P I S M A IZ Š V I C A R S K E

ZAŠTO DRŽAVA NE MOŽE DA DIŠE

___________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 29.04.2020
ZAŠTO DRŽAVA NE MOŽE DA DIŠE

Koronavirus kao poplava na obalu izbacuje slabosti sistema svake države, bez maske i
uljepšavanja. Dok u jednim državama ne funkcioniše sistem zdravstva, u drugima sistem
školstva, u trećim jača demokratija, u četvrtim jača diktatura, a sve njih zbog uvedenih
mjera jednako nagriza ekonomska kriza. Naravno da uređene i jače države imaju veće i
bolje šanse. Mali virus loših navika plavi planet u kolapsu stavio je na probu. Upravo
danas u prve proljećne dane moguće je jasno spoznati koliko je čovjek mali zajedno sa
planetom i šta znači kada čovjek, države i planeta ne mogu da dišu. Virus korone
sprečava prenos kisika pri čemu ne razara samo pluća već i krvne žile. Disanje i kisik su
osnovni preduvjeti života. Naprotiv, diktatori, populistički nacionalisti i pseudovjernici
tvrde suprotno. Posljedice bolesti su katastrofalne po sve, bez obzira na rasu, vjeru,
naciju, spol, geografsku ili političku orijentaciju.

Možda se čovjek može radije baviti nečim drugim, ali smeta šutnja onih kojih se tiče i
koji imaju 'problema sa disanjem' a ponašaju se kao da je sve u redu. Ne mislim samo na
obespravljene građane koji su, čast pojedincima, digli ruke od sebe, vjerovatno su
svojim ponašanjem zaslužii sve što im se događa, već više mislim na sve optužbe prema
vlastima, vjerskim zajednicama i onima koji im pomažu u sakupljanju smeća koje
zajednički zgrću i metu pod tepih. Ono što se događa u drugim religijama trebala bi biti
kao „njihova stvar“ i to mi kao kosmopoliti smeta i ne odgovara a još manje kada se
sakupljaju problemi za koje rukovodeće elite vremena u kojem žive misle da će vrijeme
njihovo smeće pomesti a potom rane koje su sami prouzročili i izliječiti. Takva politika
pomaže da se održe kroz vrijeme i bila je moguća prije nego su građani svijeta postali
školovaniji, pismeniji i mudriji od njih tako da je njih i njihove politike kao takve koju
slijede postaju izvorom podjela i razvoja. Nažalost, krivo misle da će da uspiju, neće. U
historijskoj trci za prestiž, utjecaj i vlast umjesto na čelu zajednice sve učestalije
završavaju na marginama događaja. U neizvjesnoj budućnosti mnoge analize ukazuju u
nestanak religija i takav oblik transformacije koju čovječanstvo danas ne poznaje. Nešto
slično će se događati na nivou obrazovanja svjetske vlade. Kao i više puta u svojoj
povijesti umjesto neophodnih reformi postavlja se pitanje uloge vjerskih institucija.
Zorne slike sakupljanja smeća pred vlastitim vratima mogli smo vidjeti širom svijeta, na
kraju se smeće u strahu od epidemije moralo konačno odnijeti tamo gdje pripada. U
mnogim državama je zbog nemogućnosti neometanog funkcionisanja, prije svge zbog
ideoloških deformacija, uvedeno je odvajanje države i religije.( Sekularizam, proces
odvajanja djelovanja „onoga što ne pripada religiji“.) Uprkos svim reformama klerikalni
fundamentalisti svih vrsta, raznih boja i religija još se i danas ne ne slažu sa tom idejom.

