedništva. Prekršivši time statut
suda, tužiteljstvo je bez istrage odbacilo zahtjev. U priopćenju suda istaknuto
je da je NATO-ovo odbacivanje optužbi prihvaćeno zbog punog povjerenja
prema savezu. Jugoslavija je zatim podignula optužbu na Svjetskome sudu,
pozivajući se na Konvenciju o genocidu. Sjedinjene Države odbacile su
tužbu, na temelju samoizuzuzeća iz optužbi za genocid. Sukladno statutu, sud
137
je prihvatio taj argument.
Postoje i drugi primjeri samoizuzimanja iz temeljnih načela
međunarodnoga prava, koji također imaju veliku važnost. Jedan je tužba koju
je Nikaragva podignula na Svjetskome sudu protiv Sjedinjenih Država. Dio
nikaragvanske optužbe, koju je pred sudom iznio profesor prava s Harvarda i
bivši pravni savjetnik ministarstva vanjskih poslova Abraham Chayes, sud je
odbacio stoga što su Sjedinjene Države u odluku o prihvaćanju jurisdikcije
Svjetskoga suda 1946. godine, ugradile ograničenja koja ih izuzimaju,
odnosno štite od mogućih tužbi na temelju multilateralnih sporazuma,
uključujući Povelju UN-a i Povelju OAS-a. Sud je stoga odbacio pozivanje
na standarde međunarodnoga prava i bilateralni sporazum Sjedinjenih Država
i Nikaragve. No, čak i na temelju grubo sužene optužnice, Sud je optužio
Washington za "protuzakonitu primjenu sile" - što u laičkome prijevodu
zapravo znači međunarodni terorizam - te Sjedinjenim Državama naredio da
prekinu sa zločinima i plate značajne odštete, koje iznosom debelo prelaze
vanjski dug Nikaragve. Posljedice te odluke bolno su poznate. Ovdje je,
međutim, bitno da je sud jasno naglasio da su Sjedinjene Države samoizuzete
iz temeljnih načela svjetskoga poretka koji su najvećim dijelom same
138
uobličile.
Zaključak koji se nameće jest da Washington ima pravo vršiti agresiju i
genocid. Prema izrijeku Nürnberškoga suda, agresija je " vrhunski
međunarodni zločin koji se od drugih ratnih zločina razlikuje samo po tome
što u sebi sadrži skupno zlo cjeline" - primjerice, svo zlo u napaćenome Iraku
koje se javilo kao posljedica američkobritanske invazije. Time su obuhvaćeni
Abu Graib, Faludža i svi drugi užasi koji su od početka invazije "zadesili
nemoćni Irak". Uključimo li u "skupno zlo" učinke koji su se javili izvan
Iraka, što se čini posve razboritim, rezultat je još gori i vodi nas ranije
spomenutom "neizbježnom pitanju".
Pojam agresije jasno je definirao sudac Robert Jackson, vodeći savjetnik
Sjedinjenih Država u Nürnbergu, a definicija je potvrđena rezolucijom Opće
skupštine. U uvodnom izlaganju pred sudom, Jackson je iznio sljedeće
obrazloženje: "agresor" je država koja prva "dovede svoje oružane snage na
teritorij druge države, prije ili nakon objave rata", ili "pruži podršku oružanim
skupinama formiranim na teritoriju druge države ili - zanemarujući zahtjeve
druge države - odbije na vlastitome teritoriju poduzeti sve potrebne mjere za
sprječavanje pružanja podrške ili zaštite tim skupinama". Drugi uvjet očito je
prisutan u američkome ratu protiv Nikaragve, iako se - prihvatimo li neke
argumente Reaganove administracije - može reći da su Sjedinjene Države
krive samo za manji zločin međunarodnoga terorizma neviđenih razmjera.
Prvi uvjet obuhvaća američko - britansku invaziju na Irak, osim ako ne
prihvatimo domišljata obrazloženja državnih odvjetnika kao što je,
primjerice, tvrdnja jednog uglednog pravnog stručnjaka da su Sjedinjene
Države i Velika Britanija djelovale u skladu s Poveljom UN-a, "komunitarno
tumačeći" njene odredbe: oni su vršili volju međunarodne zajednice u misiji
koja im je implicitno dodijeljena, jer su jedini imali moć da je provedu.
Pritom je nebitno što je međunarodna zajednica ljutito prosvjedovala - čak i
139
ako zanemarimo prosvjede stanovnika međunarodne zajednice.
Nebitne su i promišljene riječi suca Jacksona u Nürnbergu, o načelu
univerzalnosti: "Ako je djelatno kršenje sporazuma zločin, onda je to zločin
bez obzira jesu li ga počinile Sjedinjene Države ili Njemačka; mi ne želimo
drugima nametnuti odredbe o zločinačkim postupcima koje neće istovremeno
vrijediti i za nas". Te dalje: "Nikad ne smijemo zaboraviti da su osnove po
kojima danas sudimo ovim optuženicima, iste osnove po kojima će sutra
povijest suditi nama. Pružiti ovim optuženicima šalicu s otrovom znači
prinijeti je uz naše vlastite usne". Jacksonov glavni savjetnik za ratne zločine,
Telford Taylor, piše da su to bile "prelijepe riječi, ali je njihovo značenje
kasnija povijest dovela u pitanje". Taylor je već u ranoj fazi priprema za
suđenje izrazio sumnju po pitanju središnjeg načela Nürnberga, optužbe za
pokretanje agresivnog rata. "Ova faza slučaja", zapisao je Taylor, "počiva na
pretpostavci da planiranje i pokretanje (i gubitak?) ofenzivnog rata jest ili će
biti proglašeno zločinom". To se i dogodilo u Nürnbergu. Načelo
univerzalnosti ubrzo je, međutim, dovedeno u pitanje, čime su se Taylorove
140
bojazni pokazale više nego opravdanima.
Službeno obrazloženje samoizuzimanja Washingtona iz okvira vladavine
prava u slučaju Nikaragve, koje je iznio pravni savjetnik ministarstva
vanjskih poslova Abraham Sofaer, vjerojatno je podržao i Carl Schmitt.
Svjetski sud osporen je iz istih razloga kao i ICRC: suprotstavio se
Washingtonu. Sukladno tomu, odluka je "naišla na grubo osporavanje",
zapisali su urednici New York Timesa pozdravljajući washingtonsko
odbacivanje sudskog naloga - čime su Sjedinjene Države postale jedina
zemlja koja ne prihvaća presude Svjetskog suda, s obzirom da su Libija i
Albanija prihvatile konačne presude, a Muammar Gadafi i Enver Hodža
napustili to uzvišeno društvo. Svjetski sud doveden je u pitanje na svjetskoj
razini, objašnjava Sofaer. Većina svjetskih zemalja "često se suprotstavlja
Sjedinjenim Državama u važnim međunarodnim pitanjima" pa si "mi
jednostavno moramo osigurati moć da odlučujemo" koja pitanja "potpadaju
pod domaću jurisdikciju Sjedinjenih Država" - u ovom slučaju to je
141
međunarodni terorizam koji je doslovno uništio ciljanu zemlju.
Temeljna načela koja je svijetu objasnio Sofaer Meksikancima je
objasnila Condoleezza Rice za posjeta u ožujku 2005. godine, kad ih je
podsjetila da se moraju pridržavati sporazuma iz 1944. godine kojim su se
obvezali isporučivati vodu Sjedinjenim Državama. Formalni ishod
sedmosatnog posjeta bila je potpuna poslušnost meksičke strane, izvijestio je
tisak, iako je Riceova dotaknula još jednu temu koja je u interesu Meksika:
naglo odstupanje Washingtona s bečke Konvencije o konzularnim odnosima
nakon što je Svjetski sud presudio protiv Sjedinjenih Država u slučaju 51
Meksikanca koji su osuđeni na smrt jer su im Sjedinjene Države uskratile
pravo na savjetovanje sa službenicima meksičkoga konzulata. "Mi još uvijek
vjerujemo u važnost konzularne suradnje", pojasnila je Riceova, ali
"Sjedinjene Države u ovome slučaju jednostavno ne mogu prihvatiti
neprimjerenu jurisdikciju međunarodnoga suda." Ukratko, zaključio je
meksički tisak, "Riceova je Meksikancima poručila sljedeće: 'Iako se vi
morate pridržavati sporazuma o vodi, Sjedinjene Države imaju se pravo
izuzeti iz potpisanog sporazuma koji im se učini neprimjeren'. Jedan od
ciljeva posjeta Riceove zasigurno je bilo potvrđivanje važenja različitih
142
mjerila."
Općenito govoreći, međunarodni zakon je doista takav kad građani
zemalja dovoljno snažnih da određuju pravila, dopuste svojim čelnicima da to
i čine. Nikaragvi, Meksiku i svim drugim zemljama svijeta nije potrebno
ponavljati upute koje su još jednom dobili. Povijest je sasvim dovoljna.
Bečku konvenciju Sjedinjene Države su predložile 1963. i ratificirale
1969. godine. Sjedinjene Države su prva zemlja u povijesti koja se uspješno
pozvala na spomenutu konvenciju, u tužbi protiv Irana nakon talačke krize
1979. godine. Nikome na pada na pamet osporavati međunarodno pravo i
odluke suda, ako su ispravni. Sve drugo "Sjedinjene Države smatraju
143
neprimjerenim".
Prema napomeni američkog ambasadora pri UN-u, osnovni problem sa
Svjetskim sudom i svijetom jest da oni krivo tumače međunarodno pravo.
Kao jedan od vodećih pravnih stručnjaka vladajuće administracije, Bolton
piše da "ostatak svijeta doslovno shvaća međunarodno pravo i njegove
obvezujuće odredbe". Takve obvezujuće odredbe ne odnose se na Sjedinjene
Države. Taj zaključak slijedi iz činjenice da "ukupna snaga" međunarodnoga
zakona stoji na putu slobode Washingtona da čini što želi, a "u budućnosti će
pritisak postati još snažniji". Sporazumi nisu "pravne" obveze za Sjedinjene
Države, nego su u najboljem slučaju "političke" smjernice. Utoliko je, što god
drugi o tome mislili, posve primjereno da je Washington odbijao platiti
obveze prema UN-u iz Reaganova vremena sve do 2001. godine, kad je
promijenio smjer jer mu je trebala međunarodna podrška. Istina je da je
upravo na inicijativu Washingtona Svjetski sud 1962. godine odredio da su
financijska davanja prema UN-u obveza svih članova. No ta se odluka
odnosila na službene neprijatelje i donesena je prije nego što je Svjetski sud
osporen zbog nesuglasica s Washingtonom. Nevažno je i to da je američki
udio u financiranju UN-a uvijek bio ispod postotka koji bi točno odražavao
144
snagu američke ekonomije.
Temeljna logika otvoreno se predstavlja i potpuno je u skladu s onime što
Bush naziva "novim idejama u ratnome pravu", u sklopu kojeg međunarodno
pravo i sporazumi predstavljaju "privatna ugovorna pravila" koja moćnija
strana može "po volji primijeniti ili odbaciti": neupitni su kad osiguravaju
siguran svijet za investitore, ali dvojbeni i zastarjeli kad Washingtonu
145
onemogućavaju provođenje agresije i drugih zločina.
Čini se poštenim dodati da je po tom pitanju Bushova administracija
unutar prihvatljivoga spektra, koji je vrlo uzak. Na drugom kraju spektra,
"nove ideje" jasno je izložio jedan od najuglednijih liberalnih "mudraca" koji
se ponose time što su stvorili moderni poredak, visoki državnik i Kennedyjev
savjetnik Dean Acheson. U siječnju 1963. godine, nedugo nakon kubanske
raketne krize, Acheson je Američkom društvu međunarodnih pravnika
objasnio da ne postoji nikakav "pravni problem" kad Sjedinjene Države
odgovaraju na ugrožavanje vlastite "moći, položaja i prestiža", kao u slučaju
Kube. Acheson je zasigurno znao da je međunarodni teroristički rat, koji je
svijet doveo na rub katastrofe, Kennedy nastavio čim je riješena raketna
kriza. Gotovo je nemoguće smisliti bolji prikaz "novih ideja" - koje su kroz
146
čitavu povijest bile jedan od prioriteta nadmoćne sile.
POTKA PRAVA KOJE OSIGURAVA OPSTANAK
"Neizbježnom pitanju" koje su postavili Russell i Einstein vraća se i
Michael MccGwire, još jedan ugledni strateški analitičar koji se pridružuje
upozorenjima na nuklearnu katastrofu . On piše da današnja politika, kojom
uvelike ravna Washington, "nuklearni sukob čini neizbježnim", slijedeći
"užasnu logiku" s kojom bi trebao biti upoznat svatko tko želi opstanak vrste.
"Nastave li se današnji trendovi", ističe on, " možemo biti sigurni da nam
slijedi povratak utrci u nuk - learnom naoružanju te razvoj balističkih
projektila i svemirskih postaja (napadačkih i obrambenih), čime će se
obnoviti opasnost od otvorenog nuklearnog rata " koji će postati "vrlo
vjerojatan" . Kao korak u pravcu smanjivanja opasnosti on Velikoj Britaniji
predlaže uklanjanje beskorisnog nuklearnog naoružanja, koje trenutno nije
ništa doli "puki prekrivač našeg političkog siromaštva" . No , kao što je svima
poznato , ključne odluke treba donijeti Washington .
Uspoređujući dvije krize koje doslovno dovode u pitanje naš opsta - nak,
MccGwire piše sljedeće: "U usporedbi s globalnim zatopljenjem, troškovi
uklanjanja nuklearnog naoružanja bili bi neznatni . No katastrofalni rezultati
globalnoga nuklearnog rata uvelike bi nadmašili posljedice tekućih
klimatskih promjena, jer bi rezultati bili trenutni i ne bi ih se moglo ublažiti.
Ironija čitave situacije leži u činjenici da je uklanjanje prijetnje globalnoga
nuklearnog rata u našoj moći, dok klimatske promjene jednostavno ne
možemo izbjeći." Fraza "u našoj moći" i ovaj se put odnosi prvenstveno na
147
Sjedinjene Države .
Konkretan izvor MccGwireove zabrinutosti predstavlja NPT i stalna
petogodišnja konferencija zakazana za svibanj 2005 . godine, ali ga općenito
brine prijetnja našem opstanku koja proizlazi iz dokidanja vladavine prava.
Baveći se invazijom na Irak, on piše:
Mnogi razlozi - politički, vojni, pravni, etički i ekonomski - nametali
su i prije samog događaja zaključak da je odluka za pokretanje rata
protiv Iraka bitno pogrešna. U dugoročnom smislu, najvažnija je bila
činjenica da će takva operacija (i mišljenje koje je dovelo do odluke da
je se poduzme) opasno potkovati samu potku međunarodnih odnosa. Ta
odluka izbrisala je stoljeće sporog, isprekidanog i počesto bolnog
napredovanja prema međunarodnome sustavu koji se temelji na
zajedničkoj sigurnosti, multilateralnom odlučivanju, kolektivnom
djelovanju, dogovorenim normama ponašanja i stalno rastućoj potki
 prava
- koju na komade razdire najmoćnija sila svijeta, odnedavna samozvana
"odmetnička država" koja opasnim koracima grabi prema "konačnoj
propasti" .
Uspjeh "uklanjanja prijetnje globalnoga nuklearnog rata" značajno ovisi o
učinkovitosti NPT-a. Kao što ističe MccGwire, NPT je "za mnoge bio
neočekivano uspješan primjer međunarodne suradnje", a danas "više nalikuje
umnjaku koji je istrulio u korijenu pa sada njegov gnoj truje tijelo
međunarodne politike". U temelju NPT-a ležala su dva središnja sporazuma:
pet priznatih nuklearnih sila (Sjedinjene Države, Velika Britanija, Rusija,
Francuska i Kina) "obećalo je državama bez nuklearnog naoružanja, prije
svega, nesmetan pristup nuk - learnoj energiji za civilne svrhe te, kao drugo,
napredak u nuklearnom razoružanju, u zamjenu za odbacivanje mogućnosti
stjecanja vlastitoga nuklearnog oružja" . Cilj Washingtona na konferenciji u
svibnju 2005 . godine, bio je osporiti oba obećanja. Takav pristup, piše
MccGwire, posve razumljivo osnažuje "ciničko shvaćanje" da je "NPT, bez
obzira na izvorne namjere, danas samo koristan instrument u američkoj
148
vanjskoj politici".
Zahtjev Washingtona za ograničavanje Članka IV NPT - a, koji ne -
nuklearnim državama jamči pravo proizvodnje urana za gorivo u reaktorima,
čini se posve utemeljenim s obzirom da se one time opasno približavaju
mogućnosti razvoja nuklearnog oružja . Zahtjev je, međutim, izraz vrhunskog
cinizma jer bi, sukladno početnom sporazumu između priznatih nuklearnih
sila i ne - nuklearnih država u sklopu NPT-a, svaki novi dogovor morao
jamčiti "nesmetan pristup" za civilne svrhe. Razuman prijedlog za
ostvarivanje tog cilja iznio je laureat Nobelove nagrade za mir, Mohamed El
Baradei, voditelj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
ElBaradei je predložio da se proizvodnja i obrada materijala - koje se može
rabiti za izradu oružja - ograniči "isključivo na postrojenja pod
međunarodnom upravom", uz "čvrsta jamstva koja će mogućim korisnicima
osigurati nabavku" . To bi trebao biti prvi korak, tvrdi on, prema potpunoj
primjeni UN-ove rezolucije iz 1993. godine kojom se najavljuje Sporazum o
otpisivanju fisijskog materijala (FMCT, FISSBAN). Time bi "se saznalo za
sve postojeće zalihe fisijskog materijala i osiguralo polaznu točku za buduće
smanjivanje nuklearnog naoružanja" . Taj poziv na "obustavljanje
proizvodnje fisijskog materijala za naoružanje", piše ugledni stručnjak za
kontrolu naoružanja s Princetona Frank N. Von Hippel, svakako je
"najvažniji prijedlog za kontrolu nuklearnog naoružanja", jer se njime
ograničava proizvodnja nuklearnog oružja. Drugi, ključni korak bilo bi
ispunjavanje obećanja nuklearnih država o uklanjanju nuklearnog
149
naoružanja.
Nažalost, ElBaradeijev prijedlog jednostavno ne može proći. Političko
vodstvo Sjedinjenih Država nikada ne bi prihvatilo prvi korak, jer bi time
ugrozilo svoju jedinstvenu izuzetost iz okvira međunarodnoga prava i
ugovornih obveza. Općeniti okvir tek je slovo na papiru, a stvari se neće
promijeniti sve dok u vladajućoj supersili ne bude prevladan demokratski
deficit. Zahtjev Washingtona za ograničavanje Članka IV većina svijeta
posve opravdano smatra ciničnim pokušajem da se NPT pretvori u ono što
MccGwire naziva "korisnim instrumentom u američkoj vanjskoj politici".
Američki stručnjaci iznijeli su neke druge prijedloge, ali svi oni
zahtijevaju vjeru u dobrohotne namjere Washingtona. Graham Alison
komentirao je prvi korak ElBaradeijeva prijedloga, koji prema njegovu
mišljenju "nije praktičan...i teško je izvediv", što je pristojan način da se kaže
da ga Washington ne prihvaća. Umjesto toga, on predlaže sustav koji se
zasniva na vjeri da će nuklearne države (čitaj Sjedinjene Države) osigurati
"nesmetani pristup" nuklearnom materijalu. Koncizniji prijedlog Inicijative
za osiguravanje nuklearnog goriva (ANFSI) također predlaže "pragmatičniji
pristup" od ElBaradeijeva, priznajući da bi njegov prijedlog zasigurno
onemogućili "različiti nacionalni interesi" - čime se još jednom neizravno
napominje da ga Sjedinjene Države vjerojatno ne bi prihvatile. ANFSI
predlaže niz "državnih i trgovinskih ugovora", ojačanih "čvrstim
međunarodnim jamstvima", čiju će provedbu kontrolirati IAEA i UN-ovo
Vijeće sigurnosti - drugim riječima, kontrolirat će ih odmetnička država koja
odbacuje sve autoritete, a "jamstva" shvaća izrazito proizvoljno. ANFSI-jeva
studija, poput Alisonove, ne objašnjava zašto bi drugi trebali vjerovati da
Sjedinjene Države neće unilateralno uklanjati zalihe kad to požele ili da će
odbaciti opciju prve uporabe protiv nenuklearnih zemalja, čime bi smanjile
potrebu za sredstvima odvraćanja koja, dakako, neće biti uklonjena sve dok
150
nuklearne države ne prihvate svoj dio obveza iz NPT-a.
Oskudna izvješća o petogodišnjoj konferenciji NPT-a održanoj u svibnju
2005. godine, uglavnom su bila u suglasju s programom Washingtona. Nakon
otvaranja konferencije, New York Times je izvijestio da "bi konferencija
trebala omogućiti zatvaranje golemih rupa u sporazumu, koje - prema
mišljenju Sjedinjenih Država - Iran i Sjeverna Koreja koriste za izradu
nuklearnog oružja". Na priloženoj karti označeni su Pyongyang i Teheran, uz
napomenu da "razgovori u Teheranu i Pyongyangu ugrožavaju nade u
neširenje nuklearnog naoružanja" - ili, točnije, plan Washingtona koji je
neprihvatljiv svijetu i uglednim strateškim analitičarima. U izvješću je doduše
usputno naznačeno da Washington namjerava "zaobići UN i izbjeći
uključivanje Sjedinjenih Država u raspravu koja bi pokazala pridržava li se
Amerika vlastitih obveza iz sporazuma", te da Bushova administracija sada
jednoglasno odbacuje neke od trinaest koraka u pravcu nuklearnog
razoružanja koje su 2000. godine također jednoglasno prihvatili svi sudionici
konferencije - što je blaga ocjena stvarnog stanja. No takva pitanja ni na koji
način ne dovode u pitanje "ostvarivanje" pravih ciljeva konferencije. Izvješća
New York Timesa o uvodnim zasjedanjima gotovo su se potpuno usredotočila
na zahtjev Washingtona da "Iran mora izvan pogona staviti svu opremu i
postrojenja izgrađene u proteklih dvadeset godina u svrhu proizvodnje
nuklearnog materijala". Times je dodao da se "američki dužnosnici i
stručnjaci Međunarodne agencije za atomsku energiju plaše da bi zbog
približavanja iranskih izbora u lipnju moglo doći do ubrzane obnove
151
nuklearnog programa, u svrhu stjecanja političkih bodova".
Tvrdnja je vrlo zanimljiva, a prati je uobičajeno isticanje zabrinutosti
Bushove administracije za demokraciju - zato je, naime, nužno neutralizirati
javno mnijenje tijekom izbora. Poučna je i fraza "proteklih dvadeset godina".
Odabrani vremenski raspon izbjegava neugodnu činjenicu da su politički
potezi koje Amerika sada osuđuje, skupa s "golemim rupama u sporazumu"
koje bi konferencija trebala zatvoriti, zapravo isti oni politički potezi i iste
rupe koje su Sjedinjene Države podržavale od 1953. do 1979. godine, za
vlasti šaha. Danas je opći stav da Iranu ne treba nuklearna energija pa stoga
sigurno u tajnosti proizvodi oružje: "Za proizvođača nafte kao što je Iran,
nuklearna energija je puko rasipanje resursa", pojašnjava Henry Kissinger.
Dok je na vlasti bio šah, Kissinger je - kao državni tajnik - smatrao da će
"uporaba nuklearne energije osigurati snagu rastućoj iranskoj ekonomiji i
osloboditi preostale naftne rezerve za izvoz ili petrokemijsku obradu" .
Washington je svim silama nastojao osigurati te potrebe, u čemu su Chaney,
Wolfowitz i Rumsfeld igrali važne uloge. Američka sveučilišta (među kojima
i moj MIT, usprkos snažnom protivljenju studenata) dogovarala su obuku
iranskih nuklearnih inženjera, uz nedvojbenu potporu, ako ne i poticaj
Washingtona. Kad su ga upitali zašto je promijenio prvotni stav, Kissinger je
odgovorio uobičajeno iskreno: do 1979. godine oni su bili "saveznička
 152
zemlja", pa im je nuklearna energija bila silno potrebna.
Optužbe Washingtona o iranskom programu naoružavanja mogle bi,
zapravo, biti istinite. Kao što su napomenuli brojni analitičari, bilo bi čudno
da nisu istinite. Naglašavajući poznati zaključak da je invazija na Irak uvećala
prijetnju nuklearne proliferacije, izraelski vojni povjesničar Martin van
Creveld piše da je "čitav svijet imao priliku vidjeti kako su Sjedinjene Države
u konačnici napale Irak bez ikakvog razloga. Iranci su doista ludi ako nisu
pokušali načiniti nuklearno naoružanje." Washington je na nevjerojatno
otvoren način ukazao Iranu na potrebu osiguravanja snažnog sredstva za
odvraćanje i to ne samo napadom na Irak, nego i kroz ojačavanje napadačkih
postrojbi klijentskog Izraela, koji već ima stotine komada nuklearnog oružja
te snažnije i naprednije zračne i oklopne snage od bilo koje druge članice
NATO-a, izuzev Sjedinjenih Država.
Od početka 2004. godine Sjedinjene Države poslale su Izraelu najveću
pošiljku bombardera u povijesti. Zrakoplovi, o kojima je javnost imala priliku
saznati da su sposobni bombardirati Iran, nose neimenovano "posebno
153
naoružanje" i dubokoprodiruće bombe.
Vrlo je vjerojatno da zveckanje Washingtona oružjem nije znak skorog
rata. Najaviti rat nekoliko godina unaprijed čini se besmislenim. Prije je riječ
o pokušaju da se iransko vodstvo prisili na represivnije političke poteze.
Takvi potezi mogli bi dovesti do unutrašnjeg poremećaja koji će oslabiti Iran
u dovoljnoj mjeri da se Sjedinjene Države odluče na vojnu akciju. Oni bi
također pomogli Washingtonu da privoli saveznike da mu se pridruže u
izoliranju Irana. Potonji učinak već je ostvaren. Velike europske tvrtke, kao
što su Thyssen - Krupp i britanski naftni div BP, povukle su golema ulaganja
u Iranu, plašeći se sankcija američke vlade i drugih posljedica postupaka koji
"ugrožavaju Sjedinjene Države". Nadalje, pritisci Sjedinjenih Država
navodno su nagnali Japan da odustane od planova za razvoj golema naftnog
154
polja u Iranu. Iran, međutim, ima nekoliko mogućnosti koje bi se mogle
uklopiti u neka bitno šira kretanja u svjetskim odnosima, čemu ćemo se
vratiti u pogovoru.
MccGwire razmatra razloge zbog kojih se može očekivati da će, u svjetlu
neprijateljskih postupaka i prijetnji Washingtona te opkoljavanja Irana od
strane globalne supersile i njezina moćnog klijenta, Iran razviti nuklearno
sredstvo za odvraćanje. Da kojim slučajem logika i moralne prosudbe imaju
nekakvu važnost, vlade Sjedinjenih Država i Velike Britanije - skupa sa
sljednicima njihove doktrine "preventivne samoobrane" - tražile bi od Irana
razvoj nuklearnog sredstva odvraćanja. Mogućnost da Iran započne nuklearni
rat nije osobito vjerojatna, osim ako mu cilj nije trenutno samoubojstvo. Iran
je nedvojbeno suočen s bitno ozbiljnijim, očitijim i većim prijetnjama
Sjedinjenih Država i Izraela od onih koje Washington i London pokušavaju
izmisliti. Svaka razumna osoba nada se da će se Iranu nekako onemogućiti
razvoj nuklearnog oružja. Kad bi to bio konačni cilj, razumno bi bilo ozbiljno
shvatiti ElBaradeijeve prijedloge te, umjesto eskaliranja, umanjiti prijetnje
koje - prema američkim i britanskim mjerilima - Iranu daju za pravo da
razvije nuklearno sredstvo odvraćanja; štoviše, da učini puno više od toga.
Kao što se često ističe, isto vrijedi i za Sjevernu Koreju. Prema riječima
sjevernokorejskoga predsjednika Roh Moohyuna, "Sjeverna Koreja smatra da
je nuklearni potencijal učinkovito sredstvo u obrani od vanjske agresije. U
155
ovom slučaju, mora se priznati da je Sjeverna Koreja posve razumna."
Neki drugi postupci Sjedinjenih Država imali su slične učinke. Prema
riječima političkog znanstvenika Johna Mearshmeiera, odluku Indije da
pokrene razvoj nuklearnog sredstva za odvraćanje dodatno su "ojačali" rat u
Perzijskome zaljevu 1991. godine i bombardiranje Srbije 1999. "Da je bilo
koji od spomenutih prijestupnika posjedovao nuklearno naoružanje,
Sjedinjene Države vjerojatno ne bi ušle u rat", što je pouka koja "Indiji nije
promaknuta" - pri čemu su u oba slučaja postojale osnove za mirno rješenje, a
poglavito 1999. Bushova podrška indijskome programu nuklearnog
naoružavanja dodatno je pridonijela obezvrjeđivanju Sporazuma o neširenju
(SON). Analitičar nacionalne sigurnosti Lawrence Korb ističe da "Indiju
nitko nije tražio da prestane s proizvodnjom fisijskog materijala za novo
oružje" jer je Bush podržao njeno odbacivanje Sporazuma o neširenju. Taj
potez bio je izrazito opasan, dodaje on, ali nikako ne iznenađuje jer je
"Bushova administracija u proteklih pet godina jasno pokazala da nema
namjeru voditi računa o Sporazumu o neširenju" i iskazala "krajnju bahatost
jer je na važnu Konferenciju o SON-u poslala nižeg dužnosnika Ministarstva
156
vanjskih poslova".
Usprkos usredotočenosti na Iran i Sjevernu Koreju, primarni razlog zbog
kojeg je Sporazum o neširenju suočen s mogućnošću potpune propasti leži u
činjenici da su nuklearne države odbile preuzeti obvezu iz Članka IV po
kojem su dužne "u dobrome duhu" djelovati na uklanjanju nuklearnog
naoružanja. Taj zahtjev dodatno je potvrdila prosudba Svjetskoga suda iz
1996. godine po kojoj nuklearne sile imaju pravnu obvezu "zaključiti
pregovore koji će dovesti do nuklearnog razoružavanja u svim aspektima,
pod strogim i učinkovitim međunarodnim nadzorom". Obveza će teško biti
ostvarena, s obzirom da obveznici odbijaju suradnju. ElBaradei samo ističe
očiti zaključak kad naglašava da "nespremnost ispunjavanja obveze jedne
strane potiče nespremnost svih drugih". Sjedinjene Države pokazale su put
ostalima odbacujući obveze iz Članka IV i - pod Bushovim vodstvom - jedine
u potpunosti odbacuju dogovor postignut na konferenciji 2000. godine "o
jednoznačnom nastojanju nuklearno naoružanih država na osiguravanju
potpunog uklanjanja njihovih nuklearnih arsenala", skupa s trinaest koraka
koje valja poduzeti za postizanje toga cilja. Iako nijedna država nije prihvatila
svoje obveze, Bushova administracija ima daleko najgore rezultate i jedina je
otvoreno odbacila Članak IV. Na Konferenciji o SON-u održanoj 2005.
godine, Bushova administracija izjavila je da "Sjedinjene Države nastoje
uskladiti obveze iz Članka IV s obvezom zaštite vlastite sigurnosti i
sigurnosti onih koji o nama ovise". Glasnogovornik američke misije pri UN-u
Richard Grenell čak je na zatvaranju konferencije izjavio da "sporazum treba
157
ograničiti...ali se to ne odnosi na uklanjanje oružja", što je očita neistina.
Od proglasa su puno važniji postupci, kao što su planovi za razvoj novog
nuklearnog naoružanja i formalne politike zasnovane na "ključnoj važnosti
neograničenog oslanjanja na američku nuklearnu silu". Bude li primijenjena,
takva politika dovest će do urušavanja Sporazuma o neširenju, koji će posve
uvenuti ako Sjedinjene Države ne priznaju da "valjani program neširenja u
potpunosti ovisi o prihvaćanju obveze uklanjanja nuklearnog naoružanja, kao
i o obvezi nepribavljanja novog". Kao što ističu MccGwire, McNamara i
ostali, drugi ključni dio SON-a jest predanost nuklearnih sila sklapanju i
primjeni dodatnih sporazuma: Cjelovitog sporazuma o zabrani testiranja, koji
je Senat odbacio 1999. godine, a Bush skinuo s dnevnog reda; Sporazuma o
antibalističkim projektilima, koji je Bush također odbacio; te, možda i
158
najvažnijeg, FISSBAN-a koji bi, prema riječima Thomasa Grahama,
Clintonova posebnog predstavnika za kontrolu naoružanja, spriječio rast
"goleme količine materijala za proizvodnju nuklearnih bombi" u svijetu. U
srpnju 2004. godine Washington je objavio protivljenje FISSBAN-u jer bi
učinkovito praćenje proizvodnje takvog materijala "iziskivalo toliko opsežan
sustav kontrole da bi njime mogli biti ugroženi ključni nacionalni sigurnosni
interesi potpisnika". Usprkos tome, Povjerenstvo za razoružavanje UN-a u
studenome je glasovalo u prilog FISSBAN-a. Omjer glasova bio je 147:1, uz
dva suzdržana: Izrael koji po automatizmu podržava stav Sjedinjenih Država
i Veliku Britaniju koja je suzdržanost objasnila tvrdnjom da je rezolucija
"podijelila međunarodnu zajednicu u trenutku kad bi napredak trebao biti
159
glavni cilj" - podijelio ga 147:1.
Nekoliko dana kasnije Opća skupština iznova je potvrdila "važnost i
hitnost sprječavanja svemirske utrke u naoružanju i spremnosti svih država
da pridonesu tom zajedničkome cilju" i pozvala "sve države, a poglavito one
sa značajnim svemirskim kapacitetima, da aktivno pridonose miroljubivome
korištenju svemira te da se suzdrže od svih postupaka koji bi mogli ugroziti
taj cilj". Rezolucija je prihvaćena s omjerom 178:0 i četiri suzdržane zemlje:
160
Sjedinjene Države, Izrael, Haiti i Palau.
Konferencija o SON-u 2005. godine posve očekivano je završila
potpunim neuspjehom. Glavnim krivcima proglašeni su Iran i Egipat. Iran je
optužen zbog ustrajanja na vlastitome pravu da u sklopu SON-a nastavi s
programima koje je Washington podržavao za vrijeme šaha; Egipat zbog
zahtjeva da se na konferenciji razmotri izraelsko nuklearno naoružanje, iako
je bio svjestan da će Washington zabraniti svaki oblik pritiska na svog
vodećeg klijenta. Nije, međutim, spomenuto da je Egipat zahtijevao primjenu
sporazuma postignutog na Konferenciji o SON-u 1995. godine po kojem će,
u zamjenu za prihvaćanje neograničenog širenja SON-a, Egipat i druge
arapske države "dobiti jednoznačno jamstvo za rješavanje neobičnog statusa
Izraela kao de facto [nuklearno naoružane države] koja nije potpisala SON i
nije zbog toga bila podvrgnuta sigurnosnim mjerama IAEA-e". Taj argument
bio je jedan od uvjeta u "rezoluciji o Bliskome istoku koja je činila sastavni
dio konačnog paketa odluka - odnosno pogodbe koja je prihvaćena [na
konferenciji] 1995. godine" . No "u narednih nekoliko godina Sjedinjene
Države isticale su kako je rezolucija vezana isključivo uz raspravu iz 1995.
godine i odbijale svaki razgovor o primjeni,...što je očit primjer lošeg duha
Washingtona . Spominjanje te teme od strane Egipta smatralo se, stoga,
krajnje neodgovornim, pri čemu je Egipat - a ne Washington - kriv i za
činjenicu što je spomenu - ta rezolucija Vijeća sigurnosti 4 8 7 koja "od
Izraela zahtijeva hitno stavljanje vlastitih nuklearnih postrojenja pod nadzor
161
Međunarodne agencije za atomsku energiju" .
Iako su izvješća o propaloj Konferenciji iz 2005 . godine uglavnom
slijedila američku agendu, marljivi čitatelj mogao je iščitati određene
zaključke. Associated Press izvijestio je da su "Sjedinjene Države skakale na
svaki spomen obveza koje su preuzele 1995. i 2000 . godine", što je
razbjesnilo mnoge izaslanike među kojima i čelnika kanadskog izaslanstva,
Paula Martina, koji je u govoru na konferenciji naglasio sljedeće: "Ako će
vlade jednostavno ignorirati preuzete obveze kad one postanu nezgodne,
nikada nećemo uspjeti izgraditi međunarodnu suradnju i povjerenje na polju
sigurnosti". Martinove napomene bile su "blago zakrivena kritika
Washingtona", primijetio je Boston Globe. Nakon konferencije, bivši
predsjednik Jimmy Carter također je napao Sjedinjene Države
kao glavnog krivca za propadanje SON-a. Iako tvrde da svijet štite
od opasnosti širenja nuklearnog naoružanja u Iraku, Libiji, Iranu i
Sjevernoj Koreji, američki čelnici odbacili su postojeća sporazumna
ograničenja i iznijeli planove za testiranje i razvoj novih oružja,
uključujući antibalističke projektile, prodorne "razarače bunkera" i neke
nove "male" bombe. Napustili su obećanja iz prošlosti i sada
nenuklearnim zemljama prijete prvom uporabom nuklearnog
162
naoružanja.
Slično njemu, Robin Cook - koji je podnio ostavku na mjesto ministra
vanjskih poslova Tonyja Blaira, prosvjedujući protiv odluke da se napadne
Irak - piše da je Britanija relativno dobro slijedila obveze koje je 2000.
godine preuzela SON-om, ali je njene dosege "zasjenilo poistovjećivanje s
Bushovom administracijom i naša spremnost da na konferenciji lobiramo za
prihvaćanje njenog stava" da "su obveze po sporazumu o neširenju
obvezujuće za druge države i proizvoljne za Ameriku". To je uobičajena
praksa. Sukladno tome, Washington je "za trajanja konferencije" bio
slobodan nastaviti s planovima istraživanja novog nuklearnog naoružanja
"koje nije smišljeno za odvraćanje neprijatelja, nego za rat", što je u
potpunome proturječju s obvezama koje su "Sjedinjene Države promicale
163
tijekom posljednje konferencije".
Na samome kraju konferencije u svibnju 2005. godine, Clintonov posebni
predstavnik za kontrolu naoružanja, Thomas Graham, upozorio je da "SON
nikada nije bio upitniji, a naša budućnost nikada nije bila nesigurnija".
Propadne li sporazum, naznačio je, "nuklearna noćna mora" mogla bi postati
stvarnost. Kao i ostali analitičari, Graham je priznao da najveću prijetnju
SON-u predstavlja politika Sjedinjenih Država, jer ostale nuklearne države
ipak prihvaćaju vlastitu odgovornost. SON možda nije izdahnuo, ali ga je
164
konferencija u svibnju 2005. godine snažno poljuljala.
I tako marširamo, slijedeći naše vode, prema "Armagedonu u vlastitoj
režiji".
 PROTUZAKONITO ALI LEGITIMNO

Užasni zločini dvadesetoga stoljeća potaknuli su predane pokušaje da se

čovjeka spasi od prokletstva rata. Riječ spasi nikako nije pretjerana. Od 1945.
godine posve je jasno da je vjerojatnost "konačne propasti" puno veća od one
koju su razumne osobe spremne prihvatiti. Spomenuti pokušaji da se ratu
konačno stane na kraj iznjedrili su široki konsenzus oko načela koja bi trebala
stajati u podlozi političkog djelovanja, načela koja su potom ugrađena u
Povelju Ujedinjenih naroda i u Sjedinjenim Državama predstavljaju "najvišu
riječ zakona" . Povelja započinje izražavanjem potpune spremnosti svih
potpisnika "da dolazeće naraštaje spase od pošasti rata, koji je za našeg života
u dva navrata čovječanstvu donio neizrecivu nesreću". Opasnost "pošasti
rata" nije ležala samo u "neizrecivoj nesreći", nego i u mogućnosti potpunoga
uništenja, što su svi sudionici dobro znali, ali se nisu usudili priznati. Riječi
atomsko i nuklearno ne spominju se u Povelji.
Poslijeratni konsenzus o primjeni sile iznova je naglašen u raspravi koju
je u prosincu 2004. godine održalo UN-ovo Povjerenstvo za prijetnje, izazove
i promjene, a u kojoj su sudjelovali brojni uglednici među kojima i Brent
Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost Busha I. i dugogodišnji
djelatnik vojnog i sigurnosnog aparata. Na raspravi su snažno poduprta
načela Povelje: silu je moguće zakonito primijeniti samo uz dopuštenje
Vijeća sigurnosti ili sukladno Članku 51 Povelje, koji potvrđuje "pravo
individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na članicu
Ujedinjenih naroda, sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere koje će
osigurati međunarodni mir i sigurnost". Članak 51 u pravilu se tumači kao
dopuštenje za primjenu sile kada je "nužnost samoobrane...neposredna,
neizbježna i ne ostavlja prostora za razmišljanje o sredstvima, niti vremena za
oklijevanje", prema klasičnome izrijeku Daniela Webstera. Svako drugo
pribjegavanje sili jest ratni zločin, odnosno "najteži međunarodni zločin",
kako je to istaknuo Nürnberški sud. Na raspravi povjerenstva zaključeno je
da "opseg Članka 51 ne treba sužavati niti proširivati" te da ga "ne treba
165
dopisivati ili pretumačivati".
Svjetski skup Ujedinjenih naroda održan u rujnu 2005. godine potvrdio je
da "bitni nalozi Povelje pokrivaju sve prijetnje svjetskome miru i sigurnosti"
te "potvrđuju autoritet Vijeća sigurnosti u odlukama o primjeni sile u svrhu
osiguravanja i obnove međunarodnoga mira i sigurnosti...pri čemu svi
postupci moraju biti sukladni ciljevima i načelima Povelje". Postupci Opće
skupštine jednako tako moraju biti "u skladu s relevantnim nalozima
Povelje". Na skupu je dodatno naglašena naša "obveza da na valjan i
primjeren način pomažemo državama da zaštite vlastito stanovništvo od
genocida, ratnih zločina, etničkoga čišćenja i zločina protiv čovječnosti te da
pomažemo zemljama u krizi kako bismo spriječili izbijanje sukoba".
Pojedinačne države i regionalni savezi nisu dobili "pravo na intervenciju",
166
bez obzira na humanitarnost i profesionalnost njihovih namjera.
U nastavku izvještaja sa sjednice Visokog raspravnog vijeća UN-a
održane u prosincu 2004. godine stoji sljedeće: "Svi oni koji će
nepromišljeno tumačiti Članak 51, moraju znati da - u svijetu premreženom
brojnim opasnostima - svaka unilateralna akcija, koja nema kolektivnu
podršku, predstavlja nedopustivu prijetnju globalnome poretku i normi
neinterveniranja na kojoj taj poredak počiva. Dopustiti takvo djelovanje
167
jednoj državi znači dopustiti ga svima".

UNIVERZALNOST
U raspravi je pretpostavljeno načelo univerzalnosti, možda i najtemeljniji
moralni postulat. To načelo u potpunosti odbacuju elitne intelektualne,
moralne i političke kulture najmoćnijih država, čime raste mogućnost
konačne katastrofe na koju upozoravaju ugledni analitičari.
U formalnome smislu, poslijeratni konsenzus o načelima primjene sile
ostaje na snazi. Znakovito je, međutim - i uznemirujuće - koliko se spektar
mišljenja elitnih sektora zapadnoga društva pomaknuo. Iako se konsenzus u
pravilu ne poriče otvoreno (ali se i to ponekad događa), često ga se posve
zanemaruje kao odveć ekstremno stajalište i pomiče na marginu javnih
rasprava i izborne politike.
Odmak od poslijeratnog konsenzusa prisilno je artikuliran u posljednjim
godinama tisućljeća, kad je Clintonova vanjska politika ušla u "plemenitu
fazu" obasjana "svetačkim sjajem", i stvorila "duboku ideološku razdjelnicu
između idealističkoga Novog svijeta usmjerenog na dokidanje nehumanosti i
Staroga svijeta jednako fatalistički upravljenog na neprekidni sukob". Po prvi
put u povijesti, jedna država - "idealistički Novi svijet" - odlučila je slijediti
"načela i vrijednosti" i djelovati iz "altruizma" i "moralne gorljivosti",
predvodeći druge "prosvijetljene države". To joj je pak dalo za pravo da
primijeni silu kad god njeni čelnici to proglase pravednim. Ovi navodi samo
su mali dio nevjerojatne obmane, izvučeni isključivo iz uglednih liberalnih
tiskovina. Nakon nekoliko godina samoljublja dosad neviđenih razmjera,
svega je nekoliko događaja istaknuto kao potvrda veličajnih najava, među
kojima osobito mjesto pripada NATO-ovu bombardiranju Srbije 1999.
godine. Fraza "protuzakonito ali legitimno" skovana je upravo kao opis tog
168
čina.
Rasprava o Članku 51 koju je vodilo Visoko raspravno vijeće utoliko je
bila odgovor na gorljivu podršku Zapadnih intelektualaca nasilju koje je
prema njihovu mišljenju posve legitimno, kao i izravna reakcija na Bushovu
doktrinu "preventivne samoobrane" artikulirane u Strategiji nacionalne
sigurnosti (SNS) u rujnu 2002. godine.
Rasprava Visokog raspravnog vijeća ima, stoga, veliku važnost, čak i ako
se zanemari činjenica da je potvrdila prava onih dijelova svijeta koji su,
prema mišljenju Zapada, izvan okvira "međunarodne zajednice", odnosno
njega samoga. Razmotrite, primjerice, Deklaraciju sa sastanka na vrhu južnih
zemalja 2000. godine, najvećeg skupa koji su održale bivše članice pokreta
nesvrstanih koji obuhvaća 80 posto svjetskoga stanovništva. Nedvojbeno
imajući na umu nedavno NATO-ovo bombardiranje Srbije, deklaracijom je
oštro odbačeno "takozvano pravo humanitarnog interveniranja". Čitava
deklaracija, u kojoj je izložen detaljan i promišljen prikaz neoliberalne
globalizacije, jednostavno je zanemarena, iako su se pojavile povremene
osude na njen račun, što je uobičajena reakcija na žalopojke neljudi diljem
svijeta, kako ih je nazvao povjesničar diplomacije Marc Curtis u posljednjem
169
svesku (očekivano ignorirane) kronike britanskih poslijeratnih zločina.
Bushovu doktrinu "preventivne obrane" sastavila je "visoka američka
dužnosnica", navodno Condoleezza Rice, koja je objasnila da se ta fraza
odnosi na "pravo Sjedinjenih Država da napadnu neku zemlju za koju misle
da bi ih mogla napasti". Formulacija ne iznenađuje, uzme li se u obzir njen
zaključak da "Sjedinjene Države smatraju neprimjerenom" nadležnost
međunarodnoga suda te da Sjedinjene Države u općenitome smislu nisu
podložne "međunarodnome pravu i propisima". Takvi stavovi odražavaju
široki opseg stavova elite, ali nikako stavove javnosti. Velika većina
američke javnosti i dalje smatra da država ima pravo primijeniti silu samo
ako postoje "neoborivi dokazi da joj prijeti neposredan napad" . Drugim
riječima, ta ista golema većina odbacuje dvostranački konsenzus o
"preventivnoj obrani" (koji se ponekad pogrešno naziva "preemptivnim
ratom") i slaže se sa zaključcima sastanka na vrhu južnih zemalja i
raspravnog vijeća UN-a. Legitimnost primjene sile nije jedino pitanje na
kojem se mišljenje javnosti u Sjedinjenim Državama razilazi s mišljenjem
elitne političke kulture. Drugi primjer, koji smo već spominjali, predstavljaju
protokoli iz Kyota. Postoje i mnogi drugi primjeri koji bacaju svjetlo na
170
stanje američke demokracije, čemu se vraćamo u šestome poglavlju.
Nalozi Povelje Ujedinjenih naroda dodatno su naglašeni za suđenja u
Nürnbergu . Suđenja u Tokiju bila su bitno oštrija. Iako su u oba slučaja
istaknuta važna načela, ti sudovi imali su jednu veliku manu; ustanovljeni su
na odbacivanju načela univerzalnosti. Da bi se pora - žene ratne zločince
moglo izvesti pred sud, bilo je potrebno definirati "ratni zločin" i "zločin
protiv čovječnosti". Način na koji je to učinjeno opisao je Telford Taylor,
vodeći savjetnik za ratne zločine i uvaženi međunarodni pravnik i
povjesničar:
S obzirom da su obje strane igrale užasnu igru urbanog razaranja -
Saveznici bitno uspješnije - nisu postojale osnove za podizanje optužnice
protiv Njemačke i Japana pa takve optužnice nisu ni podignute ...
Saveznici i sile Osovine toliko su obimno i nemilosrdno rabili zračno
bombardiranje da u Nürnbergu i Tokiju to pitanje nikada nije došlo na
dnevni red.
Operativna definicija "zločina" glasi: Zločin koji ste vi počinili, a mi
nismo. To dodatno potvrđuje činjenica da su nacistički ratni zločinci
oslobađani optužbe ako su mogli dokazati da su njihovi američki i britanski
suparnici počinili iste zločine. Tako je sud oslobodio admirala Karla Dünitza
od optužbi za "kršenje međunarodnoga zakona o podmorničkom ratovanju"
na temelju svjedočenja britanskog admiraliteta i američkog admirala Nimitza,
jer je utvrđeno da su Sjedinjene Države i Velika Britanija od prvih dana rata
171
činile iste zločine.
Kao što objašnjava Taylor, "kazniti prijestupnika - a poglavito uništenog
prijestupnika - za postupke koje je provodio njegov tužitelj, značilo bi
diskreditirati same zakone" . To je točno, ali operativna definicija "zločina"
također diskreditira zakon . Kasnije sudove diskreditira ista moralna
manjkavost: o Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju već smo
raspravljali, a puno je gore samoizuzimanje Washingtona iz okvira
međunarodnoga zakona i temeljnoga načela univerzalnosti.
Podudaranje prakse i doktrine posve je razumljivo. Razmotrimo na
trenutak posljedice odluke povlaštenih i moćnih da slijede načelo
univerzalnosti. Ukoliko Amerika ima pravo na primjenu "preventivne
samoobrane" protiv terora ili protiv onih za koje misli da bi je mogli napasti,
onda - a fortiori - Kuba, Nikaragva i čitav niz drugih država odavno imaju
pravo provoditi terorističke akcije u Sjedinjenim Državama, jer je ta zemlja
pokrenula niz ozbiljnih i nerijetko otvorenih terorističkih napada protiv njih.
Iran bi tada zasigurno imao pravo učiniti isto, uzmu li se u obzir ozbiljne i
posve javne prijetnje toj zemlji. Takvi su zaključci, dakako, posve
nezamislivi i nitko ih ne zagovara.
Nezamislivi zaključci slijede i iz zločina počinjenih u prošlosti. Istraga
nekolicine uvaženih britanskih novinara provedena nekoliko dana nakon 11.
rujna otkrila je da su "Amerikanci prijetili napadima Osami bin Ladenu i
talibanima dva mjeseca prije napada na New York i Washington", što "otvara
mogućnost da je bin Laden, smišljajući napade na Svjetski trgovinski centar u
New Yorku i Pentagon, zapravo naredio preemptivne udare, odgovarajući na
američke prijetnje". Prema mjerilima Sjedinjenih Država i Velike Britanije,
takav čin trebalo bi smatrati legitimnom preventivnom samoobranom. Ideja
172
je, dakako, nevjerojatna.
Jednako tako, nitko do sada nije ustvrdio da je Japan konzumirao
legitimno pravo na preventivnu samoobranu kad je bombardirao vojne baze u
američkim kolonijalnim ispostavama na Havajima i Filipinima, iako su
Japanci znali da Boeing proizvodi veliki broj letećih tvrđava B-17 i u
američkome tisku čitali da ti avioni mogu spaliti Tokio, "grad od rižinog
papira i drveta". Plan za "bombardiranje Tokija i ostalih velikih gradova",
izložen u studenome 1940. godine, državni tajnik Cordell Hull prihvatio je s
oduševljenjem. Ideja je "jednostavno oduševila" Roosevelta kako je to
slikovito rekao mozak organizacije, zrakoplovni genaral Claire Lee
Chennault: "Uporabom zapaljivih bombi koje će Honshu i Kyushu pretvoriti
u lomače od bambusova drveta, treba spaliti industrijsko srce Carstva". Do
srpnja 1941. godine, zrakoplovstvo je s tim ciljem odvlačilo bombardere B-
-17 na Daleki istok, preselivši polovinu velikih bombardera s Atlantika na
spomenuto područje. Bude li potrebno, zrakoplovi će " japanske papirnate
gradove pretvoriti u buktinju", pojasnio je u povjerljivome izvještaju za tisak
general George C. Marshall, dodavši da "mogućnost stradanja civila nikako
ne predstavlja prepreku". Četiri dana kasnije, visoki dopisnik New York
Timesa Arthur Krock objavio je - vjerojatno se oslanjajući na Marshallov
izvještaj - da će Sjedinjene Države napasti Japan iz baza u Sibiru i na
Filipinima, u koje ratno zrakoplovstvo već šalje zapaljive bombe namijenjene
civilnim ciljevima. Iz dekodiranih poruka Washington je saznao da je Japan
173
upoznat sa preseljenjem bombardera B-17.
Sve to osigurava bitno uvjerljivije opravdanje za preventivnu samoobranu
od opravdanja koja rabe Bush, Blair i njihovi suradnici. Nije potrebno isticati
što bi se iz toga moglo zaključiti, kad bi se slijedilo elementarna moralna
načela.
Domaće i međunarodno pravo nisu sustavi formalnih aksioma. Iako ima
prostora za tumačenje, njihovo općenito značenje i implikacije posve su jasni.
Kao što ističu međunarodni pravni stručnjaci, Howard Friel i Richard Falk,
"međunarodno pravo sadrži jasna i autoritativna mjerila po pitanju primjene
sile i pokretanja rata, koja bi sve države trebale slijediti", a da bi se u nekim
"izvanrednim okolnostima" određenoj državi dopustilo izuzimanje iz
spomenutih okvira, "ona bi morala iznijeti neoborive i nepobitne dokaze koji
takav zahtjev čine pravovaljanim". U pristojnome društvu, to bi trebao biti
konvencionalni zaključak. Čini se da ga šira javnost u Americi u potpunosti
prihvaća, ali toj ideji nema mjesta u mišljenju elite. Obilnoj dokumentaciji
koja potvrđuje taj zaključak Friel i Falk dodaju detaljnu analizu "trajnog
odbijanja [New York Timesa] da uzme u obzir argumente iz međunarodnoga
prava" koji u proteklih četrdeset godina optužuju Sjedinjene Države zbog
pokretanje rata i zveckanja oružjem. Times, ističu oni, "gorljivo prokazuje
globalne protivnike Sjedinjenih Država koji smišljaju agresivne ratove ili
neprijateljski postupaju prema američkim građanima" kršeći time
međunarodno pravo, ali ignorira iste takve postupke kad iza njih stoje
Sjedinjene Države. Kao jednu od ilustracija, oni ističu da se riječi "Povelja
Ujedinjenih naroda" ili "međunarodno pravo" niti jednom nisu pojavile u
sedamdeset uvodnih članaka tog časopisa koji su prethodili napadu na Irak,
pri čemu tih riječi nema u gotovo nijednoj kolumni i drugim člancima. Times
su odabrali isključivo zbog njegove neobične važnosti, iako on - kao što
otkrivaju brojna druga istraživanja - po tome pitanju nimalo ne odstupa od
174
prosjeka.
Isticanje jedinstvenoga prava Washingtona na primjenu sile u sklopu
Bushove Strategije nacionalne sigurnosti 2000. godine nikako nije novost.
Condoleezza Rice je, primjerice, osudila "često pozivanje...na međunarodno
pravo i norme te uvjerenje da je potpora velikog broja država - ili još bolje,
institucija poput Ujedinjenih naroda - ključni uvjet legitimne primjene sile".
Američka vlada ne mora se pokoravati "iluzornim normama međunarodnoga
ponašanja", objasnila je ona, te ne mora "poštivati baš sve međunarodne
konvencije i sporazume koje netko predlaže". Dakako, osim klijenata i
saveznika, sve države moraju strogo poštivati te norme i to onako kako ih
175
tumače Sjedinjene Države. Inače, neka se paze.
Taj stav već je dugo uvriježen, čak i na liberalnome kraju uskoga
političkog spektra u Sjedinjenim Državama: od vremena "mudraca koji su
sudjelovali u činu stvaranja" do Clintonove doktrine po kojoj Sjedinjene
Države imaju pravo na "unilateralnu primjenu vojne sile" kako bi osigurale
"neometani pristup ključnim tržištima, zalihama energije i strateškim
resursima". Doslovno shvaćena, Clintonova doktrina bitno je ekspanzivnija
od Bushove Strategije nacionalne sigurnosti iz 2002. godine, koja je pobudila
strah i zabrinutost diljem svijeta i odmah po objavljivanju bila izvrgnuta
oštrim kritikama samog središta vanjskopolitičkog establišmenta. U osvrtu na
SNS časopisa Foreign Affairs istaknuto je da Bushova "nova veličajna
imperijalna strategija" Sjedinjene Države i ostatak svijeta izlaže golemoj
opasnosti. Za razliku od toga, ekspanzivnija Clintonova doktrina gotovo
uopće nije zamijećena. Razlog toga iznijela je Clintonova državna tajnica
Madeleine Albright, koja je napomenula da svaki predsjednik u svome
stražnjem džepu skriva stavove vrlo slične Bushovoj doktrini, ali nikako nije
pametno otkriti tu činjenicu ili primjenjivati doktrinu na način koji će
razbjesniti čak i naše odane saveznike. Valja imati takta. Ne bi bilo dobro
izjaviti: "Ujedinjeni narodi ne postoje. Postoji međunarodna zajednica koju
povremeno predvodi jedina preostala svjetska sila - Sjedinjene Države - kad
to odgovara našim interesima i kad ostale privolimo da nas slijede". Ili je to
možda ipak pametno. Riječi su to UN-ova ambasadora Johna Boltona. Iako je
njegov stil vulgarniji od većine, Bolton je samo slijedio naputke predsjednika
Busha i državnoga tajnika Powela, koji su UN-u poručili da može biti
"relevantan" ako će promicati planove Sjedinjenih Država i Velike Britanije
176
za napad na Irak, dok će u suprotnome slučaju biti doveden u pitanje.
Naglašavajući taj zaključak prilikom Boltonova imenovanja, Condoleezza
Rice obavijestila je svijet da su "tijekom povijesti neki od naših najboljih
ambasadora bili ljudi čvrstih stavova, ambasadori poput Jeane Kirkpatrick i
Daniela Patricka Moynihana". Ulogu Kirkpatrickove u Ujedinjenim narodima
ne treba posebno razmatrati, dok je Moynihanova bitno zanimljivija, jer je on
naširoko priznat kao usamljeni i hrabri borac za nepovredivost
međunarodnoga prava, poglavito u vrijeme dok je bio ambasador u
Ujedinjenim narodima, otvoreno osuđivao Idi Amina i branio Izrael, za što je
u New Yorku doista trebalo imati hrabrosti. "Moynihanu treba odati počast za
ono što je učinio u Ujedinjenim narodima", piše Jacob Weisberg slijedeći
tipični obrazac i nadovezujući se na spomenuti hvalospjev Moynihanovoj
177
predanosti međunarodnome pravu u istim novinama.
Ovdje i na drugim mjestima ne spominju se Moynihanovi najvažniji
doprinosi međunarodnome pravu u vrijeme mandata u Ujedinjenim
narodima. Nitko ne spominje uspjeh koji on ponosno ističe u svojim
memoarima: osujećivanje "svih pokušaja UN-a" da spriječi invaziju
Indonezije na Istočni Timor - u kojoj je tijekom svega nekoliko mjeseci
ubijeno 60.000 ljudi, što će postati događaj koji u razdoblju nakon Drugoga
svjetskog rata više nego ikoji ima obilježje genocida. Sve se to dogodilo
zahvaljujući velikodušnoj diplomatskoj, vojnoj i ekonomskoj podršci
Sjedinjenih Država, kojima se na vrhuncu zločina 1978. godine pridružila
Velika Britanija, dok su se Francuska i neke druge države priključile nešto
kasnije, ne bi li iz suradnje s agresorima izvukle kakvu korist. Nakon golema
međunarodnog i domaćeg pritiska, Clinton je napokon sredinom rujna 1999.
godine obavijestio indonezijske generale da je igra završila. Ovi su se odmah
povukli, jasno dajući do znanja tko je odgovoran za zločine u proteklih četvrt
178
stoljeća, čemu je Moynihan prema vlastitome priznanju izrazito pridonio.
Izbor Riceove jasno daje do znanja što se očekuje od Boltonova mandata
pri UN-u.
Bushovu doktrinu Henry Kissinger opisao je kao "revolucionarnu", jer se
njome podriva vestfalski ustav koji od sedamnaestoga stoljeća ravna
međunarodnim odnosima (moćnih država), a time i međunarodno pravo. U
osnovi je pozdravio doktrinu, uz uobičajene prigovore na račun stila i načina
njenog predstavljanja. Predložio je i jedan ključni dodatak. Doktrina, rekao
je, ne smije biti "univerzalizirana": pravo da samovoljno primjenjuje silu - da
bude odmetnička država - mora biti rezervirano isključivo za Sjedinjene
Države, pri čemu se povremeno može dodjeljivati nekim klijentima. Kao što
je često slučaj, Kissingeru valja odati počast zbog iskrenosti i njegova
poimanja intelektualnog mišljenja koje ne poznaje zabrinutost zbog
eksplicitnog pokušaja da se drugima uskrate prava - prava koja u ovome
179
slučaju imaju smrtonosne posljedice.
Kissingerova prosudba iznova je potvrđena 2004. godine, kad je tisak
izvijestio o objavljivanju razgovora Nixona i Kissingera. Među ostalim,
objavljen je Nixonov naputak Kissingeru da naredi bombardiranje
Kambodže, što je ovaj i učinio, sljedećim riječima: "Masovno bombardiranje
Kambodže. Svega što leti i kreće se." Čovjek bi se morao ozbiljno pomučiti
da u arhivi neke države pronađe sličan poziv na monstruozni ratni zločin
genocidnih razmjera. Koliko mi je poznato, nije bilo nikakvih komentara i
180
reakcija, iako su užasne posljedice te naredbe odavno znane.
Vratimo se sudu za bivšu Jugoslaviju, pred kojim je Milošević optužen za
genocid. Otužnica je ograničena na zločine na Kosovu. Odnosila se gotovo u
potpunosti na zločine počinjene nakon NATO--ova bombardiranja, koje je -
sukladno očekivanjima NATO-ova zapovjedništva i Clintonove
administracije - potaknulo teške zločine. S obzirom da su optužbe za Kosovo
bile prilično dvojbene, kasnije je dodana Bosna ili, točnije, optužba za
genocid u Srebrenici. Ta je odluka također upitna, ako ni zbog čega drugog,
onda stoga što su upravo nakon tih događaja Sjedinjene Države, skupa sa
saveznicima, Miloševića prihvatile kao partnera za diplomatsko rješenje.
Dodatni problem jest taj što je najdetaljnije istraživanje masakra u Srebrenici,
ono nizozemske vlade, otkrilo da Milošević s time nije imao nikakve veze i
da je "bio izrazito uzrujan kad je saznao za pokolj", izvijestio je nizozemski
znanstvenik koji je ravnao timom obavještajnih stručnjaka. U studiji se
spominje "nevjerica" beogradskih vlasti, uključujući i Miloševića, nakon
181
vijesti o smaknućima.
Pretpostavimo na trenutak da prihvaćamo prevladavajuće mišljenje
Zapada po kojem su takve neugodne činjenice irelevantne. No usprkos tome,
tužiteljstvo se itekako pomučilo podižući optužnicu za genocid.
Pretpostavimo, s druge strane, da netko slučajno pronađe dokument u kojem
Milošević srpskom ratnom zrakoplovstvu naređuje da Bosnu i Kosovo sravni
sa zemljom i to riječima "Sve što leti i kreće se". Tužitelji bi skakali od sreće,
suđenje bi završilo, a Milošević bi započeo odsluživati niz doživotnih kazni
za zločin genocida - ili bi možda bio pogubljen, ako bi sud prihvatio
američke konvencije. No kao i uvijek, prevladalo je načelo odbacivanja
temeljnih moralnih vrijednosti.

PRETHODNICI
Prevladavajući stavovi elite o uporabi sile znakovito su izloženi u
akademskoj literaturi. Vodeći američki povjesničar, John Lewis Gaddis sa
Sveučilišta Yale, objavio je prvu knjigu u kojoj su istražena povijesna
ishodišta doktrine "preemptivnog rata" Bushove administracije, koju on u
osnovi podržava, uz uobičajene primjedbe na račun stila, taktičkih
manjkavosti i mogućeg pretjerivanja. Knjiga je izvrsno primljena u
akademskim krugovima i "bila je toliko popularna u Bijeloj kući da su
182
Gaddisa pozvali na razgovor".
Ishodište Bushove doktrine Gaddis pronalazi kod jednog od njegovih
intelektualnih junaka, velikog stratega Johna Quincyja Adamsa. Prema
parafrazi New York Timesa, Gaddis "zaključuje da Bushov plan za borbu
protiv terorizma vuče korijene iz 'uznosite', idealističke tradicije Johna
Quincyja Adamsa i Woodrowa Wilsona". Spominjući Wilsona, Gaddis se
uglavnom bavi njegovim intervencijama u Meksiku i na Karibima koje su
poduzete zbog navodne obrane od Njemačke. Što god mislili o tom
opravdanju, Wilsonovi zastrašujući zločini tijekom spomenutih intervencija,
a poglavito na Haitiju, upravo su čudesna - i posve konvencionalna -
ilustracija njegova "uznositog" idealizma. Adamsov primjer, koji predstavlja
ključni dio Gaddisove argumentacije, presudan je za za tezu o korijenima
trenutne doktrine - po meni realističnu tezu, koja baca svjetlo na našu prošlost
i budućnost.
Kao državni tajnik u vrijeme predsjednika Jamesa Monroea, Adams je
započeo "uznositu, idealističku tradiciju" smišljajući opravdanja za osvajanje
Floride koje je za prvog rata protiv Seminola 1818. godine vodio general
Andrew Jackson. Rat je opravdan kao samoobrana, tvrdio je Adams. Gaddis
dijeli mišljenje da je osvajanje započeto zbog legitimnih sigurnosnih razloga.
Naime, nakon što je Britanija odbacila Washington 1814. godine, piše on,
Adams je shvatio da je zemlja ugrožena i primijenio načelo koje oduvijek leži
u podlozi strateškog mišljenja Sjedinjenih Država: "Pretpostavili smo da je
širenje jamstvo sigurnosti". Slijedeći to nepromjenjivo američko načelo,
Sjedinjene Države osvojile su Floridu, a Bush je doktrinu proširio na čitav
svijet. Gaddis posve utemeljeno zaključuje sljedeće: kad je Bush upozorio
"Amerikance da moraju biti spremni na preemptivne akcije u slučaju
ugroženosti naše slobode i naših života, on nije uspostavio novi obrazac
djelovanja nego je slijedio staru tradiciju", potvrđujući načela koja su
predsjednicima od Adamsa do Woodrowa Wilsona "vrlo dobro poznata". Svi
Bushovi prethodnici, objašnjava Gaddis, znali su da Sjedinjenim Državama
prijete "promašene države": opasni vakuumi moći koje Amerika mora
ispuniti kako bi osigurala vlastitu sigurnost, od Floride 1818. godine do Iraka
2003.
Gaddis cidra prave akademske izvore, poglavito povjesničara Williama
Earla Weeksa, ali previda njihove zaključke. Razmatrajući previđene
informacije, od prethodnika možemo naučiti puno toga o današnjim
doktrinama i današnjem konsenzusu. Weeks neobično živo opisuje što je sve
Jackson činio tijekom "ubilačkog i pljačkaškog pohoda poznatog pod
nazivom Prvi rat protiv Seminola", koji je bio samo jedna od faza u njegovu
projektu "protjerivanja ili uklanjanja američkih domorodaca s jugoistoka"
započetom dugo prije odbacivanja Washingtona 1814. godine - u ratu koji su
objavile Sjedinjene Države. Odbacivanje Washingtona nije, stoga, nadahnulo
Adamsovu veličanstvenu strategiju, nego mu očito nije bilo osobito važno,
183
čak i dok je sklapao mirovni sporazum kojime je okončan rat.
Florida je predstavljala problem zato što još nije bila ugrađena u rastući
"američki imperij", da upotrijebimo terminologiju Utemeljitelja, te stoga što
je bila "raj za Indijance i odbjegle robove...koji su bježali od Jacksona ili
ropstva". Opravdanje za daljnje akcije Jackson i Adams našli su u jednom
indijanskom napadu. Nakon što su američke snage protjerale skupinu
Seminola s njihove zemlje, ubile nekoliko ljudi i spalile njihovo selo, članovi
plemena osvetili su se napadom na opskrbni brod pod zapovjedništvom ratne
mornarice. Iskoristivši priliku, Jackson je "krenuo u pohod obilježen terorom,
razaranjem i zastrašivanjem", uništavajući sela i "izvore hrane u cilju
izgladnjivanja plemena". Nakon određenog vremena Adams je podupro
Jacksonov pokušaj pretvaranja Floride u "republiku izgrađenu na nasilju i
krvoproliću". Te riječi španjolskoga veleposlanika "bolno točno opisuju"
Adamsove stavove, piše Weeks. Adams je "svjesno izokrenuo i izmijenio
ciljeve i provedbu američke vanjske politike, lažući Kongresu i javnosti",
čime je na gnjusan način prekršio moralna načela koja je promicao jer je
"implicitno pomagao u uklanjanju i porobljavanju Indijanaca te bez
dopuštenja Kongresa primjenjivao vojnu silu". Jacksonovi i Adamsovi zločini
bili su tek "uvod u drugi istrebljivački rat" protiv Seminola, tijekom kojega su
preostali članovi plemena ili pobjegli dalje na zapad - gdje ih je nešto kasnije
snašla ista sudbina - "ili su ubijeni ili prisiljeni na traženje spasa u gustim
močvarama Floride". Danas, napominje Weeks, "Seminoli žive u nacionalnoj
svijesti kao maskota Državnog sveučilišta na Floridi" - riječ je o dobro
poznatome primjeru i "bolno točnom" uvidu u način na koji koristimo vlastitu
slobodu, dok istovremeno prijezirno osuđujemo sve one koji se ne žele
suočiti s vlastitom mračnom prošlošću.
Adams je bio svjestan "apsurdnosti" vlastitih opravdanja, pojašnjava
Weeks, ali je smatrao da je "bolje griješiti kao moćnik nego kao slabić":
govoriti riječi "jasnije od istine", kako će Dean Acheson kasnije izraziti taj
osjećaj. Adamsov prikaz događaja, piše Weeks, "izvanredan je primjer
izobličavanja uzroka i načina provedbe Jacksonova osvajanja Floride, koji
svakoga povjesničara podsjeća da istinu ne traži u službenim prikazima
događaja" . To je mudar savjet za današnje naraštaje. Na drugome mjestu
Weeks napominje da su Adamsova izobličenja javno otkrivena u izvješću
Senatova povjerenstva zaduženog za istraživanje rata protiv Seminola, koje je
zaključilo da je Jackson "ostavio dubok ožiljak na licu nacije", dakako uz
pomoć Adamsa, koji je uvjerio Monroea da podrži Jacksonove zločine. "No
malo je Amerikanaca obratilo pažnju na te kritike", napominje Weeks.
"Adamsova smjela potpora Jacksonu pomaknula je pažnju s međunarodnoga
prava i ustavnih odredbi na svetu priču o pravednosti Amerikanaca i
184
nepravednosti Španjolaca, Indijanaca i Britanaca."
Weeks naglašava važnu činjenicu da je, podržavajući Jacksonove zločine,
Adams prenio mogućnost pokretanja rata s Kongresa na izvršni dio vlasti,
čime je nedvojbeno prekršen ustav. U tome je doista bio sam. Urednik
Adamsove pismene ostavštine piše da je predsjednik Monroe, kao i svi
članovi kabineta osim Adamsa, "smatrao da je Jackson djelovao ne samo bez,
nego i protivno njegovu naređenju; da je pokrenuo rat protiv Španjolaca bez
ikakva opravdanja; ako mu administracija i progleda kroz prste, zbog tog čina
185
osudit će ga čitava zemlja" - što je predviđanje koje je ubrzo opovrgnuto.
Pred kraj života Adams je gorko osuđivao činjenicu da je Kongresu
otuđeno pravo na proglašavanje rata. U pismu što ga je 1847. godine napisao
još jednom oštrom kritičaru rata u Meksiku, odbacio je ratnu poruku
predsjednika Polka kao "očito i sramotno skrivanje istine", mudro zaključivši
kako je "time ustanovljen nepromjenjivi presedan po kojem je dovoljno da
predsjednik Sjedinjenih Država objavi da rat postoji...pa da time rat bude
proglašen". Adams je na kraju priznao da njegovo šikaniranje ustava
predstavlja "prijetnju slobodi i republikanizmu", ali "ni na koji način nije
potvrdio vlastitu ulogu u ustanovljavanju presedana", komentira Weeks.
Načelo je još uvijek na snazi, ali to ne brine "izvorničare" koji se ponose
strogom odanošću nakanama utemeljitelja. Načelo nastavlja podrivati
slobodu i demokraciju, da i ne spominjemo sudbinu žrtava izvršnih ratova.
Weeks također ističe da je Adams utemeljio "predsjedničku retoriku
imperija osmišljenu kako bi se osiguralo javnu (i kongresnu) podršku
njegovoj politici". Retorički okvir, "trajna i ključna sastavnica američke
diplomacije koju su naslijeđivali i razrađivali naraštaji američkih državnika,
čuvajući je u izvornome obliku", počiva na tri stupa: "pretpostavci
jedinstvene moralne kreposti Sjedinjenih Država, nametanju uloge otkupitelja
čitavoga svijeta" kroz širenje svetih ideala i "američkoga načina života" te,
svakako, "čvrstoj vjeri u božanski predodređenu sudbinu nacije". Teološki
okvir svodi politička pitanja na izbor između dobra i zla, čime se
onemogućava smislena rasprava i zauzdava prijetnja demokracije.
Pitanje obrane od Velike Britanije, jedinog uvjerljivog neprijatelja - ili,
točnije, odvratitelja - nije došlo na dnevni red. Britanski ministar Castlereagh
toliko je gorljivo nastojao učvrstiti angloameričke odnose da je previdio
ubojstvo dvojice nedužnih britanskih građana za koje je odgovoran bio
Jackson, koga je Adams hvalio zbog "hvalevrijedne učinkovitosti u borbi
protiv terora" i isticao ga kao "častan primjer". Adams je slijedio riječi Tacita,
njegova najdražeg povjesničara, dodaje Weeks: "otkriveni zločin može se
sakriti jedino pod krinkom smjelosti".
Cilj Adamsove diplomacije nije bila sigurnost u nekom smislenom
značenju toga pojma, nego širenje teritorija. Vojna moć Velike Britanije
onemogućila je osvajanje Kanade i Kube koje, prema Adamsovim
predviđanjima, zbog zakona "političke gravitacije" moraju biti dijelom
Sjedinjenih Država čim Amerika pokori svog. britanskog rivala, baš kao što
"jabuka otkinuta sa stabla mora pasti na tlo". Do kraja stoljeća, zakoni
političke gravitacije doista su se promijenili, kao što je Adams i predvidio.
Velika Britanija je uklonjena kao sredstvo odvraćanja, a Sjedinjene Države
mogle su slobodno intervenirati na Kubi 1898. godine. Opravdanje je nađeno
u oslobađanju Kube od Španjolske. Izravna posljedica bilo je, međutim,
sprječavanje oslobađanja Kube i pretvaranje te zemlje u "koloniju", što je i
186
ostala sve do 1959. godine.
Jacksonovski demokrati svim su silama nastojali izmijeniti zakone
političke gravitacije, o čemu se pomno raspravlja u još jednome djelu koje
navodi Gaddis, autora Thomasa Hietale. Ono što Gaddis previda opet je
znakovito. Hietala opisuje pokušaje jacksonovaca da steknu monopol nad
pamukom, koji je u industrijskim ekonomijama imao gotovo istu ulogu koju
danas ima nafta. "Monopoliziranjem pamuka", istaknuo je predsjednik Tyler
nakon pripojenja Teksasa 1845. godine i osvajanja gotovo polovine Meksika,
Sjedinjene Države osigurale su "veći utjecaj na odnose u svijetu od bilo koje
vojske ili mornarice". U nastavku je dodao da smo uspješnim
monopoliziranjem pamuka "sve druge nacije položili na
koljena...Jednogodišnji embargo prouzročio bi u Europi više patnje od
pedesetgodišnjega rata. Mislim da bi Velika Britanija pretrpjela strašan
udarac". Ministar financija predsjednika Polka izvijestio je Kongres da će
osvajanja zajamčiti "kontrolu nad svjetskom trgovinom". Upravo ta moć
monopola neutralizirala je britansko protivljenje preuzimanju područja
Oregona - pravo na tu zemlju dao nam je sam Bog, Adams je tada izvijestio
187
kongres, izražavajući stavove koji su od tada postali svojevrsni kliše.
Možda je zanimljivo da je logika u podlozi pripojenja Teksasa pripisana
Saddamu Husseinu, kad je napao Kuvajt. Postoje, dakako, brojne razlike.
Iračko polaganje prava na Kuvajt ima bitno dublje korijene, koji se protežu iz
vremena kad je Velika Britanija ustanovila granice Iraka kako bi osigurala da
upravo ona, a ne Turska, ima kontrolu nad naftom na sjeveru i da britanska
kolonija Kuvajt zapriječi Iraku izlaz na more. Nadalje, Saddam Hussein nije
oponašao jacksonovske demokrate tvrdeći da bi neovisne države u okolini
mogle ugroziti ropstvo u Iraku i nije se pozivao na božansku Providnost,
barem ne tako rječito. Koliko mi je poznato, vodeći irački intelektualci nisu
pozivali na zauzimanje "bijednog, nesposobnog Kuvajta" kako bi "ispunili
časnu misiju napučivanja Bliskoga istoka plemenitom rasom" Iračana, niti su
izjavili "da je posve jasno da snažna iračka rasa, koja je pregazila većinu
regije, mora izbrisati svaki trag pohoda i da kasnijim generacijama neće biti
osobito važno na koji je način čitav pohod proveden" - kako su to o Meksiku
i Oregonu rekli Walt Whitman i Ralph Waldo Emerson. I nitko nije tvrdio da
je Saddam Hussein ikada maštao o osvajanju čitavoga svijeta, kao što su to
činili jacksonovski demokrati - uvijek u samoobrani i u ime poštivanja Božje
volje.
Upotpunimo li ove i brojne druge poučne previde, slika koju ocrtavaju
Gaddisovi učeni izvori velikim dijelom podupire njegovu prosudbu o
izvorima Bushove doktrine i njezine provedbe, od Adamsa preko
"wilsonovskog idealizma" sve do današnjice. Kad je pak riječ o proširivanju
presedana na čitav svijet, svaka zemlja mora iznijeti vlastito mišljenje, što se i
dogodilo. Strah i prijezir prema Sjedinjenim Državama dosegnuli su
neslućene razmjere, čime je znatno uvećana opasnost od terorizma i
vjerojatnost "konačne propasti". Današnja futuristička verzija Adamsove
doktrine, prema kojoj "širenje...jamči sigurnost", ima isti učinak.

