Kalidasa

Sakuntala
Indijska drama

Preveo sa sanskrta: Pero Budmani

Willst du die Blüthe des trühen, die Früchte des spateren Jahres,
Willst du was reizt und entzückt, willst du was sättigt und nährt,
Willst du den Himmel, die Erde mit einem Namen begreifen,
Nenn' ich Sakuntala, dich und dann ist alles gesagt.
Goethe

(Hoćeš li jednim imenom shvatiti proljetno cvijeće, jesensko voće, ono što mami i zanosi,
ono što siti i hrani, nebo i zemlju, nazivljem tebe, Sakuntala, i onda je sve rečeno)

PROSLOV1

BLAGOSLOV2

Čuvao vas, ljudi, onaj Isa sveti3

Što s' u osam javlja vidimih oblika:
U prvom stvorenju,4 u žrcu brahmanu,5
U onom što žrtvu zakonito nosi,6
U dva sjajna t'jela koja vr'jeme d'jele,7
U onom što nosi zvuk i sv'jest napunja,8
U onom što zovu svakog stvora mater,
U onom čim diše svako živo biće.9 1
UPRAVITELJ KAZALIŠTA (put zastora)10 Ako si ruhom gotova, iziñi amo, gospe!
(Ulazi predstavljačica)11 PREDSTAVLJAČICA: Evo me gospodine! Što hoćeš da mi
zapovjediš?
UPRAVITELJ: Naši su slušaoci većim dijelom učeni ljudi; danas ćemo ih počastiti
novom dramom12 sastavljenom od Kalidasa,13 kojoj je naslov: SAKUNTALA
POZNATA PO OBILJEŽJU14 Zato neka svak sa svom pomnjom nastoji na svoju
zadaću.
PREDSTAVLJAČICA: Kako ti, gospodine, vješto umiješ urediti, neće ništa izostati.
UPRAVITELJ: Istinu ću ti, gospo, kazati:
Tu pravog nema o drami suda,
Dok ne odobri i strukovnjak;
U sebe sama ni najvještiji
Ne može da se pouzda. 2
PREDSTAVLJAČICA (skromno) Tako je. A sad što zapovijedaš, gospodine, da učinim?
UPRAVITELJ: Ta što drugo nego da pjevanjem zaneseš uši naših slušalaca?
PREDSTAVLJAČICA: Koje ću doba u godini pjevati?
UPRAVITELJ: Pjevaj baš ovo ljetno doba15 što je nedavno prispjelo, u kojem se ovoliko
uživa; jer je sad Milo kupanje u hladnoj vodi
U šumi vjetri patalom16 dišu
Pod dubljem sanak oči zaklapa
Krasan je život kad dan umire. 3
PREDSTAVLJAČICA: Tako ću učiniti. (Pjeva)
Sirisino17 cv'jeće tankovrsnih niti
Što pčelice lakim ljupcem cjelivaju
Ljubavlju mučene gizdave djevojke
Za ušice nježne sada ponizuju. 4
UPRAVITELJ: Krasno li pjevaš, gospo! Ah, slušaoci ushićeni od miline stoje kao
naslikani. Kojom ćemo im sad dramom ugoditi?
PREDSTAVLJAČICA: Ta malo prije sam si, gospodine, naredio da se predstavi izvrsna
drama s naslovom
SAKUNTALA POZNATA PO OBILJEŽJU.
UPRAVITELJ: Dobro me, gospo, opominješ. Ja na to bijah zaboravio; a zašto?
Prekrasnoga tvoga p'jeva
Milina me jest zan'jela,
Dušijanta kako kralja
Sto zavede brza sajga.18 (Izlazi) 5
Svrha proslova

DJELO PRVO

Ulazi na kolima kralj Dušjanat19 s lukom i s zapetom strijelom i s njim KOLOVOZAC:

KOLOVOZAC (pogledavši na kralja i na sajgu) Dugovječni!20
Kad pogledam crnu sajgu
I s napetim tebe lukom,
Ko da vidim pinak lukom21
Siva sajgu gdje lovi. 6
KRALJ: Kolovošče, na daleko nas je ona sajga zavela: ona opet
Često vratom ljupko okrećući,
Obzire se na kola što trče;
Stražnju stranu u sprednju da stiska
Ko da hoće, bojeći se str'jele;
Travom kusom22 na pola žvakanom
Put posiplje umorna iz usta;
Pogledajde! visoko skačući
Već po zraku no po zemlji ide.
Zašto je sad jedva vidim? 7
KOLOVOZAC: Dugovječni, ovde je nejednako tle, te sam zategao uzde i kola polakše
trče; zato smo za sajgom izostali. No ćemo doskora biti na ravni, neće ti onda biti trudno
naći je.
KRALJ: Puštaj dakle uzde.
KOLOVOZAC: Kako dugovječni zapovijeda (Predstavlja kao da kola brzo trče)23
Pogledaj, dugovječni, pogledaj!
Kak' im uzde ja pustih,
Prednju stranu pružili,
Ne miče se na glavi
Kita24, uši napete,
Ne može ih da stigne
Prah što sami podižu;
Brzu sajgu preteći
Hoteć, lete baš konji. 8
KRALJ (radosno) Doduše, nadmašuju Sunčeve i Indrove25 konje, jer
Malahno pred čas što bijaše,
Veiiko se odmah čini;
U dvoje što je rastavljeno
Sastavljeno oči vide,
Na krivo što je napravi
Da je pravo čini mi se,
S brzine meni ništa za čas
Nije blizu ni daleko. 9
Kolovošče, gledaj kako ću je ubiti! (Predstavlja kao da zapinje strijelu)
GLAS IZNUTRA: Oj, oj, kralju! ne ubij! ne ubij!
KOLOVOZAC (osluškuje i ogleda) Dugovječni, stupili su pustinjaci ispred sajge što
bijaše na strelomet došla.
KRALJ (hitno) Ustavi konje.
KOLOVOZAC: Evo! (Ustavlja kola. Ulazi Pustinjak samtreći)
PUSTINJAK (uzdigavši ruke) Ovo je pustinjačka sajga. Ne ubij! ne ubij!
Nemoj, nemoj ispustiti,
Kralju, str'jelu iz luka
Na sajgino nježno t'jelo,
Kao vatru na cv'jeće.
Što je život prem nestalni
U mlañahne sajge, joh!
Prema oštroj tvojoj str'jeli
Tvrdoj kako alem kam? 10
Zato, kralju, sada smakni
Sa sapetog luka str'jelu;
Štit nesretnih vaša str'jela
Biva, ne smrt pravednijeh. 11
KRALJ: Evo sam smaknuo strijelu. (Ovako i čini)
PUSTINJAK: Pristoji se to tebe, koji si svjetlost Purova plemena26.
Purovoga jer si reda,
Dostojno je tebe djelo.
Hrabri ti se sin rodio
Što će vladat sv'jetom svijem!27 12
DRUGA DVA (podignuvši ruku) Rodio ti se sin vladalac svijeta!
KRALJ (poklanja se) S dobrom srećom!28
PUSTINJAK: Mi smo se, kralju, uputili u drva. Ovo je, što vidiš pokraj rijeke Malinije,
pustinja svetoga pokornika Kanva. Ako ti nije dangube, uljezi da te kao gosta častimo, te
Pokornicima mile obrede
Mirno vršiti kad vidiš,
Sam ćeš spoznati koliko braniš
Mišicom žuljnom s tetive. 13
KRALJ: A je li vam sad kod kuće poglavar?
PUSTINJAK: Baš sad, naredivši kćeri Sakuntali da izvršuje dužnost gostoprimstva,
otišao je u Somatirat,29 da bi uklonio neki zli udes što njoj samoj prijeti.
KRALJ: E dobro! nju ću vidjeti; ona će me učiti štovanju prema svetom pokorniku.
PUSTINJAK: Ami idemo na posao. (Izlazi s učenicima)
KRALJ: Kolovošče, tjeraj konje, da se očistimo pogledom svete pustinje.
KOLOVOZAC: Kako dugovječni zapovijeda. (Opet predstavlja kao da kola brzo trče)
KRALJ (obzire se okolo) Kolovošče, i da nam nije kazano, poznalo bi se da je ovo
predjel pustinje.
KOLOVOZAC: Kako to?
KRALJ: Ne vidiš, prijatelju?
Iz dupalja gdje papige gn'jezde
Ispod stabar oriz se prosu;
Ondje žrvnji gle kako su masni,
Jere melju plod od inguda;30
A gazele pune pouzdanja
Od našega glasa ne bježe;
I putove što k jezeru vode
S lika tekuć voda izbrazdi.31 14
Na vjetru trepteć živa voda
Drveću pere korenje;
Kadiva dimom potamnjuju
Rešene grane pupcima;
Po svetom gaju ovdje mirno
Znjevene darba32 mladike
Pasući idu naokolo
Mlañahne sajge bez straha. 15
KOLOVOZAC: Sve je baš tako.
KRALJ (povezavši se malo naprijed) Nemojmo ometati prebivaoce pustinjskog gaja; zato
ovdje ustavi kola, dok ja siñem.
KOLOVOZAC: Pritegao sam uzde, siñi, dugovječni.
KRALJ (sišavši) Kolovošče, sa skromnim odijelom treba uljesti u pustinjačke gajeve;
digni mi, dakle, ovo. (Skinuvši kraljevsko ruho i luk, predaje kolovoscu) Kolovošče, dok
se ja, pohodivši stanovnike ove pustinje, vratim, ti pokvasi leña konjima.
KOLOVOZAC: Izvršiću. (Izlazi)
KRALJ (ide naokolo i razgleda) Ovo su vrata od pustinje; uljezimo. (Uljezavši, kaže kao
da na nešto sluti)33 Mirno j' ovo pustinjačko mjesto,
Ta zašto mi zaigra mišica?
Odakle je ovdje znak ovaki? -
No budućnost svud se javljat može. 16
IZNUTRA: Amo, amo, sele moje!
KRALJ (osluškiva) Oho! s desne strane ove sjenice kao da se čuje nečiji govor. Hajdemo
tamo! (Obilazi i razgleda) Ha! pustinjačke djevojke s poljevačima dosta prema njihovoj
snazi velikijem idu amo da polijevaju mlado rastenje. (Ogleda ih) Ah! krasna ti li su lica!
Ak' u šumi taka je krasota,
Kakve rijetko u mom dvoru biva,
Tad doduše i povrtno cv'jeće
Prema šumskom ljepotu svu gubi. 17
čekaću ih pod ovom sjenicom. (Stoji i gleda. Ulazi Sakuntala i dvije drugarice s
poljevačima kako je gore rečeno)
SAKUNTALA: Amo, amo, seke moje!
ANASUJA: Mila Sakuntala, bojim se da ti je ocu Kasjapoviću34 ovo drveće po pustinji
od tebe milije, kad tebi koja si nježna kao cvijeće od navamalike35 nareñuje da nalijevaš
oko njih jamice.
SAKUNTALA: Mila Anasuja, nije ovo jedino do očeve zapovijedi; ta i sama ih ljubim
kao da su mi sestre. (Čini kao da polijeva drveće)
KRALJ: Kako? zar je ovo Kanvova kći? Doista je nerazborit onaj časni Kasjapović, što
joj nareñuje pokorničke dužnosti.
Mudrac što pokori hoće da podlaže
Ljepotu ovaku bez naprave divnu
Modroga lokvanja listićem on hoće
Da pres'ječe tvrdo samijevo drvo.36 18
Dela, da se sakrijem u ovaj grm, te da je odavde bez opreza razgledam. (Tako i čini)
SAKUNTALA: Seko Anasuja, tišti me haljina od ličine,37 što mi je Prijamvada odveć
stegla: opusti mi je.
ANASUJA: Hoću. (Otpušta)
PRIJAMVADA (osmjehuje se) Kori zato mladost što ti njedra nadimlje; mene što koriš?
KRALJ: Pravo ima.
Od ličine oštro ruho
S tankim uzlom na ramenu
Pokriva joj na prsima
Zaobljene mlade dojke;
A njezino krasno t'jelo
Od ljepote svoje gubi
Sakriveni kano cv'jetak
Pod uvehlim žutim listom. 19
No, premda se njenu mladom licu ne pristoji odijelo od ličine, ipak joj ne kvari ljepote,
jer
Uvijušom vas opleten
Cv'jet je lokvanj38 drag i mio;
Tamna ljaga na mjesecu
Uzdiže mu još ljepotu;
I ličinom odjevena
Vitka j' eto ljepotica;
Ima l’ išta da ne resi
Po naravi što je l'jepo?
SAKUNTALA: Onaj kesar39 mladikama uzdrmanijem od vjetra kao prstima namiguje
na me da se pospiješim. Idem ga počastiti. (Ide put njega)
PRIJAMVADA: Sakuntala, ostani tu jedan čas.
SAKUNTALA: Zašto?
PRIJAMVADA:Dok si tu uza nj, čini se da je stabar ovijen pletencem.40
SAKUNTALA: Dobro te zovu Prijamvada41.
KRALJ: Milo je čuti, ipak je istinito što je Prijamvada kazala Sakuntali; baš u nje
Ko pupoljak ružična su usta,
Mladim granam slične b'jele ruke;
Kano cv'jeće dragostiva mladost
Svuda resi njeno t'jelo nježno. 21
ANASUJA: Mila Sakuntala, ta zaboravila si na navamaliku koju si sama
Vanadžocnom42 prozvala i koja je onog sahakara43 sebi za muža izabrala.
SAKUNTALA: Zaboravila bih tad i na samu sebe. (Dolazi ka stabru i gleda) U srećno su
se doba vjenčali. Vanadžocna se resi novim cvijećem, a ona je uživa spuštajući mladike.
(Gleda stojeći uz stabar)
PRIJAMVADA (podsmijevajući se) Znaš li, Anasuja, rašta se je Sakuntala ovoliko
zagledala u Vanadžocnu?
ANASUJA: Ne znam, kaži.
PRIJAMVADA: Eto misli, kad se Vanadžocna za priličan stabar vjenčala, eda bih i ja
prema sebi muža našla.
SAKUNTALA: To govoriš jer ti tako misliš. (Polijeva)
KRALJ: Može li biti da joj majka nije od istog plemena Što i otac?44 No nije sumnje o
tome. Ona
Udati se može u vojničko pleme,
Jer mi za njom hlepi srce prem pošteno.
Ta poštenu dušu u sumnjivih stvarih
Svagda srca hlepnja pravim putem vodi. 22
No sasvijem tijem treba da za cijelo to obaznam.
SAKUNTALA (poplašena) Ah! pčela prestrašena od polijevanja digla se s navamalike i
nasrće mi na lice. (Predstavlja kako da joj dosañuje pčela)
KRALJ (pohlepno gledajući) Doista je mila vidjeti i kad se uskosi.
Šestonoga zv'jerka45 kud god na nju srće,
Svud živahnim okom okrećuć brani se;
Tek od pusta straha obrve skupivši,
Ljubavi nevješta vješto namiguje.46 23
A opet (kao srdit)
Mile oči ti obl'jećeš,
Očinji ljupko trepti joj kut:47
Mimo uši slatko zujiš,
Ko da joj tajnu milu kažeš,
Čim te rukom ona tjera,
Miline punu usnu ti seš;
Za istinom48 dok ja čeznem,
Uživaš mudro, pčelice, ti. 24
SAKUNTALA: Ova bezočna pčela neće da me se proñe; otići ću na drugo mjesto. (Čini
korak pa se ustavlja i obrće) Kako! i amo dolazi! Pomagajte! osvojila me je ova
neskladna zla pčela!
DVIJE DRUGARICE (smijući se) Ko smo mi da te branimo! Zovi Dušjanta u pomoć:
kraljeva je dužnost braniti oda zla pokorničke šume.
KRALJ: Evo prigode da se pokažem. Ne bojte se... (Prekinuv riječ, opet u sebi) Ali će
onda obaznati da sam ja kralj.49 E dobro! ovako ću s njima govoriti.
SAKUNTALA (čini opet korak pa se ustavlja) Kako? i amo me prati!
KRALJ (hitno stupivši)
Dok Purović50 zločina krotilac
Plodovitom ovom zemljom vlada,
Ko da smije u svetoj pustinji
Cvijeljati nevine djevojke? 25
(Sve tri vidjevši kralja ostaju kao malo poplašene)
ANASUJA: Nije se baš, gospodine, nikakva velika nesreća zgodila: ovu je našu milu
prijateljicu oblijetala pčela, te se je prepala. (Pokazuje Sakuntalu)
KRALJ (Sakuntali) Uspijevaju li pokornička djela?51 (Sakuntala od straha ne progovara)
ANASUJA: Sad uspijevaju s dolaska izvrsnoga gosta. Draga Sakuntala, idi u kolibu i
pripravi žrtvu gostoprimstva i voća; a ovom ćemo vodom umiti mu noge.
KRALJ: Izvršile ste, gospoñe, dužnost gostoprimstva već samim tijem uljudnijem a
iskrenijem riječima.
PRIJAMVADA: Nek barem gospodin sjedne za čas na ovu klupu na kojoj saptaparan52
čini debeli hlad, da počine.
KRALJ: Bez dvojbe ste se i vi umorile od toga truda.
ANASUJA: Mila Sakuntala, naša je dužnost sjesti uz gosta. Sjedimo dakle ovdje. (Svi
sjedaju)
SAKUNTALA (u sebi) Što je ovo, da pošto sam vidjela ovog čovjeka, obuzimlje me
neko čuvstvo što se ne pristoji pustinjačkoj šumi?
KRALJ (razgledav ih svijeh) Lijepo ti li je vidjeti vaše prijateljstvo, jer ste sve tri jednake
dobi i ljepote!
PRIJAMVADA (potiho) Anasuja, ko može ovo biti? Način mu nije nespretan, a ipak je
kao ustručen, i slatko govori, kao da je koja odlična osoba.
ANASUJA: I ja sam, draga, rada znati. Sad ću ga upitati. (U glas) Prijatnim si me
govorom, časni goste, ohrabrio da te pitam: koji se rod kraljevskih mudraca53 tobom
diči? u kojem mjestu narod žali za tobom? koji je uzrok naveo tebe tako nježna na trudni
hod po pokorničkoj šumi?
SAKUNTALA (u sebi) Budi mirno srce moje; samo tvoje misli Anasuja izgovara.
KRALJ (u sebi) Hoću li im pokazati ko sam, ili ću im se zatajiti? Dobro! ovako ću im
govoriti. (U glas) Gospo, meni je kralj Purović predao upravu pravde, te sam došao u ovu
svetu šumu da pregledam izvršuju li se obredi bez omete.
ANASUJA: Sad pokornici pri izvršivanju svojih dužnosti imaju obranitelja. (Sakuntala
pokazuje ljubovni stid)
DVIJE DRUGARICE (opazivši ponašanje kralja i Sakuntale, potiho) Sakuntala, da ti je
sad ovdje otac...
SAKUNTALA (ljutito) Pa što bi bilo?
DVIJE DRUGARICE: On bi ovoga odličnog gosta osrećio darom što mu koliko život
vrijedi.
SAKUNTALA: Idite ća! naumile ste nešto, te tako zborite. Neću vas slušati.
KRALJ: I ja bih vas nešto pitao o vašoj prijateljici.
DVIJE DRUGARICE: Tvoje je pitanje, gospodine, nama čast.
KRALJ: Časni Kasjapović živi u neprestanoj trapnji; ta kako je ta vaša prijateljica
njegova kći?
ANASUJA: Poslušaj me, gospodine. Ima neki vrlo mogućni kraljevski mudrac koji se po
djedu svojemu zove Kusiković.54
KRALJ: Znam ga. Slijedi, slušam te.
ANASUJA: Znaj da je on pravi otac naše mile drugarice; a časni joj je Kasjapović otac za
to što je nju osamljenu odgojio i u svem se za nju skrbio.
KRALJ: Ta mi je riječ osamljenu za čudo. Htio bih sve čuti iz početka.
ANASUJA: Slušaj, gospodine. Uz obalu Gavtamije rijeke negda onaj kraljevski mudrac
življaše u strašnoj pokori, te bogovi, pomalo poplašivši se, poslaše Apsarasu55 po imenu
Menaku, da ga omete preko njegova zavjeta.
KRALJ: Doista se boje bogovi tuñe pokore.
ANASUJA: Onda on početkom proljeća ugledav njezino pomamno lice... (Od stida
prekida govor)
KRALJ: Ostalo razumijem. Svakako je dakle ona roñena od Apsarase.
ANASUJA: Da kako!
KRALJ: I vidi se:
Zar ljepotu tako divnu
Zemaljska će rodit žena?
Ne, ne raña nigdje zemlja
S'jevajući sjajni bl'jesak. 26
(Sakuntala stoji s oborenijem očima)
KRALJ (u sebi) Izvršuje se moja hlepnja; ipak, čuvši gdje joj prijateljica u šali govori o
želji za zaručnikom, srce mi je puno sumnje i smetnje.
PRIJAMVADA (podsmijavši se na Sakuntalu, obrće se put junaka) Gospodin kao da opet
hoće nešto upitati. (Sakuntala prijeti drugarici prstom)
KRALJ: Dobro si, gospo, pogodila. Rad bih još čuti o vašem kreposnom životu, te bih
vas još nešto htio pitati.
PRIJAMVADA: Ne dangubi: pokorničku je čeljad slobodno ispitivati.
KRALJ: Želim znati, tvoja prijateljica
Je li samo do vjenčanja
Zavjetom vezana
Koji srcu o ljubavi
Ni misliti ne da?
Il' će život vas provesti
Sa sajgama milim;
Milim, jer su u njih oči
Kao njene krasne? 27
PRIJAMVADA: Ova djevojka, gospodine, i u izvršivanju pokore nije neodvisna, ali je
otac misli podati zaručniku nje dostojnu.
KRALJ (u sebi) Nije mučno ispuniti moju želju.
Sad željeti, srce moje, smiješ,
Nesta sumnje koja te bunjaše:
Što si vatrom skoro ti c'jenilo,
Drag je kamen; taknut ga se možeš. 28
SAKUNTALA (kao ljutita) Anasuja, ja idem.
ANASUJA: Zašto?
SAKUNTALA: Da javim časnoj Gavtamiji56, kako Prijamvada svašta brblja.
ANASUJA: Ne pristoji se, drugarice moja, da, ne izvršivši dužnosti gostoprimstva, ovdje
ostaviš izvrsnoga gosta i ideš kamo te volja. (Sakuntala ne odgovara i hoće da ide)
KRALJ (hoće da je ustavi pa se uzdrži. U sebi) Ah! kod ljubavnika su djela neodlučna
kao i misli; eto
Šćah sl'jediti mladu pokornicu,
Ne dade mi dužnost pristojnosti.
Sam u sebi odoh i vratih se
A s mjesta se ni krenuo nisam. 29
PRIJAMVADA (uzdržavši Sakuntalu) Ne, draga, ne pristoji se da ideš.
SAKUNTALA (skupivši obrve) Zašto?
PRIJAMVADA: Dužna si mi još polijevanje dvaju stabara: hodi dakle; kad se odužiš,
onda ćeš otići. (Vraća je na silu)
KRALJ: Vrijedna gospo, vidim da je ona već izmorena od polijevanja stabara, jer u nje
Od dizanja teškog poljevača
Ugnu rame, pocrvenje ruka;
Još joj jesu prsi uzdrmane
Od teškog umornog disanja;
Kapi znoja posuvši joj lice
Slijepiše na uhu sirisu;57
Trak je pao, što joj prame veza,
Raspršane drži rukom kose. 30
Dakle ću je ja odužiti. (Hoće da im poda prsten. Dvije drugarice, pročitavši ime na pečatu
od prstena, gledaju jedna na drugu)
KRALJ: Nemojte krivo misliti. Ovo je kraljev dar, i u meni vidite kraljeva činovnika.
PRIJAMVADA: Ne treba zato taj prsten od prsta odijeliti; dosta je gospodinova riječ da
nju oduži. (Posmijevajući se) Mila Sakuntala, očistio te je od duga ovaj milostivi
gospodin, (potiho Anasuji) dapače veliki kralj.58 (U glas) Sad idi.
SAKUNTALA (u sebi) Ako mogbudem predobiti samu sebe. (U glas) Ko si ti da me
otpuštaš ili da me uzdržiš?
KRALJ (pogledav Sakuntalu, u sebi) Zar da i ona za mene osjeća što ja osjećam za nju?
Je li se ispunila moja požuda? Po čemu?
U govor se ne miješa, ipak kad ja zborim,
Svaku riječ pomnjivijem uhom ona pije;
Dojsta lice ne obrće nikada put mene,
Ali opet oči s mene nikada ne svrće. 31
IZNUTRA: Oj, oj, pokornice, doñite na obranu svijeh stvorova što su u pustinji. Amo je
došao kralj Dušjanat u lov.
Kano jato skakavaca, na kom sunce sja,
Pod konjskijem kopitama uzdignuv se prah
Pada svuda po stabrima, gdje na granama
Sušeći se okvašene vise ličine. 32
Na jednom zubu panj mu visi
Strašnim udarcem izguljen;
Na nozi smuče kano zamku
Od povijuše spućen plot;
Pokore živa kan' ometa
Pitome sajge rasprša:
U sveto mjesto takav uñe,
Plašiv se kola, grdni slon. 33
(Svi poslušavši ostaju malo zbunjeni)
KRALJ (u sebi) Aoh! moja pratnja iz grada, tražeći mene, uznemirila je pustinju. Otići ću
im na susret.
DVIJE DRUGARICE: Gospodine, prepale smo se ove zgode u pustinji. Dopusti nam da
otidemo u kolibu.
KRALJ (hitno) Idite, gospoñe, a ja ću nastojati da ne bude štete pustinji. (Svi ustaju)
DVIJE DRUGARICE: Časni goste, sram nas je kazati, neka neizvršenje naše dužnosti
bude prigodom da te opet vidimo.
KRALJ: Ne, nije tako. Samo što sam vas vidio, gospoñe, čast je za mene.
SAKUNTALA: Anasuja, ubola sam se u nogu na mladi list od kuse, zadjela mi se je
haljina od like za granu od kuravake59: počekajte, dok se otputim. (Ovim izmišljenim
izgovorom oklijeva, da se još kralja nagleda, pa izlazi s drugaricama)
KRALJ: Slabo žudim vratiti se u grad. U toliko idem na susret pratiocima da ih
namjestim ne vele daleko od pustinje. Nikako ne mogu izbiti iz pameti Sakuntalu. Jer
Dokle mi u grad tijelo ide,
Srce nemirno trči natrag;
Svilena kako zastava lebdi,
Protiva vjetru kad je nose. 34 (Izlaze svi)

