SUVREMENA TEORIJA I LIKOVNA KRITIKA

I. PREDAVANJE

UVOD
Likovna kritika je znanstvena disciplina koja prati i djeluje na zbivanja, naročito od početka
druge polovice XIX. stoljeća.
U Hrvatskoj prvi likovni kritičar bio je Izidor Kršnjavi. Danas nema adekvatne likovne kritike
kod nas jer nema uvjeta za to, nema argumentiranih kritika izložaba i kako nije regularno
zastupljena, nema se gdje tiskati, izdavati. Od 1966. izlazi časopis «Život umjetnosti» koji
prati likovna i kulturna zbivanja i time kritiku.

II. PREDAVANJE

DEFINICIJA, ZNANOST METODE

TEORIJA UMJETNOSTI je govor i pismo čiji je objekt istraživanja, objašnjavanja,
analiziranja i interpretiranja – umjetnost. Definicije teorije umjetnosti su:
1) zbirni naziv za specijalističke discipline razvijene u autonomnim znanostima
2) autonomna znanstvena disciplina
3) skup materijalističkih i međužanrovskih deskriptivnih, eksplanatornih i interprativnih
postupaka (odnosi se na suvremenu teoriju)
Aspekt teorije umjetnosti je umjetnost kao diskurs. Ima jezičnu i diskurzivnu aktivnost,
komunikacijski sistem, sistem metajezika te stvara jezični okvir umjetničke produkcije.
Kao likovni kritičari, pojavljuju se umjetnici od kraja sedamdesetih godina XIX. st do
danas.
TEORIJA UMJENTOSTI KAO JEZIČKA ili DISKURZIVNA DJELATNOST kojoj su
temelj – prirodni jezici. Specifični dijalekt diskursa likovne kritike (pr. Specijalistički
jezici, sleng, žargon) potječu iz različitih konteksta (pr. Politika, masovna kultura religija).
Kroz likovnu kritiku događa se prijenos terminologije koncepata, referenci iz različitih
disciplina: logike, lingvistike, semiotike, psihologije, filozofije. Kroz komunikacijski
diskurs stvara se medijska otvorenost kroz govor, tekst dijagram, film, postav izložbe gdje
se teorijski objekt nalazi u funkciji analize umjetnosti ili njezinih svojstava. Odnosno
najvažnije je razumjeti medij u kojem se umjetnost izlaže, pojavljuje.
Utjecaj teorije umjetnosti u društvenom kontekstu gdje djeluje kao mehanizam
transformiranja materijala umjetničkog djela u značenja i vrijednosti kulture i društva.
Komunikacija, diskurs bilo kao govor ili tekst, mora biti funkcionalan.
Venecijanski bijenale kao nosilac inovacija i novih medija gdje aktualne smjerove
likovne kritike i valorizacije, koje određuju mehanizmi institucionalnog djelovanja,
muzeji, kustosi kao0 selektori izloženih djela.
Alfred Bahr postavlja izložbu «Europska apstraktna umjetnost» u MOMi 1936., gdje se
postav izložbe također tretira kao medij (važnost kataloga, što se piše, koji su primjeri
zastupljeni kako bi se objasnio stil…). Bahr (kao i ostali kritičari, teoretičari itd) se susreo
s problemom nemogućnošću jednoznačnog definiranja modernog, apstraktnog jer je
uporaba preširoka i stremi se zadavanju okvira određenog pojma. 1939. radi izložbu
«Avangarda i kič» kao inauguraciju formalističke teorije i kritike, te naglašava važnost
konteksta za razumijevanje određenog dijela. Avangarda, kao i modernizam, posjeduje
nemogućnost odjeljivanja pojedinih područje umjetnosti što se prenosi i na likovnu
kritiku.
Pr. Pieta Mondriana, pripadnik De Stijla, od realističkog krajolika stigao je do apstrakcije
prema principu teozofije.
Thomas Khon govori o znanstvenoj paradigmi, diskursu i kontekstu umjetnosti, gdje je
paradigma okvir značenja koji možemo primijeniti u određenom kontekstu. Analiza i i
interpretacija djela kao opis i deskripcija mora biti sposobna sagledati stvari s obzirom na
kontekst.
Problemi modernističkog pristupa postavljanju izložbi:
1) kronološka postava izložbe – primjerice retrospektiva Marina Tartaglie – u katalogu
nije naznačeno što je izloženo, a što nije.
2) kustos odabire djela iz opusa autora kojeg predstavlja.
Likovna kritika ima široko polje djelovanja te je stoga važno specijalizirati se za određeno
područje, struju u kritici koja djeluje prema određenim stavovima, prema nekoj temi (pr.
Anglosaksonska struja u kritici).

