FARMAKOLOGIJA

APSORPCIJA LIJEKA

Ulazak lijeka s mjesta primjene u krv naziva se apsorpcijom ili resorpcijom. Prolazak lijeka kroz
staničnu membranu može biti:

1. pasivni transport jednostavnom difuzijom – s mjesta veće koncentracije na mjesto

manje koncentracije, kroz bimolekularni lipidni sloj stanične membrane ili
ultrafiltracijom kroz pore koje su ispunjene vodom promjera 0.35 – 0.42 nm.
Jednostavnom difuzijom mogu se transportirati samo neionizirani liposolubilni lijekovi.
2. aktivni transport – često lijekovi topljivi u vodi, čestica većih od 0.4 nm, koji ne mogu
proći kroz pore, prelaze kroz staničnu membranu i s mjesta manje koncentracije na
mjesto veće koncentracije. Takav se prelazak naziva aktivnim transportom. U membrani se
nalaze specifični nosači za određenu kemijsku strukturu lijeka koji primaju lijek i prenose ga
kroz staničnu membranu uz potrošnju energije. Na taj se način transportiraju fiziološke
tvari, poput aminokiselina, elektrolita, glukze i sl. i lijekovi poput pirimidinskih baza.
3. olakšanim transportom – naziva se transport prema koncentracijskom gradijentu
uz relativno selektivne molekule nosača. Lijek vezan uz nosač tvori kompleks koji
brže prolazi kroz membrane nego lijek sam.

Apsorpcija lijeka nakon gutanja (enteralna) – uzimanje lijeka kroz usta (per os). Kroz usta se
primjenjuju lijekovi u tekućinama ili kruti lijekovi (prašci, tablete, dražeje, kapsule). Na
apsorpciju utječu brzina kretanja lijeka, veličina površine s kojom lijek dolazi u dodir, te
istodobna primjena drugog lijeka ili popratnih tvari. Pri peroralnoj primjeni lijekova važno
je da oni procesom probave ne budu razgrađeni kloridnom kiselinom u želudcu i ostalim
probavnim fermentima. Neki se lijekovi nakon peroralne primjene nedovoljno il uopće ne
apsorbiraju. Lijekovi se u prbavnom sustavu manjim dijelom apsorbiraju u želudcu i
debelom crijevu, a najvećim dijelom, kao i hrana, u tankom crijevu. Tanko je crijevo tbog
svoje velike površine, dnbre prokrvljenosti i peristaltike vrlo pogodono za apsorpciju. Nakon
enteralne apsorpcije lijekvi portalnom venom dospijevaju u jetru. Iz jetre se dio lijeka mže
lrz žuč vratiti u crijevo i ponovno se apsorbirati (enterohepatična cirkulacija). Ostali dio
apsorbiranog lijeka dospijeva uv eliki krvni optjecaj. Nakon peroralne primjene lijek doseže
maksimalnu koncentraciju u krvi za otprilike 2-3 sata.

Apsorpcija lijeka nakon parenteralne primjene – parenteralna (mimo crijeva) primjena lijeka
može se podijeliti ovako:
 1. indirektna (posredna), kada se lijek primjenjuje na kžu i sluznice da bi se kroz njih
apsorbirao i ušao u cirkulaciju.
2. direktna (izravna), kada se lijek injekcijama primjenjuje kroz membrane koje dijele
vanjski svijet od unutrašnjosti organizma u tkiva ili izravno u krvnu struju.

DISTRIBUCIJA LIJEKA U ORGANIZMU

Lijek koji je apsorpcijom ili izravnom primjenom dospio u krv je nošen krvlju po tijelu. U krvi se
lijekovi vežu za proteine plazme, i to najviše za albumine. Količina lijeka vezana za proteine
razmjerna je njegovoj koncentraciji u plazmi. Uz vezanu frakciju u krvi postoji i slobodna frakcija
lijeka. Samo je slobodni dio lijeka farmakološki aktivan. Vezani je dio inaktivan, ne može proći
kroz stijenku kapilara i izaći iz cirkulacije, ne metabolizira se i ne izlučuje. Budući da je veza s
proteinima labilna, vezani dio lijeka čini spremište. Kad koncentracija slobodnog lijeka u krvi
padne, oslobađa se lijek iz veze s proteinima i prelazi u slobodan oblik. Slbodni dio lijeka može
proširiti po tijelu i razviti farmakološki učinak. Koncentracija lijeka u tjelesnim tekućinama varira
prema apsorpciji novih količina lijeka, razgradnji i eliminaciji, tako da se lijek staln
preraspodjeljuje.