Svrha prvog djela

DJELO DRUGO

(Ulazi Vidušak60 vas izmoren)

VIDUŠAK (odahnuvši) Jaoh nesreće! dosadilo mi je već življenje s ovim kraljem, mojim
prijateljem, zanesenim za lovom. Ne čuje se nego: »Evo sajge! eto vepra! eno tigra!« te
usred podne tumara se iz šume u šumu po šumskim putakama gdje je ljeti rijedak hlad od
stabara. Pije se iz gorskih rijeka oporne vode što ozimlje s lišća s kojim je pomiješana. U
nevrijeme se objediva gotovo sama masa na ražnju pečena61. A ni obnoć slomljen od
trčanja za konjima ne mogu se do volje naspati; kad puca zora, ovi ropski sinovi, loveći
ptice, bude me bukom što čine opkoljujući šumu. No tu još nije jadu svrha; na zlo doñe i
gore62. Jučer, baš kad mi izostasmo na trag, kralj, loveći sajgu, uljeze u pustinju i tu
ugleda na moju nesreću pustinjačku djevojku po imenu Sakuntalu; te sad nipošto ne misli
vratiti se u grad. I danas mišljaše o njoj, kad mu zora u oči zasja63. Šta ću da radim? U
toliko ću ga čekati, dok se napravi po običaju. (Ide naokoio i obazire se) Evo milog
druga, gdje amo ide okoljen od javanjskijeh64 djevojaka okićenih vijencima od šumskog
cvijeća koje na rukama nose njegov luk. Dobro! Stojaću kao da sam klijentav, eda ovako
mogu doći do počivanja. (Stoji naslonjen na drvenom štapu. Ulazi kralj praćen kako je
gore rečeno)
KRALJ: Nije dojsta dragu lako steći,
No nje biće vidjev, srce raste;
I ak' Ijubav k cilju ne usp'jeva
Kad oboje želi, već s'uživa. 35
(Nasmijavši se) Ovako se vara ljubovnik, koji po svojoj požudi sudi o čuvstvima
ljubovnice. Jer
Što je milo pogledala na me
Premda j' oko drugamo svraćala;
Polagahno što je odlazila
Ko za šalu, no s težine boka;
Što srdito odgovorila je
Drugarici koja je držaše:
Sve je ovo rad mene činila -
Ah! ljubovnik sve za sebe shvata 36
VIDUŠAK: (stojeći kao što je gore rečeno) Prijatelju, ne mogu pružiti ruku, zato te
pozdravljam samo glasom.
KRALJ: Što si tako oslabio?
VIDUŠAK: Što me pitaš zašto suzim, kad si me ti sam opahnuo?
KRALJ: Ne razumijem te: jasnije govori.
VIDUŠAK: Prijatelju, što trstina postaje slična grbavica, je li to do njezine naravi, jali do
silovite struje od rijeke?
KRALJ: Tomu je uzrok struja od rijeke.
VIDUŠAK: A meni si ti.
KRALJ: Kakoto?
VIDUŠAK:Pošto si ostavio kraljevske posle, treba da živiš kao šumski čovjek u ovom
pustom divljem predjelu. No ja u istinu nijesam već gospodar svojih uda; jer su mi članci
oslabili goneći svaki dan zvijeri: zato te molim da me pustiš počinuti barem jedan dan.
KRALJ (u sebi) I on ovo govori, i moje srce misleći na Kasjapovićevu kćer, ne mari za
lov. Zašto?
Na tetivu zapev str'jelu, spravim ovaj luk;
No na sajge u pustinji str'jeljat ne mogu,
Koje s dragom prebivajuć naučiše je,
Mio pogled kao njihov i njen da bude. 37
VIDUŠAK (pogledavši kralja u lice) Kralj o drugom misli, a ja vičem u pustinji.65
KRALJ (smijući se) O čem drugom? Stojah i mišljah da ne treba zanemariti prijateljeve
riječi.
VIDUŠAK:Dugo živio! (Hoće da ide)
KRALJ: Stani, prijatelju; neka ti besjedu dovršim.
VIDUŠAK: Zapovijedaj!
KRALJ: Kad počineš, pomoći ćeš me u nekom ne vele mučnom poslu.
VIDUŠAK: Zar da jedemo slatkoga?
KRALJ: Kazaću ti u čemu.
VIDUŠAK: Spravan sam.
KRALJ: Ej! ko je tamo?
VRATAR (uljezav) Zapovjedi, gospodaru!
KRALJ: Rajvatače, amo pozovi vojvodu.
VRATAR: Evo! (Izlazi pa se vraća s vojvodom) Eno gospodara gdje stoji gledajući put
nas i hoće da ti nešto naredi. Pristupi, gospodine.
VOJVODA (pogleda kralja) Premda se drži da je lov mana i kralja, sad je uprav krepošću
postao; jer kralj ovako
Tetivom sve neprestano
Stežuć, prsi utvrdi;
Sunce zrake podnoseći,
N'jednog truda ne sjeća;
Te tijelo omršavši,
Ipak čvrsto vidjeti,
U njega je snage puno
Kak' u slona gorskoga 38
(Pristupa) Pobijedio kralj!66 Našlo se zvijeri u šumi. Što dangubimo?
KRALJ: Prošla me je volja za lovom; jer Matavaj67 kudi lov.
VOJVODA (potiho Vidušaku) Prijatelju, čvrsto se drži opreke, a ja ću govoriti gospodaru
po volji. (U glas) Luduje taj budala: nemamo li u gospodaru izgled?
T'jelo tanko i na radnju lako
Biva; jer mu nestaje tustine,
Kod zvjerenja ugodno je gledat,
Što u strahu il' u jadu radi.
U pomični nišan pogañati,
To je ponos vrijedan strijelca:
Krivo posve gr'jehom lov nazivlju:
Gdje zabava druga jest ovaka? 39
VIDUŠAK (ljutito) Hajde ća ti što mamiš! Kralj se je k svojoj naravi povratio. A ti
tumarajući iz šume u šumu, upašćeš u žvalo kakvu starom medvjedu željnu ljudskog
nosa.
KRALJ: Vrijedni vovodo, blizu smo svete pustinje; zato ne primam tvoje savjete. Za sad
Nek bivoli u jezera rone
I rozima po vodi lupaju;
Neka sajge, u hlad se skupivši,
Bez omete preživaju hranu;
Neka mirno krdovi vepara
U močvari mustu68 travu pasu;
Neka jošte, oslabiv tetivu,
I luk ovaj u pokoju stoji. 40
VOJVODA: Kako je svijetloj kruni ugodno.
KRALJ: Povrati dakle one što su naprijed pošli da po šumi zvjerad traže, i zabrani
vojnicima da ne uznemiruju svetu pustinju. Viñi!
U pokornih ljudi mir je glavni cilj.
Al' u njih skroviti oganj sam plane;
Ko što surjakanti69 glatki ticanju,
Sjete li što vruće, plamen puštaju. 41
VOJVODA: Kako gospodar zapovijeda.
VIDUŠAK: Idi, ropski sine! Zaludu su tvoje pomame. (Izlazi Vojvoda)
KRALJ (pogleda pratnju) Svucite gospoñe lovačko odijelo, a ti, Rajvatače, čini još svoju
dužnost.
PRATNJA: Kako kralj zapovijeda. (Izlaze)
VIDUŠAK: Sad kad si istjerao muhe, sjedi na ovu kamenu klupu, više koje drveće hlad
prostire; eda se i ja mogu nasjedati.
KRALJ: Idi naprijed!
VIDUŠAK: Hodi. (Obojica, otišavši naprijed, sjedaju)
KRALJ: Matavju, nijesi još koristi od svojih očiju imao, kad što je najljepše vidjeti vidio
nijesi.
VIDUŠAK: A nijesi ti sad preda mnom?
KRALJ: Svakomu je svoje lijepo. Ja govorim o Sakuntali, uresu ove pustinje.
VIDUŠAK (u sebi) Dobro! Neću mu dati prigode da o njoj govori. (U glas) Prijatelju,
kad je pokornikova kći, ne možeš je isprositi; što ti je dakle koristi da si je vidio?
KRALJ: Prijatelju, ne bavi se pamet Purovića zabranjenim stvarima.
Nebeska je nju rodila vila;
Kći je svecu jer je nañe ostavljenu,
Kano cvijet od navamalike,
Kad oslabi i na arak'70 padne. 42
VIDUŠAK (smijući se) Kako kad kome omrznu datale i hlepi za tamarindom, tako ti,
prezirući biserljepotice u svom dvoru, hlepiš za njom.
KRALJ: Nijesi ti nju vidio; zato tako govoriš.
VIDUŠAK: Treba da je baš milokrvna, kad joj se ti tako diviš.
KRALJ: Prijatelju, što ću ti duljiti besjedu?
Je l’ Stvoritelj, naslikav je prije,
Život joj podao,
Il' pameću razna lica skupiv,
Nju je izmislio?
Čini mi se drugi put stvorena
Boginja Lakšmija,71
Kad razmišljam moć u Stvoritelja
I ljepotu njenu. 43
VIDUŠAK: Kad je tako, napolje s ljepoticama!
KRALJ: I ovo mislim:
Neprivonjan cv'jet mirisni,
Netrgnuta mladika,
Neprovrćen dragi kamen,
Neokušan novi med,
Nepokvaren plod dobrote -
Besporočni njen je lik.
Komu ć' udes osuditi
Da g' uživa, ne znadem. 44
VIDUŠAK: Ta odmah viñi da ne upadne u ruke kakva pokornika s glavom masnom od
ingudova ulja!72
KRALJ: No nije slobodna; a nije joj ovdje oca.
VIDUŠAK: A kakvo su ti čuvstvo njezine oči pokazale?
KRALJ: Pokorničke su djevojke po naravi skromne, zato
Kad na nju gledah, oči odvraćaše
Nasmijav se, sm'jehu uzrok ini reče:
S toga od čednosti ustegnuti ljubav
Nit' očito kaza; nit'sakrit umjede. 45
VIDUŠAK: Zar da će ti, potom te je vidjela, skočiti u naručje?
KRALJ: Opet na rastanku javi što je za mene sjećala, jer
Pod izlikom da joj nogu
Rani kusa trava,
Tankovita stade; zatim
Ode dva koraka;
Pak obrnuv lice.
Meñ' drveća granjem
Lik na sebi nezapućen
Rasputiti šćaše. 46
VIDUŠAK: Kad je tako, nabavi ti ovdje živeža; jer vidim
da je ova pokornička šuma za tebe postala raskošna šuma.
KRALJ: Prijatelju, neki me pustinjaci već poznaju. Iznañi dakle kakav izgovor da
možemo opet barem jednom uljesti u pustinju.
VIDUŠAK: Šta li treba drugog izgovora? Zar nijesi kralj?
KRALJ: Pa što za to?
VIDUŠAK: Neka nam dadu šestinu od pirinča.73
KRALJ: Luñače, za to što ih čuvam, drugi mi porez oni plaćaju koji veće vrijedi nego
vrpe dragog kamenja. Pogledaj!
Nestalni je kralju danjak
Što ostali narod daje;
No brahmanska tek pokora
Jest šestina nama stalna. 47
IZNUTRA: Evo smo do cilja došli!
KRALJ (osluškiva) Po dubokom i mirnom glasu ovo su pustinjaci.
VRATAR (ulazi) Pobijedio, pobijedio kralj! Dva mladića iz svete pustinje stoje ovdje
kod vrata.
KRALJ: Uvedi ih odmah!
VRATAR: Izvršiću. (Izlazi i vraća se s dva mlada pustinjaka) Amo, amo, gospodo!
(Obadva razgledaju kralja)
PRVI: Ah kako njegovo lice, premda svijetlo, nadahnjuje pouzdanjem! Ipak je to naravno
u kralja koji se malo od mudraca razlikuje. A kako?
Korisno svakom sveto mjesto
Izabra za stan i on sam;
Obrede braneć naša svete,
Pokoru vrši svaki dan;
T'jelo jer kroti, dva Gandarva
Pjevajuć, k nebu sveñ kliču
Njemu presveto ime »Mudrac«
A pred njim ime drugo »Kralj«.74 48
DRUGI: Je li ovo, Gautame, Indrov prijatelj Dušjanat?
PRVI: Dakako!
DRUGI: Zato baš
Ko na gradskijeh vratih mandal
Komu je čvrsta mišica
Ograničenu sinjim morem
Zemlju da vlada, nij' čuda.
Kada se Suri s Asurima75
U bici bore, pobjedu
Njegov' od luka i Indrove
Gromovne str'jele ufaju. 49
OBOJICA (pristupivši) Pobijedio kralj!
KRALJ (ustavši) Zdravo da ste!
OBOJICA: Srećan bio! (Poklanjaju mu voća)76
KRALJ (primivši s pozdravom) Čekam vašu zapovijed.
OBOJICA: Znadu stanovnici ove pustinje da si ovdje: zato te molim...
KRALJ: Što zapovijedaju?
OBOJICA: Da, pošto s odlaska velikog mudraca, časnog Kanva, Rakšasi77 nam ometaju
posvetilišta, koju noć sa svojim kolovoscem uščuvaš nam pustinju.
KRALJ: To mi je čast.
VIDUŠAK (potiho) Na vrijeme ti je došla ova molitva.
KRALJ: Rajvatače, od mene kaži kolovoscu, da amo dovede kola i luk.
VRATAR: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi)
OBOJICA (veselo)
Pristoji se tako tebi,
Jer si sličan preñim svojim
Nesrećnih su na obranu
Posvećeni Purovići. 50
KRALJ (poklonivši se) Idite naprijed, evo mene odmah za vama.
OBOJICA: Pobijedio! (Izlaze)
KRALJ: Matavju, je li te želja vidjeti Sakuntalu?
VIDUŠAK:Biješe mi prije ta želja kao poplavica; no sad, kad se o Rakšasima govori, nije
je ni kapi ostalo.
KRALJ: Ne boj se. Zar nećeš biti blizu mene?
VIDUŠAK: Tako sam baš sačuvan od Rakšasa.
VRATAR (izlazi) Gospodareva su kola gotova i čekaju, da se uputi na pobjedu. Ali je
sad iz grada došao Karabak i nosi zapovijedi od kraljice.
KRALJ: Je li od časne majke poslan?
VRATAR: Jest.
KRALJ: Uvedi ga dakle.
VRATAR: Izvršiću. (Izlazi pa se vraća s karabakom) Evo gospodara. Pristupi k njemu.
KARABAK: Pobijedio, pobijedio gospodar! Evo što kraljica zapovijeda. »Do četiri dana
svršiće mi se post: neka onda svakako Dugovječni doñe k meni.«
KRALJ: S jedne strane dužnost prema pokornicima, s druge majčina zapovijed: i jedno i
drugo treba da izvršim. A sad što da učinim?
VIDUŠAK: Kako Trisankuv78 ostani u srijedi.
KRALJ: Upravo sam smeten.
Od različne dv'je dužnosti
U dvoje se pamet c'jepa,
U rijeci kano struja
Kad u tvrdu hrib udara. 51
(Razmišljav) Prijatelju, tebe mati moja kao sina drži. Zato vrati se odavde, te joj javi da je
moje srce sasvim zauzeto za poslovima pokornika, i izvoli izvršiti sinovljeve dužnosti
kod časne majke.
VIDUŠAK: Jamačno ti misliš da je mene strah Rakšasa.
KRALJ (nasmijavši se) Oj veliki Brahmane, kako to kod tebe bilo!
VIDUŠAK: Ja ću otići na način kako bi mlañi kraljev brat išao.
KRALJ: Dapače, da nije nikakve omete u pokorničkoj šumi, poslaću s tobom svu pratnju.
VIDUŠAK (ponosito) Dakle sam ja postao kraljević suvlasnik.
KRALJ (u sebi) Odveć je vjertrenast ovaj budala. On će gdje pripovidjeti o mojoj strasti
ženskijem u dvoru. Dobro! Ovako ću mu kazati. (Uhvativši Vidušaka za ruku, u glas)
Vrsniče, od sama štovanja prema mudarcima idem u pustinju; a nije nipošto istinita moja
ljubav za pokorničku djevojku Sakuntalu. Promisli!
Gdje za mene može biti
Djeva s mladim sajgam rasla
Ljubav ne znajuć?
Što u šali negda rekoh
Prijatelju, ti istinom
Sada ne cijeni!
VIDUŠAK: Da kako! (Izlaze svi)

Svrha drugog djela

DJELO TREĆE

Zapremica

(Ulazi učenik pomoćnik pri posvetilištu noseći trave kuse)

UČENIK: Ah! silni li ti je junak kralj Dušjanat! Samo što uljeze u pustinju, našemu
djelovanju već nema omete.
Što mu treba napet str'jelu?
Ta tetive daljnim zvukom
I krčanjem strašnim luka
Svaku smetnju otjeruje. 53
Nek mi je odnijeti sveštenicima darbu travu da se njom pospe mjesto žrtvovanja. (Ide
naprijed i obzire se, ta govori put zastora) Prijamvada, komu nosiš tu mast od usira79 i
orašinčevo lišće s korijenjem. (Predstavlja kao da osluškuje) Što kažeš? Sakuntala je s
teške vrućine jako oboljela, i to joj nosiš da se rashladi? Žuri se, Prijamvada, jer je ona
sam život našeg časnoga domaćina. A ja ću za nju Gatamiji u ruke predati svetu vodu od
vitana.80 (Izlazi)

Svrha zapremice.

(Ulazi kralj moren od ljubavi)