Za naslovima koji su posljednjih dana osvanuli trebali su slijediti naslovi medija,

novinara i građana, jer ih se tiče, obzirom da danas kao nikada prije svi oni imaju
mogućnost izražavati svoje mišljenje u koje spada opravdana doza bijesa i frustriranosti.
Od svega toga – muk, a od takvog muka nekima je i doslovno muka. Za one koji ne znaju,
svijet je prošao stazama Srednjeg vijeka koji za neke zajednice i institucije još uvijek
traje. Potvrde toga nalaze se svuda oko nas, napose, ako se bolje zagleda u prava starih
osoba, djece ili žena. O nasilju da ne govorimo. Koliko je društva kojima su danas puna
usta prava i demokratije toliko je u Srednjem vijeku onih koji su svoje žene, pod osudom
da su vještice, bacali u vatru i u vodu. Na mnogim raskršćima i danas stoje spomenici
mjesta gdje su vezivane, mučene i bacane u vatru. Također, postoje demokratske države
u kojima su žene pravo glasa dobile tek 1990-tih. „Reformacija“ je bila nužan slijed jer
skandal za skandalom elita pojedina društva nisu se mogla više podnositi. Daljim
razvojem društava, dekadencija njihovih elita nije se mogla trpiti te je aristokratija kao
što je to slučaj u Francuskoj revoluciji završila pod giljotinom. Industrijalizaciju kao i
globalizaciju svijeta prate nove krize u kojima se mnoge bolesti društva prikazuju kao
„normalitet“. Jedna društva neumorno grabe naprijed, druga kaskaju, a treća se ćešu jer
ne znaju na koju bi stranu. Akademske snage i same 'u rukama mafije' jednako se ćešu
zajedno sa obespravljenim masama.

Gdje su građani

Kada je jutros u javnim medijima osvanuo naslov Erdoganovih riječi „Napad na reisa je
napad na državu“ , posebno tamo gdje Turska još danas ima velikog utjecaja u
tradicionalno podaničkoj ali i historijskoj svijesti , prostorima Balkana nije trebala
sprava za mjerenje vjetra. Bez daška vjetra nastao je zastoj kretanja u prostoru, na moru,
ulici, na papiru. Neko se zbog toga ne uzbuđuje, bilo da opravdava svoju kostobolju,
apatiju ili nezainteresovanost, uveliko me podsjetilo na „Intermezzo“ (Intermeco), naziv
nacionalne himne Bosne i Hercegovine usvojene 10. februara 1998. godine - zajedno sa
„novom zastavom“ koja u sebi sadrži poruku i simboliku novih vladara svijeta koje
nepismene mase nisu u stanju registrovati kamo li tumačiti. Nijemost, ukočenost i
nesuprstavljanje dio je nečeg dubljeg, tradicionalnog i historijskog. Za normalne ljude
bavljenje glupostima i druženje sa glupima prvi su vijesnici nesreće. Ima i onih koji misle
da su pametni, ali nisu. Da sa pameću imaju malo zajedničkoga pokazuju i otkrivaju
njihova djela i općenito njihovi rezultati. Pamet i znanje su stubovi društva. Oni se danas
nalaze u inostranstvu, 'na privremenom radu'. Danas je uobičajeno da se za društva koja
imaju probleme kaže da je riječ o prelaznim problemima „iz kojih se isti ne znaju, ne
mogu i neće da oslobode“. Svi koji kažu da se oni i njihove elite uopće žele nečga
oslobađati, lažu. Njima je kako jeste – uvijek lijepo. Ako to pak nije slučaj ničim ne
pokazuju. Očekivati da drugi rješavaju nečije probleme dovelo je do stvaranja društava
tipa kozmetički uređene tiranije koje je već na respiratorima posljednje tri decenije te
vjerske i političke elite koja prosi, čeka sadaku i donacije. Elitama ne dirajte njihove
banke i izvore novca a ostalo će već nekako dovesti u red, tim da se pod pojmom
„ostalo“ uveliko podrazumijevaju „ugonjenje u suru“ razvlaštenih i obespravljeni h
građana. Radnička klasa klasno je potonula i održava se na površini skokom u klopke
klasnih društava pod čarobnom palicom snaga globalizma sa tablom obješenom oko
vrata na kojoj klimavim slovima piše: obešćašćene i razvojačene snage robova-
najamnika.