III. PREDAVANJE

TEORIJE I KRITKA MODERNE UMJENTOSTI I MODERNIZMA

Početke modernizma nalazimo u Francuskoj u drugoj polovici XIX ili čak već i u XVIII.
stoljeću, što stvara nemogućnost definicije koja bi bila jedinstvena i općeprihvaćena.
FORMALIZAM je ključni pojam za modernistički diskurs (=nulta razina diskursa,
specijalistička terminologija u okviru predmeta) nastao 1906. kada su njegovi začetnici
Clide Fell i Roger Fried analizirali sliku kao autonomnu površinu. Shvaćali su slikarski
čin kao neponovljenu, materijalnu činjenicu dok slika bez oblika za njih nije djelo (bez
oblika nema djela). Slikarstvo je djelatnost kreativnog izraza, a djelo je materijalna
činjenica koja ima FORMU, način prikazivanja neke teme.
Pr. Edouard Manet, Olimpija, 1863. prikazuje ženski akt, kurtizanu kao Olimpiju. Bila je
izložena na Salonu koji su promicali suvremene slike i autore u javnom prostoru, gdje i
započinje likovna kritika koja prati recentna zbivanja (Saloni od pedesetih godina XVIII
st.). Odnos promatrača slike je društveno uvjetovan.
Galerija postaje javni prostor izlaganja djela, što je moderno.
Baudelaire jest najpoznatiji kritičar romantizma, a djeluje kao flaner, nezainteresirani
promatrač. Piše svoje dojmove u novinama tako da i šira javnost bude upućena i upoznata
s recentnim zbivanjima. Promovira kritiku kao vjerodostojan, autentičan nazor koji utječe
na naš vrijednosni sud. Promovira estetički modernitet.
Primjerice: T. J. Clark 19710-ih daje sociološku kritiku Manetove Olimpije, dok ju
Amanda Pollock promatra kroz feministički pogled, kao različito viđenje, percipiranje
slike kroz oči muškog i ženskog promatrača.
AMERIČKI FORMALISTI shvaćaju slikarsko platno kao dekorativnu površinu s
međusobnim odnosom ploha i elemenata, načina na koji slika funkcionira kao
dvodimenzionalna obojena površina. Najpoznatiji am. formalisti su:
 Clement Greenber – vrhunac formalističke estetike te teorija i kritika
modernističkog slikarstva. Imao je dvije teze: 1) umjetnička slika je autonomna,
apstraktna, dvodimenzionalna likovna površina; 2) cilj umjetničkog rada je
postizanje čiste likovnosti
 Michael Freud
 Richard Walhem

Klasifikacija kritike prema stilskim formacijama:

 Romantična: Baudelaire, Mallarme
 Realistička: Thore, Champflery
 Impresionistička: Zola, Riviere, Laforgue
 Simbolistička: Aurier
  Neoimpresionistička: Feneon
 Ekspresionistička
 Avangarda
 Modernizam: Stendal (kao značajna etapa u razvoju modernizma)
 Dvije kritike apstraktne umjetnosti kao intelektualne i intuitivne (emocionalne).

Primjeri modernističkih interpretacija:

