1. ZADOVOLJSTVO OBITELJI ŠKOLOM, V.

Jurić
Obiteljsko okruženje postaje sve raznovrsnije i složenije što zbog promjena tradicionalnih
uloga, a što zbog povećanog značenja škole u životu djeteta. Zato je potrebno analizirati
zadovoljstvo roditelja školom(jer ono bitno utječe na kvalitetu odnosa) kako bi se utvrdile
mogućnosti za njezino poboljšanje.Ljudska zajednica nije zbroj obiteljskog događanja jer se
umnožavanjem socijalnih institucija povećava broj središta iz obitelji izdvojenih funkcija sa
znatno izdignutom profesionalnom razinom u odnosu na obiteljske potencijale. To dovodi do
udaljavanja obitelji od institucije. S druge strane, institucije oslobađaju obitelji od izravnog
djelovanja u brojnim životnim situacijama i upućuju na povezivanje s njima zbog podizanja
kvalitete života. Razlikujemo dva aspekta kvalitete odnosa roditelja i škole:
1. pragmatično – egzistencijalni: škola je moguća potpora obrazovnom djetetovom
postignuću, prenaglašavanje obrazovnih ciljeva
2. vrijednosno – etički: odgojne posljedice za dijete.
Primijenjena je anketa s 15 tvrdnji koje se izravno(posjećujući školu) i neizravno(preko djece)
odnose na osjećaj zadovoljstva. Anketirano je 349 roditelja učenika završnih razreda osnovne
škole. Provjereno je slaganje roditelja s tvrdnjama o razumijevanju škole za dijete, jasnoća
ocjenjivanja, prihvaćenosti djeteta, prihvaćanju školske discipline, korisnost razgovora
roditelja i razrednika, sukladnost ocjena i znanja, važnost odgoja u školi, elastičnosti i
prihvatljivosti odnosa, potrebi kraćenja programa, potrebi većeg sudjelovanja roditelja,
činjenici da učitelji imaju teškoća pri radu s djecom.
Rezultati su bili proturječni. Iako je gotovo 80% roditelja zadovoljno školom razumiju što
škola očekuje od njihova djeteta, puno manji postotak roditelja smatra da škola ima
razumijevanja za njihovo dijete, manji postotak razumije način ocjenjivanja u školi, smatra da
se njihovo dijete iz škole vraća zadovoljno, smatra da se je znanje djeteta sukladno negovim
ocjenama. Visok postotak smatra da je njihovo dijete prihvaćeno, da je koristan razgovor
razrednika. Za školu je poražavajući rezultat tvrdnje o elastičnom i prihvatljivom odnosu
prema učenicima. Također 10% roditelja je iskazalo nespremnost na suradnju, a gotovo 60%
bi prihvatilo mogućnost sudjelovanja na nastavi.
Ovo istraživanje upozorava na slojevitost odnosa obitelji i škole te je otvorila niz novih
relevantnih pitanja vezana za uređenje tog odnosa.
2. OD NIJEME POTPORE DO PARTNERSTVA IZMEĐU OBITELJI I ŠKOLE, D.
Maleš
Uspješnost partnerstva ovisi o mogućnosti roditeljskog izbora, sudjelovanja u radu i
odlučivanju u školi. Shvaćanje tog odnosa ovisi o nacionalnim, kulturnim, i političkim
karakteristikama sredine u kojoj se ostvaruju. Što je više demokracije u društvu, to je uloga
roditelja u društvu, pa i u školi značajnija. Zato je suradnja škole i obitelji i pedagoško i
političko pitanje. Poslijednjih 30-tak godina potiče se aktivnije uključivanje roditelja u
nastavu zbog: jačanja demokracije, izjednačavanje roditelja u stupnju obrazovanja s
roditeljima, razočaranost roditelja u školski sustav, znanstvene spoznaje o ulozi roditeljskog
doma. Od uvođenja obaveznog školstva dolazi do jasnog razgraničenja funkcija škole
(obrazovanje) i obitelji(odgoj). Obitelj se opire školstvu jer je ostala bez radne snage. Danas
je obitelj opet u sukobu sa školom jer ona želi što veće obrazovanje za svoje dijete, a škola
provodi selekciju. Pokreti za slobodu odgoja(20-te) – roditelji žele zaštititi svoja prava, traže
mogućnost školovanja koje nije pod državnim patronatom, traže mogućnost biranja škole,
programa i učitelja. Engleska 1944. – roditeljska obveza da osigura obrazovanje vlastite djece
tako da pohađaju škole ili na „neki drugi način“ – škola nije jedino mjesto gdje se odvija
obrazovanje. Ako vlada demokracija roditelji se trude biti stručnjaci, žele sudjelovati i učiti,
postaju „potrošači škole“, postaju koordinatori jer su svjesni da diploma donosi ugled i
materijalnu sigurnost. Pokreti za zbližavanjem obitelji i odgojno-obrazovne(60te)
ustanove, 70-e pojedinca se ne može shvatiti ukoliko se ne promatra kao dio obiteljske
cjeline. Suradnja kao nijema potpora roditelja naporima škole,; 60-e roditelji nisu
uključeni, odazivaju se na roditeljske sastanke, škola od njih očekuje samo nijemu potporu, ali
istodobno zadire u obitelj organizirajući razna predavanja – prehrana, higijena i sl.