KRALJ (zamišljen uzdiše)
Znam ja dobro, šta je moć svetinje,
Znam, da djeva drugom je podložna;
Al' ni voda uz brdo ne teče,
Nit' se srce od nje d'jelit može. 54
Sveti boze cvijećem oružani,81 i ti i mjesec, što u vas pouzdanja imamo, varate
zaljubljene ljude. Jer
Da je cv'jeće teb' oružje,
Da j' mjesecu hladan zrak,
Zaljubljeni mi već znamo,
Obadvoje da je laž:
Iz studenih svojih zraka
Mjesec pušta živ oganj.
A ti cv'jećem str'jele kuješ
Tvrde kano alem kam. 55
Sveti bože Kamadeve,82 nećeš da se na mene smiluješ. (Predstavlja kao da je mučen od
ljubavi) Otkle tebi cvijećem oružanu taka srditost. Aha znam:
Još i sad u tebi Harov gnjev ognjeni83
Plamti ko pod morem vatra Urvova,
Jer, nije li tako, kako nas, Manmate,
Pepelom postaviš, ovako pečeš? 56
Ipak
Srce moje neka baš i muči
Bez prestanka bog Makaraketuv,
Mio mi je,
Kada meni po djevojci dragoj
Sa očima dugim miloglednim
Ranu daje. 57
Sveti Kandarpe, ne ljuti se na mene što sam te prekorio.
Stotinama želja zaman sam te ja,
Bestjelesni bože, svagda gojio,
Ta do sama uha zategavši luk
Ti da u me zagañaš, pristoji li se? 58
(Zlovoljno obilazi) A sad pošto sveštenici, svršivši posvetilište, otpustiše me, kamo ću da
se okrijepim izmoren? (Uzdahnuvši) Ta kamo bolje nego da dragu vidim? Tražiću je
(Pogledav na sunce) Ovo najvruće doba obično Sakuntala s drugaricama sprovodi na
obalama od Malinije, gdje su mnoge sjenice od povijuša spletene: onamo dakle idem.
(Ide naokolo i gleda) Skoro je ona vitka ljepotica prošla kroz ovaj red mladijeh stabara,
kao mi se čini: a po čemu?
Još od cv'jeća što je brala
Vrh na stapkam j' otvoren;
Mladike su polomljene
I sad pune mlječine. 59
(Kao da nešto sjeća) Ah! ugodno li ti je ovo mjesto s hladnog vjetrica!
Mogao bih vjetrić mili
Komu lokvanj miris daje,
Što ga ljupko rasklañuje
S Malinije r'jeke rosa,
Tvrdo sada zagrliti
Umornim jadnim t'jelom,
Što m' od boga bez tijela
Zestoko je ražareno. 60
(Naokolo ogleda) Jamačno će biti u ovoj sjenici od povijuše ovitoj trstinom. Jer
(gledajući u tle)
Na ulasku nove stope
Po pijesku lako vidim
Strag duboke, ne sprijeda,
Sa težine nježnih boka. 61
Neka mi je proveriti kroz granje. (Ide te tako čini. Radosno) Ah! dostigli su oči moje
blaženstvo! Ondje najmilija do mojih želja počivajući s drugaricama sjedi na kamenoj
klupi posutoj cvijećem. Dobro! slušaću što pouzdano meñu sobom govore. (Stoji i gleda.
Pokazuje se, kako je rečeno, Sakuntala s dvjema drugaricama. Drugarice mahaju)
DRUGARICE (ljubazno) Pokrepljuje li te, mila Sakuntala, mahanje lišća od orašinca?
SAKUNTALA: Zašto me mahate? (Prijateljice, kao poplašene, gledaju jedna drugu)
KRALJ: Sakuntala je jako bolesna vidjeti. (Sumnjivo) A je li ovo samo od vrućine? ili je
kako mi se po pameti vrti? (Pohlepno pogledavši) No nema već sumnje!
S prsima masnim od usira
S grivnom od vlakna lokvanjeva
Što joj na ruci ovlaš visi,
Bolesna draga l'jepa li je!
Jednako muči ljudsko t'jelo
Ljubav i ljetno vruće doba;
Al' krasna tako kod djevojke
Ne biva muka od vrućine 62
PRIJAMVADA (potiho drugarici) Anasuja, otkad je prvi put Sakuntala opazila ovog
kraljevskog mudraca, kao da za njim hlepi! Zar bi ovo bio uzrok njezine bolesti?
ANASUJA: I meni, seko, srce isto sluti. Eto! sad ću je upitati. (U glas) Seko, da te nešto
pitam! Žestoka je baš tvoja bolest!
SAKUNTALA (podignuvši se malo s klupe) Što mi, draga, hoćeš da rečeš?
ANASUJA: Mila Sakuntala, mi dvije upravo ne znajemo kakva je stvar ljubav; no
kakovo smo čule u starinskim pričama da je stanje zaljubljenih, onakvo vidimo da je sad
kod tebe. Kaži nam, s čega si bolesna; jer kad se ne poznaje bolest, tu nije lijeka ni
početka.
KRALJ: Anasuja misli što i ja.
SAKUNTALA (u sebi) Jaka je posve ljubav moja; ne mogu im je odmah objaviti.
PRIJAMVADA: Draga Sakuntala, dobro ona govori. Zašto zapuštaš bolest? Dan po dan
sve to više gineš, jedino te milota tvoga lica ne ostavlja.
KRALJ: Pravo kaže Prijamvada:
Uvenuše rumenjagodice,
Omekšaše na prsima dojke,
Pas otanče, lice poblijedje,
Teško joj se ugnuše ramena,
Ak' i tužna, ipak milokrvna,
Sama javlja da je ljubav muči
Kako vjetar što dirajuć suši
Madeavij84 lišće uvijuše. 63
SAKUNTALA: Seko, ta komu bi drugom i kazivala? No ću vas ožalostiti.
DRUGARICE: Zato smo baš na te i navalile; jer je žalost, kad se dijeli s milim
čeljadetom, lakša podnositi. KRALJ: Druga s kojom bol i radost
D'jeli kad je pita. Jamačno će tuga javit
U srcu skrovitu. Dojsta oči svrnuv na me
Pogleda me željno;
Ipak sada čekajući
Njenu r'ječ, bojim se. 64
SAKUNTALA: Prijateljice, od onog časa kad mi na oči doñe onaj kraljevski mudrac koji
čuva ovu šumu... (Stid joj ne da dalje govoriti)
DRUGARICE: Kaži, mila selo!
SAKUNTALA: Od onog časa hlepim za njim, te se je ovo dogodilo sa mnom.
KRALJ (radosno) Čuo sam, koliko je dosta.
Smar85 što moju ognjicu raspali
Eto opet gasi je sada
Kan' oblačni dan isprva ljude
Grije, kašnje opet ih hladi. 65
SAKUNTALA: Ako vam nije žao, nastojte da me onaj kraljevski mudrac požali; drukčije
spravite za mene vodu sa sezamom86.
KRALJ: Ove riječi dižu svaku sumnju.
PRIJAMVADA (potiho drugarici) Toliko ju je već ljubav zanijela da se ne može
dangubiti; a onaj u kojega se je zaljubila ures je Purova plemena. Zato je bolje da njezinu
strast dobro primimo.
ANASUJA: Tako je kako kažeš.
PRIJAMVADA (u glas) S dobrom srećom, seko! Pristojna je ova ljubav. Kamo se
izlijeva velika rijeka ako ne u veliko more? Ko može podnositi razgranjenu uvijušu
atimuktu87 ako ne sahakar?
KRALJ: Koje je to čudo što visake88 prate mladu lunu?
ANASUJA: Na koji bismo način mogle brzo i potajno ispuniti požudu svoje prijateljice?
PRIJAMVADA: Za potajno trebalo bi promisliti, a brzo je lako.
ANASUJA: Kako to?
PRIJAMVADA: I kraljevski mudrac ljubezno je pogledajući očitovao je svoju strast, i od
nespanja je ove dane omršavio.
KRALJ (pogledav na sama sebe) I istina je da sam takovi postao; jer ovu
Od zlata grivnu (dragi kamen
Na njoj pohuñe s vrelih suza
Što obnoć teku od ognjice
S oka na ruku naslonjena)
Već ne ustavlja žulj natrven
Na ručnom zglobu do tetive,
Uz ruku zaman pomičem je,
Jednako niže sve mi pada. 66
PRIJAMVADA (promislivši) Piši mu, mila, ljubovno pismo, te ću mu ga ja, sakrivši u
cvijet, predati u ruke kao da je ostatak od posvetilišta.
ANASUJA: Ugodna mi je ta nježna misao. A što Sakuntala na to kaže?
SAKUNTALA: Zar se pretresa prijateljičina naredba?
PRIJAMVADA: Tad izmisli kakav lijep stih da se na te odnosi.
SAKUNTALA: Evo mislim, seko, no od straha da me ne odbaci, srce mi se trese.
KRALJ (radosno)
Onaj, plašivice, za tobom sad hlepi,
Što se baš ti bojiš da te ne odbaci;
Ljubovnik žuñenu može steć i ne steć,
Al' žuñena njega kako stekla ne bi? 67
DRUGARICE: Nemoj samu sebe tako malo cijeniti! Ko bi se skutom od haljine htio
obraniti od jesenske mjesečne zrake koja ga hladi?
SAKUNTALA (nasmijavši se) Evo činim što ste mi naredile. (Sjedi i misli)
KRALJ: U ovaj čas gledam ljubljenu svoju i zaboravljam treptjeći očima. Jer
Pjesmu slažuć uzdigla je
Obrvicuuvijušu jednu,
A lišce joj naježeno89
Isto javlja prema meni ljubav. 68
SAKUNTALA: Seke moje, izmislila sam kiticu, no je sad nemam kako napisati.
PRIJAMVADA: Po ovom listu od orašinca, meku kao prsi u papagala, noktom piši.
SAKUNTALA (tako učinivši) Poslušajte sad drage, je li dobra misao ili nije?
DRUGARICE: Slušamo.
SAKUNTALA (čita)
Tvoje srce ne poznajem,
No žestoko i dan i noć,
Okrutniče!
Meni ljubav t'jelo žeže
Jer ničega ja ne želim
Nego tebe. 69
KRALJ (pristupiv iznenada)
Tebi ljubav t'jelo žeže,
A mene je izgorjela,
Tankostasa!
Svjetlost dana v'jek ne udi
Tak lokvanju koli sjajnoj
Mjesečini.90 70
DRUGARICE (vidjevši ga, veselo ustaju) Dobro došao žuñeni koji se je zgodno pokazao.
(Sakuntala hoće da ustaje)
KRALJ: Nemoj se truditi!
Od cv'jeća ležeć na postelji
S lokvanja smečenih mirisnoj
T'jelo tvoje
Vrućinom teško oslabljeno
Nije sad snažno da podnosi
Meni pozdrav. 71
ANASUJA: Neka naš prijatelj91 počasti jedan dio ove kamene klupe!
(Kralj sjeda, Sakuntala stoji puna stida)
PRIJAMVADA: Vaša je očevidna meñusobna ljubav; no opet s mojega prijateljstva sa
Sakuntalom treba da još nešto kažem.
KRALJ: Nemoj to, časna, propustiti. Jer ko hoće da što reče a ne izusti, poslije se kaje.
PRIJAMVADA:Kad podanik u nezgodu upadne, treba da ga kralj obrani od nevolje:
ovako je vaša dužnost. KRALJ: Tako i jest.
PRIJAMVADA: Ovu je našu dragu prijateljicu bog od ljubavi tebe radi ovako pretvorio.
Zato joj izvoli pomoći, da joj uzdržiš život!
KRALJ: Ljubav je, časna, s obje strane, a svakako je u tome moja sreća.
SAKUNTALA (pogledavši na Prijamvadu) Što ometaš, draga, kralja mudraca koji je
smućen zato što je odijeljen od svojih žena?
KRALJ: Krasna!
Ovo srce moje drugim nepodano
Ako krivo sudiš ti što si m' u srcu,
Ranjen, o djevojko pomamnih očiju,
Od ljubavne str'jele, tad sam već ubijen. 72
ANASUJA: Govori se, prijatelju, da kraljevi imadu mnogo žena; zato viñi, da svojte
poslije ne žale ovu našu dragu prijateljicu.
KRALJ: Što ću ti veće, časna, reći?
Od mnogijeh žena mojih
Dv'je jedine rod mi časte:
Zemlja morem opasana
I krasna vam drugarica. 73
DRUGARICE: To nam je dosta.
PRIJAMVADA (gledajući na drugu stranu) Anasuja! kako ono lane, gledajuć s požudom
put nas, traži mater! Hajdemo k njemu! (Obadvije se upućuju)
SAKUNTALA: Drugarice moje! ostala sam bez obrane: neka doñe jedna od vas!
DRUGARICE: Uza te je onaj koji zemlju brani. (Odlaze)
SAKUNTALA: Kako! i otišle su?
KRALJ: Nemoj se uznemiriti. Sluga tvoj ostaje kod tebe.
Ili hoćeš da od lišća orašinčevoga
Mahalom ti hladan vjetric za tvoj odmor budim?
Ili hoćeš, u mom skutu, obloboka djevo,
Da ti noge držeć gladim ko lokvanj crvene? 74
SAKUNTALA: Neću se ja ogriješiti prema onijem koji moje štovanje zaslužuju. (Ustavši
hoće da ide)
KRALJ: Ljepotice! nije još minulo vruće doba od dana, a ti si tako bolesna!
Od cvijeća ti postelju,
Orašinčev zalistavac
Ostavivši,
U vrućinu kako smiješ
Sad otići, odveć nježna
Za trud svaki? 75
(Vraća je na silu)
SAKUNTALA: Puroviću, ne vrijeñaj pristojnosti; ako i plamtim od ljubavi, ne mogu
sama sobom raspolagati.
KRALJ: Plašivice, ne boj se starijega! Časni otac koji je zakonu vješt, neće ovdje grijeha
naći;
I prije se poudaše
Te vjenčanjem gandaravskim92
Od kraljeva mnoge kćeri
A oci im odobriše. 76
SAKUNTALA: Pusti me dakle, nek se posavjetujem s drugaricama.
KRALJ: Hoću, pustiću te.
SAKUNTALA: Kad? Kralj.
Kako zv'jerka šestonoga med ukrade
Iz mladog netaknuta nježna cv'jeta,
Tak i meni žednom, krasna, nek j' ukrasti
Polagano s tvoje usne slatkog meda. 77
(Hoće da joj uzdigne lice a Sakuntala se brani)
IZNUTRA: Brahmanska patko,93 ostavi draga, eto noći.
SAKUNTALA (poplašena) Puroviću, jamačno časna Gavtamija amo ide da ispita, kako
sam. Sakrij se meñu grane.
KRALJ: Hoću. (Sakriva se. Ulazi Gavtamija sa sudom u ruci i Dvije drugarice)
DRUGARICE: Amo, amo časna Gavtamija!
GAVTAMIJA (pristupivši k Sakuntali) Je li ti, kćerce, olakšala ognjica?
SAKUNTALA: Bolje mi je sad, časna!
GAVTAMIJA: Ova će te voda s darbom94 ozdraviti. (Kropi Sakuntalu po glavi) Svršio
je dan, dijete, deder idimo u kolibu. (Upućuje se)
SAKUNTALA (u sebi) Srce moje, i prije kad ti se je ono što želiš brzo pokazalo, nije te
strah ostavio; a kakva će ti sada biti muka ožalošćenu i rascijepanu? (Nakon jednoga
koraka ustavlja se, pa u glas) O sjence od uvijuša, koja mi bolest otimlješ, pozdravljam
te, da te opet uživam. (Žalosna izlazi Sakuntala s drugijem ženskinjem)
KRALJ: (pošavši na prijašnje mjesto i uzdahnuvši) Aoh, kako je ometeno izvršivanje
onoga što želim!
Više puta prstim usne branila je
Kažuć: »Neću« neodlučno a premilo
Obrnuvši lice s dugim trepavicama;
Podigoh ga, no cjelivat ne mogoh ga. 78
A sad kamo ću? Ili je bolje da malo ostanem u ovoj sjenici u kojoj je draga boravila i sad
je ostavila. (Razgledajući)
Primečenu t'jelom joj postelju
Od cvijeća na kamenoj klupi,
Na uvehlu orašincu listu
Stih ljubovni urezan noktima, Narukvicu lokvanjeva vlakna
S ruke uprto razgledav, Ak' i praznu, nikako ne mogu
Od trstine ostavit sjenicu.
IZNUTRA: Kralju!
Počelo je večerašnje posvetilište,
Otar na kom oganj gori okoljujući
Strahovite svuda sjene okolo lete
Od Rakšasa ko večernji oblak crvene.
KRALJ: Evo me, evo me! (Izlazi)
Svrha trećeg djela.

DJELO ČETVRTO

Zapremica

(Ulaze dvije drugarice berući cvijeće)

ANASUJA: Mila Prijamvada, premda mi se srce raduje što je Sakuntala imala sreću da se
vjenča po gandaravskom obredu s dostojnijem mužem, ipak mi ostaje koja sumnja.
PRIJAMVADA: Kako to?
ANASUJA: Onaj kraljevski mudrac, što ga danas, pošto se svrši posvetilište, otpustiše
pustinjaci, kad uljeze u svoj grad i nañe se sa svojim ženama u dvoru, hoće li se
spomenuti onoga što se je ovdje zbilo ili neće?
PRIJAMVADA: Ne boj se! Ljudi onako izvrsni ne rugaju se s kreposnim djevojkama. No
opet ja ne znam kako će otac ovo primiti kad obazna.
ANASUJA: Meni se čini da će on na to pristati.
PRIJAMVADA: Zašto?
ANASUJA: Njegova je odluka bila da se djevojka uda za kreposna muža. A sad je slučaj
to sam izvršio, starješina je do svoje svrhe bez truda uspio.
PRIJAMVADA (pogledavši na kotaricu s cvijećem) Seko, dosta smo cvijeća pobrale za
posvetilište.
ANASUJA: Treba nam častiti bogove čuvare naše mile prijateljice Sakuntale.
PRIJAMVADA: I pravo je! (Opet beru cvijeće)
IZNUTRA: Došao sam ja! ej!
ANASUJA (oslušavši) Seko, čini mi se da se je gost navijestio.
PRIJAMVADA: Sakuntala je u kolibi, (u sebi) no je srcem daleko.
ANASUJA: Dobro! dosta je ovoliko cvijeća. (Upućuju se da izidu)
IZNUTRA: Teško tebi što na gosta ne paziš!
Onaj sam na koga sad jedino misleć
Na me pokornika ti se ne obazre
Ne sjećo se tebe baš i opomenut
Ko što pjani ne zna što je kazo prije. 81
PRIJAMVADA: Aoh, aoh! nešto se nemilo dogodilo! Sakuntala se je u raspršenosti
ogriješila prema nekomu Časti dostojnu. (Pogledavši unutra) I to ne prema
komumudrago! Ono je gnjevljivi veliki mudrac Durvas. Pošto je prokleo, otrčao je
dršćući i skačući, te ga je teško ustaviti. Ko bi se drugi osim Agnjija95 ovako raspaliti
mogao?
ANASUJA: Hajde, baci mu se pred koljena i moli ga da se vrne, u to ću spraviti vodu da
ga kao gosta pričekamo.
PRIJAMVADA: Hoću. (Izlazi)
ANASUJA (ide jedan korak pa spotiče nogom) Aoh! od žurenja sam spotakla nogom i
ispala mi je iz ruku kotarica s cvijećem. (Kupi cvijeće)
PRIJAMVADA (ulazi) Seko, čije prijateljske riječi hoćeš da primi onakovi uskošenjak?
Ipak se je nešto ublažio.
ANASUJA (nasmijavši se) I to je kod njega mnogo. Kaži!
PRIJAMVADA: Ne htjede se povratiti, te ga ovako zamolih: Časni! ako promisliš da je
ovo prvi put, prostićeš ovaj jedini grijeh kćerci koja ne poznaje mogućnost pokorništva.
ANASUJA: Pa onda?
PRIJAMVADA: Onda mi reče: Moja se riječ ne može preinačiti; no pri viñenu znamenja,
dospjeće prokletstvo. I zatim ga nestade.
ANASUJA: Može se sad odahnuti. Onaj joj je kraljevski mudrac pri odlasku nadjenuo na
prst za uspomenu prsten zabilježen njegovim imenom. Tim Sakuntala ima pomoć u
rukama.
PRIJAMVADA: Idi, seko, počastimo bogove. (Idu naokolo)
PRIJAMVADA (pogledavši unutra) Anasuja, vidi, mila nam prijateljica naslonivši lice
na lijevu ruku stoji kao naslikana. Pamet joj je za mužem pošla, te se ne sjeća ni same
sebe a kamoli gosta.
ANASUJA: Prijamvada, neka ovaj dogañaj ostane u ust'ma nas dviju: treba doduše
štedjeti milu prijateljicu što je toliko nježna.
PRIJAMVADA: Ko bi navamaliku vrelom vodom polio? (Izlaze oboje)

Svrha zapremice.

(Ulazi učenik iza sna)

