Interkulturna povijest bosanske književnosti

Uvodne teze ili terminološka i metodološka razilaženja

1.

Pitanje bosanskoga jezika, njegova imena i veza prema hrvatskom i srpskom jeziku, izraženije negoli u
slučaju hrvatskoga jezika, uključuje promišljanje kompleksa središnjega južnoslavenskoga
komunikacijskog prostora (za koji danas nemamo adekvatno pojmovlje), a koji se odlikuje najmanje
dvjema posebnostima, barem kada je riječ o jeziku novije književnosti: prvo, poznata vrlo velika
»propusnost« unutar svoga jezgrenoga štokavskoga korpusa, pa se jezik Petra Kočića i Ive Andrića, Jovana
Dučića i A. B. Šimića, Meše Selimovića i Ivana Aralice, Danila Kiša i Antuna Šoljana, bez obzira na
njihove različite nacionalne ili kulturne pripadnosti, pa i bez obzira na ekavsko/(i)jekavske razlike, može
čitati poznavanjem samo jedne gramatike od četiriju istih jezika; i drugo, da je vrlo postupan u svojim
razlikama organskih idioma prema preostalim južnoslavenskim jezicima (bugarskom i makedonskom na
jednoj strani i slovenskom na drugoj), pa je pojedina djela od Stankovićeve Nečiste krvi i Mihailovićeva
Petrijina venca do Krležinih Balada ili Balotinih stihova dobro čitati s filološkim iskustvom poznavanja
cjelokupnoga južnoslavenskoga dijasistema, ne samo središnjega. Možda i nema nikakva razloga granice
dijasistema postavljati na granice hrvatske i srpske književnosti, oduzimajući južnoslavenskoj filologiji
dragocjenost cjeline, a ne pridonoseći razgraničenju među jezicima pisaca iz prve grupe, jer njihovu razliku
često određuje samo nacionalna pripadnost ili svjesno optiranje pisca ovom ili onom kulturnom kontekstu
(zavičajnom, nacionalnom, regionalnom).

Prihvatimo li određenja S. Lasića prema kojima hrvatskim jezikom vlada zakon otpora, srpskim zakon
dinamične ekspanzije, za bosanski jezik mogli bismo reći, zajedno s Lasićem, da kao i standardnim
novoštokavskim vlada zakon idiličnoga pomirenja (Kovač 1998: 11), ako se i s njim uskoro ne dogodi, u
strahu od »utjecaja« hrvatskoga ili srpskoga jezika, ono što se dogodilo hrvatskomu, naime da se »zatvori« i
konstituira po monokonfesionalnom i isključivom nacionalnom principu. Sukladno tome, razumijemo li
bosanski jezik, prema strategijama proučavanja i prema sadržajima još uvijek otvorenim, kao što su
tradicijski raznovrsne »njegove« književnosti, vidimo da se, tragom autora koji su pisali ili pišu bosanskim
njegove granice ne zaustavljaju na granicama Bosne i Hercegovine, kao što se tim granicama ne može
ograničiti ni književnost, pa je potrebno govoriti o posebnim odnosima prema hrvatskom, kao i srpsko-
crnogorskom kontekstu. Njih karakterizira, kako smo rekli, velika »propusnost«, odnosno izrazita
poliliterarnost (određena mjera usvojenja dvaju ili više književnih sustava) te dvopripadnost (konstitutivna
dvopripadnost najmanje dvama književnim sustavima), koje su uvijek veće s bosanske negoli sa srpske ili
hrvatske strane. Rekli bismo da je otvorenost bosanskoga jezika i kulture prema susjednima vrlo široka, ne
zbog provođenja određene kulturne politike, nego tradicijom, prirodnom otvorenosti (povijesno
naslijeđenom dvostrukom pripadnosti) svojih članova u širem interliterarnom procesu južnoslavenske
međuknjiževne zajednice.

2.