Pablo Picasso, Gospođice iz Avignona, 1907., MOMA, NY poništava estetske norme
dvadesetih godina XX stoljeća. Koristi ružne oblike, dekadentni, destruktivni odnos prema
zadanom normativu. Izložbu, kao forma sa zadanim kategorijama, posvećenu nastanku
slike Gospođice iz Avignona organizirali su Steinberg i Wilhelm Rubin, koji postavljaju i
rendgenske prikaze slike. Greenber ju uspoređuje s Velasquezom, zbog načina uvlačenja
promatrača u prostor slike.
Kako bi došli do pravog značenja slike moramo shvatiti kontekst nastanka ali i sliku kao
kompleks značenja. Izložba smatrana kao fenomen, prije sa strogo zadanim kategorijama.
Frank Loyd Wright, Guggenheimov muzej, 1950.-te, oblikovanje i funkcionalnost.
Središnja masa prostora koristi kao konstruktivni element na koji se vezuje spirala kao
modernistički odnos prema umjetnosti. Ovdje djela dobivaju novu dimenziju prezentaciju
u specifičnom prostoru i prestaju biti puki elementi niza u prostoru.
Vasilj Kandinsky, Impresija III (koncert), poziv na spoznaju korištenja različitih vrsta
umjetnosti/medija u jednom prostoru (utjecaj glazbe na njegovo slikarstvo).
Tako je na prijelazu XIX u XX stoljeće nastao pojam Gesamtkunstwerka, kao poveznica
različitih vrsta umjetnosti, posebno vidljivo u povijesnim avangardama.
Avangarde: dvadesete
NEGIRA TRADICIJU!
Likovna kritika avangarde: je nadstilska, radikalna, ekscesna, kritična, eksperimentalna,
projektivna i interdisciplinarna umjetnička praksa. Kritičar i teoretičar utječu na poimanje
umjetničkog djela. Estetska kritika u odnosu na norme oblikovanja i mimetičkog
prikazivanja kroz različita razdoblja impresionizam, postimpresionizam, fovizam,
supermatizam, kubizam…) moralna kritika kroz primjerice dadaizam i ekspresionizam, te
nadalje kroz angažiranu umjetnost, umjetnost propagande i politički nastrojeni futurizam.
Eksperimentalnoj kritici je cilj umjetničko istraživanje promjene njene biti, pronalaženje
forma izlaganja itd.
 Renato Poggioli – Teorija avangardne umjetnosti, 1962.
 Peter Burger – Teorija avangarde, 1974. – definicija avangarde kao umjetničkog
pokreta kao funkcionalna kritika i provokacija institucija umjetnosti i kulture
građanskog društva. Govor o alegoriji kao ključu interpretacija. Usložnjavana
značenja avangarde.
 Greg Owens – više kritičar postavangarde
Neoavangarde: pedesete
Kritika modernističkih modela interpretacije i autonomije umjetnosti kao :
 Prevladavanje moderne
 Pristup gdje postmodernizam reaktualizira modernističko naslijeđe
Postavangarde: šezdesete
Kritičko i teorijsko preispitivanje povijesnog nasljeđa avangarde.
 Kritika modernizma, konceptualna i semio umjetnost.
 Simulacija avangardnih i neoavangardnih strategija: neokonceptualizam,
simulacionizam.
  Govor o istovremenosti avangardnih i anti –avangardističkih modela interpretacije,
svojevrsno simuliranje totalističkih sistema (pr. Perestrojka, hladni rat) i utjecaj na
umjetnost, kritiku, društvo.
 Konceptualni i medijski postupci koji stvaraju nove uvjete.
Kroz avangarde, postavangarde i neoavngarde sustavno je postojanje i objavljivanje
različitih manifesta kao programatski tekst za uobličavanje vlastitih teorija, a ima važnui
ulogu u komunikaciji kao samostalni oblik djelovanja. Primjeri manifesta:
1) Marinetti, Futurizam, 1914.
2) Cabaret Voltaire ,Zurich, dadaizam 1914,
3) naslovnica časopisa Dada, 1918. rade Hausman, Grosz – razgradnja teksta
4) H. Ball –performance dada;
5) Fotomontaža kao jedan od ključnih punktova prezentiranja pripadnika
pokreta dade, kao
6) Vizualni i tekstualni kod.
7) De Stijl –Huszar radi naslovnicu časopisa iz 1917., cilj je integriranje
umjetnosti u svakodnevni život. Poništavanje umjetnosti u tradicionalnom
smislu i njeno integriranje u realitetu, odnosno svakodnevnom životu.
8) Gropius, Malevič, Bauhaus, 1919.izlaže nastavnu djelatnost i teorije
umjetnika –edukacijski model
9) Le Corbusier, L'esprit Nouveau, 1920., uvodi nove kanone ljepote.
10) Man Ray, La revolution surrealist, 1925.
11) Rauschenberg, Black Mountain College, SAD, neoavangarda.
12) EXAT 51 – kritike Rudija Supeka prema doktrini socijalističkog realizma