UČENIK: Časni Kasjapović vrativši se s puta naredio mi je da pogledam koje je doba.
Izišao sam dakle da vidim, koliko još od noći ostaje. (Ide i gleda) Ha! dan je! jer
S jedne strane kralj od bilja96 za goru zalazi;
S druge strane sunce promalja se; pred njim zora sjaje.
Obadvoje istodobnim ishodom, zahodom
Promjenama u životu ljudskom vladaju. 82
I opet
Pošto mjesec zañe, lokvanj oči ne veseli97
Jer krasota sad njegova spomenom postade.
Za odlaskom ljubovnika djevojčina žalost
Tako biva preko mjere teška podnositi. 83
ANASUJA (hitro ulazi) Ako sam i nevješta svijetu, nije mi ovo izbjeglo da je kralj
nepristojno sa Sakuntalom postupio.
UČENIK: Idem navijestiti učitelju da je prispjelo vrijeme za posvetilište. (Izlazi)
ANASUJA: Razburila sam se, pa što da radim? I noge su mi i ruke smetene u obavljanju
svagdanjih posala. Neka Kam98 sad uživa, kad se s njega čistodušna prijateljica u
nevjernog čovjeka pouzdala! A ne! njega je Durvasovo prokletstvo prevrnulo. Jer
drukčije kako biva da onaj kraljevski mudrac, koji je onako govorio, ni jednog pisma u
ovoliko vremena nije poslao? Zato treba da mu pošljemo odavde prsten od uspomene. A
kojega od utvrdnutijeh pustinjaka da na to zamolimo? Premda za cijelo znam da nije
zgriješila prijateljica, ne mogu da javim ocu Kasjapoviću koji se je s puta vratio da se je
Sakuntala udala za Dušjanata i da je trudna. A sad što da učinimo?
PRIJAMVADA (radosno ulazi) Seko, trči brzo da dopuniš svečanost na Sakuntalinu
odlasku.
ANASUJA: Kako to, selo?
PRIJAMVADA: Slušaj sad. Otidoh Sakuntali da je pitam je li dobro spavala.
ANASUJA: Naprijed, naprijed!
PRIJAMVADA: Onda nju što od stida bijaše lice oborila sam otac Kasjapović zagrli te je
ovako pozdravi: »Veselo! premda bijaše dim žrcu oči zamutio, žrtva je upala u oganj.
Dijete, kao što ni za znanjem predatim dobru učeniku, ne treba ni za tobom žaliti: danas
te od mudraca praćenu k mužu odasiljem«.
ANASUJA: Akoje ocu Kasjapoviću javio dogañaj?
PRIJAMVADA: Glas bestjelesni u stihovima, pošto on uljeze u hranište svete vatre.
ANASUJA (začudivši se) Kazuj!
PRIJAMVADA (govoreći sanskrtski)
Od Dušjanta kći ti zače
Znaj, brahmane, sjajno d'jete
Na spasenje c'jelog sv'jeta,
Kako samij vatru začne." 84
ANASUJA (grli Prijamvadu) Milo mi je, seko, milo mi je! Ipak kad promislim da će nam
danas odvesti Sakuntalu, radujem se i žalim ujedno.
PRIJAMVADA: Seko, otrsimo se sad žalosti; neka ona jadnica bude vesela.
ANASUJA: Zato sam spremila u ovu kutiju od kokosa vijenac od dugotrajnog
kesarova100 cvijeća; uzmi je u ruku. A ja ću joj u toliko spraviti dobrosretne masti od
mrgaročana, svete zemlje i mladika od durbe101.
PRIJAMVADA: Tako učinimo. (Anasuja odlazi. Prijamvada bere cvijeće)
IZNUTRA: Gavtamija! neka kažu Sarnagaravu i drugijem da odvedu Sakuntalu.
PRIJAMVADA (osluškuje) Anasuja, brzo, brzo! Zbilja zovu pokornike što će ići u
Hastinapur.102
ANASUJA (ulazi s masti u ruci) Dela, seko, idemo! (Idu)
PRIJAMVADA (pogledavši unutra) Eno Sakuntala na ishod sunca stoji s glavom
umivenom i opletenom, te je pustinjačke žene pozdravljaju držeći oriza u rukama i
čestitajući joj. Pristupimo k njoj! (Pristupaju) (Pokazuje se Sakuntala kako je gore rečeno
sjedeći na stocu)
JEDNA OD PUSTINJAČKIH ŽENA (Sakuntali) Kćerce, primi naslov Velike
kraljice103 kao znak velike muževe cijene!
DRUGA: Dijete, junaka majka bila!
TREĆA: Dijete, od muža visoko cijenjena bila! (Pošto dadu blagoslov, izlaze osim
Gavtamije)
DVIJE DRUGARICE (pristupivši) Seko, u dobri se čas okupala!
SAKUNTALA: Dobro došle moje drugarice! Sjedite ovdje! Drugarice (sjedaju s
dobrosretnim sudovima u rukama) Budi, mila, spravna, dok mi napravimo dobrosretne
pomasti.
SAKUNTALA: I to je dragocjena stvar: odsele me neće više moje prijateljice resiti!
(Roni suze)
DRUGARICE: Selo, nije lijepo da u srećno doba plačeš. (Ona otire suze a one je rese)
PRIJAMVADA: Lice dostojno krasna uresa kvareno je od nakita kakav se može dobaviti
u pustinji. (Ulazi dvoje pustinjačke djece s darovima u rukama)
OBOJE: Evo uresa da se časna nakiti! (Svi gledaju i dive se)
GAVTAMIJA: Narade, dijete moje, otkle je to?
JEDNO OD DJECE: Od velikog mogućstva oca Kasjapovića.
GAVTAMIJA: Zar je to svojom pameti stvorio?
DRUGO DIJETE: Nipošto. Slušajte! Časni nam bijaše zapovijedio da za Sakuntalu
donesemo cvijeća sa šumskih stabra, te onda
Dobrosretno kano mjesec b'jelo
Lansko ruho jedan stabar kaza;
Iz drugoga žitki lak104 procuri,
Da se njime divno noge maste;
Kod ostalih ures svakojaki
Šumskih vila ruke podadoše
Kojeno se do zgloba pružahu
Natječuć se s njinim mladikama. 85
PRIJAMVADA (pogledavši na Sakuntalu) Ova, seko, milost šumskih vila znači da ćeš u
muževoj kući uživati kraljevsko blaženstvo. (Sakuntala se stidi)
PRVO DIJETE: Idi, Gavtame, idi, da kažemo Kasjapoviću kad doñe s kupanja, kakvo su
stabri prijateljstvo pokazali.
DRUGO: Hajdemo! (Izlaze)
DVIJE DRUGARICE: Aoh! nijesmo mi naučne na urese; ipak, pošto smo vješte slikanju,
uresićemo ti uda.
SAKUNTALA: Poznajem vašu vještinu. (Rese je. Ulazi Kasjapović s kupanja)
KASJAPOVIĆ: Sakuntala da će danas ići,
Kad promišljam, žal mi srce tišti;
Stislo mi se grlo, što proždirem
Suze; oči od misli su mutne.
Ja pustinjak kad toliku muku
Sada kušam od ljubavi same,
Kakve nove muke roditelji
Neće trpjet od djece d'jeleć se? 86
(Dolazi naprijed)
DRUGARICE: Mila Sakuntala, evo je ures gotov; sad navuci obje lanene haljine.105
(Sakuntala ustaje i oblači se)
GAVTAMIJA: Kćerce, evo je došao starješina s očima suznijem od radosti da te zagrli.
Pokloni mu se kao što se pristoji.
SAKUNTALA (stidljivo) Poklanjam ti se, tata!
KASJAPOVIĆ: Dijete!
Ko Sarmišta od Jajata108
Bud' od muža sveñ čašćena, Sina rodi slavnog kralja
Kako ona Pura rodi! 87
GAVTAMIJA: Časni, to je upravo dar, a ne blagoslov.
KASJAPOVIĆ: Dijete, odmah obilazi vatre od posvetilišta obrnuvši im desnu stranu.
(Svi idu naokolo)
KASJAPOVIĆ (moli se na način svetijeh pjesama iz Rgveda.107)
Oko otara stojeć ove vatre
Drvom hranjene i darbom osute
Peruć grijehe žrtvenim mirisom,
S ognjišta svetog, tebe nek očiste. 88
Sad odlazi! (Obzirući se) Gdje su Sarngarav i ostali?
UČENIK (ulazi) Evo nas, časni!
KASJAPOVIĆ: Kaži sestri put. SARNGARAV: Amo amo, gospo! (Idu svi)
KASJAPOVIĆ: Čujte, čujte, bližnja stabla u pustinji!
Ona što se nigda ne htje napit,
Dok vi n'jeste napojeni bili;
Što s ljubavi ne slomi mladike
Ako i njoj ures je premio;
Kojoj biva najveća svečanost
Kad pupoljci vaši s' otvoraju,
Sakuntala vaša k mužu ide,
Svi ljubezni sad je otpustite 89
(čuje se pjevanje indijske kukavice)108
Sakuntalu na odlasku pozdravljaju
Po pustinji nje roñaci sveti stabri;
Kukavica slatkim glasom što zapjeva
Odgovor je to što oni sad nam daju. 90
IZ ZRAKA: Jezera joj put resila lokvanjim zelena!
Od sunčane zrake stabla sjenom je branila!
Ko lokvanjev pelud mekan prah joj pod nogama!
Tihi vjetrić duhao joj! Sretan put joj bio! 91
(Svi začuñeni slušaju)
GAVTAMIJA: Dijete, pozdravljaju te vile ove pustinje tebi mile kao svojte. Pokloni se
boginjama!
SAKUNTALA (ide i poklanja se, pa govori potiho drugarici) Mila Prijamvada, premda
sam željna vidjeti časnoga muža, ipak ostavljajući pustinju mučno mi noge naprijed idu.
PRIJAMVADA: Nijesi sama ti smućena s odjeljivanja od pustinje: da je sva pustinja
smućena s tvojega odlaska, lako je vidjeti.
Sajge darbu iz usta puštaju,
I pauni radosno ne plešu,
S povijuša, ko da suze rone,
Bl'jedo lišće svud na zemlju pada. 92
SAKUNTALA (spomenuvši se) Tata, nek mi je pozdraviti Vonadžocnu109 povijušu
sestru.
KASJAPOVIĆ: Znam za tvoju sestrinju ljubav k njoj. Evo je ovdje na desno.
SAKUNTALA (došavši k povijuši) Vanadžocna, premda si s mangom združena,
obrnuvši put mene svoje grane poput ruku zagrli me. Odsele ću doista biti od tebe
razdijeljena.
KASJAPOVIĆ: Dobrotom si ti sad stekla muža sebi slična
Baš onakog kakva davno ja sam ti tražio;
S mangom se je još združila ova povijuša.
Već ni za nju ni za tebe meni brige nema. 93
A sad na put!
SAKUNTALA (drugaricama) Mile, vašijem je rukama predajem, da je čuvate.
DVIJE DRUGARICE: A nas u čije ruke predaješ? (Plaču)
KASJAPOVIĆ: Anasuja, dosta plača! vi dvije treba da tješite Sakuntalu. (Idu svi)
SAKUNTALA: Tata, kad ova sajga što oko kolibe polagahno ide, jer je trudna, srećno
okoti, poruči mi po komu tu veselu vijest.
KASJAPOVIĆ: Nećemo zaboraviti.
SAKUNTALA (kao da je nešto ometa u hodu) Ko mi se ovo sad o haljine vješa? (Obrće
se)
KASJAPOVIĆ: Dijete!
Stope tvoje sl'jedi sajga što si uzgojila
Kako d'jete, hraneći je sjamakovim110 zrnjem;
Što si negda l'ječila joj ingudovim uljem
Od preoštre kuse drače usta izranjena. 94
SAKUNTALA: Dijete moje, što pratiš mene koja svoje domaće ostavljam? Jesi zbilja od
mene uzgojena bila kad si ostala bez majke koja te skoro bješe okotila. No sad, ako te ja i
ostavljam, brinuće se tata za te. Vrati se dakle! (Upućuje se plačući)
KASJAPOVIĆ: Na očima s trepavicam u vis uzdignuti
Čvrstim srcem uzdrž' suze što ti vid smetaju.
Jer na putu, gdje na mjesta niže je il' više
Ak' ne vidiš, doista ćeš nogom spotaknuti. 95
SARNGARAV: Časni, sveta je riječ: »Prijatelja prati do kraj vode!« Ovo je obala od
jezera: ovdje nam daj svoje zapovijedi, pa izvoli se vratiti.
KASJAPOVIĆ: Zaklonimo se dakle u hlad pod ovaj kširavrkaš111. (Svi se ustavljaju)
KASJAPOVIĆ (u sebi) Što bih mogao sad poručiti da je dostojno veličanstvenoga
Dušjanta? (Zamišlja se)
SAKUNTALA (potiho drugarici) Draga viñi, tužna brahmanska patka112 ne videći
miloga druga sakrivena pod lokvanjevim lišćem, viče: »Tešku muku trpim«.
ANASUJA: Ne govori tako, draga. Ona
I bez dragog c'jelu noć boravi
Koju dulju muku razd'jeljenja
Jer ufanja svagda ublažuje,
Premda tešku, muku od rastanka. 96
KASJAPOVIĆ: Sarngarave, predstavivši Sakuntalu, kaži kralju na moje ime.
SARNGARAV: Zapovijedaj!
KASJAPOVIĆ: Bestrasnota da nam je sve blago
Kad razmisliš i svoj rod visoki, I da s' ova u te zaljubila
Ne nutkana na to od roñaka, Istim ćeš je držati štovanjem
Ko što druge zakonite žene; A ostalo o udesu visi
To ti traže ženini roñaci. 97
SARNGARAV: Čuo sam zapovijed.
KASJAPOVIĆ: Kćerce, neka te nešto posvjetujem, jer premda sam pustinjak, vješt sam
svijetu.
SARNGARAV: Nema toga mudarca koji nije svemu vješt (sic!)
KASJAPOVIĆ: Kad doñeš u muževu kuću,
Starijima poslušna da budeš,
Drugim ženam bud' prijateljica,
A da bi te muž i uvr'jedio,
Od ljutine mužu ne prkosi,
Blagoćudna prema službi da si,
U sreći se nigda ne ponosi.
Domaćicom djeva tak' postaje,
Ako li ne, na jad domu biva 98
Što o ovome Gavtamija misli?
GAVTAMIJA: Taka je baš za žene naredba. Dijete, sve to lijepo razmišljaj.
KASJAPOVIĆ: Dijete, zagrli mene i drugarice.
SAKUNTALA: Tata, zar će se odavle vratiti Prijamvada i druge prijateljice?
KASJAPOVIĆ: I one su, dijete, za udaju, pa im se ne pristoji da tamo idu, nego će
Gavtamija s tobom ići.
SAKUNTALA (zagrlivši oca) Kako ću ja sad odijeljena od očeva krila, kao mlado
sandalovo drvo iz strane gore Malaje izgubljeno, moći živjeti u tuñem mjestu?
KASJAPOVIĆ: Što tako žališ, dijete?
Kada s' u slavnom biću nañeš
Plemenitoga muža žene,
Poslima svagda zabavljena
Pretežnim njeg'va kraljevanja,
Kad skoro sveto d'jete rodiš
Kano što istok sunce raña,
Onda žalosti za mnom, d'jete,
Već ni spomene neće t' biti. 99
(Sakuntala pada ocu pred koljena)
KASJAPOVIĆ: Što ti želiš, ono ti bilo!
SAKUNTALA (stupivši k dvjema drugaricama) Mile, obje me u jedno zagrlite.
DVIJE DRUGARICE (tako učinivši) Draga, ako te kralj ne bi odmah spoznao, pokaži
mu taj prsten s njegovim imenom.
SAKUNTALA: Ta me vaša sumnja plaši.
DRUGARICE: Ne boj se! velika ljubav lako sluti na zlo.
SARNGARAV: Sunce se je na drugu polovinu neba ispelo, nek se časna pospiješi!
SAKUNTALA (obrnuvši se put pustinje) Tata, kad ću opet vidjeti pustinju?
KASJAPOVIĆ: Slušaj me!
Kad sa zemljom dugo budeš muža dijelila,
I Davšjanta nepob'jednog oženila sina,
Kad muž sinu teške posle kraljevske predade
S njim zajedno pohodićeš ovo mirno mjesto. 100
GAVTAMIJA: Kćerce, gubi se vrijeme od odlaska: otpusti dakle oca. No zaludu! ona će
za dugo sve ovako govoriti. Vrati se ti, časni!
KASJAPOVIĆ: Dijete, prolazi vrijeme moje pokore.
SAKUNTALA (opet zagrlivši oca) Tvoje je tijelo oslabilo od pokore! stoga nemoj za
mnom odveć tužiti.
KASJAPOVIĆ (uzdahnuv)
Kako može do pokoja doći
Žalost igda za tobom, dijete,
Dok nicati pred vratima vidim
Oriz što si bogom posvetila. 101
Idi! srećan ti put!
(Izlazi Sakuntala s pratiocima)
DVIJE DRUGARICE (gledajući za Sakuntalom) Aoh! aoh! Zašla je Sakuntala za stabla.
KASJAPOVIĆ (uzdahnuvši) Anasuja, otišla je ona što je s vama dužnosti dijelila.
Uzdržite žalost i hodite za mnom.
DRUGARICE: Tata, kako da uljezemo u pokorničku pustinju koja će nam bez Sakuntale
biti prazna?
KASJAPOVIĆ: Takova je ljubav. (Ide i misli) O! Pošto sam Sakuntalu u muževu kuću
poslao, sad sam opet miran! A zašto?
Doista je djeva tuñe blago
Kad sam mužu danas je poslao, Srce mi se opet umirilo
Kano da sam povratio tuñe. (Izlaze svi) 102

Svrha četvrtog djela.

DJELO PETO

(Kralj sjedi na stocu i Vidušak)

VIDUŠAK (osluškivavši) Oj, oj, prijatelju! Pomnjivo slušaj što biva u pjevačkoj dvorani.
Čuje se zvuk slatkoga čistog pjevanja. Znam što je: časna je Hansapadika vježba u
pjevanju.
KRALJ: Muči, neka mi je slušati.
IZNUTRA (pjeva se)
Oj pčelice, novog meda željna,
Što s' cv'jet mangov negde cjelivala
U lokvanja sad prebivajuć
Zašto tako njega zaboravi? 103
KRALJ: Ah preslatka pjevanja!
VIDUŠAK: A jesi li shvatio smisao riječi u pjesmi?
KRALJ (nasmijavši se) Jednom sam je zaljubio; to me sad kori s kraljice Vasumatije.
Prijatelju Matavju, na moje ime Hansapadici javi da me je vješto prekorila.
VIDUŠAK: Kako zapovijedaš. (Ustavši) Prijatelju, ako me ona sad dade uhvatiti i držati
za bič kosa, neće mi biti spasenja koliko ni pokorniku, koji je sva svoja čuvstva umirio,
kad mu se prikaže Apsarasa.113
KRALJ: Idi, te joj udvoreno kaži.