Pored izraza bosanski jezik, koji se ustalio u Bosni i Hercegovini, ali ga osporavaju članovi preostala dva
entiteta potpomognuta nacionalnim strategijama matičnih kultura (pa ćete često čuti npr. od hrvatskih
jezikoslovaca da bi bolje bilo da se jezik naziva bošnjačkim), kao što je već uočeno, služim se i izrazom
bosanska književnost, koji se opet često osporavao od strane zagovornika bošnjačke nacionalne
književnosti. Što podrazumijevam pod pojmom bosanska književnost? Slično kao i izraz bosanski jezik on
dobro pokriva širi kontekst književnosti Bosne i Hercegovine (eliptičan je naziv za bosanskohercegovačku
književnost), a ne isključuje bosansko-muslimansku komponentu, bošnjačku književnost, koja je na sličan
način višestruko kontekstualizirana. Izdvajanje Alekse Šantića iz konteksta tako shvaćene bosanske
književnosti, vjerujem neće biti tako sretno kao uklapanje Jovana Dučića u kontekst povijesti srpske
književnosti, a uklapanjem u kontekst bosanske književnosti opusi Izeta Sarajlića, Meše Selimovića ili
Maka Dizdara bit će mnogo uvjerljivije književnopovijesno valorizirani negoli navođenjem njihove ove ili
one pripadnosti. Samim pojmom bosanska književnost oni bi se označili kao poliliterarni i višepripadni
autori. Pa i ako bi razvoj krenuo u pravcu konstituiranja isključiva mononacionalnoga sustava bošnjačke
književnosti, imenovanje bosanska književnost može ostati za tu bosansko-muslimansku tradiciju više
negoli sretnim sinonimom (barem u hrvatskom jeziku), koji ne konkurira ni hrvatskom ni srpskom imenu
(ako bi se one, u tom slučaju, odrekle multikulturnoga u korist monokulturnoga kontekstuiranja).
Svjestan sam da tu neuobičajenost i nelogičnost, naime da se jednim imenovanjem određuje jezik, a drugim
gotovo sinonimnim, određuje književnost, možda više ne možemo primijeniti, ali to ne znači da joj ne
možemo (ovako iz perspektive inozemnoga slavista) suprotstaviti svoj model, pa molim da se moja
imenovanja razumiju kao najpogodnija s obzirom na metodologiju kojom želimo kompleksne probleme
proučavati. Kada kažem bosanski jezik i bosanska književnost, onda uvijek mislim na kontekst
srednjojužnoslavenskoga komunikacijskog prostora. Ukratko, pojam bosanskoga jezika u mojem
konstruktu pokriva nešto širi pojam od jezika Bošnjaka, pa ako je tako s jezikom, da ga ne imenujemo, iz
tradicijskih razloga, novonastalim nacionalnim imenom, još manje vidim razloga da se književnost, koja je
nastajala i afirmirala se s osloncem na kontekste hrvatske i srpske književnosti, nacionalno neutralniji
pojam — bosanska književnost, tim više što bi tako shvaćeni bosanski jezik i književnost mogli možda biti,
kao što su bili i u prošlosti, otvoreniji hrvatskim, srpskim, pa i crnogorskim, govornicima i piscima.

3.

Pokušamo li ukratko predstaviti aktualno stanje u dijelu bosanskoga jezikoslovlja, vidjet ćemo da npr.
Gramatika bosanskoga jezika razvrstava bosanski jezik u južnoslavenske jezike »kao dio šireg
srednjojužnoslavenskog dijasistema«, koji je nastao iz zapadnoga tipa južnoslavenskog prajezika (u kojemu
je još i slovenski), sadržavao pet dijalektnih cjelina (kajkavsku, čakavsku, zapadnoštokavsku,
istočnoštokavsku i torlačku), a pripada zajedno s hrvatskim jezikom u zapadnu srednjojužnoslavensku
grupu, dok istočnu predstavljaju srpski i crnogorski, s tim da potonji nije službeno priznat. (Jahić 2000: 21)

Kao prvobitna starodijalektna osnovica bosanskoga jezika dominira zapadna štokavština, s podjelom na
zapadnobosanski i zapadnohumski ikavski te istočnobosanski i istočnohumski ijekavski. (Isto: 32-33)
»Islamizacija stanovništva djeluje u pravcu konzerviranja starijih jezičnih osobina: islamizirano
stanovništvo u doba turskih ratova i u vrijeme velikih migracija ostaje relativno stabilno i manje pokretljivo
od pripadnika drugih srodnih dijalekata. Ono uspijeva sačuvati veze sa srednjim vijekom, odnosno sa
predmigracionim stanjem od četiri prvobitna bh. dijalekta. Bošnjačko stanovništvo u čaršijama dobrim
dijelom također čuva starije govorne osobine. Zato će se ti govori vremenom uobličavati i kao posebne oaze
bosanskoga jezika, koje u sebi sadrže i stare (slavenske) i nove (orijentalne) osobine.« (Isto: 33-34) Za
novije doba navodi se pet dijalekata, jer se dijalekti bosanskoga jezika prepoznaju u povijesnim granicama
Bosanskoga pašaluka, pa se spomenutima dodaje i sandžački, koji je dijelom i ekavski, a humski
zamjenjuju u nazivu s hercegovačkim. Dakle, zanimljivo je da autor toga dijela Gramatike prostor
bosanskoga jezika određuje najčešće upravo kao životni i povijesni prostor muslimana, sve do govora
Goranaca na Kosovu, »koji cjelinu bosanskih dijalekata najneposrednije spaja i sa istočnojužnoslavenskom
jezičnom grupom, u formi govornih osobina zajedničkih sa makedonskim jezikom odnosno njegovim
dijalektima«. (Isto: 39) U tom smislu govori se i o nekim zajedničkim osobinama bosanskoga jezika (široka
poraba turcizama i upotreba konsonanta h), kao karakterističnim izdvaja se jezik čaršija, a zaključuje se
sumornom slikom bosanskih narječja nakon prisilnih preseljenja i etničkoga čišćenja u posljednjem ratu.

