Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Samira Pašalić

HABETOVA KOLIBA

Obrada lektire – seminarski rad

Zenica, 2018.

1
 Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Samira Pašalić
Indeks br. 204/17; redovni student

HABETOVA KOLIBA

Obrada lektire – seminarski rad

Predmet: Savremena književnost za djecu

Mentor: doc.dr. Ibnel Ramić

Zenica, april 2018.

2
 O AUTORU

Pjesnik, pripovjedač, romansijer i publicista Bajruzin Hajro PLANJAC, jedan od

najtiražnijih bosanskohercegovačkih pisaca za djecu i omladinu, rođen je 13.03.1961. godine
u selu Bobare, nadomak drevnog Tešnja. Školovao se u rodnom mjestu, Doboju, Banjaluci i
Beogradu.

U životu je radio razne poslove. Bio je fizički radnik - betonarac, zidar, bravar, tesar, muzičar
u rock grupi, trgovački putnik - prodavač knjiga, menadžer na estradi, novinar u novinama,
radiju i televiziji, obrtnik… Bio je glumac u popularnoj TV seriji Viza za budućnost igrajući
tajkuna Habeta. Zastupljen je u brojnim antologijama i panoramama, udžbenicima i
priručnicima za osnovnu školu i Pedagoški fakultet (predmet Književnost za djecu), kao i u
lektiri. Zastupljen je u udžbenicima u Srbiji (Sandžak).

Djela su mu prevođena na engleski, njemački i arapski jezik. Piše uglavnom za djecu i

omladinu i često obilazi škole po BiH i govori učenicima svoje pjesme, priče i odlomke iz
romana… U svojih 25 godina rada napisao je više od 50 knjiga i slikovnica za djecu.

Najpoznatija i najpoželjnija djela među mlađom populacijom su „Mirzin dnevnik“, „Habetova

koliba“, „Tajne djedovog mlina“, „Bracikina družina“, ali i mnoštvo drugih dječijih romana.

Živi u rodnom mjestu i radi u Izdavačko-grafičkoj kući PLANJAX, čiji je osnivač i vlasnik.
Član je Društva pisaca i Saveza novinara BiH.

3
ANALIZA DJELA
Posebnu pažnju okupirala mi je njegova knjiga „Habetova koliba“. Ovu knjigu sam još u toku
svog osnovnog obrazovanja kupila te me je i tada oduševio piščev jednostavan i razumljiv stil
pisanja, koji je upravo namijenjen djeci mlađeg uzrasta. To je, upravo, jedan od razloga zašto
sam odabrala ovu knjigu za analizu. S obzirom da se sastoji od 30 kratkih priča, obradit ću
prvu pod nazivom „Ime“.
NAZIV PRIČE: „Ime“
VRSTA DJELA: pripovijetka
TEMA: Dječak sa dva imena
FABULA:
Priča „Ime“
U selu Bobare, nadomak Tešnja, rodio se dječak. Majka mu je dala ime Bajruzin, po
prelijepom seoskom učitelju koga se oči nisu mogle nagledati. Rodio se kao prvo muško
dijete u porodici sa još dvije kćerke. Svi su bili sretni zbog njegovog rođenja. Najveću radost
pokazao je dječakov otac, inače zaposlen u zeničkoj Željezari, koji je vrlo malo vremena
provodio sa svojom porodicom. Njegov otac je više bio pijan nego trijezan. Bio je ponosan što
je konačno dobio nasljednika. Međutim, ime Bajruzin nije ga oduševilo. Očigledno je bio
ljubomoran na seoskog učitelja pa je čitav život sina zvao Hajrudin Hajro. Bajruzinovi
roditelji imali su mnogo problema u braku, čemu je i sam svjedočio u poodrasloj dobi. U
osmoj godini otac ga je poveo u školi da ga upiše u prvi razred. Tamo ih je dočekao prelijepi
učitelj. Taman da izusti ime Bajruzin, otac je dječaka mrko pogledao i kazao da mu je ime
Hajrudin Hajro. Čitavo osmogodišnje školovanje svi su ga znali kao Hajrudina. Prilikom
upisa u srednju školu, išao je sam, ovaj put bez oca. Tamo ga je opet dočekao sada već
nastavnik matematike, Bajruzin, kome su godine ostavile traga u plavoj kosi. U rodnom listu
pisalo je Bajruzin, a u svjedočanstvu Hajrudin. Nastavnik je upitao koje je ustvari njegovo
pravo ime. Mladić je odgovorio Bajruzin Hajro Planjac.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

Bajruzin Hajro:

Dječak sa dva imena. Rodio se u Bobarama, nadomak Tešnja, pred Bajram. Bio je jedino
muško dijete u šesteročlanoj porodici. Zbog slabog imovinskog stanja hodao je u zakrpljenoj
odjeći i poderanoj obući i uvijek je maštao o novim cipelama, čizmama, košuljama, hlačama...