Volio bih da jutrašnji naslov „Napad na reisa, napad je na državu!“ nije izašao. Mislite da
je neko čitao dubinu teksta i poruke koja je imala posve drugi smisao? Nije. Naslov je
prezentiran i shvaćen kako je i izrečen:“Reis, to je država!“Naslov je izašao uz muk, bez
buke i jednog jedinog komentara. Za sve nas koji živimo u dijaspori to ima druge
konotacije, s konkretnim posljedicama. I mi smo ti koji cijene tuđih gluposti prvi
plaćamo. Tišinom mediji i mase daju svoj pristanak ohrabrujući svaku vrstu procesa koji
su uperini protiv njih, njihovih prava i sloboda. Svojim mukom, onima koji jedva čekaju
daju osnovu za napade svih vrsta na nas i ovakav islam kakav jeste. Nije samo zveklnulo
na Bosforu, zveknulo je širom svijeta, zveket je došao do Bosne, Švicarske, Njemačke i
dalje na sjever, lijevo i desno. Zamislite na trenutak da je neki državnik izjavio nešto
slično, ali u kontekstu svoje religije.

Ko širi strah, strah će da žanje

Muhamed Abduhu (1849-1905), zasigurno najveći muslimanski teolog i pravnik XX

stoljeća, pozivajući se na praksu javne uprave u muslimanskim zemljama iz najstarijih
vremena (dinastije emevija i abasija), smatrao je da je vlast u islamu građanske, a ne
religiozne prirode?! Ozbiljni istraživači međukonfesionalnih odnosa, kakav je bio Ž.
Korm, zaključuju da je Muhammed (a.s.) spasio muslimane, a time i ljude općenito, od
zabluda rane zapadne srednjovjekovne teologije, koja je zagovarala istrebljenje
nevjernika, bez ikakve razlike. Nažalost, vjerske prakse ljudi nisu uvijek u srazmjeri s
onim što je zapisano u svetim knjigama, bilo da se radi o muslimanima, kršćanima,
jevrejima ili drugima. Vidjeli smo to i na primjeru rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995,
a gledamo i danas svojim očima kako nestaju čitave religijske skupine kršćana, jezida i
muslimana na području Sirije, Iraka, Palestine, Mijanmara i drugih zemalja. Povijest nam
iznova svjedoči da su za ljude najpogubniji duhovni zidovi, koji se među njima podižu. A
podižu ih svi: teolozi, historičari, političari, nacionalisti, rasisti i drugi. Pod njihovim
zidinama pali su milioni nevinih ljudi, stoji u izvještaju govora Reisu-l-ulema IZ-a u BiH
Husein ef. Kavazović sa okruglog stola “Religije i sekularnost u novim odnosima”
održanog 19. Marta 2018. u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/teme/pravo-drugog-na-priznanje-u-izvorima-i-
tradiciji-islama-350159 Za one koji ne znaju treba podsjetiti da su oba reisa ef. Cerić i ef.
Kavazović završili škole na Univerzitetu Al-Azhar (al-Azhar al-Shareef; Časni Azahr),
vodećoj ustanovi visokog obrazovanja u Egiptu, sjedištu pokreta Muslimanska braća.
Univerzitet je najprestižniji univerzitet u sunitskom muslimanskom svijetu ali je i
sjedište pokreta Muslimanskog bratstva, najstarijeg i najuticajnijeg sunitskog
islamističkog pokreta čiji članovi i njihovi sljedbenici, među ovom grupom muslimana
prožetih porukama ljubavi i mira zagovaraju oživljavanje političkog islama.

Općenito je uvriježeno mišljenje da se religija ne širi strahom i da u vjeri nema prisile