Pedagoški optimizam - educiranjem roditelja do jednakih šansi za sve i za unaprjeđivanje
djetetove okoline. Inteligencija itekako ovisi o okolini – osobito prvih pet godina djetetovog
života, tako se stvaranjem poticajne okoline želi iskorijeniti siromaštvo i nejednakost. Javljaju
se kompenzacijski programi koji naglasak stavljaju na stjecanju znanja roditelja o njihovoj
djeci te kako poticati njihov razvoj. Najdugotrajnijima su se pokazali oni koji su uključivali i
djecu i roditelje. Pokret odgojne zajednice; otvaranje odgojno obrazovne ustanove prema
široj zajednici došlo bi do smanjenja raskoraka između sustava vrijednosti i iskustva djeteta,
osobito kod depriviranih sredina. Postoji cijeli niz metoda kako da dođe do razmjene
informacija između dvaju sredina (posjet staračkim domovima i sl.). zatim se javlja zahtjev
roditelja koji žele sudjelovati u odlučivanju; traže pravo na informacije i sudjelovanje u
odlučivanju o edukativnoj politici. Njegov cilj je prvenstveno promjena stava i ponašanja
profesionalaca prema roditeljima. Roditelji osnivači alternativnih škola- zbog
nezadovoljstva radom državnih ustanova, prvi val 20-ih (waldorfska, jenna plan škol ) drugi
val osnivanja 60-e. roditelji su bili nezadovoljni ne samo djetetovim, već i svojim položajem u
školama. Oni zamjenjuju na neki način državu koja se o svemu brinula i preuzimaju
odgovornost. Danas je stari koncept odnosa ob. i škole neprihvatljiv. Braun pod
''uključivanjem roditelja'' podrazumijeva planske situacije kada se roditelji aktivno
uključuju u rad ustanove – fizička prisutnost, dok pod ''radom s roditeljima'' podrazumijeva
sve oblike kontakata – posredni oblici suradnje, npr.komunikacija. U zemljama
njem.govornog jezika ''roditeljska participacija'' podrazumijeva nadređen pojam za sve oblike
komunikacije i interakcije između roditelja i škole. Kod nas se pod suradnjom podrazumijeva
proces međusobnog informiranja, savjetovanja, učenja, dogovaranja, druženja čiji je osnovni
cilj dobrobit djeteta. Uloge roditelja(Pough i De'Ath): nesudjelovanje, podrška, sudjelovanje,
partnerstvo kontrola. 3 modela odnosa roditelja i učitelja (Cunningham i Davis)
1Model stručnjaka- učitelj preuzima nadzor i donosi sve odluke
2M. premještanja- učitelj prihvaća roditelja kao izvor informacija i čak ga pokušava
obrazovati za pristup djetetu, ali zadržava nadzor nad donošenjem odluka
3M. korisnika- učitelj prihvaća roditeljsko pravo na izbor i odlučivanje u odgoju djeteta
Temelj ovog odnosa poštovanje i ravnoteža obzirom na moć odlučivanja.
Partnerski odnos – odnos između 2 ili više sudionika prema zajedničkom cilju. Uključuje
poštovanje, dijeljenje informacija, dogovaranje, odlučivanje. Roditelji i učitelji su u tom
odnosu jednaki, aktivni i odgovorni.
3. RAZLIČITO SHVAĆANJE SURADNJE RODITELJA I PROFESIONALACA,
Maleš,D.
Nesporazumi vezani za suradnju javljaju se već i oko same terminologije, ciljeva i zadatake te
realizacije. Nesporazum terminologije: anglosaksonsko područje - uključivanje roditelja
(fizička aktivnost), rad s roditeljima, obiteljska podrška, roditeljska participacija (njemački
termin), uključenost korisnika, partnerstvo, obiteljska podrška, partnerstvo suradnja i sl.
Braun pod ''uključivanjem roditelja'' podrazumijeva planske situacije kada se roditelji
aktivno uključuju u rad ustanove – fizička prisutnost, dok pod ''radom s roditeljima''
podrazumijeva sve oblike kontakata – posredni oblici suradnje, npr.komunikacija. U
zemljama njem.govornog jezika ''roditeljska participacija'' podrazumijeva nadređen pojam za
sve oblike komunikacije i interakcije između roditelja i škole. Suradnja nije samo pedagoško,
nego i političko pitanje jer ovisi o stupnju demokracije u društvu. Pojam suradnja se koristi
kada se želi istaknuti komunikacija između roditelja i odgajatelja, dogovaranja, druženja i sl.
Gordon izdvaja 5 točaka identifikacije roditeljskih uloga:
Roditelj kao podrška – podržava rad ustanove
Roditelj kao učenik – sudjeluje na seminarima ili školama za roditelje namijenjenim
podizanju pedagoške kulture roditelja
Roditelj kao učitelj svoje djece – posuđuje knjige, igračke za rad i igru kod kuće
Roditelj kao učitelj u grupi – pomaže voditelju u pripremi aktivnosti, radi s djecom pod
vodstvom odgajatelja
Van der Eyken pojednostavljuje to na tri točke: pružanje podrške, sudjelovanje u
događanjima unutar ustanove, sudjelovanje u aktivnostima kojima se provodi kontrola rada
ustanove.
Pugh i De'Ath navode slijedeće uloge (s naglaskom na vrtiće):
Nesudjelovanje – roditelji se ne uključuju
Podrška – vanjskim aktivnostima pomažu rad centru
Sudjelovanje – roditelji su fizički uključeni u rad centra
Partnerstvo – poslovni odnos (zajedničke namje, poštovanje)
Kontrola – roditelji sudjeluju u donošenju i provođenju odluka i suodgovorni su za
vrednovanje u centru
Baveći se pitanjem kvalitete odnosa između roditelja i odgajatelja, imamo 3 različita modela:
Model stručnjaka -učitelj preuzima nadzor i donosi sve odluke
Model premještanje- učitelj prihvaća roditelja kao izvor informacija i čak ga pokušava
obrazovati za pristup djetetu, ali zadržava nadzor nad donošenjem odluka
Model korisnika- učitelj prihvaća roditeljsko pravo na izbor i odlučivanje u odgoju djeteta
Partnerski odnos između roditelja i odgajatelja treba uključivati uzajamno poštovanje,
dijeljenje informacija, osjećaj, vještine, zajedničko odlučivanje. Nicholl navodi da je
partnerski odnos onaj u kojem su roditelji i odgajatelji: jednaki – odnose se kao kolege,
aktivni – obje strane imaju aktivnu ulogu u poticanju dječjeg razvoja, odgovorni – obje strane
imaju određena prava i dužnosti. U tom odnosu roditelja i odgajatelja važno je razlikovati
ulogu svakoga od njih i ne pokušavati profesionalizirati roditelja niti omalovažavati
profesionalne vještine odgajatelja. Specifična znanja i sposobnosti svakog od njih međusobno
se nadopunjuju i komplementarna su s obzirom na njihovu važnost u pristupu djetetu.
Suradnja koristi:
1. djetetu – ako su roditelji prihvaćeni i ono će se osjećati vrjednijim, veći osjećaj vlastite
vrijednosti
2. roditelju- osjećaj podrške u obavljanju rod.dužnosti, stručne informacije koje može saznati
od odgajatelja
3. odgajatelju-samopouzdanje raste jer dobiva pozitivne povratne inf. o svom radu, svako
dijete je drugačije
4. ustanovi- suradnja dovodi do raznolikosti i veće kvalitete rada u ustanovi.
4. PRAVO DJETETA NA SUDJELOVANJE, D, Maleš
Glavna svrha suradničkog odnosa obitelji i odgojno-obrazovne ustanove dobrobit je djeteta.
On je subjekt zbog prava koja su mu dana u Konvenciji o pravima djeteta te može utjecati na
uspješnost suradnje. Ta prava redefiniraju njegov položaj.jedno od 4 načela konvencije je i
sudjelovanje uz nediskriminaciju, pravo na život i razvoj te načelo najbolji interes za dijete.
Članak 12. govori da dijete ima pravo na izražavanje svojih stavova o svim pitanjima koja ga
se tiču. U preambuli Konvencije stoji da dijete treba biti pripremljeno za samostalan život u
društvu. Konvencija je pravni dokument koji ima uporište u psihologijskim teorijama razvoja:
1. Bronfenbrennerovoj teoriji ekoloških sustava – dijete i okolina neprestano utječu jedno
na drugo, raspodjela moći preteže ka djetetu
2. Sociokulturnom pristupu dječjem razvoju Lava Vigotskog - dijete uči kroz zajedničko
iskustvo rješavanja problema s nekim drugim, odgovornost se postupno prenosi na dijete
Uporište predstavlja i konstruktivistička didaktika gdje je nastava proces interakcije gdje
učenici aktivno sudjeluju u planiranju nastave. Podupiranje dječjeg aktivnog sudjelovanje u
podrazumijeva zadovoljavanje nekoliko osnovnih pretpostavki:
1. davanje glasa djetetu
2. slušanje djeteta,
3. uvažavanje djetetovog mišljenja kad god je to moguće
4. davanje prilike djetetu da aktivno sudjeluje
5. davanje prilike djetetu da, u skladu sa svojom dobi i zrelošću, odlučuje zajedno s odraslima
o pitanjima koja ga se tiču.
Autorica govori o raznim definicijama suradnje(anglosaksonsko određenje, njemačko
govorno područje). Ono što je zajedničko svima je to da nijedna ne govori o ulozi djeteta u
tom procesu. Suradnja se povezuje samo sa roditeljima i odgojno – obrazovnim djelatnicima,
djeca se povezuju samo s ishodima zajedničkog djelovanja. U povijesnom pregledu suradnje
susrećemo se s kompenzacijskim programima i pokretima odgojne zajednice koji su
uključivali djecu i roditelje. Zagovornici tog pokreta i tih programa su zagovarali zbližavanje
obitelji i obrazovne ustanove kroz učenje. Istraživanja dječjeg mišljenja o sudjelovanju
roditelja u radu škole su rijetka. Adolescenti podržavaju suradnju svojih roditelja, ali ne i
njihovu fizičku prisutnost. Novozelandsko istraživanje je pokazalo kako djeca smatraju da su
prava na sudjelovanje važnija od razvojnih i zaštitničkih prava. Istraživanja koja postoje o
dječjem sudjelovanju najčešće se tiču sudjelovanja djece na roditeljski sastancima gdje su
djeca preuzima uloge voditelja i tako razvijala svoje kompetencije i vještine što se roditeljima
itekako svidjelo. Istraživanja su pokazala da je uloga djece ključna kod obitelji koje su
nacionalne manjine u određenoj državi (npr. latinoameričke obitelji).
Sudjelovanje djeteta uključuje niz aktivnosti – od traženja djetetova mišljenja do zajedničkog
odlučivanja s djetetom. Hartov model ljestvica participacije je najrašireniji. Njegov se
model sastoji od osam participativnih razina. Prve tri razine su manipulacija, dekoracija i
tokenizam, a svrha im je ukazati na situacije kada odrasli misle da uvažavaju prava djeteta na
sudjelovanje, no ustvari iskorištavaju dječje sudjelovanje za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
Ostale razine predstavljaju stvarno uključivanje djeteta. Postoje brojne inačice tog modela
među kojima je najzanimljivija Tresederova koji ga je preoblikovao u kružnice kako bi
naglasio jednaku vrijednost svih oblika sudjelovanja. Ti modeli zapravo predstavljaju poticaj
za uključivanje djeteta. Zahtjev za sudjelovanje se ne može i ne smije shvatiti bezuvjetno jer
postoje područja unutar suradnje gdje odrasli moraju samostalno donositi odluke. Osim
pravne obaveze za uključivanjem postoje i neke teorije dječjeg razvoja koje naglašavaju
razvojnu dobrobit djetetovog aktivnog sudjelovanja.
5. UKLJUČENOST RODITELJA U ŽIVOT ŠKOLE(Miljević – Riđički, R. i Vizek
Vidović Vlasta )
Za razumijevanje odnosa roditelja i škole ključna su 2 modela:
Epstein – teorijski model koji objašnjava koncept partnerstva i podjelu odgovornosti između
škole i roditelja.
Sheridan i Kratochwill – tradicionalni vs. Partnerski odnos škole. U tradicionalnom roditelji
prepuštaju odgovornost za obrazovanje školi, ciljeve određuje škola. Partnerska naglašava
važnost suradnje škole i roditelja. Ciljevi se zajednički određuju, uloge su jasne i
podržavajuće.
Činitelji koji određuju orjentaciju, kvalitetu i intenzitet tih odnosa ovise o inetrakciji
individualnih(sociodemografska i psihosocijalna obilježja roditelja) i kontekstualnih
obilježja(zakon, veličina i tip zajednice, činitelji vezani uz školu – klima, stil upravljanja
školom itd). uloga roditelja se određuje zakonom:
ŠKOLSKI ODBOR – 9 članova koji su predstavnici različitih nositelja interesa obrazovnog
procesa u školi. Jedan član Školskog odbora je i roditelj čije se dijete obrazuje u školi. Školski
odbor ima položaj i ovlaštenja tijela upravljanja. Donosi statut škole te, zajedno s ravnateljem,
upravlja školom.
VIJEĆE RODITELJA - sastavljeno je od po jednog roditelja – predstavnika iz svakog
razreda. Ono daje mišljenje o prijedlogu školskog kurikuluma, godišnjeg plana i programa
rada, raspravlja o izvješćima ravnatelja o realizaciji školskog kurikuluma, godišnjeg plana i
programa rada škole, razmatra pritužbe roditelja u svezi s odgojno-obrazovnim radom,
predlaže mjere za unaprjeđenje obrazovnog rada, predlaže svog člana Školskog odbora te
obavlja i druge poslove u skladu sa statutom škole.
Cilj istraživanja – utvrditi kako suradnja izgleda iz roditeljske perspektive. Glavni problem
je bio utvrditi kako na suradnju gledaju roditelji opće populacije, a kako predstavnici roditelja
u školskim tijelima. Roditeljska participacija se procjenjivala u 6 područja: roditeljstvo,
komunikacija škole i roditelja, podrška djeci u učenju kod kuće, volontiranje roditelja,
sudjelovanje u donošenju odluka, suradnja između škole i zajednice.
REZULTATI
1. RODITELJSTVO – roditelji koji su predstavnici nekih tijela pokazuju puno veći stupanj
obrazovvanja(zakon- članovi šk.odbora moraju imati barem završen preddiplomski studij).
Djeca predstavnika imaju veće izglede za postizanje boljih obrazovnih rezultata jer je
obrazovanje majke direktno povezano sa uspjehom djeteta.
2. KOMUNIKACIJA – I jedne i druge roditelje škola redovito poziva na roditeljske
sastanke(to je dominantni oblik komunikacije), a na individualne ne (razlog tome je novi
termin – konzultacije, a i praksa da se roditelj ne poziva ako je dijete dobro u školi, to je
tradicionalno – roditelj dolazi u školu samo ako nešto ne valja). Analiza je pokazala da su
roditelji rijetko primali pisane informacije od strane škole.
3. PODRŠKA U UČENJU – većini roditelja pomoć u pisanju zadaća predstavlja napor, dvije
trećine roditelja školske programe smatra preopsežnima.
4. VOLONTIRANJE - ovakav oblik suradnje je izuzetno rijedak u našim školama.
Predstavnci roditelji su pokazali puno bolje rezultate od roditelja opće populacije (njih se
percipira spremnijima na suradnju, rijetko daju informacije ostalima o radu Vijeća). Postoji
veća zainteresiranost za volontiranje od predstavnika.
5. SUDJELOVANJE U DONOŠENJU ODLUKA – Značajne razlike, škola je puno češće
na sudjelovanje pozivala predstavnike, nego roditelje opće populacije(predstavnici ne prenose
informacije ostalima)
6. SURADNJA IZMEĐU ŠKOLE I ZAJEDNICE – obje skupine percipiraju mali broj
takvih akcija poduzetih od strane škole. Roditelji opće populacije kao najčešće oblike navode:
besplatan obrok u školi, predavanja o zdravlju, pomoć pedagoga, dok predstavnici navode
kontrolne preglede, predavanja o zdravlju i predavanja o nasilju. Prioritet škole je da
financijski pokuša pomoći siromašnijim obiteljima u cilju zadovoljavanja djetetovih
primarnih potreba. Kada su one zadovoljene, škola pruža informacije o različitim aspektima
zaštite djetetovog zdravlja.
Nedostatak roditeljske uključenosti ima veći negativan utjecaj na dijete nego loša disciplina u
školi. Odnos u hrvatskim školama je još uvijek prilično tradicionalan.