NORMATIVNA REVOLUCIJA
Kao što možemo vidjeti, postoji širok misaoni spektar koji definira pravo
na primjenu sile. Na jednome kraju imamo poslijeratni konsenzus formalno
izražen u Povelji UN-a, potvrđen na Skupu zemalja Juga, kao i na zasjedanju
Raspravnog vijeća UN-a i UN-ovu svjetskom skupu godinu dana kasnije.
Preostali dio spektra - priklonjen liberalnom internacionalizmu - u osnovi
slijedi načelo da su Sjedinjene Države jedine izuzete iz međunarodnoga
zakona i prava, što im pak daje za pravo da po slobodnoj volji odaberu
sredstvo kojim će odgovoriti na svako ugrožavanje njihove "moći, pozicije i
ugleda" i osigurati "nesmetan pristup ključnim tržištima, energetskim
zalihama i strateškim resursima". Valja, međutim, još jednom naglasiti da je
američka javnost snažno naklonjena poslijeratnom konsenzusu koji je
potpuno isključen iz političkog sistema i javnih rasprava.
Na marginama spomenutog spektra ipak postoje nešto profinjeniji stavovi
o primjeni sile. Jedan od najvažnijih izložen je u studiji Međunarodnoga
istražnog povjerenstva za rat na Kosovu, kojim predsjeda ugledni
južnoafrički pravnik Richard Goldstone. U okviru matičnih rasprava,
Povjerenstvo je iznijelo zasigurno najoštriju kritiku NATO-ova
bombardiranja Srbije 1999. godine, zaključivši da je bombardiranje bilo
"protuzakonito, ali legitimno": "Bilo je protuzakonito jer ga nije odobrilo
Vijeće sigurnosti UN-a, ali je istovremeno bilo legitimno jer su propali svi
diplomatski pokušaji zaustavljanja ubojstava i zločina na Kosovu". Goldstone
je predložio moguće izmjene Povelje UN-a u svjetlu izvještaja Povjerenstva
(pri čemu je Raspravno vijeće UN-a otvoreno odbacilo taj prijedlog 2004.
godine). Intervencija NATO-a, objasnio je Goldstone, "odveć je značajan
presedan" da bi je se moglo smatrati "pukim odstupanjem". Riječ je o
"redefiniranju državnoga suvereniteta u svjetlu globalizacije i jasnoj odluci
većine naroda svijeta da se ljudska prava stavi u nadležnost međunarodne
zajednice". Goldstone je također naglasio potrebu za "objektivnom analizom
188
povreda ljudskih prava".
Ovaj posljednji komentar svakako je dobar savjet. Jedno od pitanja kojim
bi se takva objektivna analiza mogla pozabaviti jest prihvaća li doista "većina
naroda svijeta" odluku Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i nekih
saveznika o bombardiranju Srbije. Pregled svjetskog tiska i službenih
izvještaja blago rečeno ne potvrđuje takav zaključak. Države izvan NATO-a
zapravo su oštro osudile bombardiranje Srbije, ali takve stavove nitko u
Sjedinjenim Državama nije smatrao osobito bitnima. Nadalje, teško je
vjerovati da bi većina svjetskog stanovništva poduprla odluku samozvanih
"prosvijetljenih" država svijeta o samoizuzimanju tih odabranika iz okvira
UN-ove Povelje i nürnberških načela. Drugo pitanje kojim bi se objektivna
analiza mogla pozabaviti jest jesu li na Kosovu doista "propali svi
diplomatski pokušaji rješavanja krize". Taj zaključak također nije lako
obraniti. U trenutku kad je NATO donio odluku o bombardiranju, na stolu su
bile dvije diplomatske opcije: prijedlog NATO-a i prijedlog Srbije (koji
javnost Sjedinjenih Država, a možda i čitav Zapad, nisu imali priliku vidjeti).
Nakon 78 dana bombardiranja, dvije strane postigle su kompromis (koji je
NATO odmah prekršio), iz čega se može zaključiti da su diplomatska rješenja
još uvijek bila moguća. Treće pitanje glasi: zar doista "nije postojao drugi
način da se zaustave ubojstva i zločini na Kosovu", kao što napominje
neovisna komisija, pri čemu je to pitanje ključno. Ovdje je objektivna analiza
doista jednostavna. Zapadni izvori nude golemu dokumentarnu gradu, kao što
su, primjerice, zbirke dokumenata Ministarstva vanjskih poslova u kojima se
nude opravdanja za rat, potom detaljna izvješća Organizacije za sigurnost i
suradnju u Europi (OSCE), izvješća NATO-a, međunarodnih promatrača
Komisije za potvrdu stanja na Kosovu (KVM), zaključci UN-a i opsežna
rasprava britanskog Parlamenta. Sva spomenuta tijela došla su do istoga
zaključka: ubojstva i zločini na Kosovu javili su se tek nakon NATO-ova
bombardiranja, što je potvrdilo i suđenje Miloševiću. To zasigurno nikoga
nije iznenadilo. Nasilje je predvidio i zapovjednik NATO-a Wesley Clark
čim je bombardiranje započelo, što Clark detaljno potvrđuje u svojim
memoarima. Malo je vjerojatno da je ostatak NATO-ova zapovjedništva
189
mislio drukčije.
U opsežnoj literaturi koja obrađuje tu temu, od medija do akademskih
rasprava, ova dokumentacija gotovo je posve zanemarena, a kronologija je
izokrenuta. S obzirom da sam na drugim mjestima već razmotrio obilje
dokumentarne grade, ovdje neću ulaziti u detaljne analize. Spomenut ću tek
nekoliko suvremenih primjera koji ilustriraju učinke neprestanog
proizvođenja dokaza u prilog državne moći i sustavnog odbijanja nepoželjnih
i neupitnih činjenica.
Bivši ministar obrane Frank Carlucci piše da je NATO započeo s
bombardiranjem jer je "Milošević pokrenuo operaciju etničkog čišćenja" i
počinio niz drugih zločina. Obrtanje kronologije doista je tipično; nema
dvojbe da su zločini koje opisuje bili očekivana posljedica bombardiranja, a
ne njegov uzrok. Povjesničar Niall Ferguson bez dokaza tvrdi da je
"intervencija bila posve opravdana jer se njome nastojao spriječiti genocid".
David Rieff iznosi takozvane dokaze: "Prema njemačkim obavještajcima i
grčkim diplomatima...vlasti u Beogradu oduvijek su planirale deportaciju
velikog broja Kosovara (u pravilu se spominje 350.000 ljudi)". Čak i ako su
Rieffovi izvori stvarni, njihove tvrdnje su besmislene. Nisu nam potrebni
neimenovani "obavještajci i diplomati" da bismo otkrili planove Beograda za
protjerivanje Kosovara. Bilo bi začudno da takvi planovi nisu postojali, jer ih
imaju mnoge druge države, uključujući i one "prosvijetljene". Činjenica da
ljudi ozbiljno shvaćaju čovjeka koji tim razlozima opravdava agresiju vlastite
zemlje - agresiju zbog koje je, kako sam priznaje, deportirano 800.000
Kosovara - puno govori o intelektualnoj kulturi Zapada. Prešavši Atlantik,
Karl-Heinz Kamp iz Fondacije Adenauer kritizirao je zasjedanje
Raspravnoga vijeća UN-a 2004. godine jer je vijeće poreklo pravo NATO-a
na primjenu sile, zbog kršenja povelje. Naveo je jedan, uobičajeni primjer:
NATO-ovo bombardiranje Srbije koje je, kako bez dokaza tvrdi Kamp,
pokrenuto jer "NATO zaštitu ljudskih prava cijeni više od slijepe odanosti
povelji" - što potvrđuje činjenica da je pokrenuo bombardiranje svjestan
190
činjenice da će taj postupak potaknuti strašne povrede ljudskih prava.
Neki primjeri doista podsjećaju na loš vic. Kako bi dočarao prijezirni
"antiamerikanizam" koji se proširio diljem svijeta, komentator James Traub
za primjer uzima pisca Harolda Pintera kojemu je 2005. godine dodijeljena
Nobelova nagrada. "Njegovi politički stavovi", piše Traub, "toliko su
ekstremni da ih se čak ne može ni parodirati." Dokaz je Pinterova zgroženost
"NATO-ovim zračnim napadima na Kosovu 1999. godine", koje pisac smatra
"kriminalnim činom...poduzetim zbog osiguravanja američke dominacije u
Europi". Svi razumni ljudi, objašnjava Traub, dobro znaju da je
"bombardiranje bilo jedini način da se osujeti Miloševićeva divljačka akcija
etničkoga čišćenja". Dok takve ideje bujaju među prijezirnim Europljanima,
nastavlja Traub, u našoj trezvenoj intelektualnoj kulturi "nitko osim Noama
Chomskog i Gorea Vidala ne može probaviti Pinterove splačine". Ima,
međutim, i drugih ljudi. Među njima se osobito ističe jedini američki autor
koji je zauzeo poziciju koja je "toliko ekstremna da je se čak ne može ni
parodirati": riječ je o uglednom vojnom povjesničaru Andrewu Bacevichu,
autoru poznate knjige u kojoj je odbačena navodna humanitarna pozadina
intervencija na Kosovu i Bosni te istaknuto da su akcije poduzete isključivo u
cilju osiguravanja "kohezije NATO-a i kredibiliteta američke moći", kao i da
bi se "osigurala američka premoć" u Europi. Spomenute splačine mogu
probaviti svi oni ljudi koji nisu nasjeli na propagandu koja je toliko vulgarna
da ju je svojevremeno odbacivao i dnevni tisak, kao i svi oni ljudi koji su
proučili opsežnu službenu dokumentaciju o kronologiji bombardiranja i
etničkoga čišćenja, dokumentaciju koja jasno otkriva da je istina posve
obrnuta od onoga što tvrdi Traub. Iako su činjenice neupitne, one su očito
nebitne, zbog razloga koje Traub točno objašnjava: "Čovjeka odanog
191
ideologiji nije ništa lakše razuvjeriti nego kakva odanog sljednika džihada".
Pravnik Goldstone neobičan je utoliko što priznaje činjenice. Njegovim
riječima: "Zbog bombardiranja, gotovo milijun ljudi napustilo je Kosovo i
prešlo u susjedne zemlje, a gotovo 500.000 ljudi raseljeno je diljem Kosova,
što je za narod Kosova istinska katastrofa" - pri čemu je katastrofa pojačana
teškim zločinima koji su počinjeni tijekom zapadnjačke vojne okupacije.
Razmatrajući (očekivane) posljedice bombardiranja, pravnik Goldstone
dodaje da su se pobornici rata "tješili mišlju da je operacija Potkova, srpski
plan etničkoga čišćenja Albanaca na Kosovu, pokrenut prije bombardiranja".
To, međutim, nije nikakva utjeha. Obilna dokumentarna grada prikupljena od
strane raznih Zapadnih tijela ne potvrđuje promjene u ponašanju Srbije sve
do najave bombardiranja i povlačenja promatrača, što jasno daje do znanja da
su najveći zločini, među kojima i progon stanovništva, započeli kasnije. Kad
je pak riječ o operaciji Potkova, Wesley Clark je nekoliko tjedana prije
početka bombardiranja izvijestio da za takvu operaciju nije čuo. Spoznaju o
operaciji vodstvo NATO-a objavilo je nakon što su potresne posljedice
bombardiranja postale očite pa se nametnuo zaključak da je vrlo vjerojatno
riječ o fabrikaciji obavještajnih krugova. Doista začuđuje da se operacija još
uvijek spominje u akademskim i novinskim tekstovima, s obzirom da takva
fabrikacija uopće nije potrebna. Kao što je ranije spomenuto, nema nikakve
sumnje da je Srbija čuvala takve planove za slučaj NATO-ova napada, baš
kao što Izrael zasigurno ima spreman plan za protjerivanje Palestinaca, ukaže
li se potreba za takav čin. Kad je pak riječ o američkim planovima, oni za
koje znamo doista su potresni pa je besmisleno očekivati od drugih da budu
192
uglađeni.
Kosovo je i prije NATO-ova bombardiranja bilo užasno mjesto - iako ne
osobito užasno, prema međunarodnim mjerilima. Prema Zapadnim izvorima,
u godini prije invazije na obje strane ubijeno je oko 2.000 ljudi, a mnoge su
ubili gerilci Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koji su iz Albanije napadali
Srbe kako bi, prema vlastitim riječima, isprovocirali oštar odgovor srpske
vojske i time pridobili podršku međunarodne zajednice. Britanska vlada
iznijela je nevjerojatnu tvrdnju prema kojoj je do siječnja 1999. godine
većinu od 2.000 ljudi ubila Oslobodilačka vojska Kosova, a Zapadni izvori
dosljedno tvrde kako do najave i početka NATO-ova rata nije bilo značajnijih
promjena na terenu. Jedna od malobrojnih studija koje se bave tim pitanjem
ustvrdila je da su Srbi ubili 500 od 2.000 stradalih ljudi. Riječ je o pomnoj i
promišljenoj studiji Nicholasa Wheelera, koji podržava NATO-ovo
bombardiranje jer je uvjeren da bi bez akcije NATO-a zločini na Kosovu bili
još užasniji. Činjenica da su upravo to najsnažniji argumenti koje navode
ozbiljni analitičari, govori nam mnogo o odluci da se započne s
bombardiranjem, poglavito ukoliko se prisjetimo da su diplomatske opcije još
193
uvijek bile otvorene.
Možda bi vrijedilo spomenuti još jedno nevjerojatno opravdanje
bombardiranja koje se pojavilo u tisku, ali ga britanske i američke vlasti
nikada nisu javno uporabile: da napad NATO-a legitimiraju zločini u
Srebrenici i Bosni općenito. Pretvarajmo se na trenutak da je riječ o
ozbiljnome argumentu. Da je tome tako, isti ti humanitarci trebali bi još
gorljivije zagovarati napad na Washington i London. Spomenimo tek jedan
posve očiti razlog; dok su Kosovom 1999. godine odzvanjali ratni bubnjevi,
Indonezija je činila najgore zločine u Istočnom Timoru. Indonezija je do
početka 1999. godine počinila bitno gore zločine od bilo čega što je
zabilježeno na Kosovu, čak i ako zanemarimo činjenicu da je protuzakonito
okupirala spomenuti teritorij. Nadalje, indonezijska vojska otvoreno je
najavila da će situacija biti još gora ako Timorežani na referendumu u
kolovozu ne pristanu na pripojenje Indoneziji - i održali su riječ. Njihovi
raniji zločini u Istočnom Timoru uvelike nadmašuju Srebrenicu i bilo koji
drugi zločin koji se argumentirano može pripisati Srbiji. Ključno je pritom da
su te zločine, koji doista imaju razmjere genocida, čitavo vrijeme podržavale
Sjedinjene Države i Velika Britanija (kao i Francuska i neke druge zemlje),
pri čemu se podrška nastavila sve do zločina počinjenih od kolovoza do rujna
1999. godine, nakon kojih je pritisak javnosti postao toliko snažan da je
Clinton morao staviti pse na lanac. Spomenuti zaključak jednostavno je
neizbježan i jasno otkriva potresno licemjerje korištenja Srebrenice za
opravdavanje rata.
Stvarni razlozi za rat uopće nisu prikrivani. Ostavimo li po strani
predvidljive - a time i beznačajne - propovjedi o dobrohotnim namjerama i
uobičajene kronološke fabrikacije, glavne razloge jasno su iznijeli Clinton,
Blair i ostali, a potvrdio ih je ministar obrane William Cohen, kao i Clark u
svojim memoarima: cilj je bio osigurati "kredibilitet NATO-a", odnosno
Sjedinjenih Država, što je stav koji Andrew Bacevich dovodi do krajnosti.
Ipak, bombardiranje Srbije "zapamćeno je u povijesti kao pobjeda vojne moći
koja je stavljena u službu liberalnog humanitarizma", s odobravanjem je
izvijestio Boston Globe. Kad se povijest kroji sukladno zahtjevima moći,
194
dokazi i razum nisu bitni.
Kosovo je jedno od dva velika postignuća koja su predstavljena kao
retrospektivni dokaz činjenice da po prvi put u povijesti države poštuju
"načela i vrijednosti" pod vodstvom "plemenitih" i "altruističnih"
angloameričkih tutora te da bi svakako trebalo revidirati Povelju UN-a kako
bi se Zapadu omogućilo izvršavanje "humanitarnih intervencija". Drugo
postignuće je Istočni Timor. Primjer je doista užasavajući. Sama činjenica da
ga se spominje bez imalo srama, puno govori o intelektualnoj kulturi Zapada.
Tema je opsežno razmotrena u tiskanom obliku pa ću je ostaviti po strani,
kao i neke druge nedavne primjere koje bi vrijedilo razmotriti i koji bi doveli
do istog zaključka. Valja, međutim, napomenuti, da je rat u Iraku također
opravdan kao "protuzakonita, ali legitimna" akcija, iako su neki pravnici
odbacili takav stav nakon što se pokazalo da su sva opravdanja bila lažna,
zaključivši da je "invazija bila protuzakonita i nelegitimna (Anne-Marie
Slaughter, dekanica Woodrow Wilson School na Princetonu i predsjednica
195
Američkog društva za međunarodno pravo).

MALO JE PITANJA koja su u današnje vrijeme po važnosti mogu mjeriti

s pitanjem prava na primjenu sile. Nema dvojbe da je moguće zamisliti, a
možda i pronaći, istinske primjere humanitarnih intervencija. Ostaje,
međutim, pitanje dokaza. Povijest nas i ovdje upućuje na oprez. Mogli bismo
se, primjerice, prisjetiti zaključaka jednog od ključnih akademskih
razmatranja humanitarnih intervencija. Autor je našao tri primjera takvih
intervencija u razdoblju od Kellogg-Briandova pakta kojim je 1928. godine
rat stavljen izvan zakona, do Povelje UN-a 1945. godine: to su japanska
invazija na Mandžuriju i sjevernu Kinu, Mussolinijeva invazija na Etiopiju i
Hitlerovo zauzimanje dijelova Čehoslovačke. Autor, dakako, spomenute
primjere ne smatra primjerima izvorne humanitarne intervencije nego ističe
da ih se tako prikazivalo; nudili su se čak i dokazi za takav prikaz, koji su,
koliko god groteskni bili, u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji
196
pobudili veliku pažnju, a ponekad naišli i na podršku.
Razmatranje bi moglo otkriti neke izvorne primjere intervencija koje su
"protuzakonite, ali legitimne", iako krunski primjer, koji nam je ponuđen
dovodi u pitanje čitavu doktrinu. Taj primjer potvrđuje i odmjerenu prosudbu
Svjetskoga suda iz 1949. godine da "Sud navodno pravo na intervenciju
smatra očitovanjem politike sile, koje je u prošlosti uzrokovalo neke od
najtežih zloporaba te mu kao takvome - bez obzira na manjkavosti
međunarodne organizacije - nema mjesta u međunarodnome pravu...; po
prirodi stvari, takvo pravo [na intervenciju] bilo bi rezervirano za najmoćnije
zemlje, što bi vrlo lako moglo prouzročiti pervertiranje ideje vladavine
197
prava".
Razmatranje nedvojbeno otkriva da su državni teror i drugi oblici prijetnji
i primjene sile donijeli golemu patnju i stradanja te su povremeno svijet
opasno približili rubu katastrofe. Spoznaja da se takva otkrića neobičnom
lakoćom zanemaruju u intelektualnim krugovima, doista je potresna. Takvi,
višestruko potvrđeni zaključci vraćaju nas izboru koji su pred pedeset godina
imenovali Russell i Einstein, a koji svi mi na vlastitu štetu zanemarujemo.
 PROMICANJE DEMOKRACIJE U
SVIJETU

„Promicanje demokracije ključno je za rat protiv terorizma Bushove

administracije i njenu veličajnu strategiju." Tim riječima započinje
najopsežniji akademski tekst o "korijenima Bushove doktrine". Tvrdnja
nikako nije iznenađujuća. Do 2005. godine, ušla je u ritualnu uporabu. U
učenim raspravama gotovo u pravilu se ističe kako je uvjerenje da je
demokraciju moguće nametnuti izvana "središnja pretpostavka američke
intervencije u Iraku" te da bi upravo to uvjerenje "moglo postati novom
bazom američke vanjske politike". Spomenuti stav nerijetko se proširuje:
"promicanje demokracije u svijetu" primarni je cilj američke vanjske politike
još od vremena Woodrowa Wilsona, koji je doktrini pridodao "snažnu
idealističku sastavnicu"; dodatno je "učvršćena" za vrijeme Ronalda Reagana,
a Bush II. uzdigao ju je do "neslućenih visina". Novinari i komentatori tu
198
pretpostavku smatraju neupitnom.
Kad se jednu tako važnu pretpostavku gotovo jednoglasno prihvaća,
razborito je razmotriti dokaze koji je potvrđuju i osporavaju. Rezultat takva
razmatranja ukazuje na razinu funkcioniranja demokracije. Da kojim
slučajem istu tvrdnju iznese Sjeverna Koreja, svi bi zasigurno tražili dokaze:
u Americi je, međutim, dovoljna riječ Velikog vode. Svako demokratsko
društvo zahtijevalo bi čvrste dokaze u prilog tvrdnji, kao i ozbiljnu raspravu o
mogućim protudokazima. Vratit ćemo se tim pitanjima, razmatrajući
Bushovu doktrinu. No, za početak, valja razmotriti njeno ishodište.
Vrlo je teško doći do jasnih zaključaka o naravi međuljudskih odnosa. Taj
je zadatak u određenom smislu bitno teži nego u prirodnim znanostima.
Majka priroda ne nudi odgovore na srebrnome pladnju, ali barem ne nastoji
svim silama onemogućiti svaki uvid. U međuljudskim odnosima, takvo
onemogućavanje predstavlja normu. Nužno je, stoga, ukloniti obmanjivačke
strukture uspostavljene od strane doktrinalnih sistema, koje poprimaju
različite oblike, ovisno o obliku koncentracije moći.
Ponekad nam ugledni pojedinci nesebično pomažu u tom nastojanju.
Samuel Huntington, profesor političkih znanosti na Harvardu, pojasnio je
1981. godine funkciju sovjetske prijetnje: "ponekad ste prinuđeni predstaviti"
neku intervenciju ili sličnu vojnu akciju "tako da stvorite privid da se njome
borite protiv Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države to čine od pojave
Trumanove doktrine." U tom smislu, upozorio je nekoliko godina kasnije,
Gorbačovljevi "odnosi s javnošću mogu ugroziti američke interese u Europi
199
jednako kao što su to činili tenkovi [Leonida] Brežnjeva".
Kako bi osigurali djelotvornost marketinških nastojanja, doktrinalni
sistemi u pravilu opisuju trenutnog neprijatelja kao dijaboličku silu. Iako je ta
prosudba ponekad točna, zločini su vrlo rijetko razlog primjene sile protiv
odabrane mete. Jedan od brojnih dokaza za to jest lakoća i brzina kojom
jedna država od voljenog prijatelja i saveznika (koji, slučajno, vrši
monstruozne zločine) može prerasti u simbol zla koji valja uništiti (zbog tih
istih zločina).
Svježi primjer je Saddam Hussein. U pravičnim opisima groznih
Saddamovih zločina, koji su nagnali Sjedinjene Države da kazne irački
narod, izbjegnute su fraze kao što je: "riječ je o zločinima koji su počinjeni uz
našu pomoć, jer nas ne smetaju zlodjela koja pridonose našim ciljevima".
Kao što je već spomenuto, dok je Saddam zbog svojih zločina izveden pred
sud, disciplina je ostala na zavidnoj razini.
Prvo suđenje bavilo se zločinima koje je počinio 1982. - godine u kojoj je
Reaganova administracija skinula Irak s popisa zemalja koje potpomažu
terorizam, kako bi vojna i ostala pomoć mogla nesmetano pristizati
zločinačkom tiraninu, pomoć koja je stizala sve dok nije počinio prvi
značajni zločin: nepoštivanje (ili možda nerazumijevanje) američkih naredbi
u kolovozu 1990. godine. Te su činjenice dobro poznate, ali potpadaju pod
"prešutni dogovor prema kojemu ih 'nije primjereno' spominjati", kako je to
200
zapisao Orwell.

NAČELO IZUZETNOSTI"
Huntingtonova napomena možda je odveć uopćena, ali čini tek dio priče.
Privide valja stvarati ne samo o "trenutnim Sotonama", nego i o vlastitoj
plemenitosti. Točnije govoreći, agresije i teror valja prikazati kao
samoobranu i predanost nadahnutim vizijama. Japanski car Hirohito samo je
ponavljao davno prežvakano gradivo kada je, držeći govor povodom predaje
u kolovozu 1945. godine, istaknuo: "Objavili smo rat Americi i Velikoj
Britaniji, slijedeći zlokobni plan za osiguravanje japanske samostalnosti i
stabilnosti Istočne Azije, ali pritom nismo željeli ugroziti suverenitet drugih
nacija, niti povećavati vlastiti teritorij". Nema razloga da sumnjamo u carovu
iskrenost; još je uznositija retorika pratila japanske invazije na Mandžuriju i
sjever Kine, što je zabilježeno u državnim arhivima. Povijest međunarodnih
zločina preplavljena je sličnim iskazima. Pišući 1935. godine, dok su oblaci
nacizma polako mračili nebo, Martin Heidegger je izjavio da Njemačka mora
zaustaviti "prijetnju pomrčine svijeta" izvan granica Njemačke, koja brani
"najviše moći ljudskoga bića, što su ih ustanovili stari Grci" od "snažnog
napada koji razara svaki poredak i svako svjetotvorno stremljenje duha".
Oživljavanjem "novih energija duha" pod vladavinom nacista, Njemačka je
barem dobila priliku "ostvariti svoju povijesnu misiju" spašavanja svijeta od
"uništenja" koje provodi "prostodušna gomila", poglavito u Sjedinjenim
201
Državama i Rusiji.
Očito je da patologiji podliježu i osobe najviše inteligencije i moralnoga
integriteta. Na vrhuncu britanskih zločina u Indiji i Kini, za koje je vrlo dobro
znao, John Stuart Mill napisao je klasični ogled o humanitarnoj intervenciji, u
kojem je poticao Veliku Britaniju da gorljivo prione na posao - točnije, da
osvoji još veći dio Indije i time stekne veću kontrolu nad proizvodnjom
opijuma, čime će pak nasilno otvoriti vrata kineskoga tržišta i plaćati
troškove Imperija. Velika Britanija treba krenuti tim smjerom, tvrdio je on,
iako će ih zaostali Europljani "siliti da ustuknu", jer nisu sposobni razumjeti
da je Engleska "novost u svijetu", jedna anđeoska nacija koja djeluje
"isključivo u korist drugih", ne "želi ništa za sebe" i "nevina je i časna" u
svemu što čini. Engleska je, pojasnio je Mill, nesebično ponijela teret
pronošenja mira i pravde diljem svijeta, pri čemu "sve plodove bratski dijeli
sa čitavom ljudskom rasom", uključujući "barbare" koje je pokorila i uništila
za njihovo dobro. Posve je suvišno razmatrati francusku "civilizacijsku
202
misiju" i mnoge slične primjere.
Slavna "američka izuzetnost" budi stanovitu sumnju; ideja pravične
izuzetnosti gotovo je univerzalna. Gotovo univerzalna je i odgovornost
obrazovanih klasa za obranu istinitosti visokoumnih načela koja zagovaraju
njihovi vode, bez ikakvih dokaza izuzev njihova spomena, iako je počesto
dobro poznato da njihova djela sustavno pobijaju proglašene plemenite vizije.
Suočavamo se tada sa zbunjujućim paradoksom, koji se u Sjedinjenim
Državama čudesno razrješava proglašavanjem nagle "promjene smjera" -
događaja koji se zbiva svakih nekoliko godina i kojime čistimo neprimjerenu
prošlost, dok kročimo ka veličajnoj budućnosti. Jedna od trajno prisutnih
tema jest i predanost širenju pravde i slobode diljem napaćenoga svijeta, koja
je nedavno uskrsnula kao nezadrživa strast za "širenjem demokracije".
Uvijek postoje tvrdoglavci, koji službene proglase dovode u pitanje. Neki
doista idu u krajnost, kao što je to učinio Adam Smith, koji nije osobito
cijenio plemenite nakane Engleske. Smith je smatrao da "vodeći tvorci"
globalne politike, "naši trgovci i proizvođači", nastoje osigurati da se
"osobito pazi na njihove interese", koliko god "žalosne" bile posljedice po
druge, a poglavito po žrtve njihove "divljačke nepravde" u Indiji i drugdje pa
čak i kod kuće. Smith je stoga svrstan među "teoretičare zavjere", ljude koji
proučavaju povijesnu i dokumentarnu gradu te domeće strukture moći i
interese kojima se služe državni planeri. Ti ljudi nisu refleksno izrazili
divljenje prema navještajima dobrohotnih namjera, kao što je predanost
promicanju demokracije, pravde i slobode. Njihov opasni utjecaj valja
zaustaviti - u nasilnim državama, silom; u slobodnijim društvima drugim
203
sredstvima.

STVARANJE PRIVIDA
Tijekom hladnoratovskih godina, priča o "obrani od komunističke
agresije" uvijek je mogla mobilizirati domaću potporu subverzijama, teroru i
masovnim pokoljima. No 1980-ih godina priča se istrošila. Prema jednoj
pomnoj procjeni, do 1979. godine "Sovjeti su utjecali na pukih 6% svjetskoga
204
stanovništva i 5% svjetskog BDP-a" izvan vlastite države. No bez obzira na
pojedinosti, temeljni zaključak bilo je sve teže izbjeći. Javili su se i domaći
problemi, a poglavito uljuđujući učinci aktivizma 1960-ih godina koji je imao
brojne posljedice, među kojima i manju spremnost na toleriranje nasilja, što
je političko vodstvo jasno uvidjelo, sudeći prema službenoj dokumentaciji i
drugim izvorima. Zadaća "stvaranja privida da se borimo protiv Sovjetskog
Saveza" naišla je na zapreku.
Sistem za odnose s javnošću Reaganove administracije nastojao je riješiti
problem grozničavim proglasima o "zlom imperiju" i njegovim pipcima koji
sežu diljem svijeta, nastojeći nas ugušiti - pojednostavljena inačica
Kennedyjeve "monolitne i okrutne zavjere" za pokoravanje svijeta. No
potreba za novim sredstvima bila je neizbježna. Reaganovci su proglasili
svjetsku kampanju za uništenje "zle pošasti terorizma" (Reagan), a poglavito
državnog međunarodnog terorizma, "kuge koju su proširili bijedni protivnici
same civilizacije, utječući se barbarstvu u modernome dobu" (George
Schultz). Službeni popis država koje potpomažu terorizam, čiju je izradu
pokrenuo kongres 1979. godine, dobio je uzvišeno mjesto u politici i
propagandi, pri čemu je izbor doista bio delikatan, kako se i pristoji.
Kad su Gorbačovljevi odnosi s javnošću postali ozbiljnija prijetnja
američkim interesima, na što je upozoravao Huntington, a konvencionalni
izgovori izgubili snagu, "takozvani 'rat protiv droge' brzo je popunio
vakuum" u Latinskoj Americi, tradicionalnoj meti izravnog ili neizravnog
nasilja Sjedinjenih Država - da bi kasnije bio preveden u "narkoterorizam",
sukladno mogućnostima koje je otvorio 11. 09. Do kraja tisućljeća, "ukupna
[američka] vojna i redarstvena pomoć u toj hemisferi nadišla je ekonomsku i
socijalnu pomoć". To je nedvojbeno "novi fenomen", ističu analitičari: "čak i
na vrhuncu Hladnoga rata, ekonomska pomoć daleko je nadilazila vojnu
205
pomoć".
Kao što se moglo predvidjeti, "vojne postrojbe ojačane na račun civilnih
vlasti...generirale su probleme s ljudskim pravima i potaknule značajni
društveni sukob pa i političku nestabilnost". Od 2002. do 2003. godine broj
latinskoameričkih postrojbi koje su trenirane u sklopu američkih programa
obuke uvećao se za 50 posto. Južno zapovjedništvo američke vojske
(Southcom) trenutno u Latinskoj Americi zapošljava više ljudi nego sve
ključne civilne federalne agencije zajedno, a središte njihove pozornosti sada
su "radikalni populizam" i ulične bande. Lokalne policije primaju taktičku
obuku lake pješadije. Vojna obuka u inozemstvu prenesena je s Ministarstva
vanjskih poslova na Pentagon, čime su izbjegnuta pitanja ljudskih prava i
206
demokracije, kao i nadzor kongresa.
U rujnu 1989. godine, netom pred rušenje Berlinskoga zida, Bush I.
iznova je proglasio "rat protiv droge", uz promidžbenu kampanju vladinih
medija golemih razmjera. Rat je stupio na snagu taman u trenutku kad je
trebalo opravdati invaziju na Panamu, s ciljem otimanja lopova koji je u
Floridi osuđen za zločine koje je počinio uglavnom u vrijeme dok ga je
plaćala CIA - pri čemu je u bombardiranju siromašnih četvrti stradao
nepoznat broj ljudi, koji prema tvrdnjama žrtava iznosi nekoliko tisuća. "Rat
protiv droge" imao je i važnu domaću sastavnicu: baš kao i "rat protiv
zločina", služio je zastrašivanju domaćega stanovništva i osiguravanju
posluha, dok se provodila politika koja je, na račun velike većine, koristila
ekstremno bogatome sloju.
U 1994. godini, Clinton je kategoriji "terorističkih država" pridodao
 207
"banditske države". Nekoliko godina kasnije, repertoar je proširen još
jednim pojmom: "promašenim državama" od kojih se moramo zaštititi i
kojima moramo pomoći, ponekad tako što ćemo ih razoriti. Kasnije se
pojavila "osovina zla", koju u samoobrani moramo uništiti, slijedeći Božju
volju prenesenu na njegova vjernog slugu - iako pritom uvećavamo prijetnju
terorizma, potpomažemo širenje nuklearnog naoružanja i možda svijet
približavamo "skorašnjem otkrivenju".
Ta je retorika, međutim, uvijek nailazila na poteškoće. Temeljni problem
jest taj što su prema svakom razumnom tumačenju - pa i službenoj definiciji -
spomenuti pojmovi neprihvatljivo uopćeni i inkriminiraju Sjedinjene Države,
umjesto da opravdavaju postupke te zemlje, što nalaže vjernost doktrini.
Potrebna je prilična disciplina da se ne uoči trag istine u napomeni koju je
povjesničar Arno Mayer iznio neposredno nakon 11. 09.: od 1947. godine,
piše on, "Amerika je bila vodeći počinitelj 'preemptivnog' državnog terora" i
bezbrojnih drugih "'banditskih' nedjela", čime je uzrokovala golema
208
stradanja, "uvijek u ime demokracije, slobode i pravde".
Koncept "banditskih država" jednako je problematičan. Pred kraj
Clintonova mandata, postalo je jasno da su Sjedinjene Države za većinu
zemalja svijeta postale "banditska supersila", da Ameriku uglavnom smatraju
"najvećom prijetnjom društvima svijeta" i da su "u očima većine svijeta
vodeća banditska država današnjice zapravo Sjedinjene Države." Nakon što
je Bush preuzeo, matični teoretičari nisu više samo prenosili mišljenje svijeta,
nego su prihvatili kao činjenicu da su Sjedinjene Države "preuzele mnoga
obilježja 'banditskih država' protiv kojih...se borila". Iako ih doktrinalne
209
institucije drže izvan pogleda, poteškoće uvijek izviruju u pozadini.
Probleme je izazvalo i pokretanje "rata protiv droge", kojime se željelo
"popuniti vakuum" nastao nakon urušavanja tradicionalnih izgovora. Jedan je
taj da se najpovoljniji i najhumaniji pristupi - prevencija i liječenje -
neprestano zanemaruju u korist radikalnog povećanja utamničenja kod kuće i
nasilja van zemlje, pri čemu se cijene droge, a time i konzumacija, nisu
izmijenili. Drugi je uzročna veza između američkog nasilja u inozemstvu i
trgovine drogom, koja je dobro poznata u akademskim krugovima i posve
očita iz dnevnoga tiska, a najnoviji primjer je Afganistan. Korisno se,
međutim, prisjetiti da se niti jedan narkotrgovinski pothvat po razmjerima ne
može mjeriti sa onime što ga je u 19. stoljeću poduzela Velika Britanija,
210
učinivši ga jednim od temelja Imperija.
 Slični problemi opterećuju kategoriju "promašenih država". Poput
"terorističke države" i "banditske države", taj pojam je "iritantno neprecizan"
i odveć podložan različitim tumačenjima. Ovdje je također potrebno pomno
birati dokaze da bi se Sjedinjene Države isključilo, prilikom uključivanja
željenih primjera. Uzmite, primjerice, Haiti, prototip "promašene države".
Prema standardnoj verziji u većini akademskih rasprava - a u medijima uvijek
- Clintonova intervencija 1994. godine kojom se željelo "obnoviti
demokraciju" nažalost "nije donijela demokraciju, nego politički kaos,
jačanje represije i pogoršanje američkohavajskih odnosa". Standardno je u
ovome slučaju i izbjegavanje relevantnih činjenica, a poglavito onih koje
otkrivaju da je Clintonova invazija bila samo jedan korak u pokušaju
Washingtona da potkopa haićansku demokraciju, koji je doveo do kaosa i
211
represije što su svi jednoglasno predvidjeli.
Kategorija "promašene države" neprekidno se spominjala tijekom
"normativne revolucije" koju su tijekom 1990-ih objavile samozvane
"prosvijetljene države", priskrbivši si pravo na primjenu sile navodno u cilju
zaštite stanovništva (pomno odabranih) država, pri čemu su njihovi postupci
bili "protuzakoniti, ali legitimni". Kad je nakon 11. 09. "rat protiv terora"
zamijenio "humanitarne intervencije" kao središnja tema političkog diskursa,
koncept "promašene države" proširen je na države poput Iraka, koje navodno
ugrožavaju Sjedinjene Države oružjem za masovno uništenje i
međunarodnim terorizmom. U akademskim raspravama koje (s
odobravanjem) istražuju korijene Bushove doktrine, koncept "promašene
države" proširen je na "vakuume moći" koje su Sjedinjene Države bile
prisiljene popuniti zbog vlastite sigurnosti, a, Amerikanci su se "usredotočili
212
na sječu drveća i Indijanaca i zaokruživanje svojih prirodnih granica".
U toj proširenoj uporabi, "promašene države" ne moraju nužno biti slabe.
Irak se nije smatralo promašenom državom koja prijeti Sjedinjenim
Državama zato što je bio slab. Jedan pravni autoritet piše da se "agresivnu,
nestabilnu, tiransku državu također može smatrati promašenom - barem
prema normama i standardima suvremenog međunarodnog prava". To zvuči
razumno. Nacistička Njemačka i staljinistička Rusija zasigurno nisu bile
slabe države, ali zaslužuju naziv "promašene države" kao i sve druge tijekom
povijesti. Čak i u najužem tumačenju, "promašene države" obilježava
neuspjeh u osiguravanju sigurnosti za vlastito stanovništvo, neosiguravanje
prava kod kuće i u inozemstvu te neuspjeh u osiguravanju funkcioniranja (ne
puko formalnih) demokratskih institucija.
 Koncept zasigurno obuhvaća i "odmetničke države", koje s prijezirom
odbacuju odredbe i institucije međunarodnoga prava, pomno građene niz
godina, ponajprije na inicijativu Sjedinjenih Država. Javljaju se poznate
poteškoće: kategorija obuhvaća odveć širok opseg da bi bila doktrinalno
213
prihvatljiva.
Dominantna svjetska sila svjesno bira politike tipične za odmetničke
države, koje ozbiljno ugrožavaju domaće stanovništvo i potkopavaju istinsku
demokraciju. U bitnome smislu, washingtonsko preuzimanje obilježja
promašenih i odmetničkih država ističe se s ponosom. Washington gotovo i
ne pokušava sakriti "napetost između svijeta koji još uvijek želi pošteni i
održivi međunarodni pravni sustav i jedine supersile koja uopće ne mari za
činjenicu da je po sedamnaestostoljetnom, apsolutističkom shvaćanju
vlastitoga suvereniteta...usporediva s Burmom, Kinom, Irakom i Sjevernom
Korejom", pri čemu sve ostale optužuje za zastarjelo poimanje
214
suvereniteta.
Bogata dokumentarna i povijesna grada snažno podupire Hun -
tingtonovu prosudbu o stvaranju privida, iako je priznavanje hladnoratovske
paranoje, neznanja i pogrešnih procjena uvijek dobrodošlo. Iz slučaja u
slučaj, interna dokumentacija i ostali standardni izvori otkrivaju da se
promicanje dominantnih domaćih interesa pomno planiralo. Kao što
povjesničar Charles Berquist zaključuje u razmatranju opravdanja za
intervenciju u Latinskoj Americi: "da bi očuvali....vjeru u liberalnu
demokraciju", analitičari moraju "izobličavati...dokaze i preobražavati očitu
promišljenu konstantu politike Sjedinjenih Država (obranu kapitalističkih
interesa) u nepromišljenost (neutemeljeni strah od komunizma)". Isto vrijedi i
215
za sve ostale slučajeve.

PROMIŠLJENA KONSTANTA
Sasvim uobičajeno, ispitivanje je otkrilo da je stvarni neprijatelj
Sjedinjenih Američkih Država dugo bio nezavisni nacionalizam, a poglavito
onda kada je prijetio da postane "zarazan primjer," kako je Henry Kissinger
opisao demokratski socijalizam u Čileu; virus koji bi mogao zaraziti i druge
zemlje, sve do Južne Europe - pri čemu je isti strah brinuo Leonida
Brežnjeva. Valjalo je stoga zatrti sam izvor zaraze, što je i učinjeno u utorak,
11. rujna 1973. godine, što je datum koji se često naziva prvi 11. 09. u
Latinskoj Americi. Svi mi možemo puno naučiti o ključnim temama,
proučimo li učinke ovi dvaju 11. 09. na spomenuta društva i njihovu okolinu,
216
kao i reakcije na njih.
Dana 11. 09. godine 1973., nakon godina podrivanja čileanske
demokracije od strane Sjedinjenih Država, podrške teroru i "ekonomskog
mučenja," snage generala Augusta Pinocheta napale su čileansku
predsjedničku palaču. Salvador Allende, izabrani predsjednik, umro je u
palači, očito počinivši samoubojstvo, jer nije bio voljan predati tu razorenu,
najstariju i najživlju demokraciju u Latinskoj Americi. Uspostavljen je režim
mučenja i represije. Glavni instrument tog režima bila je tajna policijska
organizacija DINA, koju su vojni obavještajci Sjedinjenih Država usporedili
s KGB-om i Gestapom. U međuvremenu, Washington je čvrsto podržavao
Pinochetov režim nasilja i terora i odigrao je nemalu ulogu u njegovu
217
početnom trijumfu.
Službeni broj mrtvih na dan prvog 11. 09. je 3.200. Stvarni broj u pravilu
se udvostručuje. U omjeru s brojem stanovništva, odgovarajuća brojka za
Sjedinjene Države bila bi između 50.000 i 100.000 ubijenih ljudi. Jedno
službeno istraživanje, trideset godina nakon udara, pronašlo je dokaze za
30.000 slučajeva mučenja - čemu bi ekvivalent u Sjedinjenim Državama bio
700.000. Pinochet je brzo počeo integrirati i druge latinskoameričke vojne
diktature podržane od Sjedinjenih Država u jedan međunarodni državni
teroristički program, nazvan operacija Kondor. Program je podrazumijevo
ubijanje i nemilosrdno mučenje unutar regije, a izdanke je pružao i u
terorističke organizacije u Europi i Sjedinjenim Državama. Tijekom tih
monstruoznih zločina i dugo nakon njih, Pinochet je bio iznimno poštovan -
poglavito od Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali i puno šire. Ubojstvo
uglednog čileanskog diplomata Orlanda Leteliera u Washingtonu 1976.
godine predstavljalo je, međutim, jedan korak predaleko. Operacija Kondor
morala je biti opozvana. No otrov se nastavio širiti. Najgore grozote u
Argentini tek su trebale nastupiti, zajedno s ekspanzijom državnog terora u
Centralnoj Americi od strane tadašnjih dužnosnika u Washingtonu i njihovih
218
neposrednih mentora.
Nakon 11. rujna 2001. godine svijet se, po općem suglasju, nepovratno
promijenio. Ali ne i nakon prvog 11. 09. Oni koji uživaju u bogatstvu,
slobodi i povlasticama mogli bi se zapitati kako bi se svijet promijenio da je u
vojnom udaru bila uništena najstarija demokracija u hemisferi, njen
predsjednik usmrćen, više od 50.000 ubijenih i 700.000 mučenih, uz širenje
pošasti terora po čitavom kontinentu i dalje. Možemo se zapitati kako bi
trebalo odgovoriti onima koji su sudjelovali u tim akcijama i slavili ih te
onima koji ih odbacuju kao nešto što odmah treba zaboraviti.
Strah od nezavisnog nacionalizma može imati začudne posljedice.
Ilustracija za to je ono što je senator Baucus nazvao "apsurdna i bizarna
opsjednutost administracije Kubom" koja je, kao što smo vidjeli,
prevladavala nad prijetnjom terora u administracijama Clintona i Busha II.
Opsesija može biti bizarna, ali sa stajališta kreatora politike ona nije
apsurdna. Osnovni razlozi bili su objašnjeni u internim dokumentima iz
godina Kennedyja i Johnsona. Planeri u Ministarstvu vanjskih poslova
upozoravali su da već "samo postojanje" Castrova režima predstavlja
"uspješno prkošenje" politikama Sjedinjenih Država unazad 150 godina.
Prijetnja nisu bili Rusi, nego to nepodnošljivo prkošenje gospodaru
hemisfere, slično iranskom zločinu uspješnog prkošenja iz godine 1979. ili
sirijskom odbijanju Clintonovih zahtjeva. Do lipnja 1960. godine,
dugogodišnji predsjednički savjetnik Adolf Berle, nekadašnji član trusta
mozgova FDR, upozorio je da "je ovo kraj Monroeve doktrine". Divljaštvo i
fanatizam napada na Kubu bili su uistinu izvanredni; toliko da je ratni savjet
američke vojske 1993. godine upozoravao na "prirođene osjećaje" tvoraca
američke politike, koji na Castra gledaju kao na "utjelovljenje zla koje valja
kazniti za prkos prema Sjedinjenim Državama i druga neprihvatljiva djela".
Kažnjavanje stanovnika Kube pojačalo se kad se Kuba našla u velikom
škripcu nakon raspada Sovjetskog Saveza, dakako na inicijativu liberalnih
demokrata. Autor mjera iz 1992. godine kojima je dodatno zaoštrena blokada
objavio je: "moj je cilj izazvati katastrofu na Kubi" (zastupnik Robert
Torricelli iz New Jerseyja, kasniji senator). Da je kažnjavanje stanovništva
legitimno, odlučeno je već u vrijeme Eisenhowerove administracije.
"Kubanci [su] odgovorni za režim", objasnio je državni podtajnik Douglas
Dillon u ožujku 1960. godine, tako da su Sjedinjene Države imale pravo
nanijeti im patnju putem ekonomskog gušenja. Eisenhower je odobrio
ekonomske sankcije, očekujući da će, "izvrgnuti gladovanju, [Kubanci]
zbaciti Castra". Kennedy je također smatrao da bi embargo mogao ubrzati
odlazak Fidela Castra, uslijed "rastuće nelagode među gladnim Kubancima".
Zajedno s proširenjem embarga, Kennedy je započeo veliku terorističku
kampanju koja je ciljala na izazivanje "neviđenih užasa" na Kubi, što je bio
cilj i Roberta Kennedyja koji je, prema njegovu biografu Arthuru
Schlesingeru, bio zadužen za tu operaciju. Osnovni način razmišljanja izrazio
je zamjenik pomoćnog državnog tajnika, Lester Mallory, u travnju 1960.
godine: Castro će biti uklonjen "putem razočaranja i neposluha, kao
posljedica ekonomskog nezadovoljstva i patnje [pa je tako] promptno trebalo
poduzeti sve moguće akcije za slabljenje ekonomskog života Kube [u cilju]
219
izazivanja gladi, očaja i rušenja vlade".
Američki vode nisu mogli tolerirati "kubansko odbijanje pokornosti
Sjedinjenim Državama", odnosno reakciju "ljudi koji su još uvijek vjerovali
da imaju pravo na samoodređenje i nacionalni suverenitet", piše
latinskoamerički znanstvenik Louis Perez, sažimljući četrdeset godina terora i
ekonomskog ratovanja. Zapis ilustrira principe koji su dobro poznati,
osviješteni i posve jasni žrtvama, dok su u intelektualnom svijetu
obavještajaca jedva uočljivi.
Ono što je navelo Kennedyjevu administraciju da kazni stanovnike
inkriminirane države, nije bilo samo kubansko "uspješno prkošenje".
Postojao je i strah da bi Kuba mogla predstavljati još jedan od onih "zaraznih
primjera", kao što je to bio Čile i bezbrojne druge mete podrivanja, agresije i
međunarodnog terorizma. Kubanska samostalnost ohrabrila bi druge, koji bi
mogli biti zaraženi "Castrovom idejom da stvari uzmu u vlastite ruke",
upozorio je nastupajućeg predsjednika Kennedyja njegov savjetnik za
Latinsku Ameriku, Arthur Schlesinger. Predsjednik Eisenhower je već izrazio
svoju zabrinutost da je Castro "stekao veliki ugled u Latinskoj Americi", što
je značilo da "mu se druge vlade ne mogu suprotstaviti, jer im prijeti moguća
akcija svjetine kojoj se sviđa demagogija Castrova tipa". Opasnost je osobito
velika, pojasnio je Schlesinger, tamo gdje "podjela zemlje i drugih oblika
nacionalnog bogatstva u velikoj mjeri favorizira imućne..., a siromašni i
obespravljeni, potaknuti primjerom kubanske revolucije, zahtijevaju priliku
za pristojan život". Čitav sustav dominacije mogao bi se raspasti, ako se ideja
uzimanja stvari u vlastite ruke proširi i preko obala Kube.
Britanski obavještajci u potpunosti su se složili, s obzirom na bogato
iskustvo s otkazivanjem poslušnosti. U lipnju 1961. godine, Združeno
obavještajno vijeće je upozorilo da "kastroizam još uvijek pokazuje mnogo
od svoje popularne privlačnosti. Ako bi se, na duži rok, kubanska revolucija
uspjela pretočiti u jedan stabilni režim, a čini se da su to aspiracije potlačenih
klasa, pojavit će se ozbiljna opasnost da to nadahne slične revolucije i
drugdje u Latinskoj Americi." Prijetnje su bile pogubne i uporne, što je
frustriralo planere posvećene "promicanju demokracije", koja je danas
220
ponovno oživljena u Venezueli - zapravo u velikom dijelu Južne Amerike.
 Zabrinutost zbog virusa i infekcija koje bi se mogle proširiti bila je stalna
tema među velikim silama. Trezveni europski državnici bojali su se da bi
virus američke revolucije mogao zatrovati civilizirani svjetski poredak.
Reakcija je bila još žešća kad je Haiti postao prva slobodna zemlja u
hemisferi 1804. godine, nakon brutalne borbe protiv kombiniranih snaga
civilizacije: Engleske, Francuske i Sjedinjenih Država. Oslobađanje Haitija
bilo je posebno zastrašujuće za robovsku državu na njegovu sjeveru, koja je
odbijala priznati Haiti do 1862. godine - godine kad je priznala i Liberiju, pri
čemu su obje zemlje bile razmatrane kao moguća mjesta na koja bi se uputili
oslobođeni robovi. Kasnijih godina, Sjedinjene Američke Države su od
Francuske preuzele glavnu ulogu u mučenju Haitija, što se nastavlja do
221
danas.
Slična zabrinutost javila se i prilikom pojave najstrašnijeg virusa od svih -
oslobađanja Rusije od Zapada u listopadu 1917. Predsjednik Wilson i
britanski premijer David Lloyd George bojali su se da bi boljševički virus
mogao zaraziti i druge zemlje, pa čak i Sjedinjene Države i Englesku. Te su
brige potrajale do šezdesetih godina, kad je sovjetska ekonomija počela
stagnirati, velikim dijelom zbog enormnih vojnih programa poduzetih kao
reakcija na Kennedyjevo vojno naoružavanje i njegovo odbijanje da razmotri
ponude za snažnu uzajamnu redukciju ofenzivnog oružja od strane ruskog
premijera Nikite Hruščova, koji se nadao da će izbjeći utrku u naoružanju
koja bi uništila daleko slabiju sovjetsku ekonomiju. Obje strane su shvaćale
da je Sovjetski Savez vojno slabiji (a naravno i ekonomski).
Pitanje koje je bilo u srcu Hladnoga rata točno je opisao jedan od
najuglednijih teoretičara znanosti o Hladnome ratu, John Lewis Gaddis, koji
njegove početke uvjerljivo datira u godine 1917.-18. Neposredna intervencija
saveznika godine 1918. bila je moralna u svojoj namjeri, objašnjava Gaddis:
Woodrow Wilson bio je nadahnut "iznad svega drugog" gorućom željom "da
osigura samoodređenje u Rusiji" - i to prisilnim postavljanjem vladara koje
mi odaberemo. Slijedeći istu moralnu viziju, Sjedinjene Države bile su
posvećene samoodređenju Vijetnama i Srednje Amerike, dok se Kremlj
posvetio samoodređenju Afganistana i Istočne Europe - i tako dalje, kroz
222
čitavu povijest, kako su to uobičajeno proglašavali vizionari na vlasti.
Zapadnjačka invazija godine 1918. bila je zapravo samoobrana,
objašnjava Gaddis, vrlo slično kao i slučaj oslobođenja Floride od strane
Jacksona Adamsa u samoobrani od odbjeglih crnaca i Indijanaca izvan
zakona. Zapadnjački napad bio je poduzet "kao odgovor na duboko i
potencijalno dalekosežno uplitanje nove sovjetske vlade u unutarnje poslove,
ne samo Zapada, nego praktično svake zemlje na svijetu", odnosno na
"izazov revolucije samom opstanku kapitalističkog poretka, koji gotovo da ne
može biti ozbiljniji". Drugim riječima, "sigurnost Sjedinjenih Država bila je u
opasnosti" već 1918. godine. Gaddis kritizira sovjetske povjesničare koji na
zapadnjačku intervenciju gledaju kao na "šokantno neprirodno kršenje
pravnih normi koje trebaju postojati između nacija". To je posve apsurdno,
odgovara on, "jer se ne može sjediti na dva stolca". Oni se žale zbog invazije
Zapada, a "najdublji revolucionarni izazov stoljeća bio je pokrenut protiv
Zapada" - promjenom društvenog poretka u Rusiji i proglašenjem
revolucionarnih namjera.
Nakon Drugog svjetskog rata, nastavlja Gaddis, ruska agresija poprimila
je još žešći oblik, jer je "sve veći uspjeh komunističkih partija u Zapadnoj
Europi, na Istočnom Mediteranu i u Kini" opravdano izazvao ponovnu
"sumnju u namjere Sovjetskog Saveza" iako je popularnost partije
"prvenstveno rasla zbog učinkovitosti u borbi protiv Osovine". Privlačnost
antifašističkog otpora zahtijevala je da Sjedinjene Države i Velika Britanija
brzo, često i brutalno djeluju na razbijanju otpora i njegovih postignuća,
posebno u Sjevernoj Italiji, gdje su radnici preuzeli tvornice i već su se
počele uspješno razvijati klice slobodnog samoupravnog društva. Prvi
memorandum Vijeća nacionalne sigurnosti iz 1947. godine razmatrao je
vojnu intervenciju u Italiji, ukoliko komunisti steknu vlast legalnim
sredstvima, što je bio stav koji je iznova naglašen u NSC 5411/2 godine
1954. Podrivanje talijanske demokracije aktivno se nastavilo barem do
sedamdesetih godina. Jedan malo općenitiji zadatak u oslobođenim
područjima bio je potkopavanje radničkog pokreta i ljevice, uz istovremenu
obnovu većeg dijela tradicionalne političke i ekonomske strukture i uz često
vraćanje fašističkih kolaboracionista na položaje u vlasti. Inicijative za
zbacivanje demokracije nastavile su se kroz mnogo godina, poglavito u
Južnoj Europi. Znatni napori posvećeni su i uklanjanju prijetnje od istinske
223
demokracije u Japanu.
U poslijeratnim godinama, strah Washingtona od infekcije proširio se
diljem svijeta, s obzirom da su Sjedinjene Države postale dominantna
svjetska sila, nadomještajući Veliku Britaniju. Sukladno Trumanovoj
doktrini, odmah je prizvana teorija dominovirusa, radi opravdanja masakra u
Grčkoj i ponovnog uvođenja tradicionalnog poretka, uključujući i nacističke
kolaboracioniste. Iz sličnih razloga, Washington je podržao instalaciju prve
europske poslijeratne fašističke vlade u Grčkoj 1967. godine i nastavio je
podržavati dok diktatura nije bila zbačena 1974. Ista koncepcija više je puta
iskorištena kao opravdanje za destrukciju parlamentarnih režima i nametanje
krvoločnih diktatura u većem dijelu svijeta, u cilju zajamčene "stabilnosti" i
kontrole vitalnih resursa (nafta na Srednjem istoku, kao u slučaju Grčke
četrdesetih godina).
Voditelj politike planiranja osoblja u Ministarstvu vanjskih poslova,
George Kennan, upozorio je 1948. godine da bi, padom Indonezije pod
"komunizam", mogla započeti "infekcija [koja] bi se proširila prema zapadu"
preko cijele Južne Azije. Kennan je stoga smatrao da je "problem Indonezije
najbitnije pitanje trenutka u našoj borbi s Kremljom" - koji nije imao veze s
Indonezijom, osim što je služio za stvaranje pogrešnih utisaka. Prijetnja
"komunističke Indonezije" bila je dovoljno opasna da Eisenhowerova
administracija podrži vojnu pobunu, prvenstveno zbog straha od demokracije:
ono što je u znanosti poznato kao "stranka siromašnih", stjecalo je previše
političke podrške da bi se oni osjećali ugodno. Prijetnja demokracije nije bila
nadvladana sve do Suhartovog udara 1965. godine i velikog pokolja koji je
uslijedio, čime je bio uspostavljen jedan od najbrutalnijih režima kasnog
dvadesetog stoljeća. Tada, dakako, nije bilo zabrinutosti oko demokracije ili
oko teških kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Suharto je ostao "naš
čovjek", kako ga je opisivala Clintonova administracija, sve dok 1998. godine
nije počinio svoj prvi stvarni zločin: oklijevao je izvršavati naloge IMF-a i
izgubio kontrolu nad stanovništvom. U tom trenutku državna tajnica
Madeleine Albright priopćila mu je da je došlo vrijeme za "demokratsku
tranziciju", iako su ga neki, poput Suhartova dugogodišnjeg zagovornika
224
Paula Wolfowitza, još uvijek smatrali mjerodavnim.
Ratovi u Indokini uklapaju se u isti uzorak. Opravdanja koja su se nudila
bila su uobičajena, iako se "obrana od komunističke agresije" morala shvaćati
vrlo široko. Francusku je valjalo prikazati kao zemlju koja brani Vijetnam od
vijetnamske agresije, dok je nastojala ponovo osvojiti svoju nekadašnju
koloniju. Tako je kanadski dobitnik Nobelove nagrade za mir, Lester
Pearson, vanjsku prijetnju Vijetnamu našao u "ruskoj kolonijalnoj vlasti",
iako na vidiku nigdje nije bilo Rusa, nego su se jasno vidjeli deseci tisuća
francuskih vojnika, naoružanih od strane Sjedinjenih Država. Američki
načelnici glavnog stožera utvrdili su da "agresija" u Jugoistočnoj Aziji "osim
oružane, podrazumijeva i drugu agresiju - politički rat ili subverziju". Adlai
Stevenson i John F. Kennedy grmili su o "unutrašnjoj agresiji" i "napadu
iznutra...koji provode snage Sjevera". Pod Sjeverom su mislili na sjevernu
polovicu Vijetnama, koji je podijeljen od strane Sjedinjenih Država, nakon
zanemarivanja međunarodnog sporazuma o ujedinjenju i izborima iz 1954.
225
godine (koji bi, kako su priznali, imali pogrešan rezultat).
U siječnju 1963. godine, nakon izvješća o vojnom uspjehu, Kennedy je
obavijestio naciju da je "oštrica koplja agresije otupjela u Južnom
Vijetnamu". Njegov bliski savjetnik, povjesničar Arthur Schlesinger, opisao
je 1962. kao "prilično dobru godinu" kada je "zaustavljena agresija u
Vijetnamu"; 1962. je bila godina kad je Kennedy poslao američke
zrakoplovne snage da bombardiraju Južni Vijetnam, odobrio upotrebu
napalma i kemijsko ratovanje radi uništavanja usjeva koji su hranili
starosjedioce i omogućavali im pružanje otpora; godina kad je Kennedy
započeo slanje milijuna Južnovijetnamaca u koncentracijske logore, gdje su
mogli biti "zaštićeni" od gerile koju su podržavali. Prvotna razmatranja
administracije otkrila su da su veće provincije na Jugu zauzele starosjedilačke
snage, koje su pokrenule oružani otpor zbog brutalne represije klijentelističke
države Sjedinjenih Država u Južnom Vijetnamu, uz slabu podršku sjevernog
dijela podijeljene zemlje. Javni i interni zapisi do ubojstva Kennedyja u
studenom 1963. godine ne otkrivaju nikakvu naznaku njegova odstupanja od
namjere da Sjedinjene Države nastave istim putom, sve dok ne bude
izvojevana pobjeda nad "unutrašnjim napadom" . Nakon što je kasnih
šezdesetih godina rat postao izrazito nepopularan, a poglavito nakon što je
vijetnamska Ofenziva Tet (Tet je vijetnamska Nova godina) iz 1968. godine
okrenula elitne sektore protiv rata, pisci memoara radikalno su izmijenili
svoje prikaze, tako što su proizveli "sjećanja" koja podržavaju doktrinarno
prihvatljiv stav da su Kennedy i ostali bili tajni golubovi. Izrazito tajni. U
arhivama, međutim, nema vjerodostojnih tragova koji bi potvrdili takav
226
zaključak.
Nedavni napori da se održi imidž Kennedyja kao tajnog goluba pojavili
su se uz nekoliko komadića dokaza, koji su zanimljivi u pretpostavkama: oni
implicitno definiraju "goluba" kao nekoga tko ustraje na osiguranju pobjede
prije povlačenja, što je čitavo vrijeme bilo Kennedyjevo stajalište. Jedan od
rijetkih primjera netrivijalnih novih dokaza, koji su bili izloženi u tim
naporima, priopćenje je Bijele kuće kojim se daje uputa Johnu Kennethu
Galbraithu, ambasadoru u Indiji, da indijskom ministru vanjskih poslova,
M.J. Desaiju kaže "da ćemo, ako Hanoi poduzme korake za smanjenje
aktivnosti gerile, mi odgovoriti [sic] u skladu s tim". Ukoliko Hanoi "u
 227
potpunosti obustavi aktivnosti, mi ćemo se povući u normalne okvire" .
Ukratko, kad bi Hanoi pronašao način da okonča pobunu starosjedilaca protiv
strahovlade države nametnute od Sjedinjenih Država, Amerika bi ostavila
svog klijenta na vlasti i bila zadovoljna pobjedom. Kremlj bi bio sretan da je
tijekom osamdesetih godina sličnu ponudu mogao prenijeti Afganistanu.
Pravi razlozi za napad Sjedinjenih Država na Indokinu su uobičajeni.
Washington se bojao da bi nezavisni Vijetnam mogao biti virus koji će
zaraziti druge; možda čak i resursima bogatu Indoneziju, koju bi Japan - ili
"superdomina", kako ga je nazvao povjesničar Azije John Dower - uključio u
nezavisno azijsko kopno, na kojemu bi postao industrijsko središte. Time bi
se zapravo uspostavio novi poredak koji je Japan i pokušavao kreirati svojim
postignućima u tridesetim godinama. Sjedinjene Države nisu bile spremne na
gubitak pacifičke faze Drugoga svjetskog rata, nedugo nakon vojne pobjede.
Diplomatski zapisi prije Drugoga svjetskog rata upućuju da nije bilo nekih
temeljnih prigovora novom japanskom poretku, sve dok su Sjedinjene Države
imale slobodan pristup istome. No s porastom poslijeratnih ambicija,
Washington je Japanu namjeravao dodijeliti "neku vrstu carstva prema jugu",
po riječima Georgea Kennana, nešto poput novog poretka, ali unutar
globalnog sustava kojim dominiraju Sjedinjene Države, što bi bilo
prihvatljivo. Ova regija, kako je naznačilo Kennanovo osoblje, trebala je
Velikoj Britaniji osigurati pristup resursima u njenim negdašnjim azijskim
kolonijama te olakšati obrasce "trostrane trgovine" koji su bili temelj
poslijeratne obnove Europe i stvaranja tržišta te prilika za ulaganje američkih
korporacija, koje su baš tada prelazile na multinacionalnu razinu. Te je
228
planove mogao prekinuti vijetnamski virus, da nije bio obuzdan.
Ispravan način postupanja s virusom njegovo je uništenje i cijepljenje
potencijalno zaraženih. U ovom slučaju, virus je bio uništen razaranjem
Indokine. Šira regija je potom cijepljena uspostavom okrutnih vojnih
diktatura u zemljama podložnim infekciji. Indonezija je bila zaštićena
"masovnim pokoljem zapanjujućih razmjera" 1965. godine, koji je bio "zraka
svjetlosti u Aziji", kako je klicao New York Times. Ova reakcija odražavala je
neprikrivenu zapadnjačku euforiju nad posljedicama masakra stotina tisuća
ljudi, uglavnom seljaka bez zemlje, te nad uništenjem jedine političke stranke
zasnovane na masama, indonezijske komunističke partije, čime je zemlja bila
otvorena za slobodnu eksploataciju od strane Zapada putem zločina koje je
229
CIA usporedila sa zločinima Hitlera, Staljina i Maoa.
 Ključna logika ratova u Indokini bila je artikulirana od strane
Kennedyjeva i Johnsonova savjetnika za nacionalnu sigurnost Mc-Georgea
Bundyja. On je u retrospektivi primijetio da je "naš napor" u Vijetnamu bio
230
"pretjeran" nakon 1965. godine, kada je Indonezija bila sigurno cijepljena.
Osnovni ratni cijevi bili su postignuti. Do kasnih šezdesetih godina, poslovna
zajednica Sjedinjenih Država shvatila je da je bilo besmisleno proširivati rat,
koji je tada već škodio američkoj ekonomiji, najvećim dijelom stoga što je
antiratni pokret prisiljavao Washington da slijedi skupu politiku "pušaka i
maslaca", umjesto poziva na nacionalnu mobilizaciju koja bi bila korisna za
ekonomiju, kao u vrijeme Drugoga svjetskog rata koji je bio popularni rat.
Mišljenje elite i politika vlade izmijenili su se u skladu s tim.
Unutar političkog spektra, ovaj rezultat opisan je kao "američki poraz, što
je istina ako u obzir uzimamo maksimalne ciljeve; Sjedinjene Države nisu
uspjele nametnuti klijentelističke države u Indokini, a "vjerodostojnost"
američke moći bila je neznatno narušena. U smislu osnovnih ciljeva rata,
Sjedinjene Države su pobijedile, što se i očekivalo, uzevši u obzir enormnu
nejednakost u sredstvima primijenjene sile.
Službena verzija dominoteorije ustrajala je na tome da bi Ho-Ši--Min
pokorio Jugoistočnu Aziju, Nikaragva bi preuzela Centralnu Ameriku i vrlo
brzo nakon toga horde bi preplavile Teksas, a Rusi bi bili samo korak iza
njih. Službena verzija često je ismijavana kao "naivna greška", nakon što je
poslužila svojoj svrsi stvaranja pogrešnih dojmova kod kuće. Interna verzija
dominoteorije nije, međutim, nikada napuštena jer je vjerodostojna: uspješan
samostalni razvoj i koraci prema demokraciji izvan kontrole Sjedinjenih
Država mogli bi doista imati dominoefekt te potaknuti druge, koji su suočeni
sa sličnim problemima, da nastave tim putem. Time bi se, dakako, narušio
globalni sustav dominacije. Potrebno je, stoga, stalno prodavati intervencije
kreiranjem pogrešnog utiska da je Sovjetski Savez ono protiv čega se borimo
- ili Kina ili Kineskosovjetska osovina ili Huni (izgovor Woodrowa Wilsona
za invaziju na Haiti i Dominikansku Republiku) ili narkomafija - ili bilo što
što se tog trenutka može izmisliti. O tim pitanjima dokumentarni zapisi su
bogati i izuzetno dosljedni.
Ovakvi pogrešni utisci obično stvaraju okvire ne samo za javne rasprave
nego i za usluge obavještajaca. Možda najdojmljiviji primjer, bitno značajniji
od dobro razmotrenog slučaja Iraka, otkriven je u papirima Pentagona. Kad je
Washington odlučio podržati ponovno francusko osvajanje Vijetnama, tajne
službe dobile su nalog da pokažu kako je otpor Viet Minga samo oruđe
Rusije ili Kine (ili obiju zemalja). Uz veliki napor, obavještajci su uspjeli
otkriti tek da je Hanoi bio jedino mjesto u regiji u kojemu nije bilo takvih
kontakata! To je protumačeno kao dokaz da je Ho-Ši-Min bio tako lojalna
marioneta da je imao "posebne povlastice", bez potrebe za instrukcijama.
Tajne službe Sjedinjenih Država bile su tako duboko indoktrinirane da u
dvadeset godina prije 1968. nisu bile u stanju razmotriti mogućnost da
Sjeverni Vijetnam slijedi svoje nacionalne interese, umjesto da služi kao
lojalna marioneta svojih gospodara - pri čemu se potonji zaključak nikada
nije dovodio u pitanje, što god netko mislio o Hanoiu. Južnovijetnamski otpor
231
(NLF) je raspušten, osim na tlu, gdje je imao zapovjednu prisutnost.

"NEUPITNA MOĆ"
Iako su nedvojbeno imale najbogatiju ekonomiju u svijetu, Sjedinjene
Države prije Drugog svjetskog rata nisu bile osobito bitan čimbenik u svijetu.
Njihov utjecaj obuhvaćao je vlastito područje, uz povremene upade na
Pacifik, a u dvadesetim godinama započele su inicijative za osiguravanje
udjela u golemim energetskim resursima Srednjeg istoka. No i prije nego što
su Sjedinjene Američke Države ušle u rat, visoko pozicionirani planeri i
savjetnici za vanjsku politiku shvatili su da bi Amerika mogla imati i
"neupitnu moć" u novom svjetskom poretku, ukoliko se osigura "ograničenje
iskazivanja suverenosti" svih država koje bi se mogle umiješati u njihove
planove. Razvijena je "sveobuhvatna politika za stjecanje vojne i ekonomske
premoći Sjedinjenih Država" na "velikom području" koje je trebalo
uključivati barem zapadnu polutku, nekadašnje britansko carstvo i Daleki
istok. Kako je rat napredovao i postalo je jasno da je "sovjetska vojna
sila...slomila Hitlerov Reich", planiranje "velikog područja" prošireno je tako
232
da uključuje i što je moguće veći dio Euroazije. Od tog vremena svijet je
pretrpio mnoge dramatične promjene, ali jednako začuđujuća - i od još
dalekosežnijeg značaja za budućnost - jest bitna trajnost te politike, uz neke
taktičke prilagodbe i izmijenjena opravdanja za istu, ovisno o okolnostima.
Nakon što je Rusija najprije izdržala, a onda i odbila nalet nacista za
vrijeme Drugog svjetskog rata, Staljin je postao saveznik, voljeni "ujak Joe".
"Iako je Staljinov režim nedvojbeno bio kriminalan i omražen", piše
povjesničar Omer Barto, "valja uvijek imati na umu da bez Crvene armije i
njene užasne krvave žrtve Wehrmacht ne bi mogao biti poražen i da bi
233
nacizam ostao stvarnost u Europi kroz mnoge generacije". Stručnjak za
Roosevelta, Warren Kimball, zaključuje: "Kada su vojne procjene pokazale
da samo Crvena armija može izvojevati pobjedu nad Hitlerom u kopnenom
ratu, pomoć Sovjetskom Savezu postala je predsjednički prioritet", uz
pretpostavku da će ruska vojska samljeti Njemačku i poštedjeti američke
vojnike kopnenog rata. Prema Rooseveltovoj strategiji, Sjedinjene Države
trebale su biti rezerva, kako je to sam rekao u jednom privatnom razgovoru.
Usprkos tomu, "Roosevelt je program pomoći Rusiji prije smatrao činom
dobre volje, nego pravim doprinosom u ratnim naporima Sovjeta", dodaje
Kimball, procjenjujući vrijednost pomoći na oko 10 posto od ruske
proizvodnje, što ju čini ključnom, ali ipak sekundarnom u Rooseveltovim
širim planovima. Njegova namjera, koju do kraja nije mijenjao, primjećuje
Gaddis, bila je da saveznici Sjedinjenih Država u Europi trebaju "na sebe
preuzeti većinu borbenih zadataka", kako bi se "žrtve [SAD-a] svele na
minimum". Pojam "Saveznici" je uglavnom značio Rusi: za svakog
američkog vojnika koji je poginuo boreći se u ratu, "oko 60 Rusa učinilo je
isto". Slična namjera, koja je u velikoj mjeri i ostvarena, bila je da Sjedinjene
Države na Pacifiku osiguraju potpunu prevlast, bez ikakvog miješanja
234
saveznika ili čak sudjelovanja "većih žrtava japanske agresije".
U ranijim fazama rata, stav Harryja Trumana bio je jasan: "Vidimo li da
Njemačka pobjeđuje, pomoći ćemo Rusiji, a ukoliko Rusija bude
pobjeđivala, pomoći ćemo Njemačkoj i na taj način im pomoći da se što više
međusobno pobiju"; politički znanstvenik Timothy Crawford to naziva
"ključnom strategijom za produženje rata". Trumanov općenito pragmatičan
stav bio je, međutim, ublažen njegovom iskrenom sklonošću i divljenjem
prema "starom Joeu" kojega je smatrao "pristojnim momkom koji ne može
činiti što hoće" jer je, kako je to Truman rekao 1948. godine, "zarobljenik
Politbiroa". Kad su ga savjetnici uvjerili da je to što čini "štetna zabluda",
Truman je takve stavove prestao izražavati javno. Privatno je, međutim,
nastavio opisivati starog Joea kao "poštenog" i "iskrenog", nekoga tko je
"bliže Tomu Pendergastu nego itko koga poznajem", misleći pritom na vođu
Missourija koji je započinjao svoju političku karijeru. Kao predsjednik,
Truman je osjećao da bi se mogao nositi s tiraninom, ukoliko Sjedinjene
235
Države uspiju učiniti po svome u 85 posto slučajeva.
Ratni planeri zauzeli su puno mračniji stav. Britanci su od samog početka
promatrali ratni savez između Zapada i Sovjeta kao "zastranjenje". Od
početka 1944. godine vojni obavještajci na Zapadu "Sovjete su isticali kao
sljedećeg neprijatelja" i Rusima su uskraćivali ključne informacije o
njemačkim snagama, dok su istovremeno dobivali "izvanredno detaljne i
točne" informacije o ruskim vojnim snagama. Gotovo svaka suradnja između
zapadnih i ruskih obavještajaca prestala je koncem 1944., a britanske i
američke tajne službe počele su prikupljati informacije za zračne napade
protiv Rusije. Vojni zapovjednik, Sir Alan Brooke, britanski ratni načelnik
Kraljevskog vrhovnog stožera, uvijek je prezirao, kako ju je on zvao, "tu
poluazijatsku rasu" koja je gotovo jednako nečasna kao i "mali žuti patuljasti
robovi" u Japanu, što je zgrozilo Sir Alexandera Cadogana, višeg dužnosnika
u Ministarstvu vanjskih poslova. Brooke je godine 1943. zaključio da će
SSSR "neizbježno postati glavna prijetnja" nakon rata pa svakako valja
"podržati Njemačku, postupno ju izgrađivati i uvesti u federaciju Zapadne
Europe", iako je tu politiku bilo teško provesti "pod plaštem svetog saveza
između Engleske, Rusije i Amerike". Richard Aldrich primjećuje da su
"poput Harryja S. Trumana u Washingtonu", Brooke i njegov zamjenik,
general Henry Pownall "s užitkom gledali kako se [Njemačka i Rusija]
energično hvataju u koštac". Do kraja 1944. godine, britanska vojska
smišljala je ratne planove, uključujući i ponovno naoružavanje Njemačke, za
planirani napad na Rusiju. Britanski obavještajci pronašli su "'povjerljive'
procjene o Sovjetskom Savezu kao sljedećem neprijatelju, koje su bile u
236
opticaju u Washingtonu".
Kad je rat protiv Njemačke završio, Churchill je u svibnju 1945. godine
naredio da se izrade ratni planovi za "Operaciju Nezamislivo". Njegov "cilj
bila je 'eliminacija Rusije'", piše Aldrich. Ti planovi s kojih je oznaka tajnosti
skinuta tek 1999. godine "nalagali su napad stotina tisuća britanskih i
američkih vojnika, kojima bi se pridružilo 100. 000 ponovno naoružanih
njemačkih vojnika", dok bi Kraljevsko ratno zrakoplovstvo "napalo sovjetske
gradove iz baza u Sjevernoj Europi". Uskoro je u igru uključeno i nuklearno
oružje. Ranije je Cadogan bjesnio zbog "sulude ruske sumnjičavosti", zbog
koje moramo biti "beskrajno strpljivi" i ophoditi se "kao da ih smatramo
237
razumnim ljudskim bićima".
Ta nedoumica uvijek je prisutna u pokušajima da se iziđe na kraj s
neljudima u svijetu. Trideset godina nakon kriminalnih užasa koje je naredio,
Robert McNamara još uvijek nije mogao razumjeti nespremnost
Južnovijetnamaca da polože oružje i postanu dio "neovisnog,
nekomunističkog Južnog Vijetnama", slijedeći put Indonezije koja je
"okrenula kaput" nakon ubojstva "300.000 ili više članova PKI...i sada je u
 238
rukama neovisnih nacionalista pod vodstvom Suharta".
Kako su Vijetnamci mogli ne cijeniti svijetlu budućnost koju im je nudio
McNamara? Možda je odgovor na to pitanje ponudio Henry Kissinger u
svojim tadašnjim razmišljanjima o "najdubljem problemu suvremenog
međunarodnog poretka" a to nisu glad ili rat, nego "razlika u filozofskom
stajalištu" koja razdvaja Zapad, "još uvijek uvjeren da je stvarni svijet
izvanjski za promatrača", od ostatka svijeta uvjerenog "da je stvarni svijet
unutar promatrača". Možda je to razlog zbog kojeg Vijetnamci nisu razumno
reagirali na naša nastojanja da ih bombardiranjem natjeramo za pregovarački
stol, gdje smo im nudili sudbinu PKI u nezavisnoj Indoneziji. Rusi su,
nastavio je Kissinger, izvan okvira polariziranih filozofskih stajališta. S njima
je osobito teško izaći na kraj zbog zablude "da su 'objektivni' čimbenici,
poput društvene strukture, ekonomskih procesa te - iznad svega - klasna
borba, važniji od osobnih uvjerenja državnika". Zato oni, za razliku od nas,
239
"sa sumnjom promatraju svaki iskaz dobre volje".
Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, britanske
procjene su se počele mijenjati. Godine 1951., tadašnji direktor pomorske
tajne službe, viceadmiral Eric Longley-Cook, obavijestio je "najuži krug [da
su] flegmatični Rusi faktor stabilnosti u svjetskom sustavu", tražeći da se
njihovi ciljevi promiču "psihološkim ili ekonomskim sredstvima, ali 'ne i
općom vojnom ofenzivom'". Sugerirao je da "glavna prijetnja strateškoj
stabilnosti i opstanku Ujedinjenog Kraljevstva dolazi iz Amerike" koja se
priprema za "rat protiv Sovjetskog Saveza" od kojega bi Sjedinjene Američke
240
Države ostale sigurne, dok bi Velika Britanija mogla biti uništena.
Spomenuti strah dodatno bi pogoršala retorika rezolucije NSC 68, da je
ona bila poznata. Formulirana 1950. godine, neposredno prije Korejskog rata,
rezolucija je priznata kao temeljni dokument suvremenog svjetskog poretka,
koji znanost naveliko citira, iako se velik dio njenog sadržaja općenito
ignorira, uključujući i podatke koji otkrivaju sovjetsku vojnu slabost u
241
odnosu na Zapad, kao i nevjerojatan retorički okvir dokumenta. NSC 68
sastavio je Paul Nitze po uputama Deana Achesona. Riječ je o dvojici
"mudraca" kojima se odaje počast zbog njihove trezvenosti i obzirnosti u
kreiranju novog svjetskog poretka tih dana. Oni su "temeljnu težnju robovske
države" suprotstavili "temeljnoj težnji" Sjedinjenih Američkih Država.
"Neumoljiva težnja" i bitni "cilj" države robova jest steći "apsolutnu vlast nad
ostatkom svijeta" kroz uništavanje vlada i "strukture društva" diljem svijeta.
Njena izopačenost suprotna je našoj savršenosti. "Temeljna težnja"
Sjedinjenih Država jest osigurati "dostojanstvo i značaj pojedinca" posvuda.
Američki vode pokreću "velikodušna i konstruktivna nastojanja i pokušavaju
dokinuti gramzivost u međunarodnim odnosima". Te su kvalitete osobito
očite u područjima pod utjecajem Sjedinjenih Država, koja su uživala
povlasticu "naših dugotrajnih napora da stvorimo i razvijemo međuamerički
sustav". Otuda potječe i divljenje prema snazi Sjedinjenih Država južno od
naše granice.
U usporedbi s Trumanovom administracijom, mudri ljudi koji su
"sudjelovali u stvaranju", što je retorika o Bogu i Zlu koju Bushevi pisci
govora plagiraju iz drevnih epova i dječjih bajki, čine se prilično krotkima.
Bitni kontinuitet ove politike iznova je došao do izražaja prilikom sloma
Sovjetskog Saveza, čime su otvorene nove mogućnosti, ali i potreba za novim
zabludama. Napad na Kubu je pojačan, ali preformuliran: to više nije bila
obrana od Rusa, nego prije iskrena posvećenost Washingtona demokraciji,
koja je iziskivala okončanje terora Sjedinjenih Država nad Kubom. Nagla
promjena izgovora nije potaknula prigovore; točnije, prigovori su u
potpunosti izostali. (Posve je očito da je isti model primijenjen i 2003.
godine, nakon propasti izgovora za invaziju na Irak.) Bushova invazija na
Panamu, odmah nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, bila je puka
fusnota u povijesti ovog područja. Ali i ona je ukazala na promjene. Jednu je
istaknuo Reaganov dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova, Elliott Abrams,
koji je primijetio da će "Bush vjerojatno biti sve spremniji na primjenu sile"
sada kada postoji mala bojazan da bi to moglo dovesti do reakcije Rusa. I u
Panami su bili potrebni novi izgovori: ne ruska prijetnja, nego trgovina
drogom Noriege, dugogodišnjeg pripadnika CIA-e, koji je prestao surađivati
(pri čemu je sve uljepšano s nekoliko priča o prijetnjama Amerikancima). U
kolovozu 1990. godine, kada je Saddam Hussein napao Kuvajt, Sjedinjene
Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo postavili su u kolovozu 1990.
godine ogroman ekspedicijski korpus u pustinju Saudijske Arabije
pripremajući se za invaziju na Irak koja je otpočela u siječnju 1991. godine,
242
jer ih u tome više nije sprečavala suprotstavljena supersila.
Kako više nije bilo Hladnog rata, valjalo je preformulirati izlike, ne samo
za intervenciju, nego i za militarizirani državni kapitalizam kod kuće.
Proračun koji je Pentagon predstavio Kongresu nekoliko mjeseci nakon pada
Berlinskog zida ostao je u velikoj mjeri nepromijenjen, ali je bio zapakiran u
novi retorički okvir, predstavljen u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji iz
ožujka 1990. Jedan prioritet je bio podržavati uznapredovalu industriju na
tradicionalne načine, uz oštro kršenje doktrina o slobodnom tržištu, koje su
bile nametnute drugima. Nacionalna sigurnosna strategija pozivala je na
jačanje "obrambene industrijske baze" (u osnovi, industrija visoke
tehnologije) kroz poticanje "ulaganja u nova postrojenja i opremu te u
istraživanje i razvoj". Kao i u prošlosti, troškovi i rizici dolazećih faza u
industrijskoj ekonomiji trebali bi biti podruštvljeni, a eventualna dobit
privatizirana. To je oblik državnog socijalizma za bogate, na koji se oslanja
veliki dio razvijene ekonomije Sjedinjenih Država, posebno nakon Drugog
svjetskog rata, pri čemu su takvi primjeri poznati iz ranijih razvijenih
243
ekonomija, sve do ranih dana industrijske revolucije. Tijekom nekoliko
prošlih desetljeća, financiranje Pentagona za istraživanje i razvoj je opalo,
dok se podrška putem Nacionalnog instituta za zdravstvo i drugih
komponenti povezanih sa "zdravstvom" u državnom sektoru povećala, kao
oštrica buduće ekonomije s industrijom baziranom ne više na elektronici,
nego na biologiji. Dugogodišnji predsjednik saveznih rezervi, Alan
Greenspan, i drugi ideolozi mogu slaviti čuda "poduzetničke inicijative",
"izbora potrošača" i "slobodnog trgovanja", ali oni koji su kanalizirali javna
sredstva u razvoj ekonomije i profitirali zbog takvih odluka znaju više o
244
tome.
Ponekad se raspravljalo o tome je li skrivanje razvoja industrije visoke
tehnologije pod krinkom "obrane" predstavljalo vrijedan društveni doprinos.
Oni koje ne dijele ovaj prijezir prema demokraciji mogli su se samo pitati
kakve odluke bi donijelo stanovništvo, da je bilo informirano o stvarnim
opcijama i da im je izbor bio dopušten. Možda bi podržali veća društvena
izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje, pristojno stanovanje, održivi okoliš za
buduće generacije i podršku Ujedinjenim narodima, međunarodnom pravu i
diplomaciji, kao što izbori redovito pokazuju. Možemo samo nagađati, jer je
strah od demokracije isključio opciju puštanja javnosti u političku arenu, pa
čak i njenog informiranja o onome što se u njeno ime čini.
Opravdanje za održavanje dinamičnog državnog sektora ekonomije
trebalo je revidirati u svjetlu novih nepredviđenih okolnosti na kraju
Hladnoga rata. Budući da razlog više nije mogla biti prijetnja ruske agresije,
opravdanje je postala "rastuća tehnološka sofisticiranost sukoba u Trećem
svijetu", koja "će postaviti ozbiljne zahtjeve pred naše snage" i "nastaviti
prijetiti interesima Sjedinjenih Država", čak i bez "natjecanja supersila u
pozadini". Ista revizija bila je potrebna i za drugu funkciju Pentagona:
osiguranje globalne "stabilnosti", što je šifra za poslušnost. U "novoj eri"
nakon Hladnoga rata, objašnjavala je administracija, "predviđamo da će naša
vojna snaga i dalje ostati bitna potpora globalnoj ravnoteži, ali ne više tako
snažno i na druge načine. Jasno nam je da potrebe za primjenu naše vojne sile
možda neće uključivati Sovjetski Savez, nego će se ta potreba možda javiti u
Trećem svijetu, gdje će biti potrebni novi potencijali i pristup" - ili točnije
stari pristup, ali s novim izgovorima koji će pratiti nove potencijale.
"Očekujemo da će, u budućnosti, nesovjetske prijetnje interesima
[Sjedinjenim Državama] zahtijevati našu veću pozornost" - iako je zapravo
pozornost bila slična, ali prilagođena okolnostima, kako riječju tako i djelom.
Kao i ranije, moramo raspolagati sredstvima "za jačanje naših jedinica na
terenu ili za prebacivanje snaga na područja na kojima nemamo stalnu
prisutnost". To je osobito bitno na Srednjem istoku, zbog "ovisnosti
slobodnog svijeta o zalihama energije u toj ključnoj regiji", gdje se "prijetnje
našim interesima" koje zahtijevaju direktan vojni angažman ne mogu
"pripisati Kremlju" - suprotno desetljetnim izlikama koje su sada odbačene
kao beskorisne. Ove nagle promjene nisu izazvale komentare. U to vrijeme
Saddam Hussein nije bio među nesovjetskim prijetnjama. Bio je još uvijek
245
dragi prijatelj, saveznik i primatelj opsežne pomoći i podrške.
Na isti način kao i vojni zapovjednici oglašavao se i politički
establišment, naglašavajući da kraj Hladnoga rata neće znatnije izmijeniti
sigurnosnu politiku: "Većina kriza na koje smo reagirali nakon kraja Drugoga
svjetskog rata zapravo nije uključivala Sovjetski Savez", primijetio je - posve
točno - mornarički general A. M. Gray u svibnju 1990. Problemi su, kao i
ranije, ostale pobune kao posljedica "rastućeg nezadovoljstva nerazvijenog
svijeta zbog razlika između bogatih i siromašnih naroda", koje mogu
"ugroziti regionalnu stabilnost i naš pristup vitalnim ekonomskim i vojnim
resursima" o kojima će Sjedinjene Države i njihovi saveznici biti "sve više
ovisni". Zbog toga je izrazito važno da "unutar strukture naše aktivne sile
održimo uvjerljivu predodžbu o sposobnosti vojne sile da fleksibilno
odgovori na konflikte unutar cijelog spektra nasilja u svijetu", u svrhu
osiguravanja "neometanog pristupa" kako "ekonomskim tržištima u razvoju
po cijelome svijetu" tako i "resursima potrebnim za podršku našim
246
proizvodnim potrebama".
Ovo temeljno razmišljanje ostalo je na snazi jedno desetljeće. Nove
milenijske obavještajne analize očekuju da će "globalizacija" (u standardnom
smislu doktrine) nastaviti svojim tijekom. "Njena će evolucija biti
neujednačena, obilježena kroničnom financijskom kolebljivošću i sve širom
ekonomskom podjelom." Ona će donijeti "sve dublju ekonomsku stagnaciju,
političku nestabilnost i kulturno otuđenje", čime će se "hraniti etnički,
ideološki i religiozni ekstremizam, zajedno s nasiljem koje ga često prati", a
veliki dio tog nasilja usmjeren je prema Sjedinjenim Državama. Najnoviji
obavještajni podaci iz 2004. godine očekuju da će "proturječja i nesigurnosti
unutar globaliziranog svijeta doći u prvi plan, više nego što je to danas
slučaj", jer će se "proširiti pukotine između onih zemalja koje profitiraju od
globalizacije...i onih nedovoljno razvijenih naroda ili džepova unutar nekih
nacija koji zaostaju". Ti "džepovi" su ogromni, čak dramatični, sudeći po
247
prosvjedujućoj djeci "globalizacije".
Procjena obavještajaca iz 2004. godine također upozorava da bi "tijekom
idućih 15 godina sve veća važnost etičkih pitanja, starih i novih" mogla
"podijeliti javnost širom svijeta i dovesti u pitanje vodstvo Sjedinjenih
Država" u pitanjima kao što su "okoliš i promjena klime, osobne slobode,
kloniranje i biotehnologija, ljudska prava, međunarodno pravo za reguliranje
sukoba, kao i uloga multilateralnih institucija". Sjedinjene Države će se "sve
snažnije boriti s mišljenjem svjetske javnosti, koje se dramatično promijenilo
nakon kraja Hladnoga rata", čime se na prikriveni način želi reći da je
administracija Busha II. značajno povećala strah, a često i mržnju prema
248
Sjedinjenim Državama.
Huntingtonove opservacije o potrebi stvaranja zabluda radi kontrole
domaćeg stanovništva ilustriraju ono što bi trebalo biti potpuno očito: svaki
razumni promatrač treba potpuno zanemariti dobronamjerne iskaze voda. Ti
su iskazi gotovo univerzalni i predvidivi i lišeni su svakog značenja. Najgora
čudovišta - Hitler, Staljin, japanski fašisti, Suharto, Saddam Hussein i mnogi
drugi - stvorili su veličanstvenu retoriku o plemenitosti njihovih namjera. Isto
vrijedi i za "mirovne institucije" i "zaklade za demokraciju". Da smo ozbiljni,
raspitali bismo se o njihovu djelovanju i zanemarili njihove riječi, što je
ključni uvid koji je nadahnuo literaturu od Pascala do Zamjatina i Orwella.