IV. PREDAVANJE

LIKOVNA KRITIKA MODERNOG POKRETA

Razvoj moderne kritike seže od 1945. do 1963., a u Europi su poznate tri faze:
 Egzistencijalističko – fenomenološka, oko 1950.
 Konkretno – utopijska, prijelaz s 1950/60.
 Sturkturalističko – kibernetička, prva polovica 1960.
U Americi je specifična situacija jer nema rata pa postoji kontinuitet likovne kritike.
MODERNISTIČKA kritika, 1945-68
 Kritiku visokog modernizma zasnovana je na tezama da je likovna kritika
autonomna disciplina čijoj „nijemosti“ kritika daje „glas“.
 1950. i 1960.-ih razvija pragmatični jezik.
KASNOMODERNISTIČKA I POSTAVANGARDNA KRITIKA:
 Radikaliziranje političke svijesti u drugoj polovice 1960.-ih.
 Harold Rosenber i Lawrence Alloway bave se graničnim područjem.
 Susan Sontag je fenomenološki nastrojena u svojim interpretacijama.
 1970.-te umjetnici postaju i kritičari na djelu – angažiranost kritičara (tj. umjetnici
su ujedno i kritičari)
 Američka fakultetska razina:
 evolucija estetičke teorije
 recepcije strukturalističke i semiotičke teorije.
KONKRETNO – UTOPIJSKA KRITIKA:
Predstavnici su Giulio Argan (neomarksistička estetika), Filiberto Menna, Giulio Dorfles,
Pierre Restany, a obilježavaju je kretanja umjetnosti nakon enformela.
EGZISTENCIJALISTIČKO FENOMENOLOŠKA TEORIJIA - ENFORMEL
Glavni predstavnik i tvorac pojma je Michael Tapie sa svojim slikarstvom koje je
apstraktno neogeometrijsko slikarstvo materije. Tumačenja:
1) spontana umjetnost zasnovana na amorfnim stanjima plohe slike ili materijalnim
konfiguracijama nastalim njezinom redukcijom.
2) Oznaka za neformalno stvaralaštvo..
3) Umjetnost europskog egzistencijalističkog modernizma.
Ostali predstavnici enformela su: Jean Fautier (Oderana koža, 1945), Wols (kompozicija),
Georges Dubuffet, Georges Mathieu, Pierre Sougles, Hans Hartung, Jackson pollock,
Gorky, Kline, Clliford Still, De Kooning, Marc Rothko, Alberto Burri, Ivo Gattin...
KRITIČKA TEORIJA predstavlja teorijsko djelovanje grupe marksističkih filozofa.
Utemeljitelj je Max Horkheimer.
Marksistiško socijalno-filozofska analiza i kritika modernog građanskog društva
Razvija se iz tumačenja povijesne krize zapadne civilizacije
Napuštaju se tradicionalni marksistički obrasci.
Walter Benjamin (AURA) jedan je od predstavnika.
TEORIJSKI PRISTUP umjetnosti podrazumijeva:
 Analiza i kritika aktualne umjetničke prakse
 Estetička teorija moderne umjetnosti koju zagovara Adorno
 Kritička analiza društvenih mehanizama uspostavlja vrijednost modernističke
kulture- po Horkheimeru i Marcuseu
 Društvo je kao oblik revolucionarne borbe – Fromm
 Obrana projekta modernosti i kritika postmodernizma - Habermas
Stvaranje metajezika, specijalističke terminologije što se odražava i utječe na tržište.
Grupa KOBRA djeluje u Kopenhagenu – Bruxellesu – Amsterdamu, a njihova djela
karakterizira prikazivanje umjetnosti kroz oči luđaka ili kroz spontanost djeteta. Estetika
stripa, grafiti, plakati, leci.. Nema racionalizma, a predstavnici su: Karel Appel, Jorn,
Debord.
SITUACIONIZAM - 1950 i 1960.-te.
Utjecaj kritičke teorije i pozicija kritičara u interpretaciji likovne umjetnosti.
Utjecaj manifesta kao odnos slike i teksta, odnosno inspiracija u manifestima povijesnih
avangardi.
Neoavangardne tendencije – razlike između socijalizma i kapitalizma, u filozofiji, a
kulminacija u (Yugi je bila u Zagrebu 1968. studentski nemiri) pobuni protiv
institucionaliziranja umjetnosti.
Vodeći predstavnik je Guide Barr, „Društvo spektakla“
Predstavnici: Swaransijk, Cornware, Guy Debord
Primjer Frankfurtske škole koja zagovara revoluciju iznutra.
SIMULACIONIZAM – teorija informacija, 1970.-te, Bordiard.
KONCEPTUALNA UMJENTOST nastaje u vremenu konkretno – utopijske kritike na
prijelazu 1950/60.-te.
Izložba When attitudes becomes Form u Londonu 1969.
ANALITIČKA UMJETNOST:
Praksa zasnovana na istraživanju spoznaje i konceptualne i jezične prirode
 Filiberto Menna “Proricanje estetskog društva“ –rekonstruira liniju kritike u 20.st
 Analitička spoznaja, tautologija i logička ispraznost konceptualne umjetnosti.
 Formalističko lingvističko-semiotičke definicije u postminimalnoj i postkonceptualnoj
umjetnosti.
 Lawrence Weiner „Mnogi obojeni predmeti“ - razgradnja jezika kao neposredno
iskustvo autora, paljenje materija, intervencija u radovima, iskustvo ritualnog
 ponašanja, autori žele istaknuti neposrednost čina i iskustva, neposrednost slika djeteta
i luđaka (prvotno stanje svijesti), i promatraju djelo kao analitičku propoziciju.
Razgolićavanje umjetničkog čina, neposrednost čina/iskustva
 Joseph Kosuth Jedna i tri stolice, 1966 – različite razine pojavnosti, fotografija i
definicija iz rječnika, teorijsko djelo iz 1966.
 Umjetnost kao ideja kao ideja – ponavlja jedan te isti element
 Daniel Burren Prospect 68 – koristi jedan te isti element: linije kao stup. Kritičar /
teoretičar umjetnosti nije potreban jer autor svojim djelovanjem preuzima njihovu
funkciju zbog jezičnog djelovanja.
Umjetnost kao ideja, poništavaju se granice između tekstualnog i vizualnog oblika.
Grupa i časopis ART & LANGUAGE, 1970.-te, predstavnici su Tery Atkinson, Michael
Baldwin (Naslov jednako tekst), rade kao grupa što je neoavangardna tradicija – grupna
terapija. Izlagali na Documenti 5.
Nema zadanih značenja nego svatko od nas interpretira tekst na vlastiti način – ovo je već
postmodernističko razmišljanje.
Izložba Arte Programmata, u Milanu i Veneciji.
Kritičarka Lea Vergine za djelovanje ove grupe navodi da je posljednja avangarda.
HRVATSKA:
Socijalistički realizam 1940. i 1950. ih
EXAT 51
NOVE TENDENCIJE 1966-73 – Arganovo su naslijeđe, gdje umjetnost mora biti
društveno angažirana.
Kritičari: Matko Meštrović, Radoslav putar, Boris Kelemen
Prvi kritičar 1930.-ih bio je Grgo Gamulin