MEHANIZAM DJELOVANJA ANTIBIOTIKA

Inhibicija sinteze stanične stijenke – ova skupina antibiotika inhibira, odnosno zaustavlja
stvaranje veza peptidoglikana u staničnoj stijenci patogena. Inhibicija se ostvaruje aktiviranjem
enzima koji kida veze peptidoglikana i na taj način dolazi do degradacije stijenke. U ovu
skupinuspadaju penicilin, ampicilin, karbencilin, cefalosporin i vankomicin.

Inhibicija sinteze proteina – do inhibicije sinteze proteina dolazi zbog prekida normalne
aktivnosti ribsoma. Antibiotici koji djeluju na ovaj način su streptomicin, gentamicin,
kloramfenikol, tetraciklin i eritromicin.

Inhibicija stijenke nukleinske kiseline – ova skupina antibiotika djeluje izravnom degradacijom
DNK i RNK molekule, ili se veže na enzime koji upravljaju replikacijom DNK, kao što je DNK
polimeraza. Ovu skupinu antibiotika čini rifampicin.

Inhibicija metabolizma – metabolizam je jedan od najvažnijih procesa svih rganizama uz pomoć

kojeg stanice dolaze do energije za razne procese. Ako se dogodi degradacija enzima koji
sudjeluju u metabolizmu, stanice postaju nesposobne za normalno funkcioniranje.

ELIMINACIJA LIJEKOVA

Eliminacijom se nazivaju svi procesi koji sudjeluju u smanjivanju količine lijeka u tijelu do
njegova konačna nestanka iz organizma, što znači i prestanka djelovanja. Ona uključuje
izlučivanje (ekskreciju) lijeka koji se nije promijenio u tijelu i biotransformaciju ili metabolizam
lijeka, koji se zatim izlučuje u promijenjenom obliku.

METABOLIZAM LIJEKA

Biotransformacija je kemijsko mijenjanje lijeka u metabolite. Metaboliti mogu – zadržavati

učinkovitost lijeka iz kojeg su nastali, i biti inaktivni. Biotransformacijom mogu tzv. Predlijekovi
(pre-drug) postati farmakološki aktivni.

Faze biotransformacije:

1. jednostavna razgradnja oksidacijom, redukcijom i hidrolizom

2. konjugacija – metaboliti 1. Faze konjugiraju s glukuronskom kiselinom i nastaju
hidrosolubilni spojevi koji se lako izlučuju.

EKSKRECIJA LIJEKOVA

Lijekovi se iz tijela izlučuju ekskrecijskim organima, nepromijenjeni ili kao metaboliti.

Najznačajniji ekskrecijski organi su bubrezi (mokraćom), probavni sustav (stolicom), pluća
(izdahnutim zrakom), te rjeđe egzokrine žlijezde (znojem, slinom, suzama, majčinim mlijekom).

Izlučivanje bubrezima – je najznačajniji put izlučivanja lijekova topljivih u vodi. Bubrezima se

lijek mže izlučivati glomerularnom filtracijom ili tubularnom sekrecijom.

Izlučivanje probavnim sustavom – lijekovi koji se uzimaju per os dijelom se izlučuju fecesom, a
ako nisu topljivi, potpuno se izlučuju fecesom.

Izlučivanje respiracijskim sustavom – plućima se izlučuju lijekovi kji se kroz pluća i apsorbiraju.
To su inhalacijski opći anestetici.

NEŽELJENI EFEKTI LIJEKOVA

Gotovo svaki lijek primijenjen u terapijskoj dozi razvija, uz svoj korisni i očekivani terapcijski
učinak, i neželjena djelovanja, koje se nazivaju nuspojavama. Neželjena djelvanja mogu se
podijeliti na tksičnee i alergijske reakcije.

Toksične reakcije – nastaju zbg relativne pogreške doziranja. Poseban oblik toksičnih reakcija
jesu teratogena, mutagena i karcinogena djelovanja lijekova.