(ajet). Ako svaka Knjiga božije objave odiše moralnošću, pravednošću, milosrđem,
suosjećanjem, čovjekoljubljem i dobročinstvom, odakle toliko ružnih manira, ratova,
nemorala, nepravde, konačno zločina i genocida, upravo od onih koji sebe nazivaju
vjernicima? Može li uopće biti riječi o postojanju stanja na koje nema odgovora, samo da
neko ne bi snosio teret za ono što je počinio? Ako je božija volja, onda je božija volja i tu
rasprave nema. Ali bog ne čini zločine. Zločine čine ljudi slijedeći vlastite ideje, interese i
želje - u njegovo ime!
Treba biti naivan i vjerovati da je Rim novu religiju (kršćanstvo, koje se pojavilo nakon
Isusova raspeća oko 30. g.).) prihvatio dobrovoljno. Dok Klement iz Rima izvještava da
su sljedbenici Krista završavali na rogovima bikova i bili mučeni, u historijskim
izvorimaTacit izvještava da su sljedbenici Krista bili razapinjani i spaljivani kao žive
baklje. Da li svijet stvarno misli da su španski konkvistadori širili kršćanstvo toplim
čajem, riječima i mirisnim cvijećem i da je zbog njih i njihove pohlepe za zlatom
iskorijenjena čitava jedna kultura i civilzacija? Zašto se potreba za pljačkom svijeta
kojem je put utirao K. Kolumbo pod plaštom velikog otkrića naziva potrebom za
spoznajama?

Autoritet se ne gradi tako da na spavanje ide s riječima podanika koji nisu u prilici da
budu na istoj ravni, kojima je ostao jedino još ponos da ih se boje koliko svog dorata.
Identitet se ne gradi na partijsko-vjerskim pravolinijskim uredbama. Uporede li se
ljepote poljskog cvijeća sa monotonijom monokultura šarolikost je konačni izbor, ne
samo zbog toga što monokulture, same po sebi, predstavljaju opasnost iz više razloga.
Uporede li se težnje pojedinih društava da predstavljaju monokulturu u vjerskom
smislu, odnos između lošeg i dobrog na vagi preteže na račun posljednjeg. Religija
nikada nije bila problem niti je uzrok nevolja, problem je uvijek bio čovjek i njegovi
interesi ili interesi u ime kojih je čovjek djelovao onako kako je djelovao. Dobročinstvo je
iznad pravde i uprkos njemu, pozivu da se čovjek prema drugome odnosi kao prema
svom roditelju, nemali je broj vjernika širom svijeta koji čine suprotno. Dapače, postoje
vlade država koje u ime etatizma boluju od vjerskog autizma. I nije samo riječ o
vjerskom već i svakom drugom autizmu, počevši od kulturnog i političkog zbog kojeg bi
se ustanove za liječenje bolesti poremećaja mozga jako iznenadile koliki je broj
pacijenata koji su bili ili se nalaze u redovima onih koji se nazivaju vjerskom i političkom
elitom. Nemali broj njih zaslužuje status pacijenta kojima je potrebno stručno liječenje.
Nažalost, još uvijek ne postoji obavezna zakonska uredba kojom bi se utvrđivalo
zdravstveno, prije svega psihičko stanje mnogih kandidata čija uloga je od najvećeg
interesa za društvo. Zbog takvih i njima sličnih, prije svega onih koji takve podržavaju,
pojedini narodi imaju problema sa identitetom, a mnogi – zbog djelovanja takvih u ime
kakvih god interesa – već su i nestali ili se nalaze u fazi nestanka.

Otvara se pitanje za pitanjem o kojima društva ne nalaze odgovore zato što ne žele da
idu u potragu za njima, vjerovatno jer smatraju da je to posljednje o čemu treba da vode
brigu. Sa druge strane, zbog propusta u sistemu obrazovanja nedostaje kultura dijaloga.

Socijalna komponenta

Društvenim naukama nije nepoznata socijalna komponenta, komponenta utjecaja

društva i društvene okoline na ponašanje svakog pojedinca kao člana društva.
Tradicionalne norme ponašanja najdirektnije utječu na odgoj i ponašanje pojedinca. Ali,
šta se događa kada dođe do poremećaja u socijalnoj strukturi društva do kojih dolazi
nakon svih velikih lomova, nesreća, ratova, epidemija?
Tamo gdje državne institucije nisu u stanju da obavljaju svoju funkciju u sistem
obrazovanja, kao džoker iz rukava, uskaču vjerske institucije preuzimajući ulogu države.
Može li se u tom slučaju govoriti o građanskoj ili vjerskoj državi? Odgovor je jasan i onda
kada su obrazovni sadržaji vjerski sa daleko manjim procentualnim učešćem istih, jer od
kvalitete programa najdirektnije utiču na kurs i pravac kretanja budućeg društva. Zašto
odmah ne proglasiti državnu religiju i vjersku državu, slučaj je za razmatranje. Zato
ćemo se ovdje svjesno ograničiti i zadržati na temi utjecaja okoline na pojedinca koji je u
suprotnosti sa mišljenjem da nema prisile „kako u vjeru, tako i u vjeri“.