V. PREDAVANJE

STRUKTURALIZAM I INTERPRETATIVNE TEORIJE LIKOVNIH UMJENTNOSTI

TEORIJA VIZUALNE KONCEPCIJE

Ernest H. Gombrich, Umjetnost i iluzija iz 1960.
Vizualna percepcija jest interpretacija i klasifikacija podražaja što stižu na mrežnicu oka.
Vizualne percepcije umjetničkog djela zasniva se na asimetričnoj sličnosti između slike i
prikaza. Primjer: Velasquez, Las meningas
Perceptivna interpretacija sastoji se od klasifikacije podražaja u skladu sa znanjem i
očekivanjem. Razlika je u prepoznavanju vanjskih predmeta i njihovi međusobni odnosi,
odnosno njihovo povezivanje u sjećanju.
Relativistička teorija uvodi pojam perceptivne arbitrarnosti.
Realističke teorije percepcije
Ono što vidimo ne ovisi o emocionalnim ili perceptivnim sposobnostima, nego o vanjskoj
svjetlosnoj informaciji koja sudjeluje u stvaranju svijesti.
James Gibson, Percepcija vizualnog svijeta, 1950.
Predstavnik ambijentalne ili ekološke teorije, direktne vizualne percepcije.
Vizualna percepcija je percepcija vanjskog prostornog svijeta (rubovi, površine, oblici,
međuprostori, boje, teksture...).
Percepcija predmetnog svijeta u kojem stvari imaju značenje.
Psihosomatski čin, a ne čin uma ili sintetičkih operacija u mozgu.
Kritika nevinog oka koje ne ovisi o prethodnom znanju.
Pojam informacije se zasniva na odnosu subjekta i svjetovnog ambijenta. Primjer je
linija teorijskog sagledavanja umjetnosti preko Bauhausa (1920.), New Bauhausa (1940.),
te Hoch Schule fur gestelung (1950.) čija je zajednička crta – jedinstvo edukativnog
programa.
Relativističke teorije percepcije:
Nelson Goodman, Analitička linija u modernoj umjetnosti. On je analitički estetičar,
percipirati se ne može ono što je samo po sebi dano, nego slike koje korespondiraju
prirodi. Vizualna percepcija je način prikupljanja i prepoznavanja slikovnih kodova i
likovnih postupaka na onima koji se mogu iščitavati kao simbolične slikarske poruke,
značenja i sadržaji.
Vizualna istraživanja:
Vizualno istraživanje je interdisciplinarno, proznanstveno proučavanje vizualne percepcije
i vizualnog oblikovanja.
Skup teorijskih pretpostavki, koncepata i metoda istraživanja vizualnih fenomena u
neokonstruktivizmu i konceptualnoj umjetnosti.
Osnove: teorijska i eksperimentalna psihologija (od teorije Gestalta do kognitivne
psihologije). Predstavnici Gestalta u teoriji umjetnosti su:
Joseph Albers
Laslo Moholy-Nagy (kraj 1920.-ih, izložba New vision u Njemačkoj, dan medijski prostor
fotografiji i filmu, te dolazi do masovne komunikacije)
Vizualno oblikovanje: artikuliranje pikturalnih i plastičkih aspekata slike, skulpture,
grafike,, fotografije, kojim se stvaraju estetske i značenjske vrijednosti umjetničkog djela.
Retorika slike:
Retorika slike je materijalna sposobnost uspostavljanja i prenošenja poruke.
Osnovni pojmovi kojima se opisuje uspostavljanje vizualnog značenja i prenošenja
vizualne slike:
 Denotacija: predmet na koji se slika odnosi
 Konotacija: izvedeno značenje
 Kod: skup lingvističkih činjenica
 Označeno: ono što čovjek koji upotrebljava znak pod njim podrazumijeva
 Označitelj: posrednik u uspostavljanju značenja
Roland Barthes, francuski semiolog i strukturalist,
Interpretativni pristup, slika odslikava / emitira
Rasčlanjuje značenja reklamne fotografije, a razlikuje 3 poruke fotografije:
 Jezička poruka
 Ikonička (prikazivačka) kodirana poruka
 Ikonička nekodirana poruka
Pomoću materijalnih / vizualnih elemenata rekonstruiramo odnose na slici koji mogu biti
potpuno iskrivljeni, odnosno izražavaju subjektivnost.
Semantički pojam slike:
Semantički pojam slike su značenja slike proizvedena uspostavljanjem poruka:
 Jezička poruka – poruka teksta s reklamnim sadržajem
 Doslovna poruka - denotativna
 Simbolička poruka – konotativna
Kod:
Lingvistički: kod je skup kojim raspolaže neki govornik .
Komunikacijska poruka: kod je pokazan kroz povezanosti primjera i pravila.
Semiotički: znanstveni niz na koji upućuje neka poruka.
Kod je kombinacija znakova koja omogućava razumijevanje djela.
Vizualna komunikacija: zasniva se na lingvističkim i semiotičkim kodovima
 Umberto Eco: vizualni kodovi su perceptivni kodovi prepoznavanja, prijenosa, a mogu
biti tonalni, ikonički, ikonografski,kodovi ukusa, retorički, stilski ...
Primjeri:
1) reklamne fotografije 1960.-ih
2) Dorothe Lange, Imigrant mother, 1936
3) Frank Majore, Coctail, 1963. – simulacija konteksta reklamne fotografije iako to one
nisu – manipulacija
4) Hans Haacke, Metro Mobiltan, 1985. – poruke preko jumbo plakata
5) Laura Simmons, Autoportret
6) Richard Prince, Kauboj – ironizira američko naslijeđe, kaubojske filmove
- paradigma sagledavanja stvarnosti i kao osnovni kod funkcioniranja
7) Paul Hosfros – primjer udvajanja: prikaz specifične situacije gdje je predsjednik
lik/figura koji zauzima određeno mjesto i ulogu
8) Rene Magritte, Upotreba riječi I
Ovo nije lula – važno za analitičku teoriju umjetnosti
- odnosi: Znak/označeno, Slika/Tekst,
- spoznajni pristup umjetnosti
9) Andy Warhol, Diamond dust shoes – linija od Duchampa i ready-madea do pop-arta
- nulta razina za razumijevanje po Jamesonu jest medij.