"DEMOKRATSKA POVORKA"
Imajući sve ovo na umu, okrenimo se Iraku i ponovo oživljenoj strasti za
"promicanjem demokracije", za koju se smatra da je u središtu Bushove
"veličanstvene strategije".
Podržavajući izbore u Iraku u siječnju 2005. godine, iranski ministar
vanjskih poslova izjavio je da Iran "pozdravlja želju građana Iraka za
demokratskom vladom i životom u blagostanju u ujedinjenoj državi i
nastojanje Iračana da uspostave mirne odnose sa svojim susjedima" i potpuno
suvereni Irak u stabilnoj i mirnoj regiji demokratskih država. Razumni
promatrači će na predanost Irana promicanju demokracije gledati s dužnom
skepsom. Isto, dakako, vrijedi i za slične izjave Busha, Blaira, Riceove i
njihovih suradnika. U njihovu slučaju još i više, zbog razloga koji su toliko
očiti da je potrebno uložiti znatan napor da bismo ih previdjeli. Oni najočitiji
ipak povremeno - iako vrlo rijetko - bivaju artikulirani. Tako stručnjak za
Srednji istok, Augustus Richard Norton, piše da "nakon propasti fantazija o
iračkom naoružanju za masovno istrjebljenje, Bushova administracija sve
više naglašava demokratsku transformaciju Iraka, a znanstvenici su uskočili u
demokratsku povorku". I prije rasvjetljavanja tih fantazija, pojavljivale su se
standardne pobožne izjave o demokratskoj transformaciji, ali ne izvan
njihove uobičajene besmislene norme. U dokumentaciji koju je John Prados
razmotrio u najopsežnijoj studiji o opravdanjima za invaziju na Irak, izrazi
249
kao "demokracija" ne pojavljuju se čak ni u kazalu.
Jednostavno govoreći, dok su od nas tražili da cijenimo iskrenost njihovih
rječitih naklapanja o naglom zaokretu prema "demokratskoj transformaciji",
vođe Sjedinjenih Država i Velike Britanije jasno su nam dali do znanja da su
okorjeli lažljivci, jer su natjerali svoje zemlje u rat zbog "jednog jedinog
pitanja": hoće li Saddam prekinuti s razvijanjem oružja za masovno
uništenje? Do kolovoza 2003. godine, kad se priča već raspadala na
komadiće, tisak je izvijestio da "nakon neuspješne potrage za ilegalnim
oružjem u Iraku, Bushova administracija sve više naglašava drugi razlog za
rat protiv Saddama Husseina: izgrađivanje Iraka kao 'osnove' za
transformaciju Srednjeg istoka, u svrhu smanjivanja terorističke prijetnje
Americi" - iako bi točnije bilo reći uz rizik povećanja terorističke prijetnje,
250
što se i dogodilo, što potvrđuju i njihove vlastite tajne službe.
Već je i sam izbor trenutka dovoljan da se poljulja vjerodostojnost
"drugog razloga" a to je bio tek početak. Bez obzira na to, ovaj novi razlog
postao je sveto pismo. Iskrenost našeg vode nadjačala je sve izazove nakon
predsjednikova govora o "slobodi u Iraku i na Srednjem istoku" na
dvadesetoj godišnjici Nacionalne zaklade za demokraciju u Washingtonu, 6.
studenog 2003. "Jedno jedino pitanje" izbrisano je iz pamćenja, a
zamijenjeno je Bushovom "mesijanskom misijom" dovođenja demokracije na
Srednji istok uz pomoć nečega "što se može smatrati najidealističnijim ratom
 251
modernoga doba" . Misiju je nadahnuo "glavni idealist" Paul Wolfowitz.
Uz značajan napor našao sam u medijima i komentarima intelektualaca
tek rijetka odstupanja od ovog stava, iako doista postoje kritičari koji
opominju da bi ova "plemenita" i "velikodušna" vizija mogla biti izvan našeg
dometa. Ona može biti preskupa ili njeni korisnici mogu biti odveć zaostali
da bi imali koristi od naše brige. Neki se skeptici slažu s profesorom prava na
Sveučilištu u New Yorku, Noahom Feldmanom, kojemu je dodijeljen zadatak
da Iračane pouči demokraciji i pripremi njihov ustav (protiv njihove volje),
ali je Feldman jasno upozorio da bi, "bude li se trčalo pred rudo" - a to je
upravo ono što Iračani žele - "mogli biti izabrani pogrešni ljudi". Općenitije
govoreći, David Brooks je objasnio kako je "Noah Feldman... uočio da se
ljudi na Srednjem istoku ne ponašaju uvijek razumno", unatoč našem
252
strpljivom skrbništvu, kao i britanskom prije nas.
Dokaz za procjenu Brooksa i Feldmana o ljudima na Srednjem istoku
pojavio se upravo kada je predsjednik Bush formalno otkrio svoju mesijansku
misiju na proslavi godišnjice Nacionalne zaklade za demokraciju. Gallupova
anketa u Bagdadu pružila je priliku sudionicima ankete da se pridruže
zapadnjačkim intelektualcima i uskoče u "demokratsku povorku", ali neki to
nisu učinili: njih 99 posto. Na pitanje što misle zašto su Sjedinjene Države
napale Irak, 1 posto ispitanika odgovorio je da je cilj bio uvođenje
demokracije, a 5 posto da je cilj bio "pomoć iračkome narodu". Većina
ostalih ispitanika pretpostavila je da je cilj bio preuzimanje kontrole nad
iračkim resursima i reorganizacija Srednjeg istoka u interesu Sjedinjenih
Država i Izraela - što je "teorija zavjere" koju su ismijali razumni zapadnjaci,
čvrsto uvjereni da bi Washington i London bili jednako posvećeni
"oslobođenju Iraka" da su njegovi glavni izvozni proizvodi salata i kiseli
253
krastavci, a ne nafta.
Nerazumnost i nazadnjaštvo ljudi na Srednjem istoku višestruko su
dokazani, a novi dokaz dogodio se u rujnu 2005. godine, kada je Bijela kuća
poslala stručnjaka za odnose s javnošću, Karen Hughes, da im objasni kako
oni jednostavno nisu uspjeli shvatiti posvećenost Washingtona njihovoj
dobrobiti i slobodi. No njen nastup u stilu "ja sam majka," nije naišao na
potporu javne diplomacije. Problem je, kako je tisak objasnio, bio to što je
ona "isticala klasične parole umjesto potkrepljujućih argumenata. U
američkim kampanjama, stalno ponavljanje takvih poruka može imati učinka,
jer predsjednički kandidat dominira u vijestima sa svakom svojom danom
izjavom, a ako to ne djeluje, može se dolijevati novac u oglašavanje do
zasićenja. Suprotno tome, u živahnom i zapaljivom ozračju ove regije, gđa
Hughes nije došla ni blizu dominaciji u medijima." Ukratko, standardne
parole, medijske kampanje i zasićenost oglašavanjem nisu učinkovite među
primitivnim ljudima koji misle da su potkrepljujući argumenti i živa diskusija
bitne sastavnice demokracije. Očito je riječ o lekciji koju nije lako naučiti.
Prilikom rasprave na Američkom sveučilištu u Beirutu nekoliko tjedana
kasnije, Juliet Wurr, dužnosnica za odnose s javnošću pri američkoj ambasadi
u Libanonu, objasnila je slušateljstvu da Sjedinjene Države nastoje "pružiti
ruku ljudima u namjeri da se postignu ciljevi politike Sjedinjenih Država"
kroz promicanje "četiri pojma": razmjena, angažiranost, obrazovanje i
jačanje. U Beirutu, gdje je ozračje duže vrijeme osobito "živahno i zapaljivo",
ta priča nije pala na plodno tlo. Zadatak "promicanja demokracije" jako je
254
težak.
Ipak, Richard Norton je malo nepošten prema znanosti. Neki članovi
akademske zajednice uvidjeli su da su, tek nakon neprihvatljivog odgovora
na "jedno jedino pitanje", "predsjednik George W. Bush i premijer Tony
Blair počeli pasionirano govoriti o važnosti uvođenja 'demokracije i slobode'
u Irak i na Srednji istok" i to u "naknadnom opravdavanju rata", što se očito
ne može smatrati ozbiljnim. No izvan akademskih krugova, a u njima u
255
pravilu, Nortonovo opažanje je žalosno točno.
Čak i ako zanemarimo vrijeme iznošenja tih tvrdnji, teško je povjerovati
u tu promjenu, uzme li se u obzir ponašanje raznih misionara svega nekoliko
trenutaka ranije. Nastojanja Busha i Blaira da izbjegnu demokratsku prijetnju
tijekom invazije na Irak, 2002. godine, već smo razmotrili. Bez obzira na te
prilično značajne ilustracije, teško da postoji jasniji izraz prijezira prema
demokraciji od naglašavanja razlike između stare i nove Europe u
izlaganjima Donalda Rumsfelda za vrijeme priprema za invaziju, koje su
komentatori i političari objeručke prigrlili. Kriteriji za razlikovanje između
spomenutih kategorija bili su oštri, jasni i vrlo poučni. Jedan kriterij
razlikovanja osvjetljava operativnu ideju demokracije: staru Europu čine
zemlje u kojima je vlada zauzela isti stav o ratu kao i većina stanovništva,
dok su u novoj Europi vlade nadglasale još jače većine i primile naredbe iz
Crawforda u Teksasu. Zbog toga staru Europu treba omalovažavati, a novu
256
Europu hvaliti kao nadu u demokraciju i prosvjetljenje."
Osobito hvaljeni predstavnici nove Europe bile su slavne demokratske
ličnosti, Silvio Berlusconi i Jose Maria Aznar. Berlusconi je bio nagrađen
posjetom Bijeloj kući, kao priznanje za činjenicu da se 80 posto talijanskog
stanovništva suprotstavljalo ratu koji je on odobrio (ili možda kao priznanje
za njegovu reorganizaciju talijanskog pravosuđa u svrhu izbjegavanja
presude za korupciju). Aznar je primio još veću nagradu. Pozvan je da se
pridruži Bushu i Blairu na sastanku na vrhu na Azorima, na kojemu je
najavljena invazija na Irak, neposredno nakon što su ankete u Španjolskoj
257
otkrile da ga u njegovoj podršci ratu podržava 2 posto stanovništva.
Iskazivanje mržnje prema demokraciji dostiglo je svoj vrhunac kada je
vlada Turske, na opće iznenađenje, stvarno slijedila volju 95 posto svoga
stanovništva i odbacila naredbe Washingtona da dopusti američkoj vojsci
otvaranje fronta iz Turske prema Iraku. Turska je u domaćem tisku bila
ogorčeno osuđivana zbog nedovoljne "demokratske vjerodostojnosti". Colin
Powell najavio je oštru kaznu zbog ovog neprimjerenog ponašanja. Paul
Wolfowitz zauzeo je najekstremniji stav. Izgrdio je turske vojne zapovjednike
što nisu prisilili vladu da posluša zapovijedi iz Washingtona, zahtijevajući da
se vojni vode ispričaju i da kažu "mi smo pogriješili" i na taj način preglasaju
gotovo jednoglasan stav javnosti. Trebali su reći "razmislimo kako što više
biti od pomoći Amerikancima" i tako pokazati svoje razumijevanje
demokracije. Nije čudo da je bio proglašen "glavnim idealistom", čiji je
jedini nedostatak mogao biti da je "previše idealističan - i da bi njegova strast
prema plemenitim ciljevima iračkoga rata mogla nadvladati razboritost i
258
pragmatizam kojima se obično rukovode planeri rata".
Procjene o Wolfowitzu u elitnom tisku izrazito su poučne. Njegova "strast
je promicanje demokracije", izjavljuje Sebastian Mallaby u Washington
Postu. U još jednom iskazu divljenja, Andrew Balis piše u Financial Timesu
da je "promicanje demokracije predstavljalo jednu od najdosljednijih tema
njegove karijere". Osim predodžbe o samom Wolfowitzu, nisu citirani
nikakvi dokazi o tome. Hvaleći kvalificiranost Wolfowitza prilikom
preuzimanja mjesta novoga šefa Svjetske banke 2005. godine, Mallaby piše
da njegova "predanost razvoju potječe iz vremena kad je bio ambasador u
Indoneziji i kombinirao čudesno smanjenje siromaštva s državnom
intervencijom". Njegovo iskustvo iz Indonezije biti će osobito značajno zbog
"novog konsenzusa" u Washingtonu, po kojemu "je glavni izazov u
siromašnim zemljama...suzbijanje korupcije koja onemogućava privatna
259
ulaganja i uvođenje vladavine prava".
 Jedan pogled na stvarno stanje je indikativan. Jeffrey Winters, akademski
stručnjak za Indoneziju, piše da je glavno postignuće Wolfowitza kao
ambasadora u Indoneziji na području ekonomije bila pomoć u "postavljanju
pozornice" za "kolaps indonezijske ekonomije 1997. godine pod Suhartom,
tragedije koja je milijune ljudi bacila u krajnju bijedu". Najvažnija
Wolfowitzova inicijativa bilo je sponzoriranje "jedne od najbezobzirnijih
deregulacija u sektoru bankarstva u povijesti", koja je dovela do ekonomskog
sloma i opće bijede. Suharto, Wolfowitzov miljenik, u međuvremenu je
stekao "nezavidan naziv najkorumpiranijeg svjetskog vode u novijoj
povijesti" i to "bez konkurencije, prema britanskom Transparency
Internationalu"; riječ je o čovjeku koji je stekao obiteljsko bogatstvo
"procijenjeno na između petnaest i trideset i pet milijardi američkih dolara",
čime je daleko za sobom ostavio drugoplasiranog Ferdinanda Marcosa s
Filipina i trećeplasiranog Mobutu Sese Sekoa iz Konga, koji su također bili
viđeniji članovi galerije kriminalaca u administracijama u kojima je služio
Wolfowitz. Wolfowitz je stekao i neke nove zasluge na području razvoja kao
arhitekt poslijeratne obnove u Iraku, koja bi, kako je upozorio Transparency
International, "mogla postati najveći korupcijski skandal u povijesti, ako
260
odmah ne budu usvojene stroge antikorupcijske mjere". Te mjere nisu
usvojene, a predviđanje je na dobrom putu da se ostvari, kao što smo imali
priliku vidjeti. Očito "Wolfie", kako ga G. W. B. zove od milja, ima
impresivne kvalifikacije za provedbu novog konsenzusa o suzbijanju
korupcije i poticanju ekonomskog razvoja.
Bilanca glavnog idealista "iz njegovih indonezijskih dana po pitanju
ljudskih prava i demokracije je još gora", nastavlja Winters. "Razmatrajući
spominjanje Wolfowitza u tisku za vrijeme njegovih veleposlaničkih godina,
Lexis-Nexis nije pronašao nijedan primjer gdje bi on bio citiran da govori o
ljudskim pravima ili demokraciji u Indoneziji. Umjesto toga, on je neprestano
opravdavao Suhartov režim, uvijek okrećući težište na pitanja biznisa,
ulaganja i lokalne i regionalne stabilnosti koju je Suharto pomogao
promovirati željeznom šakom." Wolfowitz nije samo intervenirao s ciljem
"potkopavanja australskih novinara koji su pažnju usmjerili na američke
saveznike koji ubijaju i muče u Jugoistočnoj Aziji, nego je Australcima
održao i predavanje o tome što bi trebali učiniti nakon te neugodne pljuske...
- pretrpite ju i zaboravite". Njegovo "kukavičko ponašanje izazvalo je rijedak
prijekor od šefa australske vlade". Wolfowitz je "zbog svojih komentara bio
261
posebno izložen kritici od strane australskog premijera Boba Hawkea".
 Kandidatura Wolfowitza za predsjednika Svjetske banke odmah je
"izazvala kritike aktivista za ljudska prava u Indoneziji". Voditelj
indonezijske Nacionalne komisije za ljudska prava, koju sponzorira država,
izvijestio je "da je od svih ranijih ambasadora Sjedinjenih Država, Wolfowitz
bio smatran najbližim i najutjecajnijim kod Suharta i njegove obitelji. Pritom
nikada nije pokazao interes za pitanja koja se tiču demokratizacije ili ljudskih
prava" i nije čuo niti posjetio ured Komisije. "Jednako tako ga nikada nisam
čuo da javno spominje korupciju", dodao je voditelj Komisije. Drugi aktivisti
za ljudska prava i suzbijanje korupcije također su rekli da "se ne sjećaju da je
govorio protiv zlouporaba" režima i da "nikada nisu osjetili da je gospodin
Wolfowitz na njihovoj strani". Dodali su da je Wolfowitz "ostao zagovornik
Suhartovog režima tijekom devedesetih godina", dugo nakon vremena kada
je taj masovni ubojica, mučitelj i pljačkaš svjetskih razmjera bio svrgnut
262
iznutra.
Bilanca Wolfowitzove "strasti" prema ljudskim pravima i demokraciji
seže još u njegove rane dane u Reaganovu Ministarstvu vanjskih poslova i
nastavlja se do danas, bez zamjetne promjene. Regionalni akademski
stručnjak, Joseph Nevins, piše da je, tijekom čitavog veleposlaničkog
mandata i nakon toga, Wolfowitz dosljedno "bio pobornik politika koje
potkopavaju demokraciju i ljudska prava u tom raspršenom arhipelagu" te da
je podržavao užasna zvjerstva koja je izvršila indonezijska vojska (TNI) u
okupiranom Istočnom Timoru. Početkom 1999. godine, piše Nevins,"kad je
izgledalo da će Indonezija možda početi razmatrati napuštanje Istočnoga
Timora, Wolfowitz je iznosio argumente protiv politike Sjedinjenih Država,
koja je poticala takav scenarij. Rabeći jezik koji je dugo koristila Jakarta,
predvidio je da će - ako se Indonezija povuče - Istočni Timor zapasti u
građanski rat, zbog napetosti između plemena i klanova. Samo bi TNI mogla
spriječiti takav ishod, tvrdio je Wolfowitz." U to vrijeme, TNI je pojačavala
zvjerstva, da bi uskoro, u konačnoj eksploziji nasilja, praktično uništila i ono
malo što je preostalo od te izmučene zemlje. "Grupe za ljudska prava
izvještavaju o stalnim, sveprisutnim vojnim zločinima", nastavlja Nevins,
"poglavito u Acehu i Zapadnoj Papui." Indonezijski političari i vojni vođe
oslobođeni su odgovornosti za Istočni Timor u lažnim procesima koje su
osudile brojne organizacije za ljudska prava, ali su ih zapadni suučesnici u
zlodjelima tolerirali. Prilikom posjeta Jakarti u siječnju 2005. godine,
Wolfowitz je pozvao na povećanje vojne pomoći i obuku od strane
Sjedinjenih Država, zbog kojih su Indonežani i svi drugi u dometu TNI-ja
tijekom prošlih četrdeset godina strašno trpili. "Humanitarna krinka" njegove
misije bila je pomoć zbog tsunamija, piše Nevins, ali je njen "stvarni cilj
jačanje veze Sjedinjenih Država i brutalne indonezijske vojske, TNI, što je
263
zadatak na kojem je on dugo radio".
Bush i suradnici nastavili su slijediti predsjednikovu misiju
demokratizacije i u tradicionalnim područjima prevlasti Sjedinjenih Država.
Godine 2002., podržali su vojni udar za zbacivanje izabrane vlade u
Venezueli, na čelu sa Hugom Chavezom, ali su se morali izvući zbog
sveopće osude u Latinskoj Americi, gdje se demokracija nije smatrala
"čudnom" i "zastarjelom" kao u Washingtonu. Nakon što je narodnim
ustankom vlada iznova uspostavljena, Washington se okrenuo subverziji, pod
krinkom "podržavanja demokracije" - što je dobro poznati obrazac.
Washington je, stoga, nakon decertifikacije Venezuele zbog navodne
nesuradnje sa Sjedinjenim Država u ratu protiv droge na tom području,
"odustao od smanjenja inozemne pomoći Sjedinjenih Država, koja obično
slijedi nakon 'decertifikacije', nastavivši podržavati venezuelanske
264
prodemokratske grupacije koje se suprotstavljaju ljevičaru Chavezu".
Ideja je zanimljiva. Iako se ne može sumnjati u pravo Washingtona da u
Venezueli podupire grupe koje su protiv Chaveza, vrlo je vjerojatno da bismo
naišli na bučno negodovanje kad bi, primjerice, Iran financirao grupe koje se
u Sjedinjenim Državama protive Bushu, a osobito ako bi to učinio
neposredno nakon podržavanja vojnog udara s ciljem rušenja vlade. Jednako
tako se očito smatra logički nemogućim da neke grupe koje podupiru
Chaveza mogu biti "prodemokratske". To je jasno dokazano
suprotstavljanjem Washingtona vladi. Stoga je posve beznačajna činjenica da
je Chavez više puta pobijedio na nadziranim izborima i referendumima,
unatoč sveopćem i ogorčenom neprijateljstvu medija; da ga podržava 80
posto stanovništva; ili da su veće organizacije za ispitivanje javnog mnijenja
u Latinskoj Americi, kao Latinobarometro, godine 2004 . ustanovile da su,
usprkos zloslutnom slabljenju popularnosti demokracije diljem Latinske
Amerike (koje prati uvođenje neoliberalnih programa pogubnih za
funkcioniranje demokracije), postojala tri izuzetka: na čelu popisa je bila
Venezuela, gdje se podrška demokraciji između 1997 . i 2004 . godine popela
sa 64 na 74 posto . Ta zemlja sada predvodi sve zemlje u Latinskoj Americi u
265
podršci svojoj izabranoj vladi.
Suprotno tome, većina građana Sjedinjenih Država vjeruje da javnost ima
mali utjecaj na odluke vlade, a malo ih vjeruje da bi se Kongres prilagodio
"odlukama koje bi donijela većina Amerikana - ca" . Na ljestvici koja nudi
raspon od uopće nedemokratskog do potpuno demokratskog stupnja, građani
Sjedinjenih Država smještaju svoju vladu ispod Velike Britanije, Švedske,
266
Kanade i drugih.
Daljnji dokaz antidemokratskog karaktera Chavezovih pristaša u
Venezueli bila je njegova predstava u rujnu 2005 . godine na sastanku na
vrhu UN - a, kada je "svojim neobuzdanim napadom na ono što je
okarakterizirao kao militarizam i kapitalizam Sjedinjenih Država zaslužio
najglasniji pljesak od svih svjetskih čelnika na sastanku" . Ta vanzemaljska
karakterizacija otkriva da je Chavez "na skupovima UN - a preuzeo ulogu
zločestog dečka" . Jednako su strani komentari Hugha O'Shaughnessyja,
veterana latinskoameričkog dopisništva, objavljeni u vodećim irskim
novinama, u kojima autor pomaže objasniti pozadinu tog pljeska, kuknjave u
Bushovom stilu o tome kako nas svijet mrzi, jer smo tako dobri:
U Venezueli, gdje je naftna ekonomija desetljećima proizvodila
blještavu elitu superbogatih ljudi, jedna četvrtina 15-godišnjaka gladuje,
a 60 posto ljudi iznad 59 godina nema nikakvih prihoda. Manje od jedne
petine stanovništva uživa socijalnu zaštitu. Tek sada, za vrijeme
predsjednika Chaveza, nekadašnjeg padobranskog pukovnika izabranog
na dužnost 1998. godine, medicina počinje olakšavati život siromaštvom
pogođenoj većini u tom bogatom, ali duboko podijeljenom - i posve
neoperativnom - društvu. Od kada je osvojio vlast na demokratskim
izborima i počeo transformirati sektore zdravstva i socijalne skrbi koji su
tako loše brinuli o masi stanovništva, napredak je bio spor. Međutim, bio
je uočljiv - i to velikim dijelom stoga što se Venezuela udružila s Kubom
u zajedničkoj zdravstvenoj strategiji, koja je ovamo dovela oko 20.000
kubanskih liječnika i drugih zdravstvenih profesionalaca i raširila ih po
cijeloj zemlji, od Caracasa do udaljenih mjesta, u kojima venezuelanski
liječnici odbijaju služiti.
"Operacija Čudo" širi se dalje na Karibe, uz značajan utjecaj na većinsku
267
sirotinju, kako se čini.
U ožujku 2004 . godine, zabrinuti da bi izbori u El Salvadoru mogli imati
pogrešan ishod, misionarski propovjednici demokracije upozorili su da bi, u
slučaju pogrešnog izbora Salvadoraca, doznake iz Sjedinjenih Država mogle
prestati, a upravo one održavaju zemlju na životu i ključni su stup
"ekonomskog čuda" . Svoju su misiju dodatno pojasnili nudeći svoja
postignuća u El Salvadoru kao model za Irak. Kao reakciju na povoljno
izvještavanje o ovom drskome stavu, jedan od vodećih akademskih
stručnjaka za Srednju Ameriku, Thomas Walker, podijelio je svoj komentar
novinama u cijeloj zemlji, opisujući u njemu "slobodne izbore" pod
dominacijom Sjedinjenih Država, odnosno Cheneyja, Rumsfelda i drugih. Ti
izbori, kako nas on podsjeća, "bili su održani kao završetak državno
sponzoriranog terora, koji je odnio živote desetaka tisuća nevinih civila,
onesposobio civilno društvo i potpuno ušutkao opozicijske medije" . Štoviše,
kandidati su bili ograničeni na "uski spektar od centra do krajnje desnice"; za
uzdržavanje od glasovanja prijetilo se ubojstvom i glasovalo se uz pomoć
glasačkih listića označenih rednim brojevima, koji su se mogli identificirati, a
odlagali su se u prozirne plastične kutije ispred naoružanih vojnika - "[listići]
su bili toliko prozirni da ih se moglo pročitati, čak i kad su bili uredno
268
složeni".
Priča je očito bila pogrešna; članak je bio odbijen . To za Walkera nije
bilo iznenađenje. On je autor i većine znanstvenih studija o Nikaragvi, a za
vrijeme osamdesetih godina, kada je Nikaragva bila t op tema dana, slao je
nekoliko komentatorskih članaka godišnje u New York Times. Nijedan nije
objavljen. Dakako, pogrešna priča. Pregledom komentatorskih članaka i
uredničkih uvodnika u slobodnom nacionalnom tisku u samoj špici
izvještavanja o Nikaragvi otkriveno je poznato ravnovjesje između
"jastrebova" i "golubova", otprilike polapola, što jasno govori o otvorenosti
slobodnoga tiska. "Jastrebovi" su pozivali na eskalaciju međunarodnih
terorističkih napada. "Golubovi" su uzvraćali da nasilje ne uspijeva te da bi
Sjedinjene Države trebale naći neka druga sredstva kojima će prisiliti
Nikaragvance da slijede "srednjeamerički načinmodel" i da usvoje
"regionalne standarde" država koje Washington preferira, El Salvadora i
Gvatemale, a koje su u to vrijeme bile pogođene jezivim državnim terorom.
Walker i stručnjaci za Latinsku Ameriku uglavnom nisu pripadali tome
spektru i zato su gotovo posve ignorirani, ponekad i na zapanjujuće načine.
Jedan primjer, koji također ilustrira "promicanje demokracije", bili su izbori u
Nikaragvi 1984. godine; izbori su imali nepovoljan ishod za doktrinu -
pobijedili su Sandinisti - pa se stoga nisu ni dogodili. Iako se sve odvijalo pod
strogim nadzorom i rezultate su potvrdili svi, od nesklonih promatrača do
stručnog izaslanstva za Nikaragvu koje je oformilo udruženje akademskih
stručnjaka za Latinsku Ameriku, sve je bilo zataškano. Jedan od promatrača
bio je Jose Figueres iz Kostarike, koji je također proglasio izbore iz 1984.
godine po latinskoameričkim standardima važećima i bio ignoriran. Štoviše,
iako je bio pasionirani anitkomunist i antisandinist te izrazito podržavao
ulagačke tvrtke iz Washingtona i Sjedinjenih Država, smatrao je da
Nikaragvance treba pustiti da se sami bave svojim problemima na vlastiti
način. Slijedom toga, vodeća figura demokracije u Srednjoj Americi
prognana je iz tiska tijekom svih godina Reaganovih terorističkih ratova u
regiji ili da upotrijebimo primjerenu verziju, godina posvećenosti
269
"promicanju demokracije". Poznata praksa, kao što smo vidjeli.
Hvaleći model Salvadora, promicatelji demokracije u Bushovoj
administraciji propustili su spomenuti jedan od važnih doprinosa Reagana u
"ratu protiv terorizma". Privatne zaštitarske tvrtke u Iraku koje su druga
najveća komponenta koalicije kao "dobrovoljci se uključuju u udruženja
iskusnih i obučenih boraca", a procjenjuje se da ih je gotovo 70 posto iz El
Salvadora. Obučeni ubojice iz Reaganova državnog terorističkog aparata
bolje mogu zaraditi baveći se svojim zanatom u Iraku, nego u bijednim
270
ruševinama društava u vlastitim domovinama.
Uobičajeni obrasci američke moći primjenjivani su u tradicionalnim
područjima zapadne hemisfere i novijima u središnjoj Aziji. Nakon masakra
u Uzbekistanu 2005. godine, "američki su službenici obavljali delikatan
posao, tvrdeći da su 'duboko zabrinuti' zbog ubojstava, ali su istovremeno
podizali uzbunu zbog nasilja usmjerenog protiv vlasti. Odlučniji stav zauzeli
su službenici Velike Britanije, Francuske i Europske Unije, koji su osudili
ubilačke akcije i zatražili da se međunarodnim promatračima dopusti vođenje
istrage." Washington se distancirao čak i od blagih europskih kritika, želeći
otvorenije podržati tiranina Islama Karimova, koji je toliko uživao u
ubojstvima disidenata da ih je kuhao do smrti, prema britanskom ambasadoru
Craigu Murrayju. Murray je zbog spomenute indiskrecije opozvan u London,
da i ne spominjemo njegovu opisu Karimova kao "Bushovog čovjeka u
središnjoj Aziji", kojega su viši službenici Bushove administracije i
podržavali i hvalili "do krajnosti" zbog uzbekistanskih zaliha nafte i plina. U
porukama koje je slao u London tijekom 2002. i 2003. godine, Murray je
pisao: "Sjedinjene Države zanemaruju stanje ljudskih prava u Uzbekistanu.
To je opasna politika: jačanje represije u spoju sa siromaštvom dovest će do
islamskog terorizma." Ili: "Koliko se može vidjeti iz Taškenta, politika
Sjedinjenih Država nije previše usmjerena na demokraciju ili slobode.
Najvažniji su nafta, plin i hegemonija. U Uzbekistanu Sjedinjene Države
slijede te ciljeve podržavajući nemilosrdnu diktaturu." Ministarstvo vanjskih
poslova je Uzbekistanu dalo prolaznu ocjenu iz ljudskih prava, kako bi
omogućilo pružanje stotina milijuna dolara pomoći. U tajnom pismu od 18.
ožujka 2003. godine, dok su Bush i Blair pokretali rat u Iraku, Murray piše:
"Prošle godine su Sjedinjene Države dale pola milijarde dolara pomoći
Uzbekistanu, od čega je jednu četvrtinu činila vojna pomoć. Bush i Powell
opetovano su hvalili Karimova kao prijatelja i saveznika. Taj je režim,
međutim, držao sedam tisuća zatvorenika zbog pogrešnih uvjerenja; to je
jednostranačka država bez slobode govora, bez slobode medija, bez slobode
kretanja, bez slobode okupljanja i bez slobode vjeroispovijesti. Ona sustavno
provodi najogavnija mučenja nad tisućama ljudi. Većina stanovništva živi u
271
uvjetima vrlo sličnim srednjovjekovnome ropstvu".
No, Karimovu nije bila pružena dovoljno snažna podrška, barem prema
njegovu mišljenju. Razočaran, natjerao je Washington da premjesti zračne
baze u susjedne tiranije. "Sjedinjene Države pokušavale su prikriti svoje
povlačenje dimnom zavjesom zakašnjele brige zbog ugrožavanja ljudskih
prava u Uzbekistanu", napisao je Murray. "Jedan od saveznika kojemu su se
najviše ulagivali, postao je odjednom - kakva li užasa - zli diktator. (Sjećate li
se Saddama?)" Pokazalo se da diktator više voli stil ruskog predsjednika
Vladimira Putina nego onaj zapadnih udvarača, premda se svi oni nisu
povukli. "Najčešći gost u Uzbekistanu od svih zapadnih ministara, koji je
svesrdno hvalio tamošnji režim, bio je Joschka Fischer, njemački 'trendy'
272
ministar vanjskih poslova", negdašnji radikal iz 1960-ih godina.
Prije Karimovljeve pljuske Washingtonu, svi su očekivali da bi
Sjedinjene Države mogle biti "spasitelj tog umirućeg autokratskog režima",
pisao je David Wall iz Kraljevskog Instituta za međunarodne poslove,
uočavajući da Washington "pojačava financiranje uzbečke vlade", kao i
činjenicu da "neovisni promatrači unutar Uzbekistana kažu da je američka
nazočnost u zemlji dvostruko jača nego što je to Washington voljan priznati."
Istodobno, "državna tajnica Condoleezza Rice je iskoristila otkazivanje
poslušnosti kako bi, zbog nacionalne sigurnosti, osigurala pružanje trajne
vojne pomoći Kazahstanu, iako je State Department upozorio na
'nazadovanje' na području ljudskih prava" . Washington "će ostati potpuno
angažiran uprkos ocjeni [Riceove] da je u posljednje vrijeme zabilježeno
znatno nazadovanje" - u odnosu na neodređenu početnu točku. Riceova je
izjavila da američka vojna pomoć "jača demokraciju", rabeći retoriku koja je
273
podjednako poznata kao i njeno zlokobno značenje.
 Pri otvaranju naftovoda u susjednom Azerbejdžanu, kojim će se kaspijska
nafta prebacivati na Zapad uz zaobilaženje Rusije i Irana, američki ministar
gospodarstva prenio je zvonku poruku predsjednika Busha: "Dok
Azerbejdžan produbljuje svoje demokratske i tržišne gospodarske reforme,
ovaj naftovod može biti od koristi pri stvaranju ravnomjernog gospodarskog
rasta te osigurati temelj za napredno i pravedno društvo koje unaprjeđuje
stanje slobode". Nekoliko dana kasnije, New York Times je izvijestio da
"azerbejdžanska policija pendrecima tuče prosvjednike koji zahtijevaju
demokraciju i traže 'slobodne izbore' te se time protive vladinoj zabrani
prosvjeda protiv predsjednika Ilhama Alijeva", američkog saveznika koji je
netom "na vrlo sumnjivim izborima stekao pravo da naslijedi svojega oca,
nekadašnjeg snažnog sovjetskog vlastodršca". Gotovo isto vrijedi i za
Turkmenistan, koji Human Rights Watch opisuje kao "jednu od
274
najrepresivnijih zemalja na svijetu".
"U regiji baza, energije i suparništva velikih sila, ideali zahtijevaju
strpljenje i vrijeme", objašnjava New York Times. Washington, stoga, mora
275
primiriti svoju strast za demokraciju i ljudska prava.
Postoje jaki razlozi zbog kojih imperijalne sile i njihovi sluge uporno
nastoje zaboraviti prošlost i ići naprijed: to je ona poznata uzrečica o
"promjeni smjera" koja se priziva svakih nekoliko godina. Ali oni koji žele
razumjeti svijet, uključujući i žrtve, shvatit će da se od povijesti može mnogo
važnoga naučiti. "Sve je ovo važno", pišu dva stručnjaka u Foreign Affairs,
"jer nacionalno povijesno pamćenje - ili amnezija - mogu imati konkretne
političke posljedice. O tome kako države koriste svoju prošlost ovisi kako će
se dalje razvijati". Nama je to sasvim jasno i posve nas opravdano uznemiruje
kada se amnezija pripisuje protivniku, kao u ovome slučaju: raspravlja se o
tome kako "nacionalno povijesno pamćenje" u Rusiji ne uspijeva izići na kraj
s boljševičkim zlodjelima. Jednako tako, često se izražava zabrinutost zbog
japanskog ograničenog priznanja negdašnjih zlodjela, pri čemu je riječ o
276
slučajevima probranima prema vrlo jasnom kriteriju.
Očuvanje "povijesnog pamćenja" nezamućenog apologetikom jednako je
važno za stalne pobjednike, koji mogu polagati račune samo pred vlastitim
građanima. To napose vrijedi onda kada se i dalje vuku institucionalni tragovi
negdašnjih praksi. Oni koji žele shvatiti današnji svijet uzet će u obzir
britanske akcije u vrijeme kada je Velika Britanija - zbog vlastitih potreba -
stvorila suvremeni Irak i osigurala njegovu ovisnost. Oni neće moći previdjeti
britanske postupke zbog koji je nametnuti i financirani režim bio zbačen
1958. godine. Neće previdjeti ni zaključak Foreign Officea iz srpnja iste
godine, da su u Iraku pod britanskom upravom "bogatstvo i moć ostali u
rukama nekolicine bogatih zemljoposjednika i plemenskih šeika, okupljenih
277
oko dvora u surovo represivnom društvu".
Kada je 1958. godine Abdul Karim Qasim svrgnuo režim koji su
podržavali Britanci, dogodio se prvi lom u angloameričkom kondominiju nad
glavnim svjetskim izvorima energije. Sjedinjene Države i Ujedinjeno
Kraljevstvo smjesta su reagirali, kako vojnom akcijom u Libanonu i Jordanu,
tako i tajnim planovima za povremenu primjenu nasilja s ciljem zaustavljanja
širenja virusa nacionalne neovisnosti. Prema njihovim riječima, trebalo je
"nemilosrdno intervenirati" protiv bilo koje prijetnje njihovoj prevlasti. Taj je
278
plan bio ključni razlog za pokretanje rata 1991. godine.
Zabrinutost zbog Qasimova režima bila je pojačana zbog zapažanja
pomnih imperijalnih promatrača. Jedan službenik britanske korporacije koja
je kontrolirala iračku naftu obavijestio je Forreign Office da Qasimovi ciljevi
sežu znatno dalje od "političke nezavisnosti, dostojanstva i jedinstva, u
bratskoj suradnji s ostalim Arapima". On je želio "povećati i raspodijeliti
nacionalno bogatstvo, kako bi zasnovao novo društvo i novu demokraciju i
kako bi taj snažni, demokratski, arapski Irak upotrijebio kao sredstvo za
oslobađanje i ustanak ostalih Arapa i Afro-Azijaca te pomogao rušenju
'imperijalizma', pod kojim je uglavnom mislio na britanski utjecaj u
279
nerazvijenim zemljama".
Kao da to nije bilo dovoljno zloslutno, sumnjalo se da bi Qasim mogao
prihvatiti plan Gamala Abdela Nasera "da pomoću petrodolara posvuda
povisi životni standard siromašnih Arapa". Već je i jedan Naser bio dovoljno
loš: "ekspanzionistički diktator pomalo Hitlerova soja", kako ga je grdio
državni tajnik Dulles, kao čudovište željno vlasti, čija se Filozofija revolucije
jedva razlikovala od Mein Kampfa. On je pridobio "arapsku podršku i
oduševljenje posvuda u regiji", primijetio je predsjednik Eisenhower s
očajem, upozoravajući da pokušava "steći kontrolu nad bliskoistočnom
naftom i osigurati prihode i moć kojima bi uništio zapadni svijet".
Eisenhower je uvjeravao Kongres da je udar u Iraku i nerede u Libanonu i
Jordanu "potaknuo Naser prema naputku Kremlja". Obavještajne službe
izvijestile su da je "javnost u arapskome svijetu, čak i u državama poput
Saudijske Arabije i Kuvajta, općenito naklonjena iračkome udaru i nesklona
uplitanju Sjedinjenih Država i Velike Britanije te da postoji velika mogućnost
da će se zaraza revolucijom proširiti" sve do tiranija koje podržavaju
Sjedinjene Države, a kontroliraju glavne naftne izvore. Zaraza bi se mogla
proširiti i na Libiju, još jednog važnog proizvođača nafte, tada još pod
diktatorom kojeg su podržavale Sjedinjene Države. Washington se igrao
idejom da bi Qasim mogao biti oponent "komunizma", ali malo je vjerojatno
da su se takva razmišljanja nastavila nakon njegove odluke iz 1961. godine
da "zaplijeni 99,5 posto područja pod koncesijom" multinacionalnih tvrtki
koje su kontrolirale iračku naftu, uključujući poznata naftna polja, kao i ona
280
još neistražena za koja se pretpostavljalo da bi mogla biti golema.
Virus je očigledno bio opasan i trebalo ga je uništiti. To se i dogodilo
1963. godine. Prema negdašnjem članu Savjeta za nacionalnu sigurnost
Rogeru Morrisu, a to su potvrdili i ostali izvori, "CIA je pod predsjednikom J.
F. Kennedyjem provela smjenu režima u Bagdadu, u suradnji sa Saddamom
Husseinom i strankom Baath. Bio je to "'gotovo siguran dobitak za nas',
obavijestio je Kennedyja jedan pomoćnik u Savjetu za nacionalnu sigurnost
na dan preuzimanja vlasti". Uslijedila su uobičajena gnjusna zlodjela,
uključujući ubojstva "osumnjičenih za komunizam i ostalih ljevičara", pri
čemu su korišteni popisi koje je dobavila CIA, slično kao i u Gvatemali 1954.
godine ili u Indoneziji dvije godine nakon svrgavanja Qasima. "Pripadnici
stranke Baath sustavno su ubijali velik broj pripadnika iračke obrazovane
elite", nastavlja Morris, uključujući "stotine liječnika, učitelja, tehničara,
pravnika i ostalih stručnjaka, kao i istaknute vojne i političke osobe".
Uslijedila su daljnja zlodjela koja nećemo nabrajati, uz izdašnu potporu
Londona, Washingtona i ostalih spremnih pomoći po potrebi. Vraćajući se na
tu priču uoči američke i britanske invazije na Irak 2003. godine, Morris
pronicljivo komentira: "Ako vam se novi rat u Iraku čini opasan i neizvjestan,
sačekajte tek da nastupi mir". Čini se da je bilo mnogo takvih upozorenja
281
upućenih analitičara, koje su Rumsfeld, Wolfowitz i društvo zanemarili.
Uočljivo je da je strah od iračke demokracije ostao nepromijenjen, čak i
kada je Saddam postao neprijatelj 1990. godine. U sljedećih nekoliko mjeseci
i tijekom rata, demokratska je oporba u Iraku bila potisnuta ne samo od strane
282
Washingtona, nego i iz medija.
Pretpostavimo, međutim, da smo prihvatili običaj prepuštanja neugodne
prošlosti zaboravu i odbacili njene vrlo jasne pouke kao nevažne, zauzimajući
pritom udoban stav "povijesne amnezije" koji inače osuđujemo kod
protivnika. Pretpostavimo zatim da je došlo do čudesnog obrata u
Washingtonu i Londonu, kakav je u niz navrata najavljivan, ali ovaj put
doista: Sjedinjene Države će promicati (ili barem dopuštati) umjerenu
nezavisnost i suverenost Iraka, odstupajući od svojih običaja tamo i drugdje.
Razuman promatrač svejedno bi mogao zaključiti da su proglasi ministra
vanjskih poslova Irana vjerodostojniji od onih Washingtona i Londona. Iran
bi mogao podnijeti više-manje demokratski i suveren Irak. Teško je,
međutim, zamisliti da bi to mogli Washington i London.
Zamislite politiku koju bi Irak vrlo vjerojatno slijedio. Iračani možda ne
vole Iran, ali bi radije imali prijateljske odnose s moćnim susjedom, nego
neprijateljstvo i sukobe pa bi se vjerojatno pridružili pokušajima integracije
Irana u regiju, kakvi postoje davno prije invazije Sjedinjenih Država i Velike
Britanije. Nadalje, šijitski vjerski i politički vode u Iraku imaju vrlo bliske
veze s Iranom. Šijitski uspjeh u Iraku već osnažuje zahtjeve za slobodom i
demokracijom među šijitskim pučanstvom koje je oštro pritisnuto u susjednoj
Saudijskoj Arabiji, a spomenuta stremljenja samo bi ojačala kada bi se Iraku
barem donekle pružila suverenost. Nastojanja saudijskih šijita traju mnogo
godina i izazvala su grube protumjere kada su u ranim 1980--im pokušali
zbaciti surovu monarhiju koju podržavaju Sjedinjene Države. "Oni vjeruju da
su Osama bin Laden i njegov soj napravili važan proboj", izvješćuje New
York Times, "pri čemu kraljevska obitelj sada traži način da ograniči
ekstremizam vahabita koje su prethodno ohrabrivali, a koji ih sada žele
svrgnuti." Po prvi put "šijiti istočnog dijela Saudijske Arabije, jedinog dijela
gdje su većina, spremaju se osvojiti maleni dio političke vlasti". To je,
283
slučajno, područje u kojem leži najveći dio saudijske nafte.
Ishod bi mogao biti labavi šijitski savez neovisan o Washingtonu, koji bi
obuhvaćao Irak, Iran i naftna područja Saudijske Arabije i koji bi kontrolirao
veći dio svjetskih energetskih resursa. To je za Washington gotovo najgora
noćna mora. Postoji, naime, i gora. Nije nemoguće da bi neovisni blok takve
vrste mogao slijediti Iran u razvoju velikih energetskih projekata s Kinom i
Indijom, a možda bi se čak povezao sa Azijskom energetskom sigurnosnom
mrežom i Šangajskom organizacijom za suradnju. Taj bi blok mogao krenuti
i u stvaranje zajedničke valute za obračunavanje nafte, umjesto dosadašnjeg
oslanjanja na dolar, što bi imalo znatan utjecaj na američko i globalno
gospodarstvo. Zaključak je jasan: ako Sjedinjene Države ne uspostave
kontrolu u Iraku, nema jamstva da će Iračani koji upravljaju golemim naftnim
284
resursima dati povlašteni status vodećim energetskim korporacijama.
 Čak i vrlo ograničen stupanj suverenosti koji je iračka vlada uživala
nakon izbora u siječnju 2005. godine, daje predodžbu onoga što bi se moglo
zbiti u budućnosti. Prilikom službenog posjeta Teheranu, irački i iranski
ministri obrane najavili su "novo poglavlje" u odnosima, uključujući vojnu
suradnju i iransku pomoć u obuci i unaprjeđenju iračkih vojnih snaga te
istiskivanje savjetnika američke koalicije, što je očito iznenadilo Washington.
Irački je ministar odbacio američku zabrinutost zbog iranskog uplitanja u
regiju, rekavši: "Nitko ne može Iraku propisivati odnose s drugim zemljama".
U međuvremenu, "nekoć liberalna naftna luka Basra", duboko na jugu uz
iransku granicu, "sve više se pretvara u miniteokraciju pod šijitskom
upravom", izvješćuje Edward Wong. "Jačanje veza s Iranom je očigledno.
Posteri ajatolaha Homeinija, vode iranske revolucije 1979. godine,
postavljeni su duž ulica i čak u upravnom središtu pokrajine. Iranske su vlasti
u centru otvorile glasačko mjesto za Irance tijekom iranskih izbora u lipnju
2005. Guverner govori o spremnosti za kupnju struje od Irana, ukoliko
Amerika ne osigura dovoljnu količinu." U pokrajinskom savjetu prevladava
svećenstvo blisko protuokupacijskom pokretu Sadr i Vrhovnom vijeću
islamske revolucije (SCIRI), glavnoj šijitskoj frakciji koju su osnovali šijitski
egzilanti u Iranu. SCIRI također kontrolira miliciju Badr, koja drži veći dio
južne pokrajine i tradicionalno je bliska s Iranom, gdje je bila ustrojena i
obučena. Vraćajući se iz posjeta Iranu, načelnik SCIRI-ja Abdul Aziz al-
Hakim je pohvalio prijedlog da se struja kupi od Irana i pozvao na jačanje
veza s "velikom Islamskom Republikom, koja se časno odnosi prema
285
Iraku".
Peter Galbraith je napisao da "je možda krajnja ironija u tome da
Sjedinjene Države, koje su upale u Irak između ostalog i da bi omogućile
dolazak demokracije na Bliski istok, igraju bitnu ulogu u nastajanju druge
286
šijitske islamske države". Doista bi bila krajnja ironija, zapravo gotovo
neshvatljiva glupost, kada bi cilj invazije doista bio "dolazak demokracije na
Bliski istok" u bilo kojem smislenom značenju - što je još jedan razlog za
sumnjičavost prema toj tvrdnji. Za nju nema nikakvih dokaza, izuzev dobro
tempirane izjave voda, ali zato postoje gomile protudokaza, od kojih su neki
već spomenuti. Dodatni razlog za sumnjičavost jest to što neovisni Irak, ili
arapski Irak ako dođe do njegova raspada, može krenuti u obnovu svoje
vodeće uloge u arapskome svijetu te stoga se naoružati kako bi se
suprotstavio regionalnom neprijatelju Izraelu, uz sasvim moguće stvaranje
nuklearne prijetnje.
 Od nas se, drugim riječima, traži da vjerujemo da će Sjedinjene Države
mirno promatrati ozbiljnu prijetnju Izraelu, glavnom regionalnom klijentu,
kao i preuzimanje najvećih svjetskih energetskih zaliha od muslimanskog
bloka bez američke kontrole ili izbacivanje saudijske kraljevske obitelji koja
je dugo pomagala Sjedinjenim Državama u suprotstavljanju arapskom
svjetovnom nacionalizmu. Oni koji su oduševljeno uskočili u "povorku
demokratizacije" savjetuju Washingtonu pristojno promatranje takva nimalo
nevjerojatnog razvoja događaja. Možda je to i moguće, ali izgledi za to čine
287
se prilično slabima.
To su samo neki od razloga zbog kojih razuman promatrač može biti
sklon s Iračanima podijeliti sumnjičavost prema iznenadnoj i prigodnoj
probrazbi u mesijansko poslanje. Kod takvog promatrača mogao bi
prevagnuti zaključak da, među ostalim poteškoćama koje već godinama stoje
na putu demokratskoj preobrazbi na Bliskome istoku, danas "konačnu
prepreku predstavlja to što jedina svjetska velesila zapravo ne želi da se to
288
dogodi, usprkos pobožnoj neokonzervativnoj retorici".
Tu leže također neki od mnogih razloga zbog kojih su usporedbe između
Iraka i Vijetnama toliko pogrešne. U Vijetnamu su washingtonski planeri
mogli postizati svoje glavne ratne ciljeve uništavajući virus i cijepeći regiju,
da bi se zatim povukli, ostavivši ruševinama da uživaju u svojoj suverenosti.
Stanje u Iraku korijenski je drugačije. Irak ne može biti uništen i napušten.
On je odveć vrijedan, a istinska suverenost ili čak ograničena demokracija
isuviše su opasne da bi ih se tek tako dopustilo. Ako je ikako moguće, Irak
treba držati pod kontrolom, makar i na način koji se razlikuje od zamislili
Bushovih planera. Iz tog su razloga mnogi prijedlozi "izlazne strategije" vrlo
289
čudni. Planerima sigurno nije potreban savjet. Oni i sami mogu smisliti tu
jednostavnu strategiju. Nema sumnje da se oni žele povući - ali tek nakon
čvrstog ustoličenja klijentske države, što je općenita težnja osvajača koji za
sobom ostavljaju samo vojne baze za buduće potrebe.
Raspravljajući o ovim temama, važno je imati na umu neka temeljna
načela. Ključno je da osvajačka vojska nema prava, nego samo odgovornosti.
Njena temeljna odgovornost jest da se povuče što je brže moguće, na način
koji prvenstveno treba odrediti okupirano stanovništvo. Ona nema pravo
ostati, osim u slučaju postojanja snažne opće podrške njenoj nazočnosti. Ako
se ta načela ne poštuju, prijedlozi za "izlaznu strategiju" prije su odraz
imperijalne volje, nego izraz brige za žrtve. Prema dostupnim informacijama,
pokazuje se da je iračko javno mnijenje u ogromnoj većini za povlačenje.
Također, u Sjedinjenim Državama odmah nakon invazije većina je
Amerikanaca smatrala da bi Ujedinjeni narodi, a ne Washington, trebali
obavljati posao osiguravanja stvarne suverenosti Iraka, kao i gospodarske
obnove i održavanja građanskog reda. To bi mogao biti razuman pristup kada
bi ga i Iračani prihvatili, premda bi Opća skupština UN-a, koja je manje
izravno izložena kontroli invazijskih snaga, bila bolja prijelazna vlast nego
Vijeće sigurnosti. Ponižavajući gospodarski režim koji su nametnule
okupacijske vlasti trebalo bi ukinuti, skupa sa surovim zakonima i
postupcima usmjerenim protiv radnika. Obnova bi morala biti u rukama
Iračana, a ne tek puko sredstvo da ih se podvrgne kontroli u skladu s
290
planovima objavljenim u Washingtonu. Oni koji su odgovorni za razaranje
građanskog društva Iraka okrutnim sankcijama, vojnim akcijama i pružanjem
podrške Saddamu Husseinu u doba kada je počinio najgora zlodjela i dugo
nakon toga, trebali bi osigurati odštetu, a ne samo pomoć. To nalaže
minimum pristojnosti. Jedan od načina vođenja rasprave o promicanju
demokracije jest da se postavi pitanje o tome kako se tretira spomenute teme i
je li se njima uopće pristupilo - to su pitanja na koja nažalost nije previše
teško odgovoriti.

JASNA "CRTA KONTINUITETA"

Najsnažniji svjedoci obrane autentičnosti mesijanskog poslanja
predsjednika Busha trebali bi biti vodeći intelektualci i najgorljiviji
zagovornici "promicanja demokracije". U tome nitko nije istaknutiji od
direktora Projekta za demokraciju i vladavinu zakona u zakladi Carnagie,
Thomasa Carothersa, koji sebe smatra novoreganovcem. Godinu dana nakon
invazije na Irak i nakon što je mesijansko poslanje zamijenjeno "jedinim
pitanjem", on je objavio knjigu u kojoj iznosi pregled napretka demokracije
nakon Hladnoga rata, koji je "izrazito suglasan sa snažnim nastojanjem
Sjedinjenih Država i njihovih koalicijskih partnera oko provođenja
demokratske preobrazbe u Iraku". Carothers vidi "jasnu crtu kontinuiteta"
koja povezuje sve administracije u posthladnoratovskom razdoblju,
uključujući Bushovu. "Kada se demokracija dobro uklapa u američke
sigurnosne i gospodarske interese, Sjedinjene Države promiču demokraciju.
Kada se demokracija kosi s ostalim bitnim interesima, ona se zapostavlja ili
čak ignorira." Sve su administracije u tom smislu "šizofrene", primjećuje
Carothers sa zbunjujućom dosljednošću - koju obično nazivaju
291
"nedosljednost".
Carothers je i autor poznate knjige o promicanju demokracije u Latinskoj
Americi tijekom 1980-ih. Ta je tema osobito značajna zbog široko uvriježene
teze da je tradicionalna idealistička predanost Washingtona promicanju
demokracije bila "osobito izražena" tijekom Reaganovih godina, a potom ju
je dodatno osnažila sadašnja administracija, koja ima reaganovske korijene.
Carothers je dijelom pisao s gledišta upućenog člana Reaganova State
Departmenta, koji je radio na programima "jačanja demokracije". Ti su
programi prema njegovu mišljenju bili iskreni i sustavni, ali promašeni.
Tamo gdje je utjecaj Sjedinjenih Država u Južnoj Americi bio najmanji,
napredak prema demokraciji bio je najveći, osobito u ranim 1980-ima, kada
je "Reaganova administracija podupirala vojne uprave na zalasku i nastojala
zaustaviti demokratska kretanja". Carothers objašnjava da je Washington u
osnovi nastojao održavati "poredak nedemokratskih društava" i izbjeći
"populističke promjene u Latinskoj Americi, moguće gospodarske i političke
poremećaje te kretanje u ljevičarskom smjeru". Reaganova administracija
"počela je usvajati prodemokratsku politiku kao sredstvo kočenja korjenitih
promjena, ali su tražili samo ograničene oblike demokracije tipa
odozgonadolje, kojima se ne ugrožavaju tradicionalne strukture moći s
kojima su Sjedinjene Države odavno bile povezane". Najveće postignuće bio
je Salvador, zemlja koju Washington sada nudi kao model za Irak. Tamo je
Reaganova administracija imala dva cilja: "provođenje tehnički valjanih
izbora i pobjedu kandidata kršćanskih demokrata". Administracija "nije
mogla ni zamisliti Salvador u kojem vojska ne bi bila u glavnoj ulozi, u
kojem gospodarska elita ne bi imala u rukama nacionalno gospodarstvo, u
kojem bi ljevica bila dio političkog sustava, a svi građani imali i formalnu i
stvarnu mogućnost političkog sudjelovanja. Ukratko, Amerika u Salvadoru
292
nije težila stvarnoj demokraciji."
Usporedo sa spomenutim "jačanjem demokracije" državni teroristi su uz
podršku Washingtona ubijali desetke tisuća oporbenjaka, provodili ogavna
mučenja i ostala zlodjela, ukinuli slobodu tiska, ostavili za sobom "kulturu
terora koja kroti očekivanja većine" i onemogućuje težnje spram "alternative
koja bi bila drugačija od one moćnika", prema riječima salvadorskih
isusovaca; točnije, onih koji su preživjeli.
Reaganovsku koncepciju demokracije oslikali su i njeni najistaknutiji
promicatelji u Srednjoj Americi. Među njima je i najgori iz bande opakih
ubojica iz Gvatemale, Rioss Montt, koji je bio "nepravedno optuživan" i
"potpuno odan demokraciji", kako je objasnio Reagan. Drugi je brigadni
general Gustavo Alvarez Martinez, šef vojnih snaga Hondurasa. Njegova
karijera osobito je značajna danas, jer je djelovao pod zaštitom Johna
Negropontea, koji je trenutno nadležan za suzbijanje terorizma, a tada je bio
veleposlanik u Hondurasu i vodio najveću svjetsku ispostavu CIA-e. Znan
kao prokonzul, "Negroponte je bio glavni menadžer rata Contrasa, što je
doista izvanredno za jednog diplomata", zapaža Peter Kornbluh, oslanjajući
se dijelom na tajnu dokumentaciju dobavljenu iz Arhiva nacionalne
sigurnosti, u kojemu je viši analitičar. Nakon što je 1983. godine službeno
ukinuto financiranje Reaganovih međunarodnih terorističkih operacija,
Negroponte je dobio nove odgovornosti. Tada su primijenjene naredbe Bijele
kuće da se podmićivanjem ili pritiscima navede vodeće generale Hondurasa
da pojačaju spomenute operacije, pri čemu su se koristili drugi fondovi, koji
su kasnije korišteni i za ilegalno slanje američkog oružja u Iran.
Šef vojnih snaga Hondurasa, general Alvarez, bio je najvažniji i
najopakiji ubojica u Hondurasu, pod zaštitom Negropontea. Snažnu američku
podršku razotkrio je Baltimore Sun, premda je Alvarez već i veleposlaniku
Carterove administracije Jacku Binnsu rekao da "namjerava primijeniti
metode Argentinaca u eliminaciji sumnjivih prevratnika". Negroponte,
Binnsov nasljednik, neprestano je poricao okrutne državne zločine u
Hondurasu, kako bi osigurao vojnu pomoć međunarodnim terorističkim
operacijama kojima je upravljao. Baltimore Sun piše: "Iako su Alvarezove
nasilne metode tada bile dobro poznate u američkom veleposlanstvu,
Reaganova administracija dodijelila mu je 1983. godine odličje Legije
zaslužnih za 'poticanje demokratskih procesa u Hondurasu'". Negroponte je
hvalio Alvarezovu "odanost demokraciji", prema Reaganovu scenariju. Elitna
jedinica odgovorna za najgora zlodjela u Hondurasu bio je bataljun 3-16, koji
su organizirale i uvježbale Sjedinjene Države i argentinski neonacisti. Bili su
to najokrutniji ubojice koje je u Latinskoj Americi podržavao Washington.
Časnici bataljuna bili su na platnom popisu CIA-e. Kada je vlada Hondurasa
konačno odlučila privesti pravdi počinitelje ovih zločina, Reagan-Bushova
administracija nije dopustila Negroponteovo svjedočenje, koje je sud
293
zahtijevao.
Sve to vrijedi upamtiti, skupa s obiljem sličnih primjera iz kojih
saznajemo o reganovskoj strasti za "promicanjem demokracije".
Ukratko, "jasna crta kontinuiteta" seže u prethodno desetljeće Reaganovih
godina, ali i mnogo dalje. Promicanje demokracije uvijek je proglašavano
idejom vodiljom. Nije, međutim, sporno da su Sjedinjene Države često
svrgavale demokratske vlasti i postavljale ili podržavale surove tiranije: Iran,
Gvatemala, Brazil, Čile i mnoge druge. Izgovor Hladnoga rata u pravilu nije
izdržao razmatranje. Posljedica toga jest načelo koje je opisao Carothers:
demokracija je dobra stvar samo i jedino onda kada se podudara sa strateškim
i gospodarskim interesima.
Ostavimo li po strani doktrinalnu zaslijepljenost, teško je ne složiti se s
latinoameričkim znanstvenikom Charlesom Bergquistom: "umjesto
promicanja demokracije" u Latinskoj Americi, dosljedno i često brutalno
američko blokiranje pokušaja reformiranja duboko nepravednih i
nedemokratskih društava "podrivalo je demokraciju kod kuće i u
inozemstvu", služeći '"sigurnosnim interesima' povlaštenih elita, kojima je
status quo izrazito koristio". Ozbiljni znanstvenici već su odavno shvatili da
su "Sjedinjene Države tek deklarativno podržavale zastupničku demokraciju
u Latinskoj Americi i pritom snažno promicale upravo suprotno" . Jedini
izuzetak bila je "proceduralna demokracija, odnosno održavanje izbora, koji
su se prečesto pokazivali farsom" . Uspješna demokracija odgovarala je
javnom htijenju, dok su Sjedinjene Države težile stvaranju najpovoljnijih
uvjeta za svoja privatna prekomorska ulaganja. U skladu s tim, "isključena je
svaka mogućnost interveniranja u slučajevima mnogih vojnih udara", osim,
moglo bi se dodati, kroz pomaganje ili poticanje istih. Stvari su bitno
drugačije "kada se poimanje demokracije izrazito poklapa s interesima
privatnih, kapitalističkih poduzeća, a ugrožava ga komunizam", što je
uobičajeni skupni naziv za prijetnju neovisnog razvoja. Stanje izvan Latinske
Amerike ni po čemu nije različito, što je i za očekivati zbog prirode ustanova
koje određuju osnovni okvir političkih odluka. Ne iznenađuje niti današnji
294
nastavak te politike, koji odražava istu "šizofreniju".
Carothers se nada da će promicanje demokracije poprimiti obilježja
znanosti, premda je proces spor: "Promicanje demokracije nije novo
područje, uzmu li se u obzir nastojanja Sjedinjenih Država da početkom
dvadesetog stoljeća postave demokratske vlasti u Srednjoj Americi i na
295
Karibima, nakon niza vojnih intervencija u tom području". Kao
kompetentan znanstvenik, Carothers je svjestan naravi tih nastojanja, koja se
jasno očituje kroz tri glavna vojna cilja: to su Haiti, Gvatemala i Nikaragva.
U tim je slučajevima, kao i u ostalima, vodena politika koja se nije
promijenila s izbijanjem Prvoga svjetskog rata. Tijekom samoga rata sukobi
su ostali nezapaženi, uz neprestano stvaranje krive slike. No svi spomenuti
slučajevi jasno zrcale operativno načelo koje opisuje Carothers.
Woodrow Wilson napao je Haiti, prototip "promašene države", poslavši
1915. godine trupe da raspuste Nacionalnu skupštinu "pravim metodama
marinaca", prema riječima njihova zapovjednika, majora Smedleyja Butlera.
Razlog je bio odbijanje Skupštine da prihvati ustav koji su razradile
Sjedinjene Države, a koji je američkim korporacijama davao pravo kupnje
haićanske zemlje, što su invazijske snage smatrale "naprednom" mjerom koju
Haićani nisu mogli razumjeti. Plebiscit koji su proveli marinci riješio je
problem: ustav je prihvaćen sa 99,9-postotnom većinom, pri čemu je
glasovalo 5 posto stanovništva. Tisuće je Haićana ubijeno u otporu
Wilsonovu prepadu, koji je praktično ponovno uveo ropstvo. Zemlja je,
nakon devetnaest godina wilsonovskog idealizma, pala u ruke opake
Nacionalne garde. Grozote, kao i američka potpora, nastavile su se
nesmanjenom žestinom, sve do prvih demokratskih izbora na Haitiju 1990.
godine.
Taj ishod u Washingtonu je pokrenuo zvono za uzbunu. Valjane izbore
organizirale su terenske organizacije u slumovima i po brdima, pri čemu na
njih gotovo nitko nije obraćao pozornost. Usprkos golemim teškoćama,
stanovništvo je izabralo svojega kandidata. Bio je to populistički svećenik
Jean-Bertrand Aristide, dok je kandidat kojega su prihvatile Sjedinjene
Države, nekadašnji službenik Svjetske banke Marc Bazin, dobio 14 posto
glasova. Washington je smjesta krenuo u ispravljanje skandala. Pomoć
"promicanju demokracije" naglo je povećana, a usmjerena je na protivnike
vlasti, poslovne grupe, uglavnom preko Američke agencije za međunarodni
razvoj (USAID) te Nacionalne zaklade za demokraciju i AIFLD-a (člana
AFL-CIO koji ima izrazito loš odnos spram radništvu diljem Trećega svijeta).
Jedan od najupućenijih promatrača Haitija, Amy Wilentz, napisala je da je
veliki projekt USAID-a "Snaženje demokracije" bio "namijenjen financiranju
onih segmenata haićanskog političkog spektra koji bi se suprotstavili
Aristideovoj vlasti". I ostali potezi američke politike bili su usmjereni na
obuzdavanje prijetnje demokracije koja donosi loše odluke. Kada je nekoliko
mjeseci kasnije došlo do vojnog udara, Organizacija američkih država (OAD)
nametnula joj je embargo. Bush I. objavio je čvrstu kontrolu, ali je izuzeo
američke firme. Za vrijeme Clintona, trgovina je još i porasla. Bush - a
osobito Clinton - ovlastili su naftnu tvrtku Texaco da snabdijeva vojnu huntu
i njene bogate pristaše, čineći tako blokadu zemalja OAD posve besmislenom
 296
."
Nakon tri godine strašnoga državnog terora, Clinton je dopustio da se
izabrani predsjednik vrati, ali pod jednim bitnim uvjetom: da prihvati
program poraženog američkoga kandidata sa izbora 1990. Kao što se odmah
moglo predvidjeti, grubi neoliberalni programi uništili su svaku gospodarsku
neovisnost te odveli zemlju u kaos i nasilje, što je dodatno ubrzala Bushova
zabrana međunarodne pomoći, uz cinično obrazloženje. U veljači 2004.
godine Sjedinjene Države su, uz francusku pomoć, natjerale Aristidea da
napusti zemlju, koja je opet pala u ruke tradicionalnim grabežljivcima,
uključujući dijelove vojske koju je Aristide raspustio. Devet mjeseci kasnije,
analize provedene na pravnom fakultetu Sveučilišta u Miamiju utvrdile su da
"su mnogi Haićani, a poglavito oni koji žive u sirotinjskim četvrtima, izloženi
neljudskim užasima". "Najsiromašniji sada žive u noćnoj mori, jer se bore za
preživljavanje u bijedi i uvjetima nasilja koje potiču službe sigurnosti i
297
pravne ustanove."
Glavni arhitekt haićanskoga terora, koji nosi najveću odgovornost za
tisuće mrtvih, u međuvremenu mirno živi u New Yorku (Emmanuel Constant
bio je predvodnik terorističkih snaga FRAPH). Stalne zahtijeve vlade Haitija
za njegovo izručenje Washington uvijek iznova odbacuje ili ih naprosto
ignorira - kao što je bio slučaj u vrijeme dok su talibani odbijali postupiti po
naredbi Washingtona i nisu htjeli predati osumnjičene za 11. 09. bez dokaza.
Općenito se smatra da razlog odbijanja leži u činjenici da bi Constant pod
298
pritiskom mogao otkriti ulogu CIA-e tijekom terora.
Virus narodne demokracije još je jednom uništen, skupa s nadama u neku
društvenu pravdu u zemlji koja je zgažena pod čizmama velikih sila za duga
vremena. Iako je Washington u prošlome stoljeću vodio većinu operacija,
sada više ne pokazuje zanimanje. Ono što je preživjelo kroz doktrinalni
sustav jest da je Haiti "poharan olujama koje je sam izazvao" i da je očaj
Haićana nad njihovom upropaštenom zemljom "tužni komentar propalih
299
vlada", otkako je Aristide preuzeo dužnost 1991. godine. Odanost
Washingtona promicanju demokracije ne može prevladati nedostatke
društava kojima tako gorljivo nastoji pomoći.
U Gvatemali je washingtonsko uništenje izabrane vlasti "pokrenulo
stravičan krug terora i tlačenja koji je trajao četiri desetljeća i prouzročio smrt
oko dvjesto tisuća stanovnika", što su dobro poznate činjenice, usprkos
naporima Reaganove administracije da zaštiti državnu moć od građana
zaustavljanjem redovitog postupka skidanja tajnosti kako bi se prikrila
počinjena zlodjela, što je "zaprepašćujući incident u povijesti" Ureda za
300
povijest State Departmenta.
U Gvatemali je desetljeće nade u demokraciju zgaženo kroz izgovor
Hladnoga rata, koji bi bio sramotan čak i da je valjan. Stvarni razlozi, o čemu
postoji opsežna interna dokumentacija, bili su strah od demokracije u
Gvatemali i opasnost da se "zaraza" izrazito popularnih društvenih i
gospodarskih reformi proširi regijom. Kada su napokon pred Povjerenstvom
za istinu provedena ispitivanja u Salvadoru i Gvatemali te su otkriveni prizori
najgorih terorističkih zločina Reaganovih godina, zlodjela su gotovo u
cijelosti pripisana državnim teroristima, što je bilo očigledno čitavo vrijeme.
U Nikaragvi je američka okupacija stvorila Nacionalnu gardu, koja je -
tijekom obiteljske diktature ubojice Somoze - desetljećima vršila nasilje nad
stanovništvom, što je Washington podržavao sve dok posljednji tiranin nije
svrgnut u pobuni 1979. Kada Somozu više nije bilo moguće održati,
Washington je pokušao očuvati Nacionalnu gardu, što se pretvorilo u
teroristički rat koji je bjesnio sve do 1990. godine, kada su glasači izabrali
kandidata po ukusu Washingtona, jer im je "bio uperen pištolj u glavu", kao
što je napisao Thomas Walker u svojem standardnom povijesnom djelu.
Danak smrti bio bi razmjeran broju od 2,25 milijuna američkih građana, što
je više nego u svim ratovima u američkoj povijesti, uključujući Građanski
301
rat.
Nakon što su Sjedinjene Države ponovno stekle kontrolu 1990.,
Nikaragva je odbila postati druga najsiromašnija zemlja hemisfere nakon
Haitija, koji također za to može zahvaliti činjenici da je bio prva meta
američke intervencije; Nikaragva je bila druga. Tijekom deset godina, velik
dio radno sposobnoga stanovništva je emigrirao kako bi prljave poslove
obavljao negdje drugdje i omogućio preživljavanje obiteljima. Većina je
otišla u Kostariku, jedinu funkcionalnu zemlju u Srednjoj Americi (i jedinu
koja nije iskusila američku intervenciju). Zdravstvena izviješća govore da je
u 2003. godini 60 posto djece mlade od dvije godine patilo od anemije uslijed
pothranjenosti, uz veoma izgledno mentalno zaostajanje. U 2004. se
pothranjenost povećala, uglavnom među djecom, čiji je očekivani životni
vijek skraćen. Blizu 70 posto seoskih stanovnika živi u stanju kronične ili
krajnje gladi. Njih 25 posto pojede samo jedan obrok dnevno, a 43 posto dva
obroka. Javni zdravstveni sustav je propao, a katastrofe u okolišu
(deforestacija i sl.) posljedica su krajnje bijede, što je Nikaragvi osiguralo
status "glavnog laboratorija socijalne ranjivosti" u 2004. godini, kako navodi
La Prensa u osvrtu na tu godinu. Prosječan broj godina formalnog školovanja
je 4,6, dok na selu prosjek iznosi 2 godine, pri čemu je kvaliteta krajnje loša
zbog nedostatka resursa. Međunarodna pomoć odlazi uglavnom na otplatu
duga, kroz financijski sustav mafijaškog tipa, koji je nastao nakon pobjede
Washingtona u terorističkom ratu i nakon gospodarskog davljenja zemlje
302
tijekom 1980-ih.
Pobjeda američkoga terora bila je toliko potpuna da je "demokracija"
iznikla iz ruševina - koja je u New York Timesu nakon izbora 1990.
proglašena "trijumfom američkog fair playa" - bila znatno spremnija slijediti
smjernice MMF - a i Svjetske banke nego što su to bili njeni susjedi.
Pokazalo se da je, primjerice, privatizacija energetskog sektora, koju su
zahtijevale međunarodne financijske ustanove, tijesno povezana s patnjom
stanovništva. Nikaragva je bila najposlušnija, a njena nesreća najveća.
Dostupnost struje u Nikaragvi je manja nego kod susjeda, a cijene (koje
općenito stoje u vezi s privatizacijom) znatno više, kao što je veća i ovisnost
o uvoznoj nafti umjesto o vlastitim resursima. (Kostarika je gotovo u cijelosti
prešla na struju iz hidroelektrana). Tijekom 1996. godine, prije nego što je
Nikaragva prihvatila neoliberalne diktate, stopa elektrifikacije u Nikaragvi
bila je ista kao u Gvatemali; sada je pala na polovicu. Nikaragva ima mnogo
rezervnih kapaciteta, ali dobavljanje struje masama siromašnog seoskog
stanovništva nije osobito interesantno za profit. To je uobičajen i sasvim
303
prirodan ishod neoliberalnih programa.
Na liberalnom kraju američkog novinarstva, komentatori mozgaju o
"protuameričkim tekstovima u Nikaragvi, dok se zemlja nastoji oporaviti od
25 godina (sic) neuspjele revolucije i gospodarske stagnacije". Možda
tamošnji ljudi, jednako kao i današnji Iračani, pate od slaboumlja koje je
oduvijek izazivalo nevjericu civiliziranog Zapada. Kako drukčije objasniti
činjenicu da oni još uvijek "ne razumiju da stranci nesebično rasipaju vlastitu
304
krv i bogatstvo da bi im pomogli".
Bitan napredak u početnim godinama nakon svrgavanja diktature
pomagane od Amerikanaca, koji je ostavio izraziti dojam na agencije za
razvoj i međunarodne ustanove, doživio je nagli obrat. Jadni uvjeti u
Nikaragvi mogli bi se znatno poboljšati na vrlo konzervativan način. Početak
bi bio da Sjedinjene Države plate odštetu koju odrede najviše međunarodne
vlasti, Svjetski sud i Vijeće sigurnosti. To bi više nego dostajalo da zemlja
otplati dug koji je pritišće od vremena američkih terorističkih napada, premda
bi bilo potrebno učiniti znatno više da bi se društvo oporavilo od propasti
reaganovskih juriša.
Tijekom 2003. Colin Powell posjetio je Nikaragvu da bi se uvjerio da ona
dobro surađuje u sklopu američkog "rata protiv terora", koji je objavljen
nakon 11. 09. Powell je govorio iz iskustva, jer je izravno pomagao u prvoj
fazi "rata protiv terora" u 1980-ima, koji je bio posebno usmjeren na
Nikaragvu. Nitko se nije ni začudio. Kada je Powell stigao kako bi prenio
svoj nalog, američko veleposlanstvo u Managvi izdalo je kratki podsjetnik
novinarima, prema kojem je "Nikaragva druga najsiromašnija zemlja
hemisfere, poharana olujama koje je sama izazvala (moj naglasak), sa slabim
izgledima da se stvari promijene u budućnosti". Izgleda da se Nikaragvanaca
Powellova poruka nije dojmila. Možda se objašnjenje nalazi u onom
podsjetniku, "napisanom u prezrivome tonu", prema kojem "Nikaragvanci
305
pokazuju slabo zanimanje za ono što se zbiva izvan njihovih granica". Tko
zna što je tome razlog.
Powel se suočio s problemima u prenošenju poruka i drugdje u Latinskoj
Americi. Na godišnjem susretu Organizacije američkih država u lipnju 2003.
godine, "gospodin Powell je bio gotovo usamljen u isticanju trostruke pošasti,
koju je opisao kao skup 'tirana, krijumčara i terorista'. Najveći dio zastupnika
ostale 33 nacije naglašavao je nužnost društvene pravde, uz upozorenje da i
sama demokracija može biti ugrožena zbog porasta gospodarskih poteškoća i
nejednakosti", što su u nemaloj mjeri posljedice američkih vojnih
306
intervencija, terora i gospodarskih doktrina i politike.
Washingtonski iznova objavljeni "rat teroru" imao je ograničen odjek i u
drugim područjima; primjerice, u Iraku. "Narodu Iraka ne trebaju pouke na
temu terorizma." Prijašnji posebni izaslanik Bushove administracije
objašnjava da su "Iračani izgubili više sunarodnjaka od te pošasti u
posljednjih godinu dana, nego Amerikanci tijekom cijele svoje povijesti". U
odnosu na broj stanovnika, "Irak svakoga mjeseca, a ponekad i svakoga
tjedna, trpi gubitke usporedive s onima koje su Sjedinjene Države pretrpjele
11. rujna 2001. Na nesreću, Iračani će te gubitke prije pripisati ratu protiv
terorizma koji sponzoriraju Amerikanci, nego li teroristima." Padaju mi na
pamet neki razlozi za to. Jedan od njih je možda taj što su i oni - poput
direktora Korporacije Rand za međunarodnu sigurnost i obrambenu politiku -
svjesni da je porast terora i kaosa bio posvuda predviđena posljedica upada u
 307
Irak.
Očigledno je da postoje neke prepreke sazrijevanju znanosti o promicanju
demokracije.
Pomnija stručna razmatranja daju naslutiti da je nešto krenulo pogrešno.
Tu treba uključiti i stručne članke navedene na početku ovoga poglavlja.
Studija Jonathana Montena o "korijenima Bushove doktrine", nakon uvodnog
zazivanja konvencionalnih mantri, zapaža da tu baš i nije riječ o nečemu
novom. Tijekom cijele američke povijesti, promicanje demokracije bilo je "u
središtu američkoga političkog identiteta i osjećaja za nacionalnu svrhu", kao
način "definiranja političkih interesa". Demokracija je bila "srce američke
iznimnosti". Montenovo dugo i pomno razmatranje tog određujućeg svojstva
iznimnosti izbjegava bilo kakav dokaz da je ta politika ikad provođena, bez
obzira na brojne deklaracije. U napomeni se objašnjava kako u korijenu ne
leže povijesne činjenice, "nego do koje je mjere percepcija Sjedinjenih
Država vlastite iznimnosti utjecala na vanjsku politiku" ili, točnije, utjecala
na retorički okvir. Tako shvaćeno, "promicanje demokracije je od središnjeg
značaja" za Bushovu strategiju u okviru postmodernog tumačenja, prema
kojem se pažnja ograničava na pripovijest i tekst, otklanjajući se od pojma
"Istine" kao navodno društvene konstrukcije.
Od spomenutih članaka, jedino u onome Katarine Delacoura nastoji se
obrazložiti da je promicanje demokracije doista usmjeravalo politiku, uz
ograničavanje na godine Busha II. i Bliski istok. Izuzev poznate retorike,
autorica iznosi nekoliko primjera: poticanje "gospodarske liberalizacije"
(koja u ovoj regiji zapravo znači prelazak gospodarstava u ruke moćnih
zapadnih korporacija; nove radijske postaje usmjerene na "upućivanje
(mlade) publike u američku kulturu i njihovo pridobivanje za američke
vrijednosti" (komentar je nepotreban); invazija na Irak, na koju ćemo se
odmah vratiti; neke posebne mjere koje ona kritizira, jer "premda su uvedene
uz veliku pompu", one su nalikovale na prethodne i bile su slabo
pripremljene. Također je kritizirala "nedosljednost" američkih nastojanja u
promicanju demokracije, koja je dovela do "problema kredibiliteta" (njen
naglasak): naime, ista "jasna crta kontinuiteta" koju pronalazi Carothers i
koja je doista dosljedna. Ustrajanje na toj politici tijekom Bushovih godina
nekako stvara sumnju glede motiva Washingtona na Bliskom istoku te se
pomišlja na "skrivene namjere: primjerice, na pomoć Izraelu u kontroli
Palestinaca, na kontrolu iračkih naftnih polja ili općenito na širenje američke
hegemonije". No, Delacoura (jednostavno) zaključuje da je to "netočan opis
stavova Sjedinjenih Država i da je Bushova administracija ozbiljna oko
demokracije". Jedino što tu manjka jest dokaz.
Carothers je sa žaljenjem predvidio da će politika Washingtona u Iraku
slijediti jasnu crtu kontinuiteta: ona će "vjerojatno pokazivati slična
proturječja između proglašenih načela i političke stvarnosti". Njegova su se
predviđanja ispunila dok je ova knjiga kretala u tisak. Okupacijske vlasti
zdušno su radile na odbijanju prijetnji demokraciji, ali su bile natjerane da,
nerado, odbace svoj plan nametanja ustava i sprječavanja izbora. Malo će se
upućenih promatrača razići u mišljenju s uredništvom Financial Timesa oko
toga da je "razlog održavanja (izbora u siječnju 2005.) bio ustrajanje Velikog
ajatolaha Alija Sistanija, koji je uložio veto na tri plana po kojima je izbore
trebalo odložiti ili razvodniti". Stručnjak za Bliski istok Alan Richards piše:
"Premda su se Sjedinjene Države početno opirale provođenju ranih izbora u
Iraku, nakon što je ajatolah Ali Sistani izveo na ulice velik broj svojih
pristaša, Washington nije imao mnogo izbora". The Wall Street Journal je
objasnio da je Sistani "inzistirao da nova vlast bude izabrana na izravnim
izborima, a ne da to budu Amerikanci ili irački vode koje će postaviti
Amerikanci", kao što je to tražio Washington. Dopisnik veteran Patrick
Cockburn dodao je da su "izbori postali cilj i za Amerikance otkada im je
308
postalo jasno da ne bi mogli podnijeti ustanak šijita".
Kada je postalo jasno da nastojanja Sjedinjenih Država i Velike Britanije
da spriječe izbore ne bi naišla na podršku, invazijske snage su se naravno
založile za njihovo provođenje. Izbori i sve oko njih uskoro se dobro uklopilo
u "izborni proces pod sponzorstvom Amerikanaca", na veoma sličan način
kao i u izraelskopalestinskom "mirovnom procesu" kojega su Sjedinjene
Države sprječavale tijekom trideset godina i odjednom premetnule u "kočenje
309
američkih napora za stvaranje mira između Izraelaca i Palestinaca".
Premda su bile prisiljene dopustiti izbore, okupacijske snage u Iraku su
tražile način da ih potkopaju. Američki kandidat Iyad Allawi imao je sve
moguće prednosti: državne resurse i pristup televiziji, kao i podršku vojne
okupacije. Završio je daleko na trećem mjestu, s oko 12 posto glasova. Da bi
se osigurala sloboda izbora, većina važnih neovisnih medija bili su protjerani
iz zemlje, napose Al-Jazeera sa sjedištem u Kataru, koju su vladajući tirani
prezirali zbog toga što je bila glavna snaga u prilog demokratizacije u
arapskome svijetu. To je bilo dovoljno da njena prisustnost prije izbora bude
nedopustiva, a zbivanja u pozadini govore više o prirodi mesijanskog
poslanja.
 Godinama su visoki službenici - Cheney, Rumsfeld, Rice, Powell -
pritiskali Katar da onemogući rad ovoga kanala. Sjedinjene Države su
bombardirale njihove zgrade u Kabulu i Bagdadu (ubivši pritom jordanskog
dopisnika). Prema višem katarskom službeniku, pritisak je bio "toliko
snažan" da je "vlada ubrzavala planove da se Al-Jazeera pojavi na tržištu,
premda se Bushova administracija suprotstavljala tvrdeći da s njihova
310
gledišta privatizacija postaje ne bi nužno bila najbolja stvar za regiju".
To je još jedan pokazatelj Bushove vizije demokracije na Bliskom istoku:
dopustivi su samo oni mediji koji su pod kontrolom Sjedinjenih Država, bilo
javni ili privatni. To je također vrlo poznata i posve razumljiva praksa.
Washington je prigovarao da Al-Jazeera huška javno mnijenje time što
otvoreno izvješćuje o "velikim civilnim žrtvama" tijekom američkog
razaranja Faludže i da "strastveno izvješćuje o palestinskim sukobima".
Daljnje odstupanje od novinarskih standarda jest da kanal objavljuje
"snimljene poruke Osame bin Ladena", koje se očito smatraju vrijednim
objavljivanja u muslimanskom svijetu, kao i svuda gdje su ljudi zabrinuti
311
zbog prijetnje terora.
Kada je Rusija zabranila ABC News, nakon što je spomenuta postaja
objavila razgovor s čečenskim vodom "koji je naredio ili izveo neke od
najgorih terorističkih napada u povijesti zemlje", uključujući opsadu škole u
Beslanu u kojoj je ubijeno 330 ljudi, uslijedile su bujice poruga, ali i
trezvenih izraza zabrinutosti zbog poteza Moskve i "postroženja državne
kontrole nad medijima". Takve pristrane ocjene su uobičajena praksa, koja
nekada poprima neslućene razmjere. Tako je u Nikaragvi, u vrijeme snažnih
američkih napada, oštro osuđena cenzura, uz pomno nastojanje da se prikrije
činjenica da su glavne novine otvoreno podržavale svrgavanje vlasti
terorističkim akcijama supersile, koja je i financirala te novine. Ta osuda
održala je u tajnosti neusporedivo gore zločine američkoga klijenta Izraela,
koji su se zbivali u isto vrijeme i uz ni približno takvu prijetnju. Nije, dakako,
prikazan ni sramotan doprinos Sjedinjenih Država što se vrlo lako može
dokazati. U zemljama koje su klijenti Washingtona, neovisne medije uništili
su državni teroristi, koji su ubijali urednike i novinare ili ih prisiljavali na
bijeg, o čemu jedva da se izvješćivalo u zemlji koja snosi glavnu odgovornost
312
za te zločine.
Vratimo se na izbore u Iraku u siječnju 2005. godine, koji su zapravo
predstavljali "etničko izjašnjavanje", jer su šijiti uglavnom glasovali za
Sistanijevu šijitsku listu, Kurdi za kurdsku, dok su suniti izbore bojkotirali.
Kako god bilo, izbori su bili veliki trijumf masovnog nenasilnog otpora
američkoj okupaciji, koji su šijiti i Kurdi proslavili s velikim zanosom i
hrabrošću. Kurdi su svoj izlazak na birališta vidjeli kao "opravdani zahtijev
313
za sudjelovanje u vlasti".
Washington se neprestano suočavao s temeljnim problemom, dok su
Sjedinjene Države nastojale zapriječiti iračku demokraciju. Uoči izbora, dva
iskusna izvjestitelja su napisala da "se u jednome slažu svi Iračani, a to je da
okupacija treba što prije završiti", što se izravno kosi s ciljem Sjedinjenih
Država da se formira "demokracija koja bi bila prijateljska spram Sjedinjenih
Država i omogućila da, umjesto u Saudijskoj Arabiji, Amerika bude nazočna
u Iraku, što bi joj omogućilo da nastavi oblikovati regionalne odnose snaga".
Kao i u tradicionalnim područjima američke kontrole, "demokracija" je
dobrodošla samo u obliku "odozgonadolje", koji ostavlja na vlasti elite koje
podržavaju američke ciljeve. Cjelinu problema Washingtona ocrtao je
dopisnik Wall Street Journala Yochi Dreazen: "Ljudi koji će vjerojatno
voditi sljedeću iračku vladu obećavaju da će tražiti povlačenje, čim stupe na
vlast nakon izbora". Čak je i kandidat kojega podržavaju Sjedinjene Države,
Iyad Allawi, morao istaknuti podršku povlačenju. Ali ono je neprihvatljivo.
Invazija ne bi imala nikakva smisla kada Sjedinjene Države ne bi uspostavile
pouzdanu državu klijenta i pravo na vojne baze. Dreazen izvješćuje da se
Washington nada i očekuje da će vladajuća šijitska koalicija "prihvatiti mutna
obećanja o povlačenju, umjesto čvrstih rokova". To neće biti lako, jer što god
da iračko vodstvo želi, "ono bi teško moglo javno braniti bilo kakvu
314
nazočnost američkih vojnih snaga".
Glavna zadaća u podrivanju iračke demokracije je pritisak na političke
elite da prihvate "mutna obećanja" i zadrže što je moguće više nametnutog
ilegalnog gospodarskog režima, koji se temelji na standardnim načelima
otvaranja zemlje i njenih resursa stranoj kontroli (prvenstveno američkoj i
britanskoj), pod velom "gospodarskog liberalizma". Bitka je daleko od toga
da bude završena - bilo u Iraku ili u zemljama samih invazijskih sila.
Okupatori nisu gubili vrijeme na objavljivanje svojih namjera da
potkopaju izbore, koje su toliko snažno nastojali spriječiti. Dugi razgovor s
premijerom Blairom počinje izjavom da "Tony Blair smatra da ne postoji
način da Sjedinjene Države i Velika Britanija odrede vremenske rokove za
povlačenje trupa iz Iraka", ma što Iračani o tome mislili - što nigdje nije
spomenuto. "Gosp. Blair se još uvijek ljuti zbog mišljenja da su Sjedinjene
Države i Velika Britanija okupirale Irak" - što je mišljenje goleme većine
Iračana, koje je njemu svakako poznato. Godinu dana nakon invazije, tako
misli 81 posto iračkih Arapa. Blair ustrajava da je "koalicija u Irak došla s
dopuštenjem" privremeno uspostavljene iračke vlasti, a sa "snaženjem
legitimnosti" izabrane vlasti "biti će lakše braniti nazočnost koalicijskih
snaga". Izjave Washingtona nimalo se ne razlikuju, osim nekoliko ritualnih
315
fraza o odanosti demokraciji.
Što o tomu misle Iračani, ne možemo pouzdano znati. Prema anketi
Zogby International, objavljenoj na dan izbora, 82 posto sunita i 69 posto
šijita "željeli bi povlačenje američkih snaga, ili odmah ili neposredno nakon
uspostave izabrane vlasti". Slični su bili rezultati zapadnih anketa neposredno
nakon invazije. U jednom od najopsežnijih istraživanja, Oxford Research
International je utvrdio da je u jesen 2003. "manje od 1 posto ljudi zabrinuto
zbog odlaska okupacijskih snaga". Nadalje, da "ljudi nemaju povjerenja u
američko - britanske snage (79 posto) niti u provizornu vlast koalicije (73
posto), dok njih 8 posto ima veliko povjerenje u američkobritanske snage".
Vojni stručnjak za Bliski istok Andrew Cordesman izvješćuje da više od 70
posto Iračana želi da snage Sjedinjenih Država odu do jeseni 2003. godine, a
taj je broj do sredine 2004. narastao na 80 posto. Odbor nacionalne
suverenosti novoizabranoga parlamenta izdao je izviješće koje je "pozivalo
na određivanje vremenskih rokova za odlazak vojnih snaga", u kojem se one
nazivaju "okupacijskim snagama". Glasnogovornik najveće muslimanske
šijitske stranke SCIRI-ja rekao je da "se britanske jedinice moraju povući u
svoje barake i izlaziti iz njih samo na poziv iračkih snaga". Na sastanku svih
iračkih frakcija u Kairu, istaknuti član Središnjeg savjeta SCIRI-ja, dr. Ali al
Adad, izjavio je da "sve iračke snage - šijiti, suniti i Kurdi - žele određivanje
vremenskih rokova za odlazak stranih snaga" i suglasne su da to mora biti
postavljeno kao "prvi zahtjev" njihovih političkih programa. U završnoj izjavi
svih nazočnih voda "zahtijeva se povlačenje stranih snaga u skladu s
određenim rokovima, ovisno o žurnom nacionalnom programu uspostave
sigurnosnih snaga". Još je dodano da je "nacionalni otpor legitimno pravo
316
svih nacija", premda ne i teror.
Ankete o tim ključnim temama praktično su završile nakon izbora ili se o
njima nije izvješćivalo. Dva upućena komentatora napisali su da su "američke
anketne agencije u Iraku prestale pitati Iračane što misle o Sjedinjenim
Državama i o njihovim trupama, kada se nepopularnost približila brojci od 90
posto". Steven Kull je vodeći stručnjak za ankete i smatra da je Međunarodni
republikanski institut počeo uskraćivati podatke iz anketa kada su one
"počele pokazivati veoma negativan stav spram američke nazočnosti". Jedna
vrlo važna anketa dospjela je do javnosti - u Engleskoj. Provelo ju je
Britansko ministarstvo obrane u kolovozu 2005. preko iračkih sveučilišnih
istraživača, a nekako je procurila do tiska. Prema njoj je 82 posto "snažno
protiv" nazočnosti koalicijskih snaga, a manje od 1 posto smatra da one
doprinose poboljšanju sigurnosti, dok 70 posto nema u njih povjerenja, a 67
posto se osjeća manje sigurnim zbog okupacije. "U Iraku kao cjelini 45 posto
ljudi smatra napade na okupacijske snage opravdanima"; omjer se penje do
65 posto u pokrajini koju kontroliraju Britanci, dok je čak u Basri, koja je
uglavnom pod šijitskom upravom, takvih 25 posto. Da je anketa doista
pokrila "Irak u cjelini", postoci bi bili znatno viši u arapskim dijelovima, gdje
su se stvarno odvijale strane operacije. Nastojanja da se provede obnova
"pokazala su se neuspješnim, jer je anketa pokazala da 71 posto ljudi rijetko
dobiva čistu vodu, 47 posto nema dovoljno struje, 70 posto kaže da je
kanalizacijski sustav neispravan, a 40 posto njih u Južnom Iraku je
nezaposleno". Redoviti pregled koji o državi Irak objavljuje institut
Brookings izvješćuje da 80 posto Iračana želi "skoro povlačenje američkih
snaga" u studenome 2005. godine, što potvrđuje i anketa Britanskog
317
ministarstva obrane.
Neovisne ankete mogle bi postati praktično nemoguće. Katastrofa koju su
prouzročile okupacijske snage toliko je potpuna da su ograničenja za
izvjestitelje veća nego u bilo kojim područjima sukoba do sada. Možemo
samo nagađati o mišljenju Iračana o brutalnosti okupacije i njenih posljedica,
kao i o poticanju etničkoreligijskih sukoba dok okupacijske snage nastoje
nametnuti svoju volju. Možemo, međutim, biti dovoljno sigurni da će
okupatori nastojati onemogućiti prijetnju suverenosti Iraka, koja bi bila
"demokratska" više nego što je to tradicionalna praksa u domenama
Sjedinjenih Država i Velike Britanije.
Zlosretnost Iraka iznova ocrtava "jasnu crtu kontinuiteta", čega se
Carothers pribojavao. To ne bi trebalo iznenađivati s obzirom na neobičan
značaj Iraka u geopolitičkom i gospodarskom smislu, premda je razmjere
katastrofe teško bilo predvidjeti.
 DODATNI DOKAZ: BLISKI ISTOK