Alergijske reakcije – su vrste neželjenih učinaka lijekova pri kojima važnu ulogu ima
imunosustav organizma. Te reakcije ne ovise o veličini doze. Alergijske reakcije zahtijevaju
trenutačni prekid terapije.
 INTERAKCIJA LIJEKOVA
Interakcija lijekova nastaje pri istodobnoj primjeni dvaju ili više lijekova, a rezultira
kvantitativnim ili kvalitativnim mijenjanjem djelovanja jednog lijeka drugim lijekom.
Interakcijom lijekovi mogu razviti antagonizam ili sinergizam.

Antagonizam – nastaje kada učinak jednog lijeka reducira ili ukida primjena drugog lijeka.
Antagonizam mže biti kemijski i on se često primjenjuje u terapiji otrovanja, funkcionalni i on
nastaje kao posljedica suprotnoga djelovanja dvaju lijekova na istom izvršnom organu, ali
posredovanjerm različitih receptora. Antagonizam dvaju lijekova na istom izvršnm organu i
istim receptorima naziva se kompetitivni.

Sinergizam – je pojava da se lijekovi međusobno pojačavaju u djelovanju. Može biti aditivan, tj.
učinak postignut zajedno primijenjenim lijekovima odgovara zbroju njegovih pojedinačnih
učinaka. Potencirani sinergizam je kada je postignuti učinak veći od zbroja pojedinačnih
djelovanja, pri tome često jedan lijek djeluje terapijski, a drugi ga samo pojačava.

Farmaceutske interakcije – zbivaju se izvan bolesnika, u farmaceutskom pripravku.

Farmakokinetičke interakcije – nastaju pod utjecajem jednog lijeka na apsorpciju,

raspodjelu, biotransformaciju ili ekskreciju drugog lijeka.

Farmakodinamičke interakcije – zbivaju se na mjestu farmakoterapijskog djelovanja lijeka

na receptoru. One mijenjaju učinak bilo koje količine lijeka.

BAKTERIOSTATSKO I BAKTERICIDNO DJELOVANJE

Bakteriostatsko djelovanje lijekova – sprječavanje razmnožavanja bakterija ometanjem

metaboličke funkcije. Antibiotik koji uništava rast bakterija, ali ih ne uništava.

Baktericidno djelovanje lijekova – imaju antibiotici koji zaustavljaju sintezu staničnog zida
bakterije bez kojeg ne mogu živjeti, djeluju na staničnu membranu bakterije i na bakterijske
enzime.

SULFONAMIDI

Sulfanilamid je derivat sulfanilne kiseline, polazni proizvod za mnoge derivate koji se nazivaju
sulfonamidima. Sulfonamidi u tijelu razvijaju snažan bakteriostatski učinak.

Preparati sulfonamida:

1. kombinirani preparati sulfonamida uz antibakterijski trimetoprim

2. sulfonamidi koji djeluju u crijevima, jer se ne apsorbiraju
3. sulfonamidi za lokalnu primjenu: koža i oči

Mehanizam djelovanja: Sulfonamid je struktruni analog p-aminobenzoeve kiseline(PABA), koja je

neophodna za sintezu folne kiseline kod bakterija. Folati su potrebni za sintezu prekursora za DNK
i RNK i kod bakterija i kod sisara. Sulfonamidi stupaju u kompeticiju sa PABA za enzim
dihidropteroat sintetazu, što znači da efekat sulfonamida može biti savladan dodavanjem veće
količine PABA. Djestvo sulfonamida je da inhibira rast bakterija, a ne da ih ubija. Prisustvo gnoja i
proizvoda raspada tikiva poništava dejstvo sulfonamida, pošto oni sadrže timidin i purine, koje
bakterija koristi da bi izbjegla potrebu za folnom kiselinom.
Farmakokinetički aspekt: Lako se apsorbuju iz gastrointestinalnog trakta i dostižu maksimalnu
koncentraciju u plazmi za 4-6 sati. Ne primjenjuju se lokalno.
Neželjena djelovanja: Blaga do umjerena neželjena djelovanja su povraćanje, glavobolja, mentalna
depresija. Ozbiljni neželjeni efekti su hepatitis, reakcija preosjetljivosti, supresija koštane srži i
kristalurija.

SEKRETOLITICI

Ekspektoransi – olakšavaju iskašljavanje

Aparat zadužen za čišćenje respiratornih puteva (traheobronhalnog sistema):Cilijarni epitel.