Osnovni pojmovi strukturalizma:

 Model – zamisao, shematski prikaz.
 Struktura – skup međusobno povezanih elemenata u međusobnom
odnosu.
 Sistem – elementi moraju biti u strukturalnom odnosu uspostavljanja
i funkcioniranja znakova cjeline i nadređen je strukturalnom odnosu
jer može povezivati, artikulirati...
Vizualna struktura
Temelj kojim se teorija umjetnosti bavi jest vizualna struktura.
Pristupi pojmu strukture u teoriji umjetnosti:
 Teorijsko semiološki pristup: Umberto Eco,...
 Poetičko strukturalni pristup: neokonstruktivistička umjetnost, konkretna poezija...
Strukturalizam:
Jest teorijski interdisciplinarni pokret u Francuskoj 1950. i 1960.-ih. Zasniva se na formalno-
strukturalnom tumačenju kulture i simbolizacija prirode.
Roman Jacobson i Jurij Tirijav, esej Problemi proučavanja književnosti i jezika: metode
strukturalističke metode
Praški lingvistički krug: razrada termina struktura u modernom strukturalističkom smislu.
Strukturalna umjetnost promatra djelo kao model elemenata i njihovih međusobnih odnosa,
time je umjetnost promatrana kao sistem odnosa.
Utjecaj lingvističkih metoda.
Strukturalizam 1980.-ih:
Rosalind Kraus, Skulptura u proširenom polju, u časopisu Octobar
- teorija koja pokušava prikazati razgradnju na primjeru skulpture
- osvrt na Benjaminovu Auru
- primjeri:
 Rodin, Balzac, 1897. – u kontekstu modernističke skulpture
 Pitanje postava originala
 Brancusi, Stvaranje svijeta, 1924. – faza razgradnje skulpture i njezinog
prostora
  Odnos skulpture kao forme ali i postamenta
 Indikativan pokazatelj uloge apstraktne skulpture koja gubi
predmetni svijet
 Morris, Bez naziva, 1967. – postupna razgradnja forme
 Jaki gestalt
 Ambijentalna skulptura, elementi arhitekture i efekti zrcalnih ploha
 Grupa Land Art
 Prostor i predmet imaju novi odnos

VI. PREDAVANJE

TEORIJA POSTMODERNIZMA KAO KRITIKA MODERNIZMA

Naziv za umjetnost i kulture koje su zasnovane na kritici i prevladavanju značenja,

vrijednosti, smisla i načina života modernog društva, kulture i umjetnosti. Postoje:
 Tendencije u umjetnosti i kulturi
 Periodiziranje megakultura
 Umjetnost kasnih 70.-ih
U nekim teorijama nije sve jednoznačno, primjerice u teoriji dizajna.
GENEZA POJMA POSTMODERNIZAM:
 Robert Panwitz, „Kriza europske kulture“, 1917.
 Lesley Fiedler, „Sraz postmoderne i moderne umjetnosti“, 1960.-'80.
 Chris Jencks , kritika funkcionalizma, zaslužan je za transfer pojma
postmodernizam u sferu umjetnosti (prvo je označavao arhitekturu).
Utjecaj strukturalizma, analize i lingvistike koja primjenjuje jezične znakove na likovnost.
1950.-te potrošenost modernističkih obrazaca, kriza teorije; novi načini uvođenja tradicije.
Važnost časopisa za razumijevanje teorije XX. stoljeća i prijelaza XIX./XX. stoljeće –
„Octobar“, sredina '70.-ih, pise Rosalind Krauss, Douglas Crimp (fotograf), Craig Owens
(kritičar) – razvijanje metodologije pristupa novim temama, razrada teorije.
KLASIFIKACIJE POSTMODERNE:
1. Postpovijesni modernizam (1970./'80.) – pr. U arhitekturi utjecaj citatnosti kraja
XIX.st i 1930.-tim,
a. Roberto Venturi – arhitekt, „Učenje iz Las Vegasa“, 1966. – prve pojave
uvođenja postmodernizma u teoriji arhitekture; uvođenje nove
metodologije u edukaciji analogne primjeni pop-arta
2. Poststrukturalistički postmodernizam medijskog karaktera
3. Postmodernizam skulpture
Modernizam poslije modernizma (kasne 1980./990.)
TEORIJE POSTMODERNIZMA:
1. Kritičke teorije nastale iz strukturalizma, analitičke filozofije, hermeneutike i
marksizma 1970.-ih, usmjerne kritici visokog modernizma i njenih kulturnih
autonomija i elitizma: časopis Tel Quel, Art & Language, Joseph Kosuth, Victor
Burgin.
2. Eklektičke i relativističke teorije koje dekonstruiraju modernističke metode.
Barthes, Lyotard, Sloterdijk.
 3. Poststrukturalističke i postkritičke teorije povratka modernizmu: od semiologije u
kasnoj fazi Barthesa, J. Derride; teorije rizoma J. Delieuza i F. Guattarija do
simulacionizma J. Baudrilliarda.
4. Retrogradne teorije i teorije povratka postmodernizma u postsocijalističkim
društvima.
5. Zagreb – počeci 1970.-ih, u svom djelovanju šire radikalnu kritiku ideološkog
koncepta.
6. Slovenija – Irin i Neue Slovenische Kunst – novi val 1970.-ih, alternativa.