Osim proglasa vodećih dužnosnika, te slučaja Iraka koji ih sam po sebi

opovrgava, izneseni su još neki dokazi koji bi trebali opravdati vjeru u
iskrenost mesijanskog poslanja: najvažniji je Libanon, zatim egipatski pokret
Kifaya ("Dosta") te Palestina. Razmotrimo ih redom.
Libanon možemo u startu otpisati, osim ako CIA ne odluči preuzeti
odgovornost za bombardiranje u kojem je ubijen libanonski premijer Rafik
Hariri, što je pokrenulo protusirijske prosvjede koji su doveli do složenog ali
značajnog otvaranja društva. Premda je to malo vjerojatno, moguće je
zamisliti zašto je ta priča imala odjeka u Bejrutu. Možda Libanonci nisu
posve prepustili zaboravu najstrašniju automobilsku bombu koja je u silnoj
eksploziji 1985. godine ubila osamdeset, a ranila dvije stotine ljudi, pretežno
žena i djevojčica na izlazu iz džamije, gdje je bomba podmetnuta. Meta
napada bio je muslimanski vjerski službenik koji je umakao, a istraga je
ukazivala na CIA-u i saudijsku obavještajnu službu koja je, čini se, djelovala
uz pomoć Britanaca. Sukladno tome, slučaj je izbrisan iz Zapadne
318
povijesti.
Stručnjaci i mediji ocijenili su 1985. godinu kao vrhunac nasilja na
Bliskom istoku, za trajanja Reaganova "rata protiv terora". Daleko
najistaknutiji teroristički činovi te godine bili su bombardiranje Bejruta,
pogubne operacije Shimona Peresa "Čelična šaka" usmjerene na "terorističke
stanovnike" dijela Libanona pod izraelskom okupacijom, te krajnje surovo
ubojstvo sedamdeset i pet Tunižana i Palestinaca, o čemu je s mjesta
događaja izvijestio izraelski novinar Amnon Kapeliouk. Sjedinjene Države
pomogle su napadačima odbivši obavijestiti saveznički Tunis da se bombaši
spremaju za udar, premda je Šesta flota sigurno bila upoznata s planom.
Državni tajnik George Schulz pohvalio je ovaj napad, koji je Vijeće
sigurnosti UN-a jednodušno osudilo kao "čin oružane agresije" (uz suzdržane
Sjedinjene Države). Izgovor za bombardiranje bio je osveta za ubojstvo
trojice Izraelaca na Cipru. Iako je trag tog ubojstva vodio u Siriju, Tunis je
bio bespomoćna i ideološki prikladnija meta, jer je u njemu bio štab PLO-a.
Ubojstva na Cipru bila su pak osveta za redovite otmice i ubojstva na
otvorenom moru, pri čemu su izraelski brodovi napadali brodove u plovidbi
između Cipra i sjevernog Libanona, a mnogi zarobljenici bili su odvođeni u
319
izraelske zatvore gdje su držani bez suđenja kao taoci.
U skladu s vladajućim jedinstvenim mjerilom, najveća teroristička
zvjerstva - ili još gore, agresija - isključena su iz kanona međunarodnog
terorizma. Osobit status 1985. godini kao vrhuncu "pošasti koju su širili
izopačeni protivnici same civilizacije", osigurala su dva događaja, u svakome
od kojih je poginuo po jedan Amerikanac. Najpoznatiji je otmica broda
Achille Lauro, koji je bio osveta za bombardiranje Tunisa, a u kojem je
surovo ubijen američki invalid Leon Klinghoffer. Bio je to nesumnjivo
šokantan zločin, koji se može staviti uz bok ubojstva palestinskih invalida
Kemala Zughajera i Jamala Rashida, koje su izraelske snage ubile tijekom
uništenja izbjegličkog logora Jenin. Zughajer je ubijen dok je nosio bijelu
zastavu i pokušavao se kolicima izmaknuti izraelskom tenku koji ga je
pregazio, raznijevši mu tijelo na komadiće. Rashid je bio zdrobljen u svojim
invalidskim kolicima kada je golemi izraelski buldožer američke proizvodnje
uništio njegov dom, skupa s njegovom obitelji. Zahvaljujući vladajućim
moralnim mjerilima, takav čin je također isključen s popisa terorističkih djela
320
jer je počinitelj bio neprimjeren.
Otmica Achillea Laura i Klinghofferovo ubojstvo postali su istinskim
simbolima divljaštva palestinskog terorizma. Tipična je pomna studija člana
Reaganova Savjeta za nacionalnu sigurnost, Michaela Bohna, koji je u Bijeloj
kući bio upravitelj Ureda za izvanredne situacije, te je stoga bio dobro
upoznat s događajima. Njegovo razmatranje otmice i Klinghofferova ubojstva
na dvije stotine stranica sadrži mnoge pojedinosti. Premda sadrži nekoliko
rečenica o bombardiranju Tunisa, kako bi oslikalo "složenost bliskoistočnog
mirovnog procesa", ispuštene su sve ključne činjenice (kao i one upravo
321
navedene).
Čini se, međutim, da nerazumni stanovnici Bliskog istoka ne dijele
pogled na svijet prelomljen kroz ideološku prizmu intelektualne i moralne
kulture Zapada te ponekad uopće ne izražavaju divljenje "moralnoj jasnoći"
njegovih predvodnika, koji su vodeni Božjom rukom. Možda je to povezano s
činjenicom da se 61 posto Libanonaca suprotstavlja uplitanju Sirije u
unutrašnje probleme njihove zemlje, a njih 69 posto protivi se uplitanju
322
Sjedinjenih Država.
Postoje i druga razmimoilaženja između stavova Libanonaca i američkih
dužnosnika oko demokracije. Primjer su stavovi o Hezbollahu. Hezbollah je
stekao znatnu podršku u Libanonu, osobito na jugu, gdje su njegovi kandidati
osvojili 80 posto glasova na izborima u lipnju 2005. U ožujku 2005. godine, s
omjerom glasova 380 prema 3, američki je Zastupnički dom donio rezoluciju
kojom "osuđuje stalne terorističke napade Hezbollaha" te potiče Europsku
uniju da Hezbollah "svrsta u terorističke organizacije". Slijedio ga je Senat,
jednodušnim donošenjem slične rezolucije. Poznavatelj Bliskog istoka
Stephen Zunes kontaktirao je niz kongresnih ureda, tražeći da navedu neke
primjere napada Hezbollaha u posljednjih deset godina, ali to nitko nije bio u
stanju učiniti. Umjesto da podrži pretvorbu Hezbollaha u političku stranku, te
na taj način potpomogne libanonsku demokraciju, Kongres je radije slijedio
svoga predsjednika, nastavljajući kažnjavati Hezbollah za njegov stvarni
zločin. Hezbollah je naime osnovan 1982. godine kao odgovor na izraelsku
invaziju na Libanon podržanu od SAD-a, te je istjerao agresora iz zemlje.
Dvadeset i dvije godine Izrael je prkosio zahtjevu Vijeća sigurnosti UN-a
da se povuče, a tijekom tih godina počinio je mnoga nekažnjena zlodjela,
zahvaljujući podršci SAD-a. Zunes komentira da činjenica što se "praktično
čitav Kongres Sjedinjenih Država, uključujući prvenstveno liberalne
demokrate, svrstava uz takav program, predstavlja još jedan zastrašujući
323
primjer koliko je politički diskurs u ovoj zemlji daleko skrenuo udesno".
Libanon se u svakom slučaju može promatrati kao izniman slučaj.
Vratimo se stoga Egiptu, najvećem primatelju američke vojne pomoći poslije
Izraela i zemlji koja je posebno važna Amerikancima zbog značajne uloge u
regiji.
Dugo je trajao unutarnji pritisak u prilog demokratizacije Egipta.
Posljednjih nekoliko godina glavnu oporbenu snagu diktaturi Hosnija
Mubaraka, kojega podržavaju Amerikanci, predstavljao je popularni "pokret
za promjene" Kifaya. Kifaya je osnovana 2000. godine, kada se suprotstavila
donošenju izvanrednih zakona u zemlji. Njen najveći poticaj bila je
palestinska Intifada, a glavninu članstva činile su skupine za solidarnost s
Palestincima. Premda takvi događaji znače malo prema mjerilima Zapada, u
Egiptu i drugdje došlo je do snažnih reakcija na ono što se događalo na
okupiranim područjima nakon izraelskih akcija koje su dovele do Intifade
oko al-Akse. Tijekom prvog mjeseca Izraelci su, kao odgovor na bacanje
kamenja, ubili sedamdeset i pet Palestinaca (uz četiri poginula Izraelca), pri
čemu su za napade na stambena naselja i ostale civilne ciljeve korišteni i
američki helikopteri. Clinton je reagirao najvećim ugovorom desetljeća za
isporuku novih vojnih helikoptera Izraelu. Američka je publika bila zaštićena
od informacija, jer je tisak odbio - ne propustio, nego odbio - njihovo
objavljivanje. Čitav slučaj nije teror, čak niti zloporaba, prema vladajućim
mjerilima Zapada, koja ne dijele egipatski demokratski aktivisti. Zlodjela
koja su uslijedila na okupiranim područjima dodatno su potaknula egipatski
reformski pokret, koji je potom proširen masovnim protivljenjem ratu u
Iraku. Glasnogovornik Kifaye, Abdel-Hakim Qandil naglašava da je riječ o
324
protuimperijalnom pokretu, čiji su ciljevi širi od demokratizacije u Egiptu.
Pokret demokratizacije u Egiptu nema, međutim, izgleda za mesijansko
poslanje ili za tako širok utjecaj. Preostaje nam, stoga, zamršeniji slučaj
Izrael-Palestina, na koji ćemo odmah prijeći.
Drugdje u regiji ustrajava snažna crta kontinuiteta. Iranski reformisti
iznova su upozorili da tvrdokoran stav Washingtona ojačava tvrdolinijske
protivnike demokracije, doprinoseći stvaranju ozračja u kojem je
"demokracija ubijena". Unaprjeđenje demokracije za Washington je,
međutim, nisko vrednovano u usporedbi s potrebom kažnjavanja Irana zbog
rušenja zločinačkog tiranina, šaha, kojega su udarom 1953. godine nametnule
SAD i Velika Britanija, uništivši time iranski parlamentarni sustav. Ono što
je ostalo u povijesnom pamćenju jest talačka kriza iz 1979. Prethodna
325
četvrtina stoljeća nije postojala. Iranci se s time zasigurno ne bi složili.
U arapskom i muslimanskom svijetu postoji duga povijest pokušaja
uspostave demokracije i ljudskih prava, koji su često bili spriječeni
imperijalnim intervencijama Zapada. Posljednjih je godina vjerojatno
najvažnija snaga demokratizacije bila Al-Jazeera, kao što je već spomenuto,
što je glavni razlog zbog kojega je toliko preziru arapske tiranije i
Washington.
Doprinosi demokratizaciji na različitim područjima tema su Izvješća o
arapskom razvitku, izrađenih pod nadzorom Programa za razvoj Ujedinjenih
naroda (UNDP). U izvješćima se istražuje "sloboda u arapskome svijetu te
njena povezanost s kvalitetom upravljanja i ljudskim razvitkom", kao što je
navedeno u sažetku izvješća za 2004. godinu. Dopisnik Ian Williams piše da
je ovo izvješće, kao i prethodna, doprinijelo "raspravi u regiji, što je bitna
pretpostavka pozitivnih promjena". On dodaje da autori izvješća "ozbiljno
shvaćaju arapsku demokraciju, dok se Bush samo šali". Izvješće ne
oskudijeva kritikama, unutarnjim ili vanjskim. Osuđuje se izraelsku
okupaciju Palestine, američku okupaciju Iraka i arapski terorizam kao
"nepovoljne utjecaje" na ljudski napredak. Osuđuje se "arapske despote koji
vladaju silom i ograničavaju izglede njihovih zemalja za kretanje prema
demokraciji", a kojima podršku pružaju "glavne svjetske sile". Također se
žali zbog "opetovane primjene ili prijetnje primjene veta od strane SAD-a, što
326
ograničava učinkovitost Vijeća sigurnosti UN-a u uspostavi mira u regiji".
U Iraku se borba za demokraciju i pravdu odvija još od ustavnih pokreta i
osporenih izbora od prije jednoga stoljeća, a politički razvoj te zemlje
zaustavljen je na uobičajeni način - britanskom okupacijom nakon Prvoga
svjetskog rata. Politički znanstvenik Adeed Dawisha piše da je "Velika
Britanija bila osobito nenaklonjena demokratskim postupcima, ukoliko su bili
ocijenjeni kao prepreka britanskim interesima". Niti "Amerikanci nisu bili
nimalo skloniji demokratskom procesu". Uprkos britanskoj teškoj ruci,
Iračani su razvili "razmjerno liberalne i demokratske ustanove i prakse, što je
moglo doprinijeti demokratskoj budućnosti da su tadašnji vode doista slijedili
demokratske staze". Nakon američke, a potom i britanske invazije, koje su
već razmotrene, dodatno je ubrzano utjecanje religiji kao posljedica surovih
sankcija nametnutih od strane režima, kao i odstupanje od svjetovnih
demokratskih nastojanja koja su postojala prije nego što su 1963. godine
baatisti preuzeli vlast. Ali čak i kad bi Irak uspio obnoviti svoje ranije dosege
usprkos imperijalnoj dominaciji, bila bi potrebna ogromna doza vjere da se
povjeruje kako će sadašnji hegemoni dopustiti ikakve opcije osim
tradicionalnog vladanja "odozgo nadolje", od strane elita povezanih s
američkom moći. Bez prinude od strane vlastitog naroda, vlast bi imala puku
327
demokratsku formu lišenu svakog sadržaja .

IZRAEL-PALESTINA
Odanost Washingtona "unaprjeđenju demokracije" u Palestini dovoljno je
složeno pitanje da zaslužuje zasebno razmatranje. Sva nastojanja bila su
obustavljena do smrti Jasera Arafata, koja je bila proslavljena kao prilika za
ostvarenje Bushove "vizije" demokratske palestinske države - blijedog i
neodređenog odraza međunarodnog konsenzusa kojeg su Sjedinjene Države
sprječavale tijekom trideset godina. Razlozi za nova nadanja objašnjeni su na
naslovnici New York Timesa pod naslovom "Nada da demokracija može
zamijeniti palestinsku ikonu". Prva rečenica glasi: "Poslijearafatovska era bit
će posljednji test čvrstog američkog uvjerenja: da će izbori osigurati
legitimnost čak i najkrhkijim ustanovama". U zadnjem stavku stoji:
"Paradoks je, međutim, za Palestince povelik. U prošlosti se Bushova
administracija opirala novim nacionalnim izborima među Palestincima.
Mislilo se da bi izbori mogli stvoriti bolju sliku o Arafatu i ojačati njegov
mandat, čime bi se pridonijelo jačanju Hamasove vjerodostojnosti i
328
ugleda."
Ukratko, "čvrsto uvjerenje" jest da su izbori dobri, sve dok je njihov ishod
ispravan. Godinu dana nakon formalnog proglašenja mesijanskog poslanja
koje je najavilo formiranje "vlaka demokratizacije", još jednom se pokazala
snažna crta kontinuiteta, usporedno s njenim paradoksalnim značajkama: na
neobjašnjiv način postupci se dosljedno podudaraju s interesima, a odudaraju
od riječi. To otkriće ne mora, međutim, oslabiti našu vjeru u iskrenost
proglasa naših vođa.
Duboku vjeru u unaprjeđenje demokracije dijelio je i regionalni saveznik
predsjednika Busha. U rujnu 2005. godine premijer Ariel Sharon obavijestio
je UN da je Izrael voljan primijeniti sveobuhvatne mjere za sprječavanje
palestinskih izbora, ukoliko se dopusti da na njima sudjeluje Hamas koji je u
potpunosti odan nasilju. Po istoj logici, Hamas bi trebao sprječavati izraelske
izbore ako bi na njima sudjelovao Likud, ili Kadima, nova stranka Sharona i
Peresa, ili laburisti. Iran bi trebao sprječavati američke izbore, itd. Izraelski
stav je podrivao napore palestinskog premijera Mahmuda Abbasa "da otkloni
Hamas i islamski džihad od nasilja, skrećući ih u političku maticu", kako je
izvijestio Joel Brinkley. Washington se ponovno držao svojega čvrstog
uvjerenja: "zabrinut da bi palestinski borci mogli steći oslonac u zakonitim
izborima, Washington pritišće Mahmuda Abbasa da zahtijeva od kandidata
da se odreknu nasilja i 'nezakonitih ili nedemokratskih metoda'", što je
preduvjet koji bi Sjedinjene Države i Izrael poštedio neugodne provedbe
izbora. U međuvremenu je Sharon objasnio da Izrael više nije spreman
zaustaviti naseljavanje u prvoj fazi "zacrtanog plana", ponavljajući da "Izrael
neće nikada napustiti velika stambena naselja na Zapadnoj obali, gdje živi
ogromna većina naseljenika", napominjući da mu je "prošle godine
predsjednik Bush u pismu priznao da će 'demografska stvarnost' biti uzeta u
329
obzir pri određivanju granica između Izraela i buduće države Palestine".
Kad je Arafat 1966. godine izabran za predsjednika, Washington ga je
smatrao prihvatljivim, ali se kasnije okrenuo protiv njega pa je legitimnost
njegova izbora naknadno opozvana. Stručnjak za područje Bliskog istoka
Gilbert Achcar ističe da je "Arafat, koji je bio demokratski izabran sveopćom
suglasnošću, neprestano zahtijevao odobrenje da organizira palestinske
izbore. To mu je pravo bilo osporeno, naprosto zato što bi ga Palestinci
sigurno ponovno izabrali". Bushovu najavu da je njegovo poslanje da donese
demokraciju u arapski svijet, uskoro je slijedio njegov potpis na odluku o
zatočenju izabranog arapskog vode u njegovu sjedištu u Ramallahu, koje je
proveo Ariel Sharon. U međuvremenu je Bush nazvao Sharona
"mirotvorcem", olako odbacujući dugačak popis činova krajnjega
terorističkog nasilja koje je tijekom pola stoljeća provodio protiv civila, kao i
330
otvorenu agresivnost koja seže sve do današnjeg dana.
Zatočivši Arafata, Bush i Sharon zahtijevali su da ga zamijeni Mahmud
Abbas, nova nada demokracije u Palestini. Tisak je izvijestio da "za razliku
od g. Arafata, g. Abbas nije tako popularan, a u njegovoj generaciji postoje i
protivnici koji bi se mogli opirati njegovim novim ovlastima", što je još jedan
331
pokazatelj da je administracija čvrsto odana demokraciji.
Više ćemo saznati o toj viziji demokracije ako pogledamo kako je u tisku
prikazana Arafatova smrt.
Arafat je bio "istodobno simbol nade Palestinaca u ostvarivost neovisne
države, kao i glavna prepreka njenog nastanka". On nikada nije bio u stanju
dostići visinu egipatskog predsjednika Anwara Sadata, koji je "povratio Sinaj
mirovnim sporazumom s Izraelom", jer je svojim posjetom Jeruzalemu 1977.
godine "pružio ruku Izraelcima i odgovorio na njihove strahove i nade"
(navodim izraelskog političkog filozofa Shlomoa Avinerija, koji je nekoć bio
332
vladin dužnosnik).
Činjenice, međutim, glase ovako. Šest godina ranije, u veljači 1971.
godine, Sadat je ponudio Izraelu cjelovit mirovni sporazum, ako se zauzvrat
Izrael povuče s okupiranih područja, napose s egipatskog Sinaja. Laburistička
vlada Golde Meir odbila je Sadatovu ponudu, jer joj je odgovaralo širenje na
Sinaj, odakle su snage generala Sharona protjerale u pustinju tisuće beduina,
uništivši njihova naselja s ciljem da se izgradi posve židovski grad Yamit,
skupa s kibucima i drugim židovskim selima. Sadatova je ponuda bila blisko
usklađena sa službenom politikom SAD-a, ali je Washington odlučio podržati
izraelsko odbijanje, prihvaćajući Kissingerovu politiku "patpozicije": nema
pregovora - samo sila. To američkoizraelsko odbijanje diplomacije izravno je
dovelo do rata 1973. godine, koji je bio vrlo jasna poruka Izraelu, ali i svijetu:
Sjedinjene Države objavile su nuklearnu uzbunu. Kissinger je shvatio da se
Egipat ne može jednostavno otpisati te je pristao na nastavak diplomacije
koja je na kraju dovela do sporazuma u Camp Davidu 1979., prema kojima su
Sjedinjene Države i Izrael prihvatili Sadatovu ponudu iz 1971. godine. U
povijesti su ti sporazumi prikazani kao američki diplomatski trijumf. U zbilji,
djelovanje Washingtona bilo je diplomatska katastrofa, koja je prouzročila
goleme patnje pa i opasnost od svjetskoga rata.
U Sadatovoj ponudi iz 1971. godine nije bilo ni riječi o pravima
Palestinaca, koja još nisu došla na međunarodni dnevni red. Do sredine 1970-
ih to se promijenilo i Sadat je ustrajao na palestinskim nacionalnim pravima
na okupiranim područjima, što je bio međunarodni konsenzus koji su
Sjedinjene Države i Izrael gotovo jedini odbili. Zbog toga je egipatska
ponuda koju su prihvatili u Camp Davidu bila, s njihova gledišta, tvrda od
one koju su odbili osam godina ranije. Prihvaćanje Sadatove ponude iz 1971.
godine zapravo bi spriječilo međunarodni sukob. Možda je moglo doći i do
napretka u rješavanju izraelskopalestinskog sukoba, da su Sjedinjene Države
i Izrael bili voljni razmotriti tu mogućnost. General Shlomo Gazit, vojni
zapovjednik na okupiranim područjima od 1967. do 1974. godine, u svojim
memoarima piše da su palestinski vode tih godina predlagali niz oblika
lokalne autonomije. Prijedlozima su bili naklonjeni izraelski vojni
obavještajci, ali su ih više političke razine odbacivale i zanemarivale,
ustrajući na "znatnoj promjeni granica" bez namjere postizanja bilo kakvog
sporazuma . Njihovo djelovanje svodilo se "na odlučno suzbijanje bilo kakvih
palestinskih nada u tom smislu, jer je Izrael zabranio bilo kakvu političku
333
djelatnost" .
Zauzimanjem takvoga krajnje odbojnog stava, smatra Gazit, laburističke
vlade ranih 1970-ih podržane od SAD-a, snose znatnu odgovornost za
nastanak fanatičnog pokreta naseljenika Gush Emunim, te za naknadni
palestinski otpor koji je mnogo godina kasnije prerastao u prvu intifadu -
nakon niza godina državnog terora, surovosti doseljenika i stalnog
preuzimanja vrijedne palestinske zemlje i resursa. Uz obradivu zemlju,
prvenstveni resurs je voda . Palestinci na okupiranim područjima "narod su
koji je lišen vode više nego itko u cijeloj regiji, a možda i u čitavome svijetu".
Izrael je za sebe uzimao 80 posto vode iz crpilišta na Zapadnoj obali, jer je
pomoću "zida razdvajanja" izgrađenog na očito lažnim sigurnosnim
temeljima utvrđen takav raspored. Nastavljajući pljačku i poniženja, Izrael je
pokrenuo iskorištavanje najvećega kamenoloma na Zapadnoj obali za ilegalni
dovoz otpada iz Izraela, pri čemu je Palestincima zabranjeno da se njime
koriste te su - prema tvrdnjama stručnjaka za zagađenje - ugrožene preostale
334
zalihe vode.
Držeći se uglavnom političke i diplomatske povijesti, ne smijemo
previdjeti ljudsku stvarnost pod okupacijom, koju je jezgrovito opisao
izraelski povjesničar Benny Morris:
Izraelci vjeruju i govore čitavome svijetu da oni provode
"prosvijećenu" ili "dobroćudnu" okupaciju, kvalitativno različitu od
ostalih vojnih okupacija koje poznaje svijet. Istina je, međutim,
radikalno drugačija. Kao i sve okupacije, izraelska je bila utemeljena na
surovoj sili, represiji i strahu, suradnji s izdajnicima, premlaćivanjima i
sobama za mučenje, svakodnevnom zastrašivanju, poniženjima i
manipulacijama. Istina je da je razmjeran izostanak otpora i građanske
neposlušnosti tijekom niza godina osigurao Izraelcima održavanje
vanjskog privida normalnosti i provođenja vlasti s razmjerno malim
snagama, koje su se sastojale od nekolicine bataljuna IDF-a, nekoliko
tuceta policijskih časnika (obični policajci su regrutirani među
Palestincima), i otprilike stotinjak specijalističkih časnika i istražitelja
335
Službe javne sigurnosti (GSS).
Postoje dobri razlozi da se vjeruje da je Izrael prije rata 1973. godine
mogao postići neku vrstu federalnog uređenja u mandatnoj Palestini (u
Cisjordaniji, od rijeke do mora), uz dvije zasebne auto - nomne pokrajine,
pretežno židovske odnosno arapske. Palestinski prijedlozi koje je političko
vodstvo odbacilo mogli su biti korak u tome smjeru. Federalno rješenje
moglo je dovesti do daljnje integracije dvaju društava, koliko bi to prilike
dopustile, što bi pak dovelo do neke vrste dvonacionalnog aranžmana koji
ima bitne korijene u preddržavnom cionizmu i posve je normalan u toj regiji -
zapravo i šire. Postoje mnogi predlošci višenacionalnih država, od kojih su
neki prilično uspješni, često znatno više od silom nametnutih državnih
sustava u kojima su počinjena grozna zlodjela. Svatko tko je upoznat sa
Cisjordanijom zna da bi bilo kakva linija provučena kroz nju bila umjetna,
premda bi svakako bila bolje rješenje od vojne okupacije. Tijekom tih godina
postojao je neki, doduše ograničen, javni zagovor takvog poteza, ali nakon
rata 1973. prilika je propuštena . Jedina preostala kratkoročna opcija postalo
je dvodržavno rješenje uz međunarodni konsenzus, koje su Sjedinjene Države
336
i Izrael sprječavali.
Osnovne činjenice su jasne. Nije Arafat bio taj nitkov koji je "glavna
prepreka ostvarenju" palestinske države, nego su to Sjedinjene Države i
Izrael, koji su uz podršku medija i komentatora prikrivali i iskrivljavali
stvarno stanje. Taj se zaključak još oštrije nameće kada se promotre stvarni
događaji nakon što je pitanje palestinskih nacionalnih prava postalo
međunarodna tema sredinom 1970-ih . Godine 1976 . Sjedinjene Države su
uložile veto na rezoluciju koju je predložila Sirija, a pozivala je na
dvodržavno rješenje s međunarodnim granicama, što su podržale glavne
arapske države i Arafatov PLO . Ona je sadržavala bitne formulacije iz
rezolucije br. 2 4 2 Vijeća sigurnosti UN - a, koju su sve strane priznale kao
temeljni diplomatski dokument. U godinama koje su uslijedile, Sjedinjene
Države su, praktično same, sprječavale širok međunarodni konsenzus oko
takve diplomatske rezolucije, istodobno podržavajući izraelsko širenje na
okupiranim područjima. Pravni status zaposjedanja zemlje i resursa
uglavnom nije sporan. Istaknuti izraelski pravni stručnjak David Kretzmer,
profesor međunarodnoga prava na Hebrejskom Sveučilištu, primjećuje da su
nelegalnost naseljavanja "utvrdili Vijeće sigurnosti UN-a, Međunarodno
povjerenstvo Crvenoga križa (ICRC) te države potpisnice Ženevske
konvencije", skupa sa stranim vladama i akademskim autorima, a u novije
vrijeme i Međunarodni sud pravde i to jednoglasno, uključujući američkog
337
pravnika Buergenthala.
Sjedinjene Države neprestano su sprječavale diplomatsku rezoluciju.
Važan nedavni primjer je predstavljanje Ženevskog sporazuma iz prosinca
2002. Ti detaljni prijedlozi za dvodržavno rješenje, koje su formulirali
neslužbeni, ali istaknuti pregovarači s izraelske i palestinske strane, podržani
su uobičajeno širokim međunarodnim konsenzusom, uz uobičajenu iznimku:
"Sjedinjene Države bile su uočljive među državama koje ih nisu podržale",
izvijestio je New York Times u negativno intoniranom članku. Izrael je odbio
338
sporazum.
To je samo malen dio diplomatskog događanja koje je toliko dosljedno i
dramatično jasno, tako opsežno dokumentirano da je potreban poseban
"napor" da bi se krivo shvatilo. Ali povijest je radikalno sukobljena s
poštenjem naših voda, pa se mora odbaciti kao politički nekorektna. Arafat
mora biti "glavna prepreka" iskrenom nastojanju Washingtona da ostvari
palestinsku državu i demokraciju.
Opsežna Arafatova osmrtnica, koju je u New York Timesu objavila
stručnjakinja za Bliski istok Judith Miller, sastavljena je u sličnome tonu.
Njena je verzija da je "do 1988. godine Arafat uporno odbijao priznati Izrael,
ustrajući na oružanoj borbi i terorističkim akcijama. Opredijelio se za
diplomaciju tek nakon što je stao uz iračkog predsjednika Saddama Husseina
tijekom Zaljevskog rata 1991.". Vraćajući se u to povijesno razdoblje,
možemo vidjeti da je tijekom 1980-ih Arafat zapravo stalno nudio pregovore
koji bi vodili do diplomatskog rješenja, dok je Izrael - a poglavito
pragmatični "golubovi" - glatko odbijao svaku raspravu, dakako uz podršku
Washingtona. Izvjestitelj New York Timesa iz Jeruzalema Thomas Friedman
redovito je prikazivao događaje u krivom svjetlu, a tisak je općenito odbijao
339
prenositi činjenice koje su bile objavljivane u izraelskom tisku.
Judith Miller vjerojatno je mislila na 1988. godinu (bez obrazloženja) jer
je te godine Palestinski nacionalni savjet službeno sazvan radi dvodržavnog
rješenja na tragu međunarodnog konsenzusa. Ta je zamisao "implicitno
pretpostavljena" još na sazivu 1974. godine, kako primjećuje Benny Morris, s
čim se slažu i ostali povjesničari toga razdoblja. Sljedeće godine, u svibnju
1989., izraelska koalicijska vlada koju su predvodili Yitzak Shamir i Shimon
Peres, potvrdila je izraelski politički konsenzus glede mirovnoga plana. Prvo
načelo je glasilo da ne može biti "dodatne palestinske države" između
Jordana i Izraela, budući da je Jordan već "palestinska država". Drugo je bilo
da će se sudbina pojedinih teritorija rješavati "u skladu s temeljnim
smjernicama (izraelske) vlasti". Izraelski plan su bez ikakvih ograda
prihvatile Sjedinjene Države, što je pretočeno u "Bakerov plan" (6. prosinca
1989.) Kao što sam pisao tada, to je slično kao kad bi netko tvrdio da "Židovi
ne zaslužuju 'drugu domovinu' jer već imaju New York s velikom židovskom
populacijom, medije kojima vladaju Židovi, židovskog gradonačelnika, i
nadmoć u kulturnom i gospodarskom životu". "Bakerov plan" je također
dopuštao Palestincima, onima koje su odredile Sjedinjene Države i Izrael, da
prisustvuju "dijalogu" o izraelskom planu, ali pod uvjetom da se strogo drže
340
njegovih odredbi, što nameće proširenje gornje analogije.
Istoga dana kad je Washington objavio prihvaćanje izraelskoga potpunog
odbijanja nagodbe, Opća skupština UN-a je ponovno pozvala na održavanje
međunarodne mirovne konferencije pod nadzorom UN-a. Njen proklamirani
cilj trebao je biti postavljanje temelja za diplomatsko rješenje međunarodnih
granica (prema stanju prije lipnja 1967.), uz jamstva sigurnosti za sve države
u regiji "unutar sigurnih međunarodno priznatih granica", te s novom
palestinskom državom "pod nadzorom Ujedinjenih naroda tijekom
ograničenog razdoblja, kao dijelom mirovnoga procesa". Za ovakav prijedlog
glasovanje je bilo 153 prema 3, pri čemu su protiv bili Sjedinjene Države,
Izrael i Dominikanska Republika, te suzdržan Belize. Otprilike ista situacija
341
bila je uobičajena od 1970-ih.
Posve suprotno prikazu Millerove i standardnoj doktrini, tek nakon
Zaljevskog rata 1991. Washington je bio taj koji je spreman razmotriti
pregovore, uviđajući da je sada u mogućnosti jednostrano nametnuti vlastite
uvjete. Američko-izraelsko nepriznavanje nastavilo se nakon sporazuma u
Oslu 1993. godine, koji nisu govorili ništa o palestinskim nacionalnim
pravima. Prema sporazumu u Oslu, Arafatu je bila dodijeljena uloga
izraelskoga policajca na okupiranim područjima. Premijer Rabin bio je posve
jasan glede toga. Sve dok Arafat bude ispunjavao tu ulogu, bit će
"pragmatičan", prihvaćen od Sjedinjenih Država i Izraela, bez prigovora
njegovoj korumpiranosti, nasilnosti ili gruboj represivnosti. Tek nakon što on
više nije bio u stanju držati pučanstvo pod kontrolom, nakon što im je Izrael
oduzeo dodatnu zemlju i resurse, on je postao glavni krivac koji zatvara put k
miru. Čini se da je u Izraelu mogućnost ostvarivanja palestinske države po
prvi put spomenula ultradesna vlada Benjamina Netanyahua, koja je
prihvatila da Palestinci preostale djeliće teritorija mogu nazivati "državom"
ako to žele, a mogu ih nazvati i "pečeno pile" (prema riječima Bar-Illana,
upravitelja komunikacija i politike planiranja u uredu premijera). U svibnju
1997. laburistička je stranka, očito po prvi put, priznala "palestinsko pravo na
samoodređenje i nije s tim u svezi isključila osnivanje palestinske države s
ograničenom suverenošću" u područjima "koja ne obuhvaćaju velike
342
židovske naseljeničke stambene cjeline".
Ciljevi izraelskih golubova bili su skicirani u akademskoj publikaciji koju
je izdao Shlomo Ben-Ami, koji je 2000. godine postao glavni pregovarač
premijera Jehuda Baraka u Camp Davidu. Ben-Ami je napisao da će "mirovni
proces iz Osla dovesti do trajne neokolonijalne ovisnosti Palestinaca na
okupiranim područjima, s nekim oblikom lokalne autonomije. Izraelsko
naseljavanje i kantonizacija okupiranih područja nastavljena je tijekom 1990-
ih, uz punu podršku SAD-a. Najveća stopa novog naseljavanja poslije Osla
bila je 2000. godine, posljednje godine Clintonova mandata, za vrijeme
343
laburističkog premijera Baraka.
Verzija Millerove ima uobičajen rasplet: u Camp Davidu, sredinom 2000.
godine, Arafat je "okrenuo leda" velikodušnoj mirovnoj ponudi Clintona i
Baraka, a potom je odbio pridružiti se Baraku u prihvaćanju Clintonovih
okvira iz prosinca 2000. i tako konačno dokazao da ustraje u nasilju, što je
potištilo miroljubive Sjedinjene Države i Izrael, zemlje koje su se s tim
nekako morale pomiriti.
U stvarnosti, prijedloge iz Camp Davida nikako ne bi mogao prihvatiti
bilo koji palestinski voda (uključujući Abbasa, koji ih je odbio). To je očito iz
zemljovida koje je bilo lako nabaviti iz običnih izvora, premda ih izgleda nije
bilo nigdje u glavnim američkim medijima. U najpomnijoj analizi izraelskih
znanstvenika, Ron Pundak i Shaul Arieli zaključuju da je Barakova otvorena
ponuda zadržala kontrolu Izraela nad 13 posto Zapadne obale, a zadnjega
dana prije kraja sastanka Barakova konačna ponuda svedena je na 12 posto.
Najvažniji zemljovid, koji Pundaku služi za sljedeću analizu, pokazuje da su
ostavljena tri kantona na ostacima Zapadne obale koja pripada Palestincima.
Oni su oblikovani kao dva kraka kojima Izrael zadire duboko u Zapadnu
obalu. Jedan krak, uključujući grad Ma'aleh Adumim, proteže se od uvelike
proširenog područja Jeruzalema koje će zauzeti Izrael, preko Jerihona daleko
prema istoku te dalje prema "zoni sigurnosti" pod izraelskom kontrolom na
rijeci Jordan, čime zapravo presijeca Zapadnu obalu. Taj krak pruža se
također daleko na sjever, praktički okružujući Ramallah, glavni palestinski
grad u središnjem kantonu. Sjeverni krak polovinom svoje dužine prolazi od
Zapadne obale do nenaseljenih područja, uključujući mjesta Ariel i Shiloh na
istočnoj strani. Rezultat je odvojenost središnjeg i južnog kantona od
sjevernoga. Zajedno sa ostalim znatnim proširenjima, prijedlozi praktično
međusobno odsijecaju glavna palestinska mjesta (Betlehem, Ramallah,
Nablus).
 Usto, svi djelići palestinskog teritorija uglavnom su odvojeni od malenog
područja Istočnog Jeruzalema, koje je središte palestinskog trgovačkog,
344
kulturnog, vjerskog i političkog života i ustanova.
Nakon propalih pregovora u Camp Davidu, Clinton je shvatio da su
Arafatove primjedbe bile opravdane, što se pokazalo u njegovim čuvenim
okvirima iz prosinca 2000. godine, koji predstavljaju korak dalje u pravcu
mogućeg rješenja. To pak podriva službenu priču koju ponavlja Millerova.
Clinton je reakcije na svoje okvire opisao u razgovoru za Forum o izraelskoj
politici, 7. siječnja 2001. godine: "I premijer Barak i predsjednik Arafat sada
su prihvatili te okvire kao osnovu za daljnje napore. Obojica su imali neke
345
rezerve." Ovo također podriva službenu priču.
Izraelsko-palestinski pregovarači uzeli su Clintonove okvire kao "osnovu
za daljnje napore", i iznijeli svoje "rezerve" na sastanku u mjestu Taba
krajem siječnja 2001. godine. Na tim je pregovorima udovoljeno nekim
palestinskim zahtjevima, što opet podriva uobičajenu verziju. Neki problemi
ostali su neriješeni, ali su ovi pregovori mogli voditi k miru. Pundak i Ariel
primjećuju da je u Tabi Izrael smanjio svoje zahtjeve za 50 posto u odnosu na
Camp David. Oni prekoravaju one koji tvrde da je Izrael u Camp Davidu
dosegao svoje "crvene linije", iznoseći "najveću ponudu koja se može
zamisliti" te ukazuju na "razliku između 13 posto pripojenog teritorija u
Camp Davidu i 6-8 posto koje je Izrael predložio na pregovorima u Tabi".
Možda su imali na umu dobro poznatog "goluba", pisca Amosa Oza, koji je
zapadnu publiku obavijestio da je u Camp Davidu Izrael ponudio "mirovni
sporazum koji se temelji na granicama iz 1967. godine uz manja obostrana
poboljšanja; to je najbolja ponuda koju Izrael može dati", što je Izrael i učinio
"po cijenu najvećeg raskola u izraelskom društvu - političkog potresa".
Palestinci su, međutim, odbili ponudu ustrajući na "brisanju Izraela". U
skladu s tim, rekao je Oz, izraelski mirovni pokret trebao bi "iznova
razmotriti svoj stav" po kojem je okupacija bila središnji problem, jer sada
kad su izraelske vlasti pristale na okončanje okupacije, Palestinci su to odbili.
346
Istina, koja je u Izraelu dobro poznata, bitno je različita od toga.
Pregovore u Tabi opozvao je izraelski premijer Barak 27. siječnja, prije
nego što su uopće započeli i deset dana prije izraelskih izbora zakazanih za 6.
veljače. Tako njihov ishod nije mogao biti poznat. Na posljednjoj tiskovnoj
konferenciji, dvije strane izdale su zajedničko priopćenje da "nikad nisu bile
bliže postizanju sporazuma te dijele uvjerenje da se preostale razlike mogu
premostiti tijekom nastavka pregovora nakon izbora". Detaljno izvješće
izaslanika Europske unije Miguela Moratinosa nagovještavalo je iste
optimistične zaključke i prihvatile su ga obje strane pa je istaknuto prikazano
u Izraelu, premda je bilo zanemareno u Sjedinjenim Državama. Kada je
upitan zašto je otkazao pregovore prije četiri dana, Barak je "jednostavno
opovrgao" da postoji ikakva nada u napredak te rekao da "nije važno zašto
sam ih prekinuo - moralo se prestati, jer to nikamo nije vodilo". Barak je
obavijestio izraelskog povjesničara Ahrona Bergmana da je Clintonu odmah
rekao da odbija njegove okvire i da "ne namjerava potpisati nikakav
347
sporazum prije izbora".
Neslužbeni pregovori svejedno su nastavljeni i imali su nekoliko
rezultata, od kojih je najopsežniji bio Ženevski sporazum koji je Izrael odbio,
a Sjedinjene Države odbacile u prosincu 2002.
Razmatrajući neuspjeh tih napora, Pundak je zaključio da se prije Camp
Davida obje strane nisu pridržavale preuzetih obveza, "ali su izraelska kršenja
bila brojnija i bitnije prirode", bez obzira na očitu neravnotežu. "Palestinsko
vodstvo uspjelo je obuzdati nasilje koje je moglo izbiti tijekom
Netanyahuove vladavine" od 1996. do 1999. godine, kada je "Netanyahu
nepopustljivo sabotirao mirovni proces." Barakov izbor 1999. podigao je
očekivanja, ali su ona nestala kada je odbio prenijeti ovlasti palestinskim
selima u okolici Jeruzalema - iako je taj prijenos odobrila izraelska uprava -
zbog akcija na terenu: povećanog zlostavljanja, skupnoga kažnjavanja,
bijede, oskudice vode i naseljavanja dok su Palestinci bili zbijeni u "enklave
poput Bantustana" te zbog podrške ogavnim akcijama doseljenika od strane
vojske i civilnih vlasti. U Camp Davidu su palestinsko vodstvo i većina
ljudstva bili spremni učiniti "neophodne ustupke", ali su pritom morale
postojati naznake promjene odnosa između okupatora i okupiranih. To Barak
nije osigurao. Pundak odbacuje službeno objavljene verzije (ponudu 95 posto
Zapadne obale, i slično) kao "pokušaj promjene povijesnih činjenica".
Tijekom intifade koja je uslijedila nakon prekida Camp Davida, Pundak
je napisao da "Palestinci zapravo nisu promijenili svoje osnovne stavove od
1993. godine: dvodržavno rješenje, s demilitarizacijom palestinske države
duž granica iz 1967. te pragmatično rješavanje problema izbjeglica".
Pregovori u Tabi doveli su teritorijalno pitanje nadomak rješenja, što je
"glavni temelj za bilo kakav sporazum". Glede pitanja izbjeglica, koje se
često postavljalo kada se palestinsku stranu nastojalo optužiti za neuspjeh
pregovora, Pundak piše da je stav njihovih pregovarača u Camp Davidu bio
"umjeren i pragmatičan", a takav je i ostao. U nacrtu teksta u Tabi bilo je
"jasno naglašeno da njegova implementacija ne bi ugrozila židovski karakter
države Izrael". Pundak na kraju zaključuje da su - premda nitko nije bez
krivnje - Netanyahuova neiskrenost i Barakovo loše postupanje "bile dvije
glavne prepreke postizanju sporazuma". Palestinci su naravno dali još teže
ocjene, ali bitno je u ovom kontekstu iznijeti tumačenje najstručnijih
348
promatrača, koji u biti polaze s izraelskih gledišta.
Verzija Millerove temelji se na hvaljenoj knjizi Clintonova
bliskoistočnog izaslanika i pregovarača Dennisa Rossa. Svaki ozbiljan
komentator mora biti svjestan da je takav izvor vrlo sumnjiv, već i zbog
samog podrijetla. Čak i površno čitanje jasno pokazuje slabu vrijednost
Rossova prikaza. Osam stotina stranica predstavlja većinom pohvalu
Clintonovih (i njegovih vlastitih) napora i gotovo u cijelosti se temelje na
"navodima" onoga za što on tvrdi da je izrečeno u neformalnim raspravama.
Gotovo da se uopće ne spominje ono za što svi znaju da je neprestano bilo u
srži rasprave: programi nastavka naseljavanja i razvoja infrastrukture na
terenu uz američku potporu, sve tamo od vremena mirovnog procesa iz Osla,
što dostiže vrhunac u 2000. godini. U Rossovoj verziji Arafat je nitkov koji
odbija velikodušnu mirovnu ponudu u Camp Davidu i kasnije pragmatične
Clintonove okvire koje je Barak prihvatio. To je pogrešno, kao što je
prethodno bilo razmotreno. Ross jednostavno rješava pregovore u Tabi: on
završava knjigu prije početka pregovora (što mu omogućuje da ispusti
Clintonovo razmatranje reakcije na njegove okvire, kako je već navedeno).
To mu omogućava da izbjegne činjenicu da su njegovi početni zaključci
smjesta opovrgnuti. Očito je da knjiga nema osobitu vrijednost, ali nam ipak
nešto govori o jednom od sudionika događaja. "U konačnici", piše Jerome
Slater, stručnjak za Bliski istok, "Rossov prikaz svodi se na inteligentan, ali
potpuno neuvjerljiv podsjetnik za Izrael, Clintonovu administraciju i za
349
njega."
Nije, međutim, nevažan ključni dokaz koji izmiče pozornosti. Važan
primjer predstavlja konačna procjena visokih izraelskih obavještajaca. Tu su
Amos Malka, načelnik izraelske vojne obavještajne službe; Ami Ayalon,
načelnik Opće sigurnosne službe (Shin Bet); Ephraim Lavie, službenik
istražnog odjela za palestinsko područje. Malka je ovako izložio njihovo
gledište: "Pretpostavljali smo da je Arafatu najviše stalo do diplomatskog
procesa i da će sve učiniti da se on dovrši te da će se vratiti nasilju jedino ako
diplomatski proces zaglavi u slijepoj ulici. To nasilje ima za svrhu izlazak iz
slijepe ulice, jer dovodi do stvaranja međunarodnog pritiska, te do
350
mogućnosti daljnjih pomaka ." To je u biti Pundakov zaključak.
Pored osmrtnice Millerove, Times je objavio i veliki urednički tekst
Bennyja Morrisa. Prvi komentar već daje osnovni ton: Arafat je lažac koji
govori o miru i okončanju okupacije, a zapravo želi "otkupljenje Palestine".
To pokazuje njegovu nepopravljivo divlju narav. Ovdje Morris iskazuje
duboki prezir ne samo spram Palestinaca, nego i spram američke javnosti. On
očito pretpostavlja da ona neće primijetiti kako posuđuje groznu frazu od
cionističke ideologije, čije je temeljno načelo bilo "otkupljenje Zemlje" od
strane njenih pravih vlasnika, koji se na nju vraćaju nakon dvije tisuće
351
godina.
Morris je izraelski akademik i autor velikih studija o izraelsko--arapskim
sukobima, napose o podrijetlu problema palestinskih izbjeglica. To je točno.
On je obavio opsežan posao pretražujući izraelske arhive i objavio vrijedne
stručne prikaze. On je također vrlo potanko prikazao divljaštva izraelskih
operacija 1948. i 1949., koje su dovele do "prebacivanja" većine stanovništva
iz onoga što će postati Izrael, uključujući dio koji je od strane UN-a označen
kao palestinska država koju je potom zauzeo Izrael, dijeleći je otprilike
napola sa svojim tihim partnerom Jordanom. Morris je rekao: "Prvenstveno
dopustite da ponovim da je problem izbjeglica nastao zbog napada izraelskih
snaga na arapska naselja i mjesta, te uslijed straha stanovništva od takvih
napada, koji je bio pojačan protjerivanjima, zlodjelima i pričama o zlodjelima
- te ključnim odlukama izraelske vlade u lipnju 1948. kojima je spriječen
povratak izbjeglica". Palestinci su bili "pregaženi jer ih je 700.000 protjerano,
dok je preostalih 150.000 ostalo pod izraelskom vlašću". Morris je kritičan
prema izraelskim zlodjelima i "etničkom čišćenju" Palestinaca. Jedan razlog
je taj što ono nije bilo bolje provedeno. Premijer David Ben--Gurion je
provodio snažan teror, a Morris osjeća da je možda "kobna pogreška" bila ta
352
što nije "očišćena cijela zemlja Izrael, sve do rijeke Jordan" .
Izraelu valja priznati da su Morrisovi stavovi o tom predmetu bili u zemlji
oštro osuđeni. U Sjedinjenim Državama je njegov komentar o mrskom
353
neprijatelju bio smatran jedinim ispravnim.
Premda su, naravno, Palestinci najveće žrtve američkog i izraelskog
nepriznavanja, Izrael je također trpio, makar je tijekom nekoliko desetljeća
bio pošteđen osveta unutar zemlje, gdje su Palestinci šutke podnosili
surovosti, mučenja, poniženja, pljačke zemlje i resursa. Izraelsko odbijanje
mirnog riješenja 1971. godine, uz američku podršku, prouzročilo je mnogo
patnje i dovelo gotovo do katastrofe. Odbijanje političkog rješenja vodilo je
"putem katastrofe", kako su upozorila četiri prethodna načelnika sigurnosne
službe Shin Bet, pozivajući na mirno rješenje prema kojem je trebalo
napustiti mnoga naselja. Izrael se prema Palestincima "ponašao sramotno",
rekao je Avraham Shalom, jedan od te četvorice. Kao jedan od ranih
protivnika okupacije, poznati pravovjerni učitelj i znanstvenik Yeshayahu
Leibowitz bio je znamenit po predviđanju da će tlačenje drugih ljudi dovesti
do ozbiljne moralne degeneracije, korupcije i unutarnjeg propadanja. Njegove
su opomene sada već postale nešto normalno u Izraelu. Jedan od vodećih
tamošnjih pravnih analitičara, Moshe Negbi, s očajem opisuje izraelski pad u
stanje "banana republike". Negbi gaji najgorči prezir ne samo prema sve
korumpiranijem političkom vodstvu svih stranaka, nego i prema korupciji u
izraelskim sudovima. Sudovi su, kaže on, u stanju donijeti kaznu od šest
mjeseci za istražitelja koji je zatvorenika mučio do smrti ili za Židova
optužena za ubojstvo arapskog djeteta ili pak toleriraju "tajne zatvore" u
kojima zatvorenici nestaju kao u neonacističkoj Argentini i Sovjetskom
Savezu, kao i brojne druge zločine koji razaraju izraelsku demokraciju i
vladavinu zakona, zbog pristanka na "nasilje rasističkofundamentalističkog
354
prava".
U oštroj osudi izraelskog popuštanja naseljenicima okupiranih područja
od prvih dana okupacije, diplomatski dopisnik Akiva Eldar i povjesničar Idit
Zartel potanko opisuju kako "odvratni rasistički" režim "zemljoposjednika"
"krši ne samo temeljna ljudska prava" Palestinaca, nego "uništava i temeljne
norme izraelske demokracije". "Iako će neke čitatelje razljutiti", piše
vojnopolitički analitičar Reuven Pedatzur, "ova će knjiga rastužiti svakoga
tko se brine za sudbinu, ugled i budućnost izraelske demokracije." Eldar i
Zartel naglašavaju da "izgradnja naselja ne bi bila moguća bez ogromne
pomoći koja pristiže od raznih političkih ustanova, bez odobrenja i
suglasnosti sudova i bez blagonaklonog odnosa i zajedničkih ciljeva koji su
uspostavljeni između naseljenika i vojnih vlasti". Sve od Eshkolove
laburističke vlasti 1967., preko vlada Rabina i Peresa, pa do danas, "nitko ne
može izbjeći odgovornost" za proširenje nasilja i napad na ljudska prava i
355
izraelsku demokraciju.
Eldar i Zartel također naglašavaju da je "osobito za žaliti štetu koju su
počinile sudske vlasti". Oni razmatraju šokantne rasističke sudske odluke,
među ostalim i vrlo blage kazne za surova ubojstva arapske djece, čak i
odbijanje donošenja presude protiv Židova nakon žalbi koje se pozivaju na to
da "ne treba osuđivati svoga bližnjega ako nisi u njegovoj situaciji". Takve
presude "uništavaju temelje čitavoga pravnog sustava", pišu Eldar i Zartel.
Pedatzur dodaje da je samo tako moguće shvatiti odluku službenika
okupacijske vlasti Pliyja Albeka, koji je uz podršku suda odbio zahtjev
jednog Palestinca za odštetu nakon što mu je pogranična policija ubila
suprugu, uz obrazloženje da je on "time samo dobio, jer ju je za života morao
uzdržavati, a sada više ne mora pa mu nije nanesena nikakva šteta". Benny
Morris piše da će "rad vojnih sudova na tim područjima i Vrhovnoga suda
koji ih podržava, biti u analima izraelskog sudstva ubilježen kao mračno
356
doba".
Eldar i Zartel zaključuju da se u međuvremenu "život velike većine
Izraelaca unutar zelene crte (međunarodna granica) nastavlja neometano, jer
naselja (na okupiranim teritorijima) s jedne strane zaposjeda država Izrael,
dok s druge strane uništava živote Palestinaca".
Razloge zbog kojih se život Izraelaca nastavlja neometano nije teško
odrediti. Njih je opisala izraelska novinarka Amira Hass, koja je godinama
živjela i izvještavala s okupiranih područja. "Postoji naseljenik u svakom
Izraelcu", barem u svakom razmjerno povlaštenom, objašnjava ona. "Posao
naseljavanja na Zapadnoj obali postao je sredstvo socioekonomskog
napredovanja za mnoge Izraelce", koji zahvaljujući vladinim potporama
mogu doći do kuća kakve ne bi mogli steći u Izraelu. "Za njih je to način da
se bore s postupnim nestajanjem države blagostanja", budući da Izrael
poprima neka od najgorih obilježja svojega zaštitnika. Osim toga,
naseljavanje osigurava izraelsku kontrolu nad palestinskim resursima pa "mi,
Židovi, možemo biti rasipni jer živimo u izobilju vode", dok Palestincima
manjka vode za piće. Židovi se koriste modernim autocestama "izgrađenim
na zemlji ukradenoj od Palestinaca, koje ne služe samo naseljenicima, nego i
mnogim drugim Izraelcima čija savjesna napredna srednja klasa zahtijeva
udobnost, učinkovitost i uštedu vremena". Tu je također vrelo prihoda za
cijeli niz poslova kojima "koristi graditeljski procvat", pri čemu naseljavanje
jamči "neprestane sigurnosne prijetnje zbog kojih buja sigurnosna industrija".
Nije, stoga, čudno da se javnost "ne zabrinjava oko pitanja što naseljavanje
znači za budućnost regije". Uništenje Palestinaca i njihova društva ostaje
357
"nevidljivo", a o budućnosti trebaju brinuti drugi.
"Putovanje cestama Gaze Palestincima je onemogućeno već godinama,
što razotkriva razmjere fizičkog uništavanja koji su ostali za Izraelom", piše
Hass.
Tisuće riječi ili slika ne bi to mogle opisati. To nije stoga što su riječi
i slike slabe, nego zbog nesposobnosti većine Izraelaca da vide i shvate
kolike je površine vinograda, gajeva, vrtova i polja izraelska vojska
pretvorila u pustinju, zelenilo pretvorila u žutilo i sivilo prekriveno
pijeskom, golu zemlju, trnje i korov. Da bi se postigla sigurnost
naseljenika, Izraelske obrambene snage (IDF) su kroz pet godina
uništavale zelena pluća Gaze, njena najljepša područja kao i mogućnost
 preživljavanja za desetke tisuća obitelji. Izraelski talent za
zanemarivanje golemog opsega uništavanja dovodi do pogrešnih
političkih procjena. To omogućuje da IDF nastavlja uništavanje
palestinskog teritorija na Zapadnoj obali. Duž ograde razdvajanja,
uokolo naselja u dolini Jordana, uništavanje se nastavlja kako bi se
stvorile činjenice na terenu koje će osigurati da budući palestinski
entiteti budu podijeljeni, odvojeni i bez teritorija, koliko god je to
358
moguće.
Međunarodne posljedice izraelske odluke iz 1971. da širenje pretpostavi
sigurnosti osjećaju se i znatno nakon rata 1973. godine, kojemu je bila
izravan uzrok. Odbijajući mir, Izrael je odabrao ovisnost o Sjedinjenim
Državama, "šefu kojega naziva 'partnerom'", kako je taj odnos opisao jedan
od vodećih izraelskih političkih komentatora . Sve dok akcije Izraela
odgovaraju ciljevima SAD-a, on dobiva diplomat - sku, vojnu i gospodarsku
pomoć koja omogućuje preuzimanje vrijednih dijelova okupiranih područja i
njegov razvoj u bogato industrijsko društvo. N o , kada šef povuče crtu, Izrael
mora poslušati. To se događalo u nekoliko navrata. Jedan slučaj zbio se 2005
. godine, kada su SAD naredile Izraelu da prekine prodaju napredne vojne
tehnologije Kini. Izrael je pokušavao izbjeći ili ublažiti restrikcije, ali uzalud.
Dužnosnici Pentagona čak su se odbili i susresti s Izraelcima, što je natjeralo
ministra obrane Shaula Mofaza da otkaže put u Washington. "Strateški
dijalog" bio je učinkovito prekinut . Sjedinjene Države su zahtijevale da
Knesset zakonski postroži nadzor vojnog izvoza, da Izrael potpiše službeni
memorandum o razumijevanju te da se vlada i Mofaz pismeno ispričaju
Sjedinjenim Državama. "Nakon što je Izrael podigao bijelu zastavu i šutke
nevoljko prihvatio većinu zahtjeva, SAD su iznijele nove, teže zahtijeve i
navodno iskazale prijezir spram izraelskog izaslanstva", izvijestio je vodeći
359
izraelski vojni dopisnik Ze'ev Schiff.
To su teški udarci za Izrael. Osim izravnih uvreda, u pitanju su prihodi
koji su ključni za izraelsko izvozno gospodarstvo na području visoke vojne
tehnologije. Izrael, međutim, nije imao izbora pred zahtjevima šefa i shvatio
je da se ne može osloniti na američki lobi, koji dobro zna da se ne treba
suprotstavljati državnoj vlasti oko važnih pitanja. Izbor širenja i s njim
povezana ovisnost, imali su pogubne učinke na izraelsko društvo, pri čemu su
isključene dobrodošle alternative, uz rizik ozbiljnih posljedica u
nepredvidivom svijetu međunarodnih poslova.
Dok razrađuje vizije demokracije i pravde, Bush nastavlja "kršiti
najosnovnija ljudska prava Palestinaca i uništavati temeljne norme izraelske
demokracije". Drugi primjer predstavlja popis veta Vijeća sigurnosti UN-a
koja se odnose na Izrael. Bush II. uložio je sedam puta veto na rezolucije
UN-a i time dostigao zbroj Busha I. i Clintona (ali nije dostigao Reaganovih
devetnaest). Među tim rezolucijama su zahtjev promatrača UN za smanjenje
nasilja, osuda svih činova terora i nasilja i stvaranje aparata monitoringa,
zatim izraz zabrinutosti zbog izraelskih ubojstava zaposlenika UN-a i
uništenja UN-ova skladišta programa World Food (Hrana za svijet), potom
ponovljeno upozorenje da su izgoni nelegalni pa izražavanje zabrinutosti
zbog izgradnje zida razdvajanja duž okupirane Zapadne obale, osuda
ubojstva kvadriplegičnog vjerskog službenika šeika Ahmeda Yassina (i
šestorice ljudi u njegovoj blizini), kao i osuda izraelskog vojnog upada u
360
Gazu uz mnoge ubijene civile i znatne nanesene štete.
Bush je uložio dodatni trud u pružanju podrške okupaciji te je formalno
priznao pravo Izraela da zadrži naselja na Zapadnoj obali i nastavio pružati
potrebnu pomoć pri širenju na Zapadnu obalu. To uključuje i podršku
izgradnji Zida razdvajanja, namijenjenog da udobnim židovskim predgrađima
na Zapadnoj obali zapravo osigura uključenje u Izrael, skupa s ponešto
obradive zemlje i glavnim izvorima vode u regiji, dok će ostatci prepušteni
"državi Palestinaca" biti rascjepkani i nemogući za život. Zid razdvajanja
obuhvaća sva stambena naselja, stvarajući "tri Bantustana na Zapadnoj obali:
Jenin-Nablus, Betlehem-Hebron i Ramallah", piše Meron Benvenisti. Osobiti
cinizam je praktično okruživanje palestinskih mjesta i sela, čime se
stanovništvo odvaja od svoje zemlje koja će tijekom vremena postati
"državno područje" u skladu s otomanskim zakonima koje je Izrael obnovio
nastojeći prikriti kradu zemlje tankim velom legalnosti. Zid oko mjesta
Qalqilya na izraelskim granicama povećava trošak i izraelsku nesigurnost, ali
361
mjesto izumire, što je i bila namjera toga čina vrhunskog cinizma.
Ista sudbina čeka i ostale. Mnoge slučajeve je istražila izraelska
organizacija za ljudska prava B'Tselem. Spomenimo samo Zid razdvajanja
oko ilegalno priključenog Velikog Jeruzalema, gdje ne postoji ni najmanji
izgovor "sigurnosti" (zapravo, povećava se nesigurnost time što se mnoge
Palestince zatvara u okvire predviđenih granica Izraela), "što će rezultirati
potpunim odvajanjem sela Sheikh Sa'ad, koje se nalazi tik uz granicu općine
Jeruzalem i fizički je spojeno sa susjednim Istočnim Jeruzalemom, o kojem
njegovi stanovnici ovise u svim aspektima života: zdravlju, zaposlenju,
prosječnom obrazovanju, snabdijevanju hranom i ostalim dobrima". Selo je
smješteno na litici, ima samo jedan pristupni put, a njega zaprječuju izraelske
vojne snage. Stanovnici mogu teoretski podnijeti molbu za dozvolu prolaza,
koja se rutinski odbija te u Jeruzalem mogu ući ilegalno. U ovom i u mnogim
drugim slučajevima, metoda je namjerno okrutna jer se stanovnike želi
prisiliti "da biraju između života u zatvoru i napuštanja svojih domova da bi
živjeli drugdje". Oni koji poznaju priču o cionizmu prepoznat će metodu koja
seže do 1920-ih: "(hekt)ar po (hekt)ar", ali to ne pobuđuje nikakvu pažnju. Ili
sasvim općenito, kako je Moshe Dajan iznio ovu temu pred laburističkom
vladom u 1970-ima, mi moramo reći palestinskim izbjeglicama da "nemamo
izbora i da će morati živjeti kao psi, a tkogod želi može otići pa ćemo vidjeti
kako se taj proces odvija". To međutim, treba učiniti potiho, korak po korak,
362
kako bi zagovornici mogli osporavati činjenice.
Zid razdvajanja u osnovi slijedi logiku Clintonova i Barakova prijedloga
u Camp Davidu, ali ide i dalje. U listopadu 2005. godine Ha'aretz je objavio
zemljovid podjele Zapadne obale na "blokove". "Zemljovid pokazuje da će se
sjeverni krak (Ariel), kao što je to već s južnim krakom (Ma'aleh Admium),
proširiti do Jordanske doline, koja je pod kontrolom Izraela. Cilj je 'odsjeći
sjeverni dio Zapadne obale (s Nablusom i Jeninom) od središnjeg dijela' i
spriječiti palestinski promet, što je dio šireg plana stvaranja tri odvojene
cjeline unutar Zapadne obale." Nekoliko tjedana kasnije Sharon je obznanio
da Izrael namjerava "nastaviti kontrolirati dolinu Jordana na okupiranoj
Zapadnoj obali, naznačujući svoju ustrajnost na zadržavanju tamošnjih
naselja u svakom budućem mirovnom sporazumu". Iz toga proizlazi da su tri
kantona u cijelosti okružena Izraelom. Razvoj infrastrukture još je jedan
način uništavanja ostataka palestinskog društva. Utjecajna Fundacija za
bliskoistočni mir iznijela je pregled događaja na tim područjima, prema
kojem je proširenje cestovnog sustava bilo pomno planirano od 1970. godine,
kako bi se "osiguralo trajno izraelsko zadržavanje na otprilike polovici
Zapadne obale i njegova strateška nadmoć u preostalim područjima zauzetim
1967.". Planovi "osiguravaju kretanje između sjevera i juga kroz Jeruzalem,
koje nije dopušteno Palestincima"; oni su ograničeni na jedva prohodnu cestu
od Betlehema prema sjeveru (vožnja tim putem je posebno iskustvo, jer treba
paziti da se ne upadne u obližnji vadi). Sustav će financirati Sjedinjene
363
Države i međunarodna zajednica.
Uz mig iz Washingtona, Izrael je dodatno razradio opaki plan. Citirajući
izraelski dnevnik Ma'ariv, Chris McGreal izvješćuje da je "vlada dala vojsci
tiho odobrenje za provođenje plana kojim se Palestincima zabranjuje
korištenje svih cesta na Zapadnoj obali kojima se služe Izraelci". Ma'ariv
izvješćuje da "tijekom jedne do dvije godine valja postići cilj potpunog
odvajanja dviju zajednica. Prvi i najpreči stupanj razdvajanja odnosi se na
ceste: ceste samo za Izraelce i samo za Palestince", ali dugoročni je cilj "
potpuno dovršiti ogradu razdvajanja koja će sasvim spriječiti Palestince da
ulaze na izraelski teritorij" - što znači da će okupirana područja biti postupno
uključena u Izrael. Putovi za Izraelce biti će dobre autoceste, "dok će
Palestinci biti ograničeni na sporedne puteve, od kojih su mnogi jedva bolji
364
od blatnjavih staza, a koje tek treba izgraditi".
Izraelski novinar Gideon Levy, čijem je izviješćivanju s terena teško igdje
naći premca po kvaliteti, pruža slikovit prikaz pojedinosti: "Svako je
putovanje Zapadnom obalom neprestana noćna mora puna poniženja i straha
za vlastiti život". A kada naseljenici ne putuju,
...većina cesta na Zapadnoj obali je pusta; bez ljudi ili vozila to su
sablasne ceste...Ako napregnete vid, opazit ćete uz ceste prometne staze
namijenjene Palestincima: one vijugaju preko terasa uz brda, poput
kozjih staza po kojima dahću automobili, uključujući one koji voze
bolesne ili trudne žene, učenike i obične građane koji su za njih žrtvovali
svoje živote da bi nakon putovanja od dva do tri sata stigli u susjedno
selo.
Sigurnosni izgovor je neozbiljan: "Terorist koji želi ući u Izrael pronaći
će način kako to izvesti, kako se pokazalo kod velikog broja Palestinaca koji
su to uspjeli bez dozvole. Činjenica da putovanje od Hebrona do Betlehema
traje satima ne sprječava terorizam; ona ga potiče. Ako je, dakle, cilj 'kazniti'
i 'odgovoriti na' svaki napad, zašto onda stanovnicima židovskog naselja
Tapuah na Zapadnoj obali nije bilo spriječeno kretanje, nakon što je terorist
Eden Natan - Zada otišao do palestinskog Shaframa kako bi pobio njegove
365
stanovnike?" - što je i učinio.
Tvrdnja zagovornika izraelskog proširenja da će Palestincima ostati
mogućnost "doticaja" putem neke provizorne transportne mreže, sramotan je
pokušaj prijevare, čega je svjestan svatko tko poznaje ovo područje .
Dovoljno je upitati kako bi isti zagovornici reagirali na izrazito konkretan
prijedlog da se u Izraelu (čija polovica stanovništva živi na 78 posto
Cisjordanije) provedu isti planovi k ao u Palestini (na preostalih 22 posto).
Takav je test i inače veoma poučan.
Prema podacima izraelskog Ministarstva unutarnjih poslova, 2004.
godine došlo je do porasta broja Izraelaca koji su se naselili na okupirana
područja za 6 posto, ne računajući preko 200.000 Židova u Istočnom
Jeruzalemu. Izrael je nastavio svoj program razvoja E-1, to jest spajanje
mjesta Ma'aleh Admium na Zapadnoj obali s Jeruzalemom, pri čemu je
projekt povremeno prekidan radi razmatranja, a potom nastavljen. Projekt E-
1 sada se pripisuje Sharonu, a tvrdi se da su mu se "američki dužnosnici
godinama suprotstavljali". U stvari, projekt E-1 i razvoj Ma'aleh Admiuma
bili su važan prioritet službenih golubova i provodili su se uz podršku SAD-a.
Cilj je zapravo bio rasijecanje Zapadne obale te jačanje zapreka pristupu
366
Palestinaca do bilo čega što im je preostalo u Istočnom Jeruzalemu.
Bitan dio programa Sharon-Bush za okupirana područja je 2005. godine
prikazan kao "plan razdvajanja" koji nudi novu nadu za mir, ali je to posve
pogrešno. Istina je da su razumni američki Židovi željeli da se ilegalna
izraelska naselja uklone iz Gaze koja se tijekom okupacije pretvorila u
područje katastrofe. Nekoliko tisuća židovskih naseljenika koji su imali velik
dio zemlje i oskudnih resursa, tamo je štitio dobar dio izraelske vojske. Posve
se razumnim činio cilj američkih Židova: kopneno ili morsko napuštanje
Gaze kao "najvećeg i najpretrpanijeg zatvora na svijetu", u kojem preko
milijun Palestinaca može trunuti, uglavnom bez dodira s vanjskim svijetom,
367
uz vrlo oskudna sredstva za preživljavanje.
Teško se moglo prikriti da je povlačenje iz Gaze bilo zapravo početak
širenja. Kada je plan obznanjen, ministar financija Netanyahu je objavio da
"će Izrael nakon povlačenja iz pojasa Gaze uložiti desetke milijuna dolara u
naselja na Zapadnoj obali". Kad je vlada odobrila plan, Sharon i ministar
obrane Shaul Mofaz "susreli su se radi raspravljanja drugoga problema:
podizanja naselja na Zapadnoj obali, za koja je predviđeno da završnim
sporazumom pripadnu Izraelu". Sharon je također odobrio gradnju 550 novih
stanova u Ma'aleh Adumimu i obavijestio ministre da ne postoji "politički
problem", usprkos (dvoznačnim) pregovorima s Condoleezzom Rice. Elliott
Abrams, Bushov bliskoistočni savjetnik, dao je na znanje Izraelcima da su
Sjedinjene Države zabrinute zbog "medijske kampanje" - ali ne i zbog samih
projekata, koji se stoga mogu nastaviti u skladu s načelom "tihe izgradnje".
Abrams je bio zadovoljavajući izbor za taj položaj jer je bio proizraelski
jastreb koji je od Busha I. primio predsjedničku ispriku nakon što je bio
optužen da je lagao Kongresu o terorističkom ratu Washingtona protiv
Nikaragve, što je bilo dio Bushova prikrivanja afere oko Iranskih kontrasa.
Sharon je također odobrio "proglašenje državnog zemljišta, kao prvi korak u
osnivanju naselja" između Ma'aleh Adumima i Jeruzalema, kao i u blizini
mjesta Efrata; širenje se trebalo nastaviti dalje na sjever, u blizini Zida
razdvajanja. "Vremenska bliskost između odobrenja razdvajanja i planova za
početak izgradnje nije slučajna", piše politički komentator Aluf Benn: "Od
trenutka kad je iznio plan razdvajanja (u prosincu 2003.), Sharon je jasno dao
do znanja da povlačenje iz Pojasa Gaze i izoliranih položaja na sjeveru
Samarije (sjever Zapadne obale) predstavlja tek jednu stranicu trokuta, čije su
druge dvije stranice dovršenje ograde razdvajanja na Zapadnoj obali i 'jačanje
368
kontrole' nad stambenim naseljima".
Jednostrani izraelski "plan razdvajanja" - palestinsko sudjelovanje bilo je
izričito zabranjeno - imao je jasne namjere: "U svakom budućem
privremenom rješenju statusa, jasno je da će na Zapadnoj obali postojati
područja koja će biti dio države Izrael, uključujući velika izraelska naseljena
središta, gradove, mjesta i sela, sigurnosna područja i ostala mjesta od
posebnog interesa za Izrael". Palestinski prigovori su nevažni, jednako kao i
međunarodno pravo. Profesorica na Harwardu za Bliskoistočne studije Sara
Roy, jedna od vodećih medu sveučilišnim stručnjacima za pitanja okupacije,
piše da je "prema uvjetima razdvajanja, izraelska okupacija posve izvjesna.
Stanovnici Pojasa Gaze bit će omeđeni i zapečaćeni električnim ogradama,
dok će zemlja stanovnika na Zapadnoj obali biti raskomadana zbog
neprestanog naseljavanja Izraelaca, a oni strpani na rascjepkana područja,
izolirani iza i između zidova i ograda". To se čini neizbježnim, sve dok
Sjedinjene Države podržavaju izraelsko preuzimanje svega što ima ikakvu
369
vrijednost na Zapadnoj obali.
"Medijska kampanja" oko razdvajanja bila je izrazito dojmljiva, čime je
stvorena jedna od udarnih priča godine. Ispisane su mnogobrojne stranice i
objavljene mnoge slike jadnih obitelji koje su morale napustiti svoje domove
i vrtove, slike uplakane djece koja uzalud nastoje zaustaviti vojnike kojima je
naređeno da izbace Židove iz njihovih domova i da otjeraju tisuće
prosvjednika koji su nagrnuli u naselja da bi se suprotstavili evakuaciji (za
što bi Palestinci nedvojbeno bili ubijeni), na čudesan način izmičući
izraelskoj vojsci koja je u čeličnom stisku držala Palestince. Izraelska
organizacija Liječnici za ljudska prava bila je osupnuta činjenicom da je iz
sveobuhvatne medijske pratnje događaja na čudesan način "izostavljena
ljudska katastrofa koja se danas događa u Pojasu Gaze". Amira Hass, koja je
godinama pisala većinu izvješća iz Gaze, ukratko je prikazala stvarnost koja
je ostala u sjeni: "Zbog života 0,5 posto židovskih stanovnika Pojasa Gaze,
životi preostalih 99,5 posto stanovnika bili su potpuno ugroženi i uništeni".
Oni koji su bili važni živjeli su "u rascvjetanim parkovima i blistavim vilama,
na samo 20 metara od pretrpanih, zagušljivih izbjegličkih logora". "Dok su
jedni imali uključene prskalice na livadama, onih 20.000 prekoputa ovisilo je
370
o dostavi pitke vode tankerima."
Pored toga je zanemarivana posve očita činjenica da za razdvajanje 15.
kolovoza nije bilo potrebno uplitanje vojske. Vlada je mogla naprosto
objaviti da će toga dana IDF napustiti Pojas Gaze. Tjedan dana prije toga,
naseljenici bi sasvim mirno otišli kamionima namijenjenim za tu svrhu, uz
naknadu za preseljenje. Tada, međutim, ne bi bila odaslana prava poruka:
nikada više Židovi ne smiju pretrpjeti tako groznu sudbinu; Zapadna obala
mora biti njihova.
Također je zaboravljeno da je ta melodrama bila ponavljanje onoga što je
ugledni Hebrew daily nazvao "operacija Nacionalna trauma '82'"; riječ je o
evakuaciji naseljenika iz Yamita na egipatskom Sinaju. Tu je predstavu
izraelski novinar Amnon Kapeliouk opisao kao "jednu od najvećih operacija
pranja mozga, koju je vlada provela kako bi uvjerila Izraelce da su pretrpjeli
nacionalnu traumu čije će se posljedice osjećati generacijama" . Dobro
razrađena trauma imala je za cilj stvoriti "nacionalni konsenzus oko
suprotstavljanja sličnim povlačenjima s preostalih okupiranih teritorija" - a
ključno je pritom bilo postizanje slične odlučnosti kod prekomorskih
financijera. General Haim Erez, koji je zapovijedao operacijama 1982., kaže
da je "sve bilo planirano i dogovoreno od početka" s naseljenicima, koji su
trebali prikazati show otpora . Kapeliouk piše: "Dok su bolnice na Za -
padnoj obali bile pune palestinskih žrtava izraelskih vojnika 'lakih na
obaraču', u Yamitu se dogodilo pravo čudo: nijedan od prosvjednika nije
371
zatražio niti prvu pomoć" .
Operacija Nacionalna trauma 2005 . godine dosegla je znatno više
dramske vrhunce, uz ponavljanje istoga čuda: izgleda da su samo vojnici bili
među ranjenima . Opisujući "agoniju i ekstazu", Orit Shohat sažima jasnu
poruku:
Sve je bilo režirano do posljednje pojedinosti. Naseljenici su željeli
otići u velikom stilu, evakuirani silom bez nasilja pa je tako i bilo ...
Religiozni cionizam vizualno je oblikovao nacionalno pamćenje
prošloga tjedna i ojačao izraelsku vojsku, koja je iz ove operacije izašla
kao osjećajna, odlučna hraniteljica vrijednosti samo zahvaljujući
rabinima. Naseljenici su ojačali svoja uporišta na Zapadnoj obali,
pojačano je odvajanje omiljene vojske i omraženog Ariela Sharona,
 osnažena je sveza vjere i države, vjere i vojske, vjere i naseljavanja,
vjere i cionizma...Naseljenici i čin naseljavanja dublje su usađeni u
ljudska srca. Taj posao odradila je televizija. Tko bi sada mogao i
pomišljati na evakuaciju naseljenika najisturenijeg dijela Zapadne obale
ili čak cijelih naselja, kada smo u fazi "ozdravljenja" i "ponovnog
372
priključenja"? Samo oni najpokvareniji.
Jedan od najistaknutijih sveučilišnih stručnjaka za izraelsko društvo,
Baruch Kimmerling, opisuje taj događaj kao "teatar apsurda" i "najveći show
koji je ikad pripremljen u Izraelu, a možda i u cijelom svijetu ... dobro
upravljana gluma u kojoj suze teku poput rijeke, a nekadašnji protivnici grle
se kao u južnjačkoj sapunici". Pokazivanje sile bilo je očito nepotrebno ako je
cilj bio jednostavno napustiti Gazu, primjećuje Kimmerling, a nije bila
potrebna ni "postava od nekoliko tisuća sporednih glumaca" da bi se naglasila
drama. Najava datuma evakuacije i minimalne pripreme bile bi dovoljne, bez
"grandiozne produkcije koja nam je predstavljena. Ali, kome bi tada bila
potrebna evakuacija"? Pravi smisao ove "poučne produkcije par excellence"
prenijeli su "profesionalci jadikovanja koji su plačući izvikivali slogane
namijenjene potresanju Izraelaca, koristeći neiscrpnu zalihu simbola
holokausta i uništenja", dok su intelektualci i pisci "mobilizirani da povećaju
kolektivno tugovanje". Svrha je bila "pokazati svakome da Izrael ne može
podnijeti daljnje evakuacije. Ako je, dakle, za evakuaciju 7.000 ljudi bilo
potrebno mobilizirati maksimalne državne resurse, evakuacija njih 100.000-
373
200.000 ili više jednostavno je nemoguća misija".
Premijer Sharon je iskoristio priliku. "Nakon što je ravnao izrazito
emocionalnom evakuacijom gotovo 9.000 naseljenika iz Gaze prošloga
mjeseca", izvješćuje Joel Brinkley, "Sharon je ustvrdio da ne može zamisliti
da bi u skorije vrijeme mogao poduzeti išta slično na Zapadnoj obali". Prema
njegovim vlastitim riječima, "na tim područjima živi gotovo četvrt milijuna
Zidova. Tamo su mnoga djeca, religiozne obitelji s mnogo djece. Zar bih ja
trebao reći: 'Više ne možete ondje živjeti?' Vi ste tamo rođeni. Vi ste tamo
374
rođeni!"
Naseljenicima - od kojih su mnogi iz Sjedinjenih Država - pružana je
obilna pomoć da bi preuzeli škrtu obradivu zemlju i resurse u Gazi uz teško
kršenje međunarodnog prava, a tamo su mogli uživati u udobnom životu u
blizini bijednih izbjegličkih logora i naselja uništenih napadima izraelske
vojske i blokadama. Zatim je naseljenicima pružena obilna pomoć da se
presele u Izrael ili na ilegalno okupiranu Zapadnu obalu i Golansku
visoravan. Kompenzacijska pravila precizno su razrađena. Naselja su bila
visoko dohodovna, djelomice zahvaljujući jeftinom radu Palestinaca. "Niti
država, niti njihovi poslodavci nisu, međutim, svojim radnicima
nadoknađivali gubitak posla", izvješćuje Hass. "Kompenzacijski zakon koji je
donio Knesset pruža dvije koristi ljudima koji su izgubili posao zbog
iseljavanja. Ali novi zakon izričito vrijedi samo za Izraelce", dok palestinski
radnici od poslodavaca ne dobivaju niti zaostalu plaću. Tako radnici koji su
izgradili naselja i proizveli žito za izvoz mogu sada uživati tek u slobodi
375
najvećega svjetskog zatvora.
U međuvremenu se zaposjedanje Zapadne obale nastavlja. Haim Ramon,
izvršni ministar Velikog Jeruzalema, priznao je da je cilj jeruzalemskog dijela
Zida razdvajanja osigurati židovsku većinu. Zid je izgrađen tako da odsiječe
preko 50.000 Palestinaca od Jeruzalema i obuhvati židovska "susjedstva"
koja se pružaju duboko na Zapadnu obalu. Izraelsko pripojenje Jeruzalema
odmah nakon rata 1967. godine smjesta je osudilo Vijeće sigurnosti UN-a,
koje je "žurno pozvalo Izrael da opozove sve mjere koje je poduzeo u
promjeni zakonskog statusa Jeruzalema i da ne poduzima nikakve nove mjere
(Rezolucija 252 od 25. svibnja 1968.). Pripojenje nije službeno priznato
gotovo nigdje izvan Izraela, gdje državni zakon kaže da je "Jeruzalem glavni
grad Izraela, a Istočni Jeruzalem je izraelski teritorij i Izrael je tamo suveren u
postupcima bez obzira na međunarodni zakon" (Aharon Barak, glavni sudac
Izraelskog vrhovnog suda). Proširenje i izgradnja Istočnog Jeruzalema u
izraelskom interesu nastavlja se uz američku financijsku i diplomatsku
pomoć, također bez obzira na međunarodno pravo. U prosincu 2002. Bush je
po prvi put promijenio službeno američko protivljenje pripojenju, glasujući
protiv još jedne rezolucije Vijeća sigurnosti, odlučno je odbivši. Ako je to bio
ozbiljan potez, tada on praktično onemogućuje rješenje sukoba, osim
376
primjenom sile.
Ramonovo nesvakidašnje i otvoreno priznanje o pozadini Zida
razdvajanja pojačao je Meron Benvenisti, koji vrlo dobro poznaje Jeruzalem i
Zapadnu obalu. Palestinci koje to pogađa nisu samo onih službeno
spomenutih 55.000 unutar zida, nego i dodatnih 50.000 "ljudi koji žive u
satelitskim naseljima Istočnog Jeruzalema, a tamo su se iselili jer se nisu
mogli smjestiti u gradu zbog oduzimanja palestinske zemlje i zbog
ograničavanja izgradnje" koje je nametnuto Palestincima, s namjerom da se
Jeruzalem pretvori u židovski grad. "To znači da ograda pogađa preko 40
posto od 240.000 arapskih stanovnika Istočnog Jeruzalema." Zamjenik
premijera Ehud Olmert, nekadašnji gradonačelnik Jeruzalema, najavio je da
će Palestincima biti omogućeno dvanaest mjesta prijelaza, ali je to odmah
"uvjetovao potrebom međunarodnog financiranja, budući da prijelazi služe
Palestincima". Kao što je to rekao Benvenisti: "Najprije ih ogradi žicom, a
onda cinično ustvrdi da je prelazak u interesu onih koji su zatočeni".
Benvenisti smatra da "postoje izgledi da će 'laki prelazak' - koji je nužna
posljedica 'žice' oko Jeruzalema - postići svoj cilj te da će Jeruzalem zapravo
biti 'više židovski', po cijenu rastakanja palestinske zajednice. Prvi put otkako
je Istočni Jeruzalem pripojen i nakon ponovljenih neuspješnih pokušaja
slamanja palestinskog duha u gradu, istinski je ugrožena budućnost te
zajednice kao vitalne i dinamične cjeline." "Ljudska katastrofa" koja je
pokrenuta "pretvorit će stotine tisuća ljudi u gnjevnu, neprijateljsku zajednicu
koja gaji želju za osvetom", pri čemu je sigurnost još jednom žrtvovana
proširenju. Dopisnik Danny Rubinstein, koji je godinama sjajno izvješćivao o
okupaciji, piše da "se nastavlja dokidanje Istočnog Jeruzalema kao metropole
arapskog zaleđa, čime se stvaraju činjenice koje će u dobroj mjeri
onemogućiti opciju Istočnog Jeruzalema kao palestinskoga glavnog grada",
jer će palestinskim stanovnicima Jeruzalema biti znatno ograničena sloboda
377
kretanja prema Zapadnoj obali.
Zadnjega dana operacije Nacionalna trauma 2005. godine, izraelski
dužnosnici su potvrdili da Izrael konfiscira dodatno zemljište kako bi proširio
Zid razdvajanja oko Ma'aleh Adumima, gdje se gradi 3.000 novih kuća i
apartmana. Zid će "duboko zaći u Zapadnu obalu, odsijecajući Palestince u
Istočnom Jeruzalemu" i praktično odvajajući južni kanton od ostatka
rascjepkane Zapadne obale. Nakon najava uslijedilo je uobičajeno
izbjegavanje pojašnjenja, dok je Ehud Olmert obavijestio tisak da je "posve
jasno da će u nekom trenutku u budućnosti Izrael uspostaviti vezu između
Jeruzalema i Ma'aleh Adumima i uopće nema spora da će se na kraju projekt
morati ostvariti". Ubrzo potom, Sharon je ponovio isti zaključak, dok je
ambasador SAD-a u odlasku, Daniel Kurtzer, naglasio Bushovu privrženost
ideji da Izrael zadrži naselja na Zapadnoj obali, izjavljujući da će "u
kontekstu sporazuma o konačnom statusu SAD podržati ostanak Izraela na
područjima na kojima je visoka koncentracija izraelskog stanovništva": to su
ona tri naseljenička stambena sektora koji stvaraju "tri Bantustana", prema
Benvenistiju i ostalima koji se drže činjenica, a koja jedva da su povezana s
378
onim što je ostalo od palestinskog Jeruzalema.
 Iako se takvi stavovi pripisuju krajnjoj desnici, oni zapravo realiziraju
planove Peresove vlade "golubova" koje je podržao predsjednik Clinton. U
veljači 1966. godine, Peresov ministar stanovanja i izgradnje Benjamin
("Fuad") Ben-Eliezer je objasnio: "Stav vlade na kojem ćemo ustrajati do
kraja, nije tajna: jeruzalemska područja - Ma'aleh Adumim, Givat Ze'ev,
Beitar i Gush Etzion - bit će sastavni dio budućeg zemljovida Izraela. O tomu
nema nikakve dvojbe." Svakako da postoji razlika između "golubova" i
"jastrebova", kako je to također iskreno objasnio Ben-Eliezer: "Ja gradim
potiho. Moj je cilj graditi, a ne ohrabrivati protivnike mojih nastojanja. Meni
je jedino važno graditi i samo graditi." Doduše tiho, da se gazda može
pretvarati da ništa ne vidi. Drugi, međutim, vide što se zbiva bez poteškoća.
Povjerljivo izvješće Europske unije, koje se pripisuje britanskom ministarstvu
vanjskih poslova, primjećuje da se potiho odvijaju raznovrsni izraelski
programi - uključujući proširenje Ma'aleh Adumima u područje E-1 te
uvrštenje prostranih područja oko Velikog Jeruzalema unutar Zida
razdvajanja - što će Izraelu omogućiti da Istočni Jeruzalem odvoji od
palestinskih satelitskih gradova Betlehema i Ramallaha, ali i ostatka Zapadne
obale iza njih. Te će akcije imati ozbiljne gospodarske, socijalne i
humanitarne posljedice za Palestince, a označit će praktični kraj bilo kakve
nade u preživljavanje palestinske države, koje bitno ovisi o očuvanju
379
organskih veza između Istočnog Jeruzalema, Ramallaha i Betlehema.
Kad je operacija Nacionalna trauma 2005. godine uspješno završila,
Izrael je uz pomoć Sjedinjenih Država nastavio "nanovo ucrtavati granice
dublje u palestinskim područjima, gradeći brzo i tiho", uz naglo povećanje
zauzetog zemljišta, "osobito u sektorima Ariel i Ma'aleh Adumim koji zadiru
duboko u okupirana područja". Procjenjuje se da je u prvih devet mjeseci
2005. godine 14.000 naseljenika stiglo na Zapadnu obalu, dok je Gazu
napustilo njih 8.500, pri čemu je više zemlje zauzeto na Zapadnoj obali nego
što je napušteno u čitavom zatvoru Pojasa Gaze. Šira slika nagovješćuje da
sada Sharon i Bush osjećaju da je konačna pobjeda na vidiku: "vizija"
negdašnje Palestine očišćene od neželjenog prirasta, s izuzetkom pojedinih
preostalih dijelova na kojima se ne da preživjeti; tvorba koju se može nazvati
380
"demokratskom državom" - ili možda "pečenim piletom".
Bez daljnjih pojašnjenja, dovoljno je jasno da se odnos Izraela i Palestine
pridružuje ostalim ilustracijama Bushova mesijanskog poslanja donošenja
mira i demokracije na Bliski istok.
Premda su bili izloženi sramotnom postupcima, Palestinci u Istočnom
Jeruzalemu sretni su u usporedbi s onima koji su manje vidljivi pa mogu biti
ubijeni, mučeni, ponižavani, protjerani iz svojih uništenih domova i zemalja,
kako se nekom prohtije. Zapravo je zapanjujuće da njihov duh nije slomljen.
Isto vrijedi i za druge jadne žrtve diljem svijeta. Bio sam na mnogim groznim
mjestima, ali nikada nisam vidio takav strah kao u očima onih koji su
pokušavali preživjeti u neopisivim slumovima na Haitiju tijekom terora koji
je podržavao Clinton. Ili onakvu bijedu kao među seoskom sirotinjom u
Južnoj Kolumbiji, protjeranom sa svoje opustošene zemlje zbog američkog
kemijskog rata ("fumigacije"). Mnogo je takvih mjesta na svijetu. Čak i
nakon što nasilje postigne svoj cilj i popusti, nakon njega ostaje "kultura
terora", kao što je primijetio jedan preživjeli isusovac u Salvadoru. Pa ipak
zajednice nekako istrajavaju i prežiljavaju. To pravo čudo tema je bistrih
razmatranja kolumnista New York Timesa Benedicta Carreyja, koji se divi
sposobnosti "krhkih zajednica" da se oporave od terora i nasilja - govoreći
pritom o Londonu, Tel Avivu, New Yorku - ali ne i o neljudima svijeta čija je
381
trauma od ruke njihovih stranih tlačitelja neizmjerno teža.
Usporedba, međutim, možda nije korektna; riječ je o pukoj
sentimentalnosti. Kao što je Reaganov veleposlanik promišljeno objasnio:
"Budući da su jadi tradicionalnoga života poznati, oni su običnim ljudima
podnošljivi jer su se odrastanjem u društvu naučili s njima nositi, kao što
djeca nedodirljivih u Indiji steknu vještine i stavove nužne za preživljavanje u
jadnim ulogama koje im je sudbina namijenila". Ne trebamo se, stoga,
382
previše zabrinjavati što je njihova sudbina u našim rukama.
DOJMOVI O NELJUDIMA
Utješno je pripisivati navodni "sukob" između Islama i Zapada njihovoj
mržnji prema našoj slobodi i našim vrijednostima, kako je to predsjednik
proglasio nakon 11.09., ali i našoj čudnoj nesposobnosti da objasnimo naše
stvarne namjere. Naslov u New York Timesu glasi: "SAD ne uspijevaju
objasniti politiku muslimanskom svijetu, kažu savjetnici", a odnosi se na
studiju koju je u prosincu 2004. izradila savjetnička skupina Pentagona
"Obrambeno znanstveno tijelo". Međutim, zaključci ovoga tijela su sasvim
drugačiji. "Muslimani ne mrze 'našu slobodu', nego prije svega našu
politiku", zaključak je studije, uz dodatak da "dok američka javna
diplomacija govori o donošenju demokracije islamskim društvima, na to se
gleda tek kao na koristoljubivo licemjerje." Izvješće nastavlja da Muslimani
"smatraju da američka okupacija Afganistana i Iraka nije tamo donijela
 383
demokraciju, nego samo kaos i patnju".
Obrambeno znanstveno tijelo je u svojoj studiji ponovilo zaključke od
prije mnogo godina. Predsjednik Eisenhower je 1958. bio zbunjen
"kampanjom mržnje protiv nas" u arapskome svijetu, "ne od strane vlasti,
nego naroda" koji je "na strani Nasera" i podržava nezavisni svjetovni
nacionalizam. Razloge za "kampanju mržnje" opisalo je Nacionalno vijeće za
sigurnost: "U očima većine Arapa, Sjedinjene Države se doimaju kao
protivnik ostvarenju ciljeva arapskog nacionalizma. Oni smatraju da SAD
štite svoje interese oko nafte na Bliskom istoku, održavajući status quo i
kočeći politički i gospodarski napredak". Uostalom, taj je dojam shvatljiv:
"Naši gospodarski i kulturalni interesi na tom području prirodno su vodili
bližim odnosima SAD-a s onima u arapskome svijetu čiji je prvenstveni
interes održavanje odnosa sa Zapadom i statusa quo u tim državama, uz
384
sprječavanje demokracije i razvoja".
Otprilike isto je zaključio Wall Street Journal kada je istražio mišljenje
"bogatijih Muslimana" neposredno nakon 11. 09. Bankari, profesionalci,
poslovni ljudi, privrženi službenim "Zapadnim vrijednostima" i uključeni u
neoliberalni globalizacijski projekt, bili su zaprepašteni podrškom koju
Washington pruža sirovo autokratskim državama i preprekama koje se podižu
demokraciji "podupiranjem tlačiteljskih režima". Ti su u međuvremenu upali
u nove probleme, pored onih u kojima su bili 1958. godine: sankcije
Washingtona režimu u Iraku te podrška izraelskoj vojnoj okupaciji i
zauzimanju teritorija. Istraživanje nije provedeno među velikom masom
siromašnih i potlačenih ljudi, ali je vjerojatno da su njihovi osjećaji puno
snažniji i povezani s velikim ogorčenjem na zapadno orijentirane elite i
potkupljene, surove vladare podržane silom Zapada, koji osiguravaju da
golemo bogatstvo regije odlazi na Zapad, a uz to se i sami bogate. Invazija na
385
Irak samo je pojačala te osjećaje, što je bilo za očekivati.
Pišući o istoj studiji Obrambenog znanstvenog tijela, David Gardner
primjećuje da "Arapi većinom drže da je Osama bin Laden bio taj koji je
razbio status quo, a ne George W. Bush, jer su napadi 11. 09. učinili
nemogućim da Zapad i njegovi klijentski arapski despoti nastave ignorirati
politički plan koji je urodio slijepim bijesom protiv njih". Saudijski šijiti
386
dijele taj stav, kako je izvijestio New York Times.
Ostavimo li po strani virtuozne proglase, dokazi o stvarnim stavovima i
ulozi Washingtona jasni su i uvjerljivi, barem prema mjerilima složene
svjetske ekonomije. Unatoč tome, akcije Washingtona mogle bi imati i
slučajni pozitivan učinak. Teško je predvidjeti posljedice udaranja toljagom
po tako osjetljivom i složenom sustavu kakav je društvo. To često vrijedi i za
najgore zločine. Kao što je spomenuto, zlodjela Osame bin Ladena su
stavljena u kontekst pozitivnog učinka na poticanje demokracije u arapskome
svijetu. Grozni zločini imperijalnog Japana doveli su do protjerivanja
europskih osvajača iz Azije, čime su spašeni milijuni života - npr. u Indiji,
koja je bila pošteđena strahovite gladi otkako su se Britanci povukli te se
Indija počela oporavljati od stoljeća imperijalne nadmoći. Možda će ono što
Iračani i ostali vide kao novu mongolsku invaziju završiti također s
pozitivnim posljedicama, premda bi za povlaštene Zapadnjake bilo sramotno
da ostave takvu mogućnost.
Otpornost "snažne crte kontinuiteta" sve do danas otkriva da Sjedinjene
Države, slično kao i ostale moćne države, slijede strateške gospodarske
interese dominantnih sektora, uz pratnju kićene retorike o svojoj iznimnoj
odanosti najvišim vrijednostima. Ne bi trebalo iznenađivati što se potvrde
odanosti Washingtona proglašenom mesijanskom poslanju svode na rutinske
proglase ili što protudokaza ima u izobilju. Reakcije na te činjenice od
nemalog su značaja za one koji su zabrinuti zbog stanja američke
demokracije, kao što je spomenuto na početku. U inozemstvu, demokracija je
dobra sve dok vrijedi "odozgo nadolje", pri čemu miješanje javnosti ne smije
ugrožavati prvenstvo interesa moći i bogatstva. Uglavnom isto vrijedi i kod
kuće, što je tema na koju ćemo sada prijeći.
 PROMICANJE DEMOKRACIJE KOD
KUĆE