Poglavlje koje prati razvoj bosanskoga književnog jezika još je više tendenciozno u korist bosanskoga
jezika kao jezika Bošnjaka, na račun kulturne povijesti drugih naroda, odnosno na račun njihove zajedničke
povijesti i kulture. Pratimo li samo kako je prikazano pojavljivanje pisama i imena bosanskoga jezika,
uvidjet ćemo da se oni teško mogu vezati uz jednu konfesiju, a najmanje sve može služiti kao povijest
bosanskoga jezika shvaćenoga kao jezika Bošnjaka. U povijesti bosanskoga jezika tako bi se našla ćirilica i
poluobla glagoljica, bosančica i arebica, što ne bi bilo sporno kada taj jezik ne bi nasljeđivala samo ona
skupina govornika čiji se pisani tekstovi javljaju tek s pojavom alhamijado književnosti (od polovice 17. do
kraja 19. stoljeća). Izdvojimo, za takav pristup, nekoliko karakterističnih i spornih fragmenata:

»Najstariji sačuvani trag bošnjačke pismenosti na glagoljici jeste natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora
(iz XI vijeka). Iz nešto kasnijeg su vremena dva rukopisa u fragmentima (njihovim sačuvanim ostacima) iz
XII vijeka: Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak. Ova dva rukopisa svjedoče o glagoljskoj
pismenosti i crkvenoj književnosti na području Bosne i Huma i o vrlo rano izraženim osobenostima te
pismenosti. Pisana su poluoblom glagoljicom, koja je (spontano) nastala kao prijelazna forma od oble
istočne (raške) prema uglastoj, zapadnoj (hrvatskoj) glagoljici. Ta glagoljica naziva se bosanska
glagoljica.«

(Isto: 44)
»Bosanski franjevci također su se služili rukopisnom bosančicom, koja se naziva manastirsko pismo, a
kurzivna bosančica upotrebljavala se i u Dubrovniku i u Splitskim Poljicima. To svjedoči o snažnom
utjecaju toga bošnjačkoga pisma na susjedne oblasti, naročito na one sa kojima se imao tijesan kontakt još
od srednjega vijeka, prije svega Dubrovnik, sa kojim je Bosna bila vezana ne samo pripadnošću
zajedničkom starom srednjovjekovnom zapadnoštokavskom narječju. Bosna je bila u tijesnim trgovačko-
kulturnim, državnim, time i pisanim kontaktima sa Dubrovačkom Republikom. U vrijeme turske vladavine
te veze su se nastavljale. To potvrđuju grafička svojstva dubrovačke ćirilice, odnosno brzopisne bosančice,
koja je po formama slova bliža bosanskoj brzopisanoj bosančici nego li onoj u susjednom dalmatinskom
priobalnom pojasu.«

(Isto: 52)

»Arapsko pismo veoma se raširilo među bošnjačkim stanovništvom jer se ono učilo i u mektebima. Od
polovine XVI do kraja XIX vijeka u Bosni se njeguje jedan poseban vid književnog stavaralaštva na
bosanskome jeziku arapskim pismom tzv. alhamijado-literatura (prema španskom izgovoru alhamia =
arapski, al-a'gamiyya = nearapski, strani). To stvaralaštvo odraz je duboke ukorijenjenosti arebice kao
bošnjačkog pisma, pomoću koje je održavana veza sa narodnim jezikom (jer su orijentalni jezici bili
dostupni samo uskom krugu obrazovanih ljudi). Pisci (većim dijelom pjesnici) te literature, mada im je
često i nedostajalo pravoga pjesničkog nadahnuća i talenta, uvijek pokazuju vrlo prisan kontakt sa svojim
materinjim jezikom: oni ga najčešće nazivaju bosanskim, o njemu govore sa velikim uvažavanjem, čak ga i
idealiziraju. U jeziku alhamijado-literature javljaju se brojne dijalekatske osobine naročito u duhu narodne
poezije. Taj jezik, međutim opterećen je velikim brojem knjiških turcizama neosvjedočenih u narodnom
govoru.«

(Isto: 53)

Iz toga se možemo podučiti o najstarijem tragu bošnjačke pismenosti pisane na glagoljici, o utjecaju
bošnjačkoga pisma bosančice na Dubrovnik i Dalmaciju te o dubokoj ukorijenjenosti arebice kao
bošnjačkoga pisma, u jednu riječ sugerira se da je bosanski jezik zapravo bošnjački što će posebno doći do
izražaja u austrougarskom periodu razvoja bosanskoga jezika:

»U trećoj fazi razvoja bosanskoga književnog jezika naziv bosanski jezik ne samo da je sačuvan već je u
Kallayevo vrijeme dobio na aktualnosti. Uprkos upotrebi ovog naziva u njegovom kalajevskom
interkonfesionalnom značenju, on se u doba austrougarske uprave i dalje upotrebljava u značenju jezika
Bošnjaka. Svoj materinji jezik nazivaju bosanskim autori različitih priručnika i udžbenika: Ibrahim Edhem
Berbić, Sejfo Proho, Ibro Salah Puška, Džemaludin Čaušević, Arif Sarajlija i mnogi drugi. Nazivanje jezika
bosanskim imenom nastavljeno je sve do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali i nakon
nje. Tako Bošnjaci u Turskoj npr. nikada nisu ni prestajali upotrebljavati svoje nacionalno etničko ime
Bošnjak, a svoj jezik nazivati bosanskim (pa i bošnjačkim). To je u XX vijeku bio jedini vid očuvanja
bošnjačkog nacionalnoga imena i naziva jezika. Taj jezik je u vrijeme dviju Jugoslavija politički bio
potisnut, prešutkivan i negiran.«