Bio je zadovoljan svojom sudbinom. Uživao je u djetinjstvu. Imao je izuzetno nestašne

drugove koji su ga u više navrata dovodili u probleme. Više puta je fizički kažnjavan i iskihao
4
je zbog djela njegovih prijatelja. Bio je vrijedan. Nije bježao od bilo kakvog posla iako je bio
samo dječak. Već u osnovnoj školi nastavnik jezika i književnosti prepoznao je njegov talenat
za pisanje. To mu je bio podstrek i odskočna daska da u životu nastavi sa pisanjem i da se
posveti daljem obrazovanju. Primijetno je kako on sa oduševljenjem i tugom piše o
prohujalim danima i djetinjstvu sa željom da se ponovo vrati u taj period ili da je makar sve to
duže trajalo, jer kako i sam kaže, stigle su ga životne obaveze tako da nema vremena da ga
provodi i uživa sa svojom djecom, ali se nada da će ga imati više makar za unučad.

Otac:

Tipičan primjer jednog bosanskog čovjeka u patrijarhalnoj porodici, glava kuće. Otac četvero
djece. Zarađivao je za svoju porodicu u zeničkoj Željezari. Malo je vremena provodio sa
svojom porodicom, kući je dolazio jednom sedmično i za praznike. Bio je više pijan, nego
trijezan. Svoje živce je smirivao motajući cigare i otpuhujući guste kolutove dima. Uvijek u
pohabanoj i zastarjeloj odjeći i obući jer se drukčije i bolje nije moglo živjeti, sa krupnim i
žuljevitim rukama. Ugled porodice bio mu je na prvom mjestu. Izuzetno strog, što je vidljivo i
kroz druge pripovijetke. Kažnjavao je sina fizički zbog njegovih nestašluka, ukoliko bi se
neko od komšija požalio na njega. Bez obzira na sve brige kojima je bio okupiran, s obzirom
da je sa svojom plaćicom trebao da izdržava šesteročlanu porodicu, ipak je djeci kupovao, s
vremena na vrijeme, poklone kako bi im ispunio želje iako je svaki od tih poklona u to
vrijeme bio suvišan u kući. Bio je ljubomora na seoskog učitelja, što je vidljivo na samom
startu. Nikada nije prihvatio da mu se sin jedinac, nasljednik, zove po učitelju. Uvijek bi
burno reagovao kada bi majka uporedila sina sa učiteljem ili eventualno poželjela naglas da
joj sin bude kao on.

Majka:

Kao što je otac tipičan primjer glave kuće u bosanskohercegovačkoj porodici, tako je i majka
primjer domaćice, žene koja je život posvetila održavanju kuće, odgoju djece i dodatnom
privređivanju i pomaganju porodice u njenom izdržavanju kroz rad u bašti, ali i sa stokom.
Bila je izuzetno vrijedna osoba. S obzirom da su bili slabog imovinskog stanja, njen izgled bio
je poput očevog. Jedini cilj bio je da djecu izvede na selamet. Iako je živjela teškim životom,
iako su joj nametnute mnoge obaveze, puna kuća djece, iako je imala problema u braku sa
mužem, ni u jednom momentu se nije žalila na svoju sudbinu. Uvijek bi zahvaljivala Bogu na
blagodatima i zdravlju. Nije vidljivo da je pravila razliku među ženskom djecom i Bajruzinom
kao jedinim dječakom u porodici. Željela je za svoju djecu svjetliju budućnost, vjerovala je u

5
njih i njihove kvalitete. Požrtvovana, stalo joj je bilo da se sin dalje školuje, za njegovo
školovanje prodala bi i nakit koji je čuvala za crne dane. Imala je velikog utjecaja na svog
sina. S obzirom da on u ovoj knjizi govori o svom djetinjstvu i stavlja u prvi plan sebe i svoje
doživljaje, uvijek potcrtava kako mu majčine riječi i danas odzvanjaju u ušima i kako su ga
one upravo odvojile od mnogih poroka i zla.

Učitelj Bajruzin:

Učitelj u selu Bobare. Visok i lijep dva oka ga se ne mogu nagledati, govorile su bobarske
djevojke. Učitelj je bio tek došao iz vojske i dobio službu u Bobarama. Najbolji učitelj u
generaciji. Seoske djevojke su ga voljele sresti na putu, mada bi svaka pocrvenjela pri samom
pogledu u učitelja. Svi stanovnici Bobara smatrali su ga za lijepog, učenog i pametnog. Uvijek
nasmijan, bijelih i njegovanih zubi, lepršave plave kose, sa mekanim glasom. Izuzetno
ljubazan, dostojan svoga posla. Svi su ga u selu voljeli i poštovali. Muškarci su bili prilično
ljubomorni na njega, jer je odisao ljepotom i mladošću. Živio je u trošnom kućerku, izuzetno
skroman čovjek koji je svoj život posvetio odgoju i obrazovanju djece. Njegov lik nije
dominantan u pripovijetkama. Svrstan je tu isključivo zbog imena koje je dječak dobio po
rođenju, jer je njegova majka silno željela da i njen sin krene njegovim stopama.

MJESTO I VRIJEME RADNJE: Bobare, nadomak Tešnja, dvadeseto stoljeće

PRIPOVJEDAČ: Bajruzin, kao pripovjedač, ali i aktivni sudionik radnje, čitateljima se
obraća u prvom licu pričajući isključivo o svom životu i djetinjstvu i ljudima koji su obilježili
njegov život.
Primjer:
„Čim sam rođen, dali su mi ime. I još jedno, te sam bio jedini dječak sa dva imena. Zapravo, i
drugi dječaci su imali ime, poneko i nadimak, a ja dva imena, jedno je bilo za knjige, a drugo
za upotrebu.“

6
KRITIČKI OSVRT NA CJELOKUPNO DJELO

Kao što sam i u startu navela, djelo mi se još prije desetak godina svidjelo zbog
jednostavnosti i razumljivosti piščevog stila pisanja. To, naravno, nije jedini razlog odabira
ove knjige. Svidjelo mi se i kako autor sa oduševljenjem priča o svome djetinjstvu i kako žudi
da se vrati u taj period, kao i svi mi što kasno shvatimo da je to ustvari najljepši period našeg
života. Također, ovo je priča o jednoj muslimanskoj porodici i koja je svjedok života ljudi na
našim prostorima. Iako je sve ove divne momente Bajruzin proživljavao prije nekih
četrdesetak godina, evidentna je razlika između uloge djeteta u tom periodu, u periodu kojem
sam ja odrastala, a pogotovo u današnjem periodu, gdje je zavladala tehnologija pa djeca više
nego ikada ne znaju da uživaju u najljepšim godinama. Nekako se uvijek radujem pričama
starijih ljudi i svojih roditelja, jer su imali više hrabrosti i više su znali uživati i iskoristiti
period djetinstva od nekih nadolazećih generacija. Poželim, s vremena na vrijeme, da sam na
njihovom mjestu, da vidim kako bih se ja snašla u njihovoj ulozi. Iako su im životi bili teški,
iako su ljudi, pogotovo na selima, živjeli u neimaštini, jedva sastavljali kraj sa krajem, bili su
sretni, što je nama danas stran pojam. Trebali su da ulože više napora da bi postigli nešto, ali
su to znali itekako cijeniti. Za razliku od današnje djece kojoj više ništa nije zanimljivo i koju,
nažalost, ništa ne može usrećiti ni iznenaditi, znali su se silno obradovati poklonima koje su
dugo očekivali i za kojima su žudili. Čak su i ljudi, iako nisu bili obrazovani kao današnji,
odisali pameću i mudrošću. Prave vrijednosti su se cijenile. Porodica se držala na okupu. Svi
su disali kao jedno. Ugled je bio na prvom mjestu. Znalo se svačije mjesto i uloga. A nama
ostaje da se makar kroz priče, koje su nam ostavljene u emanet, prisjetimo nekih težih, u
ekonomskom smislu, ali vedrijih i ljepših vremena.