Koncept promicanja demokracije kod kuće može djelovati čudno ili čak
apsurdno. Napokon, Sjedinjene Države bile su prvo suvremeno (više ili
manje) demokratsko društvo i od samog su početka bile uzor drugima. U
mnogim dimenzijama ključnim za izvornu demokraciju - na primjer u zaštiti
prava govora - postale su predvodnik među svjetskim društvima. Postoje,
međutim, posve dovoljni razlozi za zabrinutost, od kojih su neki već
387
spomenuti.
Ta zabrinutost nije nepoznata. Najistaknutiji znanstvenik usmjeren na
teoriju i praksu demokracije, Robert Dahl, pisao je o ozbiljnim
nedemokratskim crtama američkoga političkog sustava, predlažući preinake.
Thomas Ferguson razradio je "investicijsku teoriju" o politici, kritički
istražujući dublje institucionalne činitelje koji oštro ograničavaju
funkcioniranje demokracije. Do istog zaključka došao je i Robert
McChesneye, koji je istraživao ulogu medija u podrivanju demokratske
politike; prema njegovu zaključku, predsjednički izbori održani 2000. godine
postali su "travestija", praćena padom kvalitete medija i njihova služenja
javnome interesu. Koncentracija privatne moći ruši demokraciju, kao što je
opće poznato: komentatori u glavnim medijima uobičajeno primjećuju da
"business u cijelosti kontrolira pogon vlasti" (Robert Reich). To zvuči poput
odjeka riječi predsjednika Woodrowa Wilsona, koji je nekoliko dana prije
preuzimanja službe rekao da su "gospodari vlasti u Sjedinjenim Državama
kapitalisti udruženi s proizvođačima". Vodeći američki znanstvenik na
području filozofije društva u dvadesetom stoljeću, John Dewey, zaključuje da
je "politika sjena koju krupni business baca na društvo", a tako će i ostati dok
je moć u "rukama privatnih poduzetnika koji dobit ostvaruju kroz kontrolu
banaka, zemljišta i industrije, potpomognuti tiskom i tiskovnim agencijama,
te ostalim sredstvima javnog priopćavanja i promidžbe". Same reforme nisu,
stoga, dovoljne. Za uvođenje smislene demokracije potrebne su temeljite
388
društvene promjene.
"NOVI DUH VREMENA"
Politički sustav kojeg ovdje kritiziramo ima neke sličnosti s početnim
planom, premda bi njegovi začetnici svakako bili zapanjeni mnogočime što je
uslijedilo, a osobito radikalnim pravnim aktivizmom. Taj je u nedavnim
međunarodnim gospodarskim aranžmanima (koji se pogrešno nazivaju
"aranžmanima slobodne trgovine") "kolektivnim pravnim osobama"
(korporacijama) pružio prava osoba koja su znatno veća od prava osoba od
krvi i mesa. Svaki je takav korak ozbiljan napad na klasična liberalna načela,
demokraciju i tržište. Štoviše, od silno moćnih i besmrtnih "osoba" koje su
tako nastale, zakonom se zahtijeva da pate od istih nedostataka koji bi bili
smatrani bolesnima među stvarnim ljudima. Temeljno načelo angloameričkog
zakona o korporacijama jest da se one moraju nedvosmisleno posvetiti
vlastitom materijalnom interesu. Njima je dopušteno da čine dobra djela, ali
samo ako imaju povoljan utjecaj na image, dakle na profit i udjel na tržištu.
Sudovi nekad idu i dalje od toga. Kancelarski sud u Delawareu zapazio je
sljedeće: "Kada korporacije ne bi tako opsežno sudjelovale u potporama za
dobrotvorne i obrazovne djelatnosti, razdražena javnost zasigurno ne bi
prihvatila poslovne prednosti koje su sada zakonom zajamčene
korporacijama". Moćna "sredstva priopćavanja i propagande", o kojima je
govorio Dewey, moraju se stoga primijeniti kako bi se "razdraženu javnost"
389
uvjerilo da ne razumije djelovanje državnokorporacijskog sustava.
Početnu svrhu jasno je iskazao jedan od najvećih začetnika ideje, James
Madison. On je smatrao da bi vlast trebala biti u rukama "bogatstva
nacije...skupine najsposobnijih ljudi". Ljudi "koji nemaju vlasništva ili nade
da bi ga mogli steći", zapisao je nedugo prije smrti, "ne mogu pojmiti prava
bogatih pa im se ne može povjeriti moć nad tim ljudima". Prava nisu vezana
uz vlasništvo koje nema prava, nego uz vlasnike koji bi zbog toga trebali
imati veća prava od običnih građana. U "odlučnoj namjeri da manjine zaštiti
od većinskog kršenja njihovih prava", istaknuti poznavatelj Madisona,
znanstvenik Lance Banning ističe kako je "posve jasno da je on bio izrazito
zabrinut za bogate manjine". Madison je najvjerojatnije znao za primjedbu
Adama Smitha da je "civilna vlast, utemeljena među ostalim zbog zaštite
vlasništva, zapravo utemeljena da bi se bogate zaštitilo od siromašnih ili one
koji imaju neko vlasništvo od onih koji nemaju nikakvo". Upozoravajući
svoje kolege u Ustavotvornoj skupštini na opasnosti demokracije, Madison je
zatražio da razmisle što bi se dogodilo u Engleskoj "da su izbori bili otvoreni
za sve ljude". Pučanstvo bi iskoristilo svoje pravo glasa da se zemlja
raspodijeli pravednije. Da bi se odagnala takva nepravda, on je predložio
390
načine "zaštite manjine bogatih od većine", koji su kasnije primijenjeni.
Problem kojem se posvetio Madison bio je star i sezao unazad sve do
prvoga klasičnog djela političke znanosti, Aristotelove Politike. Među
raznovrsnim sustavima koje je istražio, Aristotel je smatrao demokraciju
"najtolerantnijom", premda je pritom imao na umu ograničenu demokraciju
slobodnog čovjeka, sličnu onoj Madisona dvije tisuće godina kasnije.
Aristotel je uočio nedostatke demokracije, među ostalim i onaj na koji je
Madison ukazao na konvenciji. Sirotinja "želi blago svojih bližnjih",
primjećuje Aristotel, a ako bogatstvo posjeduju malobrojni, tada će siromašni
iskoristiti snagu većine da ga pravednije rasporede, što ne bi bilo pošteno: "U
demokraciji bogati trebaju biti pošteđeni; ne samo da njihovo bogatstvo ne bi
trebalo biti podijeljeno, nego i njihovi prihodi trebaju biti zaštićeni. Velika je
stoga sreća one države koja ima umjerena i dostatna bogatstva; jer tamo gdje
neki posjeduju mnogo, može doći do ekstremne demokracije" koja ne
priznaje prava bogatih, pa se stanje može pogoršati.
Aristotel i Madison bavili su se u biti istim problemom, ali su izvukli
suprotne zaključke. Madisonovo rješenje bilo je ograničenje demokracije,
dok bi Aristotel smanjio nejednakost, na što se svode programi države
blagostanja. Da bi demokracija funkcionirala valjano, on je tvrdio da se
"moraju poduzeti mjere koje će dati (svim ljudima) trajno blagostanje".
"Javne prihode treba prikupljati i raspodijeliti među siromašnima" kako bi im
se omogućilo da "nabave mali posjed ili barem započnu trgovinu ili kakvu
gospodarsku djelatnost", ali im treba osigurati i "javne kuhinje" čije bi
391
troškove pokrivala "javna zemlja".
U stoljeću nakon ustanovljenja Američkog ustavnog sustava, javni
prijepori znatno su proširili opseg demokracije, ne samo kroz političke
promjene kao što je proširenje prava glasa, nego i uvođenjem mnogo
dalekosežnijih koncepata poput onoga da je "samoupravni rad stvorio
demokrata", načela koje je smatrano "pravilom za sve" u devetnaestom
stoljeću, piše povjesničar Robert Wiebe. Nadničarski rad smatrao se tek
neznatno različitim od ropstva. Sredinom devetnaestog stoljeća radni ljudi
ogorčeno su optuživali napredujući industrijski sustav, koji ih je pretvorio u
"ponizne podložnike despota" i obične "sluge", uz "bogatu aristokraciju koja
visi nad nama poput silne lavine koja prijeti uništenjem svakomu tko se usudi
dovesti u pitanje njihovo pravo da tlače sirotinju i nesretnike". Oni su naricali
nad krilaticom novog duha vremena: "Stječi bogatstvo i zaboravi sve osim
392
Sebe", kao nad okrutnim napadom na svoje dostojanstvo, slobodu i kulturu.
Bili su potrebni ogromni napori da se takav način razmišljanja istjera iz
glava, odnosno da se ljude natjera da prihvate "novi duh vremena" i činjenicu
da su, prema riječima Woodrowa Wilsona, "u Americi koja je sasvim
drugačija od one stare, ljudi uglavnom sluge korporacija". U toj novoj
Americi, koja više ne pruža mogućnost za "pojedinačne pothvate,
pojedinačne prilike i pojedinačna postignuća", "male grupe ljudi koje
upravljaju velikim korporacijama posjeduju moć, upravljaju bogatstvom i
poslovnim razvojem cijele zemlje". Kako je proces korporatizacije jačao,
podrivajući tržište i slobode, tako je doba samouprave došlo kraju, piše
Wiebe. "Svjetla su se pogasila nad velikim prizorom demokracije
devetnaestog stoljeća", a taj se proces uklopio u opće kretanje prema
konformizmu i kontroli, koji su došli do izražaja u patriotizmu Prvoga
svjetskog rata, u Wilsonovu Crvenom ožiljku i drugim izumima "za
393
postrojavanje nižih klasa".
Premda je pritisak javnosti kroz stoljeća izborio mnoge pobjede slobode i
demokracije, napredak nije bio nimalo gladak. Nakon razdoblja napretka, pod
pritiskom javnosti redovito je dolazilo do nazatka, kada bi središta moći u
cilju makar djelomičnog preokreta pokrenula svoje znatne snage. Iako je s
vremenom kretanje bilo uzlazno, ponekad je nazadak išao tako daleko da je
stanovništvo gotovo posve marginalizirano putem pseudoizbora, za što su
najsvježiji primjeri travestija iz 2000. i još veća iz 2004. godine.

DEMONSKO MESIJANSTVO
U uvodnim napomenama ovog poglavlja izložene su neke kritike
korporacijske države kapitalističke demokracije, u njenom razmjerno
stabilnom obliku. U konkretnim reakcijama na politiku Bushove
administracije iskazana je, međutim, ozbiljna zabrinutost i to na dosad
neviđen način. Oprezni iskazi u stručnim novinama dovodili su u pitanje
samu "održivost...političkoga sustava SAD-a", ne bude li spomenuti spreman
suočiti se s ugrožavanjem opstanka, do čega dovodi sadašnja politika. Pritom
se u nekim osvrtima na rad Ministarstva pravosuđa provlače analogije s
nacizmom, dok se u drugima politika ove administracije uspoređuje s onom u
fašističkom Japanu. Mjere koje se trenutno uvode u svrhu kontrole nad
kretanjem stanovništva također prizivaju gorka sjećanja. Među onima koji
dobro pamte je i Fritz Stern, ugledni znanstvenik na području njemačke
povijesti. U uvodu svojeg nedavnog osvrta na "pad Njemačke u nacističko
barbarstvo" on navodi sljedeće: "Danas sam zabrinut za skoru budućnost
Sjedinjenih Država, zemlje koja je bila utočište izbjeglicama iz Njemačke u
1930-ima", uključujući i njega samoga. Nalazeći poveznicu sa sadašnjicom
koju će svaki čitatelj uočiti, Stern se osvrće na Hitlerovo đavolsko isticanje
vlastite "božanske uloge spasitelja Njemačke" u sklopu "pseudoreligijske
preobrazbe politike prilagođene tradicionalnim kršćanskim okvirima", kao i
na upravljanje državom prema "osnovnim načelima" nacije, s "kršćanstvom
kao temeljem našega nacionalnog morala i s obitelji kao osnovom
nacionalnoga života". Hitlerovo neprijateljstvo spram "liberalne sekularne
države", koje je dijelio s velikim dijelom protestantskoga svećenstva, dovelo
je do "povijesnoga kretanja u kojem je kivnost na raščarani sekularni svijet
394
rodila ekstatični bijeg u bezumlje".
Ne treba zaboraviti da se nagli pad u ponore barbarstva dogodio u zemlji
koja se ponosila civilizacijskim postignućima Zapada na poljima znanosti,
filozofije i umjetnosti; bila je to zemlja koju su prije histerične propagande
Prvoga svjetskog rata mnogi američki politički znanstvenici smatrali uzorom
demokracije. Jedan od najistaknutijih izraelskih intelektualaca Amos Elon,
koji je otišao u samoprogonstvo zbog očaja nad društvenim i moralnim
padom Izraela, opisuje njemačko židovstvo svoje mladosti kao "sekularnu
elitu Europe. Oni su bili srž modernizma - predvodnici koji su zarađivali za
život pameću, a ne snagom, posredništvom, a ne radom u polju. Oni su bili
novinari, pisci, znanstvenici. Da sve nije završilo tako jezivo, danas bismo
pjevali hvalospjeve weimarskoj kulturi i uspoređivali je s talijanskom
renesansom. Ono što se tada događalo na područjima književnosti,
psihologije, slikarstva i arhitekture, nije se događalo nigdje drugdje. Ničega
395
sličnog nije bilo još od renesanse." To nije nerazumna prosudba.
Valja se prisjetiti da su tehnike nacističke propagande bile posuđene od
poslovnih doktrina i praksi koje su većinom bile iskušane u angloameričkim
društvima. Te su se tehnike temeljile na korištenju jednostavnih "simbola i
slogana" uz "izrazito pretjerivanje u dojmovima" koji izazivaju strah i ostalim
elementarnim osjećajima - slično kao i u komercijalnom oglašavanju, kako
primjećuju tadašnji promatrači. "Goebbels je u svoje ministarstvo propagande
regrutirao većinu vodećih ljudi u Njemačkoj s područja komercijalnog
oglašavanja, hvaleći se da će "koristiti američke metode oglašavanja" kako bi
"prodao nacionalsocijalizam" na sličan način kako se prodaju "kakao, zubna
pasta i patentirani lijekovi". Te su mjere bile zastrašujuće učinkovite u
izazivanju pada iz pristojnosti u barbarstvo, kao što je zlokobno upozorio
396
Fritz Stern.
Demonsko mesijanstvo logičan je izum predvodničkih grupa koje su do
krajnosti usmjerene na kratkoročne interese unutar uskoga područja moći i
bogatstva te globalne prevlasti. Treba se praviti slijepim da se ne bi vidjelo da
je sadašnja politika Sjedinjenih Država odana istim ciljevima. Tim ciljevima i
programima koji se provode, javnost se suprotstavlja od slučaja do slučaja.
Pritom se nameće potreba za masovnom mobilizacijom, zapošljavaju se
goleme industrije koje su nastale u društvu kojim upravlja business, što pak
utječe na stavove i uvjerenja. Potreba za takvim mjerama postala je osobito
važna u posljednjim desetljećima, tijekom vrlo neobičnog razdoblja američke
gospodarske povijesti. Kada su programi neoliberalnog stila počeli poprimati
oblik u 1970-ima, stvarna primanja u Sjedinjenim Državama postala su
najviša u industrijskome svijetu, što je i za očekivati u najbogatijem društvu
na svijetu koje ima neusporedive prednosti. Sada se stanje dramatično
promijenilo. Stvarna primanja većine uglavnom ostaju ista ili padaju te se
nalaze među najnižima u industrijskim društvima, a razmjerno slab sustav
povlastica također je propao. Prihodi se održavaju samo povećanjem broja
radnih sati znatno iznad onoga u sličnim društvima, dok se nejednakost
izrazito povećala. Sve je to silna promjena u odnosu na prethodnu četvrtinu
stoljeća, kad je zabilježen dugotrajan i ravnomjeran gospodarski rast.
Socijalni pokazatelji tijesno su slijedili gospodarski rast do sredine 1970-ih, a
397
tada su se odvojili, da bi do 2000. godine pali na razinu iz 1960.
Edward Wolff, vodeći stručnjak za područje raspodjele bogatstva, piše da
su "životne prilike prosječnog američkog domaćinstva u 1990-im stagnirale,
dok je nagli porast bogatstva i prihoda elite utjecao na živahan rast prosjeka".
Između 1983. i 1998. godine, prosječno bogatstvo gornjih 1 posto poraslo je
za 42 posto dok su najsiromašnijih 40 posto "izgubili 76 posto svojega (vrlo
skromnog) bogatstva". On zaključuje da je čak i "prasak 1990-ih mimoišao
većinu Amerikanaca. Najveći dobitnici bili su bogati", čime su nastavljena
kretanja započeta kasnih 1970-ih. Privrženost Bushove administracije
bogatstvu i povlasticama ubrzala je ta kretanja, što je dovelo do nagloga
porasta "korporacijskih zarada, prihoda stručnjaka, dobiti od ulaganja te
naknada rukovodstvima", dok su do sredine 2005. godine "prosječna
primanja proizvodnog i nenadzornog osoblja" dosegla najnižu točku recesije
iz 2001. Brojke Statističkog ureda za 2004. otkrivaju da po prvi put prihodi
domaćinstava nisu rasli tijekom čitavih pet godina. Stvarni srednji prihod
prije oporezivanja bio je najniži od 1997., dok je stopa siromaštva rasla četiri
godine zaredom do 12,7 posto. Srednja primanja radnika s punim radnim
vremenom "znatno su pala" - 2,3 posto za muškarce. Nejednakost je nastavila
rasti "do gotovo rekordne vrijednosti", ne računajući "dobit od dionica, koji
bi još povećao nejednakost" s obzirom na vrlo usku koncentraciju njihova
vlasništva. Odjel za radne odnose izvješćuje o daljnjem padu stvarnih plaća u
2004. za većinu radnika, osim maloga postotka visoko specijaliziranih.
Ekonomist Dean Baker izvijestio je u listopadu 2005. da je "gospodarstvo
prošlo kroz najdulje razdoblje smanjenja broja zaposlenih od vremena Velike
depresije, a sve uslijed recesije 2001. Omjer zaposlenih u odnosu na broj
stanovnika još je uvijek za 2 posto niži nego prije recesije. Mjereći prema
broju zaposlenih, gospodarstvo nikad nije bilo manje žilavo od rata naovamo
398
."
Broj ljudi koji gladuju jer ne mogu kupiti hranu porastao je u 2004. na
preko 38 milijuna: to je 12 posto domaćinstava i porast od 7 milijuna ljudi
tijekom 5 godina. Nakon što je vlada objavila te podatke, kongresno
Povjerenstvo za poljoprivredu založilo se za ukidanje markica za hranu za
300.000 ljudi te ukidanje školskog ručka i doručka za 40.000 djece, što su
399
samo neki primjeri.
Rezultati se slave kao "zdrava ekonomija" i kao uzor za druga društva.
Alan Greenspan je veleštovan zato što je predsjedao svim tim dostignućima,
koja sam djelomice pripisuje "netipičnim ograničenjima u povećanju naknada
koja su se javila kao posljedica veće nesigurnosti radnika", što je očigledno
poželjno za zdravlje gospodarstva. Zapravo nema mnogo sličnih prethodnih
primjera takvoga modela, po kojem se šteti "nižim slojevima", dok koristi
400
ubiru "bitni ljudi", prema trpkom pojmovniku Thorsteina Veblena.
Da bi se niže slojeve držalo na uzdi unatoč svakodnevnoj stvarnosti
njihova života, pribjeglo se "pseudoreligioznoj preobrazbi" kao logičnom
izumu, uz iskorištavanje obilježja popularne kulture koja se odavno odvojila
od ostalog industrijskog svijeta i s kojom se manipulira u političke svrhe,
401
osobito od Reaganovih godina.
Drugi izum koji se redovito koristi jest strah od prijetećeg uništenja od
neizmjerno zlog neprijatelja. Takve percepcije duboko su ukorijenjene u
američku popularnu kulturu, a prati ih vjera u plemenite namjere koje su
jednako univerzalne koliko i sama povijest. U poučnom razmatranju ranih
godina popularne kulture, Bruce Franklin izdvaja osnovne teme poput
"angloameričkog diskursa rata", koji će nametnuti svoju "miroljubivu i
prosvijetljenu vlast" prijeteći "istrjebljenjem" svima koji mu stanu na put i
donijeti "duh civilizacije" zaostalim narodima (1889.). On također razmatra
upečatljiv popis demona koji su nas htjeli uništiti, pri čemu je u pravilu riječ
o ljudima koje su Amerikanci pregazili: Indijanci, crnci, kineski radnici i
mnogi drugi. U spomenutim pothvatima sudjelovani su i napredni pisci, kao
što je Jack London, koji je 1910. u priči u popularnim novinama zagovarao
istrjebljenje Kineza bakteriološkim oružjem, kako bi se onemogućio njihov
402
opaki tajni naum da nas pokore.
Ma što da leži u korijenu tih kulturalnih obilježja, cinični vode njima lako
mogu manipulirati, često na nevjerojatne načine. Tijekom Reaganovih
godina, od Amerikanaca se očekivalo da drhte od straha zbog slika libijskih
ubojica koji su trebali ubiti našeg vodu; ili zbog zračne baze u svjetskoj
prijestolnici mošusa, koju bi Rusija mogla iskoristiti da nas bombardira; zbog
okrutne vojske Nikaragve, koja je na samo dva dana od Harlingena u
Teksasu; zbog arapskih terorista koji vrebaju odasvud; zbog zločina na
ulicama; zbog hispanskih prodavača droge - riječju, sve što je moglo
osigurati potporu javnosti za sljedeći vojni pohod kod kuće i u inozemstvu,
pri čemu nisu izostale domaće žrtve, kao i one vani, koje su trpjele znatno
teže udarce.

IZBORI 2004.
Rezultati izbora 2004. godine negdje su slavljeni, a negdje dočekani s
očajem i izazvali veliku zabrinutost zbog činjenice da Sjedinjene Države
postaju "podijeljena nacija". Ishod je imao političke posljedice štetne po šire
pučanstvo kod kuće, ali je donio prijetnju svijetu i budućim naraštajima.
Izbori također pružaju koristan uvid u sve veći nedostatak demokracije, koji
je razlikovno obilježje "promašene države". Oni nam, međutim, malo govore
o stanju države ili raspoloženju javnosti. Postoje ipak mnogi izvori iz kojih
možemo mnogo doznati o tim prevažnim stvarima. Javno mnijenje u
Sjedinjenim Državama naveliko se prati pa je, uz uvijek nužni oprez i
pomnost u tumačenju, moguće doći do vrijednih informacija. Rezultati anketa
ne trebaju moćnim interesnim skupinama pa ih znanstvene ustanove često ne
objavljuju. Praktičan rezultat ipak su bila vrlo informativna ispitivanja javnog
mnijenja, objavljena uoči samih izbora 2004. godine, na što ću se još
 403
vratiti.
Odmah nakon izbora, Colin Powell obavijestio je novinstvo da je
"predsjednik Bush od Amerikanaca dobio mandat kako bi nastavio voditi
'agresivnu' vanjsku politiku". To je daleko od istine i vrlo daleko od stavova
stanovništva. Nakon izbora, Gallup je zatražio mišljenje treba li Bush
"nastojati na programima koje podržavaju obje stranke" ili "ima punomoć da
nastavi s agendom Republikanske stranke", kao što su tvrdili Powell i ostali.
404
Šezdeset i tri posto bilo je za prvu, a 29 posto za drugu opciju.
Izbori nisu značili mandat ni za što. Oni su, zapravo, jedva održani,
barem u ozbiljnom smislu pojma izbor. Premda su izbori 2004. u tom smislu
predstavljali krajnost, mnoga od njihovih obilježja postala su već običajena.
Analizirajući Reaganovu pobjedu 1980. godine, Thomas Ferguson i Joel
Rogers su zaključili da je ona odraz "raspada organiziranih stranačkih
struktura i snažne mobilizacije Boga i gotovine u uspješnom promicanju
nekoć marginalnog lika u 'vitalno središte' američkog političkog života".
Izbori su pokazali "trajno rastakanje onih političkih koalicija i gospodarskih
405
struktura koje su prošlim generacijama davale neku stabilnost i karakter".
U istoj vrijednoj zbirci ogleda o izborima 1980., Walter Dean Burham
opisuje te izbore kao novi dokaz "ključne osobitosti američkog političkog
sustava: potpunog odsustva socijalističke ili radničke masovne stranke kao
organiziranog suparnika na izbornom tržištu", pri čemu taj nedostatak u
velikoj mjeri utječe na "apstinenciju od izbora zbog klasnih pobuda", kao i na
zanemarivanje nekih tema. Tako je od 28 posto izbornog tijela koje je
glasovalo za Reagana, njih 11 posto kao temeljni razlog navelo to što je on
"pravi konzervativac". U njegovoj nadmoćnoj pobjedi 1984. godine, gotovo
30 posto izbornog tijela je glasovalo za njega. Od njih, svega 4 posto zato što
je on pravi konzervativac. Drugim riječima, 1 posto izbornog tijela glasovalo
je za "pravog konzervativca", da bi to bilo proglašeno uvjerljivom pobjedom
"konzervativizma". Ankete su nadalje pokazale da je omjer broja glasača koji
su se nadali da Reagan neće uvesti promjene zakonodavstva bio 3 prema 2.
Kao i prije toga, ankete su govorile da je javnost željela povećanje poreza
zbog pokretanja programa New Deal i Jačega društva (Great Society).
Podrška očuvanju ili povišenju razine socijalnih izdataka bila je 80 posto
1980., a 1984. godine je još porasla. Gotovo jednoglasno bilo je protivljenje
smanjenju socijalne sigurnosti, dok je omjer podrške zdravstvenom
osiguranju iznosio 3 prema 1. Javnost je željela smanjenje vojnih troškova,
radije nego zdravstvenih, s omjerom 2 prema 1. Uvjerljiva većina podržavala
je vladino reguliranje zaštite zdravlja i sigurnosti radnika, zaštite potrošačkih
interesa, pomoći starijim osobama, siromašnim i potrebitima te ostalih
406
socijalnih programa.
Ništa od navedenog nije, međutim, bitno sve dok se prije izbora vješto
uspijeva zaobilaziti probleme i marginalizirati niže slojeve, opet prema
Veblenovom pojmovniku, čime se izabranom vodstvu omogućava da služi
bitnim ljudima - što ono i čini.
Ferguson i Rogers opisali su početne učinke snažnog združenog
protuudara zbog "krize demokracije" u 1960-ima, koji je izrazito zabrinuo
Trilateralnu komisiju, nagnavši je da skuje spomenutu frazu. Komisiju su
činili istaknuti liberali raznih nacija iz industrijskih regija Sjeverne Amerike,
Europe i Japana. Njihovo opće usmjerenje oslikava činjenica da je Carterova
administracija najvećim dijelom potekla iz njihovih redova. Zabrinjavajuća
kriza o kojoj je riječ jest ono što je u 1960-ima dovelo do takozvanog "viška
demokracije": inače pasivni i marginalizirani članovi društva - žene, mladež,
stariji, radnici, manjine i ostali dijelovi nižih slojeva pučanstva - počeli su
ulaziti na političku scenu i iznositi svoje zahtjeve. "Krizu demokracije" još su
opasnijom smatrale elite iz spektra desnijeg od komisije, kao i svijet
businessa općenito. "Višak demokracije" prijetio je dobrom funkcioniranju
sustava iz prethodnih godina, kada je "Truman mogao upravljati zemljom u
suradnji s razmjerno malim brojem bankara i pravnika iz Wall Streeta", kao
što se s tračkom nostalgije i oprostivog pretjerivanja prisjeća Samuel
Huntington, koji je radio kao analitičar za Trilateralnu komisiju. Jedna od
brzih reakcija na "krizu" bilo je dramatično povećanje korporacijskog
lobiranja i brzo množenje desnih studijskih grupa, što je trebalo osigurati
kontrolu zakonskih programa i obrazovnih ustanova, uz ostale načine
vraćanja reda i discipline. Takvi "poticaji konformizmu i kontroli" (Wiebe)
normalna su reakcija koncentrirane moći na "krizu demokracije", koja izbija
kad javnost traži ulazak na javnu scenu: Wilsonov Crveni ožiljak i masovna
korporacijska promidžba nakon Drugoga svjetskog rata, dva su opsežno
dokumentirana primjera. Oba su dovela do kratkoročnog uspostavljanja
discipline, ali je javnost - koja joj se otrgnula u 1960-ima - bilo znatno teže
ukrotiti pa je ona zapravo nastavila jačati, ponekad na potpuno nove
407
načine.
Projekt obnove reda i discipline nastavljen je neoliberalnim mjerama
uvedenim u 1970-ima, a još čvršće je nametnut u kasnijim godinama, što je
imalo gospodarske i političke posljedice. Njih je, što neće nimalo iznenaditi
ekonomske povjesničare, ukratko prikazao José Antonio Ocampo, izvršni
tajnik Ekonomske komisije za Latinsku Ameriku i Karibe: "Razdoblje
najbržeg poratnog rasta svijeta u razvoju i najdulja razdoblja naglog rasta (u
Istočnoj Aziji ili nedavno kinesko i indijsko 'čudo' ili - u prošlosti - razdoblje
naglog rasta u Brazilu i Meksiku) ne podudaraju se s fazama ili epizodama
širenja liberalizacije, čak niti onda kada su se pružale mnogobrojne prigode
na međunarodnim tržištima". Mogli bismo dodati da jednako vrijedi i za
industrijske velesile.
Razmatrajući neoliberalna iskustva kroz četvrt stoljeća, studija Centra za
ekonomska i politička istraživanja pokazuje da ih je pratio znatno usporen
rast i ograničen napredak socijalnih pokazatelja u svim slojevima
stanovništva, od najbogatijih do najsiromašnijih. Postoje i iznimke od opće
tendencije: visoke stope rasta bilježili su oni koji se nisu držali pravila (što je
utjecalo na strahovitu nejednakost i imalo druge popratne učinke u Kini i
Indiji). "Ukupna matrica razvoja je nedvosmisleno jasna", kaže ekonomist
Robert Pollin u iscrpnoj analizi: "U neoliberalnom razdoblju dolazi do
nagloga pada rasta, usporedivog s fazom države u razvoju" koja mu prethodi;
rast je prepolovljen, a taj je trend "još dramatičniji" kada se mjeri per capita
te dovodi do povećanja nejednakosti i malog ili nikakvog pada siromaštva (s
izuzetkom Kine), uz poražavajuće popratne učinke među najugroženijima.
Politički ekonomist Robert Wade primjećuje da je "jedna od velikih i
podcijenjenih činjenica našeg vremena dramatično usporavanje rasta u
razvijenim zemljama i onima u razvoju" tijekom četvrt stoljeća neoliberalne
gospodarske politike, uključujući vjerojatno porast siromaštva i nejednakosti
unutar zemalja i između njih, ako izuzmemo Kinu (koja odbacuje tu politiku)
i primijenimo realistično mjerenje siromaštva. Činjenice su ponekad
zamagljene primjedbom da se uvjeti općenito popravljaju u neoliberalnom
režimu (što s vremenom postaje istina koja gotovo bez odstupanja vrijedi za
sve gospodarske režime) ili pozivanjem na koncept "globalizacije" koji brka
izvoznu orijentaciju s neoliberalizmom; ako, stoga, milijardu Kineza bilježi
visoku stopu rasta uz izvoznu orijentaciju koja radikalno krši neoliberalna
načela, porast globalne stope rasta slavi se kao trijumf načela koja se krše.
Iako se premalo pouzdano zna o uzročnoposljedičnim vezama, teško je
zanemariti činjenicu da su jako štetne posljedice bez iznimke povezane s
neoliberalnom politikom kroz dugo razdoblje, što dobro znaju svi
408
povjesničari ekonomije.
 "Reforme" također imaju predvidive političke posljedice. Osnovni je cilj
neoliberalnih mjera nacionalna autonomija, za koju Ocampo primjećuje da je
"jedini sustav podudaran s napretkom demokracije". Demokracija se očito
svodi na puku formu "ako zastupnički i participativni procesi ne igraju
nikakvu ulogu u određivanju strategije gospodarskog i socijalnog razvoja na
nacionalnoj razini". Trebalo bi biti jasno da je podrivanje te uloge neskriveni
cilj "reformi" i "sporazuma o slobodnoj trgovini" kojima se one provode.
"Slobodna trgovina" ugrađena je u te sporazume kroz pravo monopola na
cijene i ostale izrazito protekcionističke izume koji pogoduju
multinacionalnim tvrtkama. Time se također sprječavaju mjere koje su
industrijska društva koristila za postizanje sadašnjega stupnja razvoja,
uključujući napore vlada da - odgovarajući na volju javnosti - posebno uvaže
stavove javnosti glede ulagačkih prava. Naime, dok se jamči slobodno
kretanje kapitala, istodobno se odbacuje slobodno kretanje radnika, što je
ključno načelo slobodne trgovine po Adamu Smithu. Trgovina je pritom
definirana na ekspanzivan način, što na primjer znači da transferi koji se
odvijaju unutar firme slučajno prelaze međunarodne granice, kao vrlo bitan
dio "trgovine". Osim što imaju malo veze sa slobodnom trgovinom, ovi
"sporazumi" svakako nisu sporazumi, barem ne ako se građani, koji su
općenito protiv njih, smatraju dijelom svojih država. "Sporazumi" se postižu
samo u tajnosti, a dosadna javnost u potpunosti je isključena. U nazivu
"Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini" (NAFTA), jedine ispravne
409
riječi su "Sjevernoamerički". Niti ostali sporazumi općenito nisu drugačiji.
Kao što primjećuje Ocampo, neoliberalne reforme u suprotnosti su s
promicanjem demokracije. One nisu namijenjene smanjenju ovlasti države,
kako se to često tvrdi, nego jačanju državnih ustanova kako bi još više nego
prije služile potrebama bitnih ljudi. Prevladavajuća tema je sužavanje javnog
prostora i prijenos odluka u ruke neodgovornih privatnih tiranija. Jedna od
metoda je privatizacija, koja otklanja mogućnost utjecanja javnosti na
politiku. Krajnji oblik privatizacije jesu "usluge", kategorija koja obuhvaća
uglavnom sve što je od javnog značaja: zdravstvo, školstvo, vodu i ostale
resurse, itd. Jednom kada je to uklonjeno s javne scene kroz "naplatu usluga",
formalno demokratski postupci uglavnom bivaju svedeni na sredstva iz
razdoblja mobilizacije javnosti u službi interesa elite, a "kriza demokracije"
uglavnom je prevladana.
Isto vrijedi najvećim dijelom i za financijsku liberalizaciju uvedenu od
ranih 1970-ih. Kao što dobro znaju ekonomisti, te su mjere stvorile "virtualni
Senat" ulagača i najmodavaca, koji imaju "pravo veta" na vladine odluke, uz
prijetnju bijega kapitala, napada na valutu i druga sredstva. Takve mjere
podrivanja demokracije bile su zabranjene sustavom iz Bretton Woodsa,
kojega su nakon Drugog svjetskog rata uvele Sjedinjene Države i Velika
Britanija (Harry Dexter White i John Maynard Keynes), odgovarajući na
snažan pritisak javnosti. Keynes je najvećim postignućem Bretton Woodsa
smatrao ustanovljenje prava vlada da ograniče kretanje kapitala. U oštroj
suprotnosti s time, Ministarstvo financija SAD-a sada smatra slobodnu
pokretljivost kapitala "temeljnim pravom", za razliku od navodnog prava na
410
pristojno zaposlenje. Pravila Bretton Woodsa također su ograničila
financijske spekulacije i napade na valute. To je omogućilo nastajanje jednog
oblika "očvrsnutog liberalizma", kako je ponekad nazivan, u kojem je
moguće provoditi socijalnodemokratsku politiku. Rezultat je često nazivan
"zlatnim dobom" kapitalizma (točnije državnog kapitalizma), s dotad
nezabilježenim gospodarskim rastom koji je također bio ravnomjeran i
uvođenjem značajnih mjera države blagostanja u prilog širokog pučanstva.
Sve je to preokrenuto u neoliberalnom razdoblju.
U ranijim godinama javnost nije predstavljala velik problem. U svojoj
povijesti međunarodnog monetarnog sustava, Barry Eichengreen objašnjava
da prije nego što je politika vlasti postala "politizirana općim muškim pravom
glasa i jačanjem sindikalizma i parlamentarnih radničkih stranaka", znatni
troškovi financijske korektnosti, koje je nametnuo virtualni Senat, mogli su
biti preneseni na niže slojeve. Kroz radikalizaciju najširih slojeva tijekom
Velike depresije i antifašističkog rata, luksuz više nije bio lako dostupan
privatnoj moći i bogatstvu. U Bretton Woodsu sustav je, dakle, "ograničio
kretanje kapitala, umjesto ograničavanja demokracije, što je omogućilo
411
kontrolu pritisaka tržišta". S narušavanjem toga sustava od 1970-ih,
temeljna demokracija je oslabljena i bilo je nužno na neki način zabaviti i
kontrolirati javnost.

"PREVARITI I PRITISNUTI JAVNOST"

Na izborima 2004. godine, Bush je osvojio tek nešto iznad 30 posto
glasova biračkoga tijela, a Kerry nešto manje. Rezultati su nalikovali onima
iz 2000. godine, s praktično istom razdiobom "crvenih" i "plavih" država (ma
što to značilo). Malena promjena glasačkog raspoloženja mogla je dovesti
Kerryja u Bijelu kuću. Kako god bilo, ishod nam vrlo malo govori o zemlji i
onome što muči javnost. Kongresno glasovanje pokazalo je to još jasnije. U
Senatu je izgubio samo jedan od dvadeset šest zastupnika, demokrat Tom
Daschle iz Južne Dakote, države sa 770.000 stanovnika. U Zastupničkom
domu, da nije bilo prekrajanja izbornih jedinica antidemokratskoga teksaškog
republikanca Toma DeLaya, samo osam sjedala bi promijenila vlasnika, što
je najmanje u povijesti, a republikanci bi ukupno izgubili na broju sjedala;
izvan Teksasa su izgubili tri sjedala. Ograničeno natjecanje za sjedala
Zastupničkog doma bilo je najslabije do sada. Bush je pak izabran s
najmanjim omjerom od svih do sada ponovno izabranih predsjednika za koje
412
postoje podaci.
Mandat baš i nije nešto osobito. Stvarni rezultati pak znatno ublažavaju
besmislenost izbornih rezultata, kao što je vidljivo iz statistika.
Kao i posljednjih godina, izborne kampanje 2004. vodila je industrija za
odnose s javnošću, koja se obično bavi prodajom zubnih pasti,
medikamentima kao stilom života, automobilima i ostalim potrepštinama.
Njihovo je vodeće načelo prijevara. Zadaća oglašavanja je podrivanje
slobodnog tržišta, kojemu bi se trebali diviti kao mitskom entitetu u kojem
upućeni potrošači donose razumne odluke. U takvim sustavima, business bi
naprosto pružao obavijesti o svojim proizvodima: jeftino, lako, jednostavno.
Nije, međutim, nikakva tajna da on ne radi ništa slično. Naprotiv, business
troši stotine milijardi dolara godišnje na stvaranje imidža radi obmanjivanja
kupaca. Nedvosmisleni cilj oglašavanja jest - ne pružati informacije.
Automobilska industrija ne objavljuje naprosto karakteristike modela za
slijedeću godinu. Umjesto toga ona ulaže goleme napore u zavaravanje,
prikazujući seksualne objekte, automobile kako se penju uz strme litice u
rajsku budućnost i tako dalje. Štoviše, kako je Veblen istaknuo već davno,
jedan od prvenstvenih ciljeva poslovne promidžbe jest "proizvodnja
potrošača", smišljena zbog izazivanja "svih klasičnih simptoma državnog
totalitarizma: atomizacije, političke ravnodušnosti i iracionalnosti, ispraznosti
i banaliziranja tobožnjih demokratskih političkih procesa, rasta opće
frustracije i tako dalje".
Osnovna razmatranja obavio je već stari Adam Smith, koji je upozorio da
je interes trgovaca i proizvođača "prevariti, ili čak pritisnuti javnost", što su
oni i učinili "u mnogo navrata". Sada im već pomažu jake industrije koje su
nastale u tu svrhu. Izbor upućenog potrošača je podjednako realističan koliko
i čuvena "poduzetnička inicijativa" i "slobodna trgovina". Osim za
kratkoročne probitke, nestvarna tržišta doktrine i ekonomske teorije nikad
nisu bila dobrodošla ili dulje vrijeme dopuštena od strane onih koji imaju
413
prevlast u društvu.
Ponekad spremnost na prevaru prelazi u krajnost. Jedan primjer su
pregovori SAD-a i Australije o "sporazumu o slobodnoj trgovini" u 2003.
godini. Oni su zapeli jer je Washington bio nezadovoljan što Australija
postupa prema liječničkim nalazima i sprječava "izravnu prodaju lijekova
potrošačima", dok bi američki "proizvođači željeli sustav koji omogućuje
slobodan marketing njihovih proizvoda i prodaju po cijenama koje je tržište
spremno platiti". Australija omogućuje neprihvatljivo uplitanje u tržište, bio
je prigovor američkih pregovarača. Farmaceutske korporacije lišene su svojih
legitimnih prava ako se od njih traži da dokažu tvrdnju da je njihov posljednji
proizvod bolji od neke jeftinije inačice ili kada puštaju televizijsku reklamu u
kojoj sportski junak ili filmska glumica kaže gledateljstvu da "pitaju svojeg
liječnika je li taj lijek za njih dobar (za mene jest)", ponekad niti ne
otkrivajući za što je uopće namijenjen. Pravo na prijevaru mora biti
zajamčeno silno moćnim i patološki besmrtnim "osobama", koje je stvorio
414
radikalni sudski aktivizam.
Australski sustav zdravstvene zaštite možda je i najučinkovitiji na svijetu.
Cijene lijekova u svakom su slučaju znatno niže nego u SAD: riječ je o istim
lijekovima koje proizvode iste bogate tvrtke, premda ni izbliza bogate kao
one u SAD, gdje se takve dobiti obično opravdavaju sumnjivom potrebom
daljnjeg istraživanja i razvoja (I&R). Ekonomist Dean Baker smatra da bi
uštede za potrošače bile ogromne kada bi se I&R potpuno financirali iz
javnih fondova te na taj način onemogućile izlike farmaceutskih tvrtki za
njihov monopol u određivanju cijena. Javnost već ima znatno veću ulogu
nego što se priznaje, jer razvoj lijekova počiva na temeljnim znanostima, a
njih sve financira javnost. Čak i po onom što se objavljuje, korporacijsko
I&R je više usredotočeno na marketing: najveći američki proizvođači
lijekova troše dvostruko više na marketing, oglašavanje i administraciju nego
415
na I&R, pri čemu ostvaruju goleme profite.
Jedan od razloga učinkovitosti australskog sustava leži u činjenici da se,
poput drugih zemalja, Australija oslanja na postupke koje Pentagon
primjenjuje kada kupuje spajalice za papir: vlada koristi svoje mogućnosti
oko ugovaranja cijena, ali to je u SAD zakonom zabranjeno kada je riječ o
lijekovima. Drugi je razlog što se Australija oslanja na iskustvo: "ukoliko
australskoj vladi žele visoko naplatiti novi lijek, američke farmaceutske
korporacije moraju pribaviti dokaze da on ima dokazive prednosti, što SAD
smatraju trgovinskom preprekom". Američki proizvođači također prigovaraju
australskom zahtjevu da tvrtke "moraju dokazati bitne kliničke prednosti" i
"prihvatljiv odnos cijene i kvalitete" u odnosu na ostale lijekove, sukladno
općenitoj australskoj "upravljenosti na prihvatljivost cijena". Industrija
optužuje takve mjere kao "opake", što one i jesu jer sprječavaju pravo na
416
prijevaru, koje je bitno na današnjim tržištima.
Kada industrija za odnose s javnošću treba prodati kandidate, ona
prirodno pribjegava istim tehnikama kojima se služi pri marketingu roba. Kao
uobičajeno sredstvo za podrivanje tržišta, prijevara se koristi da se potkopa
demokracija. Glasači su naizgled svjesni ove travestije. Uoči izbora 2000.
godine, velika većina biračkog tijela odbacila ih je kao ekstravaganciju
bogatih davatelja priloga, stranačkih menadžera i industrije za odnose s
javnošću, koja uvježbava kandidate stvaranju imidža i proizvodnji praznih
fraza koje bi mogle pridobiti nekoliko glasova. Ankete su pokazale da postoji
samo jedna tema o kojoj više od polovice ispitanika zna stav kandidata: to je
Goreov stav o lijekovima putem recepta. Više od 60 posto običnih glasača
smatra da je "politika u Americi općenito prilično odvratna". Direktor
harvardskog projekta Glasač koji iščezava, izvijestio je da "osjećaj nemoći
417
kod Amerikanaca dostiže alarmantnu razinu", znatno višu no nekad.
Najvjerojatnije je to razlog zbog kojeg je šire pučanstvo pokazalo malo
zanimanja za "ukradene izbore", za razliku od obrazovanih krugova. Možda
su zato obratili tako malu pozornost na optužbe o prijevari u 2004. godini.
Ako se kralj bira bacanjem novčića, tada i nije toliko važno je li bacanje
namješteno.
U 2000. je svijest o stavovima kandidata dosegla najnižu razinu uopće,
2004. je pala možda još niže. Oko 10 posto glasača biralo je prema
"agendi/idejama/platformi/ciljevima" kandidata (Bush 6 posto, Kerry 13
posto). Nacionalna sigurnost je izgleda bila najhitnija: "22 posto je navelo
418
situaciju u Iraku, a 12 posto spomenulo je terorizam" . Mnogi su glasovali
za ono što industrija za odnose s javnošću naziva "kvalitete" ili "vrline", koje
se oblikuju i sugeriraju vrlo pomno, a vjerodostojnost im je ravna onoj iz
reklama za zubne paste. Novinski komentari bave se "stilom",
"dopadljivošću", "privlačnošću" i "karakterom", kao i takvim nedostacima
kao što su Bushova povremena "razdražljivost" ili Kerryjevo krivo
prisjećanje imena nogometnog stadiona. Analitičar Daniel Yankelovich
izvijestio je da "pogledi Amerikanaca koji često pohađaju vjersku službu i
onih koji to ne čine odražavaju odnose republikanaca i demokrata".
Evangelički protestanti koji odlaze u crkvu, osobito su jak republikanski
glasački blok. "Ti birači vide predsjednika kao čovjeka jakoga karaktera:
pošten, jednostavan, govori neuvijeno, odlučan, ne priča gluposti,
bogobojazan", čovjek "iskrenosti i jasnoće moralnih svrha" koji je "na strani
dobra", što je veliki trijumf marketinga, koji dopušta da vodstvo provodi
419
svoje programe bez brige za mnijenje javnosti.
Ekstremna religiozna uvjerenja imaju u Sjedinjenim Državama dugu
povijest, koja seže sve do vremena kolonizatora koji su naselili kontinent. Od
onda je bilo razdoblja religijske obnove, osobito tijekom 1950-ih, koje
povjesničar Seth Jacobs smatra najreligioznijim desetljećem u američkoj
povijesti. Jacobs pripisuje Eisenhowerovoj administraciji da je zbog velike
religijske obnove u SAD tih godina postavila Ngo Dinh Diema, pobožnog
katolika, za vodu Južnog Vijetnama, uprkos njegovoj poznatoj
nepopularnosti i nestručnosti. U 1980-im je Walter Dean Burnham zaključio
da je "usađenost religioznih stavova u američki politički život još jedna, vrlo
važna osobitost ove zemlje u odnosu na ostala napredna industrijska društva",
pored ranije spomenutih klasnih predrasuda. Jakost religijskih uvjerenja
većinom stoji u obratnom razmjeru s gospodarskim razvojem, ali SAD tu ne
spadaju. Međutim, tek su tijekom posljednje četvrtine stoljeća stranački
menadžeri shvatili da se biračko tijelo može preustrojiti premještanjem težišta
izbora na "kulturna pitanja", dok vodstvo provodi programe koji pogoduju
businessu i bogatima, čemu se birači protive, ali se ta pitanja ne pojavljuju u
izborima. Oko 1980. su neki pomni promatrači već uočili usporedivost
mobilizacije religijskog ekstremizma tijekom uspona nacizma (Njemačka
kršćanska crkva) i potencijalnoga "kršćanskog fašizma" u Sjedinjenim
Državama - prema riječima dr. Jamesa Luthera Adamsa s Harvardskog
bogoslovnog učilišta. On je govorio iz osobnog iskustva, jer je surađivao s
Dietrichom Bonhoeferom u podzemnoj antinacističkoj crkvi u Njemačkoj
1935.-36. Razmatranja Fritza Sterna o padu u barbarstvo, spomenuta ranije,
odražavaju sve veći značaj tih upozorenja. Novinar Chris Hedges izvješćuje
da "kršćanski fundamentalisti sada drže većinu u 36 posto republikanskih
komiteta po saveznim državama, odnosno u 18 od 50 država", a George Bush
igra, ili je igrao, značajnu ulogu u toj mobilizaciji. Važnost te pojave već je
davno uočena, osobito u Izraelu, a nedavno i u izraelskim novinama na
engleskom jeziku Jeruzalem Post, koji je pokrenuo posebno izdanje
namijenjeno kršćanskoj desnici, najmoćnijem glasačkom bloku koji podržava
420
izraelsku agresivnost i širenje.
Najpomnije studije iz 2004. potvrdile su da birači nisu imali gotovo
nikakvu predodžbu o stavovima kandidata o pitanjima koja su ih najviše
mučila. Bushovi glasači smatrali su da on dijeli njihove poglede na glavna
pitanja, čak i onda kada ih je stranka izričito odbacila, kao što je već
spomenuto u slučaju protokola iz Kyota. Provjeravajući izvore koje smo
koristili u ovoj studiji, utvrdili smo da isto vrijedi većinom i za Kerryjeve
glasače, osim ako naša tumačenja nejasnih izjava koje većina glasača
vjerojatno uopće nije čula nisu odveć dobrohotna. Kerry jedva da je
odgovarao na ono što je mučilo njegove glasače, bilo od međunarodnih ili
domaćih tema. Domaće su trebale biti u žarištu završnice predsjedničke
rasprave, nekoliko dana prije izbora. Za većinu pučanstva, kriza zdravstvenog
sustava bila je pri samom vrhu ili pak najvažnija tema. Tijekom rasprave
Kerry se "potrudio kazati da njegov plan proširenja pristupa zdravstvenom
osiguranju ne obuhvaća stvaranje novog vladina programa", jer je "politička
421
podrška vladinoj intervenciji na tržištu zdravstvene skrbi vrlo slaba".
Komentar je zanimljiv. Čini se da velika većina pučanstva podržava
široku vladinu intervenciju. Jedna anketa NBC-ja i Wall Street Journala kaže
da "preko dvije trećine svih Amerikanaca smatra da bi vlada trebala 'svima'
jamčiti najbolju i najnapredniju zaštitu koju može pružiti tehnologija"; anketa
Washington Posta, ABC-a i Newsa kaže da 80 posto smatra opću
zdravstvenu zaštitu "važnijom nego smanjenje poreza"; anketa u Business
Weeku kaže da "67 posto Amerikanaca smatra da je zajamčena zdravstvena
zaštita svim građanima dobra, kao što je to u Kanadi i Velikoj Britaniji, dok
je samo 27 posto protiv toga"; Istraživački centar Pew nalazi da 64 posto
Amerikanaca traži "zajamčeno zdravstveno osiguranje, makar i po cijenu
povećanja poreza" (30 posto je protiv toga). Do kraja 1980-ih, više od 70
posto Amerikanaca smatralo je da zdravstvena zaštita treba biti ustavno
zajamčena", dok je 40 posto "mislilo da ona to već jest". Moguće je zamisliti
kakvi bi bili odnosi brojki da te teme nisu praktično skinute s dnevnog
422
reda.
Ponekad se činjenice priznaju, uz zanimljivo obrtanje. U rijetkom
spominjanju javne podrške zajamčenoj zdravstvenoj brizi tvrdi se da ta ideja
nema "političke podrške", zbog "zamršene politike". Time se na lijep način
kaže da se farmaceutska i financijska industrija, kao i ostala privatna moć,
tomu snažno suprotstavljaju. Volja javnosti nema pristup na političku
423
scenu.
Kao što su tržišta konstrukcija industrije za odnose s javnošću, tako je i
na demokratskim izborima kojima ista upravlja prvenstveni cilj obmanuti
javnost pomno izgrađenim imidžom, koji ima tek vrlo blijedu sličnost sa
stvarnošću. Nije nikakvo čudo da su glasači nezadovoljni. Velika većina
smatra da bi "nacija bolje stajala kada bi vode više držale do stavova javnosti
i do anketa o javnom mnijenju". Javnost je, međutim, moguće ignorirati sve
dok se "želja potrošača" na političkoj sceni može onemogućiti primjenom
424
pomno dotjeranih sredstava kojima se podrivaju tržišta.
Bush je pridobio veliku većinu ljudi koji su zabrinuti zbog terorističke
prijetnje i "moralnih vrijednosti". Ti nam rezultati također govore jako malo.
Rašireni stavovi o teroru još su jedna zasluga uspješnog marketinga vlade i
medija. Javnost nije ni svjesna prioriteta Bushovih političkih planera koji
uvećavaju prijetnju terorizma, jer terorizam za njih nema visok prioritet, kao
što je već pokazano. Kad je pak riječ o "moralnim vrijednostima", sve je bilo
moguće saznati iz poslovnog tiska dan nakon izbora; svi poslovni časopisi
izviještavali su o "ozračju euforije" u sobama za sastanke i glavnim uredima -
ne zbog toga što su se vodeći ljudi suprotstavljali gaybrakovima, nego stoga
što "američki business očekuje neometano napredovanje", sada kad je
"političko okruženje dramatičnije naklonjeno korporacijskoj Americi nego
425
ikad u modernoj američkoj povijesti".
Od Busha i njegovih suradnika, koji neskriveno nastoje budućim
naraštajima prebaciti troškove njihova odanog služenja povlasticama i
bogatstvu, naučili smo mnogo o vodećim moralnim vrijednostima.
Neprestano stvarajući proračunski manjak - upozorava Organizacija za
gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) - vodeće zemlje, a poglavito SAD
tijekom Bushovih godina, "žrtvuju svoju djecu". Vodeći OECD-ov ekonomist
obavijestio je poslovni tisak da će "sadašnji naraštaji vjerojatno preživjeti, ali
će svojoj djeci ostaviti u naslijede znatno umanjen dionički kapital". Drugi od
dva deficita, veliki trgovinski manjak, također je jako zabrinuo ekonomiste i
ostale koji brinu za budućnost, premda treba napomenuti da deficit ovisi o
tome kako se definira "zemlja". Analitičari "zaključuju da rekordni trgovinski
manjkovi nisu toliko prijeteći kako se čini", stoji u Wall Street Journalu, "jer
oni dijelom nastaju zato što sve uspješnije američke tvrtke proizvode u
inozemstvu, a prodaju svoje robe i usluge natrag u SAD, što ukupno
omogućuje velike korporacijske profite". Do 2005. "inozemni prihodi su
činili 40 posto rasta dobiti svih korporacija", skupa sa 2,7 milijardi USD u
kapitalizaciji tržišta, što izrazito pogoduje sićušnom postotku stanovništva
koje posjeduje većinu dionica. Ako bi pod zemljom podrazumijevali tvrtke sa
sjedištem u SAD, a ne stanovništvo, tada bi izračun trgovinskog deficita bio
426
bitno drugačiji.
Bushov "vlastiti" program za unaprjeđenje školstva otkriva sličan prijezir
prema našoj djeci i zdravlju društva. On je usredotočen na ispite, umjesto na
obučavanje. Srce bilo kojeg ozbiljnog obrazovnog programa je njegovanje
sposobnosti "istraživanja i kreiranja", kao što je tvrdio jedan od utemeljitelja
klasičnog liberalizma i suvremenog sveučilišnog sustava Wilhelm von
Humboldt. Usredotočenost na ispite ne služi takvim ciljevima, nego im
vjerojatno šteti, za što bi bile potrebne posve drugačije inicijative.
Parafrazirajući naslov Bushova obrazovnog programa, praktično "nije
ispuštena nijedna mogućnost" da se troškovi na razne načine prebace na
buduće naraštaje. Svatko tko je upoznat s američkim gospodarstvom svjestan
je onoga što dnevnik Američke akademije za unaprjeđenje znanosti naziva
"suštinskom ulogom istraživanja koja sponzorira vlada, a provode sveučilišta,
kako bi nastale ideje i ljudi koji pokreću inovacije" u informacijskoj
tehnologiji, koja je konkretna tema ovoga komentara. Upozorava se da
promjene financiranja pod Bushom "dovode u pitanje razvoj inovacija",
budući da je ono za informacijske tehnologije prepolovljeno, što prijeti
"poremećajem iznimno produktivnog međuodnosa fakulteta, vlade i
427
informacijske industrije". Taj međuodnos vrlo je dalekosežan pa je takav i
rizik Bushove politike financiranja po "razvoj inovacija": stvaranje i razvoj
kompjutora, Interneta, satelita, telekomunikacija, sa svom ostalom
industrijom koja se temelji na elektronici te u posljednje vrijeme na biologiji.
Vladino je financiranje što izravno (vladini laboratoriji, sveučilišta), što
neizravno, kroz pružanje podrške privatnom sektoru u smislu pomoći, resursa
i po potrebi zaštite.
Čak i kada zanemarimo jasne i dosljedne pokazatelje vodećih moralnih
vrijednosti, vrlo malo znači kada se kaže da ljudi glasuju na temelju moralnih
vrijednosti. Pitanje je što se misli pod tom frazom. Pojedine naznake su
zanimljive. Prema jednoj anketi, "kada je od ispitanika zatraženo da izaberu
najpreče moralne krize s kojima je društvo suočeno, njih 33 posto navelo je
'pohlepu i materijalizam', 31 posto je odabralo 'siromaštvo i gospodarsko
zakonodavstvo', 16 posto je navelo pobačaj, a 12 posto gaybrakove". Prema
drugom istraživanju, "ispitanici su među najveće moralne probleme uvrstili
Irak sa 42 posto, dok je 13 posto navelo pobačaj, a 9 posto gaybrakove".
Ostale studije pokazuju da većina onih kojima je stalo do zdravstvenog
428
osiguranja, to smatraju "moralnim pitanjem".
Ma što ispitanici mislili, poslovni tisak zasigurno nije slavio moralne
vrijednosti prema kojima djeluje administracija.