(Isto: 60)

Iz ovoga se razabire da zajednička multikulturna osnovica bosanskoga jezika, gledano povijesno, služi
samo jednom cilju: ostvarenju jezika Bošnjaka, koji oni zovu bosanskim jezikom, možda samo zato da bi
mogli prisvojiti sve kulturnopovijesne činjenice jezika i dijalekata Bosne i Hercegovine, pa i one koje je
tragom konfesionalne razdiobe nemoguće uvrstiti u kulturu i povijest jezika srednjojužnoslavenskih
muslimana. Osim ako pojedina kriva imenovanja ne shvatimo kao sitne terminološke propuste ili kao
posredno priznanje komplementarnosti kulture multietničkoga prostora. Iz mojega kuta gledanja, u krajnjoj
liniji, nije sporno imenovanje bošnjačkoga jezika bosanskim, nego sadržaji i prostori koje takav naziv
pokriva, odnosno koji mu se pripisuju.

Zanimljivo je da se istodobno, u odnosu na službeni naziv, događaju i propusti u imenovanju bosanske

književnosti, pa se tako govori da su se »snažni procesi kulturne emancipacije Bošnjaka« u europskom
smislu posebno odrazili u — bosanskoj književnosti, kao i da je za suvremenu bosansku književnost i
bosanski jezik najznačajnija 1966. godina, kada se pojavljuju dva najpoznatija djela bošnjačke književnosti
i bosanskoga jezika: roman Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirka poezije Kameni spavač Maka Dizdara.
(Isto: 61, 62)

4.

Kako se razvija bosanska književna historiografija?

Preimenovanjem bosansko-muslimanske tradicije u nacionalnu bošnjačku književnost, ali i zadržavanjem

pojma književnosti Bosne i Hercegovine, možda je propuštena prilika, kada se već jezik nazvao bosanskim,
da se i književnost imenuje tim imenom, dakle bosanska književnost. Za bosansku književnost mogla bi se
isto što je Z. Lešić svojedobno napisao za pojam pripovjedačka Bosna, koji shvaća kao relativnu
književnopovijesnu cjelinu, »iako je čine ne samo različite književne težnje i ideologije već i različite
kulturne tradicije (srpska, muslimanska, hrvatska, jevrejska). I upravo zato što podrazumijeva i razlike, a ne
samo sličnosti, i suprotnosti, a ne samo srodnosti, i alteritet, ne samo identitet, taj pojam i ima karakter
dijalektički distinktivnog i dinamičkog totaliteta. A to onda znači da on podrazumijeva više nego prosti zbir
pripovjedača jednog vremena i više nego puki dodir nekoliko razdvojenih tradicija: on podrazumijeva skup
distinktivnih obilježja, koja, sa svoje strane, imaju relativnu, a ne apsolutnu vrijednost.« I dalje: »U svakom
slučaju, pripovjedačka Bosna je, dakle, fenomen dijalektičkog tipa: s jedne strane, nju čine različite
individualnosti, različite stvaralačke težnje i razvojni tokovi, pa čak i različite tradicije; s druge strane,
njeno jedinstvo ostvaruju međusobno odnosi tih njenih različitih 'komponenti', pri čemu razlike —
podjednako kao i sličnosti — predstavljaju osnovu tih međuodnosa.« (Lešić 1988: 16, 17)

Najbliži je takvu poimanju bosanske književnosti, osim Ivana Lovrenovića koji se ustrajno i više puta
izjašnjavao u korist kompozitnosti te književnosti, E. Duraković, koji govori o mnogo istorodnog, sličnog i
zajedničkog, ali i o posebnosti autentičnog i autohtonog razvitka i preobražaja: »Iz toga, logično, proizlazi
da se srpsko i hrvatsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini mogu, u drugačijoj optici i perspektivi,
promatrati kao sastavni dio cjeline srpske odnosno hrvatske nacionalne literature. U tom smislu i bošnjačka
književnost se može izučavati i kao jedan od naporednih, kompozitnih tokova književnosti naroda Bosne i
Hercegovine nije zasnovano na principu subordinacije, nego su ti odnosi određeni različitim perspektivama
metodoloških opredjeljenja. Ova kompleksnost i nužnost poštovanja različitih aspekata u proučavanju
stvaralaštva nastalog na ovom tlu, međutim, nikakav obol aktualnoj društveno-političkoj zbilji, kako se to u
brojnim pamfletskim tekstovima pokušava predstaviti. Ona se, kako vidimo, izraz znanstvenog pristupa
lišenog isključivosti bilo nacionalnog, bilo društveno-političkog kriterija.« (Duraković 1998: 67)

Štoviše, pišući o poetici bošnjačke književnosti, M. Rizvić će, preuzevši pojam raskršća, možda najbolje
objasniti kompozitnost književne Bosne i kada se radi o narodu koji nema svoje druge domovine. Dajući
preglednu sintezu dijakronijskoga identiteta bošnjačke književnosti, Rizvić ističe pojam estetsko-idejne
revizije, kojim se hoće naglasiti povremeno gubljenje i pojavljivanje specifičnih elemenata bosansko-
muslimanske književne tradicije. Zapravo, suočen s pojavom dijakronijskoga diskontinuiteta naknadno
rekonstruirane bošnjačke književnosti, Rizvić afirmira pojam ponornice, kao sliku stanja bošnjačke
tradicije, koju svaki od značajnijih pisaca afirmira na svoj način, slično kako se pojmom intertekstualnost
afirmira postmoderna poetika (bogumilski tekstovi — Dizdar, patarenska hereza u usporedbi s
hamzevijskom, mevlevijski misticizam u bošnjačkom pjesništvu od Bašagića i Ćatića do Latića i
Hajdarevića, rezonancije povijesti i »životna aroma turskih vremena ili Istoka« u prozama suvremenih
pisaca Horozovića, Karahasana i dr.).

Međutim, za pojam bosanske književnosti i njegovu metodološku afirmaciju najzanimljivijima mi se čine

Rizvićeve poredbene paralele: »I dok je za reverziju unutar vlastite književnosti vrijeme irelevantno, za
historijski komparativizam bošnjačke prema drugim, stranim književnostima mogu se ustanoviti tri ne baš
oštro ograničene epohe: prvo, ugledanje bošnjačke, orijentalske književnosti na oblike i poetiku turske,
perzijske i arapske književnosti u doba osmanlijske vladavine, a tome utisku i utjecaju arapsko-turske
pismenosti podložan je i fenomen alhamijado-literature na narodnom jeziku; drugo su zračenja i poredbeni
odnosi hrvatske i srpske književnosti prema bošnjačkoj od vremena kulturnog otvaranja krajem
osamdesetih godina XIX. stoljeća, pa do naših dana; treća epoha sa inspiracijama i ugledima na evropske
književnosti počinje uglavnom prije Prvog svjetskog rata. I dok je položaj između Istoka i Zapada u doba
preporoda doživljavan kao razvojno oplođenje i duhovno-estetsko posredništvo, od međuratnog razdoblja u
jednom dijelu bošnjačkih književnih stvaralaca on postaje 'Orijent na Zapadu') i počinje narastati kao
svojevrsna drama istovremenog duhovnog sabijanja i ekspanzije na raskršćima civilizacija i kultura. Ali,
upravo u tome prenapregnutom položaju između, napon raspinjanja doživljava stvaralačku eksploziju u
djelima Skendera Kulenovića, Maka Dizdara i Meše Selimovića, u kritici Midhata Begića.« (Rizvić 1998:
61)

Povodom izdavanja Antologije bosanskohercegovačke književnosti XX vijeka E. Duraković pokušava

pomiriti dva pristupa bosanskoj književnosti, nacionalni bošnjački i »državotvorni« bosanskohercegovački.
On ne vidi prepreka u realizaciji jednom jedne, drugi put druge koncepcije, štoviše smatra ih
komplementarnima. Kritički raspoložen prema onima koji gledaju s nerazumijevanjem na oba projekta, on
će reći da »rigidnost nepomirljivih stavova najjasnije se ogleda u razumijevanju vrijednosti, značaja i
specifičnosti naše književne tradicije, kao i u shvaćanju periodizacije kao potvrde i negacije
književnohistorijskog razvitka«. (Duraković 2000: 5) Osnovicu novije bosanske poezije, kako bih sada
rekao, u značenju »bošnjačke« i bosanskohercegovačke, čini upravo raznolikost naših književnih tradicija,
čiji se značaj ne smije ni podcjenjivati ni precjenjivati, raznolikost »profilirana u susretu, prepletu i
prožimanju, smjenjivanju i naporednosti širih kulturno-civilizacijskih krugova« (Duraković: 6). Pojedini
primjeri kontekstualizacije ovim ili onim tradicijskim ili periodizacijskim konstruktom, odredit će, ako sam
dobro razumio autorove intencije, uz neke objektivne okolnosti, svjesna arbitrarnost antologičara ili
povjesničara književnosti. Ukratko, rekao bih da Duraković bosansko-muslimanskim, bošnjačkim
pjesnicima osigurava otvoreni širi kontekst tumačenja, dok pojedine hrvatske i srpske pjesnike iz Bosne i
Hercegovine povezuje s bosanskim jezikom i književnosti u užem (nepotrebno je reći: bošnjačkom) i širem
smislu (nepotrebno je reći: bosanskohercegovačkom), da bi se u sveukupnosti govorilo naprosto o
pjesništvu, o književnosti.

Sumarno, prevedeno na jezik teorije interliterarnoga procesa i interkulturne povijesti književnosti,

uočavamo da se bosanska književnost (i bosanskohercegovačka i bošnjačka), mora razumjeti naglašenije
negoli bilo koja druga nacionalna slavenska književnost, kao dio šire južnoslavenske međuknjiževne
zajednice, odnosno kao svojevrsna interkulturalna književnost.

5.

Primijenimo li ovoga puta kategoriju srodnosti jezika, umjesto konfesionalno-kulturološkoga principa, na

južnoslavenskom se području mogu razabrati dvije oveće i heterogenije međujezične zajednice i jedna
granična, homogenija. Bugarsko-makedonska standardna međujezična zajednica, osim imena jezika koja su
joj u naslovu, dala je i najstariji slavenski jezik — starocrkvenoslavenski. Druga standardna međujezična
zajednica, srednjojužnoslavenskoga, hrvatsko-srpskoga jezičnoga prostora, dala je uz spomenute još dva —
najmlađa slavenska jezika — bosanski i crnogorski. Prema svemu, relativno izdvojen stoji granični (prema
zapadnoslavenskima) južnoslavenski jezik — slovenski, premda bi se u tu zapadnu južnoslavensku skupinu
mogli pribrojiti i jezici hrvatske književnosti na narječjima, čakavski i kajkavski te tzv. mikrojezici
gradišćanskohrvatski i jezik moliških Hrvata. Odnosno, kao što znamo, najkompliciranija je hrvatska
situacija, koja bi se prema razvedenosti svojih jezika mogla konstruirati kao posebna međujezična
zajednica. Bosanska situacija utoliko je jednostavnija (a možda i kompleksnija), što se bosanski jezik teško
može izdvojiti izvan okvira hrvatske i srpske međujezične zajednice, ta on im je u temeljima. (Opširnije
Kovač 2001: 144-152)

Kao što se općenito može reći i za hrvatski i za srpski jezik, i bosanski je jezik istodobno i svoj i tuđi, da ne
znači samo identitet nego i diverzitet, odnosno da svaki od tih jezika istodobno jest ono što jest, kao i ono
što su ostala dva-tri jezika. Kako kaže S. Lasić, blizanci smo koji s naporom čuvaju svoj identitet, koji
vjeruju i ne vjeruju u svoj jezik te ne žele znati ovo znanje o dualitetu (trialitetu, diverzitetu) koji je i
identitet te o identitetu koji je i dualitet, diverzitet. (Kovač 1998: 13-14).

Na osnovama takvih razumijevanja jezika i književnosti koje su u njima/njemu realizirane, studij i

proučavanje svakoga od pojedinačnih nacionalnih jezika u tom srednjojužnoslavenskom interkulturalnom
kontekstu, kao i književnosti, morao bi biti dvostruk, npr. u Hrvatskoj — kroatistički i južnoslavistički (u
Jagićevu, užem smislu, sa slovenskim jezikom i književnosti), a u Bosni i Hercegovini — bosnistički (ili
kako je bilo predloženo bosnievistički) te najmanje kroatističko-serbistički, najšire južnoslavistički. Ovdje
se bosanska situacija, slično kao srpska, ali više nego hrvatska, veže uz međunarodno afirmiran pojam
serbokroatistike, koji se, međutim, kao termin i u hrvatskoj i u bosanskoj filologiji sustavno prešućuje,
negira. Da bismo prevladali takvu frustrirajuću poziciju, za hrvatske sam prilike svojedobno predlagao
studij interkulturne kroatistike, koji bi pored nacionalne zadaće bio otvoren inozemnom proučavanju.
(Kovač 2001: 315-327). Još bi se prije morao ustrojiti sličan koncept interkulturne bosnievistike za potrebe
proučavanja bosanskoga jezika i književnosti na inozemnim sveučilištima (disciplina — bosanski kao strani
jezik), ali ovdje još više nego li u kroatistici i za domaće potrebe. Bosanska filologija, kao što su i bosanski
jezik i bosanska književnost, ne bi smjela biti samo monokulturalno usmjerena, ne samo zato što je na to
potiče interkulturni kontekst bosanskohercegovačke književnosti, nego i zato što je dio kompleksnog
multikulturnoga, multikonfesionalnoga srednjojužnoslavenskoga komunikacijskog prostora. Unatoč svim
granicama i razgraničenjima.

6.

Bosansko, hrvatsko i srpsko jezično područje, kako se ono najčešće danas pojavljuje kao relativna cjelina
na inozemnim slavističkim studijima, u najšire moguće shvaćenom i otvorenom pojmu bosanskoga jezika i
književnosti te njima prilagođenim pristupima, odnosno metodologiji, moglo bi barem na studijima
materinjega jezika i domaće književnosti u Bosni i Hercegovini, kad već to nije u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj
Gori, značiti uvijek nešto više od nacionalno orijentiranih studija jezika i književnosti toga područja, a da se
njihove posebnosti ne potiru. Interkulturalnim studijima, metodama modernih pristupa temama jezika i
književnosti, uvijek će se više otkrivati njihovo univerzalno značenje i međusobni prisni dijalozi a manje
njihova kadšto i nategnuta posebnost, shvaćena kao zatvorenost i isključivost. Zar nije Bosna, unatoč svim
tragičnim iskustvima u novije doba, odavno prepoznata i međunarodno prihvaćena metafora otvorenosti,
multikonfesionalnosti i interkulturnoga dijaloga? Potkrijepimo to s dva-tri mišljenja, prvo inozemnima, pa
domaćim. Posebnost bosanskoga prostora vidi se u njegovoj složenosti, a ime jezika određuje prema većini
govornika koji svoj jezik zovu bosanskim: »Više od tog, osjećam da bosansko krhko i ugroženo traganje za
nacionalnošću treba biti poštovano i pomognuto — koristeći 'naciju' i njezine izvedenice ne u prokazanom i
štetnom smislu jedne jedine etničke i vjerske skupine, već u značenju zajednice zajednica ujedinjenih što
one drže zajedničkim.« /.../ »Socio-lingvistički prefinjenije određenje jezika može biti da je on grozd
kodova koji nisu samo lingvistički slični, već koji i gledaju prema razgovijetnom geografskom i kulturnom
središtu privlačenja — koje privlači medije i druge sadržaje presudne za razvoj jezika. U slučaju bosanskog,
Sarajevo je sada de facto središte — a dvadeset godina ranije onaj što je tada bio hibridni srpsko-hrvatski
jezik imao je usredištenje u Beogradu i Zagrebu. Jednostavnije socio-lingvističko pravilo može biti da je
jezik ono što njegovi govornici zovu jezikom. I tu slijedim većinu Bosanaca koje znam: oni svoj jezik
nazivaju bosanskim.« (Jones 1999: 203-204) Pogled pak iznutra, govori o »svetoj predaji« načina suživota i
međusobne snošljivosti: »Iako su različite religijske zajednice bile okupljene u jednoj zemlji, uključenoj u
prostrana carstva, povezane jednim jezikom i sviješću o genealoškoj srodnosti, to nikada nije bila i svijest o
građanstvu. Bio je to način života u kojem su temeljna pravila vjere, povjerenja, pouzdanja i tolerancije
proistjecala iz svetog predanja. Ljudi su slijedili nalog svog predanja da žive odgovorno i autonomno, ali,
ipak, na zajedničkoj zemlji; u zajednicama koje su svjesne svoje zasebnosti, ali, ipak, otvorene prema
drugim; s tolerancijom i međusobnim poštivanjem, ali, ipak, s čvrstim osjećanjem vlastitih vrednota.«
(Mahmutćehajić 1999: 78)

Suvremeni studiji književnosti u slavenskim zemljama ionako bi morali pronaći svoje utemeljenje u širim,
disciplinarnim, pa i interdisciplinarnim, principima i metodama. U slavistici, a bit će da je i u slučaju
muslimanske Bosne prvenstveno o njoj riječ, davno su afirmirane razne slavističke discipline, od
etimologije i poredbene gramatike do slavenske poredbene književnosti, koje bi morale postati temeljnim
osloncem u studiju, na račun nacionalnih lingvistika i književnih historiografija, a na korist nacionalnih
književnosti i kultura. Prečesto se događa da su filolozi nacionalnih jezika i povjesničari nacionalnih
književnosti reprezentanti pojedinih jezika i književnosti, čuvari njihova »identiteta«, iako su jezici,
književnosti i kulture per definitionem pluralne i otvorene strukture. Uvijek bismo iznova morali biti svjesni
postojanja i razvoja pojedinih kultura bez obzira na njihove zadrte, mononacionalne obrade. Ne treba
podlijegati iluziji da se bez svestranoga razvoja nacionalnih institucija i instituta jezik i književnost ne bi
uopće događali, baš suprotno, sve sam skloniji razmišljanju da bi se razvijali slobodnije kada bi ih »pratilo«
više internacionalne struke i znanosti, više međunarodnih mjerila i metoda. Ukratko, u strogo nacionalno
organiziranom studiju jezika i književnosti, pa i onih najvećih, kao što su engleski, njemački, arapski,
francuski ili ruski, makar kvalitetom mogu zadovoljiti i najviše standarde i estetske kriterije, ostat će niz
neobuhvaćenih, neriješenih problema (poliliterarnost, višepripadnost, recepcija) koji se ne mogu optimalno
rješavati bez širih kontekstualizacija i obzira. Zašto bi onda to drugačije bilo u jezicima i književnostima
bosanskoga i hrvatskoga te srpskoga i crnogorskoga područja? Snažna afirmacija studija utemeljenoga u
kombinaciji multietnički orijentiranih južnoslavističkih disciplina kao što bi bio npr. studij bosanskoga
jezika i južnoslavenskih književnosti, s obaveznim savladavanjem svih idioma srednjojužnoslavenskoga
jezika i pripadajućih korpusa književnosti te alternativnim izborom slovenskoga jezika i književnosti ili
bugarskoga i/ili makedonskoga jezika s književnostima, zar bi to bio tako strašno težak studij? U usporedbi
s vrijednostima i ljepotom jezika i književnosti, osobito iz prošloga stoljeća, rekao bih malen napor za velik
užitak, pa i društvenu korist, koju na žalost politika (i ona međunarodne zajednice, aktivno nazočna u Bosni
i Hercegovini) još uvijek slabo potiče, prepoznaje i honorira. A da bi tek tako otvoren studij bio istinski
pogodan za povezivanje s drugim, studijima jezika povijesnoga naslijeđa ili neslavenskoga okruženja te
studijima srodnih humanističkih struka (od povijesti do svjetske književnosti), ne treba posebno dokazivati.

7.

Kako sam u svojim radovima o sličnoj temi više puta naglašavao, kompleksna problematika interkulturnoga
srednjojužnoslavenskog jezika i svojevrsne interkulturne književnosti, koja je nastajala unutar njegova
komunikacijskoga prostora, pa i unutar širega južnoslavenskoga, slično kao i književnost Bošnjaka,
zahtijeva od nas koji se bavimo nacionalnim jezicima i književnostima toga područja dodatno obrazovanje
u metodološkim pitanjima povijesti jezika i književnosti, utemeljenima na novim osnovama. Neće biti
dovoljno poznavanje, ionako zastarjele, teorije povijesti nacionalne književnosti, kao ni dosadašnja
metodološka načela povijesti jezika, samo dio rješenja moguće je pronaći primjenom metoda slavenske
poredbene gramatike i/ili slavenske poredbene književnosti i komparatistike općenito. Potrebno je izgraditi
nov pristup jeziku i književnosti, u pravcu njihove interkulturne povijesti, gramatike i interpretacije. Otuda i
razumijevanje književne bosnievistike, kako je najavljeno naslovom — interkulturna povijest bosanske
književnosti, više kao teme-projekta (za koju je bilo potrebno, prije svega, naznačiti otvorena pitanja da bi
se stvorio barem minimalni konsenzus u pristupima i terminologiji) nego kao već razrađena metodološka
strategija.

Što je do sada učinjeno i što bismo dalje trebali raditi?

Ukratko, ograničimo li se na područje književne historiografije, u obliku natuknica za znanstveni projekt,

mogao bih općenito sažeti: dosadašnje ključne spoznaje teorije povijesti književnosti mogu se formulirati
kroz sve naglašenije zahtjeve za preispitivanjem metodoloških principa nacionalne povijesti književnosti u
korist poredbene i opće povijesti književnosti. Između ta dva pola teorije i prakse suvremene povijesti
otkriva se niz autora, pojava, djela, časopisa i književnih inicijativa koje prelaze granice nacionalne
književnosti, a teško se obuhvaćaju komparativnom književnosti. Zato bi se ciljevi i hipoteze projekta koji
bi se bavio metodologijama suvremene povijesti književnosti mogli izraziti naglašeno komplementarno: od
hipoteze o mogućem »trećem putu« u okviru teorije interliterarnoga procesa, odnosno interkulturne
povijesti književnosti, do krajnjega cilja — usustavljivanja suvremene teorije i prakse povijesti
književnosti, bilo bi potrebno izvršiti opsežna pretraživanja aktualne književnoznanstvene »ponude« te na
međunarodnim slavističkim skupovima provjeravati kako one funkcioniraju u praksi (bilo kao pojedinačni
problemi, bilo kao »realizirani koncepti«). U tom smislu, očekivani rezultati takva projekta mogli bi se
sažeti u nekoliko zahtjevnih točaka: podizanje kulture književnopovijesnoga raspravljanja, deideologizacija
književne historiografije, otvorenost prema inozemnom modernim teorijskim i praktičnim rješenjima,
povećana slavistička utemeljenost cjelokupne književnopovijesne prakse, interdisciplinarnost, izdavanje
zbornika i knjiga s prepoznatljivim modernim metodologijama povijesti i književnosti i književnopovijesne
interpretacije (s naglaskom na nedovoljno sistematiziranu postmodernu književnost).

Zaključno, metode provjere rezultata, kao i značenje predloženog istraživanja ogledat će se u primjeni
zahtjevnih suvremenih teorijskih modela na književnu empiriju (od teorije recepcije i interkulturne
hermeneutike do empirijske povijesti književnosti i kulturalnih studija), ali i obratno u pokušaju
formuliranja općih teorijskih spoznaja koje bi proizašle iz proučavanja povijesti slavenskih, osobito
južnoslavenskih književnosti (kritička recepcija pojedine književnosti u drugim kulturama, međusobni
južnoslavenski jezični i književni odnosi, usporedbeno proučavanje slavenskih književnosti, jezici i
književnosti slavenskih nacionalnih manjina i pisaca u iseljeništvu, interkulturna interpretacija,
interkulturalnost časopisa, opusi pisaca dvojne pripadnosti, itd).