Ako se svaka religija zasniva na doborvoljnosti , koja je po nekim naučnim saznanjima

uveliko upitna jer u ime 'obespravljene djece', božijom i ljudskom voljom odlučuju
roditelji, čemu i zašto onda kažnjavanje smrću nosilaca mišljenje kojiasu milimetar
udaljena od univerzalne istine, ne samo na fonu osnova religije već i božijih uputa, što
je uobičajeno u mnogim monoteističkim religijama svijeta? Kako objasniti progon,
ubijanje i kažnjavanje onih koji nisu na božijem putu tako, da se čovjek – navodno rođen
slobodan - mora bojati za vlastiti život jer zajednica (društvo) u kojem živi u svojim
redovima ne trpi nevjernike još manje inovjernike, a nikako one koji ne raspolažu
pravom jer nemaju pravo da vjeruju u ništa? Trebamo li se podsjetiti na rasna
spaljivanja klanova u kojima su afroamerikanci, prepušteni raspoloženju i volji svojih
sugrađana, istrjebljivani do besvijesti? Na drugim mjestima planete se na kamenovanje
žena i djece, kao danas na javnu upotrebu batine, gleda kao na običaj , sport iz dosade, tv
spot i umjesnu reklamu. Da li možda ovdje počinje i završava priča o prisili moguće je
vidjeti iz prakse života u strahu. Zbog skučenosti prostora i vremena navešću samo
jedan primjer.

Nemali je broj ljudi koji iz mnogih razloga žive u višespratnicama. Jedan od susjeda tuče
ženu, tuče dijete čime stigne, a tuče i kućne ljubimce, davi ribe u akvariju, tuče mačku,
psa, čupa papagaja. Prvi susjedi iz straha da se ne dogodi nešto njihovom djetetu,
njihovom kućnom ljubimcu, straha od nasrtaja, spaljivanja automobila, iz straha da
nastavnik, sudija i policajac nije prvi rođak - prisiljen je da provodi život u nasilju
nasilnika, doslovno da šuti i trpi. Sličan proces doživljavaju danas žene u zemljama u
kojima su na vlasti mudžahedini i vehabije. Kršćanske zemlje nisu nikakav izuzetak i
njima haraju harange vjerskih sekti, klanova i udruženja. Vjersko nasilje je pirisutno i o
njemu se ne govori. Ono se skriva i kao takvo, općeprihvaćeno, prikriveno i pritajeno,
bez straha od kazni slobodno se provodi i djeluje. Na drugoj strani svaki oblik
fundamentalizma kao i terorizma, nemaju vjerske predznake. Svaki oblik zločina je
zločin i prema njemu se tako treba ophoditi a ne podržavati ga. Uostalom, svaki zločin je
dvosjekli bumerang, vraća se i napada samog počinioca. Svako nametanje mišljenja
putem sile, u ma kom obliku, u kome se određena načela smatraju jedinim suštinskim
istinama, ne mogu i ne smiju biti prihvaćene kao opoće norme ponašanja.

U državama građanske orijentacije nema dvovlašća, a vjerska poglavari su vjerski

učenjaci. Države i državne institucije građanske orijentacije imaju svoje poglavare.
Između vjerskih i državnih poglavara postoje jasne granice njihovog obima rada i
djelovanja koji se uređuju zakonskim aktima.
Reis nije isto što i država. Izuzetak bi činilo stvaranje države u obiliku kalifata na čijem bi
se čelu reis (poglavar, vjerski učenjak, titula vjerskog poglavara islamske zajednice)
osobno pojavio kao šef države. Sličan oblik vladavine u kršćanstvu - i jedini – ima papa u
državi koja se zove Vatikan, (0,44 km2 sa 1000 stanovnika, grad-država stvorena 1929.
godine Lateranskim ugovorom, ugovor potpisali Benito Mussolini i kardinal Pietro
Gasparri. Dražava Vatikan je kao nasljednik nekada moćne i velike Papinske Države ili
Crkvene Države (tal.: Stato della Chiesa) povijesne države na području Apeninskog
poluotoka koja je postojala od 756. do 1870. Vatikan je izborna monarhija kojoj je na
čelu biskup Rima – Papa. Vatikan je središte Katoličke crkve i njenog poglavara Pape.
1984.godine novi je ugovor priznao katoličanstvo kao državnu vjeru u Italiji). S druge
strane ni u kom slučaju gore navedeno ne predstavlja automatizam da su kardinali, koji
se nalaze širom država svijeta, 'isto što i država' u kojima djeluju i obnašaju vjerske
poslove.

Islam se za razliku od kršćanstva, zbog kašnjenja sa reformama po mnogim nimalo

nevažnim pitanjima (stigmatiziran i kao leglo terorizma), nalazi usred procesa koji se u
svijetu događaju a dio su prilika novonastalih reformi koji se ne shvataju dovoljno
ozbiljno ili se u procesima njihove provedbe čudnom igrom slučaja događaju smetnje
pod velom demokratizacije ili otvorenih ratova i ratnih razaranja pri čemu stradaju
prirodni resursi (nafta, zlato) kojima su islamske zemlje bogate u kojima se provodi
demokratizacija na čijem čelu se u pravilu nalaze vojne alijanse Zapada i Istoka. Za to
vrijeme se zemlje konfrontirane sa gubitkom identiteta nalaze na pragu, ne samo da svoj
identitet unaprijede, već da ga trajno izgube ili se već nalaze na putu njegovog gubitka.
Najbolji primjer toga je Bosna i Hercegovina u kojoj postoji opasnost gubitka bosanskog
identiteta - imena, kulture, tradicije, konačno i jezika. Događaji su u direktnoj vezi s
provođenjem sistema globalizacije koji je u direktnoj vezi i sprezi s institucijama
Evropske unije, ali i ne samo s njima. Nemali broj zemalja Evropske unije, zbog straha
utjecaja islamskih učenjaka koji su završili škole na stranim univerzitetima širom
Bliskog Istoka, rade na tome da dozovoljavaju rad još samo onima koji su završili škole
unutar zemlje u kojoj će obavljati vodeće vjerske dužnosti. Bilo bi interesantno pogledati
u statistiku kada je u pitanju školovanje kadrova u drugim religijama.

Oni koji ostaju na ledini upražnjenog prostora jesu sljedbenici islama suočeni sa
krhotinama onoga što svijet označava kao islamizam. Poglavari vjerskih struja uvezenih
tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu naišli na plodnom tlu, udaljavaju islamsku
zajednicu bosanskih muslimana, Bošnjaka (koji većinom pripadaju henefijskim
Sunitima), ocijenjenih najtolerantnijim narodom – primjerom tolerancije svim
narodima na tlu Evrope i šire – od podrške međunarodne zajednice danas više nego
ikada, nalazeći se na rubu nestanka u svakom smislu. Umjesto skrivanja glava u pijesak
alarmantno stanje društva poziv je na preispitivanje sveukupnog djelovanje, tako i
religijskog svih vjerskih zajednica na historijski najtolerantnijem mjestu svijeta, ne samo
kozmetičke prirode već u okvirmia nacionalne strategije u kojoj će od presudnog značaja
biti izbor njihovog kulturnog, političkog i vjerskog kruga zemalja povjerljivih partnera i
saveznika, preživljavanja i puta izlaska iz krize u kojoj su se našle mnoge zajednice i
društva svijeta, ali ne tako kao društvo koje je tokom agresije bez prava na obeštećenje i
pomoć ,povraatkaprotjeranih i izgradnju porušenih resursa oštećeno do te mjere da nije
u stanju da se samo odupre zahtjevma i izazovima vremena.