JAVNO MNIJENJE I JAVNA POLITIKA

Najozbiljniji dokaz o javnom mnijenju dolazi iz ranije navedenih studija
koje su uoči izbora objavile dvije najuglednije i najpouzdanije ustanove koje
redovito prate javno mnijenje. Takva je informacija očigledno od ključnog
značaja za funkcioniranje demokratskog društva, koje nije skupina zasebnih
atoma, nego zajednica ljudi koji surađuju pri stvaranju stavova i politike. U
svijetu politike, kao i u znanosti i drugim oblicima djelovanja ili u ovom
slučaju u svakodnevnom životu, važnu ulogu u donošenju vlastitih zaključaka
igra znanje o tome što drugi misle. To se doima gotovo samorazumljivim.
Neovisno o tome, takva informacija omogućuje nam da ustanovimo koliko je
politički sustav uspješan u omogućavanju da javna volja utječe na
oblikovanje javne politike, što po definiciji obilježava demokratska društva.
Da bi se istražilo stanje američke demokracije, trebali bi znati kakvo je javno
mnijenje o glavnim problemima, kako se prema tome odnosi javna politika i
kako se informacija o tim problemima prenosi javnosti uoči predsjedničkih
izbora. Studije jedva da su objavljene; spomenute su tek u nekim lokalnim
tiskovnim izviješćima i pojedinačnim izdanjima o javnom mnijenju te jedna u
nacionalnom tisku (Newsweek). Informacije koje se dobivaju od pučanstva,
429
od kojih su neke već spomenute, doista su prosvjetljujuće.
Velika većina pučanstva smatra da bi SAD trebale prihvatiti nadležnost
Međunarodnog suda za zločine (ICC) i Svjetskoga suda, potpisati protokole
iz Kyota, dopustiti da Ujedinjeni narodi predvode rješavanje međunarodnih
kriza, oslanjati se u "ratu protiv terora" na diplomatske i ekonomske mjere
više nego na vojne. Slična većina smatra da Sjedinjene Države trebaju
pribjeći sili samo ako "postoji snažan dokaz da zemlji prijeti izravna opasnost
od napada", čime se odbija dvostranački konsezus o "preventivnom ratu" i
prihvaća prilično uobičajeno tumačenje povelje UN-a, koje je ponovljeno na
UN - ovoj javnoj raspravi na visokoj razini, u prosincu 2004. godine, kao i na
UN-ovu svjetskom sastanku na vrhu godinu dana kasnije. Malena većina
pučanstva čak je sklona odustajanju od prava veta u Vijeću sigurnosti, pa bi
SAD trebale slijediti stavove UN-a čak i kada su oni drugačiji od stavova
američkih menadžera. Glede domaćih pitanja, premoćna većina želi
proširenje vladinih programa i to: osnovne zdravstvene zaštite (80 posto), ali
i financiranja obrazovanja i socijalnog osiguranja. Slične podatke o domaćim
problemima moguće je odavno pronaći u studijama koje je proveo Čikaški
savjet za vanjske odnose (CCFR). Kao što je spomenuto, ostale glavne ankete
izvješćuju o velikoj većini koja podržava zajamčenu zdravstvenu zaštitu, čak
i ako bi porasli porezi. Vlada SAD ne stoji po mnogim ključnim pitanjima u
430
raskoraku s ostatkom svijeta, nego i sa svojim vlastitim pučanstvom.
Jedan od primjera međunarodne izolacije Washingtona je, kako je
pokazano ranije, njegovo odbijanje odluka Svjetskoga suda. Suprotstavljanje
Washingtona ICC-u dosegnulo je razinu koja u inozemstvu izaziva veliki
podsmjeh, osobito nakon što je usvojeno ono što mnogi nazivaju
"Nizozemski invazijski zakon", koji predsjednika ovlašćuje da primijeni silu
kako bi oslobodio Amerikance koji bi bili u Haagu - što je jednako toliko
vjerojatno kao i izgledi da neki asteroid pogodi Zemlju. Zbog krajnjeg
suprotstavljanja i najmanjoj pomisli da bi se nadležnost ICC-a mogla proširiti
i na Sjedinjene Države i kositi se s njenom jedinstvenom ultrasuverenošću,
Washington je spriječio suđenje zločinima u Darfuru, premda tvrdi da je
doslovno riječ o genocidu. Rezolucija 1593 Vijeća sigurnosti (31. ožujak
2005., koja prema Poglavlju VII dopušta primjenu sile) ovlastila je
prenošenje istrage i suđenja oko situacije u Darfuru na ICC: Sjedinjene
Države su ostale suzdržane, umjesto da primijene uobičajeni veto, a
pretpostavlja se da je to bilo tek nakon što je dodan izrijek koji sprječava da
UN financira istragu, što znači da se ona ne može nastaviti. Dva tjedna ranije,
u uvodniku Boston Globea pisalo je da "povijest neće oprostiti moćnima koji
su mogli spriječiti još jedan genocid, nego su radije igrali svoje nemilosrdne
igre", kriveći Europu i Sjedinjene Države za kašnjenje u donošenju
rezolucije. To je pozadina priče, premda se općenito smatra da je "Kina po
mišljenju SAD-a bila glavna prepreka za donošenje rezolucije koja bi prisilila
Sudan da zaustavi masovna ubojstva i uništavanje sela u zapadnoj regiji
Darfur". Human Rights Watch stvari je vidio drukčije. Direktor Programa
međunarodne pravde Richard Dicker rekao je: "Dok se ubojstva i silovanja u
Darfuru nastavljaju, Sjedinjene Države predlažu daljnju odgodu (u Vijeću
sigurnosti)...a pozadinska nastojanja Bushove administracije na sprječavanju
431
nadležnosti ICC-a ugrožavaju nedužne civile u Darfuru" .
 Izolacija Washingtona širi se i na ostala područja. Sjedinjene Države (i
Izrael) jedini se suprotstavljaju sporazumu u UN-u "o zaštiti i promicanju
kulturne raznolikosti", o kojoj je raspravljao UNESCO. Ta je organizacija
ozbiljno oslabljena tijekom Reaganove administracije uz pomoć medija, kada
je prije dvadeset godina tražila i za Treći svijet pravo sudjelovanja u
međunarodnim komunikacijskim sustavima. Lažni izgovor za napad na
UNESCO bio je da bi ta nastojanja za proširenje participacije, pritom
razbijajući praktični monopol Zapada, značila pokušaj kontrole medija i
podrivanja slobode tiska. Sjedinjene Države su također gotovo jedina zemlja
koja se protivi međunarodnom nadzoru nad Internetom, ustrajući da
432
upravljanje nad njim mora biti jedino u rukama Sjedinjenih Država.
SAD su ispale iz igre i na drugim područjima. Dobro je poznat primjer
dramatičnog porasta broja zatvorenika tijekom posljednjih dvadeset i pet
godina. Sjedinjene Države su na početku toga razdoblja imale sličnu stopu
kao i Europa, da bi na kraju imale pet do deset puta veću stopu, pri čemu su
zatvorenici obično crnci, neovisno o tome što su stope kriminala i dalje
uglavnom kao u Europi. Amerika ima najveći broj zatvorenika, znatno veći
nego Kina ili Rusija. On je porastao nakon 2004. godine, osobito kada je riječ
o ženama. Preko polovice zatvorenika je u zatvoru zbog prijestupa u svezi s
drogom. Poznata je i činjenica da su Sjedinjene Države praktično jedine u
industrijskom svijetu u kojima je dopuštena smrtna kazna - što se začudno
smatra "konzervativnim" stavom, a zapravo je radikalno statičan. Amnesty
International i Human Rights Watch izvijestili su da se jedino u Sjedinjenim
Državama maloljetnici zatvaraju bez mogućnosti priziva. Takvih je u SAD
2.250, a u cijelom ostatku svijeta ih je dvanaestak, ako se izuzmu Južna
Afrika, Izrael i Tanzanija. Neke američke savezne države dopuštaju
osuđivanje desetogodišnje djece; trenutno najmlađi osuđenik ima trinaest
godina. U mnogim je slučajevima presuda donesena zbog nazočenja ubojstvu
tijekom pljačke.
Broj djece osuđene na doživotni zatvor naglo je porastao tijekom
posljednjih dvadeset i pet godina, čak brže od porasta broja među odraslima.
Takva praksa krši UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta, koju su ratificirale
433
sve zemlje osim SAD-a i Somalije (čija vlast ne funkcionira).
Javno mnijenje o socijalnim programima, postojano tijekom dugog
razdoblja, jasno daje do znanja da javnost podupire socioekonomske stavke
Opće deklaracije o ljudskim pravima, prema kojoj "svatko ima pravo na
životni standard koji omogućuje zdravlje i blagostanje njemu i obitelji,
uključujući hranu, odjeću, stanovanje, medicinsku zaštitu i neophodne
socijalne usluge, pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti,
nesposobnosti, udovištva, starosti ili ostalih nedostataka životnih potrepština,
u okolnostima koje su izvan njegove moći". Tako glasi Članak 25, koji ima
isti status kao i svi ostali dijelovi Opće deklaracije, što je iznova potvrđeno na
Svjetskom sastanku na vrhu UN-a u rujnu 2005. godine, s čime su se SAD
formalno složile. Sastanak je "potvrdio da su sva ljudska prava univerzalna,
nedjeljiva, međusobno povezana i međuovisna te se uzajamno podupiru i da
se sva ljudska prava moraju tretirati korektno i na isti način, s istim pristupom
i jednakim naglaskom". Ako je tako, onda se javnost još jednom suprotstavlja
"moralnim vrijednostima" Bushove administracije koja je - unatoč
formalnom prihvaćanju - uspješno odbacila ta prava, jer je u travnju 2005. "u
pojedinačnom glasovanju koje je završilo omjerom 52 prema 1, jedina
odbacila rezolucije UN-a o pravu na hranu i na najviše moguće standarde
434
fizičkog i mentalnog zdravlja".
Mjesec dana prije toga, državna podtajnica Paula Dobriansky podnijela je
izvješće State Departmenta o ljudskim pravima diljem svijeta, rječito
potvrđujući da "promicanje ljudskih prava nije tek sastavni dio naše vanjske
politike; ono je sam čvrsti temelj naše politike i naša prvenstvena briga".
Drugdje je Dobriansky objasnila koje je to poimanje ljudskih prava ona
zadužena podupirati. U njenoj nadležnosti kao pomoćnice državnog tajnika
za ljudska prava i humanitarne poslove u Reaganovoj i administraciji Busha
I., ona je nastojala raspršiti ono što je nazvala "mitovima" o ljudskim
pravima, među kojima je najistaknutiji bio onaj da "ekonomska i socijalna
prava predstavljaju ljudska prava". Ona je osudila nastojanja da se govor o
ljudskim pravima zamagli uvođenjem suvišnih prava - koja nalaze uporište u
Općoj deklaraciji, ali su ih administracije kojima je pripadala odlučno
odbacile. Ona su "pismo Djedu Mrazu" (veleposlanica u UN-u Jane
Kirkpatrick), "tek nešto više od prazne posude u koju se mogu sipati nejasne
nade i početna očekivanja", "puka besmislica" ili čak "opasni poticaj"
(veleposlanik Morris Abram, kada je jedini glasovao protiv UN-ova Prava na
435
razvoj, deklaracije koja izrazito nalikuje Članku 25 Opće deklaracije).
Poučno je pomnije zaviriti u stavove javnosti o ratu u Iraku, imajući u
vidu opće protivljenje doktrini "preventivnog rata" prema dvostranačkom
konsenzusu. Studija u okviru Programa o stavovima u međunarodnoj politici
(PIPA) nalazi da je uoči izbora 2004. godine, 74 posto javnosti smatralo da
Sjedinjene Države nisu trebale ulaziti u rat ako Irak nije imao oružja za
masovno uništenje (OMU) ili ako nije pružao podršku Al-Qa'idi (58 posto
Bushovih glasača, 92 posto Kerryjevih, 77 posto neopredijeljenih). Ako je
Saddam imao namjeru razvijati oružja za masovno uništenje, 60 posto je bilo
protiv kretanja u rat. Međutim, gotovo polovica je bila u prilog odluke za rat.
Voditelj ove studije, Steven Kull, ističe da to nije proturječje. Uprkos
službenim izvješćima Kaya i Duelfera koja su opovrgla tvrdnje o oružju za
masovno uništenje u Iraku (nije bilo ozbiljnih nastojanja da se potkrijepe
optužbe za veze s Al-Qa'idom), odluka o kretanju u rat "podržana je zbog
čvrstog uvjerenja polovine Amerikanaca da je Irak pružio bitnu pomoć Al--
Qa'idi te da posjeduje OMU ili barem OMU-ov veliki program razvoja" pa je
stoga invazija shvaćena kao obrana od ozbiljne i izravne prijetnje. Moćna
vladinomedijska promidžbena kampanja koja je pokrenuta u rujnu 2002. i
nastavila se do 2005. godine, u početku naoko nije imala trajniji učinak
436
usađivanja iracionalnih strahova.
Studije PIPA-e su pokazale da je do travnja 2003., nekoliko tjedana
nakon invazije, velika većina Amerikanaca smatrala da bi UN trebao
"preuzeti vodstvo i u suradnji s Irakom izgraditi novi ustav i demokratsku
vlast". Brojke su osobito značajne u svjetlu činjenice da se o javnome
mnijenju o tim temama jedva izvješćivalo te da su takvi stavovi rijetko imali
obrazloženu potporu, nisu se pojavljivali kao predizborna tema i Amerikanci
su dobrim dijelom imali krivu predodžbu o ratu, vjerojatno jedinstvenu u
437
svijetu.
Kao što je već spomenuto, te brojke sugeriraju jednostavnu "strategiju
izlaska", kada bi administracija pokazala imalo volje da ide tim putem:
slijediti volju američkoga pučanstva i prenijeti ovlasti na UN,
pretpostavljajući po običaju da su i Iračani skloni toj opciji.
U ožujku 2004., španjolski glasači bili su oštro osuđeni za popustljivost
prema teroru, kada su glasovali za smjenu vlade koja je, usprkos protivljenju
javnosti, sukladno naredbi iz Crawforda (Teksas) krenula u rat, zbog čega je
priznata kao predvodnica "Nove Europe" koja je nada demokracije. Mali broj
komentatora uočio je da su španjolski glasači u ožujku 2004. zauzeli iste
stavove kao i većina ljudi u SAD: španjolske postrojbe trebaju ostati u Iraku
samo pod ovlastima UN-a. Velika razlika između dvije zemlje jest u tome da
je u Španjolskoj javno mnijenje bilo znano, dok to u Americi nije bio slučaj;
napokon, Španjolci su glasovali o toj temi, što je u Sjedinjenim Državama
gotovo nezamislivo - eto dodatnog dokaza o ozbiljnom narušavanju
 438
funkcioniranja demokracije, barem prema mjerilima sličnih društava.
Kakvi bi bili rezultati izbora 2004. da je bilo koja od stranaka željela
obrazložiti i zastupati stavove javnosti o pitanjima koja ona smatra bitnima?
Ili da su ti stavovi mogli barem ući skupa s ostalima u javnu raspravu? O
tomu možemo samo nagađati, ali znamo da se to nije dogodilo.
Stanje nakon izbora slijedilo je smjer kakav se očekuje u promašenoj
državi. Kada je Bushova administracija objavila svoj proračun u veljači
2005., u okviru PIPA-e je izrađena studija javnog mnijenja glede proračuna.
Pokazalo se da su stavovi javnosti praktično suprotni onima politike: tamo
gdje je proračun pojačan, javnost je s velikom dosljednošću željela da bude
smanjen. Glavni zaključak PIPA-e jest da "bi američka javnost znatno
izmijenila nedavni prijedlog Bushove administracije za savezni
proračun...Najdramatičnije promjene bile bi veliki rezovi vojnih izdataka,
znatno preusmjeravanje k smanjenju deficita, povećanje izdataka za
obrazovanje, obučavanje za poslove, smanjenje oslanjanja na naftu te veći
izdaci za ratne veterane". Najveće rezove javnost je tražila za vojne izdatke, u
prosjeku 31 posto; druga po veličini bila bi smanjenja dobave za Irak i
Afganistan. To nimalo ne iznenađuje, jer je dugoročni financijski teret tih
ratova procijenjen na "više od 1,3 tisuće milijardi USD ili 11.300 USD po
svakom američkom kućanstvu", uz neizmjeran broj izgubljenih prilika, da se
439
i ne govori o ljudskim gubicima.
Nadalje, "jasna većina (63 posto) bila je u prilog smanjenja poreznih
olakšica za ljude čiji su prihodi veći od 200.000 USD". Bez obzira na to,
Bushova je administracija ustrajala da se financiranje žrtava uragana Katrina
treba financirati iz socijalnih fondova, zbog "trajne potpore smanjenju poreza,
uključujući one za najbogatije Amerikance", izvijestio je tisak. "Porezna
smanjenja ostala su politički nedodirljiva", jednako kao i privatizacija
zdravstvene zaštite. U skladu s tim, Kongres je predložio smanjenje pomoći u
hrani za siromašnu djecu i odrasle, da bi se odatle financirala obnova New
Orleansa, u kojem su žrtve također pretežno bijedno siromašne, a i neće biti
440
glavni korisnici ovog projekta.
Javnost poziva i na povećanje izdataka i to najviše za socijalne troškove,
uključujući velik porast za obrazovanje, obučavanje za poslove te za
zapošljavanje. Jasna većina traži i velik porast troškova za medicinska
istraživanja i pomoć veteranima. "Daleko najveći porast u postotcima javnost
zahtijeva za očuvanje i razvoj održivih izvora energije - izvanrednih 1090
posto ili 24 milijarde USD - u prilog čega je također bio najveći postotak
anketiranih (70 posto)". Jedno od najvećih zahtijevanih povećanja bilo je za
UN i njihove mirotvorne operacije (preko 200 posto).
Ukratko, javnost je tražila najveće smanjenje za programe koji su najviše
ojačali i znatna povećanja za područja koja su zakinuta. Ponovno valja
naglasiti da ti rezultati pružaju javnosti vrlo značajnu informaciju o tome
kako funkcionira demokracija. Srećom, Sjedinjene Države su vrlo slobodno
društvo pa je do informacije moguće doći. Na nesreću, bio je potreban jedan
individualni istraživački projekt da bi se to otkrilo. Medijsko izvješćivanje o
441
njemu čini se ravnim nuli.
Prioriteti javnosti glede troškova vlade podudaraju se s rezultatima studija
o javnom mnijenju. Ovi ukazuju na dramatičnu podjelu između javnog
mnijenja i javne politike. Isto proizlazi iz mnogih studija o glavnim temama:
na primjer "sporazumima o slobodnoj trgovini", kako je već spomenuto. Neki
od razloga ove podjele mjestimice su prepoznati u stručnoj literaturi.
Potvrđujući opće zaključke ranijih studija, Lawrence Jacob i Benjamin Page
u pomnoj analizi izvora američke vanjske politike ustanovili su, nimalo
iznenađujuće, da najveći utjecaj imaju "međunarodno orijentirane poslovne
korporacije", uz dodatni doprinos "stručnjaka (koji također mogu biti pod
utjecajem businessa)". Javno mnijenje, nasuprot tomu, "ima malen ili
beznačajan utjecaj na vladine službenike". Prema studiji, ove rezultate bi
pozdravili "realisti" poput Waltera Lippmanna, koji "javno mnijenje smatraju
neupućenim i ćudljivim" te "opominju da bi slušanje javnog mnijenja dovelo
do 'bolesnog poremećaja pravih funkcija vlasti' i stvorilo politiku 'pogubnu za
državu kao slobodno društvo'". Ovaj "realizam" pokazuje neprikrivenu
ideološku pristranost. Bilo bi uzalud tražiti dokaz nadmoći oštroumlja onih
koji imaju najveći utjecaj na politiku, osim njihove vještine u zaštiti svojih
442
interesa, što je u skladu s razmatranjem Adama Smitha.
Desetljećima, a sve naglašenije tijekom Reaganovih godina, ankete su
pokazivale da javnost osjeća da vlada nema sluha za njena htijenja. U jednoj
nedavnoj studiji "bilo je postavljeno pitanje o tome koliki utjecaj imaju
stavovi većine Amerikanaca na odluke izabranih službenika u Washingtonu,
na ljestvici od 0 do 10 (0 bi značilo nikakav, a 10 potpun utjecaj). Srednja
ocjena je bila 4,5", što je otprilike pola onoga što bi se moglo smatrati
prihvatljivim. Povjerenje u funkcioniranje demokracije niže je u Sjedinjenim
Državama nego u Kanadi i Velikoj Britaniji. Analitičari smatraju da bi
suzdržanost koju Amerikanci iskazuju glede "napretka demokracije" u
inozemstvu mogla potjecati od uvjerenja da bi takav projekt bio potreban kod
443
kuće.

INSTITUCIONALIZACIJA DRŽAVNO-KORPORACIJSKE
KONTROLE
Reakcionarni statisti, koji imaju slab udio u političkoj moči, predani su
borci. S upornošću i strašću koje graniče s karikaturom, oni politički služe
bitnim ljudima - zapravo, jednom njihovom neobično uskom segmentu, dok
pritom štete nižim slojevima i budućim naraštajima. Oni nastoje koristiti
trenutnu situaciju da bi institucionalizirali takve odnose, tako da neće biti
nimalo lako ponovno izgraditi humanije i demokratsko društvo.
"Republikanci na vodećim položajima ne rade samo u korist businessa,
nego i u korist vlade", točno je izvijestio Jeffrey Birnbaum. Jedan pokazatelj
toga je povećanje državnih troškova za 30 posto između 2000. i 2004. godine,
većinom za "programe koji su glavna meta lobiranja" korporacijskog sustava,
financiranog od visokih struktura vlasti. Uvažavajući ozračje "za business, za
vladu", "broj registriranih lobista u Washingtonu se od 2000. godine više
nego udvostručio i sada iznosi 34.750, pri čemu je cijena koju lobistima
444
moraju platiti njihovi novi klijenti porasla za čitavih 100 posto".
Da bi se dodatno institucionalizirala njihova veza s korporacijskim
sektorom, reakcionarni statisti koji sramote pojam konzervativac pokrenuli su
ono što posrednici republikanske moći nazivaju "Projekt Ulice K.". Dugo je
vremena dopisnica iz Washingtona Elisabeth Drew opisivala taj filter za
trgovačke udruge i lobističke organizacije, grupirane na Ulici K. u
Washingtonu, kao "nepomirljiviji, nemilosrdniji, osvetljiviji i učinkovitiji
napad na demokratske lobiste i ostale demokratske poslovne predstavnike i
organizacije od svega što je Washington vidio". Cilj je osigurati "da svi centri
moći u Washingtonu", uključujući korporacijski svijet, budu vjerni stranačkoj
liniji. To je rezultiralo daljnjim jačanjem sveza između onih koji provode
politiku i onih koji nastoje na nju utjecati, "a posljednji su odreda iz
korporacijskog sektora", kao što su nedavno potvrdili Jacobs i Page. Jedan od
predvidivih rezultata bila je "nova, viša razina korupcije". Korupcija
uključuje široku borbu oko raspodjele izbornih okruga u svrhu sprječavanja
ugrožavanja nekih mjesta u Zastupničkom domu, najdemokratskijoj ustanovi
vlasti koja zbog toga najviše gnjavi. "Korupcija bi" trebala biti "neprimjetna i
nenametljiva", kako je rekao republikanski lobist, da ne bi postala presnažna i
naštetila poslovnim interesima. Općenito rečeno, postoje mnogi "duboki"
utjecaji na "načine upravljanja zemljom...Uz zakonodavstvo koje je sve više
iskrivljeno kako bi koristilo interesima najbogatijih, izmijenjen je i sam
Kongres", koji je postao "ustanova za transakcije" predana provođenju
445
politike u korist businessa sve moćnije države.
Istu predanost centraliziranju moći moguće je otkriti u "dramatičnom
porastu ukupne tajnovitosti vlasti", s peterostrukim povećanjem onoga što se
taji od javnosti, prema Vladinom uredu za nadzor sigurnosti. Izgovor je
"terorizam", što je izrazito neuvjerljivo s obzirom na manjak brige
administracije za sprječavanje terorizma, o čemu je već bilo riječ. Ako se
tajne ikada otkriju, rezultati će biti slični onomu što proučavanje dokumenata
s kojih je skinuta tajnost općenito potvrđuje: tajnost većinom štiti državnu
moć od zavirivanja "neupućene i ćudljive" javnosti, čije bi znanje o onome
što se radi u njihovo ime moglo ugroziti "slobodu". Isto vrijedi i za nastojanje
radikalnih statista na sprječavanju skidanja tajnosti. Kad su reaganovci
zabranili objavljivanje američkoga svrgavanja parlamentarnih vlada u Iranu i
Gvatemali u ranim 1950-ima, nisu to učinili zbog "sigurnosti", nego tek zbog
čuvanja moćne države koju vole od pogleda dosadne javnosti. Isto se
dogodilo kada se dolazeća administracija Busha II. umiješala u redovite
postupke skidanja tajnosti da bi spriječila objavljivanje akcija Johnsonove
administracije na potkopavanju demokracije u Grčkoj tijekom 1960-ih, što je
dovelo do prve obnove fašizma u Europi. Radikalni desničari nisu imali
interesa štititi od razotkrivanja zločine demokrata, ali znanje javnosti o
postupcima vlasti ne pridonosi usađivanju ispravnog poštovanja prema
446
moćnim vodama i njihovoj plemenitosti.
Nastojeći slijediti jednaku predanost reakcionarnom statizmu u korist
businessa, republikansko vodstvo rekonstruiralo je Kongres i Bijelu kuću po
načelu "odozgo nadolje", dok su važne odluke bile u rukama "uske grupe
lojalista desnoga krila" koji su držali vodeće položaje, a Kongres pod
kontrolom "nekolicine voda konzervativnih lojalista" što podsjeća na model
"rangliste pet stotina najbogatijih". Strukturni je politički protuuteg
korporaciji totalitarna država. Tu postoje nagrade za lojaliste, kao i brzo
kažnjavanje onih koji se "suprotstave stranačkim vodama". Naravno da je
antidemokratski trust imao svoje prethodnike, ali sada su dosegnuti novi
vrhunci. Nikoga tko poznaje povijest ne bi trebalo iznenaditi da je sve to
447
praćeno najuzvišenijim poslanjima i vizijama demokracije.
 Obrazovni sustav još nije podružnica u potpunom vlasništvu
državnokorporacijskoga sustava pa se stoga nalazi na udaru statičnih
reakcionara, koji su gnjevni na "liberalnu sklonost" da se "konzervativne
studente" kažnjava i usađuje im se protuameričku, propalestinsku, često
lijevoliberalnu dogmu koja je uvijek otvoreno pozdravljena na liberalnim
fakultetima, ako niste znali. Kao što bi to čitatelji Orwella i očekivali,
nastojanje uvođenja kontrole države nad biografijama, zapošljavanjem i
poučavanjem, provodi se pod barjakom "akademske slobode", što je još jedno
drsko pribjegavanje tehnici "drž'te lopova".
Neobično je što se preuzimanje obrazovnog sustava od strane
protuameričke, propalestinske ljevice ne odražava u akademskim
publikacijama, što je činjenica koju revno izbjegavaju "branitelji akademske
slobode", priklanjajući se nasumičnim anegdotama sumnjive
vjerodostojnosti. Ono što manjka jest jasan način procjene razmjera
protuizraelskog ekstremizma, koji je navodno zavladao fakultetima: neka se
provede anketa koja će reći koliko je onih koji smatraju da bi Izrael trebao
imati ista prava kao i bilo koja država u međunarodnom sustavu. To je lako
provesti, ali je bolje izbjeći zbog razloga koji su organizatorima kampanje
posve jasni.
"Kongres poduzima prve korake pritiska na koledže radi održavanja
ravnoteže u učionicama", izvješćuje tisak, "što je potez kojim se nastoji
zaštititi konzervativne studente od loših ocjena kod liberalnih profesora";
riječ je o zahtjevima koji ne zavrjeđuju ni podsmjeh onih koji su upoznati sa
stvarnosti liberalnog svijeta. U Pennsylvaniji, Zastupnički dom je "donio
rezoluciju kojom se osniva posebno povjerenstvo koje će na javnim
koledžima istražiti koliko je članova fakulteta zaposleno ili unaprijeđeno, jesu
li studenti korektno ocijenjeni i imaju li studenti pravo izražavati svoje
stavove bez straha da će zbog toga biti kažnjeni". To je "silna pobjeda
akademske slobode", rekao je David Horowitz, autor "Povelje akademskih
prava", koja je bila podloga za donošenje zakona. Oporba fakultetskih grupa
"bila je žestoka, a tim je gorči njihov poraz koji je uslijedio". "Akademska
sloboda" postigla je još jednu pobjedu nad akademskom slobodom.
Nadovezujući se na hrabre branitelje akademske slobode od napada s
lijeva, senator Larry Mumper uveo je u državi Ohio zakon kojim se
"ograničava ono što sveučilišni profesori mogu izreći u predavaonici".
Njegova '"povelja akademskih prava za visoka učilišta' želi zabraniti
predavačima na javnim ili privatnim sveučilištima da 'ustrajno' raspravljaju o
spornim pitanjima na predavanjima ili da koriste svoja predavanja za
promicanje političkih, ideoloških, religijskih ili protureligijskih stavova".
"Mnogi profesori", kaže Mumper, "potkopavaju vrijednosti do kojih drže
njihovi studenti jer su '80 posto profesora u demokratskoj stranci ili liberali ili
socijalisti ili su pak učlanjeni u komunističku stranku' te pokušavaju
indoktrinirati studente." Iz toga je jasno zašto je otpor akademskoj slobodi
448
tako "žestok" i zašto je njihov poraz tako "gorak".
No, ovaj prijedlog mogao bi biti koristan: mogao bi, naime, dovesti do
znatnih ušteda zbog ukidanja odjela ekonomije, uprave, povijesti i ostalih
humanističkih disciplina, koje neizbježno potiču političke i ideološke poglede
i ustrajno raspravljaju o spornim pitanjima - osim ako bi se i njih svelo na
provjeru vještina i baratanja podacima.
Slične povelje uvedene su u mnoga državna zakonodavstva. Osobito su
napadnuti odjeli za Bliski istok i programi mirovnih studija. Savezna uprava
se također našla na udaru. U listopadu 2003. godine, Zastupnički dom je
"jednoglasno donio povelju koja bi mogla zahtijevati da sveučilišni studiji
međunarodnih odnosa pokažu više podrške za američku vanjsku politiku ili
bi mogli izgubiti državne potpore". Ta je povelja napose za cilj imala
programe za Bliski istok: "Po ovom zakonu, iz pretpostavke da najpriznatiji
stručnjaci smatraju da je američka politika na Bliskom istoku loša proizlazi
da griješe stručnjaci, a ne politika", piše Michelle Goldberg. Fakulteti
osjećaju "prijetnju da će akademska središta biti kažnjena ako se ne budu
pridržavala službene linije Washingtona, što je besprimjeran upad države u
sveučilišno područje studijskih programa", o čemu bi se moglo raspravljati
ako se uzmu u obzir i neizravne vrste upada. U značajnom pregledu
skandaloznih napada na odjel za Bliski istok i mirovne studije, istaknuti
izraelski sociolog Baruch Kimmerling upozorio je na kobne posljedice tih
"napada na akademsku slobodu od strane koalicije neokonzervativaca i
revnih židovskih studenata, koje podržavaju neke židovske organizacije koje
su dio 'matice'", i nadahnute su "Horowitzovim križarskim ratom" . Naslov
njegova ogleda bio je: "Može li 'patriotska' rulja zauzeti sveučilišta?". Ogled
je odbio list Chronicle of Higher Education. Nadovezujući se na slične teme,
profesorica s Harwarda za područje Bliskog istoka Sara Roy navodi
Horowitzov napad na 250 studijskih programa u Sjedinjenim Državama, za
koje on tvrdi da "uče studente da se poistovjete s terorističkim neprijateljima
Amerike, a da Ameriku smatraju Velikim Sotonom koji tlači svijet sirotinje i
uzrokuje njihovu glad...Postavlja se pitanje: koliko će dugo poživjeti nacija
koja ratuje s nemilosrdnim neprijateljima kakvi su bin Laden i Zarqawi, ako
449
obrazovne ustanove nastave s takvim krivokletstvima?"
Prilično drugačija pitanja padaju na pamet promotre li se stvari iz
drugačijega kuta, uključujući ona koja je postavio Fritz Stern u časopisu
Foreign Affairs (Vanjski poslovi) ili sa suprotne strane klasični čuvar
autoriteta Thomas Hobbes, koji je upozorio da su "za naciju sveučilišta bila
isto što i drveni konj za Trojance". Njih treba "dovesti u red". U nastavku
Hobbes piše: "Bojim se da među nama ne može biti trajnog mira sve dok se
naša sveučilišta ne pokore i usmjere poučavanje na potpunu poslušnost
kraljevim zakonima". On je optužio sveučilišta za "prevratničko poučavanje",
za zagovaranje podjele suverenosti pa čak i za "širenje doktrina starih sloboda
450
i odbijanja religije", piše Corey Robin.
Kampanja "domoljuba" za osiguranje još strože kontrole nad obrazovnim
sustavom osobito je opasna u svjetlu proširenog odbacivanja znanosti, pri
čemu ta pojava ima duboke korijene u američkoj povijesti, što se cinično
koristilo za kratkoročne političke probitke tijekom protekle četvrtine stoljeća.
Ovakav sustav vjerovanja nema pandana u industrijskim društvima. Oko 40
posto pučanstva vjeruje da su "živa bića postojala u svom današnjem obliku
od početka vremena" i zalažu se za zabranu pouke o evoluciji, a u prilog
kreacionizma. Dvije trećine želi da se u školama poučava i evolucija i
kreacionizam, slažući se s predsjednikom koji je sklon poučavanju evolucije
kao i "inteligentnog stvaranja" - "kako bi ljudi mogli razumjeti oko čega se
451
vodi rasprava", kako je to sam rekao. Njegovi stručnjaci jasno znaju da
ovdje nema "rasprave". Kao rezultat mnogih oblika uznemiravanja
posljednjih godina, strani studenti i profesori na znanstvenim i tehnološkim
smjerovima sve su manje voljni studirati i raditi u Sjedinjenim Državama.
Takva kretanja prate neprijateljstvo Bushove administracije spram znanosti i
spremnost da se "ugrozi priljev inovacija" smanjenjem istraživanja na
sveučilištima, na kojima počiva napredno gospodarstvo. Uslijedit će nastavak
korporatizacije sveučilišta, koja među ostalim promiče kratkoročne projekte i
tajnost. Dugoročne posljedice po društvo mogle bi biti teške.

"LAK DOBITAK ZA BUSINESS"

Posljedice politike koja štiti interese businessa i vlade, nemoguće je
sakriti nakon tragedije prouzročene uraganom Katrina. Savezna agencija za
postupanje u hitnim slučajevima (FEMA) imala je na svojem popisu, među
prve tri vjerojatne katastrofe u Sjedinjenim Državama, uragan na području
New Orleansa. Jedan je visoki službenik rekao da se "oduvijek najviše
govorilo o New Orleansu. Bili smo opsjednuti New Orleansom zbog golemog
rizika". FEMA je izvodila vježbe i razradila detaljne planove, ali planovi
nikad nisu provedeni. Jedinice Nacionalne garde koje su bile poslane u Irak
"odnijele su sa sobom mnogo potrebne opreme, uključujući desetke vozila za
kretanje kroz vodu (Humvee), tankere za pretakanje goriva i generatore koji
su potrebni u slučaju velike prirodne katastrofe", izvijestio je Wall Street
Journal, a "jedan visoki vojni dužnosnik je rekao da je vojska bila nesklona
angažiranju 4. brigade Desete brdske divizije iz Fort Polka, jer je jedinica od
452
nekoliko tisuća vojnika bila usred priprema za premještaj u Afganistan".
U skladu s prioritetima Bushove administracije, prijetnja uragana bila je
umanjena jednako kao i prijetnja terorizma. Nebriga je imala širok opseg.
Posvetimo se na trenutak vodom pokrivenim područjima, koja su važan
čimbenik u smanjenju snage uragana i pijavica. Takvih je područja "naveliko
manjkalo u vrijeme kada je udarila Katrina", napisala je Sandra Postel,
djelomice stoga što je "Bushova administracija 2003. godine zapravo
preuzela politiku 'izbjegavanja gubitaka' u vodom pokrivenim područjima
koju je započela administracija Busha I.". Nadalje, prijašnji službenici
FEMA-e izvijestili su da je Bushova administracija "bitno ograničila"
mogućnosti ove agencije, s obzirom da je agencija ugrađena u Odjel za
domovinsku sigurnost, uz smanjivanje resursa, dodatnu birokratizaciju i
"odljev mozgova" zbog demoraliziranih zaposlenika - slično se dogodilo u
CIA-i nakon što je kažnjena zbog neposluha. Dok je FEMA ranije bila
"savezna agencija prvog reda", pod Bushom više nije bila niti na "stražnjem
sjedalu" pa je viši službenik rekao: "Oni su u prtljažniku vozila Odjela za
domovinsku sigurnost". Sve je to rezultiralo nesposobnošću izvođenja
uspješnih simulacija vježbi za slučaj uragana na području New Orleansa
godinu dana prije udara Katrine. Bushovo rezanje fondova prisililo je vojne
inženjerce da znatno smanje zahvate na zaštiti od poplava, uključujući
neophodno potrebna ojačanja zaštitnih riječnih nasipa. Bushov proračun iz
veljače 2005. uveo je dodatne velike redukcije, "najveće rezove ikad viđene",
kako je izvijestio Financial Times, pri čemu je očito da je odabir pravog
trenutka specijalnost njegove administracije, što potvrđuje i kresanje izdataka
za osiguranje javnog prijevoza, netom prije londonskog bombaškog napada u
srpnju 2005. godine. Ekonomist Dean Baker izvijestio je da je, u usporedbi sa
snagom gospodarstva, proračun FEMA-e tijekom protekle tri godine smanjen
za gotovo 9 posto. Stopa siromaštva koja je rasla tijekom Bushove vlasti,
dosegla je u New Orleansu 28 posto, a mreža socijalnog osiguranja dodatno
je oslabljena. Učinci su bili tako dramatični da su svi mediji bili zaprepašteni
razmjerima uništavanja koje je počivalo na klasnim i rasnim razlikama. Paul
Krugman je u pregledu žalosnih događaja napisao da su Bushovi prioriteti
stvorili "vladu koja je potpuno nemoćna" kada treba odgovoriti na potrebe
453
šireg pučanstva, što je još jedno upadljivo svojstvo neuspješne države.
Dok su mediji donosili zorne prizore ljudske bijede, republikanski vode
iskoristili su "pružanje pomoći obali zaljeva koju je opustošio uragan za
ostvarivanje konzervativnih gospodarskih i socijalnih ciljeva". Među njima je
obveza plaćanja uobičajenih cijena ugovornim partnerima vlade, koji će
vjerojatno biti glavni igrači u sljedećem korupcijskom skandalu, čime se
"smanjuju troškovi obavljanja posla"; ograničenje prava žrtava na tužbe;
podjela bonova djeci, umjesto pružanja pomoći školama (uz dodatak
privatnim školama); rezanje fondova za markice za hranu i školske obroke
(dok se istodobno objavljuju podaci o povećanju broja gladnih); ukidanje
ograničenja vezanih za zaštitu okoliša; "odustajanje od državnog poreza na
imetak za poginule u pogođenim saveznim državama" - što je velika blagodat
za crnačko pučanstvo izbjeglo iz slumova New Orleansa i još jedan dokaz da
454
cinizam ne poznaje granice.
Premda je bushovski ekstremizam nesumnjivo ubrzao tendencije koje su
okrutno razotkrivene u New Orleansu, njihovi korijeni leže mnogo dublje, u
militariziranom državnom kapitalizmu koji zanemaruje potrebe gradova i
stanovništva općenito, što su teme koje je opsežno i u tančine razradio
Seymour Melman prije mnogo godina. Razmatrajući katastrofu uragana
Katrina, politički ekonomist Tom Reifer primjećuje da se "ideologija
nacionalne sigurnosti još jednom pokazala ključnom sastavnicom u klasnome
455
ratu ne samo protiv Trećega svijeta, nego i protiv domaćega pučanstva".
Postignuća prvog mandata Georgea W. Busha uključuju ogromne
korporacijske profite, dok su nadnice ostale jednake ili su pale, a porezi
bogatima znatno smanjeni te je dodatno povećano njihovo bogatstvo. To je
samo dio politike kojom se okoristila uska manjina i koja će dugoročno
dovesti do "fiskalne propasti", što će potkopati buduća socijalna davanja i
456
prebaciti na buduće naraštaje troškove današnje bogataške pljačke.
Bushov drugi mandat ubrzo je opravdao naslov u Wall Street Journalu,
prema kojemu "Bush osigurava interese krupnog businessa". Njegov prvi
zakonodavni trijumf bio je zakon o bankrotu "razrađen uz pomoć industrije i
podržan od strane predsjednika", kako je izvijestio Journal. Zakonodavstvo je
"zauzelo čvrst stav da je to problem zajmoprimca, a ne industrije, što će u
ovom dugotrajnom sporu usmjeriti zakone u prilog kreditora". Zakon time
nastoji doskočiti problemima koji su nastali zbog silnih kampanja industrije
kreditnih kartica koje potiču neodgovorno trošenje među najranjivim
dijelovima pučanstva koje ne može otplaćivati dugove pa je prisiljeno
proglašavati bankrot da bi preživjelo. Štiteći interese bogatih i moćnih, zakon
"ne traži odgovornosti industrije financijskih usluga koja potrošačima
naširoko nudi kredite". Sponzori se čak nisu potrudili "da zakon ograniči
ponudu kredita učenicima ispod 18 godina, niti da se ograniče kamatne
stope". Temeljna načela su ista kao i za međunarodne kredite. Svjetska banka
i ostali potiču bogataše u siromašnim zemljama na uzimanje kredita, pri čemu
rizični krediti nose visoku dobit, a kad se sustav raspadne, programima
strukturnog prilagođavanja troškovi se prebacuju na sirotinju koja nije
posudila novac i od njega ima malo koristi, kao i na porezne platiše Sjevera.
MMF je "utjerivač dugova za kreditore", kako je to prikladno rekao njegov
američki izvršni direktor. Mehanizmi nametanja troškova rizičnih kredita
457
visoke dobiti dobro su poznati, ali zanemareni.
Problemi koje uzrokuje škrtost financijske industrije doista su teški.
Prijave bankrota "porasle su osmerostruko tijekom posljednjih 30 godina, sa
200.000 dolara 1978. godine, na preko 1,6 milijuna u 2004."; očekuje se da
će u 2005. iznos dosegnuti 1,8 milijuna.
"Golema većina tih bankrota je privatna, a ne poslovna" te proizlaze iz
stalnog rasta duga domaćinstava "koji je sada na rekordnoj razini u odnosu na
raspoložive prihode." Prvenstveni uzrok duga je nepopustljivi pritisak
financijske industrije, koja će sada biti dodatno zaštićena od posljedica svojih
(vrlo unosnih) akcija. Studije pokazuju da "obitelji s djecom imaju trostruko
veće izglede za bankrot nego one bez djece, a više od 80 posto njih kao uzrok
navodi gubitak posla, zdravstvene poteškoće ili raspad obitelji". Oko polovice
bankrota u 2001. godini rezultat su troškova liječenja. "Čak i osigurane
458
obitelji srednje klase često podliježu financijskoj katastrofi uslijed bolesti."
"Ograničena dostupnost zdravstvenih usluga predstavlja financijsku
teškoću koja prijeti kvaliteti života Amerikanaca više od ičega", pokazuje
Gallupovo istraživanje. Od siječnja 2005. godine "zdravstveni troškovi na
vrhu su popisa financijskih poteškoća s kojima se suočavaju obitelji". Ono što
direktore najviše "zapanjuje" jest da svega 6 posto Amerikanaca "stanje
zdravstvene zaštite u SAD smatra zadovoljavajućim", dok je njih 71 posto
nezadovoljno, a 46 posto je "sasvim" nezadovoljno. Trećina anketiranih
odgodila je liječenje u prethodnoj godini zbog cijene; kao što je bilo za
očekivati, postotak je znatno viši kod onih s nižim primanjima, koji svoje
zdravlje smještaju u prostor od "prolaznog" do "lošeg". Više od polovice njih
je odgodilo liječenje vrlo ozbiljnih ili prilično ozbiljnih stanja, a taj se
postotak među onima s prihodima ispod 25.000 dolara penje na 69 posto.
Činjenica da je "prihod postao ozbiljna zapreka dostupnosti usluga" znači da
ih oni kojima su najpotrebnije ne dobivaju, primjećuje Gallup. Zadovoljstvo
sustavom zdravstvene zaštite niže je nego u Velikoj Britaniji i Kanadi, čak i
kada se zanemari da 45 milijuna Amerikanaca uopće nema zdravstvenog
459
osiguranja.
Kao što je ranije napomenuto, velika većina bi željela opću zdravstvenu
zaštitu, čak i ako bi to značilo povišenje poreza. Vjerojatnije je, međutim, da
bi sustav opće zdravstvene zaštite značio znatno smanjenje troškova, jer bi se
izbjeglo višestruko birokratiziranje, pomna kontrola, beskrajna administracija
i ostala pratnja privatizacije. Ti troškovi, skupa s ujedinjenom snagom
farmaceutskih korporacija i financijskih ustanova, čine sustav u SAD
najneučinkovitijim u industrijskom svijetu, s troškovima znatno višim od
prosjeka u OECD-u, uz najlošije konačne učinke po zdravlje.
Nagli porast troškova zdravstvene zaštite mogao bi rezultirati ozbiljnom
fiskalnom krizom, kao i nemjerljivom ljudskom cijenom. Smrtnost djece je
vrlo visoka. Izvješće UN-a o humanitarnom stanju za 2005. pokazuje da je
"ta stopa (u Sjedinjenim Državama) tijekom pola stoljeća neprestano padala
do 2000. godine, da bi se zatim taj pad najprije usporio, a potom je uslijedio
porast". Do 2005. godine stopa smrtnosti je porasla do razine kakva je u
Maleziji, zemlji u kojoj je prosječan prihod jednak četvrtini onoga u
Sjedinjenim Državama. U izvješću se također razmatraju učinci vladinih
programa. U Velikoj Britaniji, primjerice, stopa siromaštva kod djece naglo
je porasla u godinama Margaret Thatcher, da bi se stanje preokrenulo
dolaskom laburista na vlast, jer je jedan od njihovih ciljeva bilo
prepolovljenje ove stope do 2010. godine. "Fiskalna preraspodjela odigrala je
središnju ulogu u strategiji postizanja toga cilja." U zaključku izvješća stoji:
"Velik porast financijske potpore obiteljima s djecom", kao i ostali fiskalni
programi, "povećali su prihode obitelji zaposlenih s djecom", uz znatne
460
učinke na siromaštvo djece.
Financijska kriza svakako nije tajna. Tisak izvješćuje da 30 posto
troškova zdravstvene zaštite odlazi na administraciju, što je znatno viši
postotak nego u zemljama u kojima postoji državni sustav zdravstvene
zaštite, uključujući i onaj u Sjedinjenim Državama koji je sve samo ne
učinkovit. Te su procjene izrazito ublažene zbog ideološke odluke da se
troškove pojedinaca ne uzima u obzir - troškove liječnika koji troše vlastito
vrijeme ili su ga prisiljeni zlorabiti te troškove pacijenata koji "ulaze u svijet
papira koji je toliko nadrealan da spada u neku od Kafkinih priča o bezličnoj
birokraciji". Problematika naplate postala je toliko nevjerojatna da je
Nacionalni koordinator za zdravstvenu informacijsku tehnologiju, inače
predsjednikov viši savjetnik, rekao da kada dobije račun za svoje
četverogodišnje dijete "ne može shvatiti što se događa ili što bi on trebao
učiniti". Oni koji se žele uvjeriti da je vladina birokracija dosegla razinu koju
Kafka možda nije mogao niti zamisliti, trebali bi u vladinu priručniku za
zdravstvenu zaštitu pogledati 98 stranica Medicareova službenog popisa
lijekova koji se izdaju na recept, a koji bi sudionike Medicare programa
trebao informirati o zakonu koji je Kongres donio 2004. godine, uz pomoć
vojske lobista iz farmaceutskih tvrtki i organizacija za očuvanje zdravlja
(HMO). Osnovna ideja, izvijestio je Wall Street Journal svoje upućene
čitatelje, jest "da se pacijente potakne na traženje najjeftinije zdravstvene
zaštite", čime mogu čak i uštedjeti ako se dovoljno pomoćnih istražitelja
uključi u razradu različitih privatnih opcija ili ako budu imali sreće u
nasumičnim pogodbama. Slične mogućnosti donosi otvaranje štednog računa
u zdravstvene svrhe, što uredništvo pozdravlja. Za bogate i one koji uživaju
korporacijske pogodnosti, uzbudljivi novi programi bit će izvrsni, kao što je i
sa zdravstvenom zaštitom općenito. Ostali će dobiti ono što zaslužuju, jer se
461
nisu uspeli do tih visina.
Odgovor Bushove administracije na krizu zdravstvenog sustava bio je da
su smanjene usluge siromašnima (Medicaid). Odabir trenutka i opet je bio
nepogrješiv. Washington Post iznio je sljedeću obavijest: "Dok su
republikanski vode u Kongresu kresali milijarde dolara iz zdravstvenog
programa Medicaid, istodobno su se založili za čuvanje života možda
najpoznatije pacijentice Medicaida: Terri Schiavo". Dok je izražavao duboku
zabrinutost za Schiavo i želju da joj se pruži prilika "koju svi zaslužujemo",
voda republikanske većine Tom De-Lay istodobno se u Zastupničkom domu
zalagao za smanjenje proračuna Medicaida od 15 do 20 milijuna USD
tijekom sljedećih pet godina. Iskorištavanje tragedije te jadne žene u
stranačke svrhe nije bilo dovoljno sramotno pa su DeLay i ostali poput njega
Terri Schiavo i tko zna koliko drugih ljudi odlučno lišavali sredstava za
opstanak. Tako su osigurali dodatnu pouku o njihovim stvarnim moralnim
462
vrijednostima i skrbi za svetost života.
Osnovna metoda smišljena za odvraćanje pažnje od krize zdravstvenog
sustava bila je organiziranje velikih javnih kampanja za "reformu" socijalnog
osiguranja - dakle, njegovo raspuštanje - uz opravdanje da je ono suočeno s
golemom fiskalnom krizom. Nema potrebe ulaziti u očigledne prijevare u
promidžbi administracije, niti u krivotvorenje i krivo prikazivanje stanja koje
se neprestano ponavlja bez spomena u većini medijskih komentara koji od
svega poslušno stvaraju "vruću temu" u Washingtonu. Razotkrivanje je,
međutim, više nego uspješno provedeno na nekim drugim mjestima. Stalno
ukazivanje na prijevare otišlo je u takvu krajnost da je frustrirane analitičare
natjeralo na uporabu izraza kakvi se rijetko koriste u suzdržanim novinama:
da je "Bush neprestano lagao o stanju zdravstvenog sustava", iznoseći tvrdnje
"koje su nepobitno lažne i za koje su njegovi pomoćnici morali znati da su
463
lažne".
U sustavu svakako postoje nedostaci. Jedan od primjera je vrlo regresivno
oporezivanje nadnica. Općenitije govoreći, jedna studija OECD-a pokazala je
da Sjedinjene Države imaju "jedan od najškrtijih javnih mirovinskih sustava
među naprednim zemljama", što je u skladu s razmjernom slabošću
464
povlastica u Sjedinjenim Državama.
Navodna kriza socijalnog osiguranja potječe od demografskih činjenica:
omjer broja zaposlenih i umirovljenih ljudi je u opadanju. Podaci su točni, ali
djelomični. Mjerodavna brojka je odnos broja zaposlenih prema broju onih
koje uzdržavaju. Prema službenim statistikama, omjer broja zaposlenih prema
onima ispod dvadesete i iznad šezdesetpete godine bio je najniži 1965.
godine i neće dosegnuti tu razinu u predvidivom razdoblju (do 2080. g.).
Promidžba stvara sliku da će umirovljenje naraštaja "baby boomera"
upropastiti sustav; kao što je višekratno naglašeno, njihovo umirovljenje već
je financirano povećanjem poreza na primanja koje je uveo Greenspan 1983.
Ostavimo to po strani, jer i boomeri su nekoć bili djeca za koju je netko
trebao brinuti. U tim su godinama znatno porasli izdaci za obrazovanje i za
ostale potrebe djece. I nije bilo krize. Ako je američko društvo bilo u stanju
brinuti se za boomere od rođenja do dvadesete godine, ne može postojati
bitan razlog zbog kojega se znatno bogatije društvo, s daleko višim
proizvodom po zaposleniku, ne bi moglo brinuti za one od šezdesetpete do
devedesete godine. Uglavnom, neka tehnička poboljšanja svakako su
465
potrebna, ali se u predvidivoj budućnosti ne nazire nikakva velika kriza.
Kritičari Bushovih pokušaja kresanja socijalnog osiguranja putem raznih
oblika "vlasničkog društva" proglasili su uspjeh, jer je protivljenje javnosti
bilo odveć snažno da bi se progurao takav zakon. No slavlje je bilo
preuranjeno. Kampanja prijevare u velikoj je mjeri uspjela, jer je položila
temelj za sljedeći napad na sustav. Reagirajući na javnu kampanju, Gallupova
anketa je po prvi put pokazala da je socijalna sigurnost jedna od tema koje
"najviše brinu" ispitanike. Pokazalo se da jedino "dostupnost i prihvatljivost
zdravstvenog osiguranja" još više brine javnost. Oko polovice Amerikanaca
"izrazito" je zabrinuto zbog socijalne sigurnosti, daljnja četvrtina njih
"prilično", što je veći postotak nego po pitanju terorizma ili cijena nafte.
Anketa Zogby je pokazala da 61 posto smatra da se sustav nalazi u "ozbiljnim
poteškoćama", a 14 posto smatra da je "u krizi", premda je zapravo prema
službenim brojkama "financijski jači nego što je bio tijekom većine svoje
povijesti", zapaža ekonomist Mark Weibrot. Kampanja je osobito uspjela
među mladima. Naime, 70 posto studenata su "zabrinuti da mirovinski sustav
466
možda neće postojati kada oni odu u mirovinu".
To su glavni uspjesi onih koji žele uništiti sustav socijalnog osiguranja,
potvrđujući još jednom učinkovitost poplave pomno smišljene promidžbe,
pojačane medijima u društvu kojim upravlja business i u kojem je
institucionalizirana prijevara dovedena do razine profinjene umjetnosti. Ovaj
promidžbeni uspjeh usporediv je s uspjehom vladinomedijske kampanje koja
je uvjerila Amerikance da je Saddam Hussein izravna prijetnja njihovu
opstanku, čime su se potpuno razišli sa svjetskim javnim mnijenjem.
Bilo je nekih rasprava oko čudne činjenice da je reforma socijalnog
osiguranja postala "vruća tema" dana, dok reforma zdravstvenog sustava
uopće nije na dnevnom redu, što je naizgled paradoksalno: veoma ozbiljna
fiskalna kriza izrazito neučinkovitog i lošeg sustava zdravstvene zaštite nije
kriza, dok se istovremeno zahtijeva žurna akcija kojom će se na dulje vrijeme
potkopati posve zdrav i učinkovit sustav. Štoviše, sustav socijalnog
osiguranja mogao bi dospjeti u krizu u daljnjoj budućnosti prvenstveno zbog
eksplozije troškova zdravstvene zaštite. Vladina predviđanja govore o
naglome porastu ukupnih beneficija u odnosu na BDP, s ispod 10 posto u
2000. godini, na gotovo 25 posto u 2080. godini, dokle sežu predviđanja. U
tom razdoblju troškovi socijalnog osiguranja gotovo da ne bi trebali rasti
iznad razine od 5 posto, iz 2000. godine. Nešto se veći porast predviđa za
Medicaid, a ogroman porast za Medicare, što se može prvenstveno pripisati
467
krajnje neučinkovitom privatiziranom sustavu zdravstvene zaštite.
Razumni ljudi će razloge za objašnjenje toga paradoksa tražiti u
razlikama između sustava socijalnog osiguranja i zdravstvene zaštite. Brzo će
otkriti da postoje kritična odstupanja, vrlo dobro poznata i na drugim
područjima: paradoks vjerno odražava "šizofreniju" svih administracija koje
se umjesto "unaprjeđenja demokracije" ravnaju prema "strogoj crti
kontinuiteta". Socijalno osiguranje vrlo malo znači bogatima, ali je ključno za
opstanak radnika, sirotinje, onih koje oni uzdržavaju te za nesposobne. Za
bogate, to je beznačajna milostinja. Ali za gotovo 60 posto pučanstva to je
"glavni izvor" prihoda u mirovini - i najsigurniji. Osim toga, budući da je
riječ o programu vlade, on ima tako niske administrativne troškove da
financijskim ustanovama ne donosi ništa. Socijalno osiguranje pomaže samo
nižim slojevima, ne i bitnim ljudima. Prirodno je, stoga, da treba biti bačen u
vatru. Nasuprot tomu, medicinski sustav jako dobro djeluje u prilog bitnih
ljudi pa su bogati zapravo dozirali zdravstvenu zaštitu, dok se ogromni profiti
slijevaju u korist privatne moći zahvaljujući suvišnoj birokraciji i kontroli,
preskupim lijekovima i ostalim korisnim nedostacima. Nižim slojevima
468
namijenjene su pouke o odgovornosti.
Postoje i drugi dobri razlozi da se uništi sustav socijalnog osiguranja. On
se temelji na načelima koja su duboko uvredljiva za moralne vrijednosti
političkog vodstva i sektora koje ono zastupa - ali ne i za one koji za njih
glasuju, a koji spadaju u drugi dio pučanstva. Socijalno osiguranje temelji se
na ideji da je zajednica dužna osigurati da nemoćna udovica s ruba grada ima
što pojesti ili da dijete s druge strane ulice može ići u pristojnu školu. Takve
zločeste ideje treba izbiti iz glave. One su zapreka "Novom duhu vremena" iz
1850-ih: "Stječi bogatstvo, zaboravi sve osim Sebe". Ispravno je misliti da
nije moja krivnja što se udovica udala za pogrešnu osobu ili što su roditelji
djeteta donijeli pogrešne odluke o ulaganju; pa zašto bih ja onda trebao davati
nekoliko centi u javni fond koji se brine o njima? "Vlasničko društvo" ne pati
od takvih moralnih mana.
Izbori u studenom 2004. godine malo su nas naučili o stavovima i
mišljenjima javnosti, ali nas studije koje se drže u tajnosti uče mnogočemu.
Sve to doprinosi našem razumijevanju trenutnoga stanja američke
demokracije - pri čemu veći dio industrijskog svijeta ne zaostaje mnogo za
nama, s obzirom da povlašteni i moćni sektori uče i primjenjuju lekcije koje
su dobili od svojega predvodnika.
 POGOVOR

Ljude koji poznaju povijest ne iznenađuje činjenica da rastući

demokratski deficit u Sjedinjenim Državama prate objave mesijanskoga
poslanja donošenja demokracije napaćenome svijetu. Proglašavanje
plemenitih namjera od strane sustava moći rijetko je potpuna izmišljotina, što
vrijedi i za ovaj slučaj. Ukoliko se zadovolje određeni uvjeti, neki oblici
demokracije doista su prihvatljivi. Prema riječima vodećeg
teoretičarazagovornika "promicanja demokracije", Thomasa Charothersa, u
inozemstvu nalazimo "snažnu liniju kontinuiteta": demokracija je prihvatljiva
ako i samo ako je u skladu sa strateškim i ekonomskim interesima. U nešto
drugačijem obliku, spomenuta doktrina primjenjuje se i kod kuće.
Temeljna nedoumica s kojom se suočavaju tvorci politike ponekad izlazi
na vidjelo na "golubljem", liberalnom kraju spektra, kao u slučaju Roberta
Pastora, stručnjaka za Latinsku Ameriku i savjetnika za nacionalnu sigurnost
predsjednika Cartera. On je pojasnio zašto je administracija morala podupirati
ubilački i korumpirani režim Samoze u Nikaragvi i zašto je - kad je to postalo
nemoguće - morala vojnom obukom podržavati lokalnu Nacionalnu gardu,
čak i kad je ova masakrirala stanovništvo "brutalnošću koju nacije obično
čuvaju za svoje neprijatelje", ubivši gotovo četrdeset tisuća ljudi. Razlog je
dobro poznat: "Sjedinjene Države nisu željele kontrolirati Nikaragvu ili ostale
nacije u regiji, ali jednako tako nisu željele da razvoj događaja izmakne
kontroli. Željeli smo da Nikaragva djeluje neovisno, osim u slučajevima kad
469
to utječe na interese Sjedinjenih Država."
Nakon napada na Irak, planeri Bushove administracije suočili su se sa
sličnim nedoumicama. Oni žele da Iračani "djeluju neovisno, osim u
slučajevima kad to utječe na interese Sjedinjenih Država". Irak stoga mora
biti suveren i demokratski, ali u određenoj mjeri. Mora ga se nekako
pretvoriti u poslušnu klijentsku državu, nalik tradicionalnome obrascu u
Srednjoj Americi. Na općoj razini, obrazac je dobro poznat i seže do suprotne
krajnosti institucionalnih struktura. Kremlj je uspješno održavao satelite koji
su, čeličnom šakom, vodile domaće političke i vojne snage. Njemačka je to
isto učinila u okupiranoj Europi čak i dok je ratovala, baš kao i Japan u
Mandžuriji. Fašistička Italija postigla je slične rezultate u Sjevernoj Africi,
iako je pritom doslovno provodila genocid, što nimalo nije okaljalo povoljan
imidž te zemlje na Zapadu i možda je nadahnulo Hitlera. Tradicionalni
470
imperijalni i neokolonijalni sustavi samo su varijacije na iste teme.
Ostvarivanje tradicionalnih ciljeva u Iraku pokazalo se iznenađujuće
teškom zadaćom, usprkos neobično povoljnim okolnostima koje smo već
spominjali. Nedoumica o kombiniranju prihvatljive mjere neovisnosti s
čvrstom kontrolom očitovala se u zabrinjavajućem obliku nedugo nakon
invazije, kad je nenasilni otpor prisilio napadače da prihvate puno više iračke
inicijative od očekivane. Taj ishod otvorio je noćomornu opciju manje ili više
demokratskog i suverenog Iraka ugrađenog u labavi šijitski savez koji
obuhvaća Iran, šijitski Irak, a možda i bliske regije pod kontrolom šijita u
Saudijskoj Arabiji, zemlji koja kontrolira većinu svjetske nafte i neovisna je o
Washingtonu.
Situacija bi se mogla dodatno pogoršati. Iran bi mogao izgubiti nadu u
Europu koja će biti neovisna o Sjedinjenim Državama i sukladno tome
okrenuti pogled prema Istoku. Izrazitu važnost takvog scenarija razmotrio je
Selig Harrison, vodeći stručnjak za spomenuta pitanja. "Nuklearni pregovori
Irana i Europske unije zasnivali su se na dogovoru koji EU, zakočen od
Sjedinjenih Država, nije ispoštovao", napominje Harrison. Prema tom
dogovoru, Iran bi obustavio obogaćivanje urana, a Europska unija osigurala
bi sigurnosna jamstva. Jezik zajedničke deklaracije bio je "jednoznačan.
'Zajednički sporazum' osigurao bi 'objektivna jamstva' da iranski nuklearni
program ima 'isključivo civilnu namjenu', ali bi 'jednako tako osigurao čvrsta
471
jamstva po pitanju sigurnosti'."
Fraza "pitanje sigurnosti" samo je tanki veo koji prikriva prijetnje
Sjedinjenih Država i Izraela, kao i njihovu jasnu namjeru da bombardiraju
Iran. Model koji se u pravilu spominje jest izraelsko bombardiranje iračkoga
reaktora Osirak 1981. godine, koje je i potaknulo Saddamov program
nuklearnog naoružavanja, što je još jedna potvrda teze da nasilje često potiče
novo nasilje. Bilo kakav pokušaj provođenja sličnih planova protiv Irana
mogao bi potaknuti nasilje, što Washington vrlo dobro znade. Tijekom
posjeta Teheranu, utjecajni šijitski klerik Muqtada al-Sadr upozorio je da će
njegove snage u slučaju napada braniti Iran, što je "jedan od najsnažnijih
znakova", ističe Washington Post, "da će Irak, u slučaju zapadnjačkog napada
na Iran, postati bojišnica na kojoj će se čitav niz iračkih šijitskih milicija - a
možda i vojska pod šijitskom kontrolom, koju su obučile Sjedinjene Države -
sukobiti s američkim postrojbama, zbog naklonosti prema Iranu". Sadristički
blok, koji je na izborima u prosincu 2005. godine zabilježio vrlo dobre
rezultate, mogao bi postati najsnažnija pojedinačna politička snaga u Iraku.
Oni svjesno slijede model drugih uspješnih islamističkih skupina, poput
Hamasa u Palestini, sjedinjujući snažan otpor vojnoj okupaciji s
472
organizacijama na terenu koje pružaju pomoć siromašnima.
Nespremnost Washingtona da dopusti razmatranje regionalnih
sigurnosnih pitanja, nije ništa novo. Taj se problem neprestano javljao
tijekom sukoba s Irakom. U pozadini leži pitanje izraelskog nuklearnog
naoružanja, tema koju Washington isključuje iz svih međunarodnih rasprava.
Iza toga se nazire nešto što Harrison s pravom naziva "središnjim problemom
koji stoji na putu globalnoj primjeni ugovora o neširenju": nuklearne države
koje ne ispunjavaju obvezu preuzetu Sporazumom o neširenju i "ne žele
ukloniti vlastito nuklearno oružje" - dok Washington službeno odbacuje tu
473
obvezu.
Za razliku od Europe, Kina se ne da zastrašiti od strane Washingtona, što
je primarni razlog zbog kojega se američki planeri sve više boje Kine. Velik
dio iranske nafte već odlazi u Kinu, a Kina Iranu osigurava naoružanje, koje
vrlo vjerojatno ima poslužiti kao sredstvo odvraćanja američkih prijetnji.
Washington još više zabrinjava činjenica da se "dramatično razvio
kineskosaudijski odnos", uključujući kinesku vojnu pomoć Saudijskoj Arabiji
i osiguravanje prava za kinesko istraživanje zaliha plina. Do 2005. godine,
Saudijska Arabija osiguravala je 17 posto kineskoga uvoza nafte. Kineske i
saudijske naftne tvrtke potpisale su ugovore za bušenje i izgradnju goleme
rafinerije (s Exxon Mobilom kao partnerom). Očekivalo se da će posjet
saudijskog kralja Abdulaha Pekingu, 2006. godine, rezultirati
kineskosaudijskim sporazumom kojime će se potaknuti "povećanje suradnje i
474
ulaganja među dvjema zemljama u nafti, prirodnome plinu i mineralima".
Indijski analitičar Aijaz Ahmad napominje da bi Iran "u narednih desetak
godina mogao postati ključna sastavnica nečega što Kina i Rusija nazivaju
Azijska energetska sigurnosna mreža, koja će osigurati uklanjanje Zapadne
kontrole nad svjetskim zalihama energije i omogućiti veliku industrijsku
revoluciju u Aziji". Južna Koreja i zemlje jugoistočne Azije vrlo će se
vjerojatno priključiti, a možda čak i Japan. Ključno pitanje je reakcija Indije.
Odbila je zahtjev Sjedinjenih Država da se povuče iz ugovora o naftovodu s
Iranom. S druge strane, Indija se pridružila Sjedinjenim Državama i Europi u
podršci anti - iranskoj rezoluciji u IAEA, prihvativši njihovo licemjerje, s
obzirom da je Indija odbacila Sporazum o neširenju koji je Iran, barem do
sad, velikim dijelom podržavao. Ahmad napominje da je Indija možda
potajno izmijenila svoj stav, nakon što je Iran zaprijetio da će razvrgnuti
sporazum o plinu, vrijedan 20 milijardi dolara. Washington je kasnije
upozorio Indiju da bi "nuklearni sporazum sa Sjedinjenim Državama mogao
biti raskinut" ukoliko Indija ne prihvati američke zahjeve, na što je indijsko
ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo snažnim potvrđivanjem
475
prijateljstva, a američko veleposlansvo ublažilo upozorenja.
Indija također ima više mogućnosti. Može biti. klijent Sjedinjenih Država
ili se može pridružiti neovisnijem azijskom bloku koji poprima oblik, čime će
osigurati snažne veze sa Bliskim istokom. U nizu poučnih komentara,
zamjenik glavnog urednika časopisa Hindu napominje sljedeće: "ukoliko
želimo da 21. stoljeće bude 'stoljeće Azije', moramo raskrstiti s azijskom
pasivnošću u energetskom sektoru". Iako "udomljava najveće svjetske
proizvođače i najbrže rastuće potrošače energije", Azija se i dalje oslanja "na
institucije, trgovinske sporazume i oružane snage izvan regije, kako bi
trgovala unutar vlastitih okvira", što je zaostalo naslijede imperijalnoga doba.
Suradnja Indije i Kine je ključna. U 2005. godini, napominje on, Indija i Kina
"uspjele su pridobiti analitičare diljem svijeta, tako što su njihovo snažno
rivalstvo u pribavljanju nafte i plina iz trećih zemalja pretvorile u plodonosno
partnersvo, koje bi moglo izmijeniti temeljnu dinamiku svjetskoga
energetskog tržišta". Sporazum koji je u siječnju 2006. godine potpisan u
Pekingu "omogućio je Indiji i Kini suradnju ne samo na području tehnologije,
nego i u istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, što je partnerstvo koje bi u
konačnici moglo izmijeniti odnose snaga u svjetskoj trgovini naftom i
prirodnim plinom". Na sastanku azijskih proizvođača i potrošača energije
koji je održan u New Delhiju nekoliko mjeseci ranije, Indija je "otkrila
ambiciozni plan o 22,4 milijarde dolara vrijednoj panazijskoj plinskoj mreži i
naftovodu", koji bi se protezali diljem Azije, od sibirskih polja, preko
središnje Azije do bliskoistočnih energetskih divova, uz integraciju zemalja
potrošača. Nadalje, azijske zemlje "raspolažu s rezervama energenata u
vrijednosti od 2 trilijarde dolara", pri čemu je vrijednost uglavnom izražena u
dolarima, iako mudrost nalaže diverzifikaciju. Prvi korak, o kojemu se već
razmišlja, jest uvođenje Eura u azijsku trgovinu naftom. Utjecaj takve odluke
na međunarodni financijski sustav i globalne odnose moći mogao bi biti
znatan. Sjedinjene Države Indiju smatraju "najslabijom karikom u
nadolazećem azijskome lancu", nastavlja on, te "nastoje odvratiti New Delhi
od stvaranja nove regionalne arhitekture, mašući nuklearnom 'mrkvom' i
obećavajući Indiji status svjetske sile". Ukoliko azijski projekt uspije,
upozorava on, "Indija će morati odoljeti tim mamcima". Slična pitanja
postavljaju se u vezi sa Šangajskom organizacijom za suradnju koja je
osnovana 2001. godine, kao ruskokineska protuteža širenju američke moći na
bivšu sovjetsku središnju Aziju. Ta organizacija upravo "poprima oblik
regionalnog sigurnosnog bloka koji bi ubrzo mogao privući nove članove,
kao što su Indija, Pakistan i Iran", ističe dugogodišnji dopisnik iz Moskve,
Fred Weir, a možda će postati "euroazijska vojna konfederacija i rival
476
NATO-u".
Mogućnost da Europa i Azija krenu u smjeru veće neovisnosti
zabrinjavala je američke planere od vremena Drugoga svjetskog rata, a te su
se bojazni uvećale uslijed razvoja tropolnoga poretka, snažne južnojužne
477
suradnje i rastućega poslovanja Europske unije i Kine.
Američka obavještajna zajednica predvidjela je da će se Sjedinjene
Države, usprkos kontroli bliskoistočne nafte iz tradicionalnih razloga,
uglavnom oslanjati na stabilnije izvore u atlantskome bazenu (Zapadna
Afrika, zapadna hemisfera). Kontrola bliskoistočne nafte danas ni u kom
slučaju nije sigurna, a ta očekivanja dodatno ugrožava opasan razvoj situacije
na zapadnoj hemisferi, koji potiče politika Bushove administracije zbog koje
su Sjedinjene Države izrazito izolirane na globalnoj pozornici. Bushova
administracija čak je uspjela izgubiti podršku Kanade, što je uistinu dojmljiv
uspjeh. Odnosi Kanade i Sjedinjenih Država "napeti su i negostoljubivi" kao
nikad, što je rezultat washingtonskog odbijanja odredbi sporazuma NAFTA
koje idu u prilog Kanadi, napominje Joel Brinkley. "Djelomice kao posljedica
toga, Kanada svim silama nastoji izgraditi odnose s Kinom, a neki državni
službenici tvrde da bi Kanada velik dio svoje trgovina, poglavito naftne,
mogla sa Sjedinjenih Država prebaciti na Kinu." Kanadski ministar za
prirodne resurse izjavio je da bi u narednih nekoliko godina četvrtina nafte
koju Kanada šalje u Sjedinjene Države mogla otići u Kinu. U još jednom
udarcu washingtonskoj energetskoj politici, Venezuela je - kao vodeći
izvoznik nafte u hemisferi - uspostavila bliže odnose s Kinom od svih
latinskoameričkih zemalja i planira prodavati sve veće količine nafte Kini,
kako bi umanjila ovisnost o otvoreno neprijateljskoj vladi Sjedinjenih
Država. Uz povremene zastoje, Latinska Amerika u cjelini uvećava trgovinu i
ostale odnose s Kinom, ali je širenje zajamčeno, poglavito za izvoznike
 478
sirovih materijala poput Brazila i Čilea.
U međuvremenu, odnosi Kube i Venezuele postaju sve bliži, pri čemu se
svaka od zemalja oslanja na vlastite poredbene prednosti. Venezuela
osigurava jeftinu naftu, a Kuba zauzvrat organizira programe opismenjavanja
i zdravstvene zaštite i šalje tisuće visoko obrazovanih stručnjaka, učitelja i
liječnika, koji rade u najsiromašnijim i najzanemarenijim područjima, što
čine i u drugim zemljama Trećega svijeta. Kubanskovenezuelanski projekti
šire se i na karipske zemlje, gdje kubanski liječnici pružaju zdravstvenu
zaštitu tisućama ljudi, potpomognuti novcem iz Venezuele. Jamajčanski
veleposlanik na Kubi opisao je takozvanu Operaciju Čudo kao "primjer
integracije i južno--južne suradnje", koji pobuđuje snažan entuzijazam među
siromašnom većinom. Kubanska zdravstvena pomoć nailazi na dobar primjer
doslovno posvuda. Jedna od najužasnijih tragedija u posljednjih nekoliko
godina bio je potres koji je u listopadu 2005. Godine pogodio Pakistan. Uz
golemi broj žrtava, nepoznati broj preživjelih ljudi prisiljen je suočiti se s
okrutnim zimskim uvjetima bez krova nad glavom, hrane i medicinske
pomoći. Samo u južnoazijskome tisku moglo se pročitati da je "Kuba poslala
najveći broj liječnika i bolničara u Pakistan", plativši sve troškove (možda uz
pomoć Venezuele, te da je predsjednik Musharraf izrazio "duboku
zahvalnost" zbog "poduzetnosti i suosjećanja" kubanskih medicinskih
timova. Njih prema izvještajima čini više od tisuću obrazovanih medicinara,
od kojih su 44 posto žene, koje su nastavile raditi u zabačenim planinskim
selima, "živeći u šatorima na cičoj zimi i u nepoznatoj kulturi", nakon što su
Zapadni timovi za pomoć povučeni. Izgrađeno je devetnaest poljskih bolnica
479
i radi se u smjenama od dvanaest sati.
Neki analitičari spomenuli su i mogućnost ujedinjavanja Kube i
Venezuele, što bi bio korak u smjeru daljnjeg ujedinjavanja Latinske
Amerike u blok koji bi bio bitno neovisniji o Sjedinjenim Državama.
Venezuela se pridružila Merkosuru, južnoameričkom carinskome
sindikatu, što je potez koji je argentinski predsjednik Néstor Kirchner opisao
kao "temeljac" u razvoju spomenutoga trgovinskog bloka, a brazilski
predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva pozdravio kao otvaranje "novoga
poglavlja u našoj integraciji". Neovisni stručnjaci tvrde da je "ulaskom
Venezuele u blok uvećana mogućnost ostvarenja vizije eventualnog širenja
Merkosura na ostatak regije". Na sastanku kojime je obilježen ulazak
Venezuele u Merkosur, venezuelanski predsjednik Chávez rekao je kako "ne
smijemo dozvoliti da ovo bude isključivo ekonomski projekt, koji će
pogodovati elitama i transnacionalnim tvrtkama", što je vrlo jasna referenca
na "Međuamerički sporazum o slobodnoj trgovini" pod pokroviteljstvom
Sjedinjenih Država, koji je naišao na snažan otpor javnosti. Venezuela je
također Argentini dostavila naftu i time ublažila tamošnju energetsku krizu te
je otkupila gotovo trećinu argentinskoga duga koji je na naplatu stigao 2005.
godine, što je samo dio regionalnog nastojanja da se zemlje oslobodi kontrole
MMF-a kojim ravnaju Sjedinjene Države i koji je u dvadeset godina imao
razorne učinke. MMF je "prema našoj zemlji nastupio kao promicatelj i
osiguravatelj politike koja je argentinskome narodu donijela siromaštvo i
bol", rekao je predsjednik Kirchner, objavljujući odluku o isplati 1 trilijuna
dolara kojom će se Argentina zauvijek osloboditi MMF - a . Oštro prekršivši
pravila MMF-a, Argentina se snažno oporavila od katastrofe koju je donijela
480
politika MMF-a.
Koraci u smjeru neovisne regionalne integracije dodatno su ubrzani
izborom Evoa Moralesa za predsjednika Bolivije, u prosincu 2005. godine.
Bio je to prvi predsjednik iz redova lokalnog većinskog stanovništva.
Morales je brzo sklopio energetske sporazume s Venezuelom. Financial
Times je izvijestio da bi ti sporazumi "trebali osigurati nadolazeće radikalne
reforme u bolivijskoj ekonomiji i energetskom sektoru", pri čemu je Bolivija
po zalihama druga zemlja Južne Amerike, odmah iza Venezuele. Morales je
također predano prionuo na posao poništavanja rezultata neoliberalne
politike, koju je Bolivija slijepo slijedila dvadesetpet godina. Rezultat je bio
takav da je zemlja imala manji prihod po glavi stanovnika nego u vrijeme
početka primjene neoliberalnih mjera. Odanost neoliberalnim programima u
tom je razdoblju narušena samo u trenutku kad je nezadovoljna javnost
prisilila vladu da ih odbaci, nakon što je vlada odlučila poslušati savjet
Svjetske banke i privatizirati zalihe vode u cilju "regulacije cijena" - ili,
481
točnije, onemogućavanja pristupa vodi siromašnome stanovništvu.
"Subverzija" u Venezueli, kako spomenute događaje nazivaju u
Washingtonu, utjecala je i na Sjedinjene Države. Možda bi, stoga, trebalo
proširiti politiku "pritiska" na Venezuelu, koju je u ožujku 2005. godine
naredio Bush. U studenome 2005. godine, izvijestio je Washington Post,
skupina senatora poslala je pismo na adrese "devet velikih naftnih tvrtki: s
obzirom da u zimi očekujemo golemi porast cijene grijanja, stoji u pismu,
želimo da donirate dio svojih rekordnih zarada, kako bi obitelji s niskim
primanjima mogle pokriti te troškove". Primili su samo jedan odgovor: od
CITGO-a, tvrtke kojom upravlja Venezuela. CITGO je ponudio jeftinu naftu
za stanovnike Bostona s malim primanjima, a kasnije i za druge gradove.
Chavez to čini isključivo zbog "osvajanja političkih bodova", odgovorilo je
Ministarstvo vanjskih poslova; to je "gotovo isto kao kad je Kuba ponudila
školarine koje će siromašnoj američkoj mladeži omogućiti da studira
medicinu na Kubi". Spomenute ponude su potpuna suprotnost pomoći koju
pružaju Sjedinjene Države i neki dugi, pomoći koja je rezultat iskrenog
altruizma. Nisam posve siguran da će taj altruizam cijeniti ljudi koji su od
CITGO-a primili "12 milijuna galona jeftinoga loživog ulja za grijanje, koje
je osigurano za lokalna prihvatilišta i 45.000 siromašnih obitelji u
Massachusettsu". Ulje je podijeljeno siromašnim ljudima, suočenima s 30-50
postotnim porastom cijena nafte, pri čemu je ulje "nevjerojatno jeftino, što je
velika pomoć ljudima koji inače ne bi preživjeli zimu", prema riječima
direktora neprofitne organizacije koja osigurava jeftino ulje "prihvatilištima
za beskućnike, javnim kuhinjama i ugroženim obiteljima". Dodao je kako se
"nada da će taj dogovor biti 'prijateljski izazov' naftnim tvrtkama Sjedinjenih
Država - koje su nedavno prijavile rekordne kvartalne dobiti - te ih nagnati da
svoju zaradu iskoriste za pomoć siromašnim obiteljima u preživljavanju
482
zime", što se dosad nije ostvarilo.
Iako je Srednju Ameriku uglavnom discipliniralo reaganovsko nasilje i
teror, ostatak hemisfere izmiče kontroli, poglavito u potezu od Venezuele do
Argentine, koja je bila ogledni primjer MMF- a i Ministarstva financija, sve
dok se ekonomija te zemlje nije urušila zbog nametnute politike. Velik dio
regije ima vlade lijevoga centra. Domaće stanovništo sve je aktivnije i ima
sve veći utjecaj, poglavito u Boliviji i Ekvadoru, zemljama koje su veliki
proizvođači energenata i koje žele ili domaću kontrolu nafte i plina ili,
ponekad, potpuno gašenje proizvodnje. Brojni starosjedilački narodi ne žele
da njihovi životi, društva i kulture budu ugroženi ili uništeni, kako bi
stanovnici New Yorka mogli u svojim terencima čekati u prometnim
gužvama. Neki čak pozivaju na osnivanje "indijanske nacije" u Južnoj
Americi. U međuvremenu, ekonomska integracija poništava obrasce koji
svoje korijene vuku iz vremena španjolskih osvajanja, kad su latinoameričke
elite i ekonomije bile čvrsto povezane s imperijalnim silama, ali ne i
međusobno. Usporedo s razvojem južnojužne suradnje, spomenuti događaji
pod snažnim su utjecajem narodnih organizacija, ujedinjenih u novi, globalni
pokret za pravdu, koji se idiotski naziva "antiglobalizacija" jer podržava
globalizaciju sukladnu interesima ljudi, a ne investitora i financijskih
institucija. Sustav globalne dominacije Sjedinjenih Država iz brojnih je
razloga lomljiv, čak i ako se izuzme šteta koju su načinili Bushovi planeri.
Jedna od posljedica jest ta da tradicionalna politika suzbijanja
demokracije Bushove administracije nailazi na nove zapreke. Više nije
jednostavno kao nekad primjenjivati vojne udare i međunarodni terorizam u
svrhu rušenja demokratski izabranih vlada, što su Bushovi planeri okrutno
shvatili 2002. godine u Venezueli. Snažna "linija kontinuiteta" morat će se,
bitnim dijelom, osigurati na druge načine. Imali smo priliku vidjeti da je
masovni nenasilni otpor u Iraku natjerao Washington i London da dopuste
izbore koje su nastojali izbjeći. Susljedni pokušaj podrivanja izbora
osiguravanjem znatnih prednosti ljubimcima administracije i protjerivanjem
neovisnih medija, također nije uspio. Irački radnički pokret bilježi znatan
napredak, usprkos otporu okupacijskih vlasti. Situacija je slična onoj u
Europi i Japanu nakon Drugoga svjetskog rata, kad je primarni cilj
Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva bio podrivanje neovisnih
radničkih pokreta - kao i kod kuće, iz sličnih razloga: organizirani sindikati
bitno pridonose djelatnoj demokraciji utemeljenoj na utjecaju javnosti.
Mnoge od mjera koje su se svojevremeno primjenjivale - blokada hrane,
podržavanje fašističke politike - više nisu raspoložive. Jednako tako, danas
više nije moguće osloniti se na radničku birokraciju AIFLD-a, koja je
podrivala sindikate. Danas neki američki sindikati podržavaju iračke radnike,
kao one u Kolumbiji, gdje je ubijeno više sindikalnih aktivista nego igdje u
svijetu. Sindikati sada barem imaju potporu Ujedinjenih radnika čeličana
Sjedinjenih Država i drugih, dok Washington i dalje osigurava golema
483
sredstva za vladu, koja snosi velik dio odgovornosti za nemile događaje.
Problem izbora očitovao se u Palestini jednako kao i u Iraku. Kao što je
spomenuto, Bushova administracija nije dopustila održavanje izbora sve do
smrti Jasera Arafata, svjesna da bi vjerojatno pobijedio krivi čovjek. Nakon
njegove smrti, administracija je dopustila izbore, očekujući pobjedu
favoriziranih kandidata za palestinsku Upravu. Kako bi promovirao takav
rezultat, Washington je primijenio gotovo iste oblike podrivanja kao u Iraku i
na mnogim drugim mjestima. Washington je iskoristio USAID kao
"nevidljivog saveznika" u pokušaju da "uveća popularnost palestinske
Uprave uoči ključnih izbora, na kojima će se vladajuća stranka suočiti s
ozbiljnim izazovom radikalne islamske skupine Hamas", pri čemu je gotovo
2 milijuna dolara utrošeno na "desetak brzih projekata koji su ostvareni u
tjednu prije izbora, kako bi se među glasačima popravila slika vladajućeg
Fataha". U Sjedinjenim Državama ili bilo kojoj Zapadnoj zemlji, puka
naznaka takvog uplitanja izvana uništila bi kandidata, ali duboko ukorijenjeni
imperijalni mentalitet legitimira takve rutinske mjere drugdje u svijetu. Ipak,
484
pokušaj podrivanja izbora opet je neslavno propao.
Vlade Sjedinjenih Država i Izraela sada se moraju prilagoditi
novonastalim odnosima s radikalnom islamskom strankom koja im je vrlo
slična po tradicionalnom odbijanju suradnje, iako ne u potpunosti, barem ako
Hamas doista prihvati trajno primirje na međunarodnoj granici, kao što tvrde
njegovi čelnici. Sjedinjene Države i Izrael, s druge strane, inzistiraju da
Izraelu mora pripasti znatan dio Zapadne obale (i zaboravljena Golanska
visoravan). Hamasovo odbijanje izraelskog "prava na opstanak" samo je
odjek washingtonskog i jeruzalemskog odbijanja palestinskoga "prava na
život" - pojma koji je u međunarodnim odnosima nepoznat; Meksiko
prihvaća postojanje Sjedinjenih Država, ali ne i njihovo apstraktno "pravo na
život" u polovini Meksika, koja je prisvojena tijekom osvajanja. Formalna
predanost Hamasa "uništenju Izraela" posve je al pari s formalnim stavom
Sjedinjenih Država i Izraela, prema kojemu ne može postojati "još jedna
palestinska država" (uz Jordan), iako je u posljednjih nekoliko godina
radikalno odbacivanje djelomice popustilo, o čemu smo već govorili. Iako to
Hamas nije rekao, ne bi me iznenadilo kada bi pristao na ostanak Židova na
raštrkanim područjima današnjega Izraela, ukoliko bi Palestina mogla
pokrenuti goleme naseljeničke i infrastrukturne projekte za preuzimanje
vrijedne zemlje i resursa, čime bi se Izrael razlomio na usamljene kantone
koji su posve odvojeni jedan od drugoga i malenog dijela Jeruzalema u
kojemu bi Židovima također bio dopušteno ostanak. Mogli bi čak pristati da
se te djeliće nazove "državom". Kada bi iznijeli takav prijedlog, mi bismo ga
- s potpunim pravom - smatrali istinskim povratkom nacizmu, što je činjenica
koja nagoni na razmišljanje. Da kojim slučajem iznese takav prijedlog,
pozicija Hamasa u bitnome bi smislu bila poput one Sjedinjenih Država i
Izraela u proteklih pet godina, nakon što su odlučili tolerirati neki ništavni
oblik "državnosti". Hamas opravdano možemo nazvati radikalnom,
ekstremnom i nasilnom organizacijom, koja ozbiljno ugrožava mir i
mogućnost pravedne političke nagodbe. Ali ta organizacija nikako nije jedini
čimbenik koji zaslužuje spomenute atribute.
Drugdje su tradicionalna sredstva podrivanja demokracije urodila
plodom. Omiljena ustanova Bushove administracije u "projektu izgradnje
demokracije, Međunarodni republikanski institut", u Haitiju je svim silama
nastojala poticati opoziciju predsjedniku Aristideu, čemu je pomoglo
obustavljanje očajnički potrebne pomoći iz vrlo upitnih razloga. Nakon
procjene da će Aristide vjerojatno pobijediti na pravednim izborima,
Washington i opozicija odlučili su se povući, što je standardni potez kada se
želi diskreditirati izbore koji će imati neželjeni rezultat: izbori u Nikaragvi
1984. i Venezueli u prosincu 2005. godine dobro su poznati primjeri. Potom
je uslijedio vojni puč, progon predsjednika te vladavina terora i nasilja, koje
485
je uvelike nadilazilo nasilje izabrane vlasti.
Opstanak snažne linije kontinuiteta do današnjega dana još jednom
potvrđuje da su Sjedinjene Države poput svake druge moćne države. Slijede
strateške i ekonomske interese dominantnih sektora domaćega stanovništva,
uz neizbježne retoričke hvalospjeve vlastitoj predanosti najvišim
vrijednostima. Riječ je gotovo o povijesnoj univerzaliji, koja je i razlog zbog
kojega razboriti ljudi ne obraćaju pozornost na plemenite nakane vođa, niti na
pljesak njihovih sljednika.
Gotovo svakodnevno slušamo ogorčene kritičare koji se pitaju što nije u
redu, ali ne nude rješenja. Precizno prevedena, ta optužba zvuči ovako: "Oni
nude rješenja, ali mi ta rješenja nisu po volji". Uz poznate prijedloge za
rješavanje krize koja je dovela u pitanje sam opstanak, već smo spomenuli
neke jednostavne prijedloge za Sjedinjene Države: (1) prihvatiti nadležnosti
Međunarodnoga kaznenog suda i Svjetskoga suda; (2) potpisati i provoditi
sporazume iz Kyota; (3) prepustiti vodstvo Ujedinjenim narodima u
međunarodnoj krizi; (4) borbu protiv terorizma temeljiti na diplomatskim i
ekonomskim mjerama, umjesto vojnim; (5) poštivati tradicionalno tumačenje
Povelje UN-a; (6) odustati od veta u Vijeću sigurnosti i "poštivati mišljenje
čovječanstva", što savjetuje i Deklaracija o nezavisnosti, usprkos neslaganju
centara moći; (7) oštro smanjenje vojnih troškova i oštro povećanje socijalnih
davanja. Ljudima koji vjeruju u demokraciju ovi su prijedlozi zasigurno vrlo
konzervativni: čini se da je riječ o mišljenju većine stanovnika Sjedinjenih
Država, u nekim slučajevima goleme većine. Oni su, dakako, krajnje oprečni
službenoj politici. Valja reći da ne možemo biti posve sigurni u mišljenje
javnosti o spomenutim pitanjima, zbog još jednog obilježja demokratskoga
deficita: te teme gotovo nikad ne ulaze u javnu raspravu, a temeljne činjenice
slabo su poznate. U izrazito razjedinjenome društvu, javnost je stoga
uglavnom lišena mogućnosti da oblikuje značajna mišljenja.
Sljedeći konzervativni prijedlog jest poštivanje činjenica, logike i
elementarnih moralnih načela. Ljudi koji odluče poslušati prijedloge ubrzo će
napustiti dobar dio poznate doktrine, iako je ponavljanje samoljubivih mantri
puno lakše. Takve jednostavne istine uvelike nas primiču preciznim i
detaljnim odgovorima. Što je još važnije, one omogućavaju primjenu tih
odgovora, prilike koje ćemo lako ostvariti ukoliko se oslobodimo okova
doktrine i nametnutoga privida.
Iako je posve prirodno da doktrinalni sustavi nastoje poticati pesimizam,
beznađe i očaj, stvarnost je bitno drukčija. Tijekom proteklih godina učinjen
je značajan napredak u neprekidnoj potrazi za pravdom i slobodom, čime je
osigurano naslijede koje se lakše može dalje razvijati i promicati. Prilika za
obrazovanje i organizaciju ima u izobilju. Kao i ranije, prava nam zasigurno
neće dodijeliti dobrohotne vlasti, niti ćemo ih izboriti povremenim akcijama -
posjetom nekolicini prosvjednih skupova ili ispunjavanjem listića u osobnim
ispadima koji se zbivaju svake četiri godine i opisuju kao "demokratska
politika". Kao i ranije, spomenuti ciljevi zahtijevaju predani svakodnevni
angažman s ciljem stvaranja - ili ponovnoga stvaranja - temelja za djelatnu
demokratsku kulturu u kojoj javnost ima svoje mjesto u odabiru politika, ne
samo u političkoj areni, iz koje je velikim dijelom isključena, nego i u
presudnoj ekonomskoj areni iz koje je isključena po načelu. Postoje brojni
načini promicanja demokracije kod kuće i uzdizanja demokratske kulture na
novu razinu. Prilika je mnogo, a njihovo propuštanje vjerojatno će imati
zlokobne posljedice: za državu, za svijet i za buduće naraštaje.
 KAZALO

