30. siječanj — 31. svibanj 2015.

8 — 13 Duhan — kratka povijest
16 — 33 Herba fiscalis
36 — 61 Pušački pribor
64 — 75 Načini uživanja duhana
78 — 81 Ženska strana duhana
84 — 89 Cigarete na filmu
DIM Str. 7
 Nicotiana rustica je vrlo jaka vrsta
duhana čiji listovi sadrže visoku
koncentraciju nikotina — devet
puta više nego vrsta Nicotiana
tabacum. Zbog snažnog djelovanja
često je korištena u šamanističkim
ritualima. U Južnoj Americi poznata
je pod imenom mapacho. Biljka
naraste do 80 centimetara visine.
Listovi su manji nego u Nicotiane
Nicotiana tabacum je najraširenija tabacum, a cvijet je žute boje.
vrsta duhana te se uzgaja na svih
pet kontinenata. To je tropska
i suptropska biljka, ali se do danas
proširila i u umjerenu klimatsku
zonu. Biljka naraste od 1 do 2 metra
visine. Listovi mogu biti različitih
oblika, veličina i nijansi. Cvijet biljke
može biti zelenkastožute, žute,
ružičaste, crvene i ljubičaste boje.
 DIM
Duhan je jednogodišnja biljka koja pri-
pada rodu Nicotiana iz porodice Solana-
ceae s više od 60 vrsta od kojih je velika
većina američkog podrijetla. Američki su
starosjedioci u prošlosti koristili sedam
vrsta duhana, od čega je pet vrsta divljih
biljaka, dok su dvije od njih — Nicotianu
rusticu i Nicotianu tabacco — kultivirali
na andskom području kontinenta, oda-
kle su se proširile na obje Amerike. Te su
dvije vrste jedine dosegle kulturnu važ-
nost i široku rasprostranjenost.
Da je upotreba duhana u Južnoj i
Sjevernoj Americi vrlo stara, potvrđuje
i činjenica da je duhan imao važnu ulo-
gu unutar sustava vjerovanja američkih
starosjedilaca. Služio je u povezivanju
naroda i generacija, odnosno općenito
ljudi, kao i u povezivanju ljudi s duhov-
nim svijetom. Bio je temeljni element nji-
hovih religija i rituala, uključen u sâm čin
stvaranja svijeta, o čemu govore mitovi o
podrijetlu mnogih američkih naroda.
Narod Iranxé ili Münukü koji živi u
današnjem Brazilu čuva mit o podrijetlu
duhana:
“Jednom se neki čovjek loše ponio
prema drugom čovjeku, pa mu se ovaj
poželio osvetiti. Izgovarajući se berbom
voća, on svog neprijatelja popne na jedno
drvo i tu ga ostavi, prethodno uklonivši
motku pomoću koje se ovaj popeo. Izglad-
njeo, žedan i smršao, zatvorenik primije-
ti jednog majmuna i pozva ga u pomoć.
Majmun pristade donijeti mu vode, ali
izjavi kako je previše slab da bi mu po-
mogao da siđe. Ipak, jedan mršav i smrd-
ljivi urubu (orao lešinar) uspije ga odatle
spasiti i odvede ga svojoj kući. To je bio
gospodar duhana, imao je dvije vrste, jed-
nu dobru, a jednu otrovnu, i poklonio ih je
svojemu štićeniku, kako bi ovaj naučio da
Duhan
kratka povijest
prvu vrstu puši, a drugu koristi za osvetu.
Kada se vratio u selo, junak je loš duhan
ponudio svom progonitelju, koga potom
obuze vrtoglavica pa se pretvori u mravo-
jeda. Junak tada pođe da ga ulovi, izne-
nadi ga usred dana na spavanju i ubije.
Zatim pozva svog dobročinitelja urubua
da se nasiti raspadnutom lešinom.” (Mo-
ura prema Lévi-Strauss 2008: 56).
Narod Bororo također poznaje opo-
ziciju “dobar – loš duhan”, pri čemu se ta
dinstikcija ne zasniva uvijek na prirodi
proizvoda, već na tehnici konzumacije.
Duhan čiji se dim izdiše uspostavlja do-
bru komunikaciju s duhovima, dok du-
han čiji se dim guta preobražava ljude u
životinje (Lévi-Strauss 2008: 60).
Važnost duhana vidljiva je i u šama­
niz­mu. Prema šamanističkim shvaćanji­
ma, bolesti i zaraze uzrokovale su duhov-
ne sile. Zao duh izazvao bi bolest tako
što bi ušao u tijelo bolesnika ili u njemu
ostavio magični predmet. Kako bi izlije-
čio bolesnika, šaman bi morao ući u svijet
duhova kako bi uklonio sporni predmet
ili povratio dušu bolesniku (Goodman
prema Hughes 2005: 554). Ta se komu-
nikacija uspostavljala pomoću halucino-
genih biljaka jer su jedino one omoguća-
vale stanje svijesti u kojemu su šamani
mogli komunicirati sa svijetom duhova.
Iako su se koristile i druge biljke, najvi-
še je u upotrebi bio upravo duhan. Jo-
hannes Wilbert u svojoj iscrpnoj studiji
Duhan i šamanizam u Južnoj Americi
(1987) kaže kako jedino pobjedom nad
smrću pojedinac može izliječiti drugoga
te zato šamani nikotinskim otrovanjem
sebe stavljaju na rub smrti. Znanstve-
nici sugeriraju da visoka razina alkaloi-
da nikotina u Nicotiani rustici rezultira
fizičkim i psihičkim učincima do razine
Str. 9
ovisnosti, što objašnjava njegovo široko
rasprostranjenje i brzo usvajanjanje u
šamanizmu.
Postoji vjerovanje da šamanov dah
ima iscjeljiteljsku moć koja se udvostru-
čuje kada on postaje vidljiv putem du-
hanskog dima. Rana europska literatura
o narodima Južne Amerike sadrži brojna
svjedočenja kako šaman u više navrata
ispuhuje oblake duhanskog dima nad ti-
jelima svojih pacijenata. Europski putni-
ci mogli su to opisati kao praznovjerje, ali
tu bi ipak moglo biti stvarnog biološkog
učinka apsorpcije nikotina kroz kožu.
Tome u prilog govori činjenica da nikotin
može ukloniti s kože mikroorganizme i
klice (uzročnike bolesti), budući da bo-
taničari duhan smatraju snažnim prirod-
nim insekticidom (Furst 2005: 519).
Europljani su se s duhanom susreli
1492. godine, kada su dva člana Kolumbo-
ve ekspedicije, istražujući unutrašnjost
Kube, vidjeli muškarce sa “zapaljenim
štapićima u ruci čiji su dim udisali i zbog
kojega su bili kao pijani”, što je Kolum-
bo zapisao u svom dnevniku (Rodrigez
Gordillo 2005: 585). Jedan od njih je po
povratku u Španjolsku demonstrirao pu-
šenje duhana, zbog čega je bio zatvoren i
optužen za poganstvo. Slijedio je period
upoznavanja s tom nepoznatom biljkom
te se u drugoj polovini 16. stoljeća duhan
počinje koristiti u Španjolskoj, Portugalu,
Nizozemskoj i Engleskoj, a početkom 17.
stoljeća i u drugim europskim zemljama.
Tada kolonijalisti proširuju proizvodnju
duhana u američkim kolonijama te se ra-
zvija prekoatlantska trgovina.
Španjolski i portugalski trgovci do-
nijeli su duhan u Japan krajem 16. stolje-
ća. U početku je proizvodnja i upotreba
duhana bila strogo regulirana, odnosno
 Inipi ceremonija samo je jedan
od primjera kako se duhan
koristi unutar sustava vjerovanja
američkih starosjedilaca. Ta
se ceremonija među narodom
Lakota prenosi generacijama,
a danas je vrlo popularna diljem
Sjedinjenih Američkih Država.
Riječ je o ritualu kojim se ljudi
pročišćavaju na dva načina:
pomoću pare s vrućih kamenova
i pomoću duhanskog dima.
Svakom sudioniku je omogućeno
da puši duhan jedanput ili više
puta te da ispuhne dim i protrlja
ga po svojim nogama, glavi
ili nekom drugom dijelu tijela.
Postoji nekoliko varijanti ove
ceremonije, a temelji se na
uvjerenju da je dim sveti,
pročišćavajući element koji
ne samo da čisti dušu i tijelo,
već i ugađa Velikom duhu
i ostalim božanstvima strujeći
prema nebu.

Šaman Don Howard,

pušeći mapacho.
Spiritquest Sanctuary,
Amazonija, Peru. 2012.
DIM
Riječi nicotiana i nikotin
izvedene su prema Jeanu
Nicotu de Villemainu,
francuskom ambasadoru
u Portugalu, koji je 1561.
godine na francuski dvor
poslao duhanski prah.
Sir Walter Raleigh
(1554–1618), aristokrat
i istraživač, popularizirao
je pušenje u Engleskoj
Str. 11
zabranjena od strane šogunata. U počet-
ku su taj novi običaj prakticirali samo pri­
padnici grupe mladih ljudi (kabukimono)
poznatih po neobičnom odijevanju i na-
silnom ponašanju (Handa 2005: 277), ali
već u drugoj polovini 17. stoljeća duhan
je pratio ceremoniju čaja i bio dije­lom
sva­kodnevnog života. U Kini se počeo
uz­ga­jati i konzumirati tijekom sredine i
druge polovine 16. stoljeća. Već oko 1750.
godine duhan je postao važna poljo­pri­
vredna kultura i to ne samo za mnoge lo­
kalne poljoprivrednike, već i za državu
(Benedict 2011: 2). Duhan su u Afriku naj­
vje­ro­jatnije donijeli portugalski trgov­ci u
prvoj po­lo­vini 16. stoljeća. Njime su trgo-
vali uz­duž istočne i zapadne obale Afrike,
ali se već do sredine 17. stoljeća proširio
i na ostale dijelove kontinenta (Rubert
2005: 23, 24).
U Europi su prvi pušači bili mornari,
zatim je duhan postao popularan kod ari­
stokracije, a u 17. stoljeću bio je najrašire-
niji među vojnicima. U početku se kori-
stio u terapijske svrhe, a ne kao sredstvo
za uživanje. Smatralo se kako duhan ima
čudotvornu moć pa su ga nazivali Herba
santa i Herba panacea. Francuski velepo-
slanik u Portugalu, Jean Nicot de Villema-
in, 1560. godine piše o duhanu nazivajući
ga panacejom (lijekom za sve). Sljedeće
godine on šalje duhanski prah francuskoj
kraljici Katarini de Medici za liječenje gla-
vobolje njezinog sina. Deset godina pos­
lije, 1571., španjolski liječnik Nicolas Mo-
nardes izdaje djelo o upotrebi duhana u
medicini te navodi više od trideset bole-
sti koje se mogu liječiti duhanom. Tako se
lokalnim nanošenjem zelenog lista liječi
glavobolja ili se smiruje ugriz zmije ili in-
sekta. Inhaliranjem ili žvakanjem liječe
se trbobolja, astma, name­tnici, reumati-
zam, nadimanje, zubobolja, otrovanje te
razne kožne bolesti. Monardes je svoje
uvjerenje o terapeutskoj vrijednosti du-
hana temeljio na starogrčkoj humoralnoj
teoriji medicine te je ustanovio temeljno
svojstvo duhana kao toplo i suho.
Tijekom 17. stoljeća europski liječ-
nici su raspravljali o ljekovitom učinku
duhana. Neki su, sljedeći Monardesa, na-
stavili opisivati duhan kao čudotvoran
lijek, dok su drugi te tvrdnje kritizirali
Jedan od razloga
za zabranu pušenja
duhana u prošlosti
bio je povećani rizik
od požara koji su
bili vrlo razorni
u vrijeme drvene
gradnje. Veliki
požar u Varaždinu
25. travnja 1776.
godine prouzročio je
četrnaestogodišnji
kmet Jakob Vrček
koji je pušenjem
cigare pokušao
ublažiti zubobolju.
 DIM
kao neutemeljene. S vremenom je minu­
lo oduševljenje duhanom kao lijekom za
sve, pa se od 19. stoljeća primarno kori-
stio kao sredstvo uživanja. Ipak, niko­
tinska terapija se koristila duboko u 19.
stoljeću, kada su europski liječnici i dalje
duhan koristili za liječenje astme, kao kli-
stir za crijevne opstrukcije i kao diuretik
za vodenu bolest. A još 1890-ih koristio
se kao zaštitno sredstvo protiv kolere.
Ljudi su vrlo brzo počeli koristiti du-
han kao sredstvo za uživanje, što je iza-
zvalo mnoge polemike i zabrane. Tijekom
povijesti postojala su tri vala zabrane
kon­zu­miranja duhana, svaki u skladu sa
svojim vremenom. Prvi val zabrana seže
u 17. stoljeće. One nisu bile zasnovane na
štetnim utjecajima duhana, već na moral-
nim, religijskim, kulturnim te gospodar-
skim temeljima. Katolička i protestant-
ska crkva, kao i islam vrlo su brzo naviku
pušenja duhana proglasili nemoralnom,
odnosno porokom i grijehom.
Među prvim zabranama bila je ona
iz 1575. godine, kada je Katolička crkva u
Meksiku zabranila konzumiranje duha-
na u crkvama. U početku je cilj bio pre-
obraćenje starosjedilaca koji su duhan
pušili u svojim ceremonijama, a kasnije
je zabrana obuhvatila i svećenike. Crkva
je i u Europi zabranjivala pušenje prije i
za vrijeme mise. Pape Urban VIII. i Ino-
cent X. izdali su u prvoj polovini 17. stolje-
ća više bula u kojima prijete izopćenjem
onih koji konzumiraju duhan u crkvama.
U to vrijeme vlasti diljem svijeta za-
branjuju konzumiranje duhana, osobito
u javnosti. Ponegdje su kazne bile uisti-
nu zastrašujuće. Tako je sultan Murat IV.
zabranio pušenje u Osmanskom castvu
1633. godine uz smrtnu kaznu za prekr-
šitelje. Navodno je dnevno bilo pogublje-
no između petnaest i dvadeset pušača.
U Rusiji je car Mihajlo zabranio pušenje
1634. godine te odredio teške tjelesne
kazne za prekršitelje, poput bičevanja i
bušenja nosnica pušačima.
S druge strane, bilo je država koje ni-
kada nisu zabranjivale upotrebu duhana,
već su kontrolirale i carinile proizvodnju
i prodaju duhana. Takav primjer je En-
gleska, gdje je usprkos bijesu kralja Ja-
mesa I., koji je pušenje duhana smatrao
Str. 13
nezdravim, prljavim i nemoralnim, njego- bili svjesni njegovog lošeg učinka, osobi-
vo konzumiranje uvijek bilo legalno. Jed- to za djecu, potvrđuje i pjesma objavljena
nom kada su shvatili koliko su njihove za- 1927. godine u Dječjoj čitanci o zdravlju
brane neproduktivne, vlasti koje su prije koju su izdali Higijenski zavod i Škola
zabranjivale upotrebu duhana okreću se narodnog zdravlja u Zagrebu:
oporezivanju i reguliranju proizvodnje,
prerade, uvoza i prodaje duhana. Misli Luka, da je mudar
Drugi val zabrana zbio se na prijela- Zato, što već pušit zna,
zu 19. u 20. stoljeće, kada je više gradova i Došao je da pred svima
država u SAD-u zabranilo prodaju, prera- Pusti kroz nos dima dva.
du i konzumaciju cigareta (ne i lula i ciga-
ra). Iako pri tome briga o zdravlju nije bila Ali znaj, da ovaj dječak
zanemarena, glavni pokretač zabrana bio Nije mudar, već je lud,
je moral. Religijske grupe su vršile prit- Što si tako kvari grlo,
sak na državu da zabrani pušenje cigare- Truje mozak, pali grud!
ta koje su smatrale nemoralnim, a u cilju
postizanja društvenog reda zasno­vanog Duhan muti pamet djeci,
na kršćanskim vrijednostima. Njihovi su Pa će Luka, — eto gle! — 
napori propali zbog Prvog svjetskog rata Noćas sanjat same takve
u kojemu su organizacije poput Crvenog Strahotne i ružne sne.
križa i Vojske spasa dijelile milijune ciga-
reta vojnicima koji su se borili u Europi Sutra će ga boljet glava,
(Dupre 2005: 461, 462). Bit će mrk i zlovoljan,
Treći val zabrana koji traje od kraja Ne će mu se račit jelo,
1960-ih godina do danas počiva na ozbilj- Kašljati će cijeli dan.
nim znanstvenim dokazima o štetnosti
upo­trebe duhanskih proizvoda. Antipu- Prijatelj će po njeg doći.
šački pokret koji je započeo u Sjevernoj Luka veli: “Pusti me!
Ame­rici, 1990-ih se proširio svijetom. Da- Nisam danas ni za igru,
nas gotovo svaka država ima određena Vrti mi se nekud sve!”
ograničenja za pušenje na javnim mje-
stima. Prve zabrane su se odnosile na Al u duši šapnuti će:
oglašavanje na radiju i televiziji, od 1960- “Zbogom duhan! Zbogom dim!
ih, a od 1990-ih i na tiskane materijale i Riječ zalažem: nikad više
sportske događaje. Slijedile su zabrane Ne ću da se trujem njim!”
pušenja na javnim mjestima: u avi­oni­ma,
vla­kovima, autobusima, restoranima i
rad­nim mjestima. Uspjesi na tom polju
variraju od države do države, a zadnjih
godina u Hrvatskoj svjedočimo nedoslje­
dnostima u odlukama o zabrani pušenja
u ugostiteljskim objektima.
Vrlo važan aspekt antipušačkog po­
kreta jest briga za djecu i mlade, budući
da većina mladih počinje pušiti u tinej-
džerskim godinama te su upravo oni
meta duhanske industrije. Premda je u
mnogim državama od 1990-ih godina za-
branjena prodaja duhanskih proizvoda
maloljetnicima, pušenje je među mladi-
ma još uvijek veliki svjetski problem.
Da su zdravstveni radnici i prije
znan­stvenih dokaza o štetnosti duhana
DIM Str. 15
Bale duhana.
Dogana — otkupna
stanica za duhan.
Imotski. 1950-ih.
 DIM
Herba fiscalis
Europski su vladari ubrzo nakon dolaska
duhana shvatili njegovu važnost u smislu
popunjavanja državnih blagajni. Među
prvima koji su uveli poreze na duhanske
proizvode bili su francuski ministar kar-
dinal Richelieu te engleski kralj Charles
I. Mletačka Republika uvodi monopol na
duhan 1660. godine. U Habsburškoj Mo-
narhiji je od 1670. godine duhanski mo-
nopol bio pod različitim stupnjevima
državne kontrole, a 1784. godine država
preuzima kontrolu i nad proizvodnjom
duhana. Prihodi monopola koristili su se
i za otplatu državnih kredita podignutih
u stranim bankama, što je bio slučaj i
za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. O važ-
nosti duhanskog monopola za državne
blagajne govori i jedna zanimljivost. Ti-
jekom talijanske revolucije 1848. godine
stanovništvo Sjeverne Italije, kojom je
u to vrijeme vladalo Austrijsko Carstvo,
pozivano je da prestankom pušenja na-
šteti vlastima. Duhanska industrija i da­
nas puni proračune svih nacionalnih eko­
nomija, pa se s razlogom duhan naziva
Herba fiscalis.
Dolazak duhana
u hrvatske krajeve
i početci uzgoja
Prva vijest o dolasku duhana u Dubrova­
čku Republiku potječe iz 1632. godine i
odno­si se na uvoz duhana iz Ancone.
Druga se odnosi na odluku Senata iz
1648. godine kojom se uvodi ili poveća-
va carina na uvoz duhana u Dubrovačku
Republiku. To je vrijeme kada su u veći-
ni europskih zemalja na snazi bile razne
zabrane i restrikcije duhana, pa možemo
pretpostaviti kako takvih restrikcija u
Dubrovniku nije bilo ili su bile ograniče-
ne na 16. i početak 17. stoljeća. Uspore-
do s uvozom duhanskih prerađevina iz
Italije započeo je uvoz listova duhana iz
susjednih istočnih zemlja, što je ujedno i
dokaz da je na tim prostorima postajala
proizvodnja duhana. U Dubrovačkoj Re-
publici uveden je 1663. godine monopol
na duhan, čime je država radi stvaranja
većih fiskalnih prihoda monopolizirala
pravo prodaje, a kasnije i prerade duhana.
Monopol je trajao sve do kraja Republike
(1808. godine) i spadao je u najvažnije
monopole dubrovačke države. U počet-
ku su nositelji monopolskih prava na du-
han bili stranci i pučani, ali od početka 18.
stoljeća nositelji prava bili su uglavnom
iz redova dubrovačkog plemstva koji su
tu pronašli sigurno i izdašno vrelo priho-
da i koji su vješto znali isključiti ostale iz
natjecanja za prava. Odlukom Senata iz
1721. godine, kojom se na sve duhane pri-
mjenjuje povlastica slobodnog i nesme-
tanog tranzita, Dubrovnik postaje važno
središte tranzitne trgovine duhana koji
su dolazili s Balkana, zadržavajući tu ulo-
gu sve do kraja Republike. O proizvodnji
duhana na području Dubrovačke Repu-
blike nema nikakvih podataka (Kapor
1962: 223–266).
Prema nekim saznanjima (Vaniček
prema Šatović 1986: 18 i Mirković 1958: 338
) na području đurđevačke regimente uve-
dena je proizvodnja duhana sjeme­nom iz
Italije 1571. godine, odakle se proširila u
druga pogodna područja. Duhan se oso-
bito uzgajao u Vojnoj krajini, jer je svakom
graničaru bilo dopušteno saditi ga za vla-
stitu upotrebu bez plaćanja poreza. Na-
kon oslobođenja Slavonije od Osmanlija
Str. 17
duhan se uzgajao u Baranji, Po­že­gi i Viro-
vitici. Osobito su ga unaprje­đivali isusov-
ci, vlasnici Kutjeva od 1698. godine (Ša-
tović 1986: 18). Car Josip II. 1784. godine
uvodi u Habsburškoj Monarhiji državni
monopol na duhan (Tabakregie), koji je
nadživio i samu Monarhiju, čime država
preuzima kontrolu nad proizvodnjom,
preradom i prodajom duhana.
O proizvodnji duhana u okolici Pože-
ge u drugoj polovini 18. stoljeća saznaje-
mo iz nekoliko izvora. Njemački putopi-
sac F. W. V. Taube u svom opisu Srijema
i Slavonije objavljenom 1777. godine u
Dresdenu piše: “U požeškoj županiji sadi
se duhan s osobitim uspjehom. Ondje ra-
ste najbolja vrsta, koja turskom duhanu
ni u čemu ne zaostaje. Duhansko sjeme
je donešeno iz Albanije. Izvanredni dar
prirode divni duhan tu raste u nevjero-
vatnoj množini. Svojom vrsnoćom daleko
natkriljuje hrvatski i madžarski duhan.
Koristi se za šmrkanje i pušenje... U ne-
kim krajevima moraju seljaci sav obrani
duhan prodati vlasniku i zakupcu. Inače
ima trgovaca duhanom, koji ga rado ku-
puju. U jesen su sve seljačke kuće odozgo
pa do dolje povješane duhanskim listom.”
(prema Šatović 1986: 20). Matija Piller i
Lju­devit Mitterpacher u svojoj knjizi
Puto­vanje po Slavoniji 1782. godine kažu
kako seljaci griješe jer “požeški duhan,
iako je svuda na glasu, ipak prodaju ne-
dotjeran i neprerađen, te tako dopuštaju
da drugi pokupe dobitak zarađen prera-
dom duhana, a koji je veći nego onaj od
sirovog duhanskog lišća.” (Piller i Mitter-
pacher 1995: 51).
Požeški duhan spominje i riječki
trgovac J. B. Nayss u svojem izvještaju s
putovanja po Ugarskoj 1787. godine. Isti-
če i proizvodnju duhana u Međimurju, uz
Nizanje duhana na
konac. Šiljevište, okolica
Ljubuškog. Rujan 2010.
 DIM
Sušenje duhana. napomenu kako je vrsta duhana s dugim
Šiljevište, okolica listom poznata Hrvatima pod nazivom
Ljubuškog. Rujan 2010. “međimurec” vrlo dobra, ali da bi trebalo
iskorijeniti drugu vrstu, s kratkim listom,
zvanu “tatar” (Karaman 1962: 305). U to
je vrijeme i međimurski pjesnik Josip
Keresturi zapisao svoje viđenje unaprje-
đivanja kvalitete duhana koji se uzgaja u
njegovom kraju te misli kako bi u tom slu-
čaju primorski trgovci bili zainteresirani
kupovati duhan u bližem im Međimurju
nego u udaljenijim krajevima Ugarske.
Izvještaj J. B. Nayssa ukazuje na važ-
nost duhana za vanjsku trgovinu Ugar-
ske te ga spominje kao glavni proizvod
uz žito. To je vrijeme kada se razvijaju
povoljni uvjeti za razvitak vanjske trgovi-
ne zbog priključenja Rijeke Habsburškoj
Monarhiji 1776. godine te je duhan odi-
grao značajnu ulogu u razvitku trgovine
na Hrvatskom primorju. Duhan se prevo-
zio lađama Savom i Kupom do Karlovca
te potom konjima do primorskih luka.
U izvještaju o razvitku prometa na Ka-
rolinskoj cesti iz 1779. godine vidljivo je
kako se najveći dio evidentiranog tereta
odnosi na duhan. Preko primorskih luka
izvozio se ugarski i hrvatski duhan u Ni-
zozemsku, Belgiju (tadašnja Austrijska
Nizozemska) i Italiju, a požeški je duhan
bio osobito omiljen u Italiji.
Interesantan je i podatak o prvom
izravnom transportu ugarskog duhana
iz Rijeke u Amsterdam na domaćem bro­
du čiji je uspjeh pohvalila i nagradila Ma-
rija Terezija. Povoljan plasman ugarskog
proizvoda omogućio je manjak virginij-
skog duhana na europskom tržištu zbog
američkog rata za nezavisnost. Ali i na-
kon završetka rata zadržala se duhan-
ska trgovina kroz hrvatske krajeve, na
što ukazuju izvještaji o prijevozu robe
na Lujzijanskoj cesti u prvoj polovini 19.
stoljeća (Karaman 1962: 304, 306).
Budući da su u izvozu duhana vlasti
vidjele svoj interes, propagirale su sađe-
nje duhana i u tu su svrhu izdavale razne
upu­te. Tako je u Zagrebu 1771. godine
tis­kana knjiga V. I. Paula s uputama za
si­janje i obradu duhana koju je s nje-
mačkog preveo Matija Antun Reljković
(Glesinger 1973: 36) po naredbi kraljice
Marije Terezije.
Str. 19
U Dalmaciji se duhan počeo uzgajati u 17.
stoljeću (Glesinger 1973: 36; Sivački 1985:
539, Šatović 1986: 20), za vrijeme mle­
tačke uprave, u malim količinama. Ve­ne­
cija je od 1665. godine davala pravo proi-
zvodnje duhana u zakup. U Grbi kraj Nina
zakupac J. Manfrin je krajem 18. stoljeća
uredio skladište i manufakturu duhana,
a o njenom je poslovanju u Veneciji izda-
na knjižica na 39 stranica. Mletačka je
Republika osnovala u Zadru (u Arbanasi-
ma) i manufakturu za izradu vreća u koje
se pakirao duhan proizveden kraj Nina.
Nakon što je Dalmacija mirom u
Cam­po­formiju 1797. godine pripala Habs­­
burškoj Monarhiji, na nju se protegao jo-
zefinski duhanski patent iz 1784. godine
kojim je zabranjena slobodna proizvod-
nja duhana i promet duhanom, a proi-
zvodnja je bila dopuštena jedino u kne-
žiji Poljica. Za vrijeme francuske vlasti
(1806.–1814. godine) duhan se ponovno
uzgaja te providur Dandolo uvodi nagra-
de za uzgajivače (Šatović 1986: 20).
Austrija ponovno zabranjuje 1818.
godine proizvodnju, a na to se vrijeme
os­vrće i Frano Ivanišević i piše kako se
u Poljicima prije uvođenja organizirane
proizvodnje (koncem 19. stoljeća) duhan
kriomice sadio po škrapama i skrivenim
dolcima Mosora te se to nazivalo kuntro-
band (lat. contra bannun = protiv zabra-
na). Sadnja i briga za duhan odvijala se u
velikom strahu kako ne bi naletio “guar-
dija ili vilanca” (financijski stražar), zbog
čega su mnogi “čamili po toliko godina u
pržunu.” (1987: 272). Austrijski duhanski
monopol proširen je na Dalmaciju 1830.
godine te su postojale određene državne
ustanove koje su bavile pitanjem duhana,
poput Dvorskog knjigovodstva za duhan
i biljege u Beču i Uprave za sol, duhan i
biljege u Zadru. U Zadru, Splitu i Dubrov-
niku postojala su skladišta za prodaju
duhana (Piplović 2000: 393). Postojali su
i pokušaji probne sadnje u okolici Stona i
Poljica, ali bez vidljivih rezultata (Šunjić
1986: 25).
 Nizanje duhana.
Imotska krajina.
1960-ih.