Mukoidna tečnost (dublji soni sloj, vanjski gelni sloj) Oštećenje: upale, dehidratacija,produkti
upale. Lijekovi koji poboljšavaju funkciju cilija-Simpatomimetici.
U manjem stepenu: Kortikosteroidi,Aminofilin,Kalijum-jodid.

Kromolin: usporava rad cilija.

Lijekovi koji utiču na povećanje sonog sloja Soni sloj: vodenaste konzistencije, sadrži elektrolite;
oprez dehidratacija .Dubinu sonog sloja povećavaju:voda, ipekakuana (stimulacija vagusa), jodidi
(nešto slabije) bromheksin i saponinske droge.(Radix Primulae)
LAKTAMI

Velika skupina antimikrobnih lijekova koji u svojoj strukturi imaju laktamski prsten nazivaju
se laktamima. Obuhvaća peniciline, cefalosporine, te novije antibiotike monobaktame i
peneme.

PENICILIN

1928. Alexander Fleming pronaša je penicilin. Jedan od najvažnijih antiobiotika u terapiji

bakterijskih zaraza. Dobiva se prirodnim putem iz filtrata kulture plijeski roda Penicillium.
Ovisno o soju plijesni i sastavu hranilišta, dobiva se penicilin G ili benzilpenicilin i
fenoksimetilpenicilin ili penicilin V. Penicilin se vrlo lako izlučuje, i to 60-90% bubrezima,
tubularnom sekrecijom. Penicilin je baktericid. Djeluje na izgradnju bakterijske stanične
stijenke. Stijenka tih bakterija sadržava mrežicu ukriženo vezanih mukopeptida mureina.
Penicilin inhibira bakterijske transpeptidaze – enzime koji omogućuju ukriženo vezanje mureina,
čime se bakterijskoj stanici smanjuje čvrstoća, te ona puca.

CEFALOSPORINI

Cefalosporini spadaju u skupinu laktamskih antiobiotika. Mehanihzam antibakterijskog

djelovanja je inhibicija sinteze bakterijske stanične stijenke, što dovodi do njezinog raspada.
Dijele se u 4 generacije:

1. prva generacija – najstarija generacija. Djeluju na gram-pozitivne koke uključujući i

stafilokoke koji luče laktamazu, kao i na neke gram-negativne mikroorganizme kao
što su ešerihija, šigela, klebsijela i Proteus mirabilis.
2. druga generacija – djeluje dobro na sve mikroorganizme na koje djeluje i prva, uz
dodatnu učinskovitost na H.influenzae, enterobakter, seracije i naiserie.
3. treća generacija – djeluje uglavnom na gram-negativne uzročnike, ukljućujući i
one rezistentne na prve dvije skupine.
4. četvrta generacija – slična trećoj, otpornija na neke laktamaze. Izazivaju vrlo malo
nuspojava, ubrajaju se među slabo štetne antiobiotoke. Od nuspojava se mogu pojaviti
alergijske reakcije, najčešće u obliku kožnih promjena.

TETRACIKLINI
Tetraciklini su antibiotici širokog spektra dejstva, ovu grupu čine tetraciklin, oksitetraciklin,
doksiciklin i minociklin.
Mehanizam djelovanja: djeluju tako što inhibiraju sintezu proteina poslije preuzimanja u
osjetljive mikroorganizme putem aktivnog transporta. Djeluju bakteriostatski, a ne
baktericidno.

Spektar antimikrobnog djelovanja tetraciklina je veoma širok i obuhvata gram pozitivne i

gram negativne bakterije. Mnogi mikroorganizmi su postali rezistentni na ove lijekove i to je
smanjilo njihovu efikasnost.
Farmakokinetika: Obično se daju oralno, ali se mogu dati i parenteralno. Apsorpcija većine
lijekova iz crijeva je nepravilna i nepotpuna, a poboljšava se odsustvom hrane. Pošto
tetraciklini sa metalnim jonima formiraju neresorptivne helatne komplekse, resorpcija je
smanjena u prisustvu mlijeka, antacida i preparata gvožđa.
Neželjena djelovanja: gastrointestinalni poremećaji uzrokovani u početku direktnim
nadražajem,a kasnije modifikacijom crijevne flore, javlja se deficit kompleksa vitamina B, kao
i superinfekcija, uzrokuju obojenost zuba, ponekad dentalnu hipoplaziju i deformitete kostiju.
Kod trudnica opasnost zbog hepatotoksičnosti i kod nekih vrsta fototoksičnosti. Dugotrajna
terapija može dovesti do oštećenja koštane.

ANTIMIKOTICI

Antimiktici ili antifungici su kemoterapijska sredstva kojima se djeluje na gljivice. U liječenju

gljivičnih zaraza rabe se: nistatin, koji ima širok antimikotični spektar, ali uglavnom služi u
iječenju kandidijaze lokalno na sluznici probavng sustava. Amfatericin je sličan nistatinu,
učinkovit je za većinu gljivičnih zaraza. Primjenjuje se intravenski. Česte nuspojave su
nefrotoksičnost, alergije... Azoli imaju širok antimikotički spektar. Primjenjuju se lokalno,
per os, a neki i intravenski (flukonazol). Preparati su: ketokonazol, mikonazol, flukonazol i
itrakonazol. Flucitozin dobro djeluje na kvasnice, primjenuje se per os. Terbinafin, fungicid
za dermatofite primjenuje se topikalno i per os.

BLOKATORI

Farmakološko djelovanje adrenergičkih blokatora kompetetivni je antanogizam s

katekolaminima u kardiovaskularnom sustavu. Oni blokiraju aritmije, te pozitivno konotropno i
inotropno djelovanje katekolamina. Uz to, kao rezultat njihovog djelovanja na srce, dolazi i do
sniženja krvnoga tlaka, što je dijelom posljedica i smanjene proizvodnje renina u bubregu. Od
preparata rabe se kardioselektivni blokatori, koji djeluju pretežno na 1 receptore u srcu,
poput atenolola, metoprolola, i neselektivni, koji djeluju na oba tipa receptora, kao npr.
Oksprenolol, propranonol i sotalol. Primjenjuju se u liječenju srčanih anemija, angine pektoris i
hipertenzije.

KARDIOTONICI

Kardiotonici su lijekovi koji jačaju rad insuficijentnog srca pojačavanjem njegove kontraktilnosti.
Uklanja niz simptoma koji prate dekompenzirano srce: tahikardija, dispneja, cijanoza, edemi,
ascites, smanjena diureza. Kardiotonici inhibiraju Na+/K+-ATP-azu, enzim koji se smatra
receptorom za digitalis, a odgovoran je za prijenos natrija i kalija kroz membranu stanica
miokarda. To dovodi do porasta unutarstaničnog natrija, a smanjenja kalija, tj. smanjenja
potencijala membrane u mirovanju, odnosno do povećane podražljivosti stanica. To je razlog
pojave aritmija kao najozbiljnijeg neželjenog efekta kardiotonika. Terapijska širina kardiotonika
vrlo je mala. Naječešća nuspojava je poremećaj srčanog ritma, zatim gastrointestinalni
 simptomi: mučnina i povraćanje, kao posljedica podražaja keoreceptorne zone okidanja i
stimulacije vagusa. Kod nekih pacijenata se pojavljuju neurotoksični simptomi: glavobolja,
nesanica, smušenost, vrtoglavica, poremećaji vida, te bol u donjem dijelu lica.

ANALGETICI

Analgetici su jedinjenja koja u terapijskim dozama snižavaju osećaj za bol a nemaju opšti anestetički efekat.
U odnosu na stepen aktivnosti, mehanizam djelovanja i neželjene efekte, izdvajaju se dve grupe analgetika:
- narkotici (jaki analgetici, opijati i opioidi)
- ne narkotični analgetici (slabi analgetici)

Lijekovi ove druge grupe, obično poseduju i antipiretske, anti-inflamatrone i antireumatske osobine.
Svi narkotički lijekovi imaju identičan mehanizam djelovanja i stimulacije opijatnih centara. Razlike koje
postoje i koje su neznatne, posljedica su prvenstveno afiniteta za receptore ili farmakokinetskih
parametara.

KLASIFIKACIJA:
1) neopioidni analgetici
paracetamol
NSAR
2) blagi opioidi
kodein
tramadol
3) jaki opioidi
morfin
 DIURETICI HENLEOVE PETLJE

Skupina diuretika najjačeg diuretičkog učinka, sposobnih da izluče 15-25% profiltriranog natrija.
Djeluju primarno na uzlaznom tankom dijelu Henleove petlje inhibirajući transport natrijeva
klorida iz tubula u intersticij, i to blokadom Na+/K+/2Cl- prenosioca u membranu. U toj su skupini
fursemid i torasemid. Rabe se u slučajevima kada se zbog smanjene glumerularne filtracije
ostalim diureticima, ne može postići zadovoljavajući saluretički učinak. Diuretici su lijek izbora
pri akutnom plućnom endemu. Primjenjuju se per os, ali parenteralno. Djelovanje je brzo i traje
po nekoliko sati.

BRONHODILATATORI

Bronhodilatatori šire brohnalno stablo i najvažnija su podskupina antiasmatika.

Dijele se na:
A. Neselektivne bronhodilatatore-koji stimuliraju beta-1 i beta-2-adrenergičke receptore

B. Selektivne bronhodilatatore- koji stimuliraju samo beta-2 receptore

Bronhodilatacija se ostvaruje stimulacijom adrenergičkih beta-2 receptora koji se nalaze u mišićima

bronha. Stimulacijom beta-1 receptora stimulira se srčana aktivnost, mogu nastati aritmije,
stenokardičke tegobe, pa čak i infarkt. Pri tom se ne utječe na tonus bronhalnih mišića. Zato je beta-1
stimulacijski učinak nepoželjan pri liječenju bronhalne astme. Bronhodilatatorski učinak smanjuje se
tjekom učestale primjene adrenergika. Dodavanjem kortikosteroida može im se vratiti osnovna
bronhodilatacijska djelotvornost. Antihistaminici nisu efikasni bronhodilatatori, ali mogu spriječiti
nastanak bronhospazma. Neselektivni bronhodilatatori su lijek izbora, zbog manje neželjenih efekata.

ANTIHISTAMINICI

Dijele se na antagoniste H1, H2 i H3 – histaminskih receptora. Djelovanje antihistaminika može

se podijeliti u 2 dijela: jedan dio je posljedica kompetetivnog antagonizma s histaminom na H 1-
histaminskim receptorima, a drugi dio posljedica djelovanja neovisnog o njihovu
antihistaminskom učinku. Antihistaminici blokiraju djelovanje histamina na H 1-recepotrima
kompetetivnim antagnizmom. Sprječavaju širenje arteriola izazvano histaminom i pad krvnog
tlaka, te povećanu propusnost kapilara i nastajanje endema. Uglavnom djeluju depresivno na
središnji živčani sustav, dok noviji preparati (lratadin, feksfenadin) djeluju
stimulirajuće, izazivaju sedaciju koja može biti pojačana stalim depresorima središnjeg
živčanog sustava.
Većina ih djeluje antiemetički.

PROPRANOLOL

Propranolol je beta-blokator. To je bio drugi izumljeni beta-blokator i do danas je vrlo značajan.

On je standard prema kojem se moraju uspoređiati svi noviji beta-blokatori. Propranolol je
neselektivni inhibitor beta-adrenergičkih receptra i ne djeluje intrinzički (nema ISA djelovanje).
Njegov je najznačajniji učinak zaštita srca od prekomjernog simpatičkog uzbuđenja ili
cirkulirajućih katekolama psihičkog ili fizičkog podrijetla. Smanjuje srčanu frekvenciju i snagu
srčane kontrakcije. Zato smanjuje udarni i minutni volumen i potrebu srčanog mišića za kisikom.
Polako i ravnomjerno snižava krvni tlak kod bolesnika sa esencijalnom i bubrežnom
hipertenzijom. Njime se mogu liječiti svi stupnjevi povišenog tlaka, ali nije prikladan za liječenje
hipertenzivnih kriza jer njegov učinak nije brz. Također djeluje i lokalno anstetički. Posljedica
obaju učinaka propranolola je usporavanje spontane dijastolične depolarizacije. Koristi se u
liječenju angine pectoris, aritmija, hipertenzije, hipertrofijske opstruktivne kardiomiopatije, te
feokromocitoma. Najčešće moguće nuspojave su bradikardija, srčana dekompenzacija,
atrioventrikulski blok, hipotenzija, bronhospazm, mučnina, nesanica, halucinacije it