11. rujna 2001. 41-43, 122-124, 126-127, 173, 176, 223, 290
Komisija 40
Abazzi, Feroz 55
Abbas, Mahmoud 191-192, 199
ABC News 180, 245
Abram, Morris 253
Abrams, Elliott 142, 214
Abu Ghraib 77
Achcar, Gilbert 192
Acheson, Dean 80, 105, 142
Achille Laurootmica aviona 186-187
Adams, James Luther 244
Adams, John Quincy 103-108
Afganistan 23, 26-28, 30, 52, 65, 124, 131, 135, 222, 255, 263
Afrika, otpis duga 10
agresija, definicije 58, 76-78
AIFLD (Američki institut za razvoj slobode rada) 172, 283
Alvarez Martinez, Gustavo 169 -170
akademska sloboda 259-261
al-Adad, Ali 183
al-Ani, Eiman 59
Albanija 78, 113
Albek, Pliya 207
Albright, Madeleine 99, 133
Aldrich, Richard 140
al-Hakim, Abdul Aziz 165, 188
Aliyev, Ilham 160
Al-Jazeera 59, 189
al-Jumaili, Sami 59
Allawi, Iyad 179, 181
Allende, Salvador 126
Allison, Graham 13, 15-16, 38
al-Mufti, Nermeen 57
Al-Qa'ida 26-31, 39, 44, 253
al-Sadr, Muqtada 62, 163, 275
al-Shibh, Ramzi bin 44
al-Sistani, Ali 179, 181
al-Zarqawi, Abu Musab 28, 261
Americas Watch, prosvjed 11
Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) 172, 283
Američka akademija za unaprjeđenje znanosti 247-248
Američka akademija znanosti 24
Američka akademija znanosti i umjetnosti 16
Američka revolucija 130
Američko društvo za međunarodno pravo 115
Amin, Idi 100
Amnesty International 53, 251
anketa NBC-ja i Wall Street Journala 245
anketa organizacije Latino-barómetro 155
Anketa Zogby International 182, 270
Annan, Kofi 45, 72, 74
"anti-amerikanizam" 111
Arab Development Reports 189
Arafat, Jaser 190-192, 195-199, 201, 203-204, 283
Argentina 127, 170, 206, 280, 282
Arieli, Shaul 199
Aristide, Jean-Bertrand 172-174, 285
Aristotel 227- 8
Arkhipov, Vasily 15
Arkin, William 18
Arktički nacionalni park prirode 47
Associated Press 90
Atran, Scott 27
Australski sustav zdravstva 242-243
Avineri, Shlomo 192
Ayalon, Ami 204
Azerbejdžan 160
Azijska energetska sigurnosna mreža 164, 276-277
Aznar, José Maria 150
Bacevich, Andrew 112, 114
Baker, Dean 197, 232, 242, 264
Balkanski ratovi 30, 76
NATO-ova akcija bombardiranja Srbije
Balls, Andrew 151
Baltimore Sun 170
Banning, Lance 227
Barak, Aharon 218
Barak, Ehud 198-203, 211
Bar-Illan, David 198
Bartov, Omer 138
Basra, Irak 165, 184
Baucus, Max 42, 127
Bazin, Marc 172
BBC 59
Bečka konvencija o konzularnim odnosima 79
Ben-Ami, Shlomo 198
Ben-Eliezer, Benjamin ("Fuad")220
Ben-Gurion, David 205
Benn, Aluf 214
Benvenisti, Meron 210, 218-220
Benjamin, Daniel 29, 171
Bergen, Peter 29
Bergquist, Charles 126
Berle, Adolf 128
Berlusconi, Silvio 150
Biden, Joseph 41
bin Laden, Osama 30-32, 42, 97, 164, 180, 223, 261, 289
Binns, Jack 170
Birnbaum, Jeffrey 257
Bjelorusija 21
Blair, Bruce 22
Blair, Tony 10, 27, 32, 34-35, 55, 91, 98, 114, 147, 149-150, 158, 182
Blanton, Thomas 15
Bohn, Michael 187
Bolton, John 72, 79
kao ambasador UN-a 10, 100-101
bombaši samoubojice 29
Bonhoeffer, Dietrich 244
Boot, Max 14
Bosch, Orlando 13, 44
Bosna 26, 28, 30, 102, 112, 114
Boston Globe 41, 90, 114, 250
Bowen, Stuart 71
BP 86
Brazil 24, 170, 237, 279-280
Bregman, Ahron 202
Bremer, Paul 71
Brežnjev, Leonid 118, 126
Brinkley, Joel 191, 217, 278
Brooke, Alan 140
Brooks, David 148
Brown, Harold 17
Brzezinski, Zbigniew 46
B'Tselem 210
Budućnost energije: pogled u 2030. (ExxonMobil) 47
Buergenthal, Thomas 55, 196
Bundy, McGeorge 136
Burke, Jason 31, 52
Burnham, Walter Dean 244
Bush, George H. W.,
administracija Busha Starijeg 67, 122, 173, 209, 214, 252, 263
Bush, George W.,
administracija Busha Mlađeg 9-11
proračun 2005. 253-255
politika obrazovanja nuklearna politika 13-14, 16-19, 22, 87-89
skandali s mučenjima 50-55
Business Week 245
Butler, Smedley 172
Bybee, Jay 51

Cadogan, Alexander 140

Camp David 193, 198-199, 201-203, 211
 Carey, Benedict 221
Carlucci, Frank 111
Carothers, Thomas 168, 170-172, 178-179, 184
Carr, Joe 60
Carter Jimmy, Carterova administracija 170, 236, 273
Cartwright, James 18
Casey, Lee 54-55
Castlereagh, Robert Stewart (Lord) 106
Castro, Fidel 128-129
Ceauşescu, Nicolae 68
Centar za ekonomska i politička istraživanja 237
Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) 28
cenzura 181
Chavez, Hugo 154-155, 280-281
Chayes, Abram 76
Cheney, Dick 71, 85, 156, 180
Chennault, Claire Lee 97
Chomsky, Noam 112
Chronicle of Higher Education 261
Chun Doohwan 68
Churchill, Winston 140
CIA (Središnja obavještajna agencija) 12, 42-45, 53, 122, 162-163, 173,
185, 263
cionizam 195, 210, 216
Cipar 186
Clark, Wesley 110, 113-114
Clinton, Bill, Clintonova administracija 70, 73-74, 94, 99, 101-102, 128,
133
indonezijska invazija u Istočnom Timoru 100, 114
srednjoistočna politika 188, 199, 201-204, 209, 211, 220-221
nuklearna politika 15, 17-18, 20-1, 23-24, 32
Cockburn, Patrick 63, 67, 179
Cohen, William 114
Constant, Emmanuel 44, 173
Cook, Robin 91
Cordesman, Andrew 183
Crawford, Timothy 139, 150
Crveni ožiljak 229, 236
Curtis, Mark 95

Čečenija 22, 180

Čehoslovačka, Hitlerova invazija 115
Čile 126-127

Dahl, Robert 225

Dajan, Moshe 210
Darfur, ubojstva u 250-251
Daschle, Tom 240
Dawisha, Adeed 190
Deklaracija sa sastanka na vrhu južnih zemalja iz 2000. 95
Delacoura, Katarina 178
Delaware, državni arhiv 226
DeLay, Tom 240, 268
Demonsko mesijanstvo 229, 231
Desai, M. J. 134
Dewey, John 226-227
Dicker, Richard 250
Diem, Ngo Dinh 244
Dillon, Douglas 128
Dobriansky, Paula 252
Dodge, Toby 34
dolar, američki 164, 277
Dominikanska Republika 137, 198
Domino-teorija 132, 135-137
Donitz, Karl 96
Dower, John 135
Dreazen, Yochi 181-182
Drew, Elizabeth 257
Drugi svjetski rat 46-48, 100, 135-138, 141, 145, 236, 278, 283
Duelfer, Charles A. 69-70, 253
Dulles, John Foster 162
Duvalier, Jean-Claude "Baby Doc" 68
Egipat 43-44, 53, 89-90, 185, 188-189, 192-193, 215
EIBaradei, Mohamed 83, 87-88
Eichengreen 240
Einstein, Albert 9, 15, 21, 81, 116
Eisenhower, Dwight D., Eisenhowerova administracija 36, 162, 222
kubanska politika 128-129
i Vijetnam 132, 244
ekološka katastrofa 7, 24
ekspanzionizam Sjedinjenih Država 99
El Salvador 12, 126, 156-158, 169, 174, 221
Eldar, Akiva 206-207
el-Motassadeq, Mounir 43
Elon, Amos 230
Emerson, Ralph Waldo 108
Erez, Haim 216
Etiopija 115
evolucija, poduka o 261
ExxonMobil 47, 276

Fadhil, Ali 60
Fainaru, Steve 64
Falk, Richard 66, 98
Faludža, Irak 57-63, 77, 180
Farmaceutske tvrtke 242, 246, 266, 268
Feldman, Noah 148
Ferguson, Niall 111
Ferguson, Thomas 225, 235-236
Figueres, José 157
Financial Times 24, 70, 151, 179, 263, 280
Financijska liberalizacija 239
Fischer, Joschka 159
Fisk, Robert 63
Florida, osvajanje 103-105, 122, 131
Foreign Affairs 99, 160, 261
Francuska 14, 28, 46, 51, 82, 100, 130, 133, 158, 173
Franklin, Bruce 233
Friedman, Thomas 32, 197
Friel, Howard 98
Frist, Bill 33
Fundacija za bliskoistočni mir 211

Gadafi, Muammar 78
Gaddis, John Lewis 102-104, 107-108, 131, 139
Galbraith, John Kenneth 134
Galbraith, Peter 165
Gallagher, Nancy 16
Gallupove ankete 148, 234, 266, 270
Gardner, David 223
Gazit, Shlomo 193-194
Gerges, Fawaz 30
Gibson, Macguire 38
globalizacija 17, 26, 95, 109, 145-146, 223, 238, 282
globalno zatopljenje 24-25, 81
Goldberg, Michelle 261
Goldsmith, Peter Henry (Lord) 34-35
Goldstone, Richard 109, 112
Gomez, Juan Vicente 46
Gonzales, Alberto 50-52, 57
Gorbačov, Mihail 20, 118, 122
Gordon, Joy 69
Gore, Al 243
Goss, Porter 43
Graham, Thomas 89, 91
Gray, A. M. 145
Grčka 132, 258
Greenspan, Alan 143, 233, 269
Grenell, Richard 88
Grozni, Čečenija 59
Guatemala 157, 163, 169-171, 174, 176, 258
Gush Emunim 194

Haag 250
Hadji Murád (Tolstoj) 30
Haiti 64, 74, 89, 103, 124, 130, 137, 171-175, 221, 285
Hajjarian, Saeed 74
Halliburton 71-72
 Halllday, Denis 68
Hamas 191, 275, 283-284
Hariri, Rafik 185
Harriman, Ed 35, 71
Harvard Divinity School 45
Harvardški projekt Glasač koji iščezava 243
Hass, Amira 207-208, 215, 217
Hawke, Bob 152
Hedges, Chris 245
Heidegger, Martin 119
Hezbollah 187
Hietala, Thomas 107
Hirohito (japanski car) 119
Hitler, Adolf 115, 136, 138, 146, 162, 230, 274
Hladni rat 121-122, 130, 143-146, 168, 170, 174
Hobbes, Thomas 261
Hodža, Enver 78
Hoge, Warren 72
Homeini, ajatolah Ruhollah 165
Honduras 11, 45, 169-170
Horowitz, David 260-261
Ho-Ši-Min 137
Hrana za svijet, program UN-a 64, 209
Hruščov, Nikita 130
Hughes, Karen 149
Hull, Cordell 97
humanitarne intervencije 95, 115, 120, 124
Huntington, Samuel 118-189, 122, 125, 146, 236
Hussein, Saddam 26, 30, 38, 42, 54, 62, 68, 72, 145-147, 162, 167, 196,
270
i Kuwait 107-108, 143
i Reaganova administracija 118
Sudski postupak protiv 118

Ignatieff, Michael 65
Indija 120-121, 134, 164, 221, 223, 276-278
i nuklearno oružje 20, 22, 24, 87
Indijanci 11, 104-105, 125, 131, 233, 282
Indonezija 27, 100-101, 114, 132, 135-6, 141, 151-154, 163
Indonezijska vojska (TNI) 153-154
Indonezijska komunistička partija 132, 136
industrija kreditnih kartica 265
industrija visoke tehnologije, ulaganja Pentagona u 143-144
informacijska tehnologija, politika vladinih fondova 248, 267
Institut Brookings 184
"inteligentni dizajn," poduka o 262
Internet 248, 251
Invazija na Irak 2003. Iračka nacionalna garda 60
Irački crveni križ 60
Irak izbori u 59, 147, 179-183, 275
Iransko-irački rat 38
naftni resursi 38-39, 46-48, 161, 178
sankcije u 66-69, 167, 190
Šiiti 67, 164, 274
Iran Iransko-irački rat 37-38
program nuklearnog oružja 37-38, 84-87, 89-90, 97
rezerve nafte 160
sankcije SAD-a 74-75, 84
Islamisti 23, 26-32, 39, 158, 275, 283
Istočna Njemačka 36
Istočni Jeruzalem 201, 210, 213, 218-221
Istočni Timor 100, 114-115, 153
Istraživački centar Pew 146
Istraživački institut američke akademije 38
Istraživanje i razvoj 143
Italija 43, 73, 131-132, 274
Izrael Arapsko-izraelski ratovi 204
i Libanon 40, 185-188
i nuklearno oružje 90
okupirana područja 40, 55-56, 64, 193-194
granica razdvajanja 55-56, 194, 208-215
veze sa SAD-om 211
vodeni resursi 56, 194, 213, 217
Izraelski politički forum 201
Jackson, Andrew 103-108
Jackson, Robert 77-78
Jacob, Lawrence 256
Jacobs, Seth 244, 257
Jakovljev, Aleksandar V. 72
Japan 86, 96-98, 132, 135, 140, 223, 229, 236, 276
javno mnijenje 40, 65, 85, 167, 180, 234, 244, 248-249, 252-256
Jerusalem Post 245
Jeruzalem 192, 197, 199, 201-202, 210-211, 213-214, 218-221, 284
Johnson, Lyndon B., administracija 258
Jordan 161-162, 197, 205
prodaja iračke nafte 65, 69-70, 72-73
Južna Afrika 74-75, 251
Južno zapovjedništvo američke vojske (Southcom) 122

Keagan, Robert 44
Kambodža, bombardiranje 101
Kamp, Karl-Heinz 111
Kanada 19, 107, 133, 155, 245, 256, 266, 278
Kapeliouk, Amnon 186, 215-216
Karimov, Islam 158-159
Katar 180
Kay, David 253
Kazahstan 159
Kean, Thomas 40
Kemijska industrija 41
Kennan, George 46, 132, 135
Kennedy, John F. 80, 121, 128-130, 133-134, 136, 162
Kennedy, Robert 128
Kerry, John 56, 240, 243, 245, 253
Keynes, John Maynard 239
Khan, Hulagu 63
Kifaya ("Dosta") pokret u Egiptu 185, 188
Kimball, Warren 138
Kimmerling, Baruch 216-217, 261
Kina 13-22, 115, 119, 137, 164, 233, 237-238, 250-251, 276-279
 Kinsley, Michael 11
Kirkpatrick, Jeane 100, 253
Kissinger, Henry 85, 101, 126, 141, 193
klimatske promjene 24-25, 81, 146
Klinghoffer, Leon 186-187
Koh, Harold 75
Kolumbija 221, 283
Komisija za potvrdu stanja na Kosovu (KVM) 110
Konvencija o biološkom i toksičnom naoružanju (BTWC) 37
Konvencija o genocidu 75-76
Konvencija o pravima djeteta UN-a 252
Korb, Lawrence 87
Kornbluh, Peter 169
Korporacija Rand 177
Kosovo 28, 36, 66, 101-102, 109-114
Kostarika 157, 175-176
Kraljevski institut za međunarodne odnose (Chatham House) 27
kreacionizam, poduka o 262
Kretzmer, David 196
Krock, Arthur 98
kršćanski fundamentalisti 245
Krugman, Paul 264
Kuba 53-54, 80, 97, 128-130, 142, 156, 279, 281
Kubanska raketna kriza 15, 80
Kull, Steven 183, 253
Kurtzer, Daniel 219
Kuvajt 54, 70, 107-108, 143, 162

Laboratorij za pomorska istraživanja 41

Lancet, 62-63, 65
Latinska Amerika 122, 126-127, 129-130, 154-155, 157, 168, 170-171,
177, 237, 273, 278
vidjeti i pojedine zemlje
Lavie, Ephraim 204
Leibowitz, Yeshayahu 205
Letelier, Orlando 127
Levinson, Sanford 50-51, 54
Levy, Gideon 212
Libanon 149, 161-162, 185-188
izraelska invazija od 1982. 30
i Sirija 39-40
Liberija 130
Libija 78, 90, 162, 233
Liječnici za ljudska prava, izraelska organizacija 215
Lind, Michael 45
Lippmann, Walter 256
Lloyd George, David 130
London, Jack 233
Longley-Cook, Eric 141
Lord, Lance W. 18
Lugar, Richard 16
Luttwak, Edward 62
ljudska prava 53-54, 74, 76, 109, 152-154, 160, 206, 209-210, 252-253

Ma'aleh Adumim 199, 213-214, 219-220

Ma'ariv 211
Madison, James 227-228
Mahdi, Kamil 68
Malka, Amos 204
Mallaby, Sebastian 151
Mallory, Lester 129
Mandžurija 115, 119, 274
Manning, David 36
Marcinkowski, Jim 42
Marcos, Ferdinand 68, 152
markice za hranu 233, 264
Marshall, George C. 98
Martin, Paul 90
masakr u Srebrenici 57, 102, 114
Mayer, Arno 123
MccGwire, Michael 20-21, 81-83, 86, 88
McChesney, Robert 225
McGreal, Chris 211
McNamara, Robert 15, 88, 140-141
 Mearsheimer, John 87
medicinska skrb i medicinska pomoć 279
Međuamerički sporazum o slobodnoj trgovini 280
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) 83-84, 90, 276
Međunarodna istražno povjerenstvo za rat na Kosovu 109
Međunarodna presretačka postrojba UN-a (MIF) 70
Međunarodni kazneni sud (ICC) 249-251
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 96, 101
Međunarodni monetarni fond (IMF) 133, 175, 265, 280, 282
Međunarodni sud 196
vidjeti Svjetski sud
Međunarodno povjerenstvo Crvenog križa (ICRC) 54, 78, 196
Meir, Golda 193
Meksiko 14, 78-79, 103, 106-108, 237, 284
Melman, Seymour 263
MI5 27
Mill, John Stuart 120
Millenium Challenge Corporation 10
Miller, Geoffrey 53
Miller, Judith 196-199, 201, 203
Milošević, Slobodan 101-102, 110-112
Ministarstvo financija Sjedinjenih Država 42, 239
Ministarstvo obrane Sjedinjenih Država 52
Ministarstvo pravosuđa Sjedinjenih Država 13, 44, 50-52, 54, 75, 229
Ministarstvo unutarnjih poslova 213
Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Država 11, 39, 73, 76, 78, 87,
110, 122, 128, 132, 140, 142, 158
Mirovni studiji 260-261
MIT (Tehnološki institut u Massachusettsu) 85
mobilnost kapitala, međunarodna 238-240
Mofaz, Shaul 208-209, 213
Monroe, James 103, 105, 128
Monten, Jonathan 177-178
Montt, Rioss 169
moral, retorika 10, 32, 47, 119, 123, 141-142, 146, 178
"moralne vrijednosti" 102, 246-248, 252, 268
Moratinos, Miguel 202
 Mornarica Sjedinjenih Država 17, 69, 104, 107
Morris, Benny 194, 197, 204-205, 207
Morris, Roger 162-163
Moseley, Michael 35
Moynihan, Daniel Patrick 100-101
Mubarak, Hosni 188
mučenja 43, 50-54, 62, 75, 127, 159, 169, 194
Mueller, Robert 12-13
Mumper, Larry 260
Murray, Craig 158-159
Mussolini, Benito 115

Nacionalna komisija za ljudska prava 153

Nacionalna autonomija 238
Nacionalna obrambena strategija 18
Nacionalna zaklada za demokraciju 146, 148, 172
Nacionalni institut za zdravstvo 143
Nacionalni koordinator za zdravstvenu informacijsku tehnologiju 267
Nacionalni muzej Iraka 38
Nacionalni vojni arhiv 15
Nacionalno obavještajno vijeće 26
Nacionalno vijeće sigurnosti 222
memorandumi
nacistička Njemačka 50-51, 73, 125
Načelo izuzetnosti 119
Nasser, Gamal Abdel 162
Natan-Zada, Eden 212
Negbi, Moshe 206
Negroponte, John 44-45, 169-170
"neljudi" svijeta 140, 221-222
neoliberalizam 155, 173, 176, 223, 237-239, 280-281
Netanyahu, Benjamin 198, 202-203, 213
Nevins, Joseph 153-154
New York Times 32, 58, 63, 70, 78, 84, 98, 103, 157, 160, 164, 175, 196-
197, 221-223
Newsweek 249
Nikaragva 11-12, 45, 55, 76-79, 97, 136, 156-157, 171, 174-177, 180,
214, 234
Nimitz, Chester 96
Nitze, Paul 142
Nixon, Richard 101
"Nizozemski invazijski zakon" 250
Noriega, Manuel 143
Norton, Augustus Richard 147, 149-150
Norveški institut za primijenjene društvene znanosti 64
nuklearno oružje i ratovanje 13-24, 37-41, 81-92, 123, 140, 165, 193,
275-276
Nunn, Sam 16, 21
Nürnberg, suđenja 50, 52-53, 76-78, 93, 96
Njemačka 20, 65, 67, 73, 77, 119, 230-231, 274

obrazovni sustav 68, 259, 262

Ocampo, Jose Antonio 237-239
Odmetničke države 49, 82, 84, 101, 125
Oliphant, Thomas 41
Olmert, Ehud 218-219
Opća bolnica u Faludži 58-61
Opća deklaracija o ljudskim pravima 252-253
Opća skupština UN-a 167, 197
Operacija Kondor 127
OPF-ovi („ograničenja, pretumačenja i formalizacije") 75
Organizacija američkih država (OAS) 54-55, 74, 76
Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) 110
Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) 247, 267, 269
O'Shaughnessy, Hugh 155
Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) 113
"osovina zla" 123
Oxford Research International 182
Oz, Amos 201

Page, Benjamin 256-257

Pakistan 20, 22-23, 278-279
Palestinci 36, 40, 55-56, 60, 113, 178-180, 185-221, 275, 283-284, 289
Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) 36, 186, 195
 pamuk, istek monopola 107
Panama 122, 142-143
Pape, Robert 29
Paust, Jordan 52, 54
Pearson, Lester 133
Pedatzur, Reuven 13, 16, 206
Pendergast, Tom 139
Pentagon 18-20, 23, 30, 38, 44, 63, 66-67, 97, 122, 143-144, 208, 222,
242
vidjeti Ministarstvo obrane Sjedinjenih Država
Peres, Shimon 186, 191, 197, 206, 220
Pérez, Louis 129
Perry, William 15
Philosophy of the Revolution (Nasser) 162
Pike, John 18
Pinochet, Augusto 53, 126-127
Pinter, Harold 111-112
Plame, Valerie 42
Podmetnute bombe u Londonu 2005. 27, 30
Područje Oregon 107-108
Program za razvoj UN-a (UNDP) 63, 189
Pojas Gaze 61, 213-215, 221
Politika (Aristotel) 227-228
Polk, James 106
Pollin, Robert 237
Pomorski ratni koledž 61
porast broja zatvorenika 251
porezne olakšice 41, 255
Posada Carriles, Luis 12-13, 44
Postel, Sandra 263
Povelja o odgovornosti Sirije 39
Povelja o ratnim zločinima 51, 57
Povelja Ujedinjenih Naroda 76-77, 92-93, 96, 98, 108-111, 115, 249, 285
Članak 51. povijesna memorija, nacionalna 160-161, 189
Povjerenstvo za razoružavanje UN-a 89
Powell, Colin 150, 159, 176-177, 180, 234
Pownall, Henry 140
Prados, John 33, 147
Predsjednička pomilovanja 13, 44, 73
Predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama
1980. 235
1984. 235
2000. 225, 229, 240, 243
2004. 229, 234-235, 240-241, 243, 245, 272
preemptivni rat 50, 95, 97, 102-103, 123
pregovori u Tabi 201-204
Prensa, La 175
preventivni rat 19, 32, 50, 86, 94-95, 97-98, 249, 253
privatizacija usluga 239
"prljave bombe" 15
Program o stavovima u međunarodnoj politici (PIPA) 253-254
proizvođači lijekova 242
promašene države 7-8, 103, 123-125, 172, 234
proračunski deficiti 247, 255
Protokoli iz Kyota 25, 95, 245, 249, 285
Pundak, Ron 199, 201-204
Putin, Vladimir 59, 159

Qadeer Khan, Abdul 23

Qandil, Abdel-Hakim 188
Qasim, Abdul Karim 161-163

Rabin Yitzhak 198, 206

Rai, Milan 63
Ramon, Haim 218
Rashid, Jamal 186
raspodjela izbornih okruga 25
Rasul et al v Bush 55
rat protiv droge 122-124, 154
rat protiv Seminola 103-105
rat protiv terora 14, 26, 29, 40-44, 52, 106, 124, 176, 185, 249
ratovi u Indokini 65, 133, 135-136
Rawls, John 49
Reagan, Ronald, Reaganova administracija 54, 74, 77, 121, 127, 251-252,
256, 258
Hussein 38
Radikalni islamisti 23, 31
Samoizuzeće iz međunarodnog prava 53
Reich, Robert 225
Reifer, Tom 264
religija i politika Sjedinjenih Država 244
Reuters 59
Rice, Condoleezza 53, 78-79, 95, 99-101, 147, 159-160, 180, 214
Rich, Marc 73
Richards Alan 179
Rieff, David 111
Rivkin, David 54-55
Robespierre, Maximilien 51
Robin, Corey 262
Rogers, Joel 235-236
Roh Moohyun 87
Roosevelt, Franklin D. 138
Ross, Dennis 203-204
Roy, Sara 214, 261
Rubinstein, Danny 219
Rumsfeld, Donald 16, 18, 29, 38, 43, 52-53, 71, 85, 150, 156, 163, 180
Rusija 131, 136-144, 159-160, 180, 234, 251, 276
Ruska revolucija 131
Russell, Bertrand 9, 15, 21, 81, 116
Rycroft, Matthew 36

Sachs, Jeffrey 10
Sadat, Anwar 192-193
Said, Edward 66
Sanchez, Ricardo 53
Sastanak na vrhu Ujedinjenih Naroda 2005. 95, 249, 252
Saudijska Arabija 30, 47-48, 143, 162, 164, 181, 274, 276
Savezna agencija za postupanje u hitnim slučajevima (FEMA) 262-264
Scheuer, Michael 31
Schiavo, Terri 268
Schiff, Ze'ev 209
 Schlesinger, Arthur 15, 128-129, 134
Schmitt, Carl 51, 78
Scowcroft, Brent 92
Sese Seko, Mobutu 152
Sevan, Benon 72, 74
Shadid, Anthony 64
Shalom, Avraham 205
Shamir, Yitzhak 197
Sharon, Ariel 191-193, 211, 213-214, 216-217, 219, 221
Sheikh Sa'ad 210
Shenon, Phil 40
Shohat, Orit 216
Shultz, George 121
Simon, Steven 29
Sirija 39, 39, 65, 72, 128, 185-187, 195
Sjeverna Koreja, program nuklearnog naoružanja 84, 87, 90, 117, 125
Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) 238, 278
Sjevernoatlantski savez (NATO) 20-21, 278
Akcija bombardiranja Srbije 75-76, 87, 94-95, 109-114
slanje oružja 170
Slater, Jerome 204
Slaughter, Anne-Marie 115
Smith, Adam 11, 120-211, 227, 238, 241, 256
Socijalna sigurnost 235, 264, 270-271
Sofaer, Abram 78
Somozin režim 45, 174
Sovjetski savez 21, 26, 52, 118, 121, 128, 130-131, 138-142, 144-145,
206
Sporazum iz Osla 198-199, 203
Sporazum o antibalisitčkim raketama 89
Sporazum o neširenju 14, 87-88, 91, 275-276
"sporazumi o slobodnoj trgovini" 226, 238, 241, 256, 280
Srbija, 36, 57
NATO bombardiranje 75-76, 87, 94-95, 109-114
Srednji istok 132, 145, 147-149
vidjeti pojedine zemlje
Staljin, Josif 136, 138, 146
 Statistički ured Sjedinjenih Država 232
Steinbruner, John 16
Stern, Fritz 230-231, 244, 261
Stevenson, Adlai 131
Strana pomoć 30, 37, 40, 74, 122, 148, 154, 159-160, 175, 208, 217, 276,
279
STRATCOM 17
Strategija nacionalne sigurnosti 94, 99
Suharto 68, 133, 141, 146, 151-153
Sunday Times (London) 34
Sustav iz Bretton Woodsa 239-240
Svemir, militarizacija 17-20, 89
svemirsko oružje 17-20
Sveučilište Al-Azhar (Kairo) 30
Svjetska banka 151-152, 172, 175, 265, 281
Svjetski sud 55, 75-80, 86, 116, 176, 249-250, 285
Svjetski trgovinski centar 30, 97

Šangajska organizacija za suradnju 164, 278

Španjolska 43, 73, 104, 107, 150, 254

Tacit 106
tajni vladini dokumenti 169
Talibani 27, 97, 173
Tantawi, Sheikh 30
Taylor, Telford 78, 96
Teksas, aneksija 107
Téllez, Dora Maria 45
Tenet, George 26, 53
terorizam 12-13, 23, 27-33, 37-45, 121-124, 246, 258, 270, 282
Texaco 73-74, 173
Thatcher, Margaret 127, 267
Thyssen-Krupp 86
Times (London) 33
Tocqueville, Alexis de 11
Tolstoj, Lav 30
Torricelli, Robert 128
 Transparency International 152
Traub, James 111-112
trgovinski deficiti 247, 255
Trilateralna komisija 236
troškovi zdravstvene zaštite 267
Truman, Harry 139-140, 142, 236
Trumanova doktrina 118, 132
Tunis, izraelsko bombardiranje 186-187
Turkmenistan 160
Turska 69-70, 72-73, 107, 150-151
Tyler, John 107

Ujedinjeni Narodi (UN) 67-77, 80, 88-89, 108-111, 188-191, 195, 249-
255
Članak 51 93-94
Ukrajina 21, 44
UN Human Development Report 2005 267
UNESCO 251
uragan Katrina 255, 262-264
Uzbekistan 158-159

van Creveld, Martin 85

Veblen, Thorstein 233, 236, 241
Velika Britanija 91, 106-107, 120
i Irak 158, 161, 184, 190
i kontrola nad svjetskom rezervom nafte 46
u 2. svjetskom ratu 81-82, 91, 123
Venezuela 11-12, 46-47, 154-156, 278-282, 285
Vidal, Gore 112
Vijeće nacionalne sigurnosti 29, 132
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda 11, 39-40, 45, 54-55, 69, 72-74, 93-
95, 109-111, 167, 176, 180, 195, 218
Vijetnam 140-141, 166, 244
Vijetnamski rat 65, 131-137
Visoko raspravno vijeće UN-a 93-95, 108-109, 111
vladine tajne 134, 161, 169, 238, 258
vojna inženjerija 208-209
 Volcker, Paul 70, 72-73
von Hippel, Frank N. 83
von Humboldt, Wilhelm 247
Von Sponeck, Hans 68-69
Vrhovni sud Sjedinjenih Država 52, 55, 207
Vrhovno vijeće islamske revolucije (SCIRI) 165, 183

Wade, Robert 237

Walker, Thomas 156-157
Wall Street Journal 44, 62, 72, 179, 181, 223, 236, 245, 247, 263, 265,
268
Wall, David 159
Walsh, James 23
Walzer, Michael 65-66
Washington Post 151, 245, 268, 275, 281
Webster, Daniel 93
Weeks, William Earl 104-106
Weisberg, Jacob 100
Weisbrot, Mark 270
Wheeler, Nicholas 113
White, Harry Dexter 239
Whitman, Walt 108
Wiebe, Robert 228-229, 236
Wilentz, Amy 172
Williams, Ian 189
Wilson, Woodrow 103, 108, 115, 117, 130-131, 137, 172, 226, 228-229,
236
Winters, Jeffrey 151-152
Wolff, Edward 232
Wolfowitz, Paul 38, 85, 133, 148, 151-154, 163
Wong, Edward 165
Wurr, Juliet 149

Yamit 193, 216

Yankelovich, Daniel 244
Yassin, Ahmed 31, 209
Young, Nigel 59
Zakon o bankrotu 265-266
Zaljevski rat 87, 196
Zapadna obala 36, 55-56, 192, 194, 199, 203, 207-221, 284
Zartel, Idit 206-207
zatočenici Guantanama 52-55
zdravstvena skrb 156, 245
Zelikow, Philip 10
Zia ul-Huq, Muhammad 23
Ziegler, Jean 61, 64
Zughayer, Kemal 186
Zunes, Stephen 40, 56, 187-188

Ženevske konvencije 50-55, 58, 61, 65, 196

 Noam Chomsky
PROMAŠENE DRŽAVE

Izdavač
Naklada LJEVAK d.o.o.

Za izdavača
PETRA LJEVAK

Lektor i korektor
PETRA BRNARDIĆ

Kazalo
ASTRID PAVLOVIĆ

Priprema
Studio LJEVAK
ISBN 978-953-178-847-2 (tvrdi uvez)