Reklame su scenografije za stvarni život, kulise života na kojima se očituje cjelokupan

život sam, od politike, promjena...
Arhitektura – ovisna je o financijama, bitan je odnos s publikom, uglavnom
anglosaksonska arh. Je kao reklamni pano, definiraju se zone značenja koje određuju
transfer onoga što je arhitektura bila; ponovna komunikacija nakon apstraktne arhitekture
u modernizmu. Arh. je svedena na prostorni znak - simbolička funkcija reklame.
F. JAMESON: POSTMODERNIZAM KAO KULTURNA LOGIKA KASNOG
KAPITALIZMA:
Pr. Van Gogh, „Stare cipele“, 1886. – prikaz stvari koje mogu biti i jednostavne i složene.
Po Heideggeru taj par cipela je heteroseksualan; pripadaju nekim osobama. Predstavljanje
kontekstom trenutka cipele se čitaju kao fragment stvarnosti. Prijelaz iz materijalnog
svijeta u drugu materiju (boja). Upisivanje simboličkog značenja cipela kao reprezentant
zbilje zajedno s pozadinom kao kontekstom. Originalnost u smislu Benjaminovske aure.
Vs. pr. Andy Warhol, „Diamond dust shoes“ , 1980. – različiti načini prikaza stvari.
Tehnika sitotiska, plakati, grafički otisci (određeni broj u seriji) za masovno
komuniciranje. Djelo lišeno konteksta, emocija, bez podloge samo dvodimenzionalni
prikaz. - marksističke teorije u okviru frankfurtske kritičke škole sve do 1930.-ih,
umjetnost kao fetiš mode koja se prodaje u kapitalizmu – kasni kapitalizam tj.
postindustrijsko društvo još je tradicija utopijskih ideja reformi unutar sistema.
Pr. Edwars Munch, „Krik“, 1883. – prikaz egzistencijalne ljudske situacije, ljudski
osjećaj, kulturni kontekst, slabljenje afekata – spoj s drugim umjetnostima.
ARTHUR DANTO:
Povijest umjetnosti u XX stoljeću određena je:
 Slijedom predmeta
 Slijedom antologijskih teorija kritike
Na primjeru Andyja Warhola, „#Marilyn“, 1967.
 Brisanje razlika između elitističke i masovne / popularne produkcije, primjena
medija, masovna komunikacija.
 Ikonika – tijelo, predmeti kao ready made.
 Obrasci popularne kulture ulaze u druge sfere – multipliciranje, često
fotografskom tehnikom; poigravanje s licem/tijelom; igra pozitiv / negativ.
 Nema autorskog uporišta u tradicionalnom smislu.
 Nema osobe, već je sve potrošna roba / ambalaža.
Pr. „Oragne disaster“ 1963. - smještaj eksponata poput robe u marketu.
Po Marxu – fetišiziranje života = kapitalizam, tj. stanje prividnog blagostanja u društvu.

CRAIG OWENS: „Alegorijski impuls: prema teoriji postmodernizma“, 1980.

Pr. Phillip Otto Runge, umjetnikovi roditelji, 1806. – pitanje alegorije u teoriji
postmodernizma.
Pr. Duchamp, „Veliko staklo“, 1915.-1923. – poigravanje originala i replika; pitanje
autentičnosti umjetničkih djela.
Pr. Troy Brantuch, Bez naziva, 1929. – multiplicira Hitlerove crteže. Citatnost ostalih,
moto postmodernizma : Anything goes!
Pr. Sherille Levine – pitanja vezana uz feministički kontekst. Fotografija – specifična po
pitanju oroginala i autorstva. Objektivizirano navođenje / citiranje fotografija na svojoj
izložbi i na plakatima – izazivanje kritičara = arbitrarnost.
Pr. Richard Smithson i grupa Land Art – iritiranje kritičara koji stalno govore o
kontinuitetu linije u skulpturi, umjetnosti itd.
Pr. Sol LeWitt – intervencije u umjetnosti, intervencije u prostoru institucija.
Pr. : Hanne Darboven, Carl Andre (binarne strukture), Robert Barry, J. Kosuth
(komunikacija u konceptualnoj umjetnosti), R. Rauschenberg, R. Prince, C. Shermann
(pitanje identiteta, feministica, autoreferencijalnost), D. Buren, D. Kruger, J. Baldesserri
(simulakrum = surogat za stvarnost, karikirani sadržaj).