VIDUŠAK: Šta da sad učinim? (Izlazi)
KRALJ (u sebi) Zašto baš, otkad sam čuo ovo pjevanje, čeznem, a nijesam odijeljen od
nikakva željena čeljadeta? No
Štogod krasno ako vidi ili slatke zvuke čuje,
I blažena tada hvata čovjeka čeznuće.
On spominje tad u misli, ni sam ne sjetivši
Pr'jašnjeg ljubav svog života srcu usañenu. 104
(Stoji smućen. Ulazi Posteljnik)114
POSTELJNIK: Aoh! što se sa mnom već zbilo!
Uzeo sam negda, misleć: »Običaj je samo!«
Taj trskovac, znak da mi je, u kraljevskom dvoru
Pošto proñe mnogo ljeta, eto sad ga nosim,
Poduporanj da mi bude kod nestalna hoda. 105
Aoh! Doista kraljeva dužnost ne može se zanemariti, ali kralju koji je tek sad sa sudišta
ustao ne mogu da javim novu dosadu, dolazak Kanvovijeh učenika. No ipak nema pokoja
onomu koji se za cijeli svijet skrbi. A zašto?
Jednom sunce konje je zapreglo;
Noću; danju vjetar sveñ putuje
Seš116 sv'jet nosi što na njem počiva;
Dužan j' isto pestinu ko prima. 106
Neka dakle izvršim nalog. (Ide i gleda) Evo kralja
Vladavši narodom kano svojom djecom,
Izmoren on traži pokoj na osami
Kak' onaj slon stari koji krdo vodi
Od sunca raspaljen hladno mesto traži. 107
(Pristupivši) Pobijedio, pobijedio kralj! Evo su došli pokornici što prebivaju nadno gore
Humavata te vode ženskinja sa sobom i nose poruku od Kasjapovića. Kralj je čuo te će
odrediti.
KRALJ (sa štovanjem) Šta? nose poruku od Kasjapovića?
POSTELJNIK: Tako je.
KRALJ: Reci dakle na moje ime učitelju Somaratu da primi po zakonu pustinjake i da ih
pak sam amo dovede. A ja ću ih u toliko čekati u mjestu dostojnu pustinjaka.
POSTELJNIK: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi)
KRALJ (ustavši) Vetravatija! kaži mi put k mjestu gdje se sveti oganj hrani.
VRATARKA: Ovuda, ovuda, kralju!
KRALJ (idući kao da je izmoren od kraljevanja) Svak je veseo kad steče ono što je želeo;
no za kraljeve to je ispunjenje želje puno bolesti.
Samu strašnu želju taži cilja postignuće,
Ali ipak stečenoga i čuvanja muči;
Odmorenje bez umora opet ne dovodi
Kraljevanje ko sjenilo što u ruci držiš.116 108
(Iznutra)
DVA TELALA:117 Pobijedio kralj!
PRVI: Radost sebi ne tražeći
Za puk samo ti se trudiš,
Ili pače svagdašnji je
Ovakovi tvoj posao.
Jer vrućinu svojom glavom
Trpi drvo prem žestoku,
Kad pripeku ono blaži
Onim pod njim što hlad ištu. 109
Drugi: Uzev žezlo, u red stavljaš
One s puta što su zašli;
Svañe mirom ti svršuješ;
Za obranu sposoban si
Kad s' u dobru ko nalazi,
Onda vrve k njem roñaci;
No ko pravi roñak ti se
Prema puku svom podnosiš. 110
KRALJ: Od umora sam se pokrijepio.
VRATARKA: Pošto se je sad očistio, osvjetlao je čardak gdje se oganj hrani, kod kojega
stoji krava što sveto maslo dava. Kralj može uzići.
KRALJ (uzišavši, stoji naslonjen sluškinji na ramenu) Vetravatija, s kojom će namjerom
biti časni Kasjapović k meni poslao pokornike?
Il' pobožna pokornička djela,
Tek početa, ometena biše?
Il' je štogod da živine vr'jeña
Koje svetoj po pustinji pasu?
Il' biline uspjeti ne mogu
I to s mojeg kakva sagr'ješenja?
Mnoge sumnje pamet mi zbunjuju,
Jer do kraja ne mogu im doći. 111
VRATARKA: Ja mislim da su mudraci, radosni s kakva dobra djela, došli pokloniti se
kralju. (Ulaze pokornici s Gavtamijom a pred njima Sakuntala. Uvode ih posteljnik i
kraljev domaći sveštenik)
POSTELJNIK: Ovuda ovuda, časni!
SARNGARAV: Saradvate!
Premda mogućan i kralj ovaj
S puta ne slazi od kreposti,
Te n'jedno pleme ni najniže
Po stranputici ne gubi se.
Ipak pameti na pustinju
Svagda navikloj sad se čini,
Kan' da je ova ljudi puna
Kuća plamenom opkoljena 112
SARADVAT: Doista si, časni, tako mislio i prije nego si u grad uljegao. A i ja.
Kak' oprani masnoga,
Kako čisti nečista,
Ko buñeni spaćega,
Ko slobodni vezanog,
Tako ovaj ja gledam
Narod podan raskoši. 113
SAKUNTALA (kao sjećavši kobni znak118) Aoh! što mi igra desno oko?
GAVTAMIJA: Dijete, ne bilo zla! Dobru ti sreću dali muževi domaći bogovi! (Ide
naprijed)
DOMAĆI SVEŠTENIK: Oj, pustinjaci! eno vas čeka obranitelj plemena i redova, pošto
je tek sišao s prijestola pravde. Gledajte ga!
SARNGARAV: Veliki brahmane, ako se imamo u njem
Čemu radovati, to nije naša zasluga.
Od težine ploda stabla se ugiblju,
Puni kiše dolje spuštaju s' oblaci,
S bogastva se dobri ljudi ne ponose:
Pravog dobrotvorca narav je ovaka. 114
VRATARKA: Pokornici su, kralju, vedra lica, po tome poznajem da ih nije neugodan
posao amo doveo.
KRALJ (pogledav na Sakuntalu) A ona gospoña?
Koprenom ona obastrta
Krasotu t'jela skrivajući
Ta ko je?
Sred pokornika vidjeti je
Kano mladika meñu lišćem
Uvehlom. 115
VRATARKA: željna sam znati, kralju, a ne mogu se ničemu priličnu domisliti. Rekla bih
samo da je vrlo krasna lica.
KRALJ: Kako god je, ne pristoji se tuñu ženu gledati.
SAKUNTALA (stavlja ruku na srce pa govori u sebi) Srce, što si tako zaigralo? Spomeni
se ljubavi moga gospodara i ne boj se.
DOMAĆI SVEŠTENIK (stupivši naprijed) Evo mudraca koji su bili čašćeni po zakonu.
Jedan od njih ima nalog od svoga učitelja: neka ga kralj izvoli poslušati.
KRALJ: Evo slušam!
MUDRACI (uzdignuvši ruku) Pobijedio kralj!
KRALJ: Svijeh vas pozdravljam!
MUDRACI: Dobio što želio!
KRALJ: Izvršuju li pustinjaci pokoru bez omete?
MUDRACI: Što b' omelo sveta djela,
Kad ti štitiš pokornike?
Otkle će se tama kazat,
Kada žarko sunce sjaje? 116
KRALJ: Tad upravo moj naslov kralj nešto vrijedi. A je li časni Kasjapović zdravo na
korist svega svijeta?
MUDRACI: Sveti ljudi imaju sreću u svojim rukama. Naložio nam je, pošto te upitamo
za zdravlje da ti javimo od njega...
KRALJ: Što časni zapovijeda?
MUDRACI: »Što si se ti, pošto ste se meñu sobom razumjeli, s mojom kćeri vjenčao,
milo mi je bilo čuti radi oboga. Jer
Od vr'jednih junaka najbolji ti jesi,
Al' je Sakuntala sama živa krepost
Vas jednako vr'jedne združiv kralj od sv'jeta
Nakom mnogo sada neprekorno radi. 117
A eto je sad zdjetnu primi da zajedno izvršujete dužnosti.«
GAVTAMIJA: Časni, htjela bih i ja govoriti, a nije mi prigode. Ako pitaš zašto,
Starješine nit' ona upita,
Niti prosi ti nju u roñaka
Kad meñ' sobom vi ste sve svršili,
Što će veće jedno drugom reći? 118
SAKUNTALA (u sebi) A što će sad gospodar kazati?
KRALJ: O čemu to govorite?
SAKUNTALA: Njegove su riječi sama vatra.
SARNGARAV: Zašto to pitaš?
Takovi časni ljudi poznaju dobro svijet,
Ak' udata žena s roñaci prebiva,
Premda je poštena, sv'jet je krivo sudi.
Zato, da kod muža mlada žena stoji
(Baš da je mrzi) nje domaći vole. 119
KRALJ: Zar se ja vjenčao s tom gospoñom?
SAKUNTALA (smetena, u sebi) Srce moje, nije bez razloga tvoj strah.
SARNGARAV: Pristoji li se kralju proti pravdi raditi, jer se kaje onoga što je već učinio?
KRALJ: Zašto me tim pitanjem krivo potvaraš?
SARNGARAV: Takova prevrtljivost najveće biva kod onijeh koje njihova velika moć
opija.
KRALJ: To je meni uvreda.
GAVTAMIJA: Kćerce, prodi se za čas stida. Skinuću ti koprenu, pa će te onda poznati
muž. (Tako čini) KRALJ (razgledav Sakuntalu, u sebi) To bez mane krasno lice
K meni 'vako dovedeno,
Ne odlučiv, zar sam negda
Vjenčao ga ili n'jesam,
Niti um'jem u istinu
Ostaviti nit' uživat
Kako zorom mlada pčela
Nosi punan cv'jet čeminov. 120
(Stoji zamišljen)
VRATARKA: Ala je krepostan gospodar! koji bi se drugi ustezao, kad bi vidio onako
lice da mu sreća dovodi?
SARNGARAV: Kralju, što tako sjediš i mučiš?
KRALJ: Oj, pokornici! koliko god razmišljam, ne mogu se spomenuti da sam se vjenčao
s tom gospoñom. Ta kako, sumnjajući jesam li joj muž, mogu odgovoriti njoj koja je
očevidno zdjetna?
SAKUNTALA (u sebi) Časni sumnja o vjenčanju; kako bih već mogla na visoko ufati?
SARNGARAV: Nemoj tako!
Zar da vr'jeñaš sveca koji ti oprosti,
Što si njemu milu kćercu obljubio,
Koji ti ostavi blago što m' ukrade,
Zakonitom spoznav lupeštinu tvoju! 121
SARADVAT: Dosta je već, Sarngarave! Sakuntala, mi smo kazali što nam je trebalo
kazati: na ono što je kralj rekao daj odgovor, da ti se vjeruje.
SAKUNTALA (u sebi) Kad se je onaka ljubav ovako promijenila, čemu da već išta
napominjem? Ne ostaje mi nego jad; to sam uvjerena! (U glas) Mužu moj! (Prekinuvši)
Ali kad je sad sumnja o vjenčanju, ne pristoji se da te ovim ime nom zovem Puroviću!
Nije pravo, pošto si u pustinji mene, koja sam po naravi iskrena srca, nakom zakonitijeh
obećanja prevario, da me sad takvim riječima odbacaš.
KRALJ (poslušavši) Muči! grijeh je to!
Ta zašto hoćeš rod visoki
Da mi okaljaš a i mene
Da oboriš,
Kano rijeka što obale
Valja, te vodu muti, drvo
Obaljuje? 122
SAKUNTALA: E dobro! ako upravo tako radiš, jer se bojiš da sam čija tuña žena,
dignuću ti sumnju ovim obilježjem.
KRALJ: To je najbolji način.
SAKUNTALA (popipavši mjesto gdje joj je stojao prsten s pečatom) Jadnoj meni!
jadnoj! ostade mi prst bez prstena! (Poplašena gleda Gavtamiju)
GAVTAMIJA: Biće ti ispao prsten u Sakravataru kad si vodu častila u svetom Sačijinom
kupalištu.
KRALJ (smejući se) Istina je što se kaže, da je hitra ženska pamet.
SAKUNTALA: Udes je ovdje svoju moć pokazao. Nešto ću ti drugo sad pripovidjeti.
KRALJ: Slušaću što se je dogodilo.
SAKUNTALA: Nijesi neki dan u sjenici od navamalike držao u ruci vode u sudu od lišća
od lokvanja? KRALJ: Neka čujemo!
SAKUNTALA: U onaj mah pristupi mlada sajga Dirgapanag119 po imenu, koju ja kao
svoje dijete hranjah. Ti onda kao smilovavši se reče: »Nek se ona prva napije!« i mataše
je na vodu, no ti ona ne doñe do ruke, jer te ne poznavaše; a kad ja poslije uzeh vodu, ona
se pouzda. Na to se ti stade smijati i reče: »Svak se u svoga uzda; obje ste ovdje u šumi
odrasle«.
KRALJ: Takovim i drugim laživim a medenim riječima žene, kad hoće da ponačine ono
što su uradile, mame mekoputne Ijude.
GAVTAMIJA: Svijetla kruno! nemoj tako govoriti! Ova djevojka u pokornoj šumi
odgojena ne zna za prijevaru.
KRALJ: Starovječna pokornice!
Lukavstvo je priroñeno i ženskoj živini
Koliko je dakle veće u razumne žene.
Kukavice (poznato je) drugim pticama daju
Sam svoj porod da ga hrane prije neg poleti. 123
SAKUNTALA (srdita) Nepoštenjače! po svojemu srcu druge sudiš. Ko bi kako ti radio,
koji na sebi krepost kao odijelo nosiš, a sličan si studencu pokrivenu travom?
KRALJ (u sebi) Njezin gnjev rekao bih da nije hinjen i sumnju u meni budi.
Pošto ničeg ne sjećam se, čim utvrdih srce
Te predadoh tajnu sklonost što me k njoj priteže;
Rasrdi se, crvenješe oči, obrvice
Skupiše se kano da je Smarov120 luk pukao. 124
(U glas) Gospo, hvaljeno je svuda Dušjantovo djelovanje; stoga na to ne pazim.
SAKUNTALA: Ha lijepo! eto sam poštenje izgubila što, uzdajući se u Purovo pleme,
povjerila sam se u ruke ovomu čovjeku kojemu je med u ustima a otrov u srcu! (Pokriva
lice skutom od haljine i plače)
SARNGARAV: Eto kako pali samovoljna nerazmišljenost, kad joj se ne staje na put!
Ko se tajno hoće vjenčat
Na vrijeme neka pazi.
Jednog drugog kad ne znade,
Ljubav mržnjom pak postaje. 125
KRALJ: Oho! zašto vjerujete toj gospoñi, te na me navaljujete tolikijem prijekorima?
SARNGARAV (s preziranjem) čuli ste kako je naopako izvrnuto.
Ženske od djetinstva zlu ne naučene
Sada eto riječ nimalo ne vr'jedi.
A oni što druge varati um'jedu
Kan' da im je znanje, nek s' iskreni zovu. 126
KRALJ: Čuj, iskreni čovječe! Da ja baš primim da je tako, što me čeka ako sam tu
žensku prevario?
SARNGARAV: Propast.
KRALJ: Da će Puroviću na propast težiti, to se ne može vjerovati.
SARADVAT: Sarngarave, što će riječi dalje? Izvršili smo naredbu od starešine, a sad se
vratimo! (Kralju)
Tvoja žena baš je ona;
II' je primi, il' odbaci:
Svakako je bezgranična
Povrh žene vlast muževa. 127
GAVTAMIJA: Idi naprijed. (Upućuju se)
SAKUNTALA: Kako? Od onoga sam laživca prevarena, a vi me ostavljate u plaču!
(Upućuje se i ona)
GAVTAMIJA (ustavivši se) Dijete Sarngarave, prati nas Sakuntala gorko plačući. Šta će
činiti kod okrutnog muža koji je tjera?
SARNGARAV (ljutito se obrnuv) Što, bezobraznice! hoćeš li po svojoj volji raditi?
(Sakuntala poplašena dršće)
Ako si onako kako kralj govori,
Što će otac s tobom što izrodom posta?
Ako li ti znadeš da t' je čista duša,
Kod muža ostani, makar ko robinja. 128
Ti stoj, a mi idemo.
KRALJ: Oj, pokornice, što se tom gospoñom rugaš? Zašto?
Noćne lokvanje mjesec121,
A dnevne sunce budi, Kreposni žene tuñe
Ljubiti nigda neće. 129
SARNGARAV: Ti kad si zaboravio na prijašnje zato što si se s drugim združio, gdje ti je
tu strah od nepravde?
KRALJ: A ja te pitam, što je ovdje bolje, što je gore.
Ne znav, il' sam poludio,
Il' da ona lažno kaže;
Zar da tjeram svoju ženu,
Il' da tuñu držeć gr'ješim? 130
DOMAĆI SVEŠTENIK (nakom razmišljanja) Ako se ovako učini...
KRALJ: Posvjetuj me ti!
SVEŠTENIK: Neka ova gospoña stoji u mojoj kući do poroñaja. Ako pitaš zašto, evo
razloga: Tebi su mudarci navijestili da će prvi sin što ti se rodi biti gospodar od
svijeta122. Ako dakle sin ove mudračeve kćeri uzima takovu biljegu, ti se njoj obraduj i
primi je u svoj dvor. A ako nc, već je odlućeno da bude poslana svomu ocu.
KRALJ: Kako je starijim ugodno.
SVEŠTENIK: Dijete, hodi sa mnom!
SAKUNTALA: Sveta zemljice, rastvori se poda mnom! (Plačući upućuje se i izlazi sa
sveštenikom i s pustinjacima. Kralj kojemu je uspomena smetena od prokletstva razmišlja
Sakuntalin posao)
IZUNUTRA: Čuda! čuda!
KRALJ (osluškuje) Što bi ovo moglo biti?
DOMAĆI SVEŠTENIK (ulazi zabušen) Kralju! čudo se je baš zbilo!
KRALJ: Kako to?
SVEŠTENIK: Kralju, pošto se Kanvovi učenici vrnuše,
Netom ona mlada svoj udes tužeći,
Ruke u vis dignu i plakati stade...
KRALJ: Što bi? Sveštenik.
Sv'jetli s nebesa u ženskom obličju
Kod vilinske vodc zgrabi je i ode. 131
(Svi ostaju začuñeni)
KRALJ: Časni, već sam ja taj posao od sebe odbio; zašto da zaludu nagañamo? Sad
počini!
SVEŠTENIK: Pobijedio! (Izlazi)
KRALJ: Vetravatija, jako sam zbunjen. Kaži mi put k počivalištu.
VRATARKA: Ovuda, ovuda, kralju. (Upućuje se)
KRALJ: Ne spominjem se da mi je žena
Kći odbačena pustinjakova,
A ipak srce teško zbunjeno
Ko da me sili na uspomenu. (Izlaze svi) 132

Svrha petog djela.

DJELO ŠESTO

Zapremica

(Ulaze kraljev svak,123 načelnik redarstva i dva redara vodeći meñu sobom čovjeka
vezana)124
DVA REDARA (bijući čovjeka) Lupežu! otkle ti je onaj kraljev prsten, na kojemu je
njegovo ime urezano?
ČOVJEK (sa strahom) Smilujte se, gospodo moja! nijesam ja čovjek za takova djela.
PRVI REDAR: Zar je to kralj na dar poklonio, kao da si kakav pobožni brahman?
ČOVJEK: Čujte me sad. Ja sam ribar i stanujem u Sakravataru...
DRUGI REDAR: Kalašu, ko te pita ko si što si? Kraljev
SVAK: Sučače,125 neka kaže sve po redu. Ne prekidaj mu riječ.
DVA REDARA: Kako časni gospodar zapovijeda. Govori!
ČOVJEK: Ja hranim svoju porodicu loveći ribu mrežama, udicama i na drugi način.126
SVAK (smijući se) Doduše, čisto življenje!
ČOVJEK: Gospodaru, ne govori tako!
Od djedova primljen posao
Ako i jest na zlu glasu
Ti ne ostavi!
I sam brahman žrtvu noseć,
Premada živo kolje, ipak
Srca je meka. 133
SVAK: Naprijed, naprijed!
ČOVJEK: Jedan dan rastvarajući krapa127, nañoh mu u trbuhu ovaj prsten svijetao s
dragog kamenja. Iznesoh ga na prodaju, pa me gospoda uhvatiste. A sad me ubili ili
pustili, eto vam kako sam ga dobio.
SVAK: Džanuče, ovaj ugursuz što sirovim mesom smrdi jamačno je ribar. Treba sad
istražiti kako je našao prsten: Idemo u kraljev dvor!
REDARI: Tako! idi naprijed ti kradikeso! (Idu svi)
SVAK: Sučače! pomnjivo ga čuvajte na gradskim vratima! Utoliko ću ja Svijetloj kruni
kazati, kako se je našao prsten, i kad primim njegove zapovijedi, vratiti se.
REDARI: Neka gospodar uljeze i primi kraljevu milost! (Kraljev svak izlazi)
PRVI: Džanuče! dugo ostaje gospodar!
DRUGI: Kraljevima se pristupa samo kad je prigoda.
PRVI: Džanuče, ruke me svrbe, da mi je ovjenčati ovu žrtvu.128 (Kaže na čovjeka)
ČOVJEK: Nemoj, gospodaru, postati ubojicom bez razloga.
DRUGI (gledavši) Eno gospodara ide put nas s listom u ruci, te nosi zapovijed od kralja.
Sad ćeš vidjeti lice svojih svojata, riba, ili ćeš biti plijenom čagaja i jastrebova.129
SVAK (ulazi) Sučače, pustite toga ribara: na sreću se je pokazao onaj prsten.
SUČAK: Kako gospodar zapovijeda!
DRUGI: Onaj je bio u Jamovu130 dvoru i opet se vratio. (Odrešuje čovjeka)
ČOVJEK (poklonivši se svaku) Gospodaru, kakvo je moje življenje?
SVAK: Kralj ti je izručio ovaj dar koji jednako vrijedi koliko prsten. (Daje čovjeku
novaca)
ČOVJEK (poklonivši se prima) Počastio me je gospodar.
SUČAK: Ala je baš srećan: s koca je skinut a ispet na slona.
DŽANUK: Gospodaru, dar pokazuje da je onaj prsten mnogo vrijedan za kralja.
SVAK: Mislim da kralj ne procjenjuje prsten po dragom kamenu; nego kad ga je
ugledao, spomenuo se je milog čeljadeta. Premda je stanovite ćudi, za čas se je smutio.
SUČAK: Tad si mu, gospodaru, veliku uslugu učinio.
DŽANUK: Ne kaži tako, nego ovaj gospodar od riba. (Gleda ljutito na čovjeka)
ČOVJEK: Gospodo, neka vam polovica od ovoga bude nagrada za dobru volju.
DŽANUK: Tako je pravo.
SVAK: Ribaru, sad si mi postao veći prijatelj te treba ovo novo prijateljstvo politi.
Hajdemo dakle u krčmu!
SVI: Hajdemo! (Izlaze svi)

Svrha zapremice.

(Ulazi Apsarasa131 Sanumatija po imenu na kolima u zraku)

SANUMATIJA: Svršila sam po redu stražu kod jezera
APSARASA: Sad, dok se ona dobra kupa, hoću da sama očima
vidim kako se ovaj kralj mudrac podnosi; jer po mojemu prijateljstvu s Menakom,132
Sakuntala je postala dio mojega tijela; te mi je ona ovo naložila radi kćerke. (Razgleda
svuda) Kako, premda je uljegla proljetna svetkovina nije vidjeti na ovom kraljevskom
dvoru nikakve priprave za svečanost? Ja imam moć spoznati sve samim zadubljenjem
pameti, no treba da izvršim dužnost prema prijateljici. Dobro! postaću nevidljiva, te ću
stajati uz ove dvije vratarice i štogod obaznati. (Slazi i stoji. Ulazi sluškinja razgledajući
mangov pupoljak, a za njom druga)
PRVA: Crvenkasti plavzeleni pupče,
U tebi je premaljetni život,
Vidjevši te, ja te sad pozdravljam,
Dobrosretni proljeća vjesniče. 134
DRUGA: Parabrtika, što sama sa sobom govoriš?
PRVA: Madukarika, kad Parabrtika ugleda mangov pupoljak, izvan sebe biva.
DRUGA (veselo hiti) Kako? Zar je stupio proljetni mjesec?
PRVA: Madukarika, evo ti je sad vrijeme veselja, ljubavi, pjevanja.
DRUGA: Prijateljice, podrži me, dok se navrh prsta ispenjem i uberem mangov pupak da
ga prinesem Kamadevu133 na čast.
PRVA: Ako će me dopasti polovina koristi od časti.
DRUGA: I da nijesi rekla, to bi se razumjelo; jer je kod nas dvije jedan život a dva tijela.
(Naslonjena na prijateljicu, bere mangov pupoljak) Evo premda nije procvao ovaj
pupoljak miriše kroz obojak. (Sklopivši ruke)
Mangov pupče, prinosim te sada
Bogu Kamu što se luka maše.
Ti najbolja od pet str'jela budi134
Te pogañaj djevojke na putu. 135
(Baca na daleko pupoljak)
POSTELJNIK (ulazi brzo ljutit) Nemoj bespametnice! Kralj je zabranio proljetnu
svečanost te što počinješ brati mangove pupoljke?
OBJE (poplašene) Budi nam, časni, milostiv! Mi nijesmo za to znale.
POSTELJNIK: Kako ne biste za to znale, kad proljetni stabri i perasta plemena što na
njima borave slušaju kraljeve zapovijedi?
Mangov pupak premda se pružio
Još u sebe peluka ne prima;
Pupoljcima trator se napuni,
Ali cvasti jošte ne počinje;
Zimne rose premda već su prošle,
Glas ne pušta kokilovo135 grlo;
I iz tulca izvadivši str'jelu
Smar136 poplašen mislim da j' ustavlja. 136
OBJE. Nema sumnje: velika je moć kraljevskog mudraca.
PRVA: Časni, nazad malo dana nas dvije posla Mitravas, kraljev šura, pred kraljeve pete
i tako nam bi predano nadgledanje raskošnog gaja; zato, tek došavši, nijesmo obaznale za
te dogañaje.
POSTELJNIK: Dobro! nemojte tako unaprijed raditi.
OBJE. Časni, željne smo znati. Ako je nama dopušteno čuti, pripoviñi nam, zašto je kralj
zabranio proljetnu svetkovinu.
SANUMATIJA: Ljudi su doista pohlepni za svetkovinama; treba dakle da je bio pretežan
uzrok.
POSTELJNIK: Što je svakomu poznato, zašto se ne bi kazalo? Nije gospoñama do ušiju
dopro glas o Sakuntalinu raspustu?
OBJE. Čule smo iz šurinijeh usta sve do ugledanja prstena.
POSTELJNIK: Tad malo ostaje da vam pripovjedim. Netom se je kralj vidjevši prsten
opomenuo da se jest negda u istinu tajno vjenčao s časnom Sakuntalom i da je nju u
zbunjenju od sebe otisnuo, odmah se je počeo kajati. I zato
Sve ugodno sada mu je mrsko;
Ne dopušta svaki dan pristupa;
Valjajuć se na kraju postelje
C'jele noći oči ne zaklapa;
S uljudnosti ak' običnu riječ
Sa ženama u dvoru izreče,
U imenu pomete se, zatim
Za drugo se zasrami i zbuni. 137
SANUMATIJA: To mi je milo!
POSTELJNIK: S te kraljeve zabune zabranjena je svetkovina.
OBJE. I pristoji se.
IZNUTRA: Nek ide, nek ide gospodin!
POSTELJNIK (osluškuje) Ha! evo kralj ide amo. Bavite se vi svojim poslom.
OBJE: Hoćemo. (Izlaze. Ulaze kralj u pokornom odijelu i Vidušak i vratarka)
POSTELJNIK (razgledav kralja) Ej divote krasna stasa u svakom položaju! I ovako
žalostan, krasan je kralj vidjeti! Jer
Prezirući odlično od'jelo;
Ne noseći nego jednu zlatnu
Narukvicu na lijevoj ruci;
Sa usnama bl'jedim od uzdaha;
S brižna nesna crvenih očiju,
Radi svoje izvrsne svjetlosti,
Kano alem trvenjem izglañen,
Premda mršav nije takov vidjet. 138
SANUMATIJA (pogledavši na kralja) Pravo ima Sakuntala, što, premda je od njega
raspustom uvrijeñena bila, za njim žali.
KRALJ (zamišlja se pak ide)
Ovo mrtvo srce jednako spavaše
Kad ga krasnooka mila budit htjede;
A sad razbuñeno sve jednako stoji,
Kad ga bolest mori teškog pokajanja. 139
SANUMATIJA: Ovako je udes one nesrećnice.
VIDUŠAK (u sebi) Evo ga je opet napala Sakuntalina bolest. Ne znam, kako će moći
ozdraviti.
POSTELJNIK (pristupivši) Pobijedio, pobijedio kralj! Veliki kralju! s pomnjom su bila
ureñena različna mjesta u raskošnom gaju. Veliki kralj može, kad ga je volja, pohoditi
raskošna mjesta.
KRALJ: Vetravatija, od mene kaži savjetniku, časnom Pisunu, da od duga nespanja ne
možemo danas sjesti u prijestolje pravde. Neka one grañanske posle što je časni
pregledao, stavi u pismo i preda meni.
VRATARKA: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi)
KRALJ: Vatajane! i ti hajde na svoje dužnosti.
POSTELJNIK: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi)
VIDUŠAK: Oslobodio si se od muha. A sad ćeš uživati
u ovom mjestu raskošnog gaja, gdje nije ni zime ni sunca.
KRALJ: Prijatelju, govori se: »Nesreće u rupu padaju«137 i to je dokazano. Čim?
Spomenu ljubavi k mladoj pokornici
Tama što smetaše kad pamet ostavi,
Odmah na luk nape, da me njom pogodi,
Manasidž138 strijelu od mangova cv'jeta. 140
VIDUŠAK: Počekaj, dok ovijem drvenijem štapom uništim Kandarpovu strijelu.
(Podignuvši štap hoće da obali mangov pupoljak)
KRALJ (smijući se) Dobro je! vidio sam brahmansku moć. Prijatelju, gdje ću sjesti, da
mogu vidjeti povijuša. ikoliko sličnijeh ljubljenoj?
VIDUŠAK: A baš si kazao dvorkinji Čaturici: »Proći ću vrijeme u sjenici od
madavije139. Onamo mi donesi sliku časne Sakuntale što sam svojom rukom narisao«.
KRALJ: Takovo mi štogod može srce obeseliti. Ta kaži mi taj put.
VIDUŠAK: Ovuda, ovuda. (Obojica idu, a Sanumatija ih prati)
VIDUŠAK: Ova sjenica od madavije s mramornijem sjedalištem ugodnijem darovima
cvijeća prima nas upravo kao dobrodošlicom. Uljezi dakle i sjedi. (Obojica ulaze i
sjedaju)
SANUMATIJA: Sakriću se uz povijušu da vidim prijateljičinu sliku: onda ću joj
navijestiti veliku muževu ljubav. (Tako čini i stoji)
KRALJ: Prijatelju, sad se svega spominjem što mi se je sa Sakuntalom slučilo; i to tebi
bijah pripoviñio. U doba kad je odbacih ti ne doñe k meni; a i prije nijesi nigda spomenuo
one časne ime. Zar si bio zaboravio kao i ja?
VIDUŠAK: Nijesam bio zaboravio. No pošto mi ti sve pripoviñe, nasvrhu mi kaza da je
sve ono šala a da nije istina; ja, jer mi je mozak kao gruda gnjila, tako stvar i shvatih. No
ipak se je udes mogućnim pokazao.
SANUMATIJA: Tako je baš.
KRALJ (pošto se zamisli) Prijatelju, spasi me!
VIDUŠAK: O, što je to? To nije prema tebi. Vrijednijeh ljudi srce žalost ne osvaja, kao
što se brda i u oluji ne ljujaju.
KRALJ: O, vrsniče, kad promislim o položaju svoje ljubljene koja bez grijeha bi mučena,
nema mi nikakve utjehe.
Od mene kada odagnana
Sa svojim šćaše vratiti se,
Reče joj: »Stani« više puta
Učenik kano starješina,
A ona opet suza roneć
Pogleda mene okrutnoga:
Kano strijela otrovana
Onaj me pogled svagda muči. 141
SANUMATIJA: Ah! kako mrzi na svoje djelo! Njegovo me kajanje veseli!
VIDUŠAK: Oh! pada mi na um da ju je odnio ko što ide po zraku.
KRALJ: Ta ko bi se drugi mogao dotaknuti onoga što niuž kao boga časti? Menaka je
zbilja mati tvoje prijateljice,140 kao što sam čuo: zato moje srce sumnja da su njezine
drugarice tvoju prijateljicu odnijele.
SANUMATIJA: Čudo je da je pamet izgubio, a ne da se je sad probudio.
VIDUŠAK: Ako je tako, nadati se je da ćeš se vremenom združiti s časnom.
KRALJ: Kako?
VIDUŠAK: Neće doista otac i mati podnijeti da im se kći muči s muževa odijeljenja.
KRALJ: Vrsniče!
Je li klapnja? Je l’ opsjena? Je li ludost?
Je li plata dobrih djela zadržana?
Nestade je, te se nigda vratit neće:
U bezdanu želja moje propadaju. 142
VIDUŠAK: Nemoj tako! zar ti nije taj prsten dokaz, da se iznenada dogaña ono što treba
da bude?
KRALJ (pogledavši na prsten) Ah! i ovoga je žaliti što je otpao s mjesta do kojega nije
lako doprijeti.
I tvoja su dobra djela dojsta, prstene,
Kan' i moja, slaba bila, vidi s' očito;
Jer stojavši na prstima koje rešahu
Ružičasti mili nokti, ti sa njih pade. 143
SANUMATIJA: Da poñe na ruku koga drugoga, tad bi ga doista trebalo žaliti.
VIDUŠAK: A kojom je baš namjerom ovaj prsten bio postavljen na ruku časne gospoñe?
SANUMATIJA: I ja sam rada znati, te čekam da progovori.
KRALJ: Slušaj! Kad se šćah uputiti put stolice, ljubljena moja sva u suzama reče mi:
»Nakom koliko vremena podaće mi gospodar čast«?
VIDUŠAK: Naprijed, naprijed!
KRALJ: Onda joj ja nasadih onaj prsten na prst i rekoh:
»Na njem broji sve dan po dan imena mojega
Svako slovo, te kad tako baš do svrhe doñeš,
Onda, mila, poslanik će došetati k tebi,
Koji će te u kraljevski moj dvor uvoditi.« 144
I to ja okrutnog srca u mojoj smetnji nijesam izvršio.
SANUMATIJA: I udes je omeo taj upravo mili rok.
VIDUŠAK: A kako se nañe u krapovu trbuhu, kad ga raspori ribar?
KRALJ: Kad tvoja prijateljica pokaza štovanje Sačijinu kupalištu, pade joj s ruke u
Ganginu vodu.
VIDUŠAK: Prilično je.
SANUMATIJA: Stoga dakle kod ovog kraljevskog mudraca koji s' grijeha boji, bijaše
dvojba radi ženidbe s nesrećnom Sakuntalom. Ipak, kako može biti da je ovakoj ljubavi
trebalo znaka za uspomenu?
KRALJ: Sad ću prekoriti ovaj prsten.
VIDUŠAK (u sebi) Zabasao je putem mahnitosti.
KRALJ: Kako s milim nježnim prstima ti ruku
Ostaviv, u vodu htjede zaroniti? Ipak
Bezdušno što biva vrednost ne spoznaje;
No ja zašto milu od sebe otiskoh? 145
VIDUŠAK (u sebi) Kako će mene sad glad izmoriti!
KRALJ: O, ti bez grijeha otisnuta! smiluj se na onog čovjeka kojemu pokajanje srce
mori, i opet se javi! (Ulazi hitno Čaturika sa slikom)
ČATURIKA: Evo gospoñine slike! (Kaže je)
VIDUŠAK: Krasno, vrsniče! Obrazovanje je prirode poljepšano lijepim položajem. Kao
da mi vid posrće po uzdignu tim i izdubenim mjestima.
SANUMATIJA: Ala vještine kraljevskog mudarca! vidim prijateljicu gdje preda mnom
stoji.
KRALJ: Što na slici krasno nije
Slikano je sve to krivo;
Ipak nacrt donekle je
Njenu ljepost nasl'jedio. 146
SANUMATIJA: To se pristoji ljubavi užešćenoj od pokajanja i skromnosti.
VIDUŠAK: Kaži mi! Ovdje su tri gospoñice i sve tri lijepe: koja je od njih časna
Sakuntala?
SANUMATIJA: Doduše je zaludan vid kod ovoga čovjeka koji ne umije spoznati onaku
ljepotu!
KRALJ: A koja cijeniš ti da je?
VIDUŠAK: Ja mislim da je Sakuntala ona koja je kao nešto umorna uz mangovo drvo čje
se mladike lašte s polijevanja, naslikana sa zvrcima141 koji puštaju da pada iz njih
cvijeće, jer im je oslabio trak, s licem na kom probijaju kapi znoja, s rukama nekako
pruženijem; a da su druge dvije njezine drugarice.
KRALJ: Vješto si pogodio. Ovdje ima znak moje ljubavi:
Kraj od slike gdje omrljah
Znojnim142 prstom vidjeti je;
Suzom što mi s lica pade
Podbuhla je ovdje šara. 147
Čaturika! mjesto nije nego na pola naslikano; hajde mi donesi boje.
ČATURIKA: Časni Maravju, podrži sliku, dok se ja vratim.
KRALJ: Ja ću je držati. (Tako i čini. Izlazi dvorkinja)
KRALJ: Otjeravši negda drugu kad na oči doñe
Naslikanu sve jednako u velike c'jenim;
Mimo r'jeku putem prošav vode obilatu,
Sada hlepim za opsjenom vodenom,143 prijanje. 148
VIDUŠAK (u sebi) Njegovo je veličanstvo prošlo preko rijeke i došlo do vodene opsjene.
(U glas) Ta što još treba ovdje naslikati?
SANUMATIJA: Koje je mjesto bilo drago mojoj prijateljici, ono će on sada željeti da
naslika.
KRALJ: Slušaj!
Maliniju napraviću r'jeku
S dva labuda na prudu što stoje;
Tamo amo s Himalaje humci
Spuštaće se: na njim sajge leže.
A pod stabrom, o č'jem granam visi
Ruh' od lika, želim naslikati
Žensku sajgu gdje lijevo oko
O rog češe crnoga muškarca. 149
VIDUŠAK (u sebi) Kako mi se čini, napuniće on sliku mnoštvom dugobradastih
pustinjaka.
KRALJ: Vrsniče, još smo zaboravili neki mili Sakuntalin ures.
VIDUŠAK: Kakovi?
SANUMATIJA: Kakovi će se prilikovati prebivanju u šumi i njezinoj ljepoti.
KRALJ: Nema joj za uhom, prijo, zadjedene
Sirise144 s nitima što do lica vise,
Nit' orašinčevih za njedrima žica
Nježnih jesenskoga ko mjeseca zrake. 150
VIDUŠAK: A zašto časna gospoña stoji kao da je jako poplašena pokrivajući lice vrsima
od prsta koji se lašte kao pupci crvenog lokvanja? (Zaviruje i ugleda) Ha! eto robinjsko
dijete Što iz cvijeća sok krade, pčela;145 nasrće na gospoñino lice.
KRALJ: Otjeraj dakle bezobraznika!
VIDUŠAK: Ti koji kazniš zločince moći ćeš ga otjerati.
KRALJ: Prilika je. Oj, ti mili goste cvijetnijeh stabala, zašto se ovdje moriš oblijetanjem?
Pčelica u te zaljubljena
Sjedeć na cv'jetu premda žedna
Tebi se nada, i bez tebe
Neće da srkne slatkog meda. 151
SANUMATIJA: Baš je uljudno tjera!
VIDUŠAK: Ta je vrsta tvrdoglava kad je tjerana.
KRALJ: Moju zapovijed dakle ne slušaš? Čuj zato sad.
Ako dirneš, pčelo, usne ko bimbaus crvene,
Kano pupci neubrati na mladomu drvu
Drage, što sam slatko pio u ljubovnim gozbam,
Sužnjem ću te zatvoriti lokvanja u čašku. 152
VIDUŠAK: Kako te se neće bojati kad tako strogo kazniš? (Nasmijava se, pa u sebi)
Ovaj se je pomamio; a ja općeći s njim, već sam počeo govoriti kao i on. (U glas) No
opet ovo nije nego slika.
KRALJ: Kako? slika?
SANUMATIJA: Ja sama sad ne sjećam, a koliko će manje on poznati da je ono slika!
KRALJ: Vrsniče, zašto si mi ovo zlo doradio?
Radovah se srcem zanesenim
Kano da je pred očima vidim,
A ti opet sada opomenom
Milu moju u sliku pretvori. (Roni suze) 153
SANUMATIJA: Ovako stanje u odijeljenju, kojemu sve smeta, baš je necuveno.
KRALJ: Vrsniče, zašto podnosim ja ovako neprestanu žalost?
Što se u snu s njom sastanem
Buñenje mi sve razmeće;
A suza mi ne dopušta
Vidjeti je naslikanu. 154
SANUMATIJA: Svakako si nadoknadio za Sakuntalinu bolest na raspustu.
ČATURIKA (ulazi) Pobijedio, pobijedio gospodar! Kutiju s bojama bijah uzela i amo je
nošah...
KRALJ: Pa što?
ČATURIKA: Na putu mi je kraljica Vasumatija, praćena od Taralike, zgrabi na silu iz
ruke, govoreći: »Ja ću je gospodaru ponijeti«.
VIDUŠAK: Srećno si se iskopala!
ČATURIKA: Dok je Taralika rasputila gornju haljinu kraljičinu što o granu bješe
prionula, ja sam pobjegla.
KRALJ: Vrsniče, kraljica ide amo a ponijela se je s moje velike pažnje: ti čuvaj ovu
sliku.
VIDUŠAK: Da tebe samoga čuvam, kaži. (Uzimlje sliku i ustaje) Kad se oslobodiš
ženske otrovi, traži me u dvoru Meghapratičhandu. (Brzo izlazi)
SANUMATIJA: Premda mu srce sada za drugom hlepi, obzire se na onu što je prije
častio. Ovo je sad slabo prijateljstvo.
VRATARKA (ulazi s listom u ruci) Pobijedio, pobijedio kralj!
KRALJ: Vetravatija! nijesi gredom vidjela kraljicu?
VRATARKA. Da kako! no pošto me je vidjela s listom u ruci, vratila se je.
KRALJ: Zna za pristojnost, te me nije htjela preko mojih dužnosti omesti.
VRATARKA: Kralju, savjetnik poručuje da s toga što se je zabavio mnogotrajnijem
računanjem dohodaka, samo je jedan grañanski posao mogao uzeti u obzir; i da taj posao
u pismo postavljen kralj izvoli opaziti.
KRALJ: Kazuj amo list! (Vratarka mu ga predaje)
KRALJ (pročitavši) Kako? Savjetnik piše: »Trgovac po imenu Danamitar, koji po moru
putovaše, poginuo je s brodom. Vrijedni čovjek jamačno ne ostavlja djece; njegovo
veliko imanje pripada dakle kralju.« Zbilja je nesreća nemati poroda. Pošto je vrlo bogat
bio, biće ima mnogo žena. Neka se istraži, je li koja od njih zdjetna.
VRATARKA: Kralju! kažu da njegova žena, kći jednog zborskog glavara u Saketu,147
baš je sad svetkovala punsavan.148
KRALJ: I neroñeno dete ima pravo na očinstvo. Idi, te tako kaži savjetniku.
VRATARKA: Kako kralj zapovijeda. (Upućuje se)
KRALJ: Nu hodi!
VRATARKA: Evo me!
KRALJ: Što je stalo, ima li ili nema poroda?
Nek se glasi: Ak' je komu
Mili roñak poginuo,
Dušjanat će zam'jenit ga,
Osim ako zlotvor bude. 155
VRATARKA: Tako će biti proglašeno. (Odlazi pa opet ulazi) Kao kiše u svoje doba,
raduju se kraljevoj zapovijedi.
KRALJ (duboko i žestoko uzdiše) Tako dobra obitelji kojim nestaje potpore jer izumiru,
za smrti najposljednjeg čovjeka prelaze drugomu. I za mojom smrti sreća će Purova
plemena biti kao zemlja u nevrijeme usijana.
VRATARKA: Ne zgodila se takova nesreća!
KRALJ: Teško meni što prezreh sreću kad mi se pokaza.
SANUMATIJA: Bez dvojbe kori sam sebe, jer se moje prijateljice spominje.
KRALJ: Pravu ženu, mojim trudnu baš porodom,
Ja otiskoh, uprav diku roda moga,
Koja plodom obilatim rodila bi,
Kano zemlja na vrijeme usijana. 156
SANUMATIJA: Imaćeš od srca poroda.
ČATURIKA (potiho vratarci) Aoh! s prigode onog trgovca kralj je postao slab i žalostan.
Hajde dovedi časnog Matavja iz Maghapratičhanda da ga razveseli.
VRATARKA: Dobro govoriš. (Odlazi)
KRALJ: Vajmeh! Dušjantovi su djedovi u smutnji. Zašto?
Misleć: »Ko će nama jaoh! od našega roda
Za njim žrtve po zakonu spravne prinositi?«
Piju vodu sad jamačno od bistrijeh suza
Što beščedan ja im l'jevam ko jedinu žrtvu? 157
(Pada u nesvijest)
ČATURIKA (gleda poplašena) Ohrabri se, ohrabri se gospodaru!
SANUMATIJA: Jaoh jaoh! Ima doduše svjetlost, ali, jer je sakrivena, on sad podnosi
najgoru tminu. Sad ću ga ja obeseliti. Čula sam jz usta Indrove majke, kad je Sakuntalu
tješila, da će bogovi željni posvetilišta izvršiti da kralj brzo pozdravi zakonitu ženu.
Utoliko ću milu prijateljicu tješiti ovijem što se je zgodilo. (Uzdiže se u zrak i izlazi)
IZNUTRA: Grijeh je brahmana ubiti! grijeh je!
KRALJ (razabire se i osluškuje) Oh! rekao bih da se tuži Matavaj. Ko je tamo? ko je
tamo?
VRATARKA: Pomozi, kralju, prijatelju u pogibelji!
KRALJ: Ko je onoga momka uvrijedio?
VRATARKA: Nekakvo nevidimo stvorenje zgrabilo ga je i postavilo na vrh dvora
Pratićanda.
KRALJ (ustavši) To nikako! zar zli duhovi da moju osvajaju kuću? Ipak
Kad ne mogu da poznajem ja nipošto
Da dan po dan ja posrćem za cijelo,
Kako mogu da saznadem tada stalno,
Kojim putem podanici moji idu? 158
IZNUTRA: Vrsniče, pomagaj! pomagaj!
KRALJ (idući dugim koracima) Ne boj se, prijatelju! ne boj se!
IZNUTRA (opet se viče »Ne boj se!«) Kako se neću bojati? Neko mi vratom natrag krivi
i na silu hoće da mi ga slomi kao sladorovac.
KRALJ (obazrevši se) Amo luk!
GRKINJA149 (ulazi s lukom u ruci) Gospodaru! evo luka i rukavice!150 (Kralj uzimlje
luk i strijelu)
IZNUTRA: Sad ću žedan vruće krvi ispod gr'oca,
Kano tigar tebe zaklat što se koprcaš.
Nek Dušjanat, što prognanih da strah otjera
Svog se luka svagda maši, sad ti pomože. 159
KRALJ (ljutit) Kako? o meni govori? Stani, mrcoždere! odmah će te nestati. (Napinje
luk) Vetravatija, kaži mi put k stubama!
VRATARKA: Ovuda, ovuda, kralju! (Idu svi hitro)
KRALJ (pogledavši na sve strane) Mjesto je prazno!
IZNUTRA: Pomagaj! pomagaj! ja tebe vidim časni, a ti mene ne vidiš, kao mišu
ulovljenu od mačka nema mi ufanja života.
KRALJ: O, ti što se dičiš tim što nevidivim postaješ! ugledaće te moja strijela. Evo
napinjem strijelu koja će Ubiti tebe smrti dostojna,
Spasti brahmana spasenja vr'jedna
Plamenac151 kako uzimlje ml'jeko
Ostaviv vodu s njim pom'ješanu. 160
(Zapinje strijelu. Ulazi Matalije152 pustivši Vidušaka)
MATALIJE: Asure153 ti Indar za nišan postavi 161
Proti njih samijeh nek se taj luk napne,
Jer na prijatelje umiljatim okom
Dobri sveñ sm'jeraju, ne strašnim strelama.
KRALJ (diže strijelu) O, Matalije! dobro došao, Indrov kolovošče!
VIDUŠAK (uljezavši) Onoga što me šćase zaklati kao žrtvu na posvetilištu pozdravlja
dobrodošlicom!
MATALIJE (nasmijavši se) Čuj, dugovječni, zašto me je Indar k tebi poslao.
KRALJ: Slušam.
MATALIJE: Ima četa Danava154, što se zove Nepredobiva, sinova Kalanamijevih.
KRALJ: Čuo sam za nju od Narada155.
MATALIJE: Nju ne može sam bog Indar da predobije,
Ti s' odreñen ko vojvoda da je uništiš.
Ko što mjesec rastjeruje tmine od noći
Koje sunce predobiti uv'jek ne može. 162
Izvoli dakle sa strelama uzići na Indrova kola i uputiti se na pobjedu.
KRALJ: Srećan sam da me je tako Indar počastio. No zašto si onako postupao s
Matavjom?
MATALIJE: I to ću ti kazati. Vidio sam, dugovječni, da te je smela žalost s nekakva
uzroka; te sam ono činio, da te naljutim; a zašto?
Vatra plamti, kad se drva potiču;
Kad se jedi zmija, huhor podiže;
Tako čovjek, kad ga štogod uzdrma,
K junaštvu se svomu opet ohrabri. 163
KRALJ (potiho Vidušaku) Vrsniče, treba da ja izvršim zapovijed gospodara od neba. O
tome obavijesti savjetnika i kaži mu na moje ime:
Tvoja pamet neka sama
Podanike sada štiti; Jer za tuñe stvari luk je
Ovaj napet opred'jeljen. 164
VIDUŠAK: Biće kako zapovijedaš. (Izlazi)
MATALIJE: Nek se dugovječni ispne na kola. (Kralj tako čini. Svi izlaze)

Svrha šestog djela.

DJELO SEDMO

(Ulaze kralj i Matalije sjedeći na kolima što lete kroz zrak)

KRALJ: Matalije, sad kad me je Indar onakom časti dočekao, ne nahodim se nje
dostojan, ako sam i njegovu naredbu izvršio.
MATALIJE (smijući se) Rekao bih da ste obojica nezadovoljni.
Malo c'jeniš ti usluge
Što si Indru učinio
S njegove počasti;
A junaštvu opet tvome
Diveći se, on prezire
Svoj odlični doček. 165
KRALJ: Matalije, štovanje što mi pokaza na otpustu nadmašuje doduše moje želje. Jer
pošto mi ispred bogova udijeli polovinu svog prestolja.
S podsmijehom pogledavši na Džajanata156
Koji srcem čast želeći blizu staše,
O vrat meni veza v'jenac od mandara157
Od sandala s njeg'vih prsi još požućen. 166
MATALIJE: A što dugovječni ne zaslužuje od gospodara neumrlijeh? Viñi!
Dvaput nebo Indra mila bogovima
Od strašnih Danava bi osloboñeno;
Sad strelama tvojim s upravim zglobima,
A negda noktima oštrim bogalava158. 167
KRALJ: Zato treba hvaliti Indrovo veličanstvo.
Ako sluge u velikim bitkam usp'jevaju,
Znaj, da to je gospodara osobna vještina;
Jer kako bi noćne tmine Arun159 rastjerao,
Da pred kola ne stavi ga bog tisućozračni? 168
MATALIJE: Istina je! (Vozi se malo naprijed) Odavde, dugovječni, viñi, kako je
svjetlost tvoje slave doprla do nebeskog svoda!
Ta na lišće kalpa160 stabra šarama
Ostacima od ličila boginja,
Izmišljajuć za pjevanje stihove,
Bogovi ti slavna djela slikaju. 169
KRALJ: Matalije, kad jučer iziñoh na nebo želeći boriti se s Asurima, ne pazih na put k
Indrovu raju. Na kojemu smo putu od vjetra161?
MATALIJE: Drugim krokom Višnuvovim od nečisti čišćen
Ovaj put se baš nazivlje vjetra Parivaha162
Koji goni po nebesima trostruku rijeku
I zvijezdama vrti, svuda zrake njima d'jeleć. 170
KRALJ: Matalije, zato mi je sad duša u vanjskim i unutarnjim čuvstvima mirna.
(Pogledav na kolesa) Sišli smo na put od oblaka163.
MATALIJE: Kako poznaješ?
KRALJ: Ta time što kukavice164
Prol'jetaju meñ paocim
I lašte se Indru konji
Sa sv'jetloga blijeskanja,
Pokazuju kola tvoja
S gobeljama maglom vlažnim
Da je vožnja vrh oblaka
Kojino su kiše puni. 171
MATALIJE: Do čas će se dugovječni naći na zemlji svoje kraljevine.
KRALJ (pogledavši nizbrdo) S brzog voženja čudnovat mi se čini ljudski svijet. Jer
S vrha gora koje se uzdižu
Spuštava se nizbrdice zemlja;
Već drveta ne sakriva lišće,
A debla se na vid pokazuju;
Pred očima šire se rijeke,
Što im s' uska ne viñaše voda;
Viñi! zemlja sve se približuje
Ko da leteć kogod je prinosi. 172
MATALIJE: Dobro si pogledao! (Pogledavši sa štovanjem) Aj, veličanstvene krasne
zemlje!
KRALJ: Matalije, koja se vidi ono gora široka što se kupa u istočnom i u zapadnom moru
i prolijeva zlatnu struju sličnu gredi od oblaka na zahodu sunca?
MATALIJE: Dugovječni, ono je gora Kimpuruša, po imenu Hemakut165, mjesto
savršenja pokore. Viñi!
Pradžapatij166 što se rodi
Od Mariča sina Brahma
Otac Sura i Asura
Tu sa ženom pokornik je. 173
KRALJ: To je sreća koju ne treba propustiti. Prije nego otidem, htio bih se časnomu
pokloniti.
MATALIJE: Dobro si promislio! (Slaze s kolima)
KRALJ (začuñen)
Oboda kolesa, ne čuje se štropot;
Ispred nas dizati ne vidi se praha;
Kad s' ustego uzde, jošte se ne vidi,
Da su kola sašla, jer zemlje ne tiču. 174
MATALIJE: Tolika je razlika izmeñu Indra i dugovječnoga!
KRALJ: Matalije, gdje je Kasjapova pustinja?
MATALIJE (pokazujući rukom)
U mravinjak napola zakopan;
Zmijinja mu koža prsi paše;
Oko vrata tijesno ga steže
Ogrlica suhih povijuša;
Na ramena pada s glave perčin
U komu su ptice gn'jezda svile;
Kano drvo nepomičan stoji
Eno mudrac put sunca obrnut. 175
KRALJ: Slava tebi koji strašnu pokoru vršiš! Matalije (zategnuvši uzde na kolima) Veliki
kralju, evo smo uljegli u pustinju Pradžapatijevu, gdje ima drvo mandar167 gojeno od
Aditije.
KRALJ: Ljepše je od Indrova neba ovo mjesto gdje duša počiva. Meni je kao da ronim u
amrtu.168
MATALIJE (ustaviv kola) Nek dugovječni siñe!
KRALJ (sišav) Što ćeš ti sad, Matalije?
MATALIJE: Ustavio sam kola, te ću i ja sići. (Tako čini) Amo, dugovječni! (Ide
naokolo) Pogledaj pokorničku šumu časnijeh mudraca!
KRALJ: Začuñen razgledam.
Tu u šumi gdje kalap169 drvo
Samim zrakom običaj je življet;
Vodu žuti pelud od lokvanja
Gdje se sveci po zakonu peru;
Razmišljaju nad dragom kamenju;
Ustežu se uz nebeske vile;
Ovi vrše pokore na mjestu
Koje druge pokorama traže. 176
MATALIJE: Doduše želje velikijeh ljudi u vis teže. (Ide pa govori put zastora) Oj,
Vrdasakalju, što radi časni Kasjap? Što kažeš? Da upitan od Dakševe kćeri170 o
dužnostima žene prema mužu, sad to razlaže njoj i drugijem ženama velikijeh mudraca?
KRALJ (osluškuje) Ta kod mudraca treba čekati dokolicu.
MATALIJE (pogledavši kralja) Neka dugovječni izvoli sjesti na ovaj korijen od
asoka171, dok ja nañem prigodu da ga povedem k Indrovu učitelju.
KRALJ: Kako misliš da je bolje. (Tako ostaje)
MATALIJE: Ja idem, dugovječni. (Izlazi)
KRALJ (pokazuje kao da je nešto sjetio)
Kad se dobru već ne nadam,
Što, mišice, zalud igraš172?
Jer prezrena negda sreća
U žalost se tek obraća. 177
IZNUTRA: Ne radi obijesno! Kako? opet se je na svoju ćud povratio?
KRALJ (osluškuje) Nije ovdje mjesto za obijest! Koga ovo baš kore? (Gleda put strane
odakle dolazi glas i smije se) O! koje je ovo dijete ne djetinje ćudi koje prate dvije
pokorničke djevojke?
Malog lava majci otev
Što se nije nasisao
Vlači s grivom raščupanom
Silom, da se s njime igra. 178
(Ulazi djetić zabavljen kao što je rečeno i dvije pokorničke djevojke)
DJETIĆ: Zini, lave, da ti izbrojim zube.
PRVA POKORNICA: Neskladniče, što mučiš živine koje mi kao svoju djecu držimo?
Eto biva to veća tvoja obijest! Dobro su mudraci nadjeli ime Sarvadaman173.
KRALJ: Zašto mi baš srce hlepi za ovim djetetom kao za roñenim sinom? Doista što sam
bez djece, to me za njim preteže.
DRUGA POKORNICA: Evo će te sad Ščepati lavica, ako joj sina ne pustiš.
DJETIĆ (smijući se) U! kako sam se prepao. (Pruža donju usnu)
KRALJ: U djetetu velikoga
Junaštva se vidi klica;
On je kano iskre puna
Vatra drva čekajući. 179
PRVA: Dijete, ostavi toga malog kralja od zvijeri, a drugu ću ti igračku ja podati.
DJETIĆ: Gdje je? Daj je. (Pruža ruku)
KRALJ: Kako? ima znak kralja od svijeta174?
Pružena mu ruka za žuñenom stvari
Na kojoj su prsti opnicom združeni.
Sjaje kano lokvanj u zoru cvateći
Na kom se ne vidi razdjel meñu listi. 180
DRUGA: Suvrata, ne može se njega umiriti riječima, nego hajde: u mojoj kolibi ima
zemljani paun našaran što je Markandeja, maloga pustinjaka. Donesi mu ga.
PRVA: Hoću. (Izlazi)
DJETIĆ: U toliko ću se s ovijem igrati. (Gleda pokornicu i smije se)
KRALJ: Kako mi je milo ovo svojevoljno dijete!
Srećni oni koji djecu kada k njim pribjegnu
Jedva kažuć zubepupke s bezuzročna sm'jeha
Tepajući milo, nose u krilu ih svomu
Te se jošte okaljaju prahom njihna t'jela. 181
POKORNICA: Lijepo! ne sluša me! (Obrće se) Ko je ovdje od pokorničke djece?
(Ugledavši kralja) O, ti čestita lica! hodi i izbavi lavića u igri mučena i držana rukom
koja se ne da lahko otvoriti!
KRALJ (pristupivši, smije se) O, ti, sine velikog mudraca!
Kako s ćudi nepokornom sada ti
Milosrñe tako vr'jeñaš oca svog
Komu zv'jeri od zla branit radost je,
Ko sandalu mlada zmija što udi.175 182
POKORNICA: Čestiti, nije ovo pokorničko dijete.
KRALJ: To se vidi i iz njegova postupanja slična njegovu ocu; no sam ja onako
promislio sluteći po mjestu. (Čini što mu je bilo rečeno, te dotaknuvši se djeteta govori u
sebi)
Kad djeteta, ne znam kojeg plemena,
Dotaknuv se, radost sam ja sjetio,
Blažen ti bi 'vako bio u srcu
Onaj srećni, čije d'jete ovo je! 183
POKORNICA (razgledavši njih oboje) Čuda! čuda!
KRALJ: Koje čudo, časna?
POKORNICA: Začudila sam se da je ovo dijete puki ti, i da od tebe ne bježi, premda te
ne poznaje.
KRALJ (milujući dijete) Kad nije pokorničko dijete, ta kojega je plemena?
POKORNICA: Purova.
KRALJ (u sebi) Kako? istoga plemena što i ja? Zato dakle nahodi časna da je meni
sličan. Ovo je najpotonji zavjet kod Purovića.
Koji prvo, zemlju štiteć, ištu stan
U dvorima svih raskoša punanim,
U kor'jenju od drveta stanuju
Posl'je gdje se tvrda vrši pokora. 184
(U glas) No opet ovo mjesto nije ljudima pristupno.
POKORNICA: Tako je kako čestiti govori. No mati ovoga djeteta, jer je rodica Apsarasi,
rodila ga je u ovoj Kasjapovoj pokorničkoj šumi.
KRALJ (u sebi) Ha! evo drugog razloga za ufanje! (U glas) A kako je ime kraljevskom
mudracu čija je žena ona časna?
POKORNICA: Komu će pasti na um spomenuti ime njega koji je ostavio svoju zakonitu
ženu?
KRALJ (u sebi) Ove riječi doista na mene smijeraju. A da mi je pitati ime majke ovog
djeteta? (Promislivši) No se opet ne pristoji pitati za tuñu ženu.
PRVA POKORNICA (ulazi noseći zemljanog pauna) Sarvadamane, viñi krasnog
sakunta, lati ga se!176
DJETIĆ (obazirući se) A gdje mi je mama?
OBJE POKORNICE: Kako mater ljubi, prevarila ga je sličnost imena.
DRUGA: Dijete, rekla ti je: »Viñi ljepog zemljanog pauna!«
KRALJ (u sebi) Zar mu je ime majci Sakuntala? No ima jednakijeh imena. Ili će me
smutiti sama opomena imena, kao vodena opsjena177?
DJETIĆ: Časna, mili mi se ovaj lijepi paun. (Uzimlje igračku)
PRVA (pogledavši mu na ruku, poplašena) Jadna ti sam! nema mu hamajlije na zglobu!
KRALJ: Ne boj se! Evo je! pala mu je, kad se je igrao s lavićem. (Hoće da je podigne)
OBJE. Ne, nemoj! Kako! odmah ju je dokučio! (Od čuda stavljaju ruke na prsi i gledaju
jedna drugu)
KRALJ: Zašto ste mi branile?
PRVA: Poslušaj, veliki kralju! Ovu travu što se zove aparadžita podao mu je časni
Maričević178 na roñenju njegovu. Ovu niko drugi, nego otac i mati i dijete, ne smije
dokučiti ako na tle padne.
KRALJ: A ako je ko drugi dokuči?
PRVA: Onda se pretvori u zmiju i ubije ga.
KRALJ: A to pretvaranje jeste li igda svojim očima vidjele?
OBJE: Toliko puta.
KRALJ (veseo, u sebi) Kako se ne veselim, kad se ispunjuju sve moje želje? (Grli dijete)
DRUGA: Suvrata, idi da kažemo ovaj dogañaj Sakuntali, koja se bavi svojom pokorom.
(Obje izlaze)
DJETIĆ: Pusti me da otidem k mami.
KRALJ: Sinko moj, sa mnom ćeš zajedno mamu pozdraviti.
DJETIĆ: Moj je tata Dušjanat, a ne ti.
KRALJ (smijući se) Baš me to samo nijekanje uvjerava. (Ulazi Sakuntala s kosama
skupljenim u jednu pletenicu) 179
SAKUNTALA: I kad sam čula da je Sarvadamanova trava ostala nepromijenjena u doba
kad je trebalo da se pretvori, nijesam se pouzdala u svoj udes. No ipak po onomu što mi
je Sanumatija kazala, može tako biti.
KRALJ (ugledavši Sakuntalu) Ah! ovo je časna Sakuntala!
Odjevena haljinama sivijem,
S pletenicom, omršala s pokore,
U življenje sveñ nevina, od mene
Okrutnoga od'jeljenje podnosi. 185
SAKUNTALA (ugledavši kralja koji je poblijedio od kajanja) Nije sličan mojemu
gospodaru! No ko bi ovako smio doticati se mojega djeteta branjena od hamajlije?
DJETIĆ (došavši k materi) Mama, ko je ovaj čovjek što me grli i sinom zove?
KRALJ: Ljubljena, što sam okrutan prema tebi bio, srećno se je svršilo, kad vidim da si ti
mene sad opet spoznala.
SAKUNTALA (u sebi) Srce! umiri se! umiri se. Udes se je ostavio svog gnjeva i na
mene se je smilovao. Ovo je zbilja moj gospodar!
KRALJ: Ljubljena!
Krasnolika srećno stojiš preda mnom
Komu spomen razgna tamu smućenja;
Tako mjesec, kad se svrši pomraka,
S Rohinijom180 milom ljubom združi se. 186
SAKUNTALA: Pobijedio gospodar!... (Ne može da govori, jer je plač duši)
KRALJ: Krasotice!
Premda suze r'ječ pobjeda
Prekidaju, ja pob'jedih,
Kad te vidjeh bez uresa
S ružičastim usnicama. 187
DJETIĆ: Mama, ko je ovo?
SAKUNTALA: Dijete, upitaj svoju sreću.
KRALJ (pada pred Sakuntalom na koljena) Iz srca žalost, tankostasa,
Otjeraj moga raspusta.
Ne znam ja zašto, onda strašno
Pamet mi bješe zbunjena.
Jer onaj, tmine kog osvoje
U sreći tako postupa,
Kano što s'ljepac v'jenac s glave,
C'jeneć ga zmijom, odbacio. 188
SAKUNTALA: Ustani, gospodaru! Doista u one dane moja nekreposna djela učinjena u
prijašnjem životu dozrijevahu, kad moj gospodar koji je tako milostive naravi izgubi
prema meni svako čuvstvo. (Kralj ustaje) A kako se je gospodar opet spomenuo ove
nesrećnice?
KRALJ: Kad mi iz rane izide strijela od žalosti, pripovidjeću ti.
S oblučaste obrvice suzicu što visi
Kad t' očistim, tankostasa, koju u poludi
Zanemarih, kad ti usnu suzna kap goraše,
Onda ću se od kajanja slobodan sjetiti. 189
(Čini kako je rekao)
SAKUNTALA (vidi prsten s imenom) Gospodaru, to je onaj prsten!
KRALJ: Tim što sam ovaj prsten opet dobio, dobio sam opet i uspomenu.
SAKUNTALA: Nepravo je radio što se nije onda pokazao kad sam htjela da uvjerim
gospodara.
KRALJ: Primi ga dakle, kao što povijuša primi cvijet za znak da je čvrsto s premaljećem
združena.
SAKUNTALA: Nemam mu pouzdanja; neka ga gospodar drži. (Ulazi Matalije)
MATALIJE: U dobri čas! Dugovječni se raduje da se je sastao sa zakonitom ženom i da
vidi svoga sina lice.
KRALJ: Moja je želja slatkog ploda stekla. Matalije, zar ne zna Indar za ovaj dogañaj?
MATALIJE (smijući se) Što je bogovima sakriveno? Doñi, dugovječni! Časni Kasjap
dopušta da ga vidiš.
KRALJ: Sakuntala, uzmi sina, te idi naprijed, jer želim vidjeti sveca.
SAKUNTALA: Stid me je otići s gospodarem pred starešinu.
KRALJ: Ali u svečanoj prigodi treba se držati zakona. Idi! idi! (Svi idu. Pokazuje se
Kasjap sjedeći s Aditijom)
KASJAP (gledajući kralja) Dakševa kćeri!
Ovo j' onaj, što pred vojskom tvoga sina181 ide,
Kralj od sv'jeta što ga ljudi Dušijantom zovu.
Svojim lukom on učini, da tr'jes oštri Indrov
Sad počiva i postade samo prazni ures. 190
ADITIJA: Poznaje mu se vrednost na licu.
MATALIJE: Dugovječni, evo te roditelji nebeskijeh stanovnika gledaju okom očinske
ljubavi. Pristupi k njima.
KRALJ: Matalije!
To su djeca Mariča i Dakša182,
Daleka su od Stvorca koljeno;
Njih mudraci izvorom nazivlju.
Dvanestore sunčane svjetlosti183;
Oni rode kralja od bogova.
Branitelja triju sv'jeta,184 Indra:
Bog još veći od Brahmana, Višnuv185
Od njih začet da bude, izabra. 191
MATALIJE: Tako je!
KRALJ (pada ničice) Oboma se poklanja Indrov sluga Dušjanat!
KASJAP: Dijete, dugo živi i brani zemlju!
ADITIJA: Sinko, budi nepobijediv!
SAKUNTALA: Sa sinom se klanjam vašim nogama!
KASJAP: Dijete!
Sličan Indru muž ti bio,
A sinak ti ko Džajanat186, Blagoslova boljeg nema,
Pavlomiji187 slična budi! 192
ADITIJA: Kćerce! budi ljubljena od muža! Svakako vam sin dugovječan bio i na radost
muževa i tvojega plemena živio! Sjedite! (Svi sjedaju uz Kasjapa)
KASJAP (pokazujući svakoga napose)
Zdravo, dobra Sakuntala,
Plemenito d'jete, kralju!
Krepost, blago a i zakon188
Sve se troje tu sastalo. 193
KRALJ: O sveti, prije su ispunjene bile moje želje pak sam tebe vidio; zato je upravo
nečuvena dobrota tvoja prema meni. Zašto?
Cvijeće se prvo kaže, a plod za njim;
Oblaci se prvo kupe, pa je kiša;
Uzroku je ova sveza i posljetku.
No ti meni dobro tvori prije časti. 194
MATALIJE: Na ovaj način stvoritelji svijeta dobro tvore.
KRALJ: Sveti, ja se s ovom vašom sluškinjom vjenčah po gandaravskom zakonu189, te
kad mi je nakom koje vrijeme njezini roñaci dovedoše, otiskoh je sa slabosti uspomene, i
ogriješih se o časnog Kanva iz vašeg plemena; tek poslije, kad ugledah prsten, spomenuh
se da sam se za kćer njegovu vjenčao. To mi se čudo čini.
Ko da videć kogod slona, reče: »N'je!«
Pa kad proñe, onda sumnjiv postane,
A stope mu uvjeri se pazeći.
Tako se je meni pamet m'jenjala. 195
KASJAP: Dijete, ne budi u strahu da si skrivio; i ona smutnja nije s tebe postala. Čuj me!
KRALJ: Slušam te.
KASJAP: Kad Sakuntala očito smetena bijaše došla kod vilinske vode190 i Menaka je
dovede k Dakčevoj kćeri191, onda razmišljanjem obaznah da je ova tužna tvoja zakonita
žena bila od tebe otjerana samo radi Durvasasova proklestva. I to se je proklestvo svršilo
kad si ugledao prsten.
KRALJ (odahnuvši) čist sam od prijekora.
SAKUNTALA (u sebi) Sreće moje! Nije me moj gospodar otisnuo bez uzroka. Ali se ne
spominjem proklestva: jamačno sam ga primila, ne sjećajući se, kad mi srce bijaše prazno
s odijeljenja. Zato su mi preporučjvale prijateljice da mužu pokažem prsten.
KASJAP: Kćerce, stekla si što si htjela: nemoj se dakle na muža ljutiti. Viñi!
S proklestva bi otisnuta, kad muž zaboravi;
Spomena mu povrati se, sad si ti gospoña.
Ne prima se na zrcalu okaljanu slika,
No na čistu vrlo lako sama ogleda se. 196
KRALJ: Sveče, evo je ona proslavila moje pleme! (Hvata dijete)
KASJAP: Znaj da će on biti kralj od svijeta. Viñi!
Zrakoplovećim na kolima
Prostrano more prešavši
Sedmootočnu192 pr'je će zemlju
Nepredobivi osvojit.
Sarvadamanom193 sad ga zovu,
Zv'jerenje silno jer kroti;
Bratom194 biće prozvan onda,
Jer će sv'jet c'jeli uzdržat. 197
KRALJ: Mi se svakomu dobru od njega nadamo, kad je sveti na njem izvršio sve
zakonite obrede.
ADITIJA: Neka i Kanuv bude u toliko obaviješten, kako su mu se kćeri ispunile želje.
Menaka koja kćer srdačno ljubi spravna je da me u tom posluži.
SAKUNTALA (u sebi) Upravo moju želju časna izgovara.
KASJAP: Moć je pokore onom časnomu već sve objavila.
KRALJ: Dakle nije na mene ljutit pokornik.
KASJAP: Ipak ga treba upitati o ovom radosnom slučaju. Oj! ko je tamo?
UČENIK (ulazi) Evo me, časni!
KASJAP: Galave, odmah poleti po zraku i u moje ime ponesi časnom Kanvu radosni glas
da je Sakuntala s djetetom, pošto se je njezino proklestvo svršilo, bila primljena od
Dušjanta kojemu se je spomen povratio.
UČENIK: Kako časni zapovijeda. (Izlazi)
KASJAP: Dijete, i ti sa ženom i sinom popni se na kola prijatelja Indra i otidi ka svojoj
stolici.
KRALJ: Kako časni zapovijeda.
KASJAP: I još
Podložnikom tvojim Indar
Nek obilni dažd poda;
A ti žrtve često noseć
Nebeskima ugañaj.
I vas dvoje nadživite
Sto koljena195 ljubeć se
A to slavno i na korist
Od obadva svijeta. 198
KRALJ: Časni, po mogućnosti nastojaću na krepost.
KASJAP: Dijete, koju ti još ugodnu stvar mogu ponuditi,
KRALJ: Ta što može biti ugodnije od ovoga? Ako mi časni još što ugodno hoće da učini,
neka se Baratova196 riječ ispuni:
Nek za korist podložnika
Sveñ se skrbi njihov kralj!
Ko j' odličan u znanosti
Sarasvatu197 nek časti!
Modrocrven, sam postavši,
Sa prostranom moći bog198,
Pošto umrem, nek ne pusti
Da s' iznova porodim.199 (Svi izlaze)

Svrha

OPASKE

1 Svaka indijska drama počinje proslovom u kojem upravitelj kazališta razgovara se s jednim
glumcem muškim ili ženskom te na taj način obavješćuje slušaoce o naslovu i piscu drame i o
osobama koje će prve stupiti na prizorište, a ne rijetko (kao u Plautovim proslovima) i o
sadržaju ili pletu drame. Ako se sudi i po pohvalama kojima se u ovom proslovu govori o samoj
drami, sva je prilika da nije, kao i većina doslije poznatih proslova, pisan od istog pjesnika što i
drama.
2 Na početku proslova ima svagda blagoslov, molitva u stihovima od dvije do četin ili najviše do
šest kitica. Ko bi izrekao blagoslov, ne zna se dobro; po svoj prilici, sam upravitelj, ako je bio
brahman; a ako nije, tad ko od brahmanskog plemena.
3 Isa jedno od imena boga Siva. Dosta je poznata u Evropi tnmurti ihti mdijska Trojica, koja se
sastoji iz boga Brahmana, Višnuva i Siva. Manje se zna da ova teologička na uka nije vele davno
obladala u Indiji, j da nam današnja sva tri boga nijesu jednako štovana, nego da se brahmanski
narod dijeli na dvije stranke za dva poslednja boga jer za Brahmana koji je stvorio svijet ali se
već njim ne bavi, malo ko mari. Sakuntalin pjesnik ili onaj komudrago Što je pisao ovaj
blagoslov, štovatelj je Sivov. Za bolje shvaćenje stihova što slijede, treba znati da Sivovi
štovaoci, panteisti kao što Su uopće Indijci brahmanske vjere, drže, da je Siv uzrok svega i da
je on sam sve a da se na svijetu javlja u osam oblika, tj. u pet stihija (u vodi, u ognju, u
zemlji, u eteru), u suncu i u mjesecu, i u Brahmanu svešteniku.
4 U vodi, jer Manu (prvi indijski zakonodavac) veli da je stvoritelj (Brahman) prvu stvorio vodu.
5 Četiri su glavna indijska plemena: brahmani (koji mogu sami biti sveštenici), kšatriji (vojnici),
vasji (trgovci), šudri (zanatlije i težaci) Prvi su do toga doveli svoje povlastice da se vjeruje da
je brahman, ako je sveštenik, jedna od zemaljskijeh osobnijeh objava glavnoga boga Siva i
Višnuva.
6 U ognju.
7 U suncu i mjesecu.
8 U eteru (sansk. alasa), koji drže Indijci da je peta stihija, tanja od zraka, da nosi zvuk i da je
(kao što današnja fizika potvrñuje) rasut po vasionom svijetu.
9 U zemlji i u zraku.
10 Po Wilsonu (Select Specimens of the Theattre of the Hindus), sva bi se strojba indijskog
kazališta sastojala iz zastora koji sakriva stražnji dio prizorišta za kojim se glumci oblače i
svlače i iza kojega izlaze kad se pokazuju na prizorište.
11 Predstavljačica, kao sve ženske a i muške osobe nižega stališa u sanskrtskoj drami, ne govori
sanskrtski nego prakrtski. Prakrt je jezik koji je postao iz sanskrta i što se tiče fonetike stoji
prema njemu gotovo u onakom odnošaju u kakvom stoji talijanski prema latinskom; tako, npr.,
kad ima u sanskrtu skup suglasnika, uopće u prakrtu ne ostaje nego jedan koji često biva
podvostručen; suglasnici K, G, Č, Dž, T, D, P, B često izmeñu samoglasnika posve izostaju, ili T
i P, pretvaraju se u D i B; od tri sanskrtska sična slova ne ostaje nego samo S; J se pretvara u
Dž. U obziru na etimologiju, može se sravnati prakrt s današnjim grčkim jezikom, jer je od
padeža izgubio dativ, od brojeva dual i nekoliko je promjena pregorio kod glagola. Blago jezika
ostaje isto kao u sanskrta. Za sravnanje sanskrta s prakrtom evo prvijeh riječi predstavljačice,
kako bi sanskrtski glasile: arja, ijam, asmi, adžnapajatvarjah, ko nijogonušthijatam iti. A
prakrtski su ovako: adždža, iamhi, anabedu adždžo, ko nioo anučitthiadutti. Indijski gramatici
dijele prakrt u mnogo narječja, ali u doslije poznatijem dramama nema ih više od tri. Narječje
(sauraseni u prozi, maharastri u poeziji) kojim govore većina glumaca vrlo je meko i glatko,
osobito u ženskinja. Ova smjesa različitih jezika i narječja bez sumnje je podavala neku
izvanrednu živahnost komičnom razgovoru, koju možemo donekle spoznati po talijanskoj
komediji dvaju prošlijeh stoljeća.
12 U originalu stoji riječ nataka. Od dvadeset i osam vrsta drama što nabrajaju indijski dramski
teorici, najpretežniji je natak, koji više od ostalijeh naliči grčkoj tragediji. Predmet treba da
mu bude slavan i pretežan; glavna je osoba bog ili polubog ili kralj; strast koja u njemu djeluje
ljubav ili junaštvo; ne može imati manje od pet ni više od deset djela (Wilson u goresp. dijelu)
13 Kalidas je j'edna od glavnih dika indijskog Parnasa; u stihovima navedenijem od ser Williama
Jonesa, prvoga Sakuntalina prevodioca, govori se da je Poezija kći Valmikija (pjesnika
Ramajana, indijske Odiseje), da ju je Vjas (pjesnik Mahabharata, indijske Ilijade) odgojio a da
je ona sebi za muža odabrala Kalidasa. Ovoga zovu jednim, i to najvrednijim od devet biserovih
zrna u dvoru kralja Vikramaditija, čije kraljevanje indijski pisci slave kao najsjajniju epohu u
svojoj povijesti. Ovaj bi Vikramadit po predavanju živio 56 godine prije Hrista, jer s njega i s
one godine počinje era nazvana samvat. No Albrecht Weber (u uvodu k drami Malavik i
Agnimitar) navodi ] nekoliko razloga da je Kalidas kasnije živio; svakako nije kasnije od prvijeh
pet stoljeća naše ere. Osim Sakuntale pisao je druge dvije drame: Vikramoroasi i
Malavlkagnimitra (za ovu se dvoji je li njegova); dva eposa: Ragkuvansa i Kumararasambhava;
dvije liričke pjesme: Meghaduta i Rtusanhara. Još mu se pripisuje nekoliko drugijeh pjesama
no, sudeći po slogu, dvoji se ili se očito vidi da nijesu njegove.
14 U originalu Abhidžnanasakuntala, literarno Znak Sakuntala. Ovdje je mjesto primijetiti da je
ova drama bila prvi put poznata u Evropi god. 1789. po engleškome prijevodu ser Williama
Jonesa i da je odmah bila primljena takim zadovoljstvom da je u malo vremena s engleškoga
bila prevedena na nekoliko jezika i Gothea je nadahla krasnom kiticom što smo stavili uz
naslov. Sanskrtskim tekst bi prvi put izdan god. 1830. u Parizu od Chezya. Ali mnogo bolje
izdanje bi napravljeno god. 1842. u Bonnu od Bohtlingha, s dodatkom mnogobrojnijeh opazaka i
njemačkog prijevoda. Bohtlingh, slijedeći u tom Brockhausa, dijeli sve rukopise Sakuntale na
dvije glavne recenzije, na devanagars ku, koju on cijeni starijom, pravilnijom, ina bengalsku,
opširniju, po kojoj je Jonesov prijevod i Chezvevo izdanje. Zatim god. 1867. Monier Williams u
Londonu izdade opet devanagarski tekst s nekim preinakama i s mnogim opaskama. Mi se
držimo ovoga, pomažući se gdjekad Bohtlinghovim izdanjem. Još nam je dodati da je bengalski
tekst bio izdan i u Kalkati više puta i u Kilu god. 1876. od Pischela, koji cijeni da je ova
recenzija bolja od druge.
15 U originalu grisma, vruće doba, koje traje od polovine maja do polovine julija: jer Indijci
dijele godine u šestero.
16 Patala je cvijet (Bignonia suaveolens) vrlo ugodna mirisa. Neka nam čitalac ne zamjeri kad
nañe ovakvijeh tuñih riječi u našem prijevodu; ali tu nema pomoći. Indijska je priroda drukčija
od naše, te u opisima svaki čas dolaze imena bilja kojega ne samo kod nas nema nego često
nije ni poznato, te treba za nevolju pridržati sanskrtsko ime.
17 Mimosa sirissa: Kod ovog cvijeta, kao i kod neko liko našega cvijeća što spada meñu
Mimoseae, mnogobrojni dugi prašnici sačinjavaju kitice.
18 Ovaj distih upravo samo zato stoji da javi slušaocima dolazak kralja Dušjanta na prizorište.
Svagda imaju na to opaza indijski dramatski pjesnici da nove osobe budu naviještene pri svom
dolasku.
19 Kralj Dušjanat (ili Dušmanat, Dušvanat) nije izmišljen od pjesnika, nego je jedan od
legendarnih indijskih kraljeva od Mjesečeve dinastije.
20 Po pravilima dramatske etikete ima kočijaš dati svomu gospodaru naslov ajušman, tj.
dugoga života.
21 Pinaka je ime gdjekad buzdohana a često luka Sivova.
22 Kusa ilidarbha (Poa cynosuroides) - trava duga vlata, tvrda, duga i oštra lista; upotrebljavaju
je brahmani kod posvetilišta i kod drugih svečanosti.
23 U opaski 10. već je kazano da je na dnu prizorišta bio samo zastor i da nije bilo prizorišnih
slika kao što smo naučni vidjeti u našim kazalištima; a ni onoliko koliko kod Grka. Nijesu
takoñer Indijci imali ni drugijeh sprava ni strojeva, te i u ovom prizoru možemo pomisliti da su
bila upravo kola na prizorištu a možda i konji, no, što se tiče trčanja kola, to je bio dužan
kolovozac predstavljati samim svojim gibanjem: kako bi to gledaoci mogli razumjeti, njihova
briga!
24 u orig. čamaraa, t.j. rep odjeka (Bos grunjens), koji se drži kod bogatih Indijaca za tjeranje
muha; postavlja se i konjima i slonovima na glavu kao ures i znak velikog dostojanstva. S brzine
konja vjetar im drži Čamar na glavi obrnut nepomično natrag.
25 Indar je bog od neba i zraka, najpoglavitiji od indijskijeh bogova za Brahmana, Višnuva i
Siva.
26 U preistorično doba dvije glavne dinastije vladahu Indijom, Sunčeva i Mjesečeva. K ovoj,
kako rekosmo u op. 19, spada Dušjanat sin Anila sina Taususa sina Purova. Od ovoga
posljednjega uzimlje ova dinastija patronimično ime Purovići. Ovako se zovu i junaci velike
epičke pjesme Mahabharata. Protagonist drugoga eposa Ramajana, Ram ili Ramačandar spada u
Mjesečevu dinastiju.
27 Barat sin Dušjantov u legendama je postao, kao što glasi blagoslov, kralj svega svijeta; samo
treba opaziti da je za Indijce cijeli svijet bio samo Indija.
28 U matici pratigrhitam, tj. primljeno! ovom se formulom odgovara na blagoslove.
29 Somatirtha (po M. Williamsu) sveto je mjesto na zapadnoj indijskoj obali u Guzeratu blizu
sadašnjeg Somanata.
30 Ingudi (Terminalia catappa) - drvo je što raña vrlo ugodno voće; iz njega se vadi ulje kojim
pustinjaci mažu kose.
31 Pustinjaci nose haljine od lika koji, da omekŠa, prije kiša u vodi.
32 Darbha isto što kusa, v. op. 22.
33 I Indijci shvaćaju kao znake budućnosti nenadne dogañaje, npr. titranje mišice ili trepavice.
Dobar znak biva čovjeku s desne strane, a ženskoj s lijeve, rñav znak naprotiva. Kad zaigra
desna mišica čovjeka, slutnja je da će domalo ugledati svoju ljubovnicu.
34 Kasjapa - Kasjapov potomak - to je sam Kanov o kome su prije govorili pustinjaci. Kasjap je
sin sina Brahmanova Maričija, jednoga od sedam pradžapatija ili patrijarha.
35 Navamallika (Jasminum sambac) - arapski Čemin - vrlo lijepi cvijet preugodna mirisa.
36 Modri je lokvanj Nymphaea lotus, a samij Mimosasuma, stabar u koga je vrlo tvrdo drvo.
37 V. op. 31.
38 U matici sarasidža - (cvijet) roñen u barešu. Ovim se razumije ili sveti lokvanj (Nymphaea
lotus) ili divni
orašunac (Nelumbium speciosum), obadva prekrasna cvijeta vrlo cijenjena u Indiji, na onaj
način kao kod nas ruža.
39 Mimusops elengi - krasno drvo milomirisna cvijeća.
40 Vitki stas mladijeh djevojaka biva često od indijskih pjesnika usporeñen s povijušom ili
pletencem.
41 Prijamvada znači ona što prijatnijeh riječi govori - Miloreka, Sladoreka.
42 Tj. mjesečnom svjetlosti u šumi.
43 Vrsta drva magna jako mirisna.
44 Kralj kao kšatrij iliti vojnik ne smije uzeti ženu iz brahmanskog plemena, zato ufa da mati
Sakuntala nije od brahmanskog plemena kako Kanav za kojega on misli da je pravi Sakuntalin
otac. Brahmani se mogu vjenčati i za žene drugog plemena, te im tad djeca spadaju u niže
pleme, iz kojega se mogu ženske udavati za kšatrije.
45 Šatžarana - šesteronog - tj. pčela. Za bolje shvaćenje kitice 24, primijećamo da su imena
(madhukara - što čini med - bhramara - što oblijeće, šatčarana) što se ovdje upotrebljavaju,
muškoga roda.
48 Smisao je ove kitice da Sakuntala, sa svom svojom nevinosti i prostodušjem. brani se od
pčele takim očijukanjem i micanjem da može pomamiti čovjeka isto kao tomu vješta ženska.
Od ljupkih ženskih kretanja Indijci imaju osobiti obzir na pomicanje obrva.
47 Pjesnici indijski često napominju meñu ženskim ljepotama vanjski kut od oka, koji s dugijeh
trepavica rekao bi da trepti i ostaje kao produžen put slijepoga oka.
48 Tj. da obazna je li ili nije Sakuntala od brahmanskog roda.
49 Pustinjaci bijahu odmah spoznali kralja, jer sjeñaše na kolima u kraljevskom ruhu. Nije bez
razloga pjesnik izmislio da kralj svuče ruho prije nego uljeze u pustinjački gaj; tako ga sad
djevojke ne poznaju.
50 V. op. 26.
51 Ovim se riječima pozdravljaju indijski pokornici.
52 Saptaparna - sedmeroper (Alstonia scholaris)
53 Rši (što se može prevesti mudrac ili svetac) veliko je dostojanstvo koje može stići pokorom
bog (devarši), brahman (brahmarši), Kralj (radžarši) Anasuja iz udvornosti nazivlje kralja
radžarši, poznajući po odijelu da je kšatrij.
54 U matici Kausika, tj. Kusikov unuk. Ovi je Visvamitar, jedan od najglasovitijih pokornika u
indijskoj legendi i učitelj Rama, protagonista U pjesmi Ramajana. On, premda kšatrij rodom,
zasluži svojom izvanrednom pokorom da bude od boga Brahmana prenesen u brahmansko
pleme.
55 Po indijskoj teologiji, ljudi pokorom postaju mogućni i još mugućniji od bogova; zato se ovi
boje velike pokore, i više su puta poslali na zemlju, da ometu koga svetoga pokornika,
Apsarase. Ovo su nebeske djevojke, ili nimfe, ili vile što prebivaju na nebu i dvore Indra, kralja
od neba; sve su prekonaravne ljepote. Ima ih 35 milijuna.
56 Kanvovoj sestri.
57 V. op. 17.
58 Maharadža - veliki kralj - naslov je što se daje neodvisnijem kraljevima (bhupati) ili
suzrenima koji imaju pod sobom podložnijeh kraljeva (radžan)
59 Vrsta Barlerie sa šipkovim cvijećem i s oštrim dračama.
60 Vidušak jeu indijskoj drami lakrdijaš i pouzdani protagonistov drug. U licu je ružan,
sjedokosan, grbav i hrom; i odijelo mu se hoće da je smiješno. Po pameti je ujedno budalast i
lukav kao talijanski Arlekin ili Pulcinella; Wilson ga nahodi slična Sanču Panzi. Zadaća mu je da
svojim lakrdijama razveseli slušaoce, no to, po dosjetljivosti kakvu uopće kaže, ne bi mu često
pošlo za rukom u Evropi; a s druge strane ima sve pouzdanje protagonista (makar ovaj bio kralj
ili druga odlična osoba) i njemu je posve podan i vjeran, te ga svjetuje i pomaže u ljubovnim
poslima. Za čudo je da budalast Vidušak, komu se često ostali glumci rugaju, svagda biva od
brahmanskog plemena, no mu baš to svojstvo daje pravo da može i s kraljem prijateljski
govoriti i šaliti se. Još treba primijetiti da premda je brahman, govori prakrtskim jezikom.
61 Vidušaku, kaonoti brahmanu, meso nije ugodna hrana.
62 U originalu: Vrh micine puhvica (čibuljica) je postala (poslovica)
63 Smisao je, kao što kaže jedan indijski tumačnik, da svu noć kralj nije spavao.
64 Imenom javana zove se sad u Indiji uopće tuñinac a osobito muhamedanac; no je u
Kalidasovo vrijeme svakako ova riječ imala svoje pravo značenje - Grk. Javankeili Grkinje, kako
se i drugdje spominje, prate kralja i nose mu oružje. Po svoj su prilici bile robinje u ratu
ugrabljene iz bližnjeg grčkobaktrijskog kraljevstva, te radi svoga grčkog izobraženja bile su
izmeñu ostalijeh odlikovane.
65 Poslovica.
66 Obični pozdrav, kad se kralju pristupi.
67 Vidušakavo ime u ovoj drami.
68 Cyperus rotundus mirisna trava, koju svinje rado jedu u Indiji.
69 Surjakanta (ljubljen od sunca) ime je nekakva dragog kamena, po pričanju indijskijeh
pjesnika, žestoko se razgrije na sunčanim zrakama. Jesu li pri tome znali i mislili o svodnji
sunčanih zraka kroz staklenu leću?
70 Calotropis gigantea jaki tvrd stabar; navamalika je vitka i slaba.
71 Ili Srija boginja od sreće i ljepote.
72 V. op. 30.
73 Po Manuvovu zakoniku kralju pripada šestina zemaljskog ploda.
74 Smisao je ove kitice da se kralj malo razlikuje od brahmana pokornika zato što, kako
brahman izabire sebi za stan sveto mjesto, pustinju, kralj ima stan na svačiju korist otvoren (za
dijeljenje pravde itd), dakle zato svet; kako brahman svagdanjom pokorom izvršuje svoje
dužnosti, i kralj ih ispunjuje braneći brahmane pri posvetilištima. Pošto dakle i kralj tijelo
svoje kroti podlažući ga tuñoj koristi, zaslužuje da mu se na nebu od dva Gandarva (nebeska
pjevača ili svirača) ime proslovi kaonoti pravomu kralju - mudracu (radžaršiju, v. op. 53)
75 Suri su dobri bogovi koji stanuju s Indrom na nebu i sinovi su Kasjapa (v. op. 34) i Aditije. S
njima se gdjekad zavade Asuri ili Dajtji, zli bogovi, sinovi istoga Kasjapa i Ditije. U tom slučaju
Suri pozovu na pomoć kakva junačkoga kralja sa zemlje.
76 I sad je u Indiji običaj da se pred kralja pristupi s darom u ruci.
77 Rakšaši su strahoviti grdni zli duhovi što se ljudskijem mesom hrane i ometaju brahmane pri
posvetilištima.
78 Kralj Trisankuv bijaše naumio otići na Indrovo nebo sa svijem tijelom, te kad na tu svrhu
zapita pomoći u svetog brahmana Visvata, ovaj mu odgovori da to ne može biti; i Visvatovi
sinovi kojim se poslije obrati, ne samo ga ne pomogu nego, ljutiti zato što nije njihovu ocu
vjerovao, pretvore ga da od kšatrija postane čandalom (najnižim indijskim plemenom poznatim
u Evropi pod imenom Parja) Visvamitar Sakuntalin otac (v. op. 54), smilovav se na njega,
svojom svetinjom uzdigne ga sa svijem tijelom na nebo, no ga bogovi otisnu; ali on padajući
pozove na pomoć Visvamitra, koji ga svojom zapovijedi ustavi izmeñu neba i zemlje.
79 Usira je korijen od Andropogon muricatum, od kojega se pravi mast dobra za rashlañivanje
tijela. Za tu svrhu služe i biline o kojima se poslije govori, kao lokvanj, orašinac i darab iliti
kusa.
80 Vitana je neko posvetilište: voda što je pri njem služila ostaje posvećena i korisna protiva
nemoćima.
81 I kod Indijaca bog je od ljubavi oružan lukom kao kod Grka. Luk mu je od sladorovca, tetiva
sastavljena od pčela a nosi pet strijela (za pet čuvstava), od kojih svaka ima cvijet za rt.
82 Kama, Kamadeva, Ananga (bez tijela), Manmatha (koji mami pamet), Kandarpa, Makaraketu
(koji ima na zastavi nekakvu ribu) i Smara, sve su imena indijskog Erosa ili Kupida.
83 Kam doñe da nadahne Hara ili Siva ljubavlju prema njegovoj ženi Parvatiji; no Siv, koji se u
ono doba bavljaše pokorom, tako se razljuti da jednim plamom svojih očiju stvori tijelo
jadnoga boga od ljubavi u pepeo. Odatle ovomu i ime Ananga ili Bestjelesni - Sveti pokornik.
Urva, koga moljahu bogovi da ostavi od sebe poroda, ne htijaše isprva, govoreći da će njegov
porod uništiti svijet; na svrhu rodi iz bedre oganj koji odmah stade pitati hrane i bio bi vasioni
svijet izgorio da ga nije glavni bog Brahman namjestio u Ocean da mu voda bude hrana.
84 Madhavi (Gaertnera racemosa) krasna povijuša s mirisnijem cvijećem.
85 V. op. 82.
86 Preko obreda za mrtve u Indiji proliva se voda sa sezamom.
87 Atiraukta je isto što madavija (v. op. 84); a o sahakaru se govorilo u op. 43.
88 Mučno je razumijeti ovu izreku. Visakhe su dvije zvijezde u jednom od 27 zviježña u svakom
od kojih mjesec prebiva po jedan dan. Po svoj prilici, kralj zove Visakama dvije drugarice a
Sasankalekhom (upravo novim mjesecom kad je najtanji) vitku Sakuntalu. Da se Visakhe ne
odnosi na nju, niti Sasankalekha na kralja, kako hoće M. Williams, dokazuje broj dual kod
prvoga imena i ženski gramatikalni rod kod drugoga.
89 Ježenje je kože kod indijskijeh pjesnika svagda znak jake strasti.
90 Kralj usporeñuje sebe s mjesecom, a Sakuntalu s nekom vrstom lokvanja što cvate samo
obnoć.
91 Po pravilima dramatičke etikete drugarice već ne govore s Dušjantom kako s kraljem, nego
kako s ljubovnikom njihove prijateljice.
92 Od starinskijeh brahmanskijeh zakona primljeno je kao zakonito i vjenčanje po načinu
Gandarava (v. op. 74 pri svrsi), tj. kad se dvoje vjenča bez svjedoka i bez dopuštenja starijih.
93 Priča se u Indiji da brahmanska iliti mandarinska patka (Anas casarca) obdan žive s mužem,
a noću se od njega razdijeli.
94 V. op. 79.
95 Agnij bog od ognja.
96 Tj. mjesec koji po mnjijenju Indijaca ima neki osobiti upliv na rastenje boja. Indijci takoñer
cijene da sunce i mjesec zalaze za neku goru na zapadu koju zovu Asta.
97 Neke vrste lokvanja ne cvatu nego obnoć, s jutrom rano zatvora im se cvijet.
98 V. op. 82.
99 V. op. 36. Samijevo se drvo trvenjem lako užiže.
100 v. op. 39.
101 Mrgaročana je mirisna i Ijekovna pomast što se vadi iz tijela kakve sajge. Sveta se zemlja
donosi sa svetijeh kupališta. Durba (Agrostis linearis ili Pajanicum dactylon) sveta je trava koja
ima, po mnjijenju Indijaca, osobitu ljekovnu krepost.
102 Hastinapura (slonski grad) - jedan od najglasovitijih gradova u staroj Indiji, glavno mjesto
Dušjantova kraljevstva, kod današnjeg Delhija.
103 V. op. 58.
104 Lak daje neki crvić (Coccus lacca) te služi kao crvena mast, kao pokost itd. Njim bogate
Indijke bojadišu noge.
105 Indijske su žene nosile obično dvije haljine: jednom, kraćom, pokrivahu ramena i prsi, a u
drugu, dulju, zamotavahu sve tijelo.
106 Jajat muž Sarmištin, jedan je od Dušjantovihej pradjedova i otac Purova, čije ime nosi
Dušjanat kao patronimik (Purović) Sravni »Jajata, epizoda iz Mahabharata« krasni metrički
prijevod Sime Popovića u »Vili« god. 1866.
107 Rgved, jedna od najstarijih knjiga na svijetu, sadržava skup starinskijeh indijskijeh
pjesama na čast ondašnjijeh indijskijeh bogova, tj. elemenata.
108 Kokila vrsta od kukavice što žive u Indiji i pjeva onako kao kod nas slavuj.
109 V. op. 42 i riječi Anasujine na koje se odnosi.
110 Sjamaka (Panicum frumentaceum ili colonum ) - vrsta prosa što jedu Indijci.
111 Kširavrkša - Ficus glomerata.
112 V. op. 93.
113 Vidi op. 55.
114 Posteljnik (sansk. Kančuki) upravo je nadzornik i čuvar od kraljeva harema.
115 Seša zmija s tisućom glava, na jednoj od kojih stoji naš svijet. Najzadniji se stih odnosi na
kralja koji bi imao primat po zakonu šestinu od zemaljskog ploda.
116 Sjenilo je kraljevski znak.
117 Telali (sanskr. Vaitatika) opominju kralja njegovih dužnosti u opredijeljena vremena.
118 V. op. 33.
119 Dugijeh očiju.
120 V.op.82.
121 V. op. 97.
122 Riječ čakravartin znači i gospodar do obzorja i onaj koji ima (Višnuvovu) plojku u ruci.
123 Sanskrt sjala (kraljev) svak u indijskijem dramama osobiti je karakter. Sveñ je kraljev
ugodnik i načelnik redarstva.
124 Dva redara i čovjek (ribar) govore osobitim prakrtskim dijalektom (magadhi), kod kojega je
osobitost da se svako r izgovara l i da glas s ne izgovara se čisto. Kraljev svak u drugijem
dramama govori tim istim narječjem, no ovdje govori običnim prakrtom.
125 Sučak je ime jednoga redara a Džanuk drugoga.
126 Za brahmana su najnečistiji zanati kod kojih se ubijaju živine, kao kod ribara, mesara,
lovaca, kožara itd.
127 Upravo Cvprinus rohita vrsta indijskog krapa.
128 Tj bengalskim rukopisima ne stoji ovjenčati nego ubiti što se bolje slaže s riječima koje za
ovim dolaze.
129 Preveli smo po bengalskoj varijanti, jer u dervanagarskim rukopisima stoji: »Sad ćeš biti
hranom za jastrebove ili ćeš vidjeti pasje lice«, što nije lako razumjeti.
130 Jama je indijski: Ad ili Pluton.
131 V. op. 55 pri svrsi.
132 Sakuntalinom majkom.
133 V. Op. 82.
134 V. Op. 81.
135 V. op. 108.
136 V. op. 82.
137 Smisao je ove poslovice da se nesrećama lako prigoda javlja kako će nas napasti.
138 Manasidža - roñen u duši, još jedno od imena boga od ljubavi.
139 Gaertnera racemosa.
140 Kralj zove Vidušaka prijateljem, dakle Sakuntalu Vidušakovom prijateljicom. To je posve
po indijskoj etiketi.
141 U Dubrovniku je zvrk što latinski cincinnus ili
cirrus talijanski riccio, njemački Haarlocke.
142 I znoj je kod Indijaca jedan od znakova velike ljubavi.
143 Preveli smo »vodenom opsjenom« riječ mrgatršnika (literalno žeña zvijeri) koja upravo
znači onaj fizički pojav što se obično zove fata morgana.
144 V. op. 17.
145 Napominjemo da je ime pčele u sanskrtu muškoga roda. 148 Momordica monadelpha - vrsta
lubenjače s krasno crvenim plodom.
147 Saketa ili Ajadhja današnji Oude.
148 Obred što u Indiji svetkuju žene, kad prvi put sjećaju da dijete kopore.
149 V. op. 64.
150 pri zgañanju iz luka trebalo je imati ruku obranjenu od udarca tetive.
151 Hansa - vrsta plamenca (Phoenicopterus) po indijskoj priči, rastavlja mlijeko od vode.
152 Indrov kolovozac:
153 V. Op. 75.
154 Danavi su zli duhovi potomci Kasjapa (v. op. 75) i Danuve. Njihov otac Kalanamije imaše
sto glava i sto ruka.
155 Narad je bog mudrac glasoviti u indijskoj mitologiji.
156 Džajanat je Indrov sin.
157 Mandar je jedan od pet stabara svagda punih neuvehla cvijeća u Indrovu raju. U Indra su
prsi pomazane mašću iz drugoga od tijeh stabara Haričandana (tj. žuti sandal)
158 Četvrto upućenje boga Višnuva, kad u prilici polučovjeka polulava spase (Indrovo) nebo,
zemlju i pakao od diva Hiranjakasipa.
159 Aruna je isto što i zora, no je u indijskoj mitologiji muškog spola; naslikan je kao krasni
mladić bez nogu što stoji pred suncem na kolima kao Kolovozac:
160 Kalap je jedan od stabara u Indrovu raju (v. op. 158) koji podaje što god čovjek može
zaželjeti.
161 Putima od vjetara zovu Indijci predjele u koje oni dijele zrak i sve vidimo nebo, jer drže da
u svakome kao motor ima osobiti vjetar, tako, npr., u prvom predjelu koji sa drži zemaljski
parokrug, vjetar je naš zemaljski koji goni oblake itd.; u drugomu (sunčevu) predjelu vjetar
goni i vrti suncem. Ovakih predjela drže da je sedam.
162 Vjetar Parivah puše i vlada u šestom od gore pomenutih (v. op. 162) predjela. U ovomu se
nalaze sedam zvijezda što sačinjavaju velika kola iliti velikog medvjeda (Ursa major) i sveta
rijeka Ganga preko svoga nebeskog toka: Gangu nazivlju. Indijci trostrujom, jer drže da prvo
teče po ovom nebeskom predjelu zavrevši iz prsta Višnuvove noge, te da se sa zemlje vidi kao
mliječni put, zatim pada na Sivovu glavu i spušta mu se niz kose na zemlju, po kojoj drugom
strujom teče; a treća joj je struja po paklu ili bolje da rečem, po Patalu, tj. po podzemnom
kraljevstvu Asura i Naga (bogova zmija) Za razumljenje prvoga stiha treba znati da neki Asur,
potomak Hiranjakasipov (v. op. 159), i on ogromni div po imenu Bali, bijaše pokorom i
bogoštovanjem dobio oblast nad nebom i zemljom i Patalom, a da je Višnuv naumio oteti mu tu
vlast. Za tu svrhu (u svom petom upućenju) Višnuv se pretvori u malog čovuljka, te takovi
došavši pred diva isprosi u njega toliko mjesta koliko bi mogao prekoračiti u tri koraka. Onda
neizmjerno uzrastavši, bog prvim korakom zauzme svu zemlju, drugim sve nebo, no ostavi Patal
Baliju radi njegovijeh zasluga.
163 To jest na prvi predjel ili put od vjetara (v. op. 162), te bi tako kola u čas preletjela sa
šestog predjela na prvi.
164 U originalu čataka, tj. Cuculus melanoleucus, o kojem misle Indijci da se samom vodom od
oblaka hrani.
165 Hemakuta (sa zlatnim vrhom) sveta je gora u Himalaji. Na njoj prebiva Kuver, bog od
bogastva, sa svojim slugama Kimpurušima, čovuljcima s konjskom glavom.
166 Tj. Kasjap, v. op. 34. Imao je trinaest žena od kojih najstarija, Aditija, rodi Sure ili dobre
bogove, a ostalijeh dvanaest Asure. U ovoj se drami ne govori nego o Aditiji.
167 V. Op. 158.
168 Amrta (ambrosia) - piće bogova koje podaje neumrlost.
169 V. Op. 161.
170 Aditije.
171 Jonesia Asoca. v. op. 33.
173 Sarvadamana - koji sve kroti.
174 v. op. 123. Taj znak, kao što se vidi iz kitica 180, sastojao se u tome da su prsti (po svoj
prilici samo donekle) sastavljeni bili opnom kao kod ptica plivačica.
175 Govori se, da zmija gnijezdi u korijenu od sandala.
176 U originalu prakrtski Saundalav annam pekkha prevedeno sanskrtski Sakuntalavanjam
preksasva, tj. viñi ljepote od ptice (sakunta, prakrt. saunda)! Dijete po početku riječi
Saundala... misli da djevojka o njegovoj majci govori. Nijesmo drukčije umjeli prevesti igru od
riječi, nego smo ostavili sanskr. sakunta i dodali 1atigase.
177 V. Op. 144.
178 Sin Maričev - Kasjap. V. op. 34 i 167.
179 Znak žalosti kod Žena.
180 Rohinije jedno od 27 zviježña o kojima govorismo u opasci 88. U indijskoj mitologiji
shvataju se ta sviježña kao mjesečeve žene, i kaže se da mu je od njih Rohinija najmilija.
181 Indra.
182 Marič otac Kasjapov i Dakš otac Aditije sinovi su stvoritelja Brahmana, zato Kasjap i Aditija
ne odalečuju se od Brahmana nego za jedno koljeno ili naraštaj.
183 Od Kasjapa i Aditije rodilo se 12 bogova koji predstavljaju sunce u 12 oblika, tj. u 12 stana
ili zodijakalnijeh znaka.
184 Tri svijeta su (Indrovo) nebo, zemlja i podzemni pata1, v. p. 163.
185 Višnuv u svojim upućenjima (v. op. 159 i 163) postao je potomak a i (barem u dva) sin
Kasjapa i Aditije. Po ovoj bi se kitici pokazao Kalidas kao osobit Višnuvov štovatelj (v. op. 3)
186 V. Op. 187.
187 Paulomija ili Sačija Indrova je žena, a majka Džajantova.
188 Uzdržali smo isti rod kao i u sanskrtu: krepost (tj. Sakuntala) ženskoga roda, b1ago (dijete)
srednjega a zakon (Dušjanat) muškoga.
189 V. op. 92.
190 v. svrhu petoga djela.
191 Aditiji.
192 Zemaljski se je vas svijet za Indijance sastajao iz sedam otoka, od kojih svaki stoji u
različitom jezeru.
193 V. Op. 174.
194 Od korijena bhar koji znači nositi, uzdružavati.
195 Juga može značiti toliko koljeno ili naraštaj koliko perijodu od pet godina.
196 Ovaj Barat kojega ne treba pomesti s Dušjantovim sinom bio je (po mitologiji) pokornik i
svetac koji je prvi pisao dramu.
197 Sarasvati, žena boga Brahmana, boginja je rječitosti, znanosti i umjetnosti, i iznašla je
sanskrtski jezik.
198 Siva kojega ovdje pjesnik zove atmabhuta, tj. Koji je sam po sebi postao, premda se taj
epitet daje obično samu bogu Brahmanu. Modrocrvenijem ga zato zove jer je Siv, kad je
miješanjem amrta (v. op. 169) postala strašna otrov, popio je da spasi svijet i zato mu je grlo
pomodrelo.
199 Metempsihosa ili poslije smrti novi život na zemlji toliko po brahmanima koliko po
budistima nije nego pedepsa za grijehe.