Tisak
Feroproms, Zagreb
 Zabilješke

[←1]
Gar Alperovitz, America Beyond Capitalism (Wiley, 2005.). Zagovaraju se
"povijesne vrijednosti". O operativnim vrijednostima za moćne se, kao i obično, ima
još puno toga za reći.
[←2]
Stuart Eizenstat, John Edward Porter i Jeremy Weinstein, Foreign Affairs,
siječanj - veljača 2005.
[←3]
Posebno vidjeti moj Hegemony or Survival (Metropolitan, 2003.; dopunjeno,
Owl, 2004., hrv. izdanje: Hegemonija ili opstanak, Naklada Ljevak, Zagreb 2004.);
dodatno razmatranje i izvori nalaze se u elektronskom izdanju na
www.americanempireproject.com.
[←4]
New York Times, 10. srpnja 1955.
[←5]
Vezano za taj sramotni podatak, vidi Howard Friel i Richard Falk, The Record of
the Paper (Verso, 2004.).
[←6]
Kao sažeti uzorak, vidjeti moj "Simple Truths, Hard Problems", Philosophy,
siječanj 2005. Poznat mi je samo jedan slučaj izričitog odbijanja, duboko cijenjeno
djelo profesora međunarodnog prava Michaela Glennona, Limits of Law,
Prerogatives of Power (Palgrave, 2001.), str. 171 i dalje. Njegovo odbijanje načela,
možda nesvjesno, temelji se na taktičkoj pretpostavci da odgovornost nije moguće
dijeliti. I ostatak njegove argumentacije protiv "objektivističkih filozofija" je sličan.
Za dodatan komentar, vidjeti moj "Moral Truisms, Empirical Evidence, and Foreign
Policy", Review of International Studies, listopad 2003.
[←7]
Philip Zelikow, National Interest, proljeće 2003. O stvarnoj pomoći, vidi
ActionAid, Real Aid: An Agenda for Making Aid Work, svibanj 2005. Procjenjuje se
da stvarna pomoć koju daju bogati iznosi 0,1 posto nacionalnog dohotka, pri čemu se
Sjedinjene Države i Francuska nalaze na zadnja dva mjesta po stvarnoj pomoći
(gotovo 90 posto "fantomske pomoći", koja se vraća zemlji donatoru), dok se
Sjedinjene Države nalaze pri dnu ljestvice čak i kad je riječ o službenoj pomoći.
[←8]
Michael Philips, Wall Street Journal, 27. siječnja 2005. Jeffrey Sachs, New York
Times, 25. lipnja 2005. Warren Hoge, New York Times, 3. rujna 2005. Nakon što je
utvrdio imidž u stilu "ja sam gazda", Bolton je kasnije pristao na neke kompromise.
[←9]
Alexis de Tocqueville, Democracy in America (Everyman's Library, 1994.),
svezak 2, str. 355.
[←10]
Adam Smith, The Wealth of Nations (Modern Library, 1994.), knjiga 3, str. 444.
[←11]
State Department, u nastavku Ministarstvo vanjskih poslova (nap. prev.).
[←12]
Vjerojatno blizu jedinstvenoj praksi, obično prešutno, ali ponekad poštenje
prevlada: na primjer, tvrdnja ministra obrane Izraela da "zakon prepoznaje terorizam
samo kad ga počine 'organizacije koje su neprijateljske prema Izraelu'". Chris
McGreal, Guardian, 1. rujna 2005. Michael Kinsley, Wall Street Journal, 26. ožujka
1987.
[←13]
Indira A. R. Lakshmanan, Boston Globe, 13. lipnja 2005.
[←14]
Reuters, New York Times, 20. srpnja 2005.
[←15]
Reuters, New York Times, 28. rujna 2005. Jimmy Burns, Financial Times, 29.
rujna 2005. Ciaran Giles, (AP), Seattle Post-Intelligencer, 13. listopada 2005. El
Pais, 15. i 16. listopada 2005. Iberijskoamerički sastanak na vrhu nije prihvatio poziv
za okončanje gospodarskog rata protiv Kube i ponovno je osudio "blokadu" koju
provode Sjedinjene Države. 8. studenog 2005. Generalna skupština UN-a ponovno je
pozvala na prestanak embarga Sjedinjenih Država protiv Kube, sa 182 glasa naprama
4 (Sjedinjene Države, Izrael, Maršalski otoci i Palau; Mikronezija suzdržana). U tisku
gotovo da i nije bilo spomena o tome. Vidjeti također Jim Lobe, Inter Press Service,
12. svibnja 2005.
[←16]
Graham Allison, Foreign Affairs, siječanj - veljača 2004. Kad je riječ o Muelleru,
vidjeti Hegemony or Survival, str. 200.
[←17]
Međunarodni institut za mirovne studije u Stockholmu (SIPRI), Ljetopis 2005.
Reuven Pedatzur, Ha'aretz, 25. svibnja 2005.
[←18]
Max Boot kojeg navodi Roger Cohen, New York Times, 12. lipnja 2005. Program
o međunarodnim političkim stavovima (Program on International Policy Attitudes -
PIPA), priopćenje za javnost, 6. travnja 2005. Max Boot, New York Times, 13.
veljače 2003.
[←19]
Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja (nap. prev.).
[←20]
Pedatzur, Ha'aretz, 26. svibnja 2005.
[←21]
James Blight i Philip Bremer, Sad and Luminous Days (Rowman and Littlefield,
2002.). Za činjenice, vidjeti Hegemony or Survival, str. 74.
[←22]
Robert McNamara, Foreign Policy, svibanj - lipanj 2005.
[←23]
Graham Allison, Nuclear Terrorism (Times Books, 2004.). Navodi također i
slučajeve kad su za dlaku izbjegnuti.
[←24]
John Steinbruner i Nancy Gallagher, Daedalus, ljeto 2004.
[←25]
Nacionalno obavještajno povjerenstvo (National Intelligence Council), Global
Trends 2015 (Washington, prosinac 2000.). Američko zapovjedništvo za svemir,
Vision for 2020, veljača 1997. Pentagon, Quadrennial Defense Review, svibanj 1997.
O UN-u i militarizaciji svemira i više pojedinosti, vidjeti Hegemony or Survival, str.
209, 230, 231-32.
[←26]
STRATCOM, "Essentials of Post-Cold War Deterrence", 1995. Za opsežne
navode iz ove važne studije i izvore, vidjeti moj New Military Humanism (Common
Courage, 1999.). Harold Brown, Report of Secretary of Defense to Congress on FY
1981 Budget, 29. siječnja 1980. O priznanju potrebe zavaravanja javnosti
"sovjetskom prijetnjom", vidjeti ovo djelo.
[←27]
Zapovjedništvo svemirskih zračnih snaga, Strategic Master Plan FY06 and
Beyond, 1. listopada 2003. (naglasak u originalu). Tim Weiner, New York Times, 18.
svibnja 2005.
[←28]
William Arkin, Washington Post, 15. svibnja 2005. Walter Pincus, Washington
Post, 16. ožujka 2005.
[←29]
Tim Weiner, New York Times, 18. svibnja 2005. Demetri Sevastopulo, Financial
Times, 19. i 20. svibnja 2005. Jehangir Pocha, Boston Globe, 1. kolovoza 2004.,
navodeći urednika časopisa Jane's Defence Weekly. Edward Cody, Washington Post,
12. travnja 2005. Vidjeti također Hegemony of Survival, Pogovor. O potrošnji, vidjeti
Simon Collard-Wexler et al., Space Security 2004 (Northview Press, 2005.).
[←30]
David C. Hardesty, Naval War College Review, proljeće 2005. Kineski fizičar,
strateški analitičar i član Instituta Kennedy Hui Zhang, Financial Times, 9. lipnja
2005.
[←31]
Neil King, Wall Street Journal, 8. rujna 2005.
[←32]
Nuclear Weapons Free Zones (NWFZ) (nap. prev.).
[←33]
Michael MccGwire, International Affairs, siječanj 2005. (naglasak autora).
[←34]
Sam Nunn, Financial Times, 6. prosinca 2004. Bruce Blair, Defense Monitor
(Center for Defense Information, Washington), siječanj - veljača 2004.
[←35]
Graham Allison, Nuclear Terrorism. Vidjeti također Graham Allison, Russia in
Global Affairs online, rujan - listopad 2004.
[←36]
Bruce Blair, predsjednik Centra za obrambeno informiranje i bivši časnik za
lansiranje, Washington Post, 19. rujna 2004. Blair, Defense Monitor, siječanj -
veljača 2004. Chalmers Johnson, The Sorrows of Empire (Metropolitan, 2004.), str.
288.
[←37]
Walsh, vidjeti Stephen Fidler, Financial Times, 22. svibnja 2005.
[←38]
Dopisnik za znanost, Mark Henderson, Times (London), 7. lipnja 2005. Glavni
uvodni članak, Financial Times, 9. lipnja 2005. Andrew Revkin, New York Times, 18.
lipnja 2005. Glavni uvodni članak, Financial Times, 20. lipnja 2005.
[←39]
Clive Cookson, Financial Times, 19. veljače 2005. Andrew Revkin, New York
Times, 29. rujna 2005. Pretraživanjem baze podataka pronađena su izvješća u tri
lokalna lista. Washington Post je objavio kratki "prikaz oglednih primjera" na
sastanku AAAS-a, ne odstupajući od referata o zagađenju sjevera Sjedinjenih Država.
[←40]
Chicago Council on Foreign Relations, Global Views 2004. PIPA, The Separate
Realities of Bush and Kerry Supporters, 21. listopada 2004.
[←41]
George Tenet, pismo senatoru Bobu Grahamu, 7. listopada 2002. Za ove i mnoge
druge dokumente, vidjeti John Prados, Hoodwinked: The Documents That Reveal
How Bush Sold Us a War (New Press, 2004.). Reuters, Boston Globe, 22. lipnja
2005. Douglas Jehl, New York Times, 22. lipnja 2005. Douglas Jehl i David Sanger,
New York Times, 28. rujna 2004. NIC 2020 Project, Mapping the Global Future,
prosinac 2004. Douglas Jehl, New York Times, 14. siječnja 2005. Susan Glasser,
Washington Post, 29. svibnja 2005.
[←42]
Alan Richards, Middle East Policy, ljeto 2005. Scott Atran, "Lifting the Veil - the
Face of Jihad in Southeast Asia", neobjavljeno, Džakarta, Indonezija, kolovoz 2005.
Od mnogih novinskih izvješća, vidjeti Jimmy Burns i Mark Huband, Financial
Times, 24. siječnja 2003. Douglas Frantz et al., Los Angeles Times, 26. rujna 2004.
Dana Priest i Josh White, Washington Post, 17. veljače 2005. Također Peter Spiegel,
Financial Times, 20. listopada 2004., o godišnjem izvješću Instituta za strateška
istraživanja u Londonu u kojem se razmatra učinak rata u Iraku na širenje i ponavlja
raniji zaključak da je rat u Iraku povećao broj novih pripadnika Al-Qa'ide i "potaknuo
dotad decentraliziranu i nepovezanu transnacionalnu terorističku mrežu da postane
'virtualnija' i svestranija, čime ju je sve teže identificirati i neutralizirati". Vidjeti
Scott Atran, "Confounding Terrorist Networks and Rogue States", predavanje, Centre
Nationale de la Recherche Scientifique, Pariz, i Sveučilište Michigan, siječanj 2004.
[←43]
Royal Institute of International Affairs (RIIA), Security, Terrorism and the UK,
srpanj 2005. Richard Norton-Taylor, Guardian, 29. srpnja 2005. Gerri Peev,
Scotsman, 29. srpnja 2005. Webstranica MI5, 19. srpnja 2005.
[←44]
Alan Cowell, New York Times, 19. srpnja 2005. Tony Thompson et al., Guardian,
31. srpnja 2005.
[←45]
Od arapske riječi Salaf; doslovno znači prethodnici ili raniji naraštaji. Struja
među sunitskim muslimanima koja slijedi čisti islam kakav su živjela tri naraštaja
muslimana u vrijeme proroka Muhameda (nap. prev.).
[←46]
Bryan Bender, Boston Globe, 17. srpnja 2005. Greg Miller i Tyler Marshall, Los
Angeles Times, 16. rujna 2005. Nawaf Obaid i Anthony Cordesman, Saudi Militants
in Iraq, Centar za strateška i međunarodna istraživanja, 19. rujna 2005. Dan Murphy,
Christian Science Monitor, 27. rujna 2005. John Ward Anderson, Washington Post,
19. listopada 2005.
[←47]
Bender, Boston Globe, 17. srpnja 2005. Peter Bergen i Alec Reynolds, Foreign
Affairs, studeni - prosinac 2005.
[←48]
Dan Murphy, Christian Science Monitor, 25. srpnja 2005. Reuters, Boston Globe
i Sydney Morning Herald, 2. studenog 2005.
[←49]
Robert Pape, New York Times, 9. srpnja 2005. B. Raman, Asia Times, 16. srpnja
2005.
[←50]
Fatva je zakonski pravorijek u islamu, koji se donosi kada islamsko pravo (fikh)
nije dovoljno određeno (nap. prev.).
[←51]
Fawaz A. Gerges, The Far Enemy (Cambridge, 2005.), "Final Thoughts".
[←52]
Anonymous (Michael Scheuer), Imperial Hubris (Brasseys, 2004.). Vidjeti
također Jonathan Randal, Osama (Knopf, 2004.); Jason Burke, AI-Qaeda (I. B.
Tauris, 2003.).
[←53]
Thomas Friedman, New York Times, 22. srpnja 2005.
[←54]
Jack Synder, National Interest, proljeće 2003.
[←55]
New York Times, 7. ožujka 2003.
[←56]
Sheryl Gay Stolberg i Joel Brinkley, New York Times, 26. siječnja 2005.
[←57]
Prados, Hoodwinked.
[←58]
Alan Cowell, New York Times, 29. travnja 2005. Bilješka iz Guardiana, 20.
travnja 2005.
[←59]
Sunday Times (London), 1. svibnja 2005. Matthew Clark, Christian Science
Monitor, 17. svibnja 2005. Mark Danner, New York Review of Books, 9. lipnja 2005.
Thomas Wagner, AP, Boston Globe, 19. lipnja 2005. O reakciji medija, vidjeti
Fairness and Accuracy in Reporting (FAIR), Action Alert, 14. lipnja 2005., u kojem
se navode Michael Kinsley (Los Angeles Times) i Dana Milbank (Washington Post),
koji nisu u tome bili ni približno usamljeni.
[←60]
Michael Smith, komentator za obranu Sunday Timesa (London), New Statesman,
30. svibnja 2005.; Los Angeles Times, 23. lipnja 2005.; Sunday Times (London), 26.
lipnja 2005.
[←61]
Ed Harriman, Sunday Times (London), 11. siječnja 2004.
[←62]
Michael Smith, Sunday Times (London), 1. svibnja 2005. Chris Tudda, Journal of
Cold War Studies, jesen 2005. Za više o Izraelu i Libanonu, vidjeti moj Fateful
Triangle (South End, 1983.; dopunjeno, 1999.). O internom obrazloženju razloga za
invaziju, vidjeti moj World Orders Old and New (Columbia, 1994.; dopunjeno
1996.). O Kosovu, vidjeti moj A New Generation Draws the Line (Verso, 2000.).
James Risen i David Sanger, New York Times, 15. listopada 2005. Napada je bilo i na
teritoriju Sirije, kako je izvještavano.
[←63]
Za noviji komentar, vidjeti Irene Gendzier, Middle East Reporting, proljeće 2005.
Vidjeti također Gendzier, Dying to Forget (Rowman and Littlefield, uskoro). O
kršenju Konvencije o biološkom oružju i toksinima (BWTC) i napetosti zbog
antraksa, vidjeti Dominic Kennedy, Times (London). 9. kolovoza 2005., u kojem se
poziva na Geoffreya Hollanda, "United States Exports of Biological Materials to
Iraq: Compromising the Credibility of International Law" (Izvoz bioloških materijala
iz Sjedinjenih Država u Irak: Kompromitiranje vjerodostojnosti međunarodnog
prava), dostupno preko Centra za istraživanje globalizacije (www.globalresearch.ca).
[←64]
James Ganz, New York Times, 17. travnja 2005. Associated Press, 3. lipnja 2005.
Rami Abdelrahman, osobna poruka, listopad 2005.
[←65]
Na popisu Saddamovih pristaša nalaze se gotovo sve vodeće ličnosti u vladama
Reagana, Busha starijeg, Busha mlađeg i M. Thatcher. O velikim rezultatima
Blairovih Novih laburista, tek 2001., vidjeti Hegemony or Survival, str. 30. Allison,
Nuclear Terrorism.
[←66]
Michael Jansen, Jordan Times, 7. srpnja 2005. Javier Bias, Carola Hoyos i Steve
Negus, Financial Times, 15. lipnja 2005.
[←67]
Ovaj se odjeljak uglavnom oslanja na Stephena Zunesa, Middle East Policy,
proljeće 2004. O suradnji sirijskih obavještajaca sa Sjedinjenim Državama u "ratu
protiv terora", vidjeti također Steven Van Ever, American Conservative, 14. ožujka
2005. Godine 1982., Kuba je zamijenila Irak na popisu država koje podupiru teror.
Ubrzo nakon toga, teroristički rat protiv Kube kojeg je pokrenula Kennedyjeva
administracija dosegao je vrhunac surovosti.
[←68]
Stephen Zunes, Middle East Policy, proljeće 2004. Anketa Zogby Internationala,
7. travnja 2004. PIPA, Americans on the Israel/Palestinian Conflict, 8. svibnja 2002.
Mark Sappenfield, Christian Science Monitor, 15. travnja 2002. Za dodatne
informacije, vidjeti Hegemony or Survival, poglavlje 7.
[←69]
Philip Shenon, New York Times, 6. lipnja 2005. Shenon, New York Times, 21.
listopada 2005.
[←70]
Thomas Oliphant, Boston Globe, 10. srpnja 2005.
[←71]
"Treasury Office Has Four Agents Investigating Wealth of Bin Laden, Saddam",
White House Bulletin, 29. travnja 2004. Marc Frank i Richard Lapper, Financial
Times, 10. svibnja 2004. Nancy San Martin, Miami Herald, 30. travnja 2004.
Christopher Marquis, New York Times, 7. svibnja 2004., navodeći Baucusa. O
izvorima opsesije Kubom, vidjeti str. 127-130 u ovom djelu.
[←72]
Reuters, 23. srpnja 2005.
[←73]
Robert Dreyfuss, American Prospect, 23. studenog 2005.
[←74]
Stephen Grey i Don Van Natta, New York Times, 26. lipnja 2005. O teroru i
obavještajnim službama u Italiji, vidjeti Edward Herman i Frank Brodhead, The Rise
and Fall of the Bulgarian Connection (Sheridan Square, 1986.). Za nove informacije
o ulozi Sjedinjenih Država, vidjeti Daniele Ganser, NATO's Secret Armies (Frank
Cass, 2005.). Na ponovnom suđenju Motassadeq je osuđen zbog "ideološke podrške
islamskom džihadu", ali mu je osigurano pravo žalbe. Hugh Williamson et al.,
Financial Times, 29. kolovoza 2005.
[←75]
Keith Johnson, Wall Street Journal, 20. listopada 2005. José Calvo, El Pais, 20.
listopada 2004.
[←76]
Bosch, Posada, vidjeti str. 12-13, 44 u ovom djelu. O Konstantu, vidjeti
Hegemony or Survival, str. 204, i moj 9-11 (Seven Stories, 2001.).
[←77]
Téllez, vidjeti Duncan Campbell, Guardian, 4. ožujka 2005. Caria Anne Robbins,
Wall Street Journal, 27. travnja 2004. O Negroponteu, vidjeti str. 169 u ovom djelu.
[←78]
Michael Lind, Financial Times, 2. svibnja 2005.
[←79]
Walter Hume Long, navodi Ian Rutldge, Addicted to Oil (I.B. Tauris, 2005.).
Stephen Rabe, The Road to OPEC (Texas, 1982.).
[←80]
Zbigniew Brzezinski, National Interest, zima 2003.-4.
[←81]
O ovim pitanjima, vidjeti Hegemony or Survival, poglavlje 3, i Projekt 2020.
Nacionalnog vijeća za obavještajne službe. Vidjeti i Pogovor u ovom djelu.
[←82]
Arctic Power, "ANWR Fact of the Day", objavljeno 21. travnja 2005. Brzi pristup
arktičkim rezervama ne bi trebao predstavljati veliki problem, zbog razvoja
zatvorenih rezervnih kapaciteta za krizna stanja. Vidjeti Rutledge, Addicted to Oil,
str. 43.
[←83]
* Organization of the Petroleum Exporting Countries (Organizacija zemalja
izvoznica nafte). Osnovana je u Bagdadu 1960. godine, a inicijalni članovi bili su
Irak, Iran, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venezuela. Kasnije su se pridružili Katar,
Indonezija, Libija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Alžir, Nigerija, Ekvador i Gabon.
Popis je izrazito indikativan, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je
većina spomenutih zemalja bila na popisu kriznih žarišta, neke su to i danas, a neke
će možda tek biti (nap. prev.).
[←84]
Savjetnik za energiju Alfred Cavallo, Bulletin of the Atomic Scientists, svibanj -
lipanj 2005. Ovo nije prvi put da je nacionalnu sigurnost zasjenilo iscrpljivanje
domaćih rezervi za neposredno stjecanje prednosti. Tu je i slučaj četrnaestogodišnjeg
programa obveznih ograničenja kvota za inozemnu naftu koji je počeo 1959. godine,
s "dalekosežnim učinkom koji je ozbiljno iscrpio nacionalne rezerve [nafte]" i
nametnuo "velik teret potrošačima, za kojeg je [stručnjak za naftu MIT-a M. A.]
Adelman procijenio da početkom šezdesetih iznosi 4 milijarde dolara godišnje", bez
skrbi za nacionalnu sigurnost, navodni razlog za uvođenje zakona. John Blair, The
Control of Oil (Pantheon, 1976.), str. 171 i dalje. Blair je naredio da vladina tijela
provedu istragu u industriji.
[←85]
Termin Law of Peoples moglo bi se posve opravdano prevesti uvriježenim
pojmom "međunarodno pravo" stoga što u raspravi iz koje pojam potječe (The Law
of Peoples, Critical Inquiry, sv. 20, jesen 1993.) Rawls razmatra upravo narav odnosa
među državama ili, točnije, narodima jer upravo ljudi/narodi tvore temeljnu jedinicu
tih odnosa (nap. prev.).
[←86]
John Rawls, The Law of Peoples (Harvard University Press, 1999.). John Mikhail,
Stanford Journal of International Law, 2000.
[←87]
* Razliku između preventivnog i preemptivnog rata Chomsky pomno razrađuje u
knjizi Imperijalne težnje (Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.). U osnovi, razlika leži u
motivu napada: preemptivni rat motiviran je jasnom i očitom prijetnjom, dok
preventivni rat predstavlja oružani odgovor na moguću prijetnju (nap. prev.).
[←88]
Izvješće Povjerenstva za međunarodno pravo o radu njegovog drugog zasjedanja,
5. lipnja-29. srpnja 1950. (Dokument A/1316).
[←89]
John Murphy, The United States and the Rule of Law in International Affairs
(Cambridge University Press, 2004.), str. 287. Pedatzur, Ha'aretz, 26. svibnja 2005.
[←90]
Sanford Levinson, Daedalus, ljeto 2004.
[←91]
Michael Isikoff, Newsweek, online izdanje (MSNBC.com), 19. svibnja 2004.
Alberto R. Gonzales, Memorandum for the President: Decision re Application of the
Geneva Convention on Prisoners of War to the Conflict with Al Qaeda and the
Taliban (Bilješka za Predsjednika: Odluka o primjeni Ženevske konvencije na ratne
zarobljenike u sukobu s Al--Qa'idom i Talibanima), 25. siječnja 2002. Dostupno na
www.washingtonpost.com.
[←92]
Levinson, Daedalus, ljeto 2004. Burke, Observer, 13. lipnja 2004. Dana Priest,
Washington Post, 2. studenog 2005. O kriminalnom ponašanju 82. zračnodesantne,
koje je posljedica "odbijanja Administracije da ustraje na poštivanju zakonite, odavno
priznate i jasno definirane norme ponašanja prema" zarobljenicima, vidjeti Human
Rights Watch, "Leadership Failure", 25. rujna 2005.
[←93]
Paust, Columbia Journal of Transnational Law 43, br. 3 (2005.).
[←94]
Priopćenje za javnost Human Rights Watcha, 24. travnja 2005., i izvješće
"Getting Away with Torture? Command Responsibility for the US Abuse of
Detainees", travanj 2005. Amnesty International, tiskovna konferencija, 25. svibnja
2005. Farah Stockman, Boston Globe, 26. svibnja 2005. Alan Cowell, New York
Times, 26. svibnja 2005.
[←95]
Casey i Rivkin, National Interest, proljeće 2005.
[←96]
MccGwire, International Affairs 81, br. 1 (siječanj 2005.); Philippe Sands,
Lawless World (Viking, 2005.). Peter Weiss, Arab Studies Quarterly, proljećeljeto
2002. Wayne Smith, South Florida Sun-Sentinel, 28. studenog 2003. Charles Lane,
Washington Post, 29. lipnja 2004. Eric Schmitt, New York Times, 11. studenog 2005.
[←97]
"Declaration of Judge Buergenthal" (Izjava suca Buergenthala), Međunarodni sud
pravde, 15. rujna 2005. "The Judgment on the Fence Surrounding Alfei Menashe"
(Presuda o obrambenom zidu oko Alfei Menashe), Visoki sud pravde 7957/04, 15.
rujna 2005. "Report on Israeli Settlement in the Occupied Territories" (Izvješće o
izraelskim naseljima na okupiranim teritorijima), Zaklada za mir na Bliskom istoku,
studeniprosinac 2005. Za detaljniju analizu zaključaka Međunarodnog suda pravde i
protuslovne odluke Visokog suda pravde, vidjeti Normana Finkelsteina, "Reconciling
Irreconcilables" (Pomirba nepomirljivog), Georgetown Journal of International Law,
uskoro.
[←98]
Zunce, Middle East Policy, zima 2004.
[←99]
Harald Frederiksen, Middle East Policy, proljeće 2005.
[←100]
Michael Byers, War Law: An Introduction to International Law and Armed
Conflict (Atlantic Books, 2005.), str. 85. Nermeen Al-Mufti, Al-Ahram Weekly,
21.-27. listopada 2004.
[←101]
Al-Mufti, Al-Ahram Weekly, 2 1 . - 2 7 . listopada 2004.
[←102]
Richard Oppel, New York Times, 8. studenog 2004. Eric Schmitt, New York
Times, 15. studenog 2004. Robert Worth, New York Times, 17. studenog 2004.
Dexter Pilkins i James Glanz, New York Times, 15. studenog 2004.
[←103]
Schmitt, New York Times, 15. studenog 2004. Filkins i Glanz, New York Times,
15. studenog 2004.
[←104]
Dexter Filkins, New York Times, 15. studenog 2004. O onome što su stanovnici
nazivali "ubilački manijaci" 82. zrakoplovnodesantne, i izvršnoj odgovornosti za
njihova djela, vidi prethodnu bilješku 6.
[←105]
Steven Weisman, New York Times, 30. siječnja 2005. Vidi dodatnu raspravu, str.
179 u ovom djelu.
[←106]
Dr. Miles Schuman, medicinska mreža Centra za žrtve nasilja Kanade, Nation,
24. studenog 2004. Annie Kelly i Alison Benjamin, Guardian, 15. prosinca 2004.
Annie Kelly, Guardian, 15. prosinca 2004.
[←107]
Fadhil, Guardian, 22. prosinca 2004. Erik Eckholm, New York Times, 6. siječnja
2005. Edmund Sanders, Los Angeles Times, 29. prosinca 2004.
[←108]
Carr, National Catholic Reporter, 17. lipnja 2005.
[←109]
Reuters, 15. listopada 2005. Pretraživanjem baze podataka pronađena su izvješća
u Los Angeles Timesu i Boston Globeu, 15. listopada 2005. Istog je dana objavljeno
izvješće Associated Pressa kojeg je napisao Bradley Klapper u londonskom
Independentu.
[←110]
Ahmed Hashim, Current History, siječanj 2005. Aamer Madhani, Chicago
Tribune, 5. listopada 2005. Farnaz Fassihi, Wall Street journal, 13. listopada 2005.
Za slična izvješća, vidjeti također Dana Murphyja i Jill Carroll, Christian Science
Monitor, 12. listopada 2005.
[←111]
Luttwak, Foreign Affairs, siječanjveljača 2005.
[←112]
Mark Danner, New York Times, 6. siječnja 2005. Za izvrstan primjer, koji je
potpuno zanemaren, s pogubnim posljedicama, vidjeti moj Necessary Illusions
(South End, 1989.), str. 138. O davnim počecima mučenja, vidjeti Alfreda McCoya,
A Question of Torture (Metropolitan, 2006.). Les Roberts et al., "Mortality Before
and After the 2003 Invasion of Iraq", Lancet, online, 29. studenog 2005. Godišnje
istraživanje Diplomskog instituta za međunarodna istraživanja u Ženevi o kratkom
oružju, 2005. Hamit Dardagan et al., Iraq Body Count, srpanj 2005. Lancetova
studija je eliminarala Faludžu. Da je i ona uključena, što je i potrebno prema metodi
nasumičnog uzimanja uzoraka, najvjerojatnija procjena broja žrtava bila bi 268.000,
prema stručnjaku za Irak Andrewu Cockburnu, Los Angeles Times, 17. prosinca
2005.
[←113]
Milan Rai, "Iraq Mortality", 14. listopada 2005. (iraqmortality.org/iraqmortality).
Sabrina Tavernise, New York Times, 30. listopada 2005.
[←114]
Robert Worth, New York Times, 24. listopada 2005.
[←115]
Louise Roug, Los Angeles Times, 19. lipnja 2005. Karl Vick, Washington Post,
21. studenog 2004. Peter Feuilherade, Middle East International, 15. travnja 2005.
[←116]
Anthony Shadid i Steve Fainaru, Washington Post, 20. kolovoza 2005. Bill
Spindle, Wall Street Journal, 1. travnja 2005.
[←117]
Za odgovor na reakciju britanske Vlade, vidjeti Les Roberts et al., Independent,
12. prosinca 2004., u obliku izvatka iz Otvorenog pisma Jacku Strawu. Vidjeti Lila
Gluterman, Chronicle of Higher Education, 27. siječnja 2005., koja uspoređuje
podršku znanstvenika s neuvažavanjem medija.
[←118]
Sut Jhally et al., "The Gulf War: A Study of the Media, Public Opinion, and
Public Knowledge", veljača 1991. (dostupno online na www.sutjhally.com). Justin
Lewis, Constructing Public Opinion (Columbia, 2001.), str. 210. Uzorak su bili
studenti na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu, koji su vjerojatnije bolje
obaviješteni od javnosti. O napadima kemijskim oružjem koje je pokrenuo Kennedy
1962., vidjeti Necessary Illusions, poglavlje 2, Hegemony or Survival (elektronsko
izdanje), poglavlje 2. Za potresan detaljan opis, vidjeti studiju fotografa novinara
Philipa Jonesa Griffithsa, Agent Orange (Trolley, 2003.), koja je recenzirana u
Engleskoj, dok je u Sjedinjenim Državama gotovo nepoznata. Zanimljiva sastavnica
komentara predsjedničkih izbora 2004. bila je zbunjenost zbog "medijske
opsjednutosti Vijetnamom" (naslov diskusije na CNN-u u kojoj su sudjelovali vodeći
komentatori a vodio ju je Howard Kurtz, 12. rujna 2004.). U stvari, vijetnamski rat
gotovo da i nije bio prisutan u izbornoj kampanji, što je doslovno poštovano sve do
posve marginalnog pitanja vojnog sudjelovanja Johna Kerryja 1969. u delti
Mekonga, daleko na jugu, sedam godina nakon što je Kennedy pokrenuo izravne
američke napade protiv Južnog Vijetnama i dvije godine nakon što je ugledni vojni
povjesničar i stručnjak za Vijetnam Bernard Fall upozorio da "Vijetnamu, kao
kulturnoj i povijesnoj cjelini ... prijeti istrebljenje ... [kao] ... što priroda doslovno
umire pod naletima najvećeg vojnog stroja koji je ikad bio pokrenut na prostoru
takvog opsega". Bernard Fall, Last Reflections on a "War (Doubleday, 1967.).
[←119]
Za razmatranje Ignatieffovih stavova o ovim i drugim pitanjima međunarodnog
prava, vidjeti Friela i Falka, The Record of the Paper-, Michael Walzer, Arguing
About War (Yale University Press, 2004.). O praksama "poštene ljevice" (Dissent,
American Prospect), vidjeti Paula Streeta, Empire and Inequality (Paradigm, 2004.),
poglavlje 4, i Z magazine, svibanj 2005.
[←120]
Vidjeti Harrimana, Sunday Times (London) 11. siječnja 2004., i str. 27 u ovom
djelu, o složenim operacijama podmićivanja i špijunaže prije invazije. Za primjer
izuzetne nekompetentnosti, vidjeti izvješće posebnog glavnog inspektora za obnovu
Iraka, u kojem se zaključuje da civili iz Pentagona koji su bili za to zaduženi, "nisu
imali nikakvu sveobuhvatnu politiku niti regulatorne smjernice za kadroviranje
uprave poslijeratnog Iraka". Stephanie Kirchgaessner, Financial Times, 30. listopada
2005. Vidjeti Carl Kaysen et al., War with Iraq (American Academy of Arts and
Sciences, 2002.). Patrick Cockburn, Counterpunch, 16.-31. ožujka 2004.
[←121]
Razlozi, koji su u to vrijeme bili iskreno objašnjeni no od tad su se duboko
skrivali, bili su ti da je Washington preferirao "iračku huntu sa željeznom šakom bez
Saddama Husseina" (Thomas Friedman, New York Times, 7. lipnja 1991.), no kako to
nije bilo moguće, Hussein je mogao ostati jer su Washington i njegovi saveznici
smatrali "iznenađujuće jednoglasno [da] kakvi god bili grijesi iračkoga vode, on nudi
Zapadu i regiji bolju nadu za stabilnost svoje domovine od onih koji su trpjeli
njegovu represiju" (Alan Cowell, New York Times, 11. travnja 1991.).
[←122]
John Mueller i Karl Mueller, Foreign Affairs, svibanjlipanj 1999. Anthony
Shadid, Night Draws Near (Holt, 2005.), str. 39 i dalje. O učincima sankcija, i
prijetvornog opravdanja, vidjeti, između ostalog, Međunarodni odbor Crvenog križa,
"Iraq: 1989-1999, a Decade of Sanctions", 14. prosinca 1999.; Eric Herring, Review
of International Studies, siječanj 2002.; Anthony Amove, urednik, Iraq Under Siege,
2. izdanje (South End, 2002.); Joy Gordon, Harper's, studeni 2002. UNICEF, vidjeti
Frances Williams, Financial Times, 12. prosinca 2002.
[←123]
Kamil Mahdi, Middle East International, 24. prosinca 1999.
[←124]
Vidjeti Hegemony or Survival, str. 127, 190. Vidjeti također Hans von Sponeck,
Spokesman 86, 2005.
[←125]
Warren Hoge, New York Times, 7. siječnja 2005. Judith Miller, New York Times,
10. siječnja 2005. Claudio Gatti, Financial Times, 13. siječnja 2005. Joy Gordon,
Harper's, prosinac 2004.
[←126]
Mark Turner, Financial Times, 14. i 19. siječnja 2005.
[←127]
Financial Times, 9. prosinca 2004. Gareth Smyth i Thomas Cattan, Financial
Times, 21. lipnja 2004. Claudio Gatti i Mark Turner, Financial Times, 30. studenog
2004. Julia Preston i Judith Miller, New York Times, 15. travnja 2005. Yochi
Dreazen, Wall Street Journal, 26. srpnja 2005. Julia Preston i Simon Romero, New
York Times, 22. listopada 2005.
[←128]
Ed Harriman, London Review of Books, 7. srpnja 2005. Stuart Bowen, u članku
Stephanie Kirchgassner, Financial Times, 19. listopada 2005. Vidjeti također Pratap
Chatterjee, Iraq, Inc.: A Profitable Occupation (Seven Stories, 2004.).
[←129]
Alan Cullison i Yochi Dreazen, Wall Street Journal, 14. lipnja 2005. Judith
Miller, New York Times, 14. lipnja 2005. Todd Purdum, New York Times, 14.
listopada 2005. Howard LaFranchi, Christian Science Monitor, 2. kolovoza 2005.
[←130]
Warren Hoge, New York Times, 7. rujna 2005. Dopisnik UN-a Ian Williams,
Middle East International, rujan 2005.
[←131]
Richard Thornburgh (Bush stariji), Christopher Burnham, glavni donator u
kampanji (Bush mladi). Uvodni članak, Wall Street Journal, 9. rujna 2005. Vidjeti
također Williams, Middle East International, rujan 2005.
[←132]
Warren Hoge, New York Times, 27. i 28. listopada 2005. Doreen Carvajal i
Andrew Kramer, New York Times, 28. listopada 2005.
[←133]
Carola Hoyos, Financial Times, 29. i 30. listopada 2005. Za Španjolsku, vidjeti
moj American Power and the New Mandarins (Pantheon, 1969.; New Press, 2002.),
str. 121-22 i bilješke. Za Haiti, vidjeti str. 171-174 u ovom djelu.
[←134]
Eric Herring, Review of International Studies, ožujak 2002.
[←135]
Gareth Smyth, Financial Times, 20. srpnja 2005. Južna Afrika, vidjeti Hegemony
or Survival, str. 110.
[←136]
Edward Alden, Financial Times, 10. lipnja 2004.
[←137]
John Murphy, The United States and the Rule of Law in International Affairs
(Cambridge, 2004.), koji dodaje da je konvencija o mučenju ratificirana kao
nesamoizvršna, čime se postupcima Busha i Ramsfelda daje dodatno zakonsko
opravdanje; Michael Mandel, How America Gets Away with Murder (Pluto, 2004.).
[←138]
Friel i Falk, The Record of the Paper. Murphy, The United States and the Rule of
Law in International Affairs.
[←139]
Robert H. Jackson, The Nürnberg Case (Knopf, 1947.), str. 86. Rezolucija
Generalne skupštine UN-a 3314, "Definicija agresije", koja je usvojena bez
glasovanja, prosinac 1974. Carsten Stahn, American Journal of International Law,
listopad 2003.
[←140]
Telford Taylor, The Anatomy of the Nuremberg Trials (Knopf, 1992.), str. 50, 66,
627.
[←141]
Abram Sofaer, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, Current Policy, broj 769
(prosinac 1985.). Colter Paulson, American Journal of International Law, srpanj
2004. Howard N. Meyer, The World Court in Action (Rowman 8c Littlefield, 2002.),
poglavlje 9.
[←142]
El Universal Online, 20. ožujka 2005. Također Fred Rosen, NACLA's Report on
the Hemisphere, svibanjlipanj 2005.
[←143]
Charles Lane, Boston Globe i Washington Post, 10. ožujka 2005.
[←144]
Murphy, The United States and the Rule of Law in International Affairs, str. 117.
[←145]
Sands, Lawless World, str. 132 i dalje, 162.
[←146]
Dean Acheson, Proceedings, ASIL, 13, 14 (1963.). Acheson je govorio izričito o
gospodarskom ratu Sjedinjenih Država, ali sigurno je znao i za međunarodni
terorizam.
[←147]
MccGwire, International Affairs, siječanj 2005. (naglasak u originalu).
[←148]
MccGwire, International Affairs, siječanj 2005.
[←149]
Mohamed ElBaradei, Economist, 16. listopada 2003. Frank von Hippel u članku
Rakesha Sooda, Franka von Hippela i Mortona Halperina, "The Road to Nuclear
Zero: Three Approaches" (Centar za napredna istraživanja Indije, 1998.).
[←150]
Allison, Nuclear Terrorism. John Deutsch, Arnold Kanter, Ernest Moniz i Daniel
Poneman, Survival, zima 2004.-5.
[←151]
David Sanger et al., New York Times, 1. i 3. svibnja 2005.
[←152]
Australian, 1. svibnja 2005. Dow Jones Newswires, 9. ožujka 2005., pozivajući se
na, čini se, isti članak u Washington Postu prethodnog dana. Post izvještava da
Kissinger odbija arhivirati svoje članke. Dafna Linzer, Washington Post, 27. ožujka
2005. Ona Kissingerovom članku stavlja nadnevak 9. ožujka 2005.
[←153]
Martin van Creveld, International Herald Tribune, 21. kolovoza 2004. Vidjeti
Hegemony or Survival, Pogovor. Dan Williams, Reuters, 23. rujna 2004.
[←154]
Matthew Karnitschnigg, Wall Street Journal, 28. siječnja 2005.
[←155]
Robert Norris i Hans Kristensenm, Bulletin of the Atomic Scientists, svibanj -
lipanj 2005. Vidjeti Pogovor u ovom djelu za dodatno razmatranje.
[←156]
John Mearsheimer, New York Times, 24. ožujka 2000. Lawrence Korb, Defense
Monitor, srpanjkolovoz 2005. O opcijama 1990.-1991., vidjeti moj Deterring
Democracy (Hill & Wang, 1991.). O 1999. godini, vidjeti New Military Humanism i
A New Generation Draws the Line.
[←157]
Ambasador Jackie Sanders, misija SAD-a pri UN-u, izjava na konferenciji NPT,
20. svibnja 2005. Nick Wadhams, Associated Press, 21. svibnja 2005. Boston Globe,
21. svibnja 2005. Farah Stockman i Joe Lauria, Boston Globe, 28. svibnja 2005.
Bulletin of the Atomic Scientists, srpanjkolovoz 2002., donosi pregled takvih
odstupanja od sporazuma. Farah Stockman, Boston Globe, 9. svibnja 2005. Vidjeti
također Guy Dinmore, Financial Times, 5. veljače 2005. Administracija je već jasno
dala do znanja da "više ne podupire neke zaključke članka VI", te je na pripremnim
sastancima za reviziju 2005. obavijestila druge države da ranije obveze ne smatra
obvezujućima, odbijajući potpisati dnevni red konferencije pozivajući se na njih -
takav je stav savjetnik danske delegacije, koji je prisustvovao svakoj revizijskoj
konferenciji, smatrao "nečuvenim". S preliminarnim se razgovorima "odugovlačilo,
djelomično zbog odbijanja SAD-a da ponovno potvrdi '13 koraka' koji su usvojeni na
konferenciji 2000. [uključujući] bitnu obvezu provedbe nuklearnog razoružanja i
prestanak izvođenja nuklearnih pokusa". I ovo je posve u skladu s "novim
razmišljanjem" predsjednika i njegovih savjetnika. Vidjeti Bulletin of the Atomic
Scientists, srpanj - kolovoz 2002., u kojem se navodi niz takvih odstupanja od
sporazuma.
[←158]
Sporazum o kontroli fisijskog materijala (nap. prev.).
[←159]
John Burrough (izvršni direktor Odvjetničkog odbora za nuklearnu politiku),
News at Home, 27. siječnja 2003. Thomas Graham, Current History, travanj 2005.
Ambassador Jackie W. Sanders, "Remarks to the Conference on Disarmament"
(Primjedbe na Konferenciju o razoružanju) (UN), 27. srpnja 2004. Ministarstvo
vanjskih poslova SAD-a, "Fissile Material Cut-Off Treaty Policy" (Politika
Sporazuma o prekidu proizvodnje fisijskog materijala), srpanj 2004. Priopćenje za
javnost, 11. travnja 2004., GA/DIS/3291, Generalna skupština, Prvi odbor. Jean du
Preez, "The Fissban," Disarmament Diplomacy, travanjsvibanj 2005. O općenitoj
pozadini, vidjeti Nicole Deller et al., Rule of Power or Rule of Law? (Apex, 2003.).
[←160]
Rezolucija koju je usvojila Generalna skupština UN-a, Sprečavanje utrke u
naoružanju u dalekom svemiru, A/Res/59/65, 3. prosinca 2004.
[←161]
MccGwire, International Affairs, siječanj 2005. Rezolucija iz 1981. donesena je
kao odgovor na izraelsko bombardiranje iračkog nuklearnog reaktora koji, kao što se
ubrzo doznalo, nije bio u svojstvu nuklearnog oružja, što je predstavljalo agresorski
čin na koji je Saddam Hussein odgovorio pokretanjem programa proizvodnje
nuklearnog oružja.
[←162]
Charles Hanley, Associated Press, 28. svibnja 2005. Stockman i Lauria, Boston
Globe, 28. svibnja 2005. Maggie Farley, Los Angeles Times, 28. svibnja 2005. Jimmy
Carter, The Advertiser (Australia), 28. svibnja 2005.
[←163]
Robin Cook, Guardian, 27. svibnja 2005. Pod snažnim pritiskom, administracija
je možda odbacila, ili odgodila, svoje planove za razvoj nuklearnog oružja dubokog
prodora. Associated Press, 26. listopada 2005.
[←164]
Graham, Current History, travanj 2005.
[←165]
Izvješće UN-ovog skupa na visokoj razini o prijetnjama, izazovima i promjeni,
Generalna skupština UN-a, 3. prosinca 2004., A/59/565.
[←166]
Generalna skupština UN-a, 20. rujna 2005. (A/60/L.1).
[←167]
Izvješće UN-ovog skupa na visokoj razini, 3. prosinca 2004.
[←168]
Za ove i mnoge druge takve deklaracije, vidjeti New Military Humanism i A New
Generation Draws the Line.
[←169]
Mark Curtis, Unpeople: Britain's Secret Human Rights Abuses (Vintage, 2004.).
[←170]
Bruce Cumings, "American Airpower and Nuclear Strategy in Northeast Asia"
(Američke zračne snage i nuklearna strategija u Sjevernoistočnoj Aziji) kod M.
Selden i A.Y. So, ured., War and State Terrorism (Rowman & Littlefield, 2004.),
navodeći New York Times (naglasak dodan).
[←171]
Telford Taylor, Nuremberg and Vietnam (Times Books, 1970.). Taylor, Anatomy,
str. 325-26, 592-93, 640.
[←172]
Jonathan Steele, Ewen MacAskill, Richard Norton-Taylor i Ed Harriman,
Guardian, 22. rujna 2001.
[←173]
Michael Sherry, The Rise of American Airpower (Yale, 1987.), str. 102. Bruce
Franklin, War Stars (Oxford, 1988.), o pozadini popularne američke kulture.
[←174]
Friel i Falk, The Record of the Paper (njihov naglasak).
[←175]
Condoleezza Rice, Foreign Affairs, siječanj - veljača 2000.
[←176]
Izvješće o četverogodišnjoj reviziji obrane (QDR), Ministarstvo obrane SAD-a,
svibanj 1997. G. John Ikenberry, Foreign Affairs, rujanlistopad 2002. Madeleine K.
Albright, Foreign Affairs, rujanlistopad 2003. John Bolton, navod kod Phyllis
Bennis, Calling the Shots (Olive Branch, 1996.), str. xv.
[←177]
Navod Condoleezze Rice kod Stevena Weismana, New York Times, 8. ožujka
2005. Jacob Weisberg, New York Times Magazine. James Traub, New York Times
Magazine, 16. rujna 1990.
[←178]
Za najnoviji pregled, vidjeti Joseph Nevins, A Not-So-Distant Honor (Cornell,
2005.); Ben Kiernan, "War, Genocide, and Resistance in East Timor, 1975-99", kod
Selden i So, War and State Terrorism.
[←179]
Henry Kissinger, Chicago Tribune, 11. kolovoza 2002. Kissinger je komentirao
Bushovo obraćanje u West Pointu prilikom sažetog predstavljanja strategije
nacionalne sigurnosti.
[←180]
Elizabeth Becker, New York Times, 27. svibnja 2004. (naglasak dodan).
[←181]
Cees Wiebes, kako navodi Chris Stephens, Observer, 10. listopada 2004. Vidjeti
Wiebes, Intelligence and the War in Bosnia, 1992-1995 (Transaction, 2003.), str.
388.
[←182]
John Lewis Gaddis, Surprise, Security, and the American Experience (Harvard,
2004.). Matr Babi, New York Times Magazine, 10. listopada 2004.
[←183]
William Weeks, John Quincy Adams and the American Global Empire
(Kentucky, 1992.). Izvor, ovdje i u nastavku, osim kad je naveden. Richard
Immerman i Regina Gramer, Passport (bilten američkog Društva povjesničara
međunarodnih odnosa), kolovoz 2005. Kao odgovor na ovo, Gaddis ne osporava ova
opažanja.
[←184]
William Weeks, Building the Continental Empire (Ivan Dee, 1996.), str. 44 i
dalje.
[←185]
Worthington Chauncey Ford, urednik, Writings of John Quincy Adams
(Macmillan, 1916.), svezak 6, str. 385. Na ovo mi je skrenuo pozornost Kelly
Gerling.
[←186]
Rečenica je Ernesta Maya i Philipa Zelikowa, The Kennedy Tapes (Harvard,
1998.). Vidjeti Louis Pérez, The War of 1898 (North Carolina, 1998.). Weeks,
Building the Continental Empire, str. 144.
[←187]
Thomas Hietala, Manifest Design: Anxious Aggrandizement in Late Jacksonian
America (Cornell, 1985.). Weeks, Building the Continental Empire, str. 112.
[←188]
Neovisna međunarodna komisija za Kosovo, Kosovo Report (Oxford, 2001.).
Goldstone, "Kosovo: An Assessment in the Context of International Law",
Devetnaesto memorijalno predavanje na Morgenthauu, Vijeće Carnegie za etiku i
međunarodne odnose, 2000.
[←189]
Vidjeti New Military Humanism i A New Generation Draws the Line za detalje i
reakcije izvan NATO-a. Vidjeti Hegemony or Survival, str. 56 i dalje, za novije
informacije.
[←190]
Frank C. Carlucci, New York Times, 22. veljače 2005. Niall Ferguson, Colossus
(Penguin, 2004.), str. 146. David Rieff, "Kosovo: the End of an Era?", u Fabrice
Weissman, urednik, In the Shadow of "Just Wars" (Cornell, 2004.). Karl-Heinz
Kamp, Bulletin of the Atomic Scientists, ožujaktravanj 2005.
[←191]
James Traub, New York Times Magazine, 30. listopada 2005. Andrew Bacevich,
American Empire (Harvard, 2003.), str. 104. i dalje, 196. Vidjeti također John Norris,
Collision Course: NATO, Russia, and Kosovo (Praeger, 2005.), str. xxiii.
Predstavljajući stav Clintonove administracije, piše da "otpor Jugoslavije širim
trendovima političke i gospodarske reforme najbolje objašnjava NATO-ov rat - a ne
problemi kosovskih Albanaca". Norris je za vrijeme rata bio direktor za komunikacije
u uredu zamjenika državnog tajnika Strobea Talbotta (danas predsjednik Instituta
Brookings) i vodeća osoba u State Departmentu i Pentagonu za ratno planiranje.
Talbott u svojem predgovoru piše da će "zahvaljujući Johnu Norrisu", svatko tko je
zainteresiran za rat na Kosovu "moći znati...kako su događaji izgledali i kako smo ih
doživljavali u tom trenutku mi koji smo bili uključeni" u rat. Zbog toga je Norrisova
procjena izuzetno važna za određivanje motivacije za rat.
[←192]
Vidjeti, na primjer, "Essentials of Post-Cold War Deterrence". Vidjeti također
poglavlje 1, bilješku 21.
[←193]
Naveo sam zahtjev britanske Vlade u tom trenutku ali sam i dodao da on nije
vjerojatan zbog, ako ničeg drugog, ravnoteže snaga. No, istraga britanskog
Parlamenta ju je, iz najviših izvora, potvrdila. Vidjeti Hegemony or Survival, str. 56,
za razmatranje. Nicholas Wheeler, Saving Strangers: Humanitarian Intervention and
International Society (Oxford, 2000.).
[←194]
Za navode, vidjeti New Military Humanism i A New Generation Draws the Line,
Bacevich, American Empire. Drake Bennett, Boston Globe, 16. listopada 2005.
Bennet dodaje poraz Miloševića od strane Vojislava Koštunice na kasnijim izborima
kao još jedan trijumf vojnog humanizma. Zahtjev bi, da je bio istinit, bio nevažan, no
dokazi govore suprotno. Vidjeti, između ostalog, Martina Sieffa, višeg analitičara za
UPI, "Koštunica not Clinton Man", UPI Analysis, rujan 2000.; Simon Jenkins, Times
(London), 7. listopada 2000., objašnjava zašto "demokracija Jugoslavije zaslužuje
pohvale a ne NATO-ove projektile Tomahawk"; John Simpson (urednik BBC-ja za
svjetske poslove) izvodi isti zaključak u Sunday Telegraphu, 8. listopada 2000. Isto
tako Steven Erlanger i Carlotta Gall, New York Times, 21. rujna 2000., o
Koštuničinoj osudi "NATO-ova kriminalnog bombardiranja Jugoslavije" i osudi
Međunarodnog kaznenog suda za Jugoslaviju (ICTY) kao "američkog tribunala - ne
suda, već političkog instrumenta".
[←195]
Anne-Marie Slaughter (New York Times, 18. ožujka 2003., i American Society of
International Law Newsletter, ožujaktravanj 2004.), kako navodi Sands, Lawless
World, str. 174-75.
[←196]
Sean Murphy, Humanitarian Intervention: The United Nations in an Evolving
World Order (Pennsylvania, 1996.).
[←197]
Međunarodni sud pravde, presuda od 9. travnja 1949. o Krfu.
[←198]
Jonathan Monten, International Security, proljeće 2005. Eva Bellin, Political
Science Quarterly, zima 2004.-2005. Katarina Dalacoura, "US Democracy Promotion
in the Arab Middle East Since 11 September 2001: A Critique", International Affairs,
listopad 2005.; kritika se odnosi na provedbu. Vratit ću se na prikazane dokaze. Ovo
se čini kao dobar primjer najboljeg poznavanja ove teme.
[←199]
Huntington, International Security, ljeto 1981.; National Interest, jesen 1989.
[←200]
George Orwell, "The Freedom of the Press", neobjavljen predgovor prvom
izdanju Životinjske farme (Animal Farm, 1946.).
[←201]
Hirohito kako ga navodi Tsuyoshi Hasegawa, Racing the Enemy (Harvard
University Press, 2005.), najuvaženija znanstvena studija japanske predaje. Hasegawa
pripisuje predaju u velikoj mjeri sovjetskoj invaziji na Mandžuriju, koja je uništila
nade japanskih jastrebova za posljednju obranu domovine. Martin Heidegger,
Introduction to Metaphysics (1935.; Yale University Press, 1959.).
[←202]
Za Milla, vidjeti Hegemony or Survival i, za više pojedinosti, moj Peering into
the Abyss of the Future (Peto memorijalno predavanje u Lakdawali; Institut
društvenih znanosti [New Delhi], 2002.).
[←203]
Adam Smith, The Wealth of Nations, knjiga 4, poglavlja 4 i 7.
[←204]
Centar za obrambeni obavještajni rad, Defense Monitor, siječanj 1980.
[←205]
Colette Youngers i Eileen Rosin, ured., Drugs and Democracy in Latin America
(Ured za Latinsku Ameriku u Washingtonu, Lynne Reinner, 2005.), str. 15, 26. O
začuđujućem trajanju politike kao "obrane od komunizma" koja je oblikovana u "ratu
za drogu", posebno vidjeti Doug Stokes, America's Other War: Terrorizing Colombia
(Zed, 2004.). O zbiljskom učinku "rata za drogu" na žrtve - temi na koju se počinitelji
ne obaziru - vidjeti Hugh O'Shaughnessy i Sue Branford, Chemical Warfare in
Colombia (Ured za Latinsku Ameriku, 2005.).
[←206]
Youngers i Rosin, ured., Drugs and Democracy in Latin America, str. 190. Adam
Isacson, Jay Olson i Lisa Haugard, Blurring the Littes (Radna skupina za Latinsku
Ameriku, Centar za međunarodnu politiku i Ured za Latinsku Ameriku u
Washingtonu, 2004.).
[←207]
Petra Minnerop, German Law Journal, 1. rujna 2002.
[←208]
Arno Mayer, Daily Princetonian, 5. listopada 2001., kako navodi Mark Selden i
Alvin So, "Introduction", kod Selden i Soa, War and State Terrorism. O američkom
teroru (prema službenoj definiciji Washingtona), vidjeti, između ostalog, Edward
Herman, The Real Terror Network (South End, 1982.); moj Pirates and Emperors
(1986.; dopunjeno izdanje, South End, 2002.); Alexander George, ured., Western
State Terrorism (Polity/Blackwell, 1991.).
[←209]
Samuel Huntington, Foreign Affairs, ožujaktravanj 1999; Robert Jervis (tad
predsjednik Američkog političkog znanstvenog udruženja), Foreign Affairs, srpanj -
kolovoz 2001.; Robert Tucker i David Hendrickson, Foreign Affairs, studeni -
prosinac 2004. O problemima poricanja, vidjeti William Blum, Rogue State
(Common Courage, 2000.), i moj Rogue States (South End, 2000.).
[←210]
Alfred McCoy, The Politics of Heroin (Lawrence Hill, 2003.; revizija izdanja iz
1972.). Peter Dale Scott i Jonathan Marshall, Cocaine Politics (California, 1991.).
Scott, "Drugs and Oil", kod Seldena i Soa, War and State Terrorism.
[←211]
Stuart Eizenstat et al., Foreign Affairs, siječanjveljača 2005. Thomas Carothers,
Critical Mission: Essays on Democracy Promotion (Zaklada Carnegie za
međunarodni mir, 2004.) Vidjeti posebno Paul Farmer, The Uses of Haiti (Common
Courage, 2003.). O debaklu u ožujku 2004., vidjeti Farmerov članak i druge u
Getting Haiti Right This Time (Common Courage, 2004.). Moj "Democracy
Restored," Z Magazine, studeni 1994.
[←212]
Gaddis, Surprise, Security, and the American Experience. Navodi se projekt iz
devetnaestog stoljeća iz standardnog djela Thomasa Baileya, A Diplomatic History of
the American People (Appleton-Century-Crofts, 1969.).
[←213]
Daniel Thurer, International Review of the Red Cross 836, 31. prosinca 1999.
[←214]
Byers, War Law, str. 107, 111.
[←215]
Charles Bergquist, Labor and the Course of American Democracy (Verso, 1996.),
str. 100.
[←216]
Seymour Hersh, The Price of Power (Simon & Schuster, 1983.), str. 270,
navodeći Rogera Morrisa; New York Times, 11. rujna 1974., kako navodi Morton
Halperin et al., The Lawless State (Penguin, 1976.), str. 17.
[←217]
John Dinges, The Condor Years (New Press, 2004.), str. 65. Vidjeti Kenneth
Maxwell, The Case of the Missing Letter in Foreign Affairs: Kissinger, Pinochet and
Operation Condor (Centar Davida Rockefellera za istraživanje Latinske Amerike,
Radni dokument br. 04/05-3, 2004.), o naporima da se "prekine rasprava o ulozi
Sjedinjenih Država i Henryja Kissingera u Čileu te o odgovornosti javnih dužnosnika
u izuzetno kontroverznim međunarodnopolitičkim akcijama u glavnim dnevnicima
nacije koji se bave međunarodnim poslovima".
[←218]
Dinges, The Condor Years. Peter Kornbluh, ured., The Pinochet File (National
Security Archive, New Press, 2004.).
[←219]
Vidjeti str. 33 u ovom djelu. O "uspješnom otporu", vidjeti Hegemony or
Survival, str. 89 i dalje. Ostali navodi iz Lousa Pereza, Journal of Latin American
Studies, svibanj 2002.
[←220]
Curtis, Unpeople, str. 137. O Kubi, vidjeti moj Hegemony or Survival, poglavlje
4. Eisenhower kako ga navodi Perez, Journal of Latin American Studies, svibanj
2002.
[←221]
Za detaljni opis, vidjeti Laurent Dubois, Avengers of the New World (Harvard
University Press, 2004.).
[←222]
John Lewis Gaddis, The Long Peace (Oxford University Press, 1987.).
[←223]
Za pregled znanstvenih izvora i deklasificiranih dokumenata, vidjeti Deterring
Democracy, poglavlje 11. Mario Del Pero, Diplomatic History, lipanj 2004. Vidjeti
poglavlje 1, bilješku 66.
[←224]
Za brojne izvore, vidjeti moj Year 501 (South End, 1993.), poglavlje 5; Powers
and Prospects (South End, 1996.), poglavlja 7 i 8; i Rogue States, str. 38. Vidjeti,
posebno, Audrey Kahin i George Kahin, Subversion as Foreign Policy (New Press,
1995.). O Wolfowitzu, vidjeti str. 133 i dalje u ovom djelu.
[←225]
U bogatoj znanstvenoj literaturi, Intervention (Knopf, 1986.) Georga Kahina je
nezamjenjiva. Za pregled relevantnih dokumentarnih zapisa, uključujući nedavno
objavljenu povijest State Departmenta, vidjeti moj Rethinking Camelot (South End,
1993.).
[←226]
Moj Rethinking Camelot. Najnoviji materijal dodaje samo nove potvrde,
ostavljajući obranu Camelotovih protivnika rata amaterskoj psihologiji za "višestruke
razine obmane" i "prisjećanja" nakon što je rat postao nepopularan.
[←227]
Gareth Porter, Perils of Dominance (University of California Press, 2005.), str.
158. Bryan Bender, Boston Globe, 6. lipnja 2005.
[←228]
Melvin Leffler, A Preponderance of Power (Stanford University Press, 1992.),
str. 339. O predratnoj diplomaciji, vidjeti moj American Power and the New
Mandarins. O ciljevima rata, vidjeti moj At War with Asia (Pantheon, 1970.) i For
Reasons of State (Pantheon, 1973.), u ovom drugom djelu korištena je dokumentacija
iz Pentagon Papersa. John Dower, "The Superdomino [Japan] in Postwar Asia," u
Chomsky i Howard Zinn, ured., Critical Essays, svezak 5 The Pentagon Papersa
(Beacon, 1972.). Otad je prikupljeno vrlo mnogo novog materijala, no prvenstveno se
šire osnovni zaključci. O poslijeratnom planiranju postoji brojna literatura. Za
pregled i izvore, vidjeti Deterring Democracy i Year 501.
[←229]
Vidjeti reference u bilješci 27, gore.
[←230]
Kako navode David Fromkin i James Chace, Foreign Affairs, proljeće 1985.
[←231]
Za ozbiljnu analizu NLF-a, vidjeti Kahin, Intervention, i studije savjetnika
provincije koje bacaju jasno svjetlo; vidjeti moj Rethinking Camelot za pregled i
izvore. O obavještajnom radu i Pentagon Papers, vidjeti moj For Reasons of State,
str. 51 i dalje.
[←232]
Richard Aldrich, The Hidden Hand (John Murray, 2001.), str. 19, izuzetno
vrijedan izvor o britanskim obavještajnim podacima, uključuje i dokumentaciju
Sjedinjenih Država. Za planiranje Velikog područja, vidjeti Larry Shoup i William
Minter, Imperial Brain Trust (Monthly Review, 1977.).
[←233]
Omer Bartov, Diplomatic History, ljeto 2001. Opća je ocjena da je Crvena armija
ubila petnaest do dvadeset puta više njemačkih vojnika nego Britanci i Amerikanci.
Prilikom iskrcavanja na D-dan, savezničke su se snage suočile s pedeset i osam
njemačkih divizija; sovjetske snage su bile suočene s četiri puta brojnijim
neprijateljem. Andrew Bacevich, American Conservative, 20. lipnja 2005.; Geoffrey
Wheatcroft, Boston Globe, 8. svibnja 2005.; Jonathan Steele, Guardian Weekly,
13.-19. svibnja 2005.
[←234]
John Price, "Casualties of War", neobjavljeno, odnosi se na unilateralnu mirovnu
konferenciju u San Franciscu pod vodstvom SAD-a. Vidjeti Hegemony or Survival,
poglavlje 6, koje se u velikoj mjeri temelji na njegovom ranijem radu. Kimball, The
Juggler (Princeton University Press, 1991.), str. 34 i dalje. Gaddis, Surprise, str. 50.
[←235]
Timothy Crawford, Political Science Quarterly, 22. prosinca 2001. Alonzo
Hamby, Man of the People (Oxford, 1995.), str. 329 i dalje, 443. Leffler,
Preponderance of Power, str. 15.
[←236]
Aldrich, The Hidden Hand, str. 25, 36 i dalje, 43, 48, 57.
[←237]
Aldrich, The Hidden Hand, str. 48, 57 i dalje.
[←238]
Robert McNamara, In Retrospect (Times Books, 1995.). Vidjeti moj "Hamlet
Without the Prince of Denmark", Diplomatic History, ljeto 1996.
[←239]
Henry Kissinger, American Foreign Policy (Norton, 1969.). O začuđujućim
deklaracijama u njegovim znanstvenim člancima, vidjeti moj Towards a New Cold
War (Pantheon, 1982.).
[←240]
Aldrich, The Hidden Hand, str. 327.
[←241]
Za opširne navode, vidjeti Deterring Democracy, poglavlje 1.
[←242]
Stephen Kurkjian i Adam Pertmanm, Boston Globe, 5. siječnja 1990. Za dodatno
razmatranje, vidjeti moj Deterring Democracy, poglavlje 5.
[←243]
Za raspravu i izvore, vidjeti Hegemony or Survival (elektronsko izdanje),
poglavlje 9.
[←244]
Vidjeti Rogue States, str. 192-93, za pregled Greenspanovih odabranih ilustracija,
sve redom klasične primjere koji pobijaju njegove tvrdnje - koje su, ipak, dio
konvencionalne ideologije.
[←245]
Za dodatne pojedinosti i izvore, vidjeti Deterring Democracy, poglavlje 1.
[←246]
A.M. Gray, Marine Corps Gazette, svibanj 1990.
[←247]
Vidjeti Barbara Harriss-White, India Working (Cambridge, 2003.), temeljita
studija crne i neslužbene ekonomije u kojima, prema njenoj procjeni, sudjeluje oko
80-90 posto stanovništva. O strašnom učinku reformi na većinu ruralnog puka, vidjeti
Utsa Patnaik, "Full Liberalization of Agricultural Trade Jeopardises Food Security",
International Workshop: Policies Against Hunger III, Berlin, 20.-22. listopada 2004.;
"The Republic of Hunger", javno predavanje, New Delhi, 10. travnja 2004.; i izvrsno
novinarstvo P. Sainatha, uglavnom u Hindu, u kojem vrlo živo opisuje propadanje
života većine ruralnoga puka. Vidjeti također Alexander Cockburn, Counterpunch,
16. travnja 2005. Grafički prikaz pokazuje nagli porast broja samoubojstava seljaka u
Andhra Pradeshu, nedaleko od visokotehnoloških čuda u Bangaloreu i Hyderabadu,
što je sve rezultat istih neoliberalnih politika - za ruralno stanovništvo, povlačenja
glavnih državnih usluga i pritiska za prelazak na ekonomski vrlo opasne izvozne
kulture. Vidjeti Robert Pollin, Contours of Descent (Verso, 2003.), str. 138 i dalje.
Frontline (India), 2. srpnja 2004. Stanje u Kini je vjerojatno slično, no ono se bitno
manje istražuje u tom puno zatvorenijem i represivnijem društvu.
[←248]
Nacionalno vijeće za obavještajni rad, Mapping the Global Future, prosinac
2004. (NIC 2004-13).
[←249]
Kamal Kharrazi, Middle East Policy, proljeće 2005. Augustus Richard Norton,
Middle East Policy, proljeće 2005. Prados, Hoodwinked.
[←250]
Dana Milbank i Mike Allen, Washington Post, 1. kolovoza 2003. O mnogim
dvosmislenostima, vidjeti Hegemony or Survival, str. 33-34. No, "samo jedno
pitanje" svugdje prevladava.
[←251]
Sam Allis, Boston Globe, 29. travnja 2004. David Ignatius (veteran dopisništva
Washington Posta i bivši urednik International Herald Tribunea), Washington Post,
2. studenog 2003.
[←252]
Steven Weisman, New York Times, 29. studenog 2003. David Brooks, New York
Times, 7. listopada 2003.
[←253]
Walter Pincus, Washington Post, 12. studenog 2003., Richard Burkholder,
"Gallup Poll of Baghdad: Gauging US Intent", Government & Public Affairs, 28.
listopada 2003.
[←254]
Steven Weisman, New York Times, 30. rujna 2005. Posebno izdanje, Daily Star
(Libanon), 14. listopada 2005.
[←255]
Byers, War Law.
[←256]
O drugim kriterijima od velikog geopolitičkog značaja, vidjeti Hegemony or
Survival, poglavlje 6.
[←257]
Anketa Elcano Royal Institutea, veljača 2003.: 27 posto ispitanika odgovorilo je
da bi podržali rat kad bi ga odobrila nova rezolucija UN-a. Charles Power, Current
History, studeni 2004. Za pojedinosti o anketi u Europi, vidjeti Hegemony or
Survival, poglavlje 5.
[←258]
Marc Lacey, New York Times, 8. svibnja 2003. Ignatius, Washington Post, 2.
studenog 2003.
[←259]
Sebastian Mallaby, Washington Post, 28. ožujka 2005. Andrew Balls, Financial
Times Weekend, 25. rujna 2005. Vidjeti također divljenja vrijedne članke Todda
Purduma i Erica Schmitta, New York Times, 17. ožujka 2005., posve lišene dokaza.
[←260]
Jeffrey Winters, "Wolfowitz's Track Record on Economic Policy and Human
Rights is Poor", Joyo Exclusive (online vijesti o Indoneziji), 29. ožujka 2005.
"Indonesia's Suharto Tops 'Worst Ever' Corruption Charts", Agence France-Presse
(London), 26. ožujka 2004. Alan Beattie, Financial Times, 17. ožujka 2005.
[←261]
Winters, "Wolfowitz's Track Record", 29. ožujka 2005.
[←262]
"Indonesian Activists Slam Wolfowitz' World Bank Candidacy", Dow Jones
Newswires, 22. ožujka 2005. Shawn Donnan, Financial Times, 30 ožujka 2005. -
podobni iz "indonezijske političke elite". Za više pojedinosti iz ranih 1980-ih i
Wolfowitzovoj podršci Suhartovim zločinima dugo nakon što je zbačen s vlasti,
vidjeti Hegemony or Survival, Pogovor.
[←263]
Joseph Nevins, National Catholic Reporter, 11. veljače 2005.
[←264]
Steven Dudley i Pablo Bachelet, Miami Herald, 16. rujna 2005.
[←265]
Argentinski politički znanstvenik Atilio Boron, "The Truth About Capitalist
Democracy", kod Lea Panitcha i Colina Leysa, ured., Socialist Register (Merlin,
2006.). Za ocjenu popularnosti, vidjeti Alma Guillermoprieto, New York Review of
Books, 6. listopada 2005.
[←266]
Vijeće za međunarodne odnose u Chicagu i Program o stavovima međunarodne
politike, "Americans on Promoting Democracy-Poll", 29. rujna 2005.
[←267]
Colum Lynch, Washington Post, 18. rujna 2005.; vidjeti telegrafske službe za
izvještaje o njegovu govoru. Hugh O'Shaughnessy, Irish Times, 17. rujna 2005.
Vidjeti također str. 279 u ovom djelu.
[←268]
Tim Weiner, New York Times, 22. ožujka 2004. Thomas Walker, "El Salvador
and Iraq: The Wrong Lesson from Flawed History", Athens News, 18. studenog 2004.
O izborima, vidjeti Edward Herman i Frank Brodhead, Demonstration Elections
(South End, 1984.); Herman i Chomsky, Manufacturing Consent (Pantheon, 1988.;
dopunjeno 2002.).
[←269]
Walker, "El Salvador and Iraq". O komentarima medija, vidjeti moj članak u
Morris Morley i James Petras, The Reagan Administration and Nicaragua (Institut za
analizu medija, 1987.). O Figuerasu i tisku, vidjeti Necessary Illussions i Deterring
Democracy. Vidjeti također str. 157 u ovom djelu.
[←270]
Danna Harman, Christian Science Monitor, 3. ožujka 2005. El Salvador može
pomoći Sjedinjenim Državama kad je riječ o stranim legijama kao što su one koje su
bile temelj europskih imperija, iako nije ni blizu omjeru južnokorejskih plaćenika
koje su Sjedinjene Države angažirale u Južnom Vijetnamu, a koje više nisu dostupne
nakon svrgavanja s vlasti diktature koju su podupirale SAD 1987. godine, pri čemu je
Washington izgubio svoje argentinske ubojice nakon pada vojne diktature u
Argentini.
[←271]
Philip Shishkin, Wall Street Journal, 19. svibnja 2005. Craig Murray, Guardian,
16. svibnja 2005. Alan Cowell, New York Times, 31. prosinca 2005.
[←272]
Craig Murray, Guardian, 3. kolovoza 2005.
[←273]
David Wall, Financial Times, 26. svibnja 2005. Ann Scott Tyson i Robin Wright,
Washington Post, 4. lipnja 2005.
[←274]
David E. Sanger, New York Times, 29. svibnja 2005. Human Rights Watch,
"Turkmenistan: Human Rights Update", 14. svibnja 2004.
[←275]
Sanger, New York Times, 29. svibnja 2005., nearhivirani insert.
[←276]
Sarah Mendelson i Theodore Gerber, Foreign Affairs, siječanjveljača 2006. O
Japanu, vidjeti moj Year 501, poglavlje 10.
[←277]
Navodi Curtis, Unpeople, str. 81.
[←278]
O reakciji SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva 1958., vidjeti Deterring Democracy,
poglavlje 6, Pogovor.
[←279]
Curtis, Unpeople, str. 82.
[←280]
Nasserovi planovi: Douglas Little, Diplomatic History, studeni 2004.
SalimYaqub, Containing Arab Nationalism (University of North Carolina Press,
2004.), str. 225, 228, 240 i dalje. Memorandum State Departmenta, navodi John M.
Blair, Control of Oil (Pantheon, 1976.), str. 85.
[←281]
Roger Morris, New York Times, 14. ožujka 2003. Saveznik Washingtona,
jordanski kralj Hussein, na platnoj listi CIA-e od 1957., kaže da "pouzdano" zna da je
američka obavještajna služba podržala državni udar i dala imena komunista koje je
trebalo smaknuti - oko pet tisuća njih u prvim danima; Hanna Batatu, The Old Social
Classes and the Revolutionary Movements of Iraq (Princeton, 1978.), str. 985-86,
klasična znanstvena studija. Curtis, Unpeople, str. 80 i dalje.
[←282]
Vidjeti Deterring Democracy, Pogovor.
[←283]
Neil MacFarquhar, New York Times, 2. ožujka 2005. Scott Wilson, Washington
Post, 28. veljače 2005.
[←284]
Vidjeti str. 254 i dalje u ovom djelu.
[←285]
Neil MacDonald i Najmeh Bozorgmehr, Financial Times, 8. srpnja 2005. Edward
Wong, New York Times, 7. srpnja 2005.
[←286]
Peter Galbraith, New York Review of Books, 11. kolovoza 2005.
[←287]
O usponu i naravi obiteljske diktature i savezništva SAD-a te saudijskom društvu
i njegovu radu i borbi za oslobođenje, vidjeti As'ad Abukhalil, The Battle for Saudi
Arabia (Seven Stories, 2004.).
[←288]
Alan Richards, Middle East Policy, ljeto 2005.
[←289]
Na primjer, Robert Kuttner, American Prospect, kolovoz 2005.
[←290]
Za ova pitanja, vidjeti Hegemony or Survival, Pogovor i navedene izvore.
[←291]
Carothers, Critical Mission, str. 7, 42.
[←292]
Vidjeti str. 102 u ovom djelu. Thomas Carothers, u Abrahamu Lowenthalu, ured.,
Exporting Democracy (Johns Hopkins, 1991.); Thomas Carothers, In the Name of
Democracy (California, 1991.), str. 29, 249.
[←293]
Peter Kornbluh, intervju sa Scottom Harrisom, ZNet, 1. ožujka 2005. Gary Cohn i
Ginger Thompson, Baltimore Sun, 15. lipnja 1995. Za više detalja o državnim
zločinima u Hondurasu i umiješanosti SAD-a, vidjeti Gary Michael Dobbs,
Washington Post, 12. travnja 2005. Larry Rohter, New York Times, 21. prosinca
1995. Carla Anne Robbins, Wall Street Journal, 27. travnja 2004.
[←294]
Charles Bergquist, Labor and the Course of American Democracy, str. 5. Gordon
Connell-Smith, The Inter-American System (Oxford, Royal Institute of International
Affairs, 1966.), str. 23 i dalje, 343.
[←295]
Carothers, Critical Mission, str. 262.
[←296]
Vidjeti reference za bilješku 14, gore. Vidjeti moj "Democracy Restored" za
detalje od OFAC-a i drugih vladinih izvora.
[←297]
Thomas Griffin, Haiti Human Rights Investigation, Centar za proučavanje
ljudskih prava, Sveučilište u Miamiju, Pravni fakultet, prosinac 2004.
[←298]
Daniel Grann, Atlantic Monthly, lipanj 2001., između ostalog.
[←299]
Warren Strobel, Knight-Ridder, San Diego Union-Tribune, 5. studenog 2003.
Indira Lakshmanan, Boston Globe, 27. listopada 2005.
[←300]
Stephen Rabe, Diplomatic History, studeni 2004.
[←301]
Thomas Walker, Nicaragua: Living in the Shadow of the Eagle, 4. izdanje
(Westview, 2003.). Carothers, Exporting Democracy.
[←302]
Envio (Universidad Centroamericana [UCA], Jesuit University, Managua),
studeni 2003. Istraživanje je financirao njemački ogranak Kruha za svijet, Nicaragua
News Service, 23. kolovoza 2005. "2004 Public Health Sector Summary", La Prensa,
prosinac 2004.; Nicaragua News Service, Nicaragua Network 12.3, 21.-27. prosinca
2004. Ekonomist Adolfo Acevedo, Envio, ožujak 2005. O izuzeću Costa Rice, vidjeti
moj Necessary Illusions, str. 111 i dalje, Dodatak 5; Deterring Democracy, str. 221 i
dalje, 273 i dalje.
[←303]
Adolfo Acevedo, Envio, lipanj 2005.
[←304]
Uvodni članak, Boston Globe, 15. ožujka 2005.; Thomas Gagen, Boston Globe,
15. ožujka 2005. Vidjeti str. 51 u ovom djelu.
[←305]
Warren Strobel, Knight-Ridder, San Diego Union-Tribune, 5. studenog 2003.
[←306]
Larry Rohter, New York Times, 10. lipnja 2003.
[←307]
James Dobbins, Foreign Policy, siječanjveljača 2005.
[←308]
Carothers, Critical Missions, str. 51. Uvodnik, Financial Times, 5. ožujka 2005.
Richards, Middle East Policy, ljeto 2005. Farnaz Fassihi, Wall Street Journal, 22.
siječnja 2004. Patrick Cockburn, Counterpunch, 21. srpnja 2005. Za pregled
američkih nastojanja sredinom 2004. da se izbjegne izbore, prikupljenih iz glavnog
tiska, vidjeti Hegemony or Survival, Pogovor.
[←309]
John Burns, New York Times, 24. srpnja 2005. Elaine Sciolino i Don Van Natta,
New York Times, 25. srpnja 2005.
[←310]
Steven Weisman, New York Times, 30. siječnja 2005. Bombardiranje, vidjeti
Anthony Shadid, Night Draws Near (Holt, 2005.), str. 114.
[←311]
Weisman, New York Times, 30. siječnja 2005.
[←312]
Steve Lee Myers, New York Times, 3. kolovoza 2005. Vidjeti moj Necessary
Illusions, str. 123 i dalje, Dodatak 5.
[←313]
Marc Danner, New York Review of Books, 28. travnja 2005. Robert Fisk,
Independent, 31. siječnja 2005.
[←314]
Scott Peterson i Dan Murphy, Christian Science Monitor, 28. siječnja 2005.
Yochi Dreazen, Wall Street Journal, 25. siječnja 2005. Farnaz Fassihi, Philip
Shishkin i Greg Jaffe, Wall Street Journal, 17. listopada 2005.
[←315]
Andrew Gowers, Philip Stephens i James Blitz, Financial Times, 26. siječnja
2005. Richard Burkholder, Gallup Organization, 28. travnja 2004.
[←316]
Međunarodna anketa Zogby, objavljena 28. siječnja 2005. Oxford Research
International, prosinac 2003. Andrew Cordesman, "Playing the Course", Centar za
strateška i međunarodna istraživanja, 22. studenog 2004. Nancy Youssef, Knight-
Ridder, San Jose Mercury News, 13. rujna 2005. Gareth Smyth, Financial Times, 28.
rujna 2005. Islam-Online.net, 17. studenog 2005. (arapski), prijevod Gilbertag
Achcara. Hassan Fatah, New York Times, 22. studenog 2005.
[←317]
Bill Danvers (dužnosnik u Clintonovom Vijeću za nacionalnu sigurnost) i
Michael O'Hanlon (Brookings), Christian Science Monitor, 2. studenog 2005. Steven
Kull, direktor Programa o stavovima međunarodne politike (PIPA), Institute for
Public Accuracy, 23. rujna 2005. Sean Rayment, Sunday Telegraph, 23. listopada
2005. Ned Temko, Observer, 23. listopada 2005. Nina Kamp, Michael O'Hanlon i
Amy Unikewicz, New York Times, 14. prosinca 2005.
[←318]
Vidjeti Douglas Little, Diplomatic History, studeni 2004., za najnovije
komentare. Za više detalja, vidjeti Pirates and Emperors, i moj članak u Georgeu,
Western State Terrorism.
[←319]
Vidjeti Pirates and Emperors i moj članak u Georgeu, ured., Western State
Terrorism.
[←320]
Justin Huggler i Phil Reves, Independent, 25. travnja 2002. Amira Hass, Ha'aretz,
19. travnja 2002., ponovno objavljeno u Hass, Reporting from Ramallah (Semiotext,
2003., distribucija MIT Press).
[←321]
Michael Bohn, The Achille Lauro Hijacking (Brassey's, 2004.).
[←322]
Ian Williams, Middle East International, 29. travnja 2005.
[←323]
Stephen Zunes, National Catholic Reporter, 1. srpnja 2005. O podacima o
konačnom povlačenju, vidjeti moj Fateful Triangle.
[←324]
Za pozadinu i pregled o Kifayi, vidjeti Al-Ahram Weekly, 23.-29. lipnja 2005. Za
Intifadu, vidjeti moj Hegemony or Survival, str. 180 i dalje.
[←325]
Vidjeti str. 63 u ovom djelu.
[←326]
Ian Williams, Middle East International, 13. svibnja 2005.
[←327]
Adeed Dawaisha, Middle East Journal, zima 2005. Vidjeti Batata, The Old Social
Classes and the Revolutionary Movements of Iraq, za dublju analizu.
[←328]
Steven Erlanger, New York Times, 14. studenog 2004.
[←329]
Joel Brinkley, New York Times, 17. rujna 2005. Kasnije se Izrael povukao pod
izgovorom da bi to bilo "nepraktično", kazao je viši dužnosnik. Steven Erlanger, New
York Times, 24. listopada 2005.
[←330]
Gilbert Achcar, Le Monde diplomatique (englesko izdanje), srpanj 2005.
[←331]
James Bennet, New York Times, 17. ožujka 2003.
[←332]
Steven Erlanger, New York Times, 12. i 13. studenog 2004.
[←333]
Shlomo Gazit, Trapped Fools (Frank Cass, 2003.), poglavlje 15.
[←334]
Harald Frederiksen, Middle East Policy, proljeće 2005. David Ratner, Ha'aretz, 4.
travnja 2005.
[←335]
Benny Morris, Righteous Victims (Vintage, 2001.), str. 341. Za najnovije izjave
vojnika o barbarskom ponašanju, vidjeti Yonatan Geffen, Ma'ariv, 23. rujna 2005.,
koje donosi organizacija vojnika Shovrim Shtika (razbijanje tišine). Middle East
International, 29. rujna 2005. Ima i puno starijih podataka.
[←336]
Vidi moje članke iz tih godina koji su ponovno tiskani u Peace in the Middle
East? (Pantheon, 1975.); ponovno objavljivanje s dodatnim člancima u Middle East
Illusions (Rowman and Littlefield, 2003.).
[←337]
David Kretzmer, American Journal of International Law, siječanj 2005. Vidjeti
također Michael Gachinsky, Israel Studies (Ben-Gurion University), jesen 2004.
Buergenthal, vidjeti str. 45 u ovom djelu.
[←338]
Elaine Sciolino, New York Times, 2. prosinca 2002.
[←339]
Judith Miller, New York Times, 11. studenog 2004. Vidjeti Necessary Illusions,
Dodatak 5.
[←340]
Vidjeti moj Letters from Lexington: Reflections on Propaganda (Common
Courage, 1992.; ponovno tiskano i prošireno, Paradigm, 2003.), poglavlje 1. O
izraelskoj koaliciji i Bakerovom planu, kao i o oskudnom i lažnom izvještavanju u
tisku, vidjeti World Orders Old and New, str. 231-32.
[←341]
Rezolucija 44/42 Generalne skupštine UN-a, 6. prosinca 1989.
[←342]
David Bar-Illan, intervju s Victorom Cygielmanom, Palestine-Israel Journal,
ljeto - jesen 1996. Norman Finkelstein, Beyond Chutspah (California, 2005.), str.
296.
[←343]
Shlomo Ben-Ami, A Place for All (hebrejski) (Hakibbutz Hameuchad, 1998.).
Navodi Efraim Davidi, Palestine-Israel Journal, svezak 7, brojevi 1 i 2, 2000.
Izraelski povjesničar Benny Morris opisuje Baraka kao "jednog od vodećih izraelskih
golubova". Benny Morris, New Republic, 8. studenog 2004., recenzija Dennisa
Rossa, The Missing Peace (Farrar, Straus and Giroux, 2004.).
[←344]
Ron Pundak i Shaul Arieli, The Territorial Aspect of the Israeli-Palestinian Final
Status Negotiations (Peres Center, rujan 2004.) (hebrejski). Karte kod Rona Pundaka,
"From Oslo to Taba: What Went Wrong", Survival (Međunarodni institut za strateška
istraživanja), jesen 2001. Pundak je glavni direktor Centra za mir Shimon Peres (Tel
Aviv) i sudjelovao je u pregovorima koji su doveli do sporazuma u Oslu.
[←345]
Jeremy Pressman, International Security, jesen 2003. Dodaje da je "Barak predao
Clintonu pismo dugo dvadeset stranica u kojima izlaže ograde Izraela, od kojih su
neke prilično značajne": "Lost Opportunities", recenzija Dennisa Rossa, The Missing
Peace, u Boston Reviewu, prosinac 2004.
[←346]
Pundak i Arieli, The Territorial Aspect of the Israeli-Palestinian Final Status
Negotiation. Akiva Eldar, Ha'aretz, 15. i 18. veljače 2002. Amos Oz, Guardian, 5.
siječnja 2001. (prije Tabe).
[←347]
David Marz, Palestine-Israel Journal, svezak 10, brojevi 3 i 4, 2003. (navodi
tiskovnu konferenciju i Baraka). Ahron Bregman, Elusive Peace: How the Holy Land
Defeated America (Penguin, 2005.), str. 145 (navodi Baraka). Pundak, Survival, jesen
2001. O dokumentu Moratinos i naredbi Baraka da se pregovori prekinu, vidjeti
Akiva Aldar, Ha'aretz, 15. i 18. veljače 2002., koji iznosi optimistične projekcije.
[←348]
Pundak, Survival, jesen 2001.
[←349]
Ross, The Missing Peace. Jerome Slater, Tikkun, svibanjlipanj 2005.
[←350]
Akiva Eldar, Ha'aretz, 11. lipnja 2004.
[←351]
Benny Morris, New York Times, 12. studenog 2004.
[←352]
Benny Morris, "Revisiting the Palestinian Exodus of 1948", kod Eugenea Rogina
i Avi Shlaima, ured. The War for Palestine (Cambridge, 2001.); Benny Morris,
Israel's Border Wars, 1949-1956 (Oxford, 1993.), str. 410. Ari Shavit, intervju s
Morrisom, Ha'aretz, 8. siječnja 2004. Vidjeti pisma u izdanjima koja slijede.
[←353]
Zanimljive su i bajke koje se pričaju djeci: "kako bi stvorio palestinsku domovinu
[Arafatu] je trebala zemlja koja je sad dio Izraela" i on je "izveo napade protiv
izraelskog naroda zbog čega ga mnogi mrze". Inverzija ljestvice zvjerstava prijatelja i
neprijatelja je rutinska, no tvrdnja da su okupirani teritoriji dio Izraela nešto je posve
novo. Kids Post, Washington Post, 12. studenog 2004.
[←354]
Ha'aretz, 14. studenog 2003.; Molly Moore, Boston Globe, 15. studenog 2003.;
Greg Myre, New York Times, 15. studenog 2003., s fotografijom četiri šefa kako stoje
ispred plakata s natpisom "Idemo prema katastrofi" (hebrejski). Moshe Negbi,
Kisdom Hayinu (We have become like Sodom) (Keter, 2004.). O ekonomskim
troškovima (i dobitima) okupacije za Izrael, vidjeti Shlomo Swirski, Palestine-Israel
Journal 12.1 (2005.). O sudskoj evidenciji, vidjeti David Kretzmer, The Occupation
of Justice (SUNY, 2002.); Lisa Hajjar, Courting Conflict (California, 2005.).
[←355]
Reuven Pedatzur, Ha'aretz, 21. veljače 2005. (hebrejski), recenzija Akive Eldara i
Idit Zartel, Adonei Ha'aretz (Lords of the Land) (Kineret, 2005.). Navodi Eldara i
Zartel su iz recenzije.
[←356]
Pedatzur, Ha'aretz, 21. veljače 2005. Morris, Righteous Victims, str. 341.
[←357]
Amira Hass, Ha'aretz, 6. srpnja 2005.
[←358]
Amira Hass, Ha'aretz, 22. rujna 2005.
[←359]
Amir Oren, Ha'aretz, 29. studenog 2002. Ze'ev Schiff, Ha'aretz, 27. i 29. srpnja
2005.
[←360]
O posljedicama atentata, vidjeti str. 31 u ovom djelu.
[←361]
Elizabeth Bumiller, New York Times, 15. travnja 2004. Meron Benvenisti,
Ha'aretz, 22. travnja 2004. Saree Makdisi, London Review of Books, 3. ožujka 2005.
[←362]
B'Tselem, objavljeno u listopadu 2005. Moshe Dayan, kojeg navodi Yossi Beilin,
Mehiro shel Ibud (Revivim, 1985.), str. 42. Ove riječi izražavaju bit Dayanova
pristupa, kao "arhitekta i nakon toga prosuditelja politike na područjima", čiji je cilj
"skriveno pripajanje" i "skriveno preseljavanje" "što većeg dijela stanovništva koje je
preostalo na teritorijima", tako što će se njihov život učiniti nesnosnim. Morris,
Righteous Victims, str. 337 i dalje. Od voda Laburističke stranke, Dayan je bio jedan
od onih koji su bili najsnažnije suosjećali s teškoćama stanovništva.
[←363]
Amira Hass, Ha'aretz, 30. listopada 2005., s kartama. Ariel Sharon kako ga
navodi Reuters, 1. prosinca 2005. Report on Isreaeli Settlement, studeniprosinac
2004.
[←364]
Chris McGreal, Guardian, 20. listopada 2005.
[←365]
Gideon Levy, Ha'aretz, 24. listopada 2005.
[←366]
John Ward Anderson, Washington Post, 7. veljače 2005. O planovima Rabina i
Peresa, vidjeti World Orders Old and New, Epilog; Pirates and Emperors, poglavlje
7; Middle East Illusions, poglavlje 6. O Ma'alehu Adumimu, vidjeti moj članak i
ostale kod Roane Crey, ured., The New Intifada (Verso, 2001.).
[←367]
Maskit Bendel, The Disengagement Plan and Its Repercussions on the Right to
Health in the Gaza Strip (Physicians for Human Rights-Israel, 2005.), str. 9. Vidjeti
izvješće uoči razdvajanja snaga od B'Tselem, One Big Prison, ožujak 2005.
[←368]
Ravi Nessman, AP, 19. travnja 2004. Aluf Benn, Ha'aretz, 11. kolovoza 2004. O
trenutku razdvajanja snaga i zidu koji odvaja te kratkoročnim i dugoročnim
ciljevima, vidjeti epilog Tanye Reinhart u njezinom Israel/Palestine: How to End the
War of 1948 (Seven Stories, 2005.). O općoj logici, vidjeti također Baruch
Kimmerling, Politicide: Ariel Sharon's War Against the Palestinians (Verso, 2003.).
[←369]
Sara Roy, Journal of Palestine Studies, ljeto 2005.
[←370]
Bendel, The Disengagement Plan and its Repercussions. Amira Hass, Ha'aretz,
28. kolovoza 2005.
[←371]
Ha'aretz, 27. travnja 1982. Amnon Kapeliouk, New Statesman, 7. svibnja 1982.
Vidjeti Fateful Triangle, poglavlje 4.3.
[←372]
Orit Shohat, Ha'aretz, 26. kolovoza 2005.
[←373]
Baruch Kimmerling, Ha'aretz, 21. kolovoza 2005.
[←374]
Joel Brinkley, New York Times, 17. rujna 2005.
[←375]
Amira Hass, Ha'aretz, 14. kolovoza 2005.
[←376]
AP, Boston Globe, 12. srpnja 2005. Ha'aretz, 4. prosinca 2003. Jerusalem Post,
4. prosinca 2003. O glasovanju za Busha 2002. izvještavali su AP i Agence France-
Presse (3. prosinca). Vidjeti Hegemony or Survival, poglavlje 7, za više detalja o
rezolucijama koje je blokirao Bush. O Baraku, vidjeti Yoaz Yuval, Ha'aretz, 7. srpnja
2005.
[←377]
Meron Benvenisti, Ha'aretz, 14. srpnja 2005. Rubinstein, Ha'aretz, 31. ožujka
2005.
[←378]
Greg Myre, New York Times, 25. kolovoza 2005. Karin Laub, AP, 2. rujna 2005.
(Boston Globe, 3. rujna 2005., nearhivirano). Služba Ha'aretza i AP, 19. rujna 2005.
[←379]
Report on Israeli Settlement in the Occupied Territories, Zaklada za mir na
Bliskom istoku, ožujak 1996., siječanj 1996. Za više detalja, vidjeti World Orders
Old and New, Epilog. Šefovi misija Jeruzalema i Ramallaha (Europska unija), Report
on East Jerusalem, studeni 2005. Chris McGreal, Guardian, 25. studenog 2005.
Steven Erlanger, New York Times, 25. studenog 2005.
[←380]
Chris McGreal, Guardian, 18. listopada 2005.
[←381]
Benedict Carey, New York Times Week in Review, 10. srpnja 2005.
[←382]
Jeane Kirkpatrick, Commentary, studeni 1979.
[←383]
Thom Shanker, New York Times, 24. studenog 2004.
[←384]
O Eisenhoweru i Vijeću za nacionalnu sigurnost, vidjeti World Orders Old and
New, str. 79, 201 i dalje. Yaqub, Containing Arab Nationalism, str. 225 i dalje, 228,
240 i dalje.
[←385]
Peter Waldman et al., Wall Street Journal, 14. rujna 2001.
[←386]
David Gardner, Financial Times, 8. srpnja 2005. Vidjeti str. 145 u ovom djelu.
[←387]
O sramotnim rezultatima Bushove administracije po pitanju zloporabe
predsjedničkih ovlasti i građanskih prava, vidjeti između ostalog Barbaru Olshansky,
Democracy Detained (Seven Stories, uskoro).
[←388]
Robert Dahl, How Democratic Is the American Constitution? (Yale, 2002.).
Thomas Ferguson, Golden Rule (Chicago, 1995.). Robert McChesney, The Problem
of the Media (Monthly Review, 2004.). Robert Reich, New York Times, 18. ožujka
2001., navodi McChesney. Woodrow Wilson kako ga navodi John Manley,
"Theorizing the Unexceptional", 2005., navodi R. Bakera i W. Dodda, ured., The
Public Papers of Woodrow Wilson (Harper and Brothers, 1925.-27.), svezak 1, str.
78. Robert Westbrook, John Dewey and American Democracy (Cornell, 1991.). Za
dalekosežniju kritiku i prijedloge, vidjeti Stephen Shalom, Z Magazine, listopad
2004.
[←389]
Morton Horwitz, The Transformation of American Law, 1870-1960 (Oxford,
1992.). Mnoga su prava dodana kroz sudske odluke tijekom 1970-ih. Vidjeti također
klasičnu studiju Roberta Bradyja, Business as a System of Power (1943.; ponovno
tiskao Transaction, 2001.). Sud u Delawareu, vidjeti Scott Bowman, The Modem
Corporation and American Political Thought (Pennsylvania State University, 1996.),
str. 133. Za stručan i pristupačan uvod u ove teme, vidjeti Joel Bakan, The
corporation (Free Press, 2004.).
[←390]
Za izvore, vidjeti moj "Consent Without Consent: Reflections on the Theory and
Practice of Democracy", Cleveland State Law Review, jesen 1996. Adam Smith, The
Wealth of Nations (Chicago, 1976.), svezak 2, str. 236.
[←391]
Aristotel, Politika, knjiga 4, poglavlja 2, 11; knjiga 5, poglavlje 8; knjiga 6,
poglavlje 5; knjiga 7, poglavlje 10. Richard McKeon, ured., The Basic Works of
Aristotle (Random House, 1941.).
[←392]
Robert Wiebe, Self-Rule (Chicago, 1996.), str. 96. i dalje. Norman Ware, The
Industrial Worker, 1840-1860 (Chicago: Ivan Dee, 1990.; pretisak iz 1924.).
[←393]
Woodrow Wilson kako ga navodi Martin Sklar, The Corporate Reconstruction of
American Capitalism, 1890-1918 (Cambridge, 1988.), str. 413-14. Wiebe, Self-Rule,
str. 134.
[←394]
Vidjeti str. 9, 41 u ovom djelu. Za Schlesingera, vidjeti Hegemony or Survival,
str. 12-13. Fritz Stern, Foreign Affairs, svibanjlipanj 2005.
[←395]
Amos Elon, intervju s Ari Shavitom, Ha'aretz, 23. prosinca 2004.
[←396]
Peter Cromwell, "The Propaganda Problem", Horizon, siječanj 1941.
[←397]
Vidjeti dvogodišnja istraživanja Instituta za ekonomsku politiku, The State of
Working America; najnovije, koje su proveli Lawrence Mishel, Jared Bernstein i
Sylvia Allegretto, obuhvaća razdoblje 2004.-2005. Marc i Marque-Luisa Miringoff,
The Social Health of the Nation (Oxford, 1999.), izvješće o indeksu socijalnog
zdravlja za Fordham institut za inovaciju u socijalnoj politici, koji prati socijalne
indikatore (kao što to rade vladine agencije u ostalim industrijskim društvima).
[←398]
Edward Wolff, Milken Institute Review, 3. tromjesečje, 2001. Eduardo Porter,
New York Times, poslovni dio, 14. srpnja 2005. Ured za popis stanovništva, vidjeti
David Leonhardt, New York Times, 31. kolovoza 2005. Robert Guy Matthews, Wall
Street Journal, 31. kolovoza 2005. Jessica Vascellaro, Wall Street Journal, 13. rujna
2005. Dean Baker, Centar za ekonomska i politička istraživanja, 17. listopada 2005.
[←399]
Libby Quaid, AP, 29. listopada 2005.
[←400]
Alan Greenspan, svjedočanstvo, Odbor za bankarstvo Senata, veljača 1997., kako
je naveden u Multinational Monitoru, ožujak 1997. Edward Herman, Z Magazine,
ožujak 2005.
[←401]
O "poredbenim osobitostima" "vjerskih spoznaja", vidjeti Walter Dean Burnham,
kod Thomasa Fergusona i Joela Rogersa, ured., The Hidden Election (Pantheon,
1981.), i str. 223 u ovom djelu. Za pregled ranijeg razdoblja, koje se djelomično
odnosi i na Englesku, vidjeti Clifford Langley, Global Dialogue, zimaproljeće 2003.
[←402]
Bruce Franklin, War Stars (Oxford 1988.).
[←403]
Vidjeti, npr. Ferguson, Golden Rule, str. 389-90. Vidjeti poglavlje 1, bilješku 34,
o istraživanjima Vijeća za međunarodne odnose u Chicagu (CCFR) i Programu o
stavovima međunarodne politike (PIPA) na Sveučilištu Maryland.
[←404]
Guy Dinmore, Financial Times, 9. studenog 2004. Gallup navode Paul
Abramson, John Aldrich i David Rohde, Political Science Quarterly, proljeće 2005.
[←405]
Ferguson i Rogers, ur., Hidden Elections.
[←406]
Za izvore, vidjeti moj Turning the Tide (South End, 1985.), poglavlje 5. O
izborima 1984., vidjeti općenito Thomas Ferguson i Joel Rogers, Right Turn (Hill &
Wang, 1986.).
[←407]
Samuel Huntington, kod M.J. Crozier, S.P. Huntington, i J. Watanuki, The Crisis
of Democracy (New York, 1975.) Vidjeti Alex Carey, Taking the Risks out of
Democracy (New South Wales, 1995.; Illinois, 1997.), i Elizabeth Fones-Wolf,
Selling Free Enterprise (Illinois, 1995.), o korporativnoj propagandi.
[←408]
Jose Antonio Ocampo, "Rethinking the Development Agenda", 2001., na temelju
predavanja održanog na godišnjem sastanku Američkog ekonomskog udruženja,
siječanj 2001. Marc Weisbrot, Dean Baker i David Rosnik, Centar za istraživanje
ekonomske politike, rujan 2005. Robert Pollin, Contours of Descent, poglavlje 5.
Robert Wade, Challenge, rujanlistopad 2005.
[←409]
O mjerama koje koriste vlada i tisak kako bi progurali NAFTA-u, vidjeti moj
World Orders Old and New, poglavlje 2.5.
[←410]
Robert Wade, međunarodni politički ekonomist, Challenge, siječanjveljača 2004.
[←411]
Barry Eichengreen, Globalizing Capital: A History of the International Monetary
System (Princeton, 1996.).
[←412]
Gary Jacobson, Political Science Quarterly, ljeto 2005.
[←413]
Thorstein Veblen kako ga navodi Michael Dawson, The Consumer Trap (Illinois,
2003.), str. 154, važan doprinos osnovnoj literaturi. O oglašavanju kao odrazu
opadanja tržišta i učinku na medije, vidjeti McChesney, The Problem of the Media,
poglavlje 4. Smith, Wealth of Nations, knjiga 1, poglavlje 11, str. 278.
[←414]
K. Lokuge i R. Denniss, Trading In Our Health System? Australski institut,
referat za raspravu br. 55, svibanj 2003.
[←415]
Dean Baker, "The High Cost of Protectionism: The Case of Intellectual Property
Claims", Institut za ekonomsku politiku, 1996.; za sažetak, vidjeti Dean Baker, In
These Times, 22. kolovoza 1999. Lokuge i Denniss, Trading In Our Health System?.
[←416]
Lokuge i Denniss, Trading In Our Health System?.
[←417]
Thomas Patterson, New York Times, 8. studenog 2000.; Boston Globe, 15.
prosinca 2000.
[←418]
Istraživanje Gallupa, objavljeno 16. prosinca 2004., dostupno na
www.gallup.com.
[←419]
Jacob Schlesinger i Jackie Calmes, Wall Street Journal, 8. listopada 2004.; Liz
Marlantes, Christian Science Monitor, 22. rujna 2004.; Daniel Yankelovich, Foreign
Affairs, rujanlistopad 2005.; istraživanje se uglavnom bavi elementarnim pitanjima,
kao što su čine li Sjedinjene Države "pravu stvar, zbog čega bi mnogi trebali biti
ponosni?".
[←420]
Seth Jacobs, "Sink or Swim with Ngo Dinh Diem", 81. seminar iz međunarodne
politike na Sveučilištu Connecticut, 2005. Walter Burnham, kod Fergusona i
Rogersa, Right Turn. Chris Hedges, "The Christian Right and the Rise of American
Fascism", dostupno na www.theocracywatch.org, navodeći Adamsa. Stern, vidjeti str.
230-31 u ovom djelu. Chris McGreal, Guardian, 20. listopada 2005.
[←421]
Program o stavovima međunarodne politike (PIPA), "Public Perceptions of the
Foreign Policy Positions of the Predsidential Candidates", 29. rujna 2004.; "The
Separate Realities of Bush and Kerry supporters", 21. listopada 2004. Gardiner
Harris, New York Times, 31. listopada 2004.
[←422]
Albert Hunt, Wall Street Journal, 26. lipnja 1998. Ceci Connolly i Claudia
Deane, Washington Post, 20. listopada 2003. Lee Walczak et al., Business Week, 16.
svibnja 2005. Pew Research Center, Public Divided on Origins of Life, 30. kolovoza
2005. Wiebe, Self-Rule, str. 239. Za dulje razdoblje, vidjeti Vicente Navarro, Why the
United States Does Not have a National Health Program (Baywood, 1992.);
Dangerous to Your Health (Monthly Review, 1993.); The Politics of Health Policy
(Blackwell, 1994.), str. 210 i dalje.
[←423]
Harris, New York Times, 31. listopada 2004. Adam Clymer, New York Times, 17.
listopada 1993.
[←424]
Frank Newport, servis za vijesti Gallupa, "Americans Want Leaders to Pay
Attention to Public Opinion", 12. listopada 2005.
[←425]
Dan Roberts i Edward Alden, Financial Times, 4. studenog 2004.
[←426]
Chris Giles, Financial Times, 1. prosinca 2004. Jon Hilsenrath, Wall Street
Journal, 4. travnja 2005.
[←427]
Edward Lazowska i David Patterson, Science, 6. svibnja 2005. Kao što
naglašavaju, financiranje IT-a, kao i većina elektronike, je pod pokrićem Pentagona,
a DARPA je na samom vrhu.
[←428]
Glen Johnson, Boston Globe, 27. studenog 2004, navodi ankete koje su
provedene za Pax Christi i od strane Zogby Internationala. Peter Steinfels, New York
Times, 2. kolovoza 2003.
[←429]
Fareed Zakaria, Newsweek, 11. listopada 2004. Vidjeti Geralda Seiba i Carlu
Anne Robbins, Wall Street Journal, 2. studenog 2004., vodeći članak, spominje
studiju CCFR-a ali ne prenosi njezin sadržaj točno. Izvori, vidi poglavlje 1, bilješku
34.
[←430]
Vijeće za međunarodne odnose u Chicagu (CCFR), Global Views 2004.
[←431]
John Crook, American Journal of International Law, srpanj 2005. Urednik
Michael Reisman naglašava da dodani tekst može značiti kršenje UN-ove Povelje i
Rimskog statuta prema kojima je osnovan ICC. Vijeće za međunarodne odnose u
Chicagu (CCFR), Global Views 2004. Boston Globe, 18. ožujka 2005. Victor Mallet i
Guy Dinmore, Financial Times, 17. ožujka 2005. Human Rights Watch, priopćenje,
7. ožujka 2005.
[←432]
Frances Williams, Financial Times, 20. listopada 2005. Tom Wright,
International Herald Tribune, 30. rujna 2005. O medijskoj vladinoj kampanji protiv
UNESCO-a, i sramotnom falsificiranju i prijevari, vidjeti William Preston, Edward
Herman i Herbert Schiller, Hope and Folly (Minnesota, 1989.), očito ignorirano.
[←433]
AP, 23. listopada 2005.; Agence France-Presse, 23. listopada 2005. Independent
(London), 12. listopada 2005.
[←434]
Ian Seiderman (pravni savjetnik Međunarodnoj komisiji jurista), pismo, New
York Times, 21. travnja 2005. Svjetski summit, vidjeti str. 80 u ovom djelu.
[←435]
Farah Stockman, Boston Globe, 1. ožujka 2005. Paula Dobriansky, Ministarstvo
vanjskih poslova SAD-a, Current Policy No. 1091, 1988.; za komentar, vidjeti Philip
Alston, American Journal of International Law, travanj 1990. Jeane Kirkpatrick kako
ju navodi Joseph Wronka, "Human Rights", kod R. Edwardsa, ured., Encyclopedia of
Social Work (Nacionalno udruženje socijalnih radnika, 1995.). Morris Abram, izjava,
Komisija za ljudska prava UN-a, o "Pravu na razvoj", 11. veljače 1991.
[←436]
Program o stavovima međunarodne politike (PIPA), "The Separate Realities of
Bush and Kerry Supporters", 21. listopada 2004. PIPA, "namjera Saddama da načini
oružje za masovno uništenje nije se smatrala dovoljnim razlogom", online izvješća,
28. listopada 2004. Vidjeti str. 25 u ovom djelu.
[←437]
PIPA, "Amerikanci o ulozi Amerike u svijetu nakon iračkog rata", 29. travnja
2003.; "70 posto sad smatra da bi UN trebale preuzeti vodstvo", 3. prosinca 2003. O
pogrešnim percepcijama i njihovoj vezi s izvorima vijesti, vidjeti Steven Kull, Clas
Ramsay i Evan Lewis, "Misperceptions, the Media, and the Iraq War", Political
Science Quarterly, zima 2003.-2004.
[←438]
O iračkim programima izabrane vlade Zapatera, vidjeti El Mundo, 19. travnja
2004.
[←439]
PIPA, "Javnost bi znatno izmijenila proračun vlade", priopćenje za javnost, 7.
ožujka 2005. O procijenjenim ratnim troškovima, vidjeti Linda Bilmes, New York
Times, 20. kolovoza 2005.
[←440]
Jason DeParle, New York Times, 11. listopada 2005. Jonathan Weisman,
Washington Post, 21. rujna 2005. Vidjeti također str. 232-233 u ovom djelu.
[←441]
Nakon traganja za ožujkom 2005. u medijima koje je proveo David Peterson,
utvrđeno je da se nigdje ne spominje izvješće, kao niti njegovi zaključci.
[←442]
Jacobs i Page, American Political Science Review, veljača 2005.
[←443]
Vijeće za međunarodne odnose u Chicagu, Program o stavovima međunarodne
politike, Americans on Promoting Democracy, 29. rujna 2005. Vidjeti također str.
155 u ovom djelu.
[←444]
Jeffrey Birnbaum, Washington Post Weekly, 27. lipnja-10. srpnja 2005.
[←445]
Elizabeth Drew, New York Review of Books, 23. lipnja 2005.
[←446]
George Lardner, Washington Post, 17. kolovoza 2001.
[←447]
Jim VandeHei, Washington Post Weekly, 30. svibnja-5. lipnja 2005.
[←448]
Kaitlin Bell, Boston Globe, 8. kolovoza 2005. "A Win for 'Academic Bill of
Rights'", InsideHigherEd, 7. srpnja 2005. Kathy Lynn Gray, Columbus Dispatch, 27.
siječnja 2005.
[←449]
Michelle Goldberg, Salon.com, 6. studenog 2003. Baruch Kimmerling,
www.dissidentvoice.org, 29. ožujka 2005. Sara Roy, London Review of Books, 17.
veljače 2005.
[←450]
Corey Robin, Fear: The History of a Political Idea (Oxford, 2004.), str. 40.
[←451]
Laurie Goodstein, New York Times, 31. kolovoza 2005.
[←452]
Frank James i Andrew Martin, Chicago Tribune, 3. rujna 2005. Thom Shanker et
al., New York Times, 2. rujna 2005. Robert Block et al., Wall Street Journal, 6. rujna
2005.
[←453]
Sandra Postel (stručnjak za politiku vode i ekosustave), Christian Science
Monitor, 7. rujna 2005. Edward Alden, Financial Times, 4. rujna 2005.; Edward
Alden et al., Financial Times, 2. rujna 2005. Dean Baker, Centar za ekonomska i
politička istraživanja, Economic Reporting Review (online). 12. rujna 2005. Paul
Krugman, New York Times, 2. rujna 2005.
[←454]
John Wilke i Brody Mullins, kolumna "Marketplace", Wall Street Journal, 15.
rujna 2005. Prema procjeni Deana Bakera, bonus za privatne škole iznosi blizu 50
posto; Centar za ekonomska i politička istraživanja, Economic Reporting Review
(online), 26. rujna 2005.; vidjeti također 12. rujna 2005. Pomoć u hrani i glad, vidjeti
str. 212 u ovom djelu.
[←455]
Tom Rifer, Focus on Trade, br. 113 (Focus on the Global South), rujan 2005.
Seymour Melman, After Capitalism (Knopf, 2001.), sažima i proširuje velik dio
svojeg ranijeg djela, nudeći smjernice za vrlo različitu i demokratskiju budućnost.
[←456]
Vidjeti str. 226 u ovom djelu.
[←457]
Alan Murray, Wall Street Journal, 3. kolovoza 2005. Michael Schroeder i Suein
Hwang, Wall Street Journal, 6. travnja 2005. Za raspravu i mnoge izvore, vidjeti
Robin Hahnel, Panic Rules! (South End, 1999.); moj Rogue States, poglavlje 8. O
alternativama, vidjeti Robert Blecker, Taming Global Finance (Economic Policy
Institute, 1999.).
[←458]
Timothy Egan, New York Times, 21. kolovoza 2005. David Himmelstein et al.,
Health Affairs, 2. veljače 2005. Za sažetak, vidjeti Kayty Himmelstein, Dollars &
Sense, srpanj - kolovoz 2005. Također vidjeti David Himmelstein i Steffie
Wolhandler, "Mayhem in the Medical Marketplace", Monthly Review, prosinac 2004.
[←459]
Istraživanje Gallupa, "Troškovi pogađaju one kojima je zdravstvena skrb
najpotrebnija", 3. svibnja 2005.; "U troškovima zdravstvene skrbi, SAD slijedi
Kanadu i Britaniju", 8. lipnja 2004., dostupno na www.gallup.com.
[←460]
Za podatke, vidjeti Phineas Baxandall, Dollars & Sense, svibanjlipanj 2001.
Public Citizen, 14. siječnja 2004., izvještavanje o studiji u International Journal of
Health Services. Izvješće UN-a o razvoju za 2005. godinu, poglavlje 2, dostupno
online preko Programa za razvoj Ujedinjenih naroda.
[←461]
Katie Hafner, New York Times, 13. listopada 2005. Vanessa Fuhrmans, Wall
Street Journal, 27. i 28. listopada 2005. Centers for Medicare and Medicaid Services,
"Medicare & You" (priručnik), 2006.
[←462]
Jonathan Weisman i Ceci Connolly, Washington Post Weekly, 26. ožujka-3.
travnja 2005.
[←463]
Paul Krugman, New York Times, 15. kolovoza 2005. Za analizu i razmatranje,
vidjeti posebno tjednu analizu Deana Bakera koju je objavio Centar za ekonomska i
politička istraživanja te mnoge kolumne Paula Krugmana u New York Timesu. Među
mnogima drugima, vidjeti Alicia Munnell, Challenge, ožujaktravanj 2005. Za
pozadinu, vidjeti Dean Baker i Mark Weisbrot, Social Security: The Phony Crisis
(Chicago, 2001.).
[←464]
Chris Giles, Financial Times, 2. svibnja 2005.
[←465]
Godišnje izvješće za 2004. Upravnog odbora Federal Old-Age and Survivors
Insurance and Disability Insurance Trust Funds, tablica V.A2, stope ekonomske
ovisnosti.
[←466]
Istraživanje Gallupa, "Amerikanci nesigurni zbog socijalne skrbi", 5. travnja
2005., dostupno na www.gallup.com. Mark Weisbrot, obavijest Centra za ekonomska
i politička istraživanja, 3. veljače 2005. Holly Yeager, Financial Times, 20. travnja
2005.
[←467]
Grafikon GAO analize temelji se na podacima vladinih agencija i Ureda za
proračun Kongresa, uz Indu Feldman, Christian Science Monitor, 5. siječnja 2006.
[←468]
Istraživanje Gallupa, "Američka javnost o umirovljenju", 21. lipnja 2005.,
dostupno na www.gallup.com.
[←469]
Robert Pastor, Condemned to Repetition (Princeton, 1987.), njegov naglasak.
[←470]
Ali Abdullatif Ahmida, Forgotten Voice (Routledge, 2005.).
[←471]
Selig Harrison, Financial Times, 18. siječnja 2006.
[←472]
Ellen Knickmeyer i Omar Fekeiki, Washington Post, 24. siječnja 2006. Charles
Levinson, Christian Science Monitor, 30. siječnja 2006. Za Osirak, vidjeti Hegemony
or Survival, str. 25.
[←473]
Vidjeti str. 77 u ovom djelu i Hegemony or Survival, str. 157-58.
[←474]
Anthony Bubalo, Financial Times, 6. listopada 2005. Shai Oster, Wall Street
Journal, 23. siječnja 2006.
[←475]
Aijaz Ahmad, Frontline (Indija), 8. listopada 2005. Katrin Bennhold,
International Herald Tribune, 5. listopada 2004. Također Victor Mallet i Guy
Dinmore, Financial Times, 17. ožujka 2005. Daniel Dombey et al., Financial Times,
26. siječnja 2006. David Sanger i Elaine Sciolino, New York Times, 27. siječnja 2006.
[←476]
Siddbarth Varadarajan, Hindu, 24. siječnja 2006.; Hindu, 25. siječnja 2006.;
International Herald Tribune, 25. siječnja 2006. Fred Weir, Christian Science
Monitor, 26. listopada 2005. Vidjeti "Deklaraciju šefova država članica Šangajske
Organizacije za suradnju" (Kina, Ruska Federacija, Kazahstan, Kirgiska Republika,
Tadžikistan, Uzbekistan), 5. srpnja 2005. Astana, Kazahstan; World Affairs (New
Delhi), jesen 2005.
[←477]
Za pozadinu, vidjeti Hegemony or Survival, poglavlje 6.
[←478]
NIC, Global Trends. Joel Brinkley, New York Times, 25. listopada 2005. Dan
Molinski, AP, 24. listopada 2005. Bushova politika je otuđila čak i Australce, koji
tradicionalno podržavaju Sjedinjene Države. Istraživanje provedeno 2005. godine,
utvrdilo je da "vanjsku prijetnju koju predstavljaju vanjska politika SAD i islamski
ekstremizam" većina ljudi smatra primarnim i jednakovaljanim razlozima za
zabrinutost, u usporedbi s jednom trećinom koja je zabrinuta zbog Kine. Samo 58
posto "Sjedinjene Države smatra pozitivnima, u usporedbi s 94 posto koji pozitivnim
smatraju Novi Zeland, 86 posto Britaniju, 84 posto Japan i 69 posto Kinu". Polovica
zagovara sporazum o slobodnoj trgovini s Kinom, samo trećina sa Sjedinjenim
Državama. Tom Allard i Louise Williams, Sydney Morning Herald, 29. ožujka 2005.
[←479]
Marc Frank, Financial Times, 21. listopada 2005. John Cherian, Frontline (India),
30. prosinca 2005., navodeći vodeći dnevni list u Pakistanu Dawn.
[←480]
Gwynne Dyer, Guardian, 25. listopada 2005. Adam Thomson, Financial Times,
11. prosinca 2005. Ekonomist Mark Weisbrot, sudirektor Centra za ekonomska i
politička istraživanja (Washington), priopćenje CEPR-a, 28. siječnja 2006.
[←481]
Andy Webb-Vidal, Financial Times, 3. siječnja 2005. Diego Cevallos, IPS, 19.
prosinca 2005. Weisbrot, priopćenje CEPR-a, 28. siječnja 2006. Water, Rogue States,
str. 77-78.
[←482]
Andy Webb-Vidal, Financial Times, 13. ožujka 2005. Justin Blum, Washington
Post, 22. studenog 2005. Michael Levenson i Susan Milligan, Boston Globe, 20.
studenog 2005.
[←483]
David Bacon, Z Magazine, siječanj 2006.; Multinational Monitor, rujanlistopad
2005.
[←484]
Scott Wilson i Glenn Kessler, Washington Post, 22. siječnja 2006. Steven
Erlanger, New York Times, 23. siječnja 2006.
[←485]
Walt Bogdanich i Jenny Nordberg, New York Times, 29. siječnja 2006. Vidjeti
reference u poglavlju 4, bilješka 14, i str. 154 ovog djela. Gregory Wilpert, Znet
komentar, prosinac 2005.