Slamara s nanizanim
duhanom. Vranić,
okolica Posušja.
1930-ih. EMZ F-2781.

Sušenje duhana.
Imotska krajina.
1950-tih.
 DIM
Proizvodnja
duhana u Dalmaciji
Zbog porasta potrošnje duhana u svijetu
od 1880-ih godina, došlo je do ponovnog
uvođenja ove kulture u Dalmaciji, u reži-
ji austro-ugarskog monopola. Duhan se
sadio u pasivnim krajevima u kojima su
ostale kulture slabo uspijevale zbog kon-
figuracije terena. Proizvodnjom du­hana
vlast je nastojala unaprijediti gospodar-
stvo Dalmacije, ali i osigurati dodatni
pri­hod u godišnjim proračunima. Sa sad­
njom je započeto krajem 19. stoljeća, a
1903. godine odobrena je u gotovo cijeloj
srednjoj i južnoj Dalmaciji. Iz izvještaja A.
Ginzebergera i K. Malyja vidljivo je kako
se jedno vrijeme duhan sadio i na oto-
cima Mljetu, Braču, Hvaru, Pagu i Rabu
(Šunjić 1986: 25). Bilo je i kasnije pokuša-
ja sadnje na nekim otocima, ali nikada u
većem obimu.
U to su vrijeme izdane i dvije knjige o
duhanu. U Zadru je 1884. godine tiskana
knjiga Petra Biankinija Duhan (Nicotia-
na) ili naputak kako se goji ili prerađuje,
a 1893. godine objavio je E. M. Vusio još
jednu knjigu o duhanu (Šatović 1986: 21).
Sadnja se naglo se širila, a kvalite-
ta i urod su varirali iz godine u godinu.
Organizacija sadnje i otkupa duhana bila
je u isključivoj nadležnosti Ministarstva
financija i njemu podređene Režije duha-
na. Proizvodnja je bila strogo planirana,
Ministarstvo je određivalo koliko se koje
godine u određenom kraju smije saditi
duhana. Vještaci su obilazili polja s na-
sadima i na osnovi uroda ocjenjivali ko-
ličinu osušenog duhanskog lista koja se
morala predati. Duhan se pri otkupu di-
jelio po kvaliteti: “izbirak”, “1.–4. vrsta”,
“otrjebina” i “neupotrebljiv” (Piplović
2000: 394). Prema klasifikaciji i količini
određivana je otkupna cijena.
Porastom proizvodnje javila se po-
treba za izgradnjom zgrada za otkup i
skladištenje duhana — duhanskih stani-
ca. Krajem 19. stoljeća započele su pri-
preme za gradnju te su kroz nekoliko
slje­dećih desetljeća izgrađene stanice u
Imotskom, Vrgorcu, Dubrovniku, Sinju,
Metkoviću, Splitu, a neposredno pred
Prvi svjetski rat izgrađena su skladišta
u Trogiru i Drnišu.
U duhanskim je stanicama zapošlja-
vano stručno osoblje za osposobljavanje
sadilaca, dok su uglavnom žene i djeca bili
sezonski radnici koji su razvrstavali ot-
kupljeni duhan. U Sinju su žene zaposle-
ne u Režiji duhana nazivali tabakjerama
(Brković i Petričević 2013: 8). U Imotskom,
u jednoj od najvećih duhanskih stanica u
Dalmaciji, 1903. godine bilo je zaposleno
250 radnika, uglavnom sezonskih, od ko-
jih je bilo 180 žena. Nakon otkupa du­han
se prerađivao u tvornicama u Rovinju,
Mo­staru ili u Bosansko-hercegovačkoj
du­hanskoj režiji u Sarajevu (Tonković
2009: 4, 5).
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovena­
ca još su nekoliko godina na snazi bili
propisi obiju prijašnjih država — Kraljevi-
ne Srbije i Austro-Ugarske Monarhije. Te
su godine bile dobre za proizvođače jer
su otkupne cijene duhana bile relativno
povoljne. Donošenjem jedinstvenog za-
kona o državnim monopolima 1931. godi-
ne, duhani koji su se uzgajali u Dalmaciji
i Hercegovini svrstani su u 2. kategoriju
kvalitete (IIb), čime im je određena i ma-
nja otkupna cijena, što je prouzročilo do
tada najtežu situaciju za proizvođače du-
hana. Iako je hercegovački i dalmatinski
duhan bio vrlo cijenjen, osobito vrste
tanče i ravnjak, njegova je klasifikacija
bila loša. Usporedbe radi, u Srbiji se za
Ekstra I. klasu moglo dobiti 2–144 dinara,
a za hercegovački duhan 2–40 dinara.
Na nepovoljnu situaciju djelovale su
i posljedice Velike ekonomske krize. Tri-
desetih godina u skladištima monopol-
ske uprave nalazile su se velike količine
duhana koje se nisu mogle preraditi i
pro­dati. Krajem 1932. godine procijenje-
no je kako je u skladištima u Jugoslaviji
bilo 50 milijuna dinara vrijednog duhana
otkupljenog prijašnjih godina te je odlu-
čeno da se u idućim godinama smanji
broj dozvola za sadnju i otkupne cijene
duhana. Bio je to velik udarac na ionako
težak život u pasivnim krajevima gdje se
duhan uzgajao, a jedna od posljedica bio
je porast krijumčarenja duhana (Grgić
2013: 80, 81).
Str. 21
Fra Silvestar Kutleša u monografiji o
životu i običajima u Imotskoj krajini opi-
suje situaciju 1930-ih godina. “Danas `ko
sadi nema koristi... Bilo je vrime kad se
kuća pomagala, na vazi, muškići po svu
godinu besleisali se duvanom, cure i žene
vinu robicu i nakit s duvanom pribavlja-
le, mlađarija muška s novcem od duvana
odivala se, igrala, pila i veselila se. Gledaj
danas!!!” Za vrijeme austrijske uprave
moglo se za kilogram duhana kupiti 8
kg pšenice, “za domaće uprave, duvan je
bolje išao prvi’ 6 godina... za kg duvana
moglo se kupiti i 12 do 15 kg šenice. Nakon
1924. godine poče duvan u cini padat, ama
krupnim korakom”. Godine 1933. moglo
se kupiti malo više od 2 kilograma pšeni-
ce. “Odatle razvise kriomčarenje i krađa
duva­na, ne­isplative globe i tamnica goni-
telja. Odatle i zabrana saditbe duvana u
Runovićim 1934. godine. To je jak udarac
Ru­no­vićaku!... Ipak duvan se mora saditi,
jer novac triba a novac se nema iz čega
izvaditi. Vabrika nema, ruda nema, gra-
đevina nema, velik narod, žita ne dotiče,
marve ne pritiče.” (Kutleša 1993: 179).
Takva nepovoljna situacija dovela je
do prosvjeda u Imotskom 1924. godine u
kojem je sudjelovalo više od 4000 sadi-
laca duhana. Budući da je za vrijeme au-
strijske uprave bilo zabranjeno udruži-
vanje, 1919. godine dolazi do inicijative za
osnivanjem udruženja sadilaca duhana
koje u sljedećim godinama zastupa pra-
va proizvođača (Tonković 2009: 7). Tri-
desetih je godina u Jugoslaviji bilo oko
80.000 ovlaštenih sadilaca (1924. godine
163.000). Jedno od agilnijih udruženja
bilo je hercegovačko, koje je nastojalo
osi­gurati bolju klasifikaciju te poveća-
nje sadnje i otkupnih cijena duhana u
Her­cegovini. Tražili su i povratak prava
proizvođača da uz određenu taksu mogu
konzumirati mali dio duhana za osobne
potrebe, tzv. pušilula.
Kontrole sadilaca bile su stroge, oso-
bito u vrijeme berbe duhana. Kontrolu
su vršili monopolski službenici i “financi”
koji su obilazili polja tražeći nelegiti­mno
zasijani duhan i time pokušavali ogra-
ničiti šverc kod ovlaštenih proizvođača.
Brojili su zasađene stabljike, čupali višak
i pisali kazne, a od 1929. godine brojili su
Otkup duhana.
Imotski. 1950-ih.

Radnice u dogani
—otkupnoj stanci za
duhan. Imotski. 1950-ih.

Ugovor o proizvodnji
i otkupu duhana.
Drniš. 1962.
 DIM
čak i svaki list na pojedinoj stabljici, što
ukazuje na potpuno nepovjerenje drža-
ve. Česte su bile pritužbe proizvođača na
postupanje “financa” jer su znali samo-
voljno raspisivati kazne kojima bi poje-
dinac mogao izgubiti dozvolu za sijanje
na jednu do pet godina, a time i jedinu
egzistencijalnu osnovu za sebe i obitelj
(Grgić 2013: 70–72).
Ponovni rast proizvodnje događa se
1940. i 1941. godine, kada se duhan bolje
plaćao i više izvozio zbog ratnog stanja u
Europi (Šunjić 1986: 26, 27).
Nakon Drugog svjetskog rata proi-
zvodnja se oporavljala, ali je bila neusta-
ljena i nikada nije prerasla onu prije Pr-
vog svjetskog rata. Uvođenjem radničkog
samoupravljanja 1951. godine, umjesto
duhanskih stanica osnivaju se poduzeća
za otkup i obradu duhana. Time dolazi
do određene decentralizacije i smanje-
nja monopolskog pritiska. Međutim, u to
vrijeme opada kvaliteta dalmatinskog i
hercegovačkog duhana jer je bila dopu-
štena sadnja na poljskoj zemlji i navod-
njavanje, ali i zbog težnje za što većom
količinom otkupljenog duhana (Tonković
2009: 8, 9).
Izraziti pad proizvodnje zabilježen
je između 1960. i 1962. godine, kada je
plamenjača devastirala duhaništa u Dal-
maciji i Hercegovini. Uskoro se zatvaraju
duhanske stanice u Sinju i Drnišu, zbog
malog interesa proizvođača, a preostale
preuzima duhanska stanica u Trogiru.
Poizvodnja duhana u Dalmaciji postupno
je zamirala od 1970-ih godina i ustupa­la je
mjesto unosnijim djelatnostima. Problem
proizvodnje duhana u Dalmaciji bio je u
činjenici što su površine zasađene duha-
nom bile vrlo usitnjene, pa je mogućnost
mehanizacije bila ograničena. To pak za-
htijeva visoki udio ljudskog rada, čime se
nije mogla omogućiti normalna egzisten-
cija proizvođača. Uz to, sorta duhana
koja se uzgajala u Dalmaciji (heregovački
ravnjak) zahtijeva tradicionalnu tehno-
logiju, pa se svaki pokušaj modernizacije
procesa proizvodnje negativno odražava
na kvalitetu duhana (Lučić 1986: 58).
Ipak, duhan je za tradicijsko gospo-
darstvo dalmatinskog zaleđa bio znača-
jan. Kutleša piše: “U početku Runovićani
i Zmijavčani plašili se duvana ko belaja.
Nu brzo se šnjim pomiriše i sprijatelji-
še, kad su vidili, da se zlatkom (duvan)
otkupljuje. U župi nastade jagma, ko će
više duvana usaditi. Ko ima više zemlje
za sadnju duvana i više čeljadi za radnju,
ta je napridniji i bogatiji. Duvan je Runo-
viće i Zmijavce naprid turijo. S duvanom
su kuće sagradili, saranče (obzidan bu-
nar za pitku vodu) namistili, vinograde
posadili. S duvanom su po polju i turske
zemlje pokupovali. S duvanom, valja i to
priznati, mnogi i propali. Uzdajući se u
duvan, niki su preveć trošili, puno se za-
dužili, u parnice i bitke bezglavo srljali.
Ima ji lipi broj, di ji je duvan tako smanta,
da se ni danas nisu rastriznili. Bogu vala,
nije ji velik broj.” (Kutleša 1987: 55).
Proizvodnja
duhana u Istri
Austrijska režija duhana nastojala je
oko 1900. godine uvesti kulturu duha-
na u Istru, ali bezuspješno. Proizvodnja
započinje 1923. godine u vrijeme talijan-
ske uprave, uglavnom u području koje
omeđuju Poreč, Pazin i Pula, a nositelji
proizvodnje bile su zadruge. Nakon Dru-
gog svjetskog rata nastojalo se obnoviti
proizvodnju, pa je pri Tvornici duhana
u Rovinju osnovan sirovinski sektor koji
preuzima brigu za proizvodnju i poduze-
će “Istra” koje je otkupljivalo duhan. No,
iz više razloga interes seljaka za kulturu
duhana se smanjio i proizvodnja se vrlo
brzo počela gasiti (Šunjić 1986: 28, 29).
Proizvodnja duhana
u Podravini i
Slavoniji
Austrijski duhanski monopol se 1850. go-
dine protegao i na Podravinu i Slavoniju,
pa se smatra da tada započinje organizi-
rana proizvodnja u tom kraju. Uzgajao se
mađarski krupnolisni duhan za lule i ci-
gare, u područjima oko Požege, Pakraca,
Str. 23
Slatine, Virovitice, Đakova, Daruvara i
Osijeka. U vrijeme Kraljevine SHS, zako-
nom iz 1923. godine, zabranjuje se sadnja
duhana u Slavoniji. Razlog je bio u tome
što je proizvodnja bila mala, a tih je vrsta
duhana bilo dosta u Vojvodini.
Nakon tridesetak godina prekida
obnovila se proizvodnja duhana u Podra-
vini i Slavoniji. U suradnji sa stručnjaci-
ma iz Duhanskog instituta, koji djeluje
u Zagrebu od 1954. godine, započelo se
krajem 1950-ih godina sa sadnjom duha-
na tipa burley i svijetla virginia, budući
da su se pjeskovita tla na slavonsko–po-
dravskom području pokazala pogodnima
za njihov uzgoj. U to se vrijeme osniva i
duhansko poduzeće Viržinija u Virovitici,
a kasnije još i poduzeća Duhanprodukt u
Pitomači i Rovita u Kutjevu.
Tijekom sljedećih godina proizvo­
dnja je rasla te je SR Hrvatska dobila
značajnu ulogu u jugoslavenskoj proi-
zvodnji, tim više što je pojava ovih tipo-
va duhana bila novost u Jugoslaviji koja
je tradicionalno proizvodila tzv. orijen-
talni duhan. Vrlo brzo nakon početka
proizvodnje duhan se počeo izvoziti, a
tvornice u Rovinju, Zagrebu i Zadru, ali
i druge tvornice u Jugoslaviji, osim uvo-
znih virginia duhana počele su koristiti i
onaj domaćeg uzgoja.
Osim na induvidualnim, duhan se
pro­izvodio i na društvenim gospodarstvi­
ma kao što su bila Seljačka radna zadru-
ga iz Korije, Poljoprivredno dobro iz Špi-
šić Bukovice, Zemljoradnička zadruga iz
Vukosavljevice i društveno gospodarstvo
Đolta. Na području Virovitice 1981. godi-
ne 6,2% ukupnog stanovništva bavilo se
uzgojem duhana (Sivački 1985: 544). Pre-
ma mišljenju kazivača (V. M.; N. K.; ruko-
pisni zapis Jana Roginić Tovarović, Mu-
zej grada Virovitice) proizvodnja duhana
gospodarski je unaprijedila njihov kraj te
je sposobnijim uzgajivačima donijela fi-
nancijsku korist i organizacijsko znanje.
Duhan tipa burley suši se na zraku,
nizanjem na štapove i konope, dok se svi-
jetla virginia suši zagrijanim zrakom. U
početku se sušio u zidanim zgradama u
koje se stavljao nanizan na štapove, a to-
pli zrak se dobivao iz peći, a s vremenom
se proizvodnja modernizira uvođenjem
Sušenje duhana.
Špišić Bukovica,
Podravina. 1960-ih.

“Uspomene iz
duhana”. Brezik,
Virovitica. 1964.

Obitelj Relić.
Špišić Bukovica,
Podravina. 1960-ih.
DIM Str. 25

novog tipa sušara (bulk) koje za grijanje

zraka koriste zemni plin, uka­pljeni plin, lo-
živo ulje ili kruto gorivo, čime se smanjuje
ručni rad te tako povećava proizvodnja.
Danas se proizvodnja odvija na oko
Obitelj Tovarović. 1000 obiteljskih poljoprivrednih gospo-
Rušani, Podravina. darstava u suradnji s tvtrkom Hrvatski
1960-ih. duhani d.o.o. čija je djelatnost proizvod-
nja, obrada i prodaja duhana. Duhan se
otkupljuje u trima otkupnim centrima: u
Virovitici, Kutjevu i Pitomači. Tvrtka je
nastala 2003. godine spajanjem triju po-
duzeća za proizvodnju, obradu i prodaju
duhana — Duhanprodukta d.d. iz Pitoma-
če, Rovite d.o.o. iz Kutjeva i Viržinije d.d.
iz Virovitice i u sastavu je Adris grupe.

Poslovi u procesu
proizvodnje duhana
Poljoprivredni radovi u procesu proiz­
vodnje duhana fizički su zahtjevni. Među
napornijim poslovima je okopavanje na­
sada te berba duhana koja se odvija u ljet-
nim mjesecima. Uz to, kazivači često spo-
minju kako se duhanska smola lijepi za
ruke, što je dosta neugodno za berače.
Krajem zime uzgajao se duhanski
rasad, a u proljeće su se sadile mladice.
“Prid Paškala (17. 5.) 10 dana i po Paškalu
nedilju dana rasad se čupa i sadi. Zemlja
za duvana davno je već gotova. Prikrčena
ili uskopana, pribrana, pognjojena, zasi-
cana... Cure i mlade (žene), a katkada
i koje muško mlađarče, uzmu iščupana
ra­sada u krto u livu ruku, u desnu sadač,
zađu s kraja sade, pivaju, šale se, bacaju
lakrdije i smiju se.” Ali ako je zemlja suha,
nema ni smijeha ni pjevanja, jer treba
svaki usađeni struk rasada zaliti i po-
kriti. Tada stariji sade, a mladi donose
vodu. “Jedno čeljade prinese po 30–50
litara vode na dan. Teško je to i mladu.”
Zaposlenici Viržinije. (Kutleša 1993: 177).
Virovitica. 1960. Kada duhan u srpnju procvjeta, či-
sti se od zaperaka i otkida mu se cvijet
“da bude jači u luli i na kantaru (vagi).”
(Ivanišević 1987: 273). Duhan se poči-
nje brati u srpnju, a listovi se trgaju re­
dom kako izbijaju tijekom rasta. Prvo se
beru naj­niži listovi, podbirak, potom oni
Berba, sušenje i otkup
duhana. Okolica
Virovitice i Pitomača.
Listopad 2014.
DIM Str. 27

iznad — nadpobir, sridnji list, podvršak, zbogom lipe nade i osnove. Tu možeš vi-
ovršak. “Na Ilijinu (20.7.) u podne ulazi dit težaka kako mu gaće na tilu drću od
snaga u duvan, pa od tog dana more se muke. Kako `ko vagne trče u grad i uži-
za lulu štogod ućimulat (nasitno ubrat).” na. Nije to obična užina, nego vanredna.
Ubrani duhan se potom sušio nani- Osim manistre, tu se troši i vareno i pe-
zan na čvrsti konac ili konop. Nizao se čeno... Ne šćedi se ni piće. Komu je duvan
pomoću posebne igle, ali je mogla poslu- otiša dobro, troši od veselja, komu slabo
žiti i igla čavalduša — (“kojon se šiju vri- od muke. Večerom kad naplate, trču po
će”, Ivanišević 1987: 273) ili improvozira- gradu, isplaćuju dugove, trošak, kupuju
na igla izrađena od starog kišobrana (Ž. robu.” (Kutleša 1993: 176).
M.). Na krajeve špaga vezale su se drvene I sredinom 20. stoljeća mnogim je
kuke pomoću kojih bi se duhan vješao na seljacima to bio jedan od rijetkih načina
štapove. Duhan se sušio na otvorenom, da dođu do novca kojim su kupovali odje-
pri tome se pazilo da bude zaštićen od ću, obuću i zalihe hrane (sol, šećer i dru-
vjetra i da nije izložen direktnom suncu go). Tog trenutka živo se sjeća i kazivač
te ga je trebalo čuvati od kiše. Nakon što Ž. M. Nakon otkupa u Drnišu njegovi bi
se duhan sušio deset ili više dana, spre- roditelji kupovali turte, kako su nazivali
mao se najčešće pod krov. Berba, suše- bijeli kruh, bombona i naranača, što je za
nje i nizanje duhana traju do kraja rujna. njega kao dijete bilo veliko veselje.
Nakon sušenja počinje listanje ili ravna-
nje listova duhana. Za taj su posao bili
angažirani mladi, radili su navečer pri
svijeći — od mraka do ponoći. To se radi-
lo uzajmice — pomagali su susjedi i rod-
bina, pa se jednu večer listalo kod jedne
obitleji, drugu kod druge itd. Budući da
je to bio mehanički posao, a ne “razumni
rad, mladost dok radi, mudruje, zadirki-
va, prišiva, zanoveta, zagoneta, piva, igra.
I još bi štogod bilo da nije starije čeljadi.”
Nakon listanja slijedi pačenje i razbira-
nje. Razvrstavalo se po vrsti lista, boji i
veličini i vezalo u pačice — snopove koje
su vezali kukuruznim listom. Duhan se
pačio danju zbog boljeg svjetla, a “pači-
oce nadzire kućni starješina, jer se njemu
o kesi radi... Listati more svak, ko je doša
do pameti, a za pačenje oće se i pameti i
razuma i ustrpljenja... Pačioci, zrilija, če-
ljad, razgovore vode, pripovitke pripovi-
daju, ali puno je manje pisme i popivke.”
(Kutleša 1993: 178). Pačice su se potom
slagale u bale i nosile na otkup.
Otkup je započinjao početkom stu-
denog i trajao je do sredine siječnja. “Iza
ručka tovare duvan na kola ili na konje
i gone u Imocki na vagu. Putom kućni
starješina moli se Bogu, Gospi i sv. Anti
Pa­du­vanskomu, dušam od očišće­nja,
sve u nadi i želji da mu duvan ode dobro
i da donese kući obilato para. Velika je
to muka na težaku, sva kuća radila cilu
godinu, ode li slabo duvan, uzalud trudi,
Radnici Tvornice
duhana Zadar, 1959.

U Tvornici duhana
Zadar. 1955.