VII. PREDAVANJE

POSTSTRUKTURALIZAM

Teorijske i filozofske pojave, prakse i škole:

1. Semiologija
2. Teorija ideologije arheologija znanja
3. Diskurzivna analiza
4. Dekonstrukcija
5. Teorijska psihoanaliza
6. Teorija teksta i intertekstualnosti
7. Teorija iznačiteljskih praksi
8. Teorija rizoma
9. Teorija simulacije
Razvojne etape:
 1) Francuski kasni ili autokritički strukturalizam. Važnost časopisa Tel
Quel (1980. – '82.), Critique i Peinture theoretiques (1971.-'82.).
 Ronald Barthes, Jacques Lacan, Michel Foucault, Jacques Derrida, Julija
Kristeva, Cvetan Teodorov.
 2) Internacionalna kritička teorija umjetnosti i kulture 1970.-ih.
 3) Internacionalna teorija postmodernizma od kraja 1970.-ih.
Strukturalizam – možemo proniknuti u univerzalno značenje slike. Postoji zadani sadržaj
slike – diskurs – od slikarstav do teorija koje možemo shvatiti ukoliko svladamo elemente
specifičnog jezika, kodova te tada postajemo sudionici kodiranog sporazumijevanja.
Poststrukturalizam – nema univerzalnog značenja teksta i slika (pr. Teorija zazornog,
nadrealizma); svako značenje može biti i istinito i krivo. Nema metajezika! – „Anything
goes!“ – Lacan.
„Kako čitati sliku?“,..., Plastički znak, pregled od klasicizma do povijesnih avangardi.
Kulturni nomadizam formiranja umjentika / kritičara u određenom kontekstu, primjerice
S. Žižek u okviru postlakanovske teorije psihoanalize. Važnost izložbi koje tematski
otvaraju neka područja.
Pr. Piet Mondrian, Krajolik s drvećem, 1906. - ravnoteža horizontala i vertikala; akcent na
jedan motiv. Interpretacije povijesne avangarde, apstrahiranje od zbiljskog prema
dominaciji jednog elementa.
 Mlin, 1910. – pitanje arbitrarnosti s obzirom na motiv, boje.
Mol i ocean, 1914. – antropozofijski okvir i približavanje apstrakciji.
Ne možemo proniknuti u univerzalno značenje (po strukturalizmu to bismo mogli ukoliko
poznajemo specifične kodove).
Pr.Hans Bellmer, Lutke, fotografija, 1935. – lutke svedene na sastavne dijelove. Pogled na
ženu kao drugog vodi do ženske zazornosti – Julija Kristeva.
Pr. Duchamp, Ray, Rrose Selavy, 1927. – žena je nešto drugo; pitanje identiteta;
provociranje normi.
Pr. Hannah Wilde, Intra – venus, 1993. – pitanje zazornosti, smrtno oboljelih što je i tabu
tema, te se ruši vizija o životu kao o nečem vječnom.
Pr. Andres Serrano, Popišani Krist – zadire u zaštićena područja.
Pr. Herman Nitsch, Raspeće
Pr. Gina Pane, Sentimentalna akcija
Pr. Kataryna Kozyra, Olimpija – citatnost kanonske slike, vidljive kod promatrača koji ju
doživljavaju kao transfer. Između promatrača i slike nema više prostorne distance, svi su
akteri. U postmodernoj se poništavaju tumačenja a gledatelj postaje emotivan.

Tema kiča javlja se od 1960.-ih u prvim tekstovima. Piše Susan Sontag.

Pr. Jeff Koons, Puppy – od kiča se može stvoriti i estetski, kanonski, lijepo. Ali i paradoks
ispred Gugenheima gdje se postavlja skulptura financirana privatnim kapitalom.
Pr. Rober Rayman, Bez naslova, 1961. – pomicanje granica i fragmentiranje stvarnosti.
Dolazi do intervencije autora u prostor objekta, u skulpturi dekonstrukcija pojma
strukture.
Pr. Alan Marlton, Slika sa 7 identičnih dijelova – izgleda kao serijalno slikano djelo,
prostorni odnosi. Strukturalno tumačenje slike kao sistema s osnovnim pojmovnim
kategorijama.
Pr. Julije Knifer, Meandar – mehaničko prenošenje u prostor.
Pr. Anselm Kiefer, Suncokreti – multiplikacija u okviru epruvete, pulp fiction. Umjetnost
kao produkcija značenja , po teorijama frankfurtskog kruga.
Pr. David Salle, Bratska životinja – ni slika ni skulptura, pa je objekt! Objekti lišeni bilo
kakve prvotne funkcije.
Pr. Ham Steinbach, Bez naziva, 1987. – židovski entitet kao kulturni identitet. Dolazi do
radikaliziranje produkcije.
Pr. Frank Stella, Ptica u lijesu – dekonstruiranje slike/skulpture. