Primer 1

Gledanje filmova je moj omiljeni način opuštanja. Najnovija tenhološka

dostignuća, epske priče o kojima smo samo slušali, ključni dokumentarci
i ostala literatura se na najbolji način portretišu u filmovima.

Za mene, film “Titanik” ostaje moj omiljeni film, ne samo zbog istorijske
relevantnosti filmske priče, nego i zbog prikaza scenografije i ubedljivosti
i sposobnosti glumaca da donesu atmosferu samog događaja. Zbog
svega toga, ovaj film, po mom mišljenju, stoji visoko iznad svih drugih
filmova koje sam odgledala.

Film “Titanik” je snimljen 1997. godine i prikazuje nam romantičnu i

tragičnu sudbinu dvoje mladih ljudi koji su se sreli na ovom
veličanstvenom brodu i zaljubili se. U filmu se govori o Džeku Dosonu i
Rouz Bukater, koji se ploveći na prvoj prekookeanskoj plovdbi iz
Engleske u SAD, zaljubljuju na prvi pogled, uprkos njihovim razlikama u
društvenom statusu. Doson, mladi talentovani umetnik (slikar)
siromašnog porekla i Rouz, mlada žena verena za bogatog, ali okrutnoh
starijeg muškarca koga ne voli, prolaze kroz kratak, ali vrlo dramatičan
ljubavni život.

Ovaj film otkriva prirodu odnosa koji postoje u društvu i čije prisustvo ne
karakteriše samo rane godine 20. veka, već i današnje vreme. Devojka iz
bogate porodice se i danas može zaljubiti u siromašnog mladića lošeg
porekla, ali će naići na negodovanje svoje okoline i porodice.

Pored snage ljubavi koja izbija kao dominantna tema u svakoj situaciji i
sceni u filmu, “Titanik” otkriva i činjenicu da čovek može pronaći svoju
ljubav bez obzira na okolnosti i trenutnu situaciju.

Rouz želi da skoči sa broda u hladni okean, a Džek joj govori da će

skočiti odmah za njom kako bi je spasio. Dok posada broda traga za
Džekom i Rouz koji tajno vode ljubav u potpalublju, brod udara u santu
leda.

Smrt preko hiljadu putnika i strahovite muke i pokušaji da se neki putnici

spasu samo pojačavaju lepotu ove priče. Vrlo su uzbudljive i dirljive
scene pokušaja da se Džek spasi iz improvizovanog zatvora u jednoj
brodskoj kabini dok voda nadire i mnogi putnici se dave.
Filmske scene, filmska fotografija, detalji – sve to doprinosi da kompletan
utisak bude vrlo ubedljiv. Delfini se igraju nadomak broda dok on
napušta obalu Engleske, vreme je sunčano na početku putovanja, a
Džek pokušava da ubedi Rouz da treba da živi srećan i ispunjen život,
dok joj se udvara na pramcu.

Tvrdnje da je brod nepotopiv i da ni sam bog ne može uništiti ovu

grdosiju, stimulišu gledaoce i njihovu želju da odgledaju ostatak filma
kako bi verifikovali ove tvrdnje, odnosno kako bi videli strašan slom i
strašnu tragediju.

Muzika mnogo doprinosi lepoti ovog filma. Glavna muzička tema poznata
pod imenom “My heart will go on” koju peva pevačica Selin Dion je jedna
od mojih omiljenih pesama inače i svaki put kada je čujem, ne mogu a da
ne zaplačem.

NAČIN PISANJA KRITIČKOG OSVRTA 1. Kritički osvrt pretpostavlja (A) analizu

odabrane teme kroz (B) čitanje pripadajuće literature uz (C) iznošenje vlastitog
suda o njemu. To znači da kritički osvrt mora biti utemeljen na zadanoj
literaturi, a njegovi sastavni dijelovi (uvod – razrada – zaključak) predstavljaju
Vašu vlastitu razradu pojedinih problema koje ste uočili u odabranome tekstu.
2. Kritički osvrt ne smije se bazirati na prepisivanju pojedinih dijelova ili
odlomaka iz pripadajuće literature već na iznošenju vlastitih zaključaka o
onome što ste tamo pročitali. Moguće je iz pripadajuće literature zadržati se
isključivo na nekoj Vama zanimljivoj temi, ali u cjelini kritički osvrt mora biti Vaš
osvrt na samu temu koju ste obradili kroz čitanje pripadajuće literature.
Plagiranje (doslovce prepisivanje) teksta tretirat će se kao isključivanje iz
kolokvija. 3. U kritičkom osvrtu dobro je koristiti se pojmovima koje autori
iznose u njima, no klonite se nerazumljivih pojmova. Budući da osvrt
predstavlja sažetu formu nije potrebno dijeliti ga u određena poglavlja već je
dovoljno pojedine dijelove kritičkog osvrta (uvod – razrada ključne teme –
zaključak) razdvojiti kao zasebne odlomke (paragrafe). 4. Kroz kritički osvrt se
očekuje pokazivanje razumijevanja cjelokupnog teksta, te osvrt u konačnici ne
smije izlaziti iz okvira odabrane teme. Zaključna razmišljanja potrebno

Roman Pavić, Osvrt na pripovijetku Slavka Kolara, Breza

Dok sam čitao pripovjetku Breza hrvatskoga književnika Slavka Kolara,

prožimala su me dva osjećaja: tuga i bol zbog teške sudbine na smrt bolesne
mlade Janice, a s druge strane smijeh zbog humoristično opisanoga života
seljaka zaostalog hrvatskog sela. Shvatio sam što znači izraz „smijeh kroz suze“
kojim je Slavko Kolar pokazao da život paralelno ispunjavaju i smijeh i suze i
radost i tuga. Pokušat ću to objasniti.

Sve se događa u vremenu između Prvoga i Drugog svjetskog rata u selu Bikovcu
u kući broj 27 na Labudan-brdu. To je kraj zapadno od Karlovca uz Kupu, a
prepun brda i brežuljaka na kojima vrlo siromašno žive seljaci do kojih nije
došao ni trunak civilizacije. Govore kajkavskim dijalektom što pripovijedanju
Slavka Kolara daje posebnu živost i autentičnost. Na samom početku doznajemo
što će biti tema pripovjetke kada Mika Labudan za bolesnu Janicu odlučno
izjavljuje: „Bude mrijela, to je gotova stvar!“

A nije tako trebalo biti. Prije samo godinu dana Janica se vjenčala s Markom
Labudanom, Mikinim starijim sinom. U trošnoj kućici na starinski način u
jednoj zajedničkoj prostoriji žive i spavaju: Mika i žena mu Kata, Jaga(žena
drugoga Mikinog sina koji je trenutno u vojsci), Mikina stara mati (koja u
jednom uglu prostorije kraj peći sjedi, gunđa i čija perje), dvoje, kako pisac
kaže, musave djece Janičine jetrve Jage i na kraju Janica i Marko.

Kako o tako siromašnom životu sude otmjeniji i ugledniji ljudi kaže nam Mika
kada odluči da neće zvati doktora jer ne želi slušati njegove prigovore: „Zašto
svi pijete iz iste čaše, zašto jedete iz jedne zdjele, zašto toliki spavate u istoj
sobi? Zašto? Zašto? Lako je gospodi prigovarati, ali je teško siromahu čovjeku
živjeti!“

Prije samo dva mjeseca Janica je rodila djevojčicu, curicu malešnu kao žemička,
a glasnu kao jare koju nije zbog bolesti mogla dojiti pa je dijete umrlo. Ona već
pet tjedana boluje, a jedina joj je želja da je Marko obiđe.

“Od časa do časa njene su male, izgorjele usnice jedva čujno šaptale ‘O lepi moj
gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove!

Ali Marko nije dolazio. Radije je u dvorištu, udešavao patentnu klopku za

hvatanje tvorova da bi iznenadio gospodina nadšumara, koji je njemu, seoskom
lugaru, bio šef.

Upravo je nadšumar primijetio Janičinu ljepotu rekavši: „To je cura! Vidiš li je

kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Baš kao breza! Gotovo bih rekao:
otmjena pojava! Što je breza među bukvama i grabima, to je ta djevojka među
onim vašim glomaznim curetinama!“
Pa, da bi udovoljio g. nadšumaru, Marko je za ženu izabrao Janicu. On kao lugar
Zemljišne zajednice mogao je birati koju hoće. Takav je u to vrijeme bio običaj
jer „lugarski šešir s perjanicom izvrsno mu pristajao, a puška koju bi nemarno
prebacio preko ramena davala mu je službeni karakter i znatnu važnost u selu.“

I dogodilo se. Janica je umrla, a nije se oprostila sa svojim Markom. Tek onda je
ušao u kuću:                    „Začudio se i prenerazio koliko je u bolest propala, jer
je dosad pravo nije ni vidio. Oko njenih malih usana opazio je neki čudni
podsmjeh. Neki smiješak, pun žalosti i prijekora.

Crkva i groblje bili su na Bikovskom Vrhu, jedan sat hoda do Bikovca. I sada
Kolar opisuje pogreb i tužno i smiješno.

Tužno: „Tužno su zvonila zvona na bijelom tornju, one male lijepe crkvice.
Tužno su zvonila i njihovi lelujavi puni zvuci lomili su se nad raštrkanim,
pogurenim kućicama, gubeći se kao crne ptice u tmurnim oblacima. Hladna je
bila jesen pa je ta pjesma bila još žalosnija i srca se još većma  rastužila.

Smiješno: „Tvrd je inače i mrk bio Mika Labudan, ali sad se raznježio. Osjetio
on potrebu da i on

pođe na grob, da svojoj snahi baci grudicu zemlje, da joj grobić blagoslovi: „Ej,
Janice,

draga moja snejo,“ – zavapio je nagnuvši se nad ruku – „mirno tu počivaj i nej
mi nikaj za

zlo zeti!“ Nagnuo se stari, ali malo previše. Skliska je bila i mokra teška ilovača,
a njemu tako mutno i čudnovato pred očima. I omaknu se stari Mika. Tek jeknu
preplašeno: A joj! – i već pade naglavice.“ Naravno, izvukli su ga i bio je sretan
što je živ.

Samo za osam dana bila je svadba kod bogatoga Tome Žugečića za barjaktera
pozvan Marko Labudan. Kakva suprotnost u osjećajima!

„Istim putem kojim je pred osam dana sprovađao svoju Janicu vodi sad svatove.
Šešir, na kome se uz perjanicu vije još i ružmarin, naherio bećarski, preko
ramena prebacio prekrasni šareni ručnik, a u rukama mu zastava. Poigrava
Marko, vrti se, sve sitno nogama veze, da onda divlje poskoči, sve po taktu
muzike i onih ludih gusala“
Ali nije dobro svršilo. Došlo je do tuče i Marko je podijelio, ali i dobio mnogo
udaraca. Jedva je pobjegao sa svadbe u mrkloj noći kroz šumu. Na kraju šume
odjednom ugleda nešto neobično: „Na pedeset koraka, prema samom kraju
šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova
žena. Njegova pokojna Janica. Ona ista koju  je prije osam dana sahranio.“

Kao prikovan stajao je Marko naslonjen na neki grob, a kad je svanulo vidio je:

„Ta to nije pokojnica, ta to nije Janica – bijaše to jedna tanka, vitka, visoka
breza na samom obronku šume!“

Marko se mamuran vratio kući zavukao se na sjenik i zaspao. Kad se sutradan

probudio uzao je sjekiru s namjenom da posiječe brezu koja ga je podsjećala kao
nečista savjest na grijeh prema Janici. Ali nije mogao.

S puno lirske osjećajnosti Kolar opisuje preobražaj u Markovoj duši: „Zaustavio

se Marko pred brezom i pljunuo u dlanove. Posjeći će je da ga više ne sjeća
sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka
i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom tankom, skoro
svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka
svetica… Nije li to ipak njegova pokojna Janica? Zadrhta mu ruka i nemoćno se
spusti. Okrenu se naglo Marko, ispadne iz šume pa udari kući.“

Na kraju i meni je jasno da su Janica i breza zaista jedno!