Obrada duhana u Tvornica

tvornici u Arbanasima, duhana Zadar
Zadar. 1930-ih.
 DIM
Prerada duhana
U 18. i prvoj polovini 19. stoljeća u više
gra­dova na području današnje Republi-
ke Hrvatske postojale su manufakturne
radionice za preradu duhana. U Rijeci ih
je potkraj 18. stoljeća bilo desetak koje su
godišnje prerađivale 475 tona duhana, a
1809. godine bilo ih je čak trideset (Biča-
nić 1951: 160). Vlasnik jedne od većih ma-
nufaktura duhana, one na Trsatu, bio je
riječki poduzetnik Adam pl. Bienenfeld
koji je u čitavoj zemlji podigao prodaju
i kvalitetu duhana (Szapary prema Ka-
raman 1962: 306). U Požegi, koja je bila
središte proizvodnje duhana, također je
radila veća manufaktura.
Od 1824. do 1836. godine u Hrvatskoj,
Slavoniji i Vojnoj krajini godišnje se pro­
sje­čno prerađivalo 138 tona duha­na.
Ljeti 1833. godine oglašava u Zagrebu
do­se­ljeni Grk Mallin “Ciggaro Fabrik”, a
manja ma­nu­fakturna radionica djelovala
je u Svilarskoj ulici (danas Preradoviće-
va) od 1817. do 1850. godine. Tada se zbog
uvo­đenja državnog monopola (prošire-
nje austrijskog duhanskog monopola na
Hrvatsku i Ugarsku) zatvaraju sve posto-
jeće manufakture duhana te se otvaraju
državne tvornice. Zagrebačka Trgovač-
ka komora se 1852. godine žalila kako je
1000 ljudi ostalo bez posla te traži osniva-
nje državnih tvornica (Bičanić 1951: 219).
Zatvaraju se tada i manufakture u
Varaždinu. Manufaktura burmuta, po-
znatog “varaždinskog šnjofanca”, osno-
vana je 1774. godine, a sredinom 19. sto-
ljeća vodila su je braća Bračko. U Ivancu
kod Varaždina Mirko Markić je počet-
kom 19. stoljeća osnovao manufakturu
burmuta koju je 1831. godine kupio trgo-
vac Franjo Pust, a 1844. godine preselja-
na je u Varaždin (Despot 1964: 122, 123).
Manufakturu je imao i Vicenc Letinec u
Gajevoj ulici u Varaždinu.
U drugoj polovini 19. stoljeća osni-
vaju se državne tvornice duhana i to u
okviru Austro-Ugarske i njezinog duhan-
skog monopola (“Kaiserlich-Königliche
Tabakregie”). Do kraja Prvog svjetskog
rata u okviru tog ogromnog industrijskog
imperija radilo je tridesetak tvornica na
području današnje Austrije, Češke, Slo-
vačke, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Her-
cegovine, Poljske, Rumunjske i Italije
koje su zapošljavale oko 30.000 radnika,
uključujući i više od 1000 djece, odnosno
djevojčica mlađih od 14 godina. Većinu
radne snage u duhanskoj industriji či-
nile su žene. Prerada duhana počela se
modernizirati nakon što je konstruktor
Susini izumio stroj za motanje cigareta,
predstavljen na Svjetskoj izložbi u Pari-
zu 1878. godine. Budući da su strojevi bili
skupi, duhanski je monopol na prijelazu
stoljeća još uvijek zapošljavao 7000 rad-
nica koje su ručno izrađivale cigarete.
Tvornice diljem Monarhije građene
su po istom principu, ali su svugdje ostav-
ljene lokalne osobitosti. Radni su prosto-
ri bili poduprti željeznim stupovima čiji
su kapiteli bili ukrašeni, što je pridono-
silo eleganciji velikih proizvodnih hala u
kojima je radilo stotinjak i više radnica.
Austrijski novinar Ernst Trost je zapisao:
“Moharhija je bila prekrivena mrežom
tvornica. Duhanski monopol postao je
ogledalo carstva, a njegove su tvornice
bile čvrsti bastioni carsko-kraljevskog
privrednog imperija.” Prerađivali su se
listovi duhana koji su pristizali iz Brazila,
Kube, Portorika, Jave, Sumatre, Turske,
Hercegovine i dr. (Džeba 2012: 54, 69). Ti-
jekom 18. stoljeća proizvodio se duhan za
lule i šmrkanje, 1818. počinju se proizvo-
diti cigare, a 1865. godine cigarete.
U Varaždinu se tvornica duhana
otva­ra 1857. godine, ali se ubrzo zatvara
zbog nedostatka radne snage, pa dolazi
do inicijative za otvaranje tvornice u Za-
grebu koja počinje s radom 1870. godine
u zgradi današnjeg Rektorata Sveučilišta.
U početku je u tvornici bilo zaposleno oko
500 radnika, većinom žena, a izrada se
odvijala ručno. Nakon dvanaest godina
tvornica se preselila u novu zgradu u ta-
dašnjoj Tvorničkoj ulici (danas Klaićeva)
gdje je bilo zaposleno oko 600 radnika.
Proizvodnja cigara se gasi 1940. godine te
se prelazi na proizvodnju cigareta i reza-
nog duhana. Tvornica se seli 1972. godine
u Jagićevu ulicu, a Tvornica duhana Ro-
vinj 1998. godine kupuje većinski paket
dionica TDZ-a. Dotadašnja proizvodnja
u Rovinju i Zagrebu objedinjuje se 2007.
Str. 29
godine u novom prostoru u Kanfanaru.
Tvornica duhana u Rijeci (Tabakera)
osnovana je 1848. godine u zgradi bivše
rafinerije šećera. Desetljećima je bila
među najvećima u Habsburškoj Monar-
hiji. Ona je duhanskim prerađevinama
snabdijevala Hrvatsku i Slavoniju, Kranj-
sku, Korušku, Istru, Dalmaciju i Trst. U
početku je u tvornici radilo oko 1500 rad­
nika, a 1860-ih 2400. Najprije se se pro­
izvodile cigare i duhan za lulu, a za vri-
jeme talijanske uprave i cigarete. Zbog
oštećenja prestaje s radom ubrzo nakon
Drugog svjetskog rata, a preostali stroje-
vi prebacuju se u tvornicu u Rovinju.
U Rovinju je 1872. godine otvoren
pogon za preradu duhana u bivšoj vo-
jarni u ulici San Damiano. Već sljedeće
godine u tvornici je bio zaposlen 401 rad-
nik, od čega 391 žena i djevojčica. Proi-
zvodile su se cigare, od 1878. još i rezani
duhan (za lule i ručno motane cigarete)
te od 1886. godine i cigarete. Tvornica je
u svom okrugu imala velike kapacitete
za smještaj i distibuciju uvoznih duhana
iz prekomorskih zemlja za tvornice di-
ljem Austro-Ugarske Monarhije (Šunjić
1986: 32). Cigare se prestaju proizvoditi
1945. godine. Cigarete Primorka bile su
popularne 1960-ih godina, 1970-ih posti-
že se veliki uspjeh s licencnom cigaretom
Milde Sorte, a 1980. godine počinje proi-
zvodnja marke Ronhill.
Tvornica u Senju djelovala je od
1894. godine te je prozvodila razne vrste
cigara i zapošljavala oko 400 radnika. S
radom prestaje, kao i ona u Puli, nakon
Drugog svjetskog rata.
U Zadru je za vrijeme talijanske
uprave djelovala jedna državna tvornica
i deset privatnih prerađivača duhana,
od kojih je osam proizvodilo cigarete,
a dva rezani duhan. Državna tvornica
osnovana je 1923. godine te smještena
u Arbanasima, u zgradi bivšeg lazare-
ta sv. Marka, dok su ostali prerađivači
dje­lovali na poluotoku. Tijekom Drugog
svjetskog rata uništene su tadašnje tri
privatne tvornice, kao i ostali prerađiva-
či. Odmah po oslobođenju grada, 1944.
godine, popravljena je državna tvornica
u Arbanasima, u nju su smješteni stroje-
vi iz ostalih porušenih tvornica duhana
Tvornica duhana
Zadar. 1970. Foto:
Ante Brkan.
DIM
te se na posao vratilo stotinjak radnica.
Zbog teških prilika u prehrani radnika,
1945. godine je Narodno oslobodilačka
vojska Jugoslavije radnicima davala ru-
čak, a tvornica je zauzvrat vojsci davala
četrdeset cigareta za svaki obrok (Dragić
2005: 78, 80). Tvornica se 1974. godine
seli u novu zgradu u Gaženici. Zadarsku
je tvornicu potkraj 1990-ih godina kupila
tvrtka British American Tobacco, a s ra-
dom prestaje 2005.godine.
Nakon Drugog svjetskog rata tri
tvornice (TD Rovinj, TD Zagreb i TD Za-
dar) kreću s približno istom proizvod-
njom, a sljedećih petnaestak godina do-
lazi do različitog povećanja proizvodnje
(TD Rovinj 50%, TD Zadar 15%). U to
vrije­me još uvijek prevladava ručni rad,
čime se postizala mala produktivnost, a
tvornice su djelovale u starim zgradama
koje su bile izgrađene za ručnu izradu
cigara i duhana za lule pa nisu postojali
uvjeti za uvođenje ondašnje suvremene
tehnologije. Sve tri tvornice proizvodile
su isti tip cigareta, tzv. orijentalne ciga-
rete bez filtera (orijentalni tip duhana).
Nakon 1961. godine, kao odraz svjetskih
kretanja, dolazi do sve veće potražnje
cigareta s filterom za čiju je proizvodnju
bila potrebna novija tehnologija. Kako
tvornice duhana na području Hrvatske
nisu pratile napredak tehnologije, po-
sljedica je bio stalni pad proizvodnje i
plasmana cigareta na domaćem tržištu.
Do zamjene stare tehnologije novom do-
lazi početkom 1970-ih godina (u Rovinju
1969., Zagrebu 1971., Zadru 1975.), nakon
čega dolazi do rasta proizvodnje i potroš-
nje na domaćem tržištu kao i izvoza na
inozemno tržište (Lučić 1986: 64, 65).
To je vrijeme kada na velika vrata ulaze
cigarete s lakšim američkim duhanom,
odnosno cigarete u čijem sastavu osno-
vu čine duhani tipa virginia i burley, čime
se ujedno povećava proizvodnja tih du-
hana u Slavoniji i Podravini. U to vrijeme
tvornice u Jugoslaviji (osim u Zagrebu,
Zadru i Titogradu) kupuju licence po-
znatih svjetskih marki cigareta (Milde
Sorte, Lord Extra, Malboro, HB, Kent,
Winston, Astor i dr.). Potrošnja cigareta
u Jugoslaviji 1980-ih godina raste brže
nego u svjetskim razmjerima. Razlozi za
Str. 31
to su porast stanovništa, kupovne moći
i širenja navike pušenja. Primjera radi,
1985. godine potrošnja po stanovniku u
Jugoslaviji iznosila je 2300, a u svijetu
približno 1000 komada (Budin 1986: 44).
Krijumčarenje
duhana
Krijumčarenje je popratna pojava svakog
monopola, pa tako i duhanskog. Razlog je
velika razlika između proizvodne i mo­no­
polske cijene, što privlači ljude na lakše
zarađivanje. Za primjer: država je 1930-
ih godina pri otkupu plaćala kilogram
duhana 10 dinara, ilegalno se za njega
moglo dobiti 50–100 dinara, a kilogram
obrađenog duhana u prodavaonici je ko-
štao oko 180 dinara (Grgić 2013: 83). I da-
nas su slični omjeri cijena za neprerađeni
duhan, a za kojim se povećala potražnja
zadnjih godina zbog poskupljenja duhan-
skih proizvoda. Proizvođač za kilogram
najkvalitetniijeg duhana može dobiti 18
kuna, dok se na crnom tržištu cijena kre-
će između 150 i 200 kuna.
U Dubrovačkoj Republici krijumča-
renje se pojavilo odmah nakon uvođenja
monopola, što potvrđuju razne zabrane,
krijumčarski procesi, kazne trgovaca i
drugo. Tim su se poslom bavili gotovo svi:
seljaci iz dubrovačkog zaleđa, sirotinja,
trgovci, građani, pomorci i kler. Novčane
su kazne bile toliko visoke da mnogi nisu
mogli ni pomisliti o isplati tih iznosa, već
su odsluživali kaznu u zatvoru, a jedna od-
luka Senata govori čak o pretvaranju nov-
čane kazne u bičevanje. Četvrtina novca
dobivena od naplaćene kazne pripadala
je prokazivaču (Kapor 1962: 259, 260).
Kao što u današnjim novinama čita-
mo o uspjesima policije u hvatanju šver-
cera duhanom, gotovo iste informacije
dobivali su čitatelji prije sto i više godina.
Tako u Varaždinskom viestniku iz 1891.
godine obavještavaju kako su financijal-
ni stražari uhvatili upregnuta kola sa 163
kilograma duhana blizu Ludbrega. Budu-
ći da su vlasnici kola i duhana uspjeli po-
bjeći, može se samo nagađati da su došli
preko Drave (br. 51, str. 3).
Prodaja duhana
“na crno”. Sajam
u Benkovcu. 2012.

Sprava za rezanje
duhana. Rokovci,
Slavonija. Početak
20. st. EMZ 11826.
 DIM Str. 33

Koliko je krijumčarenje duhanom bilo duhana bili popraćeni nemirima lokal- Krijumčarenje cigareta i danas predsta­
ras­prostranjeno ukazuje i uvriježeni na- nog stanovništa koje je smatralo kako se vlja velik problem mnogim državama.
ziv za hercegovački duhan — škija koji je država upliće u njihovo prirodno pravo Osim što potkopava napore za smanje­nje
nastao od turske riječi za krijumčarenje da zasiju što žele na svom zemljištu. Na pušenja, krijumčarenje vladama na­vo­dno
(tur. eşkiya = odmetnici). području Savske banovine sukobi finan- oduzima godišnje 40 milijardi ame­ričkih
Krijumčarenje je osobito dobilo ca i žandara s narodom znali su prerasti dolara, jer se otprilike jedna od 10 cigare-
maha 1930-ih godina kada je smanjen u oružane sukobe s tragičnim posljedica- ta, ili 600 milijardi, prokrijumčari svake
broj dozvola za sadnju, otkupne cijene ma (Grgić 2013: 81, 82). Takvi su se sukobi godine.
du­hana bile su male, a maloprodajne cije­ događali i u Dalmaciji, što je opjevano u
ne duhanskih proizvoda vrlo visoke. Ži- pjesmama:
vot je time postao još teži u inače pasiv-
nim krajevima gdje se duhan uzgajao, pa Nosim duvan, ako me tko ubije,
su se mnogi okrenuli švercu. Budući da Bože, jadne moje familije.
su financi i žandari bili naoružani, bio je i
to uistinu opasan posao. Novčane kazne Dva su moja poginula brata
za prekršitelje bile su od 50 do 50.000 di- noseć duvan kroz Sovića vrata.
nara, a svakih 50 dinara kazne moglo se
zamijeniti danom zatvora. Koliki su bili Oni koji su imali dozvolu za sadnju duha-
razmjeri šverca ilustrira podatak iz 1932. na nastojali su državu prevariti utajiva-
godine kada je samo za monopolske pre- njem manjeg dijela uroda (najviše desetak
kršaje u ljubuškom kotaru propisano pre- kilograma). Budući da su državni organi
ko 8,3 milijuna dinara. Većina ih je novča- nenadanim upadima tražili skriveni urod,
ne iznose zamjenjivala za dane u zatvoru, poneki su u takvim situacijama službeni-
a kako država nije imala kapacitete za cima nudili mito. Prema riječima kaziva-
toliki smještaj, često je objavljivala amne- ča (Ž. M.) seljaci u drniškom kraju znali
stije za manje prekršaje. Masovnija po- su utajiti određenu količinu duhana koji
milovanja korištena su u političke svrhe, bi miješali (križali) s onim najlošije kva-
odnosno bila su vezana za događaje kao litete, izraslim u jesen (čoka). To su zvali
što je izbor za Narodnu skupštinu 1938. križani duvan. Križao se pomoću maki-
godine. Država se na više načina poku- nje koja se morala sakrivati jer nije bilo
šala suprostaviti krijumčarenju. Tako je dozvoljeno koristiti ju, a kod koga bi je
naprimjer, kada su statistike pokazale vilanc našao, završio bi u zatvoru. Seljaci
da se u maloprodaji kupuje daleko više su taj duhan sami prodavali ili (češće) bi
cigaretnog papira nego duhana, propi- ga od njih otkupljivali šverceri zvani du-
sano da se cigaretni papir može kupiti vandžije. Poznati su bili sinjski duvan-
jedino uz odgovarajuću količinu duhana džije koji su duhan kupovali u Imotskoj
koji bi se u njega zamotao. No, ta odluka krajini i Hercegovini te ga preprodavali
je dovela do smanjenja potrošnje ciga- u priobalnim mjestima i otocima.
retnog papira, a navodno su u Mostaru Duvandžije su se često kretali noću,
po uvođenju odredbe bile opustošene u skupinama, te su se klonili glavnih pu-
zalihe papira u knjižarama (Grgić 2013: teva. U svrhu zastrašivanja koristili su se
84, 85, 86). i poznatim pričama o nadnaravnim bići-
Tih je godina država razlikovala tri ma. Među ljudima bi posijali strah, što
potkategorije krijumčara: koji su sadili bi im omogućilo nesmetano djelovanje.
duhan bez monopolske dozvole, koji su “Ima mora, ima nekih vila, govorilo se. To
ne­ovla­šteno uvozili, prerađivali ili pro­ su bili oni što su švercali duhan, prolazili
da­vali duhan te koji su neopravdano šumom.” (Šešo 2009: 178).
predali na otkup manju količinu duhana Zanimljiv je i podatak kako je prvi
od predviđene. partizanski odred Jugoslavije osnovan
Veća opasnost za državne prihode 1941. godine na bivšem Lasićevom duha­
bila je ilegalna sadnja duhana u krajevi- ni­štu koje je bilo dobro sakriveno od
ma gdje se on inače nije sadio. Često su finan­ca u šumi Šikara blizu Žabna kraj
pokušaji čupanja neovlašteno posijanog Siska (Šatović 1986: 21).
DIM Str. 35
Žena u hamamu sa
sluškinjom. Pastel na
pergameni. Jean-Étienne
Liotard. 1742-1743.
 DIM
Pušački pribor
Nakon što je običaj pušenja duhana pri-
hvaćen diljem svijeta, razvili su se obrti
posvećeni izradi pušačkog pribora koji
uključuje lule, nargile, cigaršpice, kutije
za duhan, kutije za cigarete, burmutice,
duhankese, pepeljare i drugo. Svi ti pred-
meti u svojoj različitosti oblika i ukrasa
govore o trendovima koji su pratili običaj
pušenja duhana, kao i o umijeću obrtnika
i umjetnika koji su se bavili izradom.
Pušački pribor
u zbirkama
Etnografskog
muzeja
Zbirka pušačkog pribora sadrži lule, ka-
miše, čibuke, cigaršpice, kutije za duhan,
kutije za cigarete, burmutice, duhankese,
kutije za šibice, pribor za paljenje vatre,
mašice, alat za izradu kamiša i glinenih
lula i drugo. Predmeti su sakupljani kon-
tinuirano od 1921. godine djelovanjem
muzejskih povjerenika, prilikom teren-
skih istraživanja te donacijama građana.
Većinom su izrađeni tijekom 19. i 20. sto-
ljeća na području Hrvatske i susjednih
zemalja. Veću cjelinu unutar zbirke čine
predmeti iz Zelova kraj Sinja.
Osim toga, vrijedni se predmeti
na­laze i u drugim muzejskim zbirkama.
U Zbir­ci kultura svijeta čuvaju se lule
i burmutice iz Konga (Afrika), kiseru
lula iz Japana, vodene lule i burmutice
iz Kine, te lule iz Indije, Australije i Nove
Gvineje. U Zbirci gospodarstva nalazi se
pet sprava za rezanje duhana, a u Zbirci
lončarstva keramičke posude za čuvanje
duhana.
Lule
Lule su se kroz povijest izrađivale od
mnoštva različitih materijala. Mnogi
su se od njih pokazali neprikladnima za
pušenje zbog neotpornosti materijala
na toplinu i neugodnog okusa prilikom
pušenja (npr. kamen, jantar, kost, zlato
ili srebro), neki su materijali napušteni
tijekom vremena, dok se vrijes i meersc-
haum koriste i danas za izradu lula. Ta-
kođer, tijekom stoljeća lule su se razvi-
le u brojne oblike i postale svojevrsna
umjetnička forma. Lule su poprimile
nacionalne i lokalne značajke, korište-
njem udomaćenih materijala, prilago-
đavajući poznate motive te predstavlja-
jući umijeća i dosjetke lokalnih obrtnika.
Predstavljanje svih tih lula nemoguć je
zadatak. Stoga polazišnu točku za izla-
ganje čine predmeti koji su zastupljeni
u fundusu Etnografskog muzeja. Budući
da je većina lula koje su se koristile na
Zapadu izrađena od gline, porculana,
meerschauma i drva, to je prvi kriterij
za odabir, a drugi je prisutnost ostalih
tipova lula u fundusu.
Glinene lule
Prve lule koje su se koristile u Europi
bile su glinene. Prema obliku razliku-
ju se dvije vrste lula: zapadnog ili en-
glesko-nizozemskog oblika i istočnog,
turskog ili mediteranskog oblika. Lule
zapadnog tipa izrađene su od bijele gli-
ne te su čašica i cijev za uvlačenje dima
modelirane iz jednog dijela, dok je čašica
u koju se smješta duhan manja od tuljca
(vrata). Lule istočnog tipa uobičajene su
Str. 37
u mediteranskim zemljama te se sastoje
od dvaju dijelova — lule i kamiša. Lula je
izrađena od crvene gline te je čašica veća
od tuljca u koji se utiče drveni kamiš izra-
đen od jasminovog ili neke druge vrste
drva, a dužina kamiša može varirati od
petnaest centimetara do dva metra.
Na pitanje kako je došlo do razvoja
lule u dva spomenuta oblika znanstve-
nici nemaju jednoznačan odgovor. Zani-
mljivo je zapažanje Bena Rapaporta kako
lule “zapadnog” oblika sliče glinenim
lulama iz Meksika i nekih dijelova Sje-
veroistočne i Jugoistočne Amerike, dok
lule “istočnog” oblika sliče onima sjever-
noameričkih Indijanaca koji su također u
svoje kamene lule uticali drvene kamiše.
Ovdje možemo dodati i objašnjenje R. W.
Robinson kako su lule “istočnog” oblika
došle s Floride i ušća Mississipija preko
Gvineje do istočnog Mediterana gdje su
se ustalile, dok su one “zapadnog” obli-
ka prodirale putem Zapadne Europe.
Susret tih dvaju oblika bio je upravo na
granicama Osmanskog carstva (Bekić
1999/2000: 250).
Proizvodnja
tzv. zapadnog
ili englesko-
nizozemskog
oblika lule
Proizvodnja glinenih lula započela je u
Engleskoj u drugoj polovini 16. stoljeća
odakle se upotreba proširila po Europi
te su uskoro osnovane tvornice u Belgiji,
Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj.
Na turskom bazaru.
Ulje na panelu.
Carl Spitzweb. 1860.

Lula zapadnog tipa Lula istočnog tipa

Postoje četiri inačice istočnog tipa:

turska,austrougarska, talijanska, zelovska
DIM Str. 39

Lule izrađene Glinene su lule krhke te je njihova proi-

od klipa kukuruza zvodnja vrlo jeftina, ali je cijena duhana
i danas su vrlo bila iznimno visoka, što je bio razlog da su
popularne u SAD-u. proizvođači izrađivali jednostavne lule s
Najpoznatiji pušači malim čašicama za smještanje duhana i
ovih lula su general bez osobitog ukrasa. Kako je duhan po-
Douglas MacArthur, stajao dostupniji, tako je rasla i veličina
Mark Twain čašice, a neki su lulari već oko 1750. po-
i lik iz crtanog čeli svoje lule bogato ukrašavati i ozna-
filma Popeye. čavati kako bi se razlikovale jedne od
drugih i kako bi što bolje konkurirale na
tržištu. Tijekom sljedećih dvaju stolje-
ća proizvo­dnja lula bila je vrlo uspješna
gospodarska grana u Europi (Rapaport
2005: 416).
Engleske su lule izvožene diljem svi-
jeta, a najviše u Ameriku, Afriku, Irsku
i Španjolsku. I nizozemske lule imaju
dugu tradiciju proizvodnje, a nastale su
po uzoru na engleske. Nakon što je 1603.
godine u Engleskoj na vlast došao James
I., poznat kao veliki protivnik duhana,
pojedini su engleski lulari preselili svoju
proizvodnju u Nizozemsku. I u njemačkoj
i u skandinavskoj proizvodnji oblici su
preuzeti od Nizozemaca i Engleza, dok
je francuska osobitost bila u prikazu
ljudskih lica i cijelih glava na lulama. U
Francuskoj i Španjolskoj proizvodila su
se oba oblika lula (“zapadni” i “istočni”)
(Bekić 1999/2000: 250, 251).

Proizvodnja
tzv. istočnog,
turskog ili
mediteranskog
oblika lule
U Sofiji se na popisu esnafa iz 1604. go-
dine spominju i majstori lulari, što po-
tvrđuje vrlo ranu zanatsku proizvodnju
Lula. Glina. lula. Prve lule koje su se proizvodile na
Zapadni tip lule. području Osmanskog carstva početkom
Šibenik. Vjer. 16. st. 17. stoljeća izrađivane su od svijetle gline,
EMZ Z.G.Z. 320. s dužim tuljcem. Koncem stoljeća ustalio
Čašice prvih lula se “istočni” oblik lule (tzv. čibuk lula) s
bile su tako malene kratkim tuljcem na koji se nastavljao
da su nazivane du­gački drveni kamiš, a tonovi su posta­
“vilenjačkima”. li crveni. Za postizanje crvene boje neke
Lula. Glina. Šibenik. Lula. Glina. Šibenik.
Turski tip lule. 19. st. Turski tip lule — Tophane.
EMZ 2528. 19. st. EMZ 2529.

Lula. Glina. Turski tip Lula. Glina.

lule — Tophane. Turski tip lule.
19. st. EMZ 9549. 19. st. EMZ 48395.

Lula s kamišem. Lula. Glina.

Glina i drvo. Đurđevac. Austro-ugarski
Radionica Partsch, tip lule. 19. st.
Schemnitz. Austro-ugarski EMZ 48559.
tip lule. Druga polovina
19. st. EMZ 13020.
 DIM
Pušači su često mijenjali glinene
lule. Čak ni siromašni nisu koristili
jednu duže od mjesec dana.
Lula se u prošlosti koristila
kao mjerna jedinica, stoga nije
bezvrijedna izreka “Ne vrijedi
ni lule duhana”. U Bosni su se
kraće udaljenosti izražavle u
lulama duhana, odnosno koliko
vremena treba da se popuši lula.
U Srbiji je još u 19. stoljeću čašica
lule služila za mjerenje malih
glavica luka, kupusa ili sjemena
papra te kao mjera za tekućine.
Str. 41
su lule bile premazivane otopinom po- kalupima, čašica im je najčešće bačva-
sebne crvene gline s jezera Van (na kraj- stog oblika i dvostruko duža od tuljca, ali
njem istoku današnje Turske). Te su lule su se proizvodile i lule s čašicom u obliku
bile iznimno kvalitetne, a bile su poznate ljudske glave. Zanimljive su i lule koje su
pod nazivom Tophane lule prema dijelu izrađivali lončari iz Padske doline, čija je
Istanbula gdje su izrađivane (Gačić 2011: specifičnost da su pravljene na lončar-
29). Lulari su djelovali i u mnogim drugim skom kolu, a ne u kalupima kao ostale
gradovima Osmanskog carstva, a uz Ista- (Bekić 1999/2000: 253; Gusar 2008: 138).
nbul velika lularska središta bili su Varna I na području nekadašnje Austro-
i Lüleburgas, koji čuva spomen tog zana- Ugarske Monarhije izrađivane su lule
ta u svom imenu. “istočnog” tipa. Proizvodnja je započela
Glinene su lule bile izrađivane u krajem 17. stoljeća, a tijekom 18. stoljeća
kalu­pima, različitih oblika: kuglastog, u razvio se mađarski stil s posebnom deko-
obliku diska ili cvijeta (narcise, irisa, tu- racijom. Najvažnija središta proizvodnje
lipana, nevena, ruže i dr.). Ukrašavale su bila su Debrecin, Schemnitz i Körmend.
se urezivanjem i utiskivanjem, ukrasi su U Debrecinu se tijekom 18. stoljeća ve-
najčešće bili geometrijski i biljni, dok su ćina lončara preusmjerila na izradu lula.
se bogatiji primjerci ukrašavali pozlatom Krajem stoljeća njihova je godišnja pro-
te apliciranjem srebrnih pločica i žice. izvodnja bila između deset i jedanaest
Lule finije izrade obično nose žig majsto- milijuna lula za domaće i strano tržište
ra — najčešće je to monogram s arapskim (Francuska, Engleska, sjeverna Afrika).
slovima u okruglom ili ovalnom okviru Značajnije lularske radionice bile su one
(Gačić 2011: 28). A. Partscha, F. Kocha, L. Grossa i A. Ku-
Kamiši (od tur. riječi kamiş = trska) sebaucha (Bekić 1999/2000: 252; Gačić
su prvotno izrađivani od trske, a kasni- 2011: 31, 32). Lule su izrađivane u kalu-
je od različitih vrsta drva ( jasmin, javor, pima, boja im je varirala od crvenkaste
klen, višnja, orah, šimšir i dr.) te su mogli do crne, a na obodu čašice nalazili su se
biti dugački od petnaest centimetara do metalni poklopci koji su sprječavali ispa-
dva metra, ovisno o modi i statusu vlasni- danje žara. Car Josip II. u prvom zako-
ka lule, a kod ceremonijalnih lula kamiš nu o vatrogasvu iz 1788. godine objavio
je mogao biti dugačak i četiri metra. Po- je članak prema kojem je za pušenje na
jedini primjerci finije izrade ukrašavani javnim mjestima i na mjestima pogodnim
su biserima, sedrom, pozlatom ili svilom. za širenje vatre svaka lula morala imati
Kamiši su završavali usnikom izrađenim poklopac. Krajiška naredba iz Babine
od roga, jantara, kosti, koralja ili poludra- Grede glasila je: “Tko se uhvati da puši u
gog kamenja. Usnici od jantara i koralja dvorištu lulu bez zaklopca bit će kažnjen
bili su osobito cijenjeni pa su ih čak neki s 25 batina, a lula će mu se oduzeti i pre-
europski putnici tijekom karavanskog dati onome koji ga je prijavio.” (Šatović
putovanja koristili kao mito. 1986: 20).
U Italiji je postojalo više središta U Schemnitzu je proizvodnja lula
proizvodnje lula istočnog tipa. Jedno od započela krajem 18. i početkom 19. sto-
značajnih bilo je u Chioggiji, gdje je pro- ljeća. Najznačajnije su bile radionice
izvodnja započela sredinom 17. stoljeća obitelji Hönig i Karolyja Zachara čije su
(na jednom je kalupu naznačena 1655. lule bile iznimne kvalitete te su se izvo-
godina) te je trajala sve do 1945. godine. zile diljem svijeta. Značajnu je produk-
Upravo iz tih radionica potječe velik broj ciju imala i radionica Antona Ressa iz
lula nađenih tijekom arheoloških istraži- Wiener Neustadta za koju postoji poda-
vanja na području Hrvatske. Ivan Žic, opi- tak kako je 1837. godine imala 60 zaposle-
sujući život i običaje iz Vrbnika na Krku nih i dnevnu proizvodnju veću od 6000
na prijelazu 19. u 20. stoljeće, spominje lula (Gusar 2008: 144).
jednog fumača koji je “fumival pipu od
zemlje, ćozotsku” (2001 : 177), odnosno
lulu iz Chioggije. Te su lule izrađivane u
Lula s kamišem. Lula. Glina.
Glina i drvo. Zelovo. Zelovo. Početak 20. st.
Izradio Jakov Delaš. EMZ 9547a.
1995. EMZ 28341.

Lula. Glina. Zelovo. Lula. Glina.

Početak 20. st. Zelovo. 19. st.
EMZ 10086. EMZ 48402.

Cigalin. Drvo. Zelovo. Lula s kamišem. Glina

Izradio Jakov Delaš. i drvo. Zelovo. Lula
1995. EMZ 28337. delašica. Izradio Stipan
Jukić. Početak 20. st.
EMZ 9942.
DIM Str. 43

Proizvodnja glinenih
lula u Hrvatskoj

Lule zelovke

Mala moja na Zelovu živi,

Ovce čuva i kamiše krivi.
Stih iz rere

Lula. Glina. Zelovo. Najpoznatija proizvodnja glinenih lula u

Lula delašica. Na tuljcu su Hrvatskoj bila je u Zelovu kraj Sinja. Fra-
utisnuti inicijali majstora: no Ivanišević na samom početku 20. sto-
MD. Kraj 19. st. EMZ 48401. ljeća piše: “Zemljive, prostive lule radu
po selin, zanajviše u selu Zelovu pokraj
Sinja, i zato se zove lula zelovka.” (Ivani-
šević 1987: 164). Riječ je o “istočnom” tipu
lule, koji se sastoji od glinene lule i drve-
nog kamiša (tzv. čibuk lula), s vidljivim
utjecajima austrougarskog i talijan­skog
tipa lule.
Proizvodnja je započela u prvoj
polovini 18. stoljeća, a tijekom 19. i u pr-
voj polovini 20. stoljeća bila je jedan od
glavnih izvora prihoda lokalnog stanov-
ništva (Brković i Petričević 2013: 13). Ze-
Lula. Glina. lovski su majstori bili drvodjelci koji su,
Zelovo. 19. st. među ostalim, izrađivali dječje igračke i
EMZ 48400. glazbene instrumente, a proizvodnja lula
bila je zaseban obrt koji nije bio vezan za
lončarstvo, budući da su lule izrađivane
u kalupima.
Ukrasi na zelovskim glinenim lula-
ma mogu biti geometrijski, vegetabilni,
Lula s kamišem. rebrasti i antropomorfni. Najčešći je
Zelovo. Izradio motiv mreže koji je vjerojatno preuzet
Ivan Delaš. 2012. s istočnog tipa lule iz 17. stoljeća. Te se
EMZ 48768a-b. lule nazivaju još i delašicama prema pre-
zimenu jedne od obitelji koje su se bavile
izradom lula, a prisutne su u kontinuite-
tu od početka proizvodnje do zatvaranja
obiteljskih obrta. U 19. stoljeću počele su
se izrađivati lule s čašicom u obliku glave
vojnika, što je vjerojatno talijanski utje-
caj, te u obliku glave cara Franje Josipa.
Gotovo svi tipovi zelovskih lula imaju
žljebasti utor na vrhu tuljca namijenjen
bakrenoj žici sustava za zatvaranje (Br-
ković i Petričević 2013: 13, 16–18). Nije
poznato koliko su se metalni poklopci
 Jakov Delaš. Zelovo. 1995.

Stipan Domazet. Zelovo. 1970-ih.

DIM Str. 45

usitinu koristili. Frano Ivanišević 1906. i

Silvestar Kutleša 1933. godine zabilježi-
li su kako su najviše u upotrebi bile lule
“zemljive brez zaklopca” (Ivanišević 1987:
164; Kutleša 1993: 134).
Kamiši i cigalini izrađivali su se od
šiblja rašeljke, javora i klena, bili su ra-
zličitih veličina i ukrasa — savijeni ili ravni,
oguljeni i ukrašeni nožićem ili bojenjem,
ili s neoguljenom korom. Pri izradi su če-
sto pomagale žene i djeca.
Proizvodnjom lula bavili su se člano-
vi obitelji Delaš, Jukić i Domazet koji su
svoje proizvode prodavali na sajmovima,
većinom u Dalmaciji, Lici i Hercegovini.
Između dva svjetska rata prestaje gos-
podarska isplativnost lularskog obr-
ta. U drugoj polovini 20. stoljeća još su
lule izrađivali Stipan Domazet i Stipan
Jukić te Jakov Delaš. Prije nekoliko go-
dina Ivan Delaš obnovio je proizvodnju
sa željom za revalorizacijom tradicije
izrade lula i plasiranjem proizvoda na
suvenirsko tržište.
Prvi zapis koji nam opisuje postu-
pak izrade zelovki je onaj Božidara Širole,
etnomuzikologa i kustosa Etnografskog
Cigalin s tri kamiša. muzeja u Zagrebu. On je u listopadu 1932.
Drvo. Zelovo. godine tijekom terenskog istraživanja u
Početak 20. st. Zelovu zabilježio tehnike izrade gline-
EMZ 9946. nih lula te drvenih kamiša i cigalina, što
je objavio u prvom broju časopisa Etno-
grafska građa i istraživanja iz 1934. godi-
ne. Širola je tom prilikom za fundus Etno-
grafskog muzeja otkupio i više predmeta:
alat za izradu lula i nekoliko primjeraka
lula, kamiša i cigalina. Stoga je vrijedno
prenijeti u skraćenom obliku njegov za-
pis, s obzirom na to da je postupak izrade
ostao gotovo isti do danas, uz fotografije
spomenutih predmeta.

Proces izrade
glinenih lula
Lule se izrađuju od gnjile — gline žućka-
stosive boje koju lular miješa s vodom te
gnječi rukama i uklanja nečistoće. Gnjila
se potom stavlja u vodu u kamenom kori-
tu kako bi odstajala preko noći. Sljedeći
dan majstor gnjilu tuče batom kako bi
Kalup za izradu Kalup za izradu glinenih
glinenih lula i drveni lula i bušila za bušenje rupa u
model lule. Drvo, kositar. sirovoj glinenoj luli. Drvo
Zelovo. Početak 20. st. i kositar. Zelovo. Početak 20. st.
EMZ 9545a,b. EMZ 9545c,d.

Gibača — alat za
savijanje kamiša.
Zelovo. Početak 20. st.
EMZ 9941b.

Krivača — alat
za savijanje kamiša.
Zelovo. Početak 20. st.
EMZ 9941a.

Peć za pečenje lula.

Zelovo. 1932.
EMZ N-2396.
 DIM
dobio što bolju smjesu, razdijeli je u ma-
nje dijelove koje potom stavlja u kalup
koji lular prvo namaže s unutarnje strane
mastom kako se vlažna zemlja ne bi uhva-
tila za kalup. Nakon što sastavi dva dije-
la kalupa, utiskuje još gline u kalup kroz
dva otvora. Potom kalup stavi u men-
đule kako bi ga čvrsto stegnuo. U tako
stegnut kalup stavlja kline i to u ona dva
otvora kroz koje je utisnuo glinu, a kako
bi lula dobila dvije neophodne šupljine
(ili udubine) — za smještanje duhana i za
Svrdlo za izradu uticanje kamiša. Također, neophodno je
cigalina. Drvo napraviti i kanal između tih dviju šupljina
i metal. Zelovo. kako bi mogao prolaziti dim, za što služi
2012. EMZ 48676. špica. Izrađene se lule suše na suncu ili
iznad vatre. Tek kad izradi dvije do tri ti-
suće lula, sve ih odjednom peče u poseb-
noj peći za lule koja se nalazi izvan sela i
kojom se služe svi lulari. Lule pečenjem
dobiju svijetlocrvenu boju, dok one koje
su samo sušene, ali ne i pečene, zadrže
blijedosivu boju.
Proces izrade
kamiša
Uz glinene lule izrađuju zelovski majstori
i kamiše od tanke šibe planinskog javora
i klena kojih ima u izobilju u okolici. Šibe
se suše i do pola godine, a kako bi osu-
šena šiba bila gipkija, stavlja se u vrelu
vodu i kuha dvadestak minuta. Nakon
toga se šiba guli, ali može ostati i neogu-
ljena — ima i takvih kamiša, te se potom
stavlja u posebni kalup (krivača) koji
može istovremeno savijati dvije ili više
šiba, ovisno o veličini kalupa. Pri savijanju
majstori se pomažu gibačom — štapom
koji na jednom kraju ima rupu u koju se
utiče šiba kako bi se lakše savijala. Nakon
što se šiba skine s kalupa, ona se opet uz
pomoć gibače ispravlja te se buši rupa
koja mora biti tanka kako dim iz lule ne bi
bio preobilan. Potom se šiba opet vraća
na kalup dok se potpuno ne osuši.
Još 1930-ih godina poneki su maj-
stori kamiše ukrašavali nožićem (“pišu
nožom po kamišu”) te ih potom mrčili
drvenim ugljenom od vrbovine, ali u to
vrijeme sve više ulaze u upotrebu boje
Str. 47
za ukrašavanje. Kao osnovna boja cijelog
kamiša najviše se koristila žuta, preko
koje su se izrađivali prstenasti ukrasi u
modroj, zelenoj i crvenoj boji.
Proces izrade
cigalina
Širola bilježi kako su cigaline zelovski
majstori počeli izrađivati tek u “novije”
vrijeme (početkom 20. stoljeća) kada se
počinju sve više pušiti cigarete. Shvativši
da se njihove lule sve manje prodaju na
sajmovima, počeli su proizvoditi cigaline
za kojima je bila veća potražnja.
Za izradu cigalina majstori koriste
rašeljkine prutove koje kuhaju i buše tan-
kim svrdlom. Potom se nožićem izrađuje
usnik, a drugi kraj, u koji se zatiče cigare-
ta, proširuje se. Ukrašavaju se bojenjem
na isti način kao i kamiši ili tankim šiba-
ma koje se već nalaze na prutu. Osobito
su zanimljivi pojedini primjerci zelovskih
cigalina u koje se može utaknuti više ci-
gareta ili više pušača može istovemeno
pušiti jednu cigaretu.
Lule zagožđanke
Glinene su se lule izrađivale i u podbio-
kovskim mjestima, u Zagvozdu, poseb-
no u zaselcima Buljubašići, Pirići i Baltići.
Nazivale su se zagožđanke ili zemljavice.
Način izrade bio je istovjetan kao i onih u
Zelovu. Ukrašavali su se donji dio čašice i
tuljac. Ukras se sastojao od okomitih re-
brastih udubljenja ili od stiliziranih obli-
ka badema i polukružnica. Izrađivale su
se i lule s čašicom u obliku glave vojnika
kao u Zelovu. Zagožđanke su prisutne
kroz cijelo 19. stoljeće, te su se prodava-
le na sajmovima do polovine 20. stoljeća.
(Tonković, 2009: 4, 7).
Lula s kamišem. Porculan, Lula. Meerschaum
metal i drvo. Austro-Ugarska. i mjed. Austro-Ugarska.
Početak 20. st. EMZ 12783. Druga polovina 19. st.
— EMZ 13102.
Natpis na luli: K. u K. Train Division
N.3. Franz Kogej 3 Eskadr. 1912.
Erinnerung an meine Dienstzeit
Dass die Welt ein Kreuzweg ist,
Hab’ ich bereits erfahren,
weil ich um 8. Kreuzer dienen mus,
In meinen schonsten Jahren.
Uspomena na moju vojničku službu
Da je svijet križni put,
već sam iskusio,
jer sam u svojim najboljim godinama
morao službovati za 8 krajcara.

Lula. Meerschaum
i metal. Prva polovina
20. st. EMZ 13096.

Lula s kamišem.
Meerschaum. Početak
20. st. EMZ 11679.
—
Natpis na luli:
Wie waro möglich denn
Dass ich Dich lassen kann!
Pa kako bih mogao
da te pustim!
 DIM
Porculanske lule
Proizvodnja porculanskih lula započela
je sredinom 18. stoljeća u nekoliko europ-
skih tvornica (Meissen, Mennecy, Nymp-
henburg i Sèvres). U početku su porcu-
lanske lule bile izrađivane iz jednog dijela
(“zapadni” tip), no ubrzo se počinju proi-
zvoditi “Gesteck” lule, odnosno lule u di-
jelovima. One se sastoje od porculanske
čašice s metalnim poklopcem, porculan-
skog kondezatora u obliku slova Y koji je
osmislio austrijski doktor Vikarius i koji
ima funkciju skupljanja taloga, te kamiša
od drva, slonovače ili roga.
Zbog specifičnosti materijala koji
je neporozan, različiti su stavovi pušača
oko kvalitete pušenja duhana u porcu-
lanskoj luli. Tako naprimjer u Engleskoj
porculanske lule nisu bile dobro prihva-
ćene. Ondje su pušači preferirali glinu
jer se smatralo kako porozni materijali
lakše isparavaju štetne tvari te su time
manje štetni za zdravlje (Gačić 2011: 44).
Ipak, porculanske su lule stekle po-
pularnost, među ostalim i jer su nudile
velike mogućnosti za ukrašavanje. U po-
četku su čašice lula oslikavane u baro-
knom, neoklasičnom i romaničkom stilu,
a kasnije su na njima prikazivani povije-
sni i mitološki prizori, pejzaži, heraldički
motivi, portreti vladara i važnih osoba.
Nakon što je sredinom 19. stoljeća
ručno oslikavanje zamijenjeno tiskom,
cijene porculanskih lula postale su niže
te time dostupnije svim društvenim slo-
jevima. Tako je naprimjer u samo jednom
lularskom centru (Ruhla u Njemačkoj)
između 1850. i 1870. godine proizvedeno
oko 9,6 milijuna porculanskih lula (Rapa-
port 2005: 417).
Između francusko-pruskog rata i
početka Prvoga svjetskog rata u veli-
kom su se broju proizvodile “vojničke”
lule koje su vojnici dobivali na kraju
svoje službe. Na tim su lulama bili prika-
zani prizori iz rata, kamiši su bili dugi (i
do jedan metar) i bogato ukrašeni te su
često sadržavale osobne poruke. Bile su
pogodne i za isticanje pušačevih politič-
kih stavova te za podizanje domoljubnih
osjećaja, osobito prije Prvog svjetskog
rata. Revolucionarne 1848. godine u
Beču je pušenje lule u javnosti, koje je
bilo zabranjeno zbog rizika od požara,
bilo način demonstriranja nečijih revo-
lucionarnih osjećanja. Lule s prikazima
krajolika i heraldičkim motivima ku-
povane su i kao suveniri, a i danas se u
Njemačkoj proizvode porculanske lule u
suve­nir­ske svrhe.
Lule od
meerschauma
Meerschaum (njem.) ili u slobodnom pri-
jevodu morska pjena je mineral (magne-
zijev silikat) poznat u geologiji pod nazi-
vom sepiolit. Ponekad ga se može naći na
površini vode Crnog mora te podsjeća na
morsku pjenu, odakle mu i njemački na-
ziv. Meerschaum je vrlo rijedak mineral te
se može naći na svega nekoliko mjesta u
svijetu. Najbogatije nalazište je oko gra-
da Eskişehira u središnjoj Turskoj te se
ujedno smatra najkvalitetnijim u svijetu.
Taj je mineral vrlo porozan i hidroskopan
te pogodan za rezbarenje. Lula korište-
njem mijenja boju od početne bijele do
različitih nijansi smeđe zbog poroznosti
materijala koji upija vlagu i katran.
Prve lule od meerschauma izrađe-
ne su sredinom 17. stoljeća na području
današnje Turske (Gačić 2011: 41). Nji-
hova je popularnost brzo rasla te su
se sredinom 18. stoljeća proizvodile u
Budimpešti, Beču, Berlinu, Pragu, Pari-
zu, Veneciji i Londonu. Vještiji su maj-
stori na lule precizno prenosili radove
onovremenih umjetnika ili su koristili
vlastite ideje za oblikovanje i ukrašava-
nje. Nazivana i “kraljicom među lulama”,
lula od meerschauma bila je vrlo skupa te
cijenjena među višim slojevima društva.
Njezino je zlatno doba bilo između 1850.
i 1925. godine, a osim lula su se izrađivali
i cigaršpici i držači za cigare (Rapaport
2005: 419). Te su lule cijenjene i danas, a
najčešća im je zamjerka što su osjetljive
na udarce.
Str. 49
Drvene lule
Početak izrade fino ukrašenih drvenih
lula u Europi započinje u prvoj polovini
18. stoljeća. Najvažniji centri izrade bili
su Ulm, Ruhla i Göttingen u Njemačkoj.
Izrađivane su od različitih vrsta drva,
različitih veličina, od posve jednostavnih
do bogato ukrašenih. Često su se ukra-
šavale umetanjem žice ili su oblagane
limom. Bogatiji primjerci ukrašavani su
staklenom pastom, dragim kamenjem,
jantarom i drugim (Gačić 2011: 46).
U potrazi za pogodnim drvom koje
je otporno na udarce te ugodnog oku-
sa za pušenje europski su drvotokari
ekspermentirali s mnogo različitih vr-
sta drva, dok sredinom 19. stoljeća nije
otkriveno da je korijen vrijesa (erica
arborea), udomaćenog na Mediteranu,
izuzetno pogodan za izradu lula. Proi-
zvodnju lula od vrijesa u komercijalne
svrhe započela su 1848. godine braća
Comey u mjestu Saint Claude-sur-Bie-
nne u Francuskoj. Kvalitete vrijesa su
otpornost na vatru, upijanje vlage i lako
rezbarenje. Te su lule zapadnog tipa,
odnosno nemaju zaseban kamiš, već
samo duži usnik koji je najčešće izrađen
od jantara, bakelita i drugog umjetnog
materijala. Zbog jeftinijeg i dostupnijeg
materijala koji je ujedno i otporniji na
udarce, lule od korijena vrijesa vrlo su
brzo postale popularne te su potisnule
one od meerschauma. Većina lula danas
dostupnih na tržištu upravo su od kori-
jena vrijesa.
I u Hrvatskoj su izrađivane drvene
lule, što potvrđuju predmeti iz Zbirke pu-
šačkog pribora. Riječ je o drvenim lulama
s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a potječu
iz različitih krajeva Hrvatske te, manjim
dijelom, iz Bosne i Hercegovine. Fra Silve-
star Kutleša u monografiji iz 1933. godine
Život i običaji u Imotskoj krajini spominje
lule drvenjače te đuzelače. Za drvenjače
kaže kako su oblikom slične glinenima,
unutarnji dio je okovan limom te ih je
većina imala poklopac. U gotovo svakoj
župi bio je majstor koji je izrađivao takve
drvene lule vrlo pristupačnih cijena, 4–5
dinara po komadu.
Lula s kamišem. Lula s kamišem. Drvo.
Drvo i mjed. Hrvatska. Početak
Zbijeg, Slunj. Prva 20. st. Darovao
polovina 20. st. Izidor Kršnjavi.
EMZ 16566ab. EMZ 48441a-b.

Lula s kamišem. Drvo

Lula. Drvo i bakar. i metal. Livno. Prva
Bosna. Prva polovina polovina 20. st.
20. st. EMZ 14114. EMZ 13898a.
 DIM Str. 51

Lula. Drvo i lim. Đuzelače su drvene lule finije izrade i bo-

Lokalitet nepoznat. gatijeg ukrasa koje “radi jedan seljak u G.
Početak 20. st. Vinjanin, zove se Đuzel.” Cijena im je bila
EMZ 48677. veća, 20–30 dinara po komadu, a “prema
rađi i nakitu oda i cina”. Bilo ih je velikih
i malih, kićenih i prostih, s poklopcem i
bez poklopca. Dok se mala đuzelača kori-
stila za svakodnevnu upotrebu, velika je
služila samo za svečane prilike (Kutleša,
1993: 134, 135). Lule su izrađivane od kle-
novog drva te ukrašavane aplikacijama
od bakrenog lima i inkrustacijama od
tanke žice. Unutrašnjost i otvor čašice
te otvor za kamiš oblagali su se bakrom.
Lula s kamišem. Izrađivali su se i kamiši koji su bili dužine
Drvo, sedef i mjed. od 15 do 80 centimetara i to najčešće od
Slovenija. Početak drva rašeljke (Tonković, 2007: 8).
20. st. EMZ 7736. Prema riječima Frane Ivaniševića:
“Ima lula šta se kupuju u gradu, one su
od drveta pa okovane midon (mjedom) i
s kapićem, a ima ji´ i od majolike, šta do-
lazu s vabrike. Zove se lula imockinja, jer
se kupuje u Imockon, i ona je od drveta
Lula. Drvo i mjed. Lika. okovana midon iznutra i vanka, nakićena
Prva polovina 20. st. trepetljikon; stambulkinja, isto narešena
EMZ 16273. kitan i pulijan, a kažu, da Turci donašaju
iz Stambula.” (Ivanišević 1987: 164).

Lula kao
strast i hobi
Popularnost lula varirala je tijekom sto-
ljeća kako su se mijenjali trendovi. Tako
je tijekom 18. stoljeća šmrkanje duhana
potisnulo upotrebu lule, a kada su na
Lula. Drvo i metal. tržište došle cigare i cigarete misilo se
Hrvatska. Početak kako su lule zadobile konačan udarac.
20. st. EMZ 48438. Ipak, lule su sve do danas ostale cijenje-
ne diljem svijeta, a broj pušača lula varira
od generacije do generacije, ovisno o ci-
jenama lula i stavovima o štetnosti duha-
na. Čini se da zabrane pušenja u javnim
prostorima, koje stupaju na snagu diljem
svijeta, utječu na ponovni zamah puše-
nja lula. Također, načini uživanja duhana
uvijek su bili podložni trendovima, pa je
tako danas lula cijenjena među mlađom
generacijom.
Uz lule tvorničke izrade na tržištu
je prisutan i velik broj proizvoda maj-
stora kojima je izrada lula poziv ili hobi
Domagoju Telišmanu Lula od korijena vrijesa,
(Dotterpipes) izrada lula rustikareni finiš. Izradio
je strast i poziv. Lule izrađuje Domagoj Telišman. 2014.
uglavnom od korijena
vrijesa i masline pri čemu
mu je poštivanje drveta
kao prirodnog materijala
prepunog svojih grešaka,
hirovitosti i iznenađenja
na prvom mjestu.

Prvenstvo
Republike Hrvatske
u dugom pušenju lule.
Tisno. 2001.
 DIM
(vidi popis majstora na pipedia.org). U
Hrvatskoj ima nekoliko izrađivača lula,
a vrijeme interneta omogućilo im je da
svoje proizvode plasiraju diljem svijeta.
Materijali koji se najčešće koriste za lulu
su korijen vrijesa, petrificirano drvo hra-
sta (morta) i maslina, dok se usnici izra-
đuju od umjetnih materijala.
Klubovi
pušača lula
Pušači lula udružuju se u lokalne, regio-
nalne i nacionalne klubove. U Hrvatskoj
postoje tri kluba pušača lula i Hrvatski
savez pušača lula u koji su ta tri kluba
udružena. Prvi klub, Klub pušača lula
“Zagreb”, osnovan je 1984., zatim su osno-
vani klubovi “Magla” u Splitu i “Mosor” u
Docu Donjem. Udružili su se u Hrvatski
savez pušača lula koji je osnovan 1986.
godine te je od 2010. godine punopravni
član Međunarodne udruge klubova pu-
šača lula (Comite International des Pipe
Clubs, kratica CIPC). CIPC ima pravila o
međunarodnim prvenstvima u dugom
pušenju lule, koja se primjenjuju i na na-
cionalnim i klupskim natjecanjima (uz
manje modifikacije, uglavnom vezano
uz tradiciju).
Klubovi se sastaju tjedno ili mjeseč-
no, članovi razmjenjuju iskustva o duha-
nima, novim i starim lulama, treniraju za
natjecanja te se dogovaraju zajednička
druženja povodom Međunarodnog dana
pušača lule koji se obilježava 20. veljače.
Svrha natjecanja u dugom pušenju
lule jest da sudionici puše lulu vremenski
najdulje što je moguće. Pravila određuju
da se natječu na ravnim lulama naprav-
ljenim od korijena vrijesa, s početnim
paljenjem lule, za što sudionici imaju na
raspolaganju dvije šibice i jednu minutu
vremena. Naknadno pripaljivanje lule
nije dopušteno. Svaki sudionik mora
koristiti 3 grama duhana, lulu i drveni
nabijač propisanih dimenzija. Natjeca-
nje vodi sudac (ili više sudaca, ovisno o
broju sudionika), koji podijeli sudionici-
ma duhan, nabijače i list papira formata
A4. Na znak suca natjecatelji otvaraju
duhan i pune lulu. Za to imaju 5 minuta
vremena. Svaki natjecatelj puni duhan na
svoj način, npr. neki ga mrve, neki nabi-
jaju čvrsto, drugi rahlo itd. Nakon toga
sudac objavljuje da je punjenje završeno
i može početi paljenje, koje traje jednu
minutu. Nabijač se smije koristiti samo
dok je lula u ustima, ne smije se puhati
kroz lulu u suprotnom smjeru itd. Kad se
natjecatelju ugasi lula, javlja se sucu koji
bilježi vrijeme koje je prošlo od početka
natjecanja. Pobjednik je natjecatelj koji
najdulje puši lulu.
Uz međunarodna prvenstva, sva-
ke se godine u Hrvatskoj organizira i
nacionalno prvenstvo. Magična crta od
dva sata pušenja lule s tri grama duha-
na prekoračena je prvi put u povijesti
natjecanja u Hrvatskoj na 17. otvorenom
prvenstvu Hrvatske u dugom pušenju lule
za dame i gospodu u Vodicama 2009. go-
dine. Natjecatelj Stjepan Kelčec-Suhovec
iz kluba “Zagreb” bio je prvi, s vremenom
od 2 sata 16 minuta i 55 sekundi. Taj re-
kord poboljšan je 2013. godine: natjeca-
telj Martin Dagelić iz kluba “Magla”, Split,
pušio je 2 sata 21 minutu i 7 sekundi.
Ostali pušački
pribor
Za čuvanje duhana koristile su se razli-
čite keramičke, drvene ili metalne posu-
de i kutije. Mogle su biti jednostavne ili
bogato ukrašene, ovisno o mogućnosti-
ma i ukusu vlasnika. Za nošenje duhana
pušači su koristili metalne ili drvene ku-
tijice te duhankese (duvankese). One su
bile važan dio odjeće svakog muškarca,
a izrađivane su od životinjskog mjehura,
skrotuma ili kože. Kožne duhankese če-
sto su bile ukrašavane vezom te su bile
domaće izrade ili proizvodi obrtnika. Za
bogatije slojeve društva izrađivane su
duhankese od pamuka, svile, kože ili sa-
tena te ukrašavane perlama, srebrnim ili
zlatnim koncem, čipkom i drugim.
Burmutice su služile za držanje du-
hana za šmrkanje te su izrađivane od
drva, porculana i srebra. Obično su malih
dimenzija i bogato ukrašene.
Str. 53
Za paljenje duhana koristio se žar koji se
hvatao pomoću mašica ili se vatra palila
pomoću kremena, kresiva i ognjila. Po-
stojale su i posebne kožne vrećice za ču-
vanje tog pribora, ponegdje su nazivane
trudne kese. Godine 1852. pojavila se prva
sigurnosna šibica. Uz kutije za šibice
tvorničke izrade bile su i one ručne izra-
de, često drvene i bogato izrezbarene.
Za čuvanje cigara i cigareta izrađuju
se metalne, drvene, keramičke i plastič-
ne tabakere različite kvalitete izrade
i načina ukrašavanja, a početkom 20.
stoljeća bile su vrlo popularne tabakere
izrađene u tehnici filigrana. Čini se da je
taj pomodni pušački dodatak početkom
21. stoljeća u Europi doživio ponovni pro-
cvat. U to je vrijeme u Europskoj uniji bilo
propisano obvezno označavanje kutija
cigareta upozoravajućim natpisima o
štetnosti duhana. Očito je to bio način
da pušači “zatvore oči” pred šokantnim
činjenicama.
Cigaršpici su korišteni kao praktič-
no pomagalo koje je imalo svrhu sprije-
čiti nikotinske mrlje na prstima, lijeplje-
nje cigaretnog papira po usnama te da
komadići duhana ne uđu u usta. Cigar-
špici su bili izrađivani od drva, različitih
veličina, bez ukrasa, s korom ili oguljeni
i ukrašeni rezbarenjem, bojenjem ili teh-
nikama intarzije i inkrustacije. Izradom
cigaršpica bavili su se i umjetnički obrti.
Ti su cigaršpici bili izrađeni od najrazno-
vrsnijih materijala (uključujući jantar i
slonovaču) te bogato ukrašeni geome-
trijskim i vegetabilnim motivima.
I nakon izuma cigareta s filterom
(sredinom 20. stoljeća) cigaršpici su i
dalje imali funkciju dodatnog filtera i
sprječavanja nikotinskih mrlja na prsti-
ma. Ali i kao nezaobilazan ženski modni
dodatak, koji je možda najbolje promovi-
rala Audrey Hepburn.
Zanimljivi su i predmeti koji se čuva­ju
u Etnografskom muzeju u Beogradu. Riječ
je o mašicama za cigarete namijenjenim
ženama iz bogatih obitelji koje su služile
za držanje cigarete i prinošenje ustima,
a kako bi se spriječile nikotin­ske mrlje i
neugodan miris (Dušković 2006: 31).
Diljem Balkana, podjednako u ur-
banim i ruralnim sredinama, djelovali
Duhankesa
(EMZ 48437) i njezin
sadržaj (duhan, guba,
kresivo, kremen).

Trudna kesa.
Koža. Vrpolje,
Slavonija. 19. st.
EMZ 665.
Mašice — naprava
za pripaljivanje
i čišćenje lula. Željezo
i drvo. Šibenik. Prva
polovina 20. st.
EMZ Z.G.Z. 318.

Tabakera. Metal. Burmutica. Metal i staklo. Tutunarče — spremica za

Hrvatska. Početak 20. st. Peć, Kosovo. Početak 20. duhan. Veles, Makedonija.
EMZ 11561. st. EMZ 10471. 1920-ih. EMZ 3713a,b.
DIM Str. 55

Cigaršpic. Drvo, perle, su majstori čibučari ili čibukčari. Drve-

žica, kositar i jantar. ni čibuci su se razlikovali po materijalu,
Krivi put, Senj. tehnikama izrade i načinu ukrašavanja
Prva polovina 20. st. (Dušković 2006: 28–29). U Makedoniji,
EMZ 13093. gdje je bila razvijena inkrustacija sedefa
u kosti i drvu, izrađivani su bogato ukra-
šeni čibuci. Neke od radionica u Skoplju
i Ohridu djelovale su do 1970-ih godina
(Gačić 2011: 46). U jednoj sarajevskoj kro-
nici spominju se čibučari 1775. godine, a
u Mostaru su izrađivani dugački čibuci
Cigarluk. Drvo i metal. (1–1,5 m) od drva jasmina (Čurčić 1934).
Bosna. Prva polovina U selu Goduši kraj Visokog (Bosna i Her-
20. st. EMZ 13103. cegovina) duga je tradicija izrade čibuka
i cigarluka koja i danas postoji.

Nargila
Nargila ili vodena lula (tur. nargile – perz.
nārgilē) je vrsta lule koja vjerojatno po-
Cigarluk. Metal, tječe iz Indije, gdje su prvotno bile izra-
jantar i srebro. Skoplje. đivane od izdubljene kokosove ljuske s
Početak 20. st. bambusovom trskom koja je služila kao
EMZ 10375. kamiš. Pouzdano se zna da su početkom
17. stoljeća u Indiji i Perziji bili u upotrebi
razvijeniji oblici nargile.
Običaj pušenja nargile proširio se po
dijelovima Azije i Afrike koji su bili veza-
ni uz trgovačke puteve Indijskog oceana.
Širili su ga hodočasnici i trgovci tako da
je nargila bila u upotrebi u Indiji, Perziji,
Osmanskom carstvu, na Madagaskaru, u
istočnoj Africi, diljem jugoistočne Azije i
zapadne Kine (Benedict 2011: 26).
Tipična se nargila sastoji od posude
koja se do pola puni vodom. Na posudu
se nastavlja šuplji dio s otvorom na vrhu
u kojemu se pali duhan (pomoću žeravi-
ce) te savitljiva cijev (kamiš) s usnikom
na kraju. Baza nargile, posuda koja se
puni vodom, mjesto je na kojemu majstor
može izraziti svoje umjetničke sklonosti,
a ona može biti od stakla (najčešće), drva,
porculana ili metala.
Za nargilu se najviše koristi duhan
snažne arome te duhan pomiješan s ko-
Cigaršpic. Drvo. Šibenik. madima voća ili začinjen melasama kako
Prva polovina 20. st. bi se dobila fina voćna aroma. Budući da
EMZ Z.G.Z. 324. je specifičnost vodene lule to što dim
prolazi kroz vodu i pritom se hladi, bilo
je uvriježeno mišljenje kako je to najma-
nje štetan način pušenja duhana. Ipak,
Muškarci puše nargilu.
Baazar, Konstantinopol
(Istanbul). 1898.

Vodena lula. Vodena lula. Burmutice. Staklo.

Mjed. Kina. Druga Bronca. Kina. Kina. 19. st.
polovina 19. st. Druga polovina EMZ Ex1573,
EMZ Ex1332. 19. st. EMZ Ex882. Ex1574, Ex1575.
DIM
Nargila, kalian, novije studije, pa tako i ona Svjetske
hookah, shisha zdravstvene organizacije, upozoravanju
– kako se naziva u na veliku štetnost pušenja nargile.
različitim zemljama. Nargila se najčešće puši u društvu te
Početak 20. st. je taj običaj i dalje vrlo popularan u većini
EMZ BK230. zemalja Bliskog i Dalekog Istoka te južne
Azije. Ali je davno i prešao te granice pa
se danas diljem svijeta mogu naći barovi
koji nude nargile.
Kineska
vodena lula
U Kini se se duhan prvotno pušio u lula-
ma, a krajem 17. stoljeća među višim kla-
sama društva prihvaćeno je šmrkanje du-
hana. Ono je bilo popularno i tijekom 18.
stoljeća, kada postupno u upotrebu ulazi
vodena lula. I šmrkanje duhana i pušenje
vodene lule isprva su prigrlili bogatiji slo-
jevi društva te su smatrani otmjenijim od
pušenja obične lule, a kasnije su ih pri-
hvatili svi slojevi društva. Ta pomodnost
u načinima uživanja duhana samo potvr-
đuje kako su i Kinezi sudjelovali u globa-
liziranoj kulturi konzumiranja duhana.
Pušenje je tada više bilo simbol otmjeno-
sti nego znak vulgarnosti, na što ukazuje
i priručnik iz 18. stoljeća autora Lu Yaoa
koji donosi upute na koji način profinjeni
pušač treba korisiti duhan i popratni pri-
bor, pa tako gospodinu ne priliči pušiti
dok sluša citru, gleda cvat šljive ili šeće
po otpalom lišću (Benedict 2011: 111–112).
Kineska vodena lula inačica je vo-
dene lule specifična za Kinu i Vijetnam.
Premda je nastala po uzoru na indijsku ili
bliskoistočnu vodenu lulu, početkom 19.
stoljeća razvila se u predmet manjih di-
menzija (koji stane u ruku) i lako se može
Lula za opijum. prenositi te je danas prepoznatljiva kao
Slonovača, glina klasičan kineski dizajn.
i kositar. Kina. Tijekom 18. stoljeća (vrijeme vlada-
Druga polovica 19. st. vine cara Quianlonga) vodene su lule ko-
EMZ Ex823a. ristili samo najbogatiji slojevi društva te
Madak je mješavina su izrađivane od bijelog srebra, bronce i
sirovog opijuma mjedi. S vremenom su postale simbolima
i duhana. U Kini se dokoličarskog života zemljoposjednika,
koristio u 17. i 18. a nakon 1800. godine osobito su bile
stoljeću, a donijeli su popularne među ženama iz viših klasa.
ga nizozemski trgovci. Početkom 19. stoljeća povećao se broj
Str. 57
korisnika vodene lule. Vezano je to za
početak uzgoja duhana za vodenu lulu u
okolici grada Lanzhoua (sjeverozapadna
Kina) koji su poduzetnici iz Shaaxija pro-
movirali u Pekingu i Tianjinu kao profi-
laktičko sredstvo protiv zaraznih bolesti.
Povećana upotreba duhana potaknula je
izradu vodenih lula od jeftinijih materija-
la (nikla, cinka, bakra i bambusa). I dalje
je vodena lula, prema finoći materijala
i izrade, bila pokazatelj ekonomskog i
društvenog statusa njezinog vlasnika
(Benedict 2011: 126, 127).
Duhanski prah za šmrkanje čuvao
se u malim posudama (burmuticama)
visine tek 5 do 10 centimetara, s uskim
otvorom i čepom, koje su vrlo brzo po-
stale statusnim simbolom. Izrađivane
su od različitih materijala (porculan,
žad, bjelokost, drvo, metal i keramika),
a najčešće od stakla. Posudice bogatije
izrade bile su ukrašavane slikanjem i rez-
barenjem. Vrhunac njihove proizvodnje
bio je tijekom 18. stoljeća; danas su vrlo
cijenjene među kolekcionarima te se nji-
hove replike još uvijek izrađuju i prodaju
kao suve­niri i darovi.
Kiseru
Kiseru je japanska lula koja se tradicio-
nalno koristila za pušenje kizamija — izra-
zito tanko sjeckanog duhana (poput vlati
kose). Duža varijanta te lule korištena je
diljem Azije pod drugim nazivima, a ja-
panska je specifičnost korištenje tanko
rezanog duhana u izrazito maloj čašici,
što je dovoljno tek za dva do tri udisaja.
Tipičan kiseru je trodijelna lula koja
se sastoji od male metalne čašice za du-
han, metalnog usnika i kamiša od bam-
busa ili drva koji spaja metalne dijelove.
Pojedini se primjerci, izrađeni za carsku
obitelj, šogune i lokalne plemiće, zbog
bogate ornamentike smatraju umjetnič-
kim djelima. Tijekom razdoblja Edo oruž-
je se nosilo kao statusni simbol. Kada je
stupila na snagu zabrana nošenja oružja
za sve koji nemaju plemićku titulu, kiseru
je preuzeo ulogu statusnog simbola.
Kiseru se često pospremao u poseb-
ne korice, a duhan se držao u torbicama
 Gejše na pikniku. Lula. Trska, cink,
Djevojka s desne koža i svila. Japan.
strane puši kiseru. Druga polovina
Razglednica. 19. st. EMZ Ex884.
Japan. 1920-tih.

“Lula mira”.
Glumac Tim McCoy
s naturščicima. 1926.

Glava, dio lule.

Drvo. Niagara. 1910.
EMZ Ex50026.

Kalumet. Crveni kamen

(eng. catlinite) i drvo.
Vjer. narod Menominee.
Druga polovina 19. stoljeća.
Slovenski etnografski
muzej EM 2871.
DIM
ili kutijicama koje su također bile bogato
ukrašene. Budući da tradicionalna odje-
ća (kosode i kimono) nije imala džepove,
osobni su se predmeti (lule, duhan, no-
vac, lijekovi i sl.) nosili u kutijama (sage-
mono) koje su se vezale za pojas pomoću
konopca i netsuke. Netsuke su minijatur-
ne skulpture nastale u 17. stoljeću te su
s vremenom od isključivo uporabnog
predmeta postale izrazom umjetničkog
obrta. Njihova je proizvodnja bila oso-
bito popularna tijekom razdoblja Edo
(1603.–1868.), kada se ta grana umjetnič-
kog obrta uzdigla na razinu prvorazred-
ne umjetnosti.
Tijekom razdoblja Edo usvojena
je među elitom tzv. ceremonija duhana
koja, poput ceremonija čaja i mirisa, ima
određena pravila uljuđenosti i dekoraci-
je. Dijelovi pribora kao što su pladanj (ta-
bako-bon), žeravnik te posuda za pepeo
preuzeti su iz ceremonije mirisa (kōdō) i
prilagođeni korištenju duhana.
Kalumet
Kalumet (engl. calumet) je ceremonijalna
lula koju su koristili neki starosjedilački
narodi Sjeverne Amerike. U prošlosti se
koristila kao potvrda ugovora ili pogod-
be te u religijskim ceremonijama. Često
su izrađivane od vrste crvenog kamena
(eng. catlinite), ali i od mnogih drugih ma-
terijala, te su se tijekom vremena razvile u
različite oblike. Prvotno se koristila vrsta
duhana Nicotiana rustica koju su neki na-
rodi miješali s različitim drugim biljem.
Često se lule sjevernoameričkih na-
roda u popularnoj kulturi prikazuju kao
tzv. lule mira, što je europski konstrukt
stvoren na temelju jednog tipa lule i jed-
nog načina njenog korištenja. Različiti
sjevernoamerički narodi korsitili su lule
raznih oblika, materijala i ukrasa te u ra-
Torbica za duhan. zličite svrhe — za obilježavanje mira i rata,
Narod Ojibwa. kao i trgovačkih i političkih odluka.
Druga polovica 19.
stoljeća. Slovenski
etnografski muzej
EM 2878.
Str. 59
Afričke lule
S obzirom na veliku raznolikost afričkih
kultura, nije moguće generalizirati obli-
ke i funkcije afričkih lula. Uz one uvozne
postojala je, i još postoji, velika proizvod-
nja lula od različitih oblika i materijala
(kao što su tikva, razne vrste drva, glina,
bronca, mjed, lim, željezo, kost, slonova-
ča i drugo). U prošlosti je bilo uobičajeno
i žvakanje duhana te šmrkanje duhan-
skog praha. Za čuvanje duhanskog pra-
ha izrađivane su posebne posudice (bur-
mutice), često od drva i bogato ukrašene
urezivanjem.
Poznati istraživači kao što su David
Livingstone, Henry Stanley i Richard
Burton, koji su istraživali i geografski
prekrajali Afriku, divili su se dizajnu
afričkih lula koje su po bogatstvu obli-
ka i ukrasa daleko nadmašivale tadaš-
nje europske lule. Tako je i Dragutin
Lerman, koji je bio sudionik Stanleyeve
ekspedicije u Kongu, donio u Hrvatsku
više lula i burmutica te ih darovao ta-
dašnjem Narodnom muzeju (danas su u
Etnografskom muzeju, u Zbirci kultura
svijeta). Glinene lule i drvene burmutice
koje je darovao 1894. godine izrađivao je
narod Bayaka, a ponajviše su ih izrađivali
u selima u okolici Popokabaka (danas u
Demokratskoj republici Kongo) kojim
je upravljao Lerman. Pri izradi lule maj-
stor bi razlomio staru glinenu lončariju i
pomiješao ju sa sivom glinom, oblikujući
lulu prstima. Figure (npr. ljudske figure)
napravio bi zasebno, nakon čega bi ih
spojio s lulom, ostavljajući da se zajedno
osuše. Sljedećeg jutra bi pomoću nožića
dovršio oblikovanje lule, što je trajalo
oko jedan sat. Na lijevu ruku izlio bi pal-
mino vino koje mu je služilo za mašćenje
noža, kako bi mogao zagladiti površinu
lule. Nakon dana sušenja, lule bi se stav-
ljale u rupu duboku oko 25 centimetara i
prekrivale bi se pijeskom, nakon čega bi
se zapalila vatra. Tri dana poslije lule su
bile pečene i spremne za upotrebu (Him-
melheber, prema Lopašić 1982: 66).
 Lula. Glina. Vjer. Gornji Lula. Glina. Vjer. Gornji
Nil. Druga polovina 19. st. Nil. Druga polovina
EMZ Ex58. 19. st. EMZ Ex59.

Lula. Glina. Srednji Kongo. Burmutica. Drvo. Srednji

Druga polovina 19. st. Kongo. Druga polovina
EMZ Ex385. 19. st. EMZ Ex373.

Dragutin Lerman
(desno) sa slugom. Kongo.
Druga polovina 19. st.
EMZ N-944.

Lula. Drvo. Otoci Gambier, Hana draku — lula. Lula. Drvo. Arnhemova

Francuska Polinezija. 19. st. Bambus. Nova Gvineja. Zemlja, Australija.
EMZ Ex1040. 20. st. EMZ Ex1399. 20. st. EMZ Ex1366.
 DIM Str. 61

Lule iz Australije
i Oceanije
U Zbirci kultura svijeta nalaze se i dvi-
je lule iz Australije te po jedna iz Nove
Gvineje, Molučkog otočja (Indonezija) i
Gambier otočja (Polinezija). Lule iz Au-
stralije (inv. br. Ex1366) i Nove Gvineje
(inv. br. Ex1399) pribavio je 1970. godine
istraživač Tibor Sekelj prilikom svog
istraživanja u Australiji, Novom Zelan-
du i Novoj Gvineji. Lula iz Nove Gvineje
pripada narodu Duna, a riječ je o jedno-
stavnom valjku od bambusa s otvorom
na jednoj strani (kroz koji se uvlači dim)
i manjom rupom u koju se ulaže duhan
umotan u lišće ili papir, pa je zapravo više
riječ o cigaršpicu, nego o luli. Po istom
principu koristila se i lula iz Australije
(inv. br. Ex1366).

Burmutica. Drvo. Srednji Vodena lula. Tikva.

Kongo. Druga polovina 19. st. Donji Kongo. Druga polovina
EMZ Ex377 i Ex376. 19. st. EMZ Ex320.

Lula. Drvo. Australija.

Druga polovina 19. st.
EMZ Ex1058.

Lula. Trska i drvo.

Otok Ternate,
Molučko otočje.
19. st. EMZ Ex817.
DIM Str. 63
Muškarac i žena pušeći lulu.
Ulje na platnu. David Teniers
mlađi. Belgija. 17. st.
—
U predindustrijskoj Europi
duhan su pušile žene svih
staleža. Ipak, postojale su
određene restrikcije, pa
tako u 17. stoljeću u Londonu
pušenje lule u javnosti nije
bilo prikladno za plemkinje.
Nastupom industrijalizacije,
krajem 18. i u 19. stoljeću,
uspostavlja se spolna podijela
rada što je bilo praćeno
ideologijom spolnih razlika
čime je za žene predodređeno
da budu čuvarice morala,
kuće i obitelji. Time dolazi
i do promjene u konzumiranju
duhana te se ono počinje vezati
za muškarce i muževnost.

Grupa danskih
umjetnika u Rimu. Ulje
na platnu. Constantin
Hansen. 1837.
 DIM
Načini uživanja
duhana
Načini uživanja duhana mijenjali su se
tijekom vremena. Britanski sociolog
Jason Hughes smatra kako je duhan u
svom povijesnom kontinuitetu doživio
tri glavne etape razvoja koje se tiču nje-
gova sociokulturnog aspekta. Prva se
odnosi na upotrebu duhana u pretko-
lumbovskoj Americi, dakle među staro-
sjedilačkim narodima prije kontakata s
europskim osvajačima. Druga etapa se
odnosi na upotrebu duhana u europskim
društvima i njegovo širenje u ostale di-
jelove svijeta između 16. i 19. stoljeća, te
posljednja podrazumijeva upotrebu du-
hana od kasnog 19. stoljeća pa sve do da-
nas. U najširem smislu navedene etape
predstavljaju pomak u poimanju duhana:
od sredstva koji pomaže gubljenju kon-
trole, odnosno opijata, karakteristično
za pretkolumbovsku Ameriku, do da-
našnjeg poimanja duhana kao sredstva
za po­sti­zanje samo­kontrole, odnosno
za vraćanje u “nor­ma­lnost”. Taj preo-
kret vezan je uz kon­zu­maciju sve slabijih
vrsta duhana, kao i uz promjenu načina
njegovog konzumiranja. U tom proce-
su slabi simboličko i duhovno značenje
duhana u korist hedonističke i individu­
alne navike.
Unutar kozmologije američkih Indi-
janaca duhan ima društvenu i duhovnu
važnost. Koristio se u ritualima i liječenju,
a vrste duhana koje su se tada upotre-
bljavale bile su znatno jačeg djelovanja.
Njegova je važnost bila i u međusobnom
povezivanju ljudi kao i u povezivanju ljudi
s duhovnim svijetom.
Upotrebu duhana između 16. i 19.
stoljeća u Europi, i dalje širom svijeta, ka-
rakterizira nastavak korištenja duhana u
medicinske svrhe. U vrijeme kada duhan
stiže u Europu bilo je rašireno vjerovanje
u postojanje panaceje — univerzalnog lije-
ka koji može liječiti svako stanje i bolest.
Nakon što je Nicolas Monardes, vodeći
španjolski liječnik, 1571. godine obja-
vio studiju o svim biljkama uvezenim iz
Amerika i duhan propisao za gotovo sve
tada poznate bolesti, prestala je potraga
za panacejom. Krajem 16. stoljeća duhan
se počeo koristiti na hedonistički način,
ali treba imati na umu da u to vrijeme nije
postojala granica između konzumiranja
sastojaka za užitak i liječenje. Pušači su
se sastajali i zajednički pušili lule u pro-
davaonicama duhana, gostionicama, lje-
karnama, a od 17. stoljeća i u kavanama.
Duhan koji se u to vrijeme konzumirao
bio je jačeg djelovanja, što potvrđuje i u
to vrijeme raširen termin piti duhan, dok
se pušače nazivalo pijancima, čemu je
razlog narkotički učinak duhana koji je
bio sličan onom koji ima alkohol (2005:
551–561). U zapadnoj Europi taj je izraz
napušten već u 17. stoljeću, na Balkanu se
zadržao do duboko u 19. stoljeće, dok je u
turskom jeziku još uvijek prisutan (tutum
ičmek) (Fotić 2011: 96).
U vrijeme porasta popularnosti du-
hana, društvene elite nastoje se načini-
ma njegove konzumacije i popratnim ri-
tualima odijeliti od običnog puka. Elite su
koristile izrazito bogato ukrašen pušački
pribor te su u tančine razradile različite
tehnike pušenja, punjenja i paljenja lula.
Početkom 18. stoljeća u modu ulazi šmr-
kanje duhanskog praha (burmuta), što
je bio korak ka individualiziranom kori-
štenju duhana u tom smislu da je svaki
konzument sam spravljao burmut te je
načinom na koji ga šmrče iskazivao svoju
individualnost.
Suvremeno doba karakterizira ko-
rištenje sve slabijih vrsta duhana, čemu
Str. 65
je pridonijelo širenje cigareta i cigareta s
filterom u 20. stoljeću te pojava “laganih”
cigareta (koje imaju manji udio katrana
i nikotina), pa onda i njihovih “super i
ultra laganih” inačica. Sve je to utjecalo
na javnu percepciju cigareta kao manje
štetnih po zdravlje. Suvremeno je doba
donijelo i konačni preokret u sociokul-
turnom poimanju duhana kao sredstva
za postizanje kontrole i načina izražava-
nja osobnosti (Hughes 2005: 551–561).
Englezi, kao i većina europskih na-
roda, preuzeli su pušenje lule od naroda
Sjeverne Amerike, dok su Španjolci pre-
ferirali pušenje cigara, žvakanje i šmr-
kanje duhana, što su preuzeli od naroda
Srednje i Južne Amerike.
Pušenje lule bilo je prevladavajući
način uživanja duhana sve do 18. stoljeća,
kada, barem što se Europe tiče, šmrkanje
postaje najpopularniji oblik konzumacije.
Ono je bilo dominantno i u prvoj polovini
19. stoljeća, uz poneku iznimku kao što je
Švedska (u manjoj mjeri Island, Norveš-
ka, Danska), gdje je šmrkanje duhana do-
miniralo sve do kraja Drugog svjetskog
rata. U drugoj polovini 19. stoljeća luli po-
novno raste popularnost nakon otkrića
korijena vrijesa kao izrazito kvalitetnog
materijala za izradu lula, zbog njegove
dobre otpornosti na vatru, upijanja vla-
ge i lakog rezbarenja. Pušenje lule bilo je
dosta rašireno i tijekom najveće popular-
nosti šmrkanja.
Burmut (tur. buruntu, od burun = nos
i otu = trava) je prah od duhanskog li-
šća koje je fermentirano te se kon-
zumira šmr­ka­njem. Proizvodio se od
različitih vrsta duhana te je često bio
aromatiziran ili začinjen ružinim lati-
cama, đumbirom, paprom, mošusom,
gorušicom i drugim. Nosio se u malim
Reklama za Gitanes
cigarete iz časopisa
L’Illustration. Francuska.
Oko 1930.
—
Tragični par Carmen
i Don Jose, Ciganka i
Vojnik, amblemi su strasti
i opasnosti povezanih
s cigaretama. Njihovu
povezanost najbolje
odražavaju dvije vrste
francuskih cigareta: Gitane
i Gauloise, obje nastale
uoči Prvog svjetskog rata.
 DIM
Jean Nicot, francuski
ambasador u Lisabonu,
preporučio je šmrkanje
duhana francuskoj
kraljici Katarini de Medici
za liječenje glavobolje
njezinog sina. Ona je
toliko bila oduševljena
ljekovitim svojstvima
duhana da je odlučila da se
za nj mora koristiti termin
Herba Regina (kraljica
među biljem) kako bi
se popularizirao među
francuskim plemstvom.
Reklama za turske
cigarete Helmar. 1925.
kutijicama — burmuticama koje su često
bile umjetnički izrađene od srebra i zlata
s umetnutim dragim kamenjem.
Običaj šmrkanja burmuta proširio
se iz Španjolske u Francusku, gdje je pri­
hvaćen na dvoru i među plemstvom te se
potom proširio i u ostale zemlje. U po-
četku je bio rezerviran za aristokraciju
i smatran je izrazito otmjenim načinom
uživanja duhana. Elite su uz šmrkanje ra-
zvile složene rituale i načine ponašanja,
a postojale su i škole koje su podučavale
društveno prihvatljive i pomodne načine
šmrkanja. Kao što se kroz povijest dogo-
dilo i s ostalim načinima uživanja duha-
na, šmrkanje je s vremenom prihvaćeno
među svim društvenim slojevima, pot-
kraj 18. i u 19. stoljeću. Šmrkanje je bilo
društveno prihvatljivo i za žene.
U Švedskoj, Danskoj i Norveškoj od
sredine 19. do sredine 20. stoljeća bilo je
vrlo popularno oralno konzumiranje du-
hana — snus, koji se stavlja ispod gornje
usne. U Europskoj uniji prodaja snusa
je zabranjena, uz iznimku Skandinavi-
je gdje se još uvijek proizvodi i koristi.
Amerikanci su pak preferirali žvakanje
duhana. Vrhunac popularnosti bio je
krajem 19. stoljeća, ali je u manjoj mjeri
i danas prisutno. Žvakanje duhana bilo
je popularno među igračima baseballa
do sredine 20. stoljeća, a današnji igrači
koriste drugi oblik oralnog konzumiranja
duhana — dipping tobacco koji se stavlja
između usne i desni.
Cigare potječu iz srednje i južne
Amerike, gdje su se listovi sušenog du-
hana motali u različite biljne omote, a
taj su običaj u Europu donijeli Španjol-
ci. Manufakturna proizvodnja cigara
sličnih današnjima (motane u duhanski
list) započeta je početkom 18. stoljeća u
Sevilji. U to vrijeme, zbog visoke cijene
duhana, cigare su bile dostupne samo
najbogatijima. One se krajem 18. stoljeća
počinju proizvoditi u drugim europskim
zemljama, a 1821. godine i u Britaniji, gdje
je potražnja za cigarama narasla nakon
rata za kontrolu Iberskog poluotoka
(Napoleonski ratovi), gdje su se časnici
upoznali s pušenjem cigara. Populari-
zacijom cigara uspostavljaju se pušački
saloni u hotelima i klubovima, a kako bi
Str. 67
se spriječilo uvlačenje dima u odjeću pri-
likom pušenja nosile su se posebne kape
i jakne, odakle potječe naziv za večernje
odijelo — smoking (Rudman 2005: 151).
Cigarete (rezani duhan umotan u
papir) počinju se izrađivati u Španjolskoj
u 17. stoljeću. Nazivale su se papelate, a
slikar Goya je u 18. stoljeću na više svojih
slika prikazao španjolske vojnike kako ih
puše. Papelate se sredinom 19. stoljeća
počinju proizvoditi u Francuskoj, gdje do-
bivaju naziv cigarete, potom u Njemačkoj
i Rusiji. Budući da su tipovi duhana koji
su do tada korišteni (tzv. orijentalni) pu-
šačima bili pregorkog okusa, počinju se
miješati s američkim duhanom (svijetli
tipovi sušeni toplim zrakom). Uz cigare-
te manufakturne proizvodnje pušači su
i sami motali duhan u cigaretni papir. Te
su cigarete bile mnogo manje elegantne
i često su se raspadale tijekom pušenja, a
u nedostatku cigaretnog papira koristile
su se novine i slično.
U drugoj polovini 19. stoljeća pa do
Prvog svjetskog rata na Zapadu je po-
stojala potražnja za osmanskim ručno
motanim cigaretama, zbog čega i neki
europski duhanski monopoli počinju s
proizvodnjom cigareta naziva Stambul,
Sultan i slično. To je povezano s onovre-
menim slikama “Orijenta” koji je u očima
Zapada bio egzotično i imaginarno mje-
sto. “Običaj da muškarci puše povezi-
vao se s Turskom, Perzijom i predjelima
Sjeverne Afrike, gdje se duhan uživao u
dokolici”. Britanski političar Benjamin
Disraeli hvalio je način života po uzoru
na “odmjerenost i hedonizam” osman-
skih paša, koji bi mu omogućio luksuz
da puši dok se odmara. “Potencijalni
zapadni sultani povlačili su se u sobe
za pušenje poslije večere da bi uživali u
društvenoj slobodi muškog društva slič-
noj onoj u arapskom svijetu.” (Todorova
2006: 32, 33).
Sve do kraja 19. stoljeća bili su pri-
sutni različiti načini konzumiranja duha-
na. Još na prijelazu stoljeća bogatiji su
muškarci preferirali lule i cigare, dok su
cigarete smatrane više “ženskima”. Iako
su lule ostale popularne i nakon Prvog
svjetskog rata, tijekom rata došlo je do
prekretnice u poimanju cigareta, koje
 Britanski vojnici u
Prvom svjetskom ratu.
Hulton Archive. 1914.

Francuski i američki Francuski vojnici

vojnici u Drugom u Krimskom ratu.
svjetskom ratu. Roger Fenton. 1855.
United States National
Archives. 1945.
—
Cigarete su u Europi
1945. godine služile
kao platežno sredstvo,
kao i više puta tijekom
prošlosti. George
Washington pisao je
ustaničkoj skupštini:
“Ako ne možete poslati
novac, šaljite duhan.”.

Reklama za zakladu
koja je prikupljala
duhan za vojnike u
Prvom svjetskom
ratu. Iz časopisa
McClures, SAD.
Na pušenje se
tijekom rata i
kriznih razdoblja
gledalo kao na
dužnost zahvaljujući
načelu drugarstva i
potrebi za utjehom u
tragičnim prilikama.
 DIM
postaju simbolom muževnosti. Moderni
rat zahtijevao je kraće vrijeme za konzu-
miranje duhana, pa su cigarete, za razliku
od lula i cigara, bile prikladnije. Austrij-
ski duhanski monopol proizveo je 1917.
godine rekordnih 1358 milijuna cigareta,
a u Štajerskoj su čak djeca morala motati
cigarete za vojnike na njihovom putu na
ratišta. U nekim zemljama iz saveza An-
tante preko dnevnih novina osnivane su
zaklade putem kojih su građani slali ciga-
rete ili duhan vojnicima, čime su ujedno
zaustavljene prijeratne, premda rijetke,
antipušačke kampanje.
Masovniji prelazak na cigarete u
europskim zemljama događa se nakon
Drugog svjetskog rata. Cigarete su po-
pularizirane tijekom rata, iz kojega je kao
pobjednica izašla i američka duhanska
industrija, ali i na filmskim platnima. U
Japanu i Kini cigarete su usvojene još ra-
nije — u prvoj polovini 20. stoljeća, na što
je utjecala duhanska industrija (British
American Tobacco), dok je u Indiji još sre-
dinom 20. stoljeća bilo rasprostranjeno
žvakanje duhana, pušenje nargile, beedi-
ja — vrste cigarete i cheroota — vrste ciga-
re. Premda je British American Tobacco
ciljao i na indonezijsko tržište, ondje se
od 1880-ih uspješno odvijala proizvodnja
kreteka — cigareta koje sadrže lokalno
uzgojen duhan (tamni, sušen na zraku).
Sve dok su se cigarete morale ruč-
no motati, u njima su uživali besposleni
imućni ljudi, a stroj za izradu cigareta
donio je to zadovljstvo masama. Tijekom
druge polovine 20. stoljeća povećala se
konzumacija duhana, a masovnom proi-
zvodnjom cigareta potisnuti su ostali na-
čini konzumiranja kao i lokalno uzgojene
vrste duhana.
Načini uživanja
duhana u hrvatskim
krajevima
U hrvatskom jeziku terminologija veza-
na za uživanje duhana većim je dijelom
preuzeta iz turskog jezika: duhan, du-
van, duvaniti, duvankesa, čibuk, kamiš,
lula, burmut (duhanski prah). Danas se
termin lula koristi za cijelu lulu, dok se
originalno tim terminom označavala
samo glinena čašica (u doslovnom prije-
vodu: glineno srce), a cijela lula (istočnog,
odnosno turskog tipa) koja se sastoji od
glinene čašice, drvenog kamiša te usnika
nazivala se čibuk.
Iz njemačkog jezika preuzet je naziv
za lulu – fajfa te za duhanski prah naziv
šnjofanac. Uz istočnu obalu Jadrana za
duhan se rabio izraz tabak. Iz talijanskog
jezika još su preuzeti nazivi za lulu – pipa,
za pušenje – fumanje i za cigaretu – špa-
njulet. Talijanska riječ spagnoletta na-
stala je od riječi spagnolo što znači špa-
njolski, odnosno ukazuje na to da su prve
cigarete u Italiju došle iz Španjolske. U
Imotskoj krajini još se početkom 20. sto-
ljeća koristio izraz duvaniti, koji zatim
zamjenjuje izraz pušiti.
U govornom jeziku u Dalmaciji kori-
stio se od vremena Dubrovačke Republi-
ke pa do Prvog svjetskog rata izraz “puši-
ti paltu”, što je podrazumijevalo pušenje
monopolskog duhana, nasuprot “puše-
nju kontrabanda”, odnosno krijumčare-
nog duhana. Naziv apalat odnosio se na
monopol duhana i maloprodaju duhana
(Kapor 1962: 228).
U Dubrovačkoj Republici sredinom
17. stoljeća uglavnom se šmrkao du-
hanski prah (burmut), što se smatralo
profinjenim načinom uživanja duhana.
Pušenje lule bilo je u početku slabo ra-
sprostranjeno, a pušači lula prvi se put
izričito spominju 1727. godine pod nazi-
vom pipani. Da su se lule pušile u javnosti
i među pripadnicima svih slojeva potvr-
đuju zabrane pušenja duhana iz 1783. i
1785. godine u dvjema kavanama. Za
prijestupnike je bila određena kazna od
tri dana zatvora, dok su plemići morali
tri dana odsjediti u tvrđavi Lovrijenac. Iz
zabrane pušenja lula plemićima u dvjema
kavanama, donesene 1797. godine, može
se zaključiti kako je tada građanima već
bilo dozvoljeno pušiti lulu na javnom mje-
stu, dok se za plemiće to još smatralo ne-
dostojnim (Kapor 1962: 249–250).
Etnografski zapisi koji nam, među
ostalim, govore o načinima uživanja
duhana u hrvatskim krajevima u 19. i u
Str. 69
prvoj polovini 20. stoljeća, većinom od-
govaraju na grupu pitanja koja se odnose
na pušenje iz Osnove za sabiranje i prou-
čavanje građe o narodnom životu koju je
1897. godine sastavio Antun Radić. Neka
od pitanja su: “Znade li tko, da nitko još
pušio nije? Kada se je to počelo? Tko
puši? (Kada djeca počinju pušiti? Puše li
žene)? Kakovih ima lula ili fajfa? Što se
puši umjesto duhana? Šnjofa (cmrče) li
se burmut?” (Radić 1997: 24, 25).
Svi etnografi odgovaraju kako se
nitko od njihovih kazivača ne sjeća vre-
mena kada se nije pušilo u njihovom
kraju. Premda su različiti načini uživanja
duhana često bili usporedno prisutni te
je lula imala primat do početka 20. sto-
ljeća, može se zaključiti kako je šmrkanje
duhana bilo dosta prisutno još tijekom
19. stoljeća, a krajem stoljeća šmrkali su
tek stariji ljudi, dok su mlađi preferira-
li pušenje. Milan Lang 1915. godine piše
kako se u Samoboru “prije 40, 50 godi-
na mnogo manje pušilo, ali se zato više
šnofalo. I nekoje žene su šnofale. Duhan
šnofanec nosio se u škatulici (tubakiri),
a najviše se šnofao varaždinec. Danas
već malo tko šnofa: samo gdjekoji starac.
Uzet će od njih i koje mlađe čeljade, kad
ga ponude šnofancem, no samo zato, da
kiše, pa da bude smijeha.” Početkom 20.
stoljeća raširio se običaj “među prostijim
radništvom... da čikaju kod rada, kad ne
mogu da puše, ili nemaju duhana, ili pak
zato što je čikanje jeftinije... Za čikanje
(žvakanje) uzmu ostatak cigare, ili osta-
tak iz lule ili nešto čistog duhana, ture u
usta i žvaču.” (Lang 1992: 155). U Kompo-
lju u Lici tijekom 19. stoljeća graničarski
oficiri su šnjofali burmut i pušili cigare,
dok su običaj žvakanja duhana (ćikanje)
u taj kraj donijeli povratnici iz Amerike
(Grčević 2000: 136).
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u
Poljicima se tabak rijetko šmrkao, i to is-
ključivo stariji ljudi, a smatralo se kako je
šmrkanje zdravo za oči (Ivanišević 1987:
33). U to vrijeme i u Vrbniku na otoku
Krku mladi preferiraju pušenje, dok sta-
riji vole tabakat — šmrkati burmut. Priča-
lo se kako je u 19. stoljeću bio neki “pop
Trinajstić” na glasu kao veliki tabakač
(tabakin, šmerkalo) koji je jednom čak
 Imoćanin u narodnoj
nošnji s lulom
đuzelačom. 1950ih.

Dječak u narodnoj
nošnji s lulom.
Rudolf Mosinger.
Zagreb. Početak
20. st. EMZ F-46.

Imoćani. 1920-ih.

Muškarac na sajmu.
Vrlika. Prva polovina
20. st. EMZ F-761.
DIM Str. 71

prekinuo misu i tražio da mu donesu

tabakeru. Bilo je u Vrbniku i onih koji su
žvakali duhan (žderat tabak, čikati), što
Žic smatra gnjusnim zbog neizbježnog
pljuvanja. Cigare su se kupovale u ma-
loprodaji: “Cigari se kupe već udelani
na palti”, a cigarete (španjoleti) gotove
ili su ih sami motali. Neki “… ki neće z
ruki, ali je oholiji…” za cigare i cigarete
koristili su cigaršpice (bokin), kupovne
ili su ih sami izrađivali od zečje ili kokoš-
je kosti. Za lulu su se koristili još nazivi
pipa i fajfa, a u upotrebi su bile drvene i
glinene lule. Glinene lule (ćozotska pipa)
bile su talijanske proizvodnje, izrađivane
u Chioggiji — velikom lularskom središtu
(2001: 178, 179).
Da je lula muškarcima bila statusni
simbol, potvrđuje izreka iz Otoka u Sla-
voniji: “Sramota je čo`iku proći selom bez
lule, a ženi bez prelje.” (Jurić 1990 : 639).
Lule su se kupovale u gradovima na saj-
movima ili su izrađivane kod kuće. Naj-
više su se koristile glinene i drvene, a u
Samoboru se mogla vidjeti i “po koja fina
merkšam – lula” (Lang : 154). Glinene lule
su bile tzv. istočnog tipa (čibuk) — koje se
sastoje od glinene čašice, drvenog kami-
Pastir s lulom. ša i usnika. Kamiši su mogli biti dugački i
Okolica Jajca. do metar i pol, pa ne čudi što Alberto For-
Prva polovina 20. st. tis u svojoj knjizi Put po Dalmaciji koju je
EMZ F-2624. objavio 1774. godine piše kako muškarci
čibuk drže na leđima, gdje kamiš gurnu
između košulje i kože, a lula viri van: “…o
pasu visi i omanja kesa u kojoj drže kresi-
vo i novac, ako ga imaju; i duhan za puše-
nje pohranjen je za pasom, svezan u kesu
načinjenu od osušena mjehura.” (2004:
57). Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Po-
ljicima su se kratke lule nosile za pasom
ili u džepu kanparana ili gaća, dok su one
s dužim kamišem koristili još samo stariji
ljudi te su ih zadijevali za ovratnik ogr-
tača. Znanci i prijatelji prilikom susreta
nudili su međusobno duhan, a poslovica
je glasila: “Čaša vina i lula duvana uzdržu
prijatelja”. Pušenje je u Dalmaciji osobito
uzelo maha nakon što se duhan počeo u
većoj mjeri saditi, krajem 19. stoljeća. Pri-
je, kada se duhan kupovao, nije ga bilo “ni
na oči, a kamoli do ruku”, a nakon što se
počeo saditi: “Moreš na prste pribrojat
Imoćanin. 1960-ih. muškiće, koji ne puši, svaki čvrlji lulu u
Iz mape hrvatskih
narodnih nošnji
Nikole Arsenovića:
Muž iz Dubrovačke
Župe, Muž
iz Kaštela, Žitelj
iz Orebića, Muž iz
Dalja, Muž iz Drniša,
Muž iz Skradina,
Muž iz Novog, Muž
s otoka Mljeta, Muž
iz Tinjana (Dinjana).
 DIM
zubin. Poneka je djevojka pušila prije, ali
više ne.” (Ivanišević 1987: 32, 33). U Varo-
šu kraj Slavonskog Broda momci su, pak,
pušili “...da si usta razmerišu kad u kolo
idu.” (Lukić 1919: 114)
Na prijelazu stoljeća ulaze u upo-
trebu, uz cigare, i cigarete. Cigare su se
znale pušiti i iz lule, odnosno cigaraluka.
Cigarete su se motale u cigaretni papir,
ali su mogle poslužiti i novine, a kasnije
čak i toaletni papir u listićima (marke
Golub). Fra Silvestar Kutleša piše kako u
Imotskoj krajini momci i mlađi ljudi više
“duvane na španjulet, nego na lulu. Ovi
nose sa sobom kutiju križana duvana i
pak kartina, kad zažele, smotaju španju-
let, pripale u druga, ili zapale vatrom ili
šuverinom i duvane i dime ka vapor (pa-
robrod).” (1993: 135).
U Kompolju u Lici do Prvog svjetskog
rata pretežno su se pušile lule, a od tada
prevladavaju cigarete koje su prije stoti-
nu i više godina donijeli iz Beča graničar-
ski vojnici (Grčević 2000: 135). I u Poljici-
ma cigarete ulaze u upotrebu prije nešto
više od sto godina: “Puši se najviše na lule,
a sada okrenula momčad na graski način:
kupuju kartine (papiriće) i motaju špa-
njulete iz škatule.” (Ivanišević 1987: 32).
U Gornjostubičkom kraju u prvoj
po­lovini 20. stoljeća rijetki su bili oni koji
su si mogli priuštiti kupovne cigarete.
Kada su se i kupile, bile su to “cigaretline
za jene jajce”. Usprkos zabranama duhan
se sijao na skrivenim mjestima, u malim
količinama, za vlastite potrebe. Muškar-
ci su pušili i lule (ljulje) koje su punili dra-
jerem — duhanom najlošije kvalitete, ali i
poneke su žene “iste štele čikati duhan,
ali pu skrivečki.” Katica Levak, rođena
1908. godine, vrlo se slikovito sjeća kada
se njen otac vratio iz rata nakon pet go-
dina (1920. godine). Oni ga se kao djeca
nisu mogli nagledati — bio je jako lijepo
odjeven (u uniformi) i slatko pušio lulu
(Hanžek 2009: 119).
U slučajevima nestašice duhana kao
zamjena je moglo poslužiti suho lišće
oraha, višnje, trešnje, čička, lipe, kadulje,
list mladog krumpira, mahovina, šumska
biljka koju su u Otoku u Slavoniji nazivali
turski duvan i drugo. A koliko god iz da-
našnje prespektive nevjerojatno zvučalo,
sveprisutno je bilo i žvakanje i pušenje
baguša — ostatka izgorjelog duhana, od-
nosno ostrugotine iz lule.
Na pitanje “Puše li žene?” većina
etnografa odgovara: vrlo rijetko. U Imot-
skoj krajini seljakinje nisu duvanile. Bila
je samo jedna starica u Lovrećkoj župi
koja je pušila, pa je dobila nadimak pu-
šilula. Starica na pitanje zašto puši od-
govara: “...mloga su mi dica pomrla, ja
se rastužila i zamislila. Ljudi mi svitovali
udri duvani. Ja se dovezala duvana i po-
moglo mi. Evo sam doživila 75 godina. Da
mi nije bilo duvana, davno bi se sučijala
[tuberkuloza] i umrla. Evo sam na samr-
ti — Sakramente sam primila, a duvan mi
još pada na pamet!” (Kutleša 1993: 134). U
G. Docu također je bila jedna starica koja
je pušila, a govorila je kako su joj to nare-
dili likari radi njena zdravlja (Ivanišević
1987: 31). Milan Lang navodi: “Djevojke i
žene samoborske ne puše. To čine tek ne-
koje razmažene gospođe. Puše i ciganke,
ali ne sve. I muškaraca ima, koji ne puše.”
(1992: 154). I u Vrbniku na otoku Krku bila
je sramota vidjeti ženu kako puši i te su
bile stvarno rijetke (Žic 2001: 178). Nega-
tivan stav prema pušačicama zadržao se
ponegdje i kasnije, u drugoj polovini 20.
stoljeća, pa je tako Ante Jurić-Aramba-
šić zabilježio kako se u Kijevu “štošta iz-
mjenilo pa se moglo susresti i pokoju dje-
vojku ili mlađu ženu kako polukradomice
puše. Obično je riječ o ženskima koje su
neko vrijeme bile u gradu na školovanju
te su vidjele gradske dame s cigaretama
pa su i one postale “dame” (2000: 110). U
Lici je tek nakon Drugog svjetskog rata
postojao manji broj žena koje su pušile,
usprkos nadimcima koje su dobivale:
cigarice i ćikarice (Grčević 2000: 136). U
Visokom u Bosni žene su pak počele pu-
šiti krajem 19. stoljeća. “Ispočetka smo
se srdili na žene, što puše, a kad nam
počeše prigovarat, da mi po vani zida-
mo i pušimo, a one da su uvijek kod kuće,
onda smo im pustili i nismo više branili.”
(Murgić 1903: 101).
Među muškom djecom pušenje je
bilo dosta rašireno. Na razmeđi stoljeća
djeca su počinjala pušiti vrlo rano, izme-
đu osme i dvanaeste godine. Skrivajući
se od roditelja, pušili su tako što su sami
Str. 73
napravili lulicu od trstike ili bazgovine,
a kamiš od orahova drva. U početku su
lulice punili suhim orahovim ili ljeskovim
lišćem, a kad su malo odrasli, punili su
lule duhanom. U Imotskoj krajini djeca
su pravila lule od dubove šiške koju bi
napunila šušenjem ili duhanom i pušila
bi dok “ji duvan ne smanta ili šušanj ne
opali jezik i usta. Niki bljuju, a svi pljuju.”
(Kutleša : 134). Roditelji su često kažnja-
vali djecu kad bi ih uhvatili kako puše.
Tako je brat etnografa Rožića, iako je
imao dvadeset godina, zbog pušenja od
oca dobio pljusku da su mu “stepli cigar
i zubi (iz zubi)” (1907: 27).
Djeca su sudionici dvaju suvremenih
običaja u kojima ravnopravno s odrasli-
ma puše cigarete, što zadnjih godina
nailazi na osudu javnosti. Na blagdan
Svijećnice (2. veljače) stanovnici grada
Hvara odlaze na misu u crkvicu Gospe
od barjaka (Kruvenica) na brdu iznad
grada. Nakon mise ispred crkve svi pri-
sutni puše cigarete, i djeca i odrasli, pa
otuda i lokalni naziv za blagdan Svijećni-
ce – Gospa od Fumonja. Običaj je nastao
između dva svjetska rata kada su trojica
lokalnih dječaka za vrijeme mise pušila
cigarete iza crkvice. Kroz nekoliko godi-
na i ostali vjernici su prihvatili pušenje
cigarete nakon mise na Svijećnicu. To je
bio jedini dan u godini kada je pušenje
bilo dopušteno ženama, a osobito djeci.
Smatra se da je vatra, odnosno žar ciga-
rete, poveznica između blagdana i puše-
nja (Živković 2011: 164).
U Primoštenu uoči blagdana Gospe
od Loreta (9. svibnja) mještani pale ba-
klje, vatromet i — cigarete. Običaj seže
u sredinu 19. stoljeća, kada su vladale
brojne bolesti čije su se klice nastojale
otjerati dimom kadulje, što je kasnije za-
mijenjeno duhanskim dimom. Činjenica
da tom prilikom puše i djeca nailazi na
osude turista, ali i državnih organa. U
PU Šibensko- kninskoj 2013. godine su
izjavili: “Mi cijenimo tradiciju i običaje,
ali zakon je iznad toga pa ćemo djelovati
na svaki oblik kršenja zakona i tu nema
kompromisa”. Rješenje za taj problem
ponudio je ravnatelj mjesne škole koji
namjerava u školskom vrtu posaditi ka-
dulju i na taj način očuvati običaj.
Muškarci s blagom.
Okolica Zagreba.
Početak 20. st. EMZ
N-350.
DIM Str. 75

Duhan u narodnoj
medicini
Kao i drugdje u svijetu, u hrvatskim kraje-
vima duhan se smatrao korisnim lijekom
protiv različitih bolesti te preventivnim
sredstvom protiv niza zaraza. Podatke
o tome pronalazimo u ljekarušama iz 18.
stoljeća te u Zbornicima za narodni život
i običaje HAZU.
U narodnoj se medicini duhan uglav-
nom primjenjivao lokalno, inhalacijom i
rjeđe kao duhanska klizma (klistir). Naj-
raširenija lokalna primjena duhana bila
je kod zubobolje, zmijskog ugriza i kož-
nih bolesti. U Otoku kraj Vinkovaca čire-
vi su se posipali prahom iz lule “da ji pra
obgrize, pa da se osuše”, lišaj se mazao
ziptom (smolom) iz kamiša, a na dalak
(otvrdnuće slezene) stavljao se list duha-
na namazan medom. Pri šugavosti duhan
se kuhao, pa su time prali šuge (Lovretić
1990: 210). Duhan je imao široku upotre-
bu i kao insekticid te se još 1970-ih godi-
na upotrebljavao protiv moljaca.
Dr. Lavoslav Glesinger smatra kako
u narodnoj medicini nikada nisu postoja-
le tako apsurdne indikacije za terapijsku
primjenu duhana kao što ih je ponekad
bilo u starijoj medicini. U jednoj od naših
najstarijih ljekaruša — Luićevoj ljekaruši
iz 1746. godine — duhan se preporučuje
kao lijek protiv katara u glavi. U knjiži-
ci Likarie priproste, koju je 1775. tiskao
fra­njevac Luka Vladmirović, duhan se
sma­tra dobrim kod krvarenja nosa i kod
zaduhe (astme). Ljukaruša Dotura Mar-
kovića najizvrsni likovi iz 1784. preporu-
čuje duhan protiv suzenja očiju i protiv
zubobolje. Pušenje duhana se preporuči-
valo za raskuživanje nečistog zraka u vri-
jeme kolere, a osobito protiv kuge. Kada
je 1795. godine u Srijemu buknula kuga,
izdale su vlasti naređenje: “Kuće i po ku-
ćama stvari čisto, oprano nek se derže,
kuće neka se često luftiraju i fenjom, du-
vanom ili omanom kade.” (1973: 38–39).
DIM Str. 77

Ženska strana
duhana
Radnice (tabakine)
u pogonu za sortiranje
listova duhana
Tvornice duhana
u Rovinju. Rovinj.
1920-ih. ZMGR 1/F-16.
 DIM
Ženska strana duhana
Društveno-povijesni aspekti
razvoja rovinjske duhanske industrije
i njen emancipativni potencijal
Tamara Nikolić Đerić
Duhanska industrija na prostoru dana­
šnje Republike Hrvatske razvija se u
dru­goj polovini 19. stoljeća u sklopu ta-
dašnje Austro-Ugarske Monarhije i prati
trendove industrijskog razvoja Europe
i svijeta.
Jedina preostala tvornica duhana
(u funkciji) koja datira iz tog doba je
TDR — Tvornica duhana Rovinj. Osnova­
na 1872. godine u Rovinju, upravo zbog
velikog broja ženske radne snage, TDR
već više od 150 godina gradi svoj korpo­
rativni uspjeh, među ostalim, i na ista-
knutom sociokulturnom identitetu svojih
djelatnica, “tabachèina”. Balansira-
jući između kulturoloških normi koje
medi­te­ransku ženu smještaju u četiri
zida sku­čenih kuća i austrijskog imperi-
jalizma koji u mali ribarski gradić, ovisan
o hiru mora i vremenskih prilika, donosi
“blagostanje”, Rovinjke grade specifičan
identitet koji sagledavam u kontekstu
emancipativne snage industrijalizacije
koja žene (konačno) uključuje u javne
proizvo­dne procese.
Najranija industrijska grana na Ro-
vinjštini bila je vezana uz ekspolataciju
kamena. Rovinjci su glasili kao izvrsni ka-
menoklesari još od 13. stoljeća. Osim toga,
bavili su se ribarstvom, pomorstvom i
poljoprivredom, a polako se razvija i bro-
dogradnja. Nastupom industrijalizacije,
Rovinj se pod okriljem Austrijskog Car-
stva pretvara u snažno trgovačko i indu-
strijsko središte. Godine 1847. pokrenut
je mlin i tvornica tjestenine, 1852. tvorni-
ca cementa i gašenog vapna, zatim 1878.
tvornica voska, a do 1886. otvaraju se i
tvornica sapuna, 6 mlinova za ekstrakciju
maslinovog ulja, dvije radionice za proi-
zvodnju tkanina, tvornica keksa i tvorni-
ca za preradu ribe. Godine 1872. otvara se
i Tvornica duhana koja predstavlja ozbilj-
nu prekretnicu u rovinjskoj industrijskoj
i sociokulturnoj povijesti, upravo zbog
činjenice da zapošljava uglavnom žene.
Iako ne znamo sa sigurnošću jesu
li sudjelovale u proizvodnim procesima
prije samoga kraja 19. stoljeća i nagle
industrijalizacije, prema pisanjima is-
ključivo u muškom rodu i spomenutim
djelatnostima, možemo zaključiti kako
žene nisu predstavljale radnu snagu u
javnoj ekonomiji grada, već su djelovale
unutar četiri zida obiteljskih kuća.
U svojim istraživanjima zlarinske
žene, Aleksandra Muraj navodi opće-
prihvaćenu ideju o Mediterankama koje
zauzimaju sekundarnu poziciju u druš-
tvu, te se tako, isključene iz javnog života,
posvećuju upravljanju domom. Međutim,
što je iznimno važno, Muraj ističe neli-
nerani razvoj statusa žena koji je, daka-
ko, uvjetovan specifičnim društvenim,
kulturološkim i povijesnim prilikama
(Muraj 1996: 135).
U skladu s time, činjenica na koju
upućuje rad povjesničarke Marije Mogo-
rović Crljenko, da su rovinjske žene i prije
same industrijalizacije uživale određene
pogodnosti, svakako govori u prilog sa-
gledavanja “…subjekta koji je fundamen-
talno povezan društvenim okruženjem i
konstituiran samim okruženjem, dakle,
ugrađen ili otjelovljen subjekt.” (Hekman
1992: 110).
Str. 79
U Rovinju se, kao i u drugim djelovima
Istre, prakticirao “brak na istarski na-
čin” 1 koji Benussi razlikuje od mletačkog
ili slavenskog, upravo zbog sigurnosti
koju pruža ženama nakon suprugove
smrti te ga smatra korisnim i pravednim
s obzirom na “življene teškoće i sposob-
nost žena” te nadodaje kako i one imaju
pravo na svoj dio imovine jer su vrlo često
upravo one vodile kućanstvo, ali i usmje-
ravale supruga i djecu u životnim odluka-
ma (Ibid., 177).
Na inzistiranje tadašnjeg gradona­
čelnika Mattea Campitellija i na prijed­
log državnog savjetnika Merkla von Re-
inseea, 1872. godine carsko-kraljevsko
ministarstvo financija odlučuje svoj novi
pogon podići upravo u Rovinju. Izgrađe-
na 1873. godine, Tvornica duhana Rovinj
već je tada predstavljala biser u lancu K.K.
Tabak-regie (Duhanski monopol austrij-
ske carevine) (TD magazin 1996: 25).
Zanimljivo je da se Rovinj natjecao
s Koprom oko uspostave tvornice, no či-
njenica da je u Rovinju bilo više nezapo-
slenih žena presudila je u korist Rovinja
(TD magazin 1999: 36). I Benussi ističe
kako se gradonačelnik posebno zala-
gao za otvaranje Tvornice upravo zbog
velikog broja siromašnih žena, odnosno
žena koje su tek poljoprivrednim radom
mogle steći neki imetak. (Benussi 2004:
235) Za rad se predbilježilo oko 700 dje-
vojaka, no tek je dio njih započeo s ma-
nufakturnim radom u tvornici. Godine
1873. u TDR-u je bio zaposlen 401 radnik,
od čega 391 žena. Poražavajuća je činje-
nica kako su trećinu radne snage činile
Radnice (tabakine) Radnici i poslovođe
Tvornice duhana u Tvornice duhana u
Rovinju i poslovođe Rovinju pored stroja
s napravama za rad za rezanje duhana
i cigarama. Rovinj. (trincatrice). Rovinj.
1907. ZMGR 170-1/F. 1921. ZMGR 45-II/F.
 DIM
djevojčice mlađe od 14 godina. Unatoč
zabrani rada mlađima od 14 godina za
vrijeme Austro-Ugarske i za mlađe od 18
godina nastupom talijanske vlasti, Ma-
tošević u svojim istraživanjima navodi
da su životni uvjeti bili toliko loši da su
roditelji falsificirali dokumente kako bi
dokazali starost djeteta i zaposlili ga u
nekoj od razvijajućih industrija (Matoše-
vić 2011: 226).
TDR se na prijelazu stoljeća sasto-
jala od dvaju ključnih pogona: tvornica,
gdje se odvijala proizvodnja cigara, smje-
štena je na tada rubnim djelovima grada,
no još su se dalje nalazile barake, drvena
zdanja na periferiji, korištena kao skla-
dišta i radna mjesta djevojaka koje su
brinule o poljoprivrednoj obradi, branju
i sušenju duhana. U sklopu Tvornice, po-
stojale su i tvorničke jaslice, conambola,
gdje su žene ostavljele djecu od najranije
dobi. Djecu su naizmjenično čuvale žene
zaposlene u Tvornici. Plaća, zbog koje
su djevojke bile vrlo poželjne udavače,
primala se svakih petnaest dana, prema
tome nazvana quindisina 2, a o statusu ta-
bacheina kao poželjnih udavača slikovito
govori i narodna pjesma:
E ciume ciume
Son tabacheina
La quindisina I ta darie
Oženi me, oženi me
ja sam tabachina
dat ću ti quindisinu — plaću 3
Svojim su novcem tabacheine uzdržavale
obitelj, mogle su se bogato udati, uživale
su prestiž, i kako neke kazivačice navo-
de 4, bile su slobodnijih manira, no tome je
vjerojatno tako jer je takvo ponašanje bilo
i ranije društveno prihvatljivo. Zaposle-
nje u Tvornici odigralo je, među ostalim,
i značajnu ulogu u socijalizaciji i razvoju
političkih ideja među ženama. Radnici/e
su vrlo često organizirali humanitarne
pomoći, sudjelovali su u raznim rekre-
ativnim aktivnostima, ali i štrajkovima;
1894. su tako ustale protiv postavljanja
dvojezičnih oznaka u Piranu i Rovinju,
a solidarizirale su se i s radnicima prili-
kom velikih štrajkova tijekom razdoblja
Str. 81
1919.–1921. godine (Guida storica 2012: 1 Brakom na istarski način uglavnom se
194). Svi ti elementi utjecali su na osamo- definiralo raspolaganje imovinom
staljivanje žena koje je direktno povezano supružnika, kako onom “donesenom” u brak,
s povoljnijim ekonomskim statusom. tako i imovinom koja se stekla za vrijeme
Još jedna karakteristika industrij- trajanja braka. Prvi put se ovakav tip braka
ske povijesti Rovinja, a koja ide u smjeru spominje u dokumentima iz 13. stoljeća i to
negativnih efekata razvoja određenih najviše na području sjeverne Istre, mada
industrijskih grana, jest nacionalna dis- je kasnije bio znatno rasprostanjeniji. Kod
kriminacija pri zapošljavanju. Naime, pre- smrti supruga njegova je žena “brakom
ma kazivanjima, koja bi trebalo dodatno na istarski način” bila znatno zaštićenija
istražiti i kroz radničke liste, zaposlenje nego npr. brakom na mletački način. Marija
u Tvornici bilo je rezervirano za Rovinjke Mogorović Crljenko, Nepoznati svijet
talijanskog (autohtonog) podrijetla. Dje- istarskih žena, 1992.
vojke iz okolice ili centralne Istre posao 2 Od tal. quindici = petnaest.
su nalazile najčešće u Tvornici za preradu 3 vlastiti prijevod
ribe, Mirni. Sjećanje jedne od kazivačica 4 D. Q. (r. 1947.)
na smrad ribe koji se doslovno širio iz sva-
ke njene pore i osjećaj srama dok je pro-
lazila gradom nakon napornog radnog
dana vrlo slikovito opisuje odnos radnica i
društva prema određenom tipu industri-
je. Ipak, sama činjenica da su zarađivale
svoj novac i vrlo često dobivale gradske
stanove na uporabu, ovakva prilika za
djevojke iz unutrašnjosti također je pred-
stavljala mogućnost osamostaljivanja.
Iako postoji opća slika prema kojoj
su muškarci gotovo isključivi konzumen-
ti duhanskih proizvoda sve do sredine 20.
stoljeća, etnološka istraživanja u Rovinju
donose nova saznanja, a rezultati će biti
detaljno obrađeni drugom prigodom.
Zanimljivo je u ovom kontekstu nave-
sti kako su žene nerijetko krijumčarile
duhan za potrebe muškaraca u obitelji
iako je to bilo strogo kažnjivo, no ono što
smatram da ima poseban emancipativni
predznak su kazivanja o šmrkanju duha-
na. Žene su usitnjen duhan nosile u crnim
maramicama i povremeno šmrkale, čak i
na ulici. Jednom prilikom, šetajući gra-
dom, srela sam jednu od kazivačica koja
mi je, onako u prolazu, otpjevala pjesmu
koja prema njenom sudu seže u najranije
godine od osnutka Tvornice. Pjesma je
na starom istroromanskom rovinjskom
jeziku i još nije zabilježena te prema sje-
ćanju donosim osnovnu misao:
Dok sam bila mlada i lijepa, svi
su me muškarci/dečki željeli, a
sada kad sam stara, utjehu nalazim
u šmrkanju duhana.
DIM Str. 83
 DIM
Cigarete na filmu
Dean Šoša
“Previše pušite. Samo frustrirani ljudi
previše puše, a jedino su usamljeni fru-
strirani” — govori filozofski raspoloženi
sluga Ujak Pio Gildi (Rita Hayworth) u
istoimenom noir klasiku snimljenom
1946. godine. U to doba učestalost pu-
šenja u sedmoj umjetnosti bila je na vr-
huncu. Duhanska industrija imala je na
platnoj listi brojne holivudske zvijezde,
kampanje koje će upozoravati na opa-
snost pušenja bile su još daleka buduć-
nost, a glumci i glumice jedva su se probi-
jali kadrovima kroz guste oblake dima.
Ujak Pio, naravno, nije bio u pravu.
Gilda je bila frustrirana i usamljena, no
tih su godina na filmu pušili svi: od naju-
samljenijih sociopata do najdruštvenijih
veseljaka. Cigarete su, kako je duhovito
primijetio jedan novinar, omogućile glum-
cima da nešto rade s rukama, redateljima
da skrenu pažnju s priprostih dijaloga, a
pušačima na setu da prežive radni dan.
Sumnjivim likovima pušenje je omogući-
lo da budu manje sumnjivi, a čekanju da
postane filmski opisivo bez prikaza sata.
Uzbuđenje ili dosada, ljubav ili mržnja,
sloboda ili uzništvo, otmjenost ili prosta-
kluk, podčinjenost ili emancipacija — svi ti
i bezbrojni drugi osjećaji, raspoloženja i
stavovi mogli su biti sugerirani jednim je-
dinim, dobro pogođenim kadrom paljenja
i držanja cigarete ili uvlačenja dima. Za
prikaz kompliciranih pojava i stvari bili
su dovoljni glumci i cigarete. Ili čak nisu
bili potrebni niti oni, kao u kadru iz gla-
sovitog Građanina Kanea u kojem se kroz
dim svađaju sjene novinskih urednika.
Svi znaju u kojem je kutu usta ciga-
retu držao Humphrey Bogart, no tih su
godina pušili svi glumci u svim žanrovi-
ma i kinematografijama, pa i likovi naj-
popularnijih crtića.
Str. 85
Nije samo učestalost pušenja 1940-ih go- snažnija. Rick zapali ponovno tek kad je
dina na vrhuncu: to je ujedno bilo i zlatno sve gotovo: Ilsa i Laszlo ušli su u avion i
doba za kreativnost kojom su scenaristi i on policajcu kroz dim može potvrditi po-
redatelji uklapali cigarete i pušenje u pri- četak jednog divnog prijateljstva.
če, dramaturgiju i estetiku filmova. Način Preko Hollywooda, Bogarta i ostalih
na koji neki lik pali i drži cigaretu ili uvlači ikona, pušenje je ušlo na velika vrata u
dim bio je nezaobilazan faktor u gradnji razne svjetske kinematografije. U ključ-
priča i profiliranju karaktera i atmosfe- nom ostvarenju francuskog novog vala,
re, ponekad važniji od nečije prošlosti Godardovom klasiku Do posljednjeg
ili zanimanja. daha (1960.), Belmondo ugleda plakat
Jedan od filmova koji su nikotinu s Bogartom koji puši i religiozno kaže:
podigli spomenik legendarna je Casa- “Bogie”. Klasične francuske zvijezde ne-
blanca (1942.). Za odnos Ricka (Bogart), zamislive su bez cigarete, jednako kao i
Ilse (Ingrid Bergman), Laszla (Paul Hen- američke. Glasoviti Samuraj (1967.) J. P.
reid) i ostalih likova dim i cigarete bili su Melvillea počinje prizorom Alaina Delo-
barem jednako toliko važni koliko i nji- na koji ležeći u desnom kutu kadra (sre-
hova pretpovijest u Parizu ili neizvjesna dinu okupira papagaj) pali cigaretu. Na
budućnost u Portugalu ili Maroku. Ricka drugom kraju svijeta, Toshiro Mifune u
upoznajemo tako da nam redatelj Micha- Kurosawinoj Tjelesnoj straži (1961.) umje-
el Curtiz prvo pokaže njegovu ruku koja sto cigarete žvače slamu, no najzapadniji
odlaže cigaretu u pepeljaru. Nakon što japanski redatelj Kurosawa slamu prika-
potpiše račun, Rick podiže cigaretu, a ka- zuje kao cigaretu. Sergio Leone slamu u
mera se okreće prema gore, otkrivajući špageti-vestern remakeu Za šaku dolara
lice koje puši. Radnja Casablance odvija (1964.) u ustima Clinta Eastwooda pre-
se u dimu. Različiti prizori montažno tvara u cigaru. Suprotno pravilima Ujaka
su povezani logikom cigareta i dima. U Pia, cigare u Eastwoodovim ustima sim-
ključnim prizorima definiranja Rickova boliziraju dotad neviđenu kontrolu nad
karaktera i opisa njegove ljubavi prema zbivanjima.
Ilsi, Rick puši. Od svih rupa na svijetu, Prije no što je Hollywood počeo izvo-
Ilsa u njegovu ulazi u kadru obojenom ziti pušenje kao nezaobilazni element
dimom. Rick puši dok Sam svira As Ti- filmske umjetnosti, morao ga je odneku-
mes Go By. Puši i dok se prisjeća Pariza da uvesti — iz Weimarske Njemačke. Iako
i ulaska nacista u grad. Ilsa ulazi sama u je teško reći da je Amerika uvozila nešto
Rickov kafić u kadru pozicionirana iznad što je na filmu prikazala još 1897. godine,
ruke kojom on drži cigaretu i bocu. Puše kada je Edisonova kompanija produ-
svi — Amerikanci, Francuzi, Marokanci cirala reklamni film o pušenju Admiral
i Nijemci, i nacisti i revolucionar Laszlo. Cigarette, u kojem nas petorica muška-
Nakon tolikih pušenja, Curtiz majstorski raca 29 sekundi uvjeravaju kako svi puše
u završnom prizoru likovima oduzima ci- cigarete Admiral! Prodor cigarete među
garete. Pušenje je postalo standard pa ga sve društvene slojeve vremenski se i kul-
Curtiz u prijelomnom trenutku izbjega- turološki preklopio s pojavom filma i nje-
va, kako bi dramatičnost prizora bila još govim izrastanjem u vodeću industriju
 na prethodnoj stranici:
Marlene Dietrich

Građanin Cane.
Orson Wells. 1941.

Humphrey Bogart
i Lauren Bacall u
filmu Imati i nemati.
Howard Hawk. 1944.

M. Fritz Lang. 1931.

 DIM
zabave, ali i vrhunsku umjetnost. Bez
obzira na prastare veze američkog fil-
ma i cigarete (uostalom, pušenje je i iz-
mišljeno u pretkolumbovskoj Americi!),
obično se kao prva potvrda o spoznaji da
ono na filmu može biti značenjski i umjet-
nički potentno navode njemački filmovi
1920-ih godina, osobito Langov nijemi
klasik Doktor Mabuse, kockar (1922.) u
kojem likovi kockaju u moru dima, kao
da će im on donijeti više sreće. Dim i
cigarete bili su suđeni kinematografiji
Weimarske Njemačke tih godina: domi-
nantnom ekspresionizmu odgovarale
su dimne zavjese nastale bjesomučnim
pušenjem i neobično osvijetljena lica
pušača. Početkom idućeg desetljeća Nje-
mačkom je zavladao Hitler, a zajedno s
najboljim njemačkih filmskim autorima
Hollywood je uvezao i pušenje kao važan
element filmske umjetnosti. Prije no što
će otići u Hollywood, Lang će pušenju na
filmu podignuti spomenik i prvim svojim
zvučnim filmom, remek-djelom M (1931.).
Dodatni naslov filma glasio je Jedan grad
traži ubojicu, no komotno je mogao gla-
siti i Jedan grad puši. Jer u njemu puše
svi, od ubojice do gangstera i policajaca
koji ga traže. Dimnim prizorima Lang
izjednačava zakon i podzemlje, a more
dima svjedoči o neurozi cijeloga grada i
vremena. Vjernost omiljenoj marki ciga-
reta izdat će Langova ubojicu, koji je ra-
zotkriven zahvaljujući opušcima, a Lang
će i u holivudskim filmovima nastaviti
kreativno rabiti motiv pušenja.
Iz Weimarske Republike u Hollywood
je došla i glumica kojoj će, kao niti jednoj
prije niti poslije, cigareta savršeno prista-
jati — Marlene Dietrich. Otkrio ju je ame-
rički redatelj austrijskog podrijetla Josef
von Sternberg u Plavom anđelu (1930.) i
potom odvukao u Ameriku, gdje su zajed-
no realizirali još šest filmova. Osim što je
suradnja Sternberga i Dietrich jedna od
najosebujnijih u čitavoj filmskoj umjetno-
sti, ona je antologijska i kad je u pitanju
uzajamni odnos cigareta i filmova. Već
u Plavom anđelu, Lola-Lola cigaretama
ostvaruje dominaciju nad profesorom:
nakon što mu ponudi kutiju, nervoznom
profesoru ona ispada iz ruku i mi ga gle-
damo u antologijskom kadru ispod stola,
kako pokraj Lolinih nogu u samostojećim
čarapama skuplja cigarete, u podređe-
nom položaju, karakterističnom za Ster-
nbergove muške likove. Cigareta u usti-
ma Marlene Dietrich označava slobodu,
emancipaciju i seksualnu dominaciju. Pod
njezinom kontrolom profesor će proći
put od ponosnog čovjeka koji učenicima
izbija cigarete iz usta do uništenog puša-
ča. Njegov pad počinje nakon što prihvati
Lolinu kutiju cigareta.
U sljedećim filmovima Sternberg
je ispisao ključne pušačko-umjetničko-
filmske stranice. U Plavoj Veneri (1932.)
Dietrich je udana žena i majka koja, da
bi zaradila novac za suprugovo liječenje,
počne raditi u cabaretu. Svi muškarci
oko nje puše, ali ne i ona. Kad je poten-
cijalni sponzori nude cigaretom, ona
odbije. “Nećeš potrajati dugo u ovoj
rupi” — kažu joj. Do sredine filma Dietri-
ch moralno propada, a u završnoj trećini
prihvaća cigaretu; Sternberg tim činom
zapravo pokazuje kako je njezin bijeg s
djetetom gotov. Dietrich uvijek puši u
ključnim prizorima, no rijetko istodob-
no kad i njezini partneri. U filmu Shan-
ghai ekspres (1932.) Sternberg nezabo-
ravno portretira njezinu Shanghai Lily
krupnim planovima, drhtavih ruku koje
drže cigarete. U njihovom posljednjem
zajedničkom filmu Đavao je žena (1935.),
Sternberg na početku Dietrichičina za-
vodničkog puta prikazuje njezin karak-
ter kao radnicu u tvornici cigareta! Pro-
izvođačica cigareta ubrzo se pretvori u
zavodnicu cigaretama i u antologijskom
prizoru krade cigaretu iz usta sredovječ-
nom čovjeku koji je obožava i financira,
da bi je stavila u usta mladom toreadoru
(koji će se kasnije ubiti) te na koncu ote-
la i njemu i sama pušila. Sternberg tako
cigaretama simbolički izražava ono što
se pored cenzure nije moglo eksplicitno
izraziti. Posljednja rečenica koju Dietrich
izgovori u Sternbergovu opusu upravo je
metafilmska: “Znate, ja sam nekad radila
u tvornici cigareta”.
Dietrich je pušila i nakon Sternber-
ga, a 1950., u dobi od 49 godina, našla se
na plakatu Lucky Strikea. Važan pro-
motor cigareta bila je i američka filmska
ikona broj 1: John Wayne, koji će kasnije
Str. 87
oboljeti od karcinoma pluća. Iako su
mno­gi tvrdili kako je razlog tomu izlože-
nost zračenju prigodom snimanja kob-
noga Džingis Kana u pustinji Arizone,
racionalni Wayne bio je uvjeren kako su
razlog četiri kutije Camela dnevno.
Zavodnički karakter cigarete u žen-
skim ustima, koji je nauvjerljivije eksplo-
atirala Marlene Dietrich, odlično je shva-
ćala majka legendarne Bette Davis. Kad
je njezinoj kćeri ugovor s Universalom
postao upitan, zbog nimalo zavodničkog
izgleda, majka joj se sugerirala da počne
pušiti kako bi djelovala zavodljivije i opa-
snije. Davis je, srećom, slušala majku.
Ironijom sudbine, u njezinom ključ-
nom pušačkom filmu Na raskršću/Now,
Voyager (1942.) Davis igra psihološki
nestabilnu usidjelicu kojoj majka brani
pušenje, no upravo će joj kasnije cigarete
donijeti zrelost i duševni mir. Na raskr-
šću predstavlja El Dorado za istraživače
značenja koje pušenje simbolizira na
filmu. U dvama antologijskim prizorima,
partner Paul Henreid (Victor Laszlo iz
Casablance) pali dvije cigarete i jednu
pruža Davis, potaknuvši vječite rasprave
o tome je li time simboliziran erotski čin,
neostvariv u filmu zbog njegova braka.
Za razliku od Waynea ili Bogarta, koji su
umrli od posljedica pušenja, Bette Davis
je doživjela duboku starost, dočekavši
kampanje protiv pušenja (“Amerika više
nije slobodna zemlja!”). Živjela je dugo,
ali na njezinu sreću nedovoljno dugo da
bi vidjela kako će Amerika s njezina por-
treta na poštanskoj marci izdanoj 2008.
godine izrezati cigaretu!
Da Ujak Pio s početka priče nije bio u
pravu, pokazuje nam i prvi kadar u koje-
mu se upoznajemo s protagonistom naj-
dugovječnijeg filmskog serijala o Jamesu
Bondu. Bond sigurno nije frustriran lik,
no svejedno, kad prvi put u filmu Doktor
No vidimo lice Seana Conneryja, on pali
cigaretu, uvlači dim i izgovara famoznu
rečenicu predstavljanja (“Bond. James
Bond”). Kako i ne bi bila, kad je tvorac
Bonda Sir Ian Fleming pušio 80 cigareta
dnevno! Filmski Bond je pušio, ali malo
manje od literarnog, no još uvijek do-
voljno da bi cigareta u njegovim ustima
sugerirala sve ono što po Ujaku Piju nije
 Audrey Hepburn
u filmu Doručak
kod Tiffanyja.
Blake Edwards. 1961.

John Wayne

Sharon Stone u
filmu Sirove strasti.
Paul Verhoeven. 1992.
 DIM Str. 89

mogla: otmjenost, sigurnost, hladnokrv- godina prodrli goli dijelovi ženskih tijela,
nost. No cigarete su u tih desetljeće i pol a kasnije i eksplicitni prizori ljubavnog
koje dijeli Gildu od Doktora Noa sve češće čina, pokraj kojih se prizor u kojem Paul
simbolizirale visoko društvo i otmjenost, Henried pali dvije cigarete i jednu pre-
umjesto polusvijeta kakvom su pripadali daje Bette Davis doima poput nekog ar-
Lola-Lola, Rick i Gilda. Dug je put prošla haičnog prizora iz Eshilove ili Sofoklove
Dvostruka obmana. cigareta na filmu, s društvene periferije tragedije. U doba kad je postalo moguće
Billy Wilder. 1944. u središte, da bi prestala značiti ono što prikazati eksplicitno čak i muški spolni
je značila u ustima Marlene Dietrich i po- organ, kome trebaju romantične falusne
čela ono što će značiti u ustima Audrey asocijacije? Jednostavno — manjak slo-
Hepburn u Doručku kod Tiffanyja (1961.), bode u doba klasičnog filma pogodovao
nataknuta na besmrtni cigaršpic. je višku kreacije. Jednom kad je seks na
A onda, negdje otprilike od sredine ekranu postao eksplicitan, pušenje ciga-
1960-ih godina, sve se mijenja. Pušenje rete je postalo samo pušenje cigarete.
postaje opasno i smrtonosno, liječnici Ponekad u suvremenom filmu vidi-
ga prestaju reklamirati i počinju ga pro- mo obje tendencije — eksplicitne i simbo-
ganjati. Ono još uvijek može biti otmje- ličke — kao u filmu Paula Verhoevena Si-
no, kao u slučaju pušenja cigara Rogera rove strasti (1992.), kada Sharon Stone u
Moorea koji se i na taj način želio kao glasovitom prizoru detektivima koji je is-
Bond distancirati od prethodnika Sea- pituju istodobno otkrije međunožje i za-
na Conneryja, no i Bond sve neredovitije intrigira maštu pušenjem cigarete (“Što
puši. Brosnanov Bond prvo apstinira, u ćete učiniti, optužiti me za pušenje?”).
Sutra nikad ne umire proglašava pušenje Otmjenost koju je ženskom pušenju pri-
cigareta “odvratnom navikom”, da bi u skrbila Audrey Hepburn davna je proš-
Umri drugi dan ipak zapalio cigaru. Na lost: Stone kao da vraća cigarete u još ra-
kraju priče, od Flemingovih 80 cigareta nije doba od onoga Sternberga i Marlene
dnevno i literarnih Bondovih šezdesetak, Dietrich.
došli smo do filmskog Bonda — nepuša- U suton pušenja na filmu, ono je
ča — Daniela Craiga. Bond ima licencu za op­sežno prikazano u filmovima koje bi-
ubijanje, ali ne i za pušenje. smo mogli okarakterizirati kao metapu-
U cigaretama uživaju negativci ili šačke — Dim (1995.), Probuđena savjest
u najboljem slučaju neprilagođeni poje- (1999.) ili Hvala što pušite (2006.). Takvi
dinci i buntovnici poput Thelme i Louise filmovi problematiziraju sam proces pu-
(1991.). Pozitivni karakteri zateknu se s šenja, bilo da je riječ o posvetama (Dim) ili
cigaretom uglavnom kada duhanska in- oštrim društvenim kritikama. Isto vrijedi
dustrija investira u product placement, i za televizijsku seriju Momci s Madisona.
no tako skupo plaćeno pušenje na ekra- “Kreativno filmsko pušenje”, nazovimo
nu ipak djeluje najjeftinije. Cigareta na ga tako, u Americi se preselilo iz kina na
filmu više nema onu dramaturšku ulogu televiziju, jednako kao što se umjetnost
i šarm kakvu je imala u doba Marlene Di- preselila iz kina u televizijske serije, pa
etrich, Casablance ili film noira. ćemo više primjera za estetski promišlje-
Pa ipak, antipušačke kampanje nisu no pušenje pronaći u TV seriji Obitelj So-
jedini razlog za opadanje kreativne upo- prano no u većini recentnih filmova.
rabe pušenja na filmu u umjetničke svrhe. Iako LaSalleova teza i dalje vrijedi,
Na prestanak simboličke uporabe puše- sve je manje redatelja koji će znati po-
nja negativno je utjecao i porast slobode krenuti statičan kadar bljeskom šibice
u prikazu seksualnosti. Kreativnost po- ili nečijem licu dodati aureolu tajanstve-
trebna Sternbergu, Hawksu, Curtizu, To- nosti pomoću dima cigarete. Ljudsko lice
urneru ili Wilderu da bi 1930-ih ili 1940-ih najekspresivnija je od svih filmskih građa.
godina simbolički izrazili ono što druga- U povijesti medija čiji su ključni elementi
čije nisu mogli — zbog cenzure, odnosno pokret i svjetlo malo je što toliko efektno
Haysova koda — postala je passé u doba pokretalo i osvjetljavalo ljudsko lice kao
kad su na filmski ekran 1960-ih i 1970-ih što su to činili cigarete i dim.
DIM Str. 91
 DIM
Summary
Tobacco is an annual plant within the
genus Nicotiana, which comprises more
than 60 species. In early days American
indigene population cultivated two spe-
cies of tobacco: Nicotiana rustica and
Nicotiana tabacco. These were the only
species to achieve cultural importance
and wide diffusion. Europeans got ac-
quainted with tobacco in 1492, after
which started its spreading over the rest
of the world.
The first report on the arrival of to-
bacco into the Republic of Dubrovnik
comes from 1632, and refers to the im-
port of tobacco from Ancona. In 1663 a
monopoly on tobacco was established,
through which the state monopolized
the right to sell and later also to pro-
cess tobacco, in order to create higher
fiscal profit.
In the seventeenth century tobacco
started to be grown in Dalmatia in small
quantities, during the governance of the
Republic of Venice. Due to the raise of to-
bacco consumption in the world, an orga-
nized production of this culture started
in Dalmatia under the management of
the Austro-Hungarian monopoly by the
end of the nineteenth century. Tobacco
was planted in economically depressed
areas where other crops grew poorly
because of the land configuration. The
government tried to push forward the
economy in Dalmatia through tobacco
manufacturing, but in the same time
it aimed to ensure additional income
for annual budgets. With the raise of
production there arose the need to
build edifices for buying and storing to-
bacco — tobacco facilities were founded
in Imotski, Vrgorac, Dubrovnik, Sinj,
Metković, Split, Trogir and Drniš. The
1930s were very unfavourable years for
the tobacco growers; among other, this
was the result of the Great Depression.
From the 1970s on the production was
gradually dieing out, yielding place to
more profitable activities. The problem
with the tobacco production in Dalmatia
lied in the fact that areas planted with
tobacco were extremely fragmented,
therefore the possibilities of mechani-
cal treatment were quite limited.
According to some cognition (Vani­
ček according to Šatović 1986: 18 and
Mirković 1958: 338), in 1571 the produc-
tion of tobacco was introduced, using
the seed from Italy, to the region of the
Regiment of Đurđevac, from where it
spread onto other suitable areas. To-
bacco was grown especially in the Mili-
tary Border, because every soldier in
that area was allowed to grow tobacco
for his own needs without paying taxes.
In 1850 the Austrian tobacco monopoly
encompassed also Podravina and Slavo-
nia, so it is supposed that organized pro-
duction started in those areas from that
moment. Tobacco was grown around
the towns Požega, Pakrac, Slatina, Viro-
vitica, Đakovo, Daruvar and Osijek. The
law from 1923, during the reign of the
SHS Kingdom, forbade growing tobacco
in Slavonia. The reason lied in the small
scale of production, while those kinds of
tobacco were grown in enough quanti-
ties in Vojvodina.
After about thirty years of interrup-
tion the tobacco production in Podravina
and Slavonia was restored. In collabora-
tion with the Institute for Tobacco, plant-
ing of tobacco varieties Burley and light
Virginia started by the end of the 1950s.
The production has been carried on until
Str. 93
today in about 1000 family agricultural
holdings, in cooperation with the com-
pany Hrvatski duhani d.o.o., which deals
with the production, processing and sell-
ing of tobacco.
During the eighteenth century and
the first half of the nineteenth century
in several towns on the territory of to-
day’s Republic of Croatia there existed
manufactories for processing the to-
bacco plant. About ten manufactories
were opened in Rijeka near the end of
the eighteenth century, and even thirty
in 1809. A bigger manufacturing work-
shop was active in Požega, the centre of
the tobacco production. In the summer
of 1833 Mr. Mallin, a Greek settled in Za-
greb, was advertising his “Ciggaro Fab-
rik”, while a smaller tobacco manufac-
tory worked in Svilarska Street (today’s
Preradovićeva Street) from 1817 to 1850.
At that time all existing tobacco manu-
factories had to close down because of
the introduction of the state monopoly,
namely the Austrian monopoly on tobac-
co was extended to Croatia and Hungary
and state factories started to open.
In Varaždin the tobacco factory was
opened in 1857, but it was quickly closed
due to the lack of workers. Therefore
the initiative arose to open the factory
in Zagreb, which started working in 1870
in the building of the present Vice-Chan-
cellor’s Office of the University of Zagreb.
At the beginning the factory employed
about 500 workers, mostly women, and
the manufacturing was done by hand. Af-
ter twelve years the factory moved into
the new building in the then Tvornička
Street (today’s Klaićeva Street) and in
1972 to the Jagićeva Street. In 1998 the To-
bacco Factory Rovinj (Tvornica duhana
Rovinj) bought out the majority package
of shares of TDZ — the Tobacco Factory
Zagreb.
The Tobacco Factory Rijeka (known
as Tabakera) was founded in 1848 in the
building of the former sugar refinery. For
decades it was among the biggest in the
Habsburg Monarchy. In the beginning it
employed about 1500 workers, while in
the 1860s there were 2400. It stopped
working soon after the Second World
War because it suffered damages during
the war. The remaining machinery was
transferred into the factory in Rovinj.
The manufactory for processing to-
bacco was opened in Rovinj in 1872 in the
former barracks in San Damiano Street.
The very next year 401 workers were em-
ployed in the factory, 391 of which were
women and girls. In its premises the fac-
tory had large capacities for storage and
distribution of imported tobaccos from
overseas countries for factories through-
out the Austro-Hungarian Monarchy.
Cigarettes named Primorka were popular
in the 1960s, while the great success was
achieved in the 1970s with the licensed
cigarette Milde Sorte. The production of
the Ronhill brand began in 1980.
The factory in Senj was active from
1894 on and produced various types of
cigars, employing about 400 workers. It
stopped working after the Second World
War, like the one in Pula, too.
During the Italian government, one
state factory and ten private tobacco
manufacturers worked in Zadar. Three
private factories were demolished in the
course of the Second World War, as were
other manufactures. In 1944, right after
the liberation of the town, the state fac-
tory situated in Arbanasi was repaired
and machinery from other demolished
tobacco factories were transferred in
it. About one hundred female workers
returned to work. In 1974 the factory
moved to a new building in Gaženica.
Near the end of the 1990s the factory in
Zadar was purchased by the company
British American Tobacco; however, in
2005 the production came to end.
Smuggling is an accompanying ef-
fect of every monopoly, also the tobaccos.
 DIM
The reason lies in the great difference
between the production and the monop-
oly price, which attracts people to easier
earnings. In the Republic of Dubrovnik
smuggling appeared immediately after
the introduction of the monopoly, which
is confirmed by different prohibitions,
trials against smugglers, penalizations
of dealers and other. The proof which
shows that smuggling was a wide-spread
activity can be indicated by the term škija,
which is the conventional name for the to-
bacco in Herzegovina, derived from the
Turkish word eşkiya, which means “out-
laws”. Smuggling took hold particularly
in the 1930s, when the number of permits
for growing tobacco was diminished,
while buying prices were small and retail
prices of tobacco products very high. In
economically depressed regions where
tobacco was usually grown, life became
still harder, so many turned to the black
market. Keeping in mind that customs
guards and gendarmes were armed, we
can say that this was really a risky job.
After the habit of smoking was ac-
cepted throughout the world, trades
developed dedicated to the manufactur-
ing smoking devices which include pipes,
nargilehs, cigarette holders, tobacco
boxes, cigarette boxes, snuff bottles,
tobacco pouches, ash trays and other.
Through their variety of shape and deco-
ration all these objects speak of trends
which accompanied the habit of smoking
tobacco, as well as of the craftsmanship
of artisans engaged in their production.
Collections of the Ethnographic Museum
keep smoking accessories mostly made
in the course of the nineteenth and twen-
tieth centuries on the territory of Croa-
tia and neighbouring countries, but also
those coming from other parts of the
world, like pipes and snuff boxes from
Congo (Africa), kiseru pipes from Japan,
water pipes and snuff bottles from Chi-
na, and pipes from India, Australia and
New Guinea.
The best known production of clay
pipes in Croatia was carried out in the
village Zelovo near Sinj. It started in the
first half of the eighteen century, and
throughout the nineteenth and the first
half of the twentieth century it became
one of the main sources of income for
local population. The first description
of production of pipes named zelovke
was written by Božidar Širola, the eth-
nomusicologist and curator of the Eth-
nographic Museum in Zagreb. During his
field research in Zelovo in October 1932,
he noted the techniques of making clay
pipes and also of manufacturing wooden
chibouques and cigalini. He published
his notes in the first number of the Mu-
seum magazine Etnografska građa i is­
tra­živanja from 1934.
Members of the families Delaš, Ju­
kić and Domazet were engaged in the
pipe production. They sold their prod-
ucts at fairs, mostly through Dalmatia,
Lika and Herzegovina. Between the Two
World Wars the economic profitability of
the pipe craftsmanship ceased; however
a few years ago Ivan Delaš restored the
production with the wish to revalorize the
tradition of pipe making and find place
for his products at the souvenir market.
Terminology linked to enjoying to-
bacco has been for the most part intro-
duced into the Croatian language from
the Turkish: duhan, duvan (tobacco), du-
vaniti (to smoke tobacco), duvankesa (to-
bacco pouch), čibuk (chibouque), kamiš
(wooden long-stem pipe part), lula (pipe),
burmut (powdered tobacco for snuffing).
Today the term lula is used for the whole
pipe, but originally it denominated only
the clay cup (glineno srce, literally mean-
ing “clay heart”), while the whole pipe (of
the eastern or Turkish type), which con-
sists of a clay cup, a long wooden stem
and a mouthpiece, was called čibuk.
Although various kinds of enjoying
tobacco were often present concurrent-
ly, whereas the pipe had priority till the
start of the twentieth century, we can
conclude that snuffing tobacco was
fairly present during the nineteenth cen-
tury. However, by the end of the century
only older people used to snuff, while
the younger preferred smoking. Pipes
were bought in towns at fairs, or were
made at home. Clay and wooden pipes
were mostly in use. Clay pipes were of
so-called eastern type (chibouques),
Str. 95
consisting of a clay cup, a wooden kamiš
and a mouthpiece. Kamiš could be long
up to a meter and a half, so it is not sur-
prising that Alberto Fortis in his book
Put po Dalmaciji (A Travel through Dal-
matia), published in 1774, wrote that men
kept kamiš at their back tucked between
the shirt and skin, so that only the clay
pipe stack out (2004: 57). A saying from
the village Otok in Slavonia can confirm
that the pipe was the status symbol of
men: “It is a shame for a man to cross the
village with no pipe, or for a woman with
no distaff.” At the turn of the nineteenth
to the twentieth century cigarettes came
into use, beside cigars.
Women smoked very rarely, but
smok­­ing was considerably extended
among young boys. At the turn of the
twentieth century children started smok-
ing very early, between eight and twelve
years of age.
Like in other parts of the world, in
Croatian regions tobacco was considered
an efficacious remedy against various
diseases and a preventive means against
a series of infections. It was mostly used
locally, in inhalations and more rarely as
a tobacco enema. The most diffused lo-
cal appliance of tobacco was in the treat-
ment of toothache, snake bite and skin
diseases. Tobacco was widely used as
insecticide and has been applied as pest
control against moths until the 1970s.
Literatura

Bekić, Luka. 2001. “Uvod u problematiku

glinenih lula na području Hrvatske”. Vjesnik
Arheološkog muzeja u Zagrebu 32–33/
1: 249–279.
Benedict, Carol Ann. 2011. Golden-silk Smoke:
A History of Tobacco in China, 1550–2010.
University of California Press.
Benussi, Bernardo. 2004. Storia documentata
di Rovigno. Trieste: Famia Ruvignisa.
Bičanić, Rudolf. 1951. Doba manufakture
u Hrvatskoj i Slavoniji: 1750–1860. Zagreb:
Izdavački zavod JAZU.
Bosazzi, Gabriele. 2013. Rovigno d’Istria:
guida storica artistica e culturale. Trieste:
Famia Ruvignisa.
Brenko, Aida, et. al. 2011. Vatra – katalog
izložbe. Zagreb: Etnografski muzej.
Brković, Daria i Danijela Petričević,
ur. 2013. Lule i počeci duhanske industrije
u Cetinskoj krajini — katalog izložbe.
Sinj: Muzej Cetinske krajine.
Budin, Tomislav. 1986. “Kretanja u suvremenoj
svjetskoj duhanskoj industriji”. U Duhan u
SR Hrvatskoj. Proizvodnja, obrada, prerada
i znanstveni rad, ur. Tomislav Budin. Zagreb:
Duhanski insitut, 44–45.
Despot, Miroslava. 1964. “O privredi grada
Varaždina u prvoj polovini XIX. stoljeća
(Prilog privrednoj historiji Hrvatske u XIX. st.)”.
Zbornik Historijskog instituta JAZU 5: 107–123.
Dječja čitanka o zdravlju.
Higijenski zavod i Škola narodnog zdravlja
u Zagrebu,1927.
Dragić, Ante, pok. Nikole. 2005. Gospodarstvo
Zadra (od XII.-XX. stoljeća). Zadar: Matica
Hrvatska Zadar.
Dupre, Ruth. 2005. “Prohibitions”. U Tobacco
in History and Culture: an Encyclopedia,
2., ur. Jordan Goodman. Charles Scribners
& Sons, 456–466.
Dušković, Vesna. 2006. Put duvana u
Srbiji — katalog izložbe. Beograd: Etnografski
muzej u Beogradu.
Džeba, Krešimir. 1987. Duhanski put u Rovinj.
Rovinj: Tvornica duhana Rovinj.
Fortis, Alberto. 2004. Put po Dalmaciji.
Split: Marjan tisak. Pretisak 1774.
Fotić, Aleksandar. 2011. “The Introduction
of Coffe and Tobacco to the mid-west Balkans”.
Acta Orientalia Academiae Scientiarium
Hungaricae 64/1: 89–100.
Furst, Peter T. 2005. “Shamanism”. U Tobacco
in History and Culture: an Encyclopedia, 2.,
ur. Jordan Goodman. Charles Scribners
& Sons, 517–522.

Gačić, Divna. 2011. Lule iz muzejskih zbirki
Srbije — katalog izložbe. Novi Sad: Muzej grada
Novog Sada.
Glesinger, Lavoslav. 1973. “Duhan u našoj
pučkoj i znanstvenoj medicini tijekom stoljeća”.
Saopćenja / Pliva 16 / 1. Zagreb, 35–42.
Goluža, Marko. 1997. “Kako je počelo”.
TD magazin 2/5: 4–13.
Gordillo Rodrigez, Jose Manuel. 2005
“Spanish Empire”. U Tobacco in History
and Culture: an Encyclopedia, 2, ur. Jordan
Goodman. Charles Scribners & Sons, 585–539.
Grčević, Jure. 2000. Kompolje. Narodni život
i običaji. Otočac: Katedra Čakavskog sabora
pokrajine Gacke.
Grgić, Stipica. 2013. “Od struka do dima:
Duhan i duhanske prerađevine u Jugoslaviji
tridesetih godina 20. stoljeća”. Istorijska
tribina: Istraživanja mladih saradnika Instituta
za noviju istoriju Srbije. Beograd.
Gusar, Karla. 2008. “Arheološki nalazi
keramičkih lula za duhan iz zbirke Narodnog
muzeja u Zadru”. Prilozi Instituta za arheologiju
u Zagrebu 25: 135–154.
Handa, Masuyuki. 2005. “Japan”.
U Tobacco in History and Culture: an
Encyclopedia, 2, ur. Jordan Goodman.
Charles Scribners & Sons, 277- 281.
Hanžek, Darinka. 2009. Baština: etnografski
zapisi iz gornjostubičkoga kraja. Kajkaviana.
Hekman, Susan. 1992. “The Embodiment of the
Subject: Feminism and the Communitarian Cri-
tique of Liberalism”. The Journal of Politics 54/4.
Hughes, Jason. 2005. “Social and Cultural
Uses”. U Tobacco in History and Culture:
an Encyclopedia, 2, ur. Jordan Goodman.
Charles Scribners & Sons, 551–567.
Ivanišević, Frano. 1987. Poljica. Narodni život
i običaji. Split: Književni krug. Pretisak iz 1906.
Jurić, Bartol. 1990. “Neobjavljena građa”.
U Otok. Vinkovci: Kulturno informativni centar
”Privlačica”, 631–641.
Jurić-Arambašić, Ante. 2000. Kijevo.
Narodni život i tradicijska kultura. Zagreb,
Kijevo: Župni ured.
Kapor, Ambroz. 1962. “Apalat duhana u
Dubrovačkoj Republici”. Starine 51: 223–266.
Karaman, Igor. 1962. “Nov prilog za razvitak
trgovinskog prometa prema Hrvatskom
primorju potkraj XVIII st.”. Historijski zbornik
15: 303–307.
Kutleša, Silvestar. 1993. Život i običaji u Imoc-
koj krajini. Imotski: Matica hrvatska, Ogranak
Imot­ski; Split: Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad.
Lang, Milan. 2009. Samobor. Narodni život
i običaji. Samobor: Meridijani. Pretisak iz 1915.
Levi Stros, Klod. 2008. Mitologike 2 –  2, ur. Jordan Goodman. Charles Scribners
Od meda do pepela. Novi Sad: Prometej, Kiša.
Lopašić, Aleksandar. 1982. “The Lerman
Collection”. Tribus 31. Stuttgart:
Linden-Museum Stuttgart, 51–81.
Lovretić, Ivan. 1990. Otok. Vinkovci:
Kulturno informativni centar ”Privlačica”.
Lukić, Luka. 1919. “Varoš”. Zbornik za
narodni život i običaje 24: 32- 238.
Matošević, Andrea. 2011. Pod zemljom.
Antropologija rudarenja na Labinštini u XX.
stoljeću. Institut za etnologiju i folkloristiku
i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.
Mirković, Mijo. 1958. Ekonomska historija
Jugoslavije. Zagreb: Informator.
Mogorović Crljenko, Marija. 2006.
Nepoznati svijet istarskih žena. Položaj i uloga
žene u istarskim komunalnim društvima:
primjer Novigrada u 15. i 16. stoljeću. Zagreb:
Srednja Europa.
Muraj, Aleksandra. 1996. “Independence
and/or Subjugation: The Ambivalence
of the Social Position of Women on the Island
of Zlarin”. Narodna umjetnost 33/1: 135–147.
Murgić, Franjo. 1903.”Visoko u Bosni:
narodni život i običaji”. Zbornik za narodni
život i običaje Južnih Slavena 8: 79 – 103.
Nikolić Đerić, Tamara. 2011.
“Tabachine – žene u duhanskoj industriji”.
U 11. hrvatsko-slovenske etnološke paralele.
Ljubljana: Slovensko etnološko društvo.
Piller, Matija i Ljudevit Mitterpacher.
1995. Putovanja po Požeškoj županiji u Slavoniji
1782. godine. Osijek: Matica Hrvatska Požega
i Povijesni arhiv u Osijeku.
Piplović, Stanko. 2000.
“Izgradnja duhanskih stanica u Dalmaciji”.
Građa i prilozi za povijest Dalmacije 16:
393–424.
Radić, Antun. 1997. Osnova za sabiranje
i proučavanje građe o narodnom životu.
Zagreb: Dom i svijet. Pretisak iz 1897.
Rapaport, Ben. 2005. “Pipes”. U Tobacco
in History and Culture: an Encyclopedia,
2, ur. Jordan Goodman. Charles Scribners &
Sons, 414–423.
Rožić, Vatroslav. 1907. “Prigorje. Narodni
život i običaji”. Zbornik za narodni život i
običaje 12: 49–134.
Rubert, Steven C. 2005. “Africa”.
U Tobacco in History and Culture: an
Encyclopedia, 2, ur. Jordan Goodman.
Charles Scribners & Sons, 23–30.
Str. 97
Rudman, Theo. 2005 “Cigars”. U Tobacco
in History and Culture: an Encyclopedia,
& Sons, 150–153.
Sivački, Milan. 1986. “Proizvodnja duhana na
području općine Virovitica”. Virovitički zbornik
1234–1984., 539–546.
Šatović, Franjo. 1986. “Počeci širenja
duhana u Hrvatskoj”. U Duhan u SR Hrvatskoj.
Proizvodnja, obrada, prerada i znanstveni
rad, ur. Tomislav Budin. Zagreb: Duhanski
insitut, 18–21.
Šešo, Luka. 2009. Nadnaravna bića u
kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih
vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas.
Doktorski rad (Odsjek za etnologiju i kulturnu
antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu).
Širola, Božidar. 1934. “Neki kućni
obrti u Zelovu”. Etnografska istraživanja
i građa I., 27–37.
Šunjić, Krunoslav. 1986. “Proizvodnja
duhana u pojedinim krajevima”. U Duhan
u SR Hrvatskoj. Proizvodnja, obrada, prerada
i znanstveni rad, ur. Tomislav Budin. Zagreb:
Duhanski institut, 24–32.
Todorova, Marija. 2006.
Imaginarni Balkan. Beograd: XX Vek.
Tonković, Snježana. 2009. Duhanska
zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom 1.
Imotski: Zavičajni muzej Imotski.
Tonković, Snježana. 2009. Duhanska
zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom 2.
Imotski: Zavičajni muzej Imotski.
Wilbert, Johannes. 2010. Tobacco
and Shamanism in South America.
Yale University Press. Pretisak iz 1987.
Žic, Ivan. 2001. Vrbnik na otoku Krku 
– narodni život i običaji. Rijeka: Adamić.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Keresturi
(20.06.2014.)
http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/
postignut-globalni-sporazum-o-borbi-protiv-
krijumcarenja-duhanskih-proizvoda-221035
(3.11.2014.)
http://tobaccocollection.com/en (1.10.2014.)
http://www.telegraph.co.uk/news/uknews/
3302893/Film-star-glamour-of-cigarette-
cases-hides-truth-for-smokers.html (3.9.2014.)
http://www.nezavisne.com/posao/privreda/
Cibucarstvo-zanat-od-kojeg-se-moze-
zivjeti-219724.html (3.6.2014.)
http://www.sibenik.in/zupanija/
nema-pusenja-na-gospu-od-loreta-policija-ce-
kaznjavati-na-blagdan/10116.html (15.9.2014.)
Podaci
o slikovnim
prilozima
7 Sušenje duhana. Okolica Pitomače.
Foto: Grgur Žučko, 2014.
8 http://ca.wikibooks.org/wiki/Gpm/
Nicotiana_tabacum#mediaviewer/
File:Illustration_Nicotiana_tabacum0.jpg
http://caliban.mpiz-koeln.mpg.de/
koehler/RUSTICA.jpg
10 http://www.cowe.at/hhwerbetechnik/
pdf/Schwitzhuette0312.pdf
Foto: Ivan Vuković, 2012.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/
commons/6/61/JeanNicot01.jpg
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/
commons/thumb/7/72/Raleigh%27s_
first_pipe_in_England.jpeg/800px-
Raleigh%27s_first_pipe_in_England.jpeg
12 http://commons.wikimedia.org/wiki/
File:The_Great_Fire_of_London,_with_
Ludgate_and_Old_St._Paul%27s.jpg
14 Foto: Ante Brkan. Narodni muzej Zadar.
16 Zavičajni muzej Imotski.
18 Foto: Marija Živković, 2010.
19 Foto: Marija Živković, 2010.
20 Fototeka EMZ-a.
Zavičajni muzej Imotski.
Zavičajni muzej Imotski.
22 Zavičajni muzej Imotski.
Zavičajni muzej Imotski.
Zavičajni muzej Imotski.
Vlasništvo: Davor Gaurina.
24 Vlasništvo: Viktorija Mernjak.
Privatno vlasništvo.
Gradski muzej Virovitica.
Gradski muzej Virovitica.
Gradski muzej Virovitica.
26 Foto: Grgur Žučko, 2014.
28 Arhiva Bernarda Kotlara.
Arhiva Bernarda Kotlara.
Arhiva Bernarda Kotlara.
Vlasništvo: Zvonimir Šuljak.
30 Narodni muzej Zadar.
32 Foto: Matija Dronjić, 2014.
Foto: Marija Živković, 2012.
Muzej grada Koprivnice.
35 https://www.flickr.com/photos/
blue_ruin_1/8034821296/
36 http://1.bp.blogspot.com/_5x-ImeoR2TQ/
S9GzyemQ_VI/AAAAAAAABT8/
YQzXRUhsakw/s1600/Jean-
%C3%89tienne_Liotard_007.jpg
38 http://upload.wikimedia.org/wikipedia/
commons/thumb/3/36/Im_tuerkischen_
Basar_%28Spitzweg%29.jpg/
1280px-Im_tuerkischen_Basar_%28
Spitzweg%29.jpg

Crteži: Ivana Poljak objavljeno u: Brković,
Daria i Danijela Petričević, ur. 2013. Lule
i počeci duhanske industrije u Cetinskoj
krajini – katalog izložbe. Sinj: Muzej
Cetinske krajine.
39 http://4.bp.blogspot.com/
-CPKL6P8FKE4/VIygCTrpfaI/
AAAAAAAASZQ/bQDBoE88rmM/
s1600/popeye_by_zombiegoon
-d5hf5ub.jpg
Foto: Matija Dronjić, 2014.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
40 Foto: Damir Prizmić, 2013.
42 Foto: Damir Prizmić, 2013.
43 Foto: Damir Prizmić, 2013.
44 Ustupio: Ivan Delaš.
Foto: Iris Biškupić-Bašić, 1995.
45 Foto: Damir Prizmić, 2013.
46 Foto: Damir Prizmić, 2013.
Fototeka EMZ-a.
48 Foto: Damir Prizmić, 2013.
50 Foto: Damir Prizmić, 2013.
52 Foto: Matija Dronjić, 2014.
Foto: Matija Dronjić, 2014.
Ustupio: Stjepan Kelčec-Suhovac
54 Foto: Damir Prizmić, 2011.
Foto: Damir Prizmić, 2011.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2011.
Foto: Damir Prizmić, 2011.
Foto: Matija Dronjić, 2013.
55 Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
56 http://www.flickr.com/photos/
45641734@N08/5919051025/
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Matija Dronjić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
58 http://farm3.static.flickr.com/
2795/4345393744_9861a641f7.jpg
Foto: Damir Prizmić, 2013.
 http://legacy.pitchengine.com/ Zavičajni muzej Imotski.
wyomingswindrivercountry/
wyoming-museum-exhibits-
photographs-of-native-americans
-who-worked-in-hollywood-westerns
-with-actor-tim-mccoy
Foto: Matija Dronjić, 2014.
Foto: Matija Dronjić, 2014.
Foto: Matija Dronjić, 2014.
60 Fototeka EMZ-a.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
61 Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Matija Dronjić, 2014.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
Foto: Damir Prizmić, 2013.
62 Torčec, Podravina. 1950-ih.
Muzej grada Koprivnice.
64 http://uploads6.wikiart.org/images/
david-teniers-the-younger/a-man-and
-woman-smoking-a-pipe-seated-in-an
-interior-with-peasants-playing-cards-
on-a-table.jpg!xlMedium.jpg
http://upload.wikimedia.org/
wikipedia/commons/3/38/
Constantin_Hansen_-_A_Group
_of_Danish_Artists_in_Rome_
-_Google_Art_Project.jpg
66 http://www.mapsandart.com/
gitanes-1930s-l-illustration.html
 http://171.67.24.121/tobacco_web/images/
tobacco_ads/early_orientalist/helmar/
large/helmar_01.jpg
67 http://media-cache-ec0.pinimg.com/
736x/6e/67/de/6e67de22b39c530
99ba49f6651faab58.jpg
68 http://www.allworldwars.com/
Crimean-War-Photographs-by-Roger-
Fenton-1855.html#4
 http://i1.mirror.co.uk/incoming/
article3292371.ece/alternates/s615/
World-War-One.jpg
 http://www.archives.gov/research/
african-americans/ww2-pictures/images/
african-americans-wwii-024.jpg
 http://171.67.24.121/tobacco_web/images/
tobacco_ads/doctors_smoking/nurses/
large/war_pipe_order.jpg
70 Fototeka EMZ-a.
Zavičajni muzej Imotski.
Fototeka EMZ-a.
71 Fototeka EMZ-a.
Zavičajni muzej Imotski.
72 Iz “Mape hrvatskih narodnih nošnji
Nikole Arsenovića”. Silvio Braica (ur.).
Split: Etnografski muzej, 2003.
74 Fototeka EMZ-a.
76 Privatno vlasništvo.
78 Zavičajni muzej grada Rovinja,
Str. 99
Museo civico della Citta di Rovigno.
80 Zavičajni muzej grada Rovinja,
Museo civico della Citta di Rovigno.
 Zavičajni muzej grada Rovinja,
Museo civico della Citta di Rovigno.
82 http://feminema.files.wordpress.com/
2011/12/marlene2.jpeg
84 http://theredlist.com/
wiki-2-24-525-529-view-the-one
-profile-marlene-dietrich.htm
86 http://michaelwalkersite.wordpress.
com/2014/09/05/elements-of-mise
-en-scene-in-citizen-kane/
http://www.telestar.fr/2014/articles/
news/lauren-bacall-et-humphrey-bogart
-une-histoire-d-amour-mieux-qu-au
-cinema-39577#offset1
http://ecx.images-amazon.com/images/
I/615Goe5lmQL._SL1024_.jpg
88 http://planetaua.net/uploads/
posts/2011-06/1309379784_2.png
http://www.dga.org/~/media/
Images/DGA
%20Magazine%20Article%20Images/
July%202004/CraftSmoking2.ashx
 http://images2.fanpop.com/image/
photos/9300000/promotional-
breakfast-
at-tiffanys-9348459-750-1066.jpg
89 http://i1.ytimg.com/vi/XzBGyHCIKpA/
maxresdefault.jpg
90 Otkup duhana u Imotskom.
1950-ih. Muzej grada Imotskog.
92 http://i.ytimg.com/vi/LQJtiJ_neJY/
hqdefault.jpg
100 Foto: Ante Brkan. Narodni muzej Zadar.
DIM Str. 101
Dim — priča o duhanu
30. siječanj — 31. svibanj 2015.

Izložba Katalog
Autorica izložbe Nakladnik Realizaciji izložbe stručnim
Marija Živković Etnografski muzej savjetom ili posudbom građe
pridonijeli su
Autori likovnog postava Za nakladnika
Nika Pavlinek, Damir Prizmić Damodar Frlan Jasmina Jurković Petras i ravnateljica
Mihaela Kulej iz Gradskog muzeja Virovitica;
Suradnica na izložbi Autori tekstova u katalogu Branimir Leko iz Zavičajnog muzeja Imotski;
Renata Santo Tamara Nikolić Đerić, Marija Mesarić iz Muzeja grada Koprivnice;
Dean Šoša, Marija Živković Ivan Zvjerac; Željka Kolveshi iz Muzeja
Autori tekstova u izložbi grada Zagreba; Vanja Brdar Mustapić iz
Edi Jurković, Ivo Payer, Grafički dizajn Muzeja za umjetnost i obrt; Anita Travčić
Dean Šoša, Marija Živković Nika Pavlinek, Damir Prizmić iz Muzeja grada Šibenika; Drago Muvrin
(Zbirka tradicionalnih afričkih umjetnina);
Tehnička realizacija izložbe Lektura Domagoj Telišman (Dotterpipes); Krunoslav
Restauratorsko-preparatorske radionice Silvija Brkić Midžić Plečko; Daria Domazet iz Muzeja cetinske
i Tehnička služba EMZ-a krajine Sinj; Ivan Delaš, Zvone Jukić; Lucija
Prijevod na engleski Perović; Vladimir Alavanja i Nevena Štokić
Odnosi s javnošću Mirjana Randić iz Narodnog muzeja Zadar; Tajana Ujčić iz
Mirjana Drobina Zavičajnog muzeja grada Rovinja; Stjepan
Tisak Kelčec-Suhovac; Davor Prpić s Hrvatske
Edukativni program Mediaprint – Tiskara Hrastić d.o.o radiotelevizije; Divna Gačić iz Muzeja grada
Željka Jelavić Novog Sada; Josip Zdeličan i Zlatko Pleša iz
Naklada Hrvatskih duhana d.o.o.; Miroslav Čavlek s
500 Agronomskog fakulteta; Davor Gaurina iz
Gradskog muzeja Drniš; Miro Tecilazić; Ivan
Projekt su omogućili: Vuković; Iris Biškupić-Bašić, Aida Brenko,
Poglavarstvo grada Zagreba – Gradski Katarina Bušić, Matija Dronjić, Marko
ured za obrazovanje, kulturu i šport Gašparić, Danijela Križanec Beganović,
i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Mareta Kurtin, Vesna Zorić iz Etnografskog
muzeja u Zagrebu; Zdravko Živković.
ISBN 978-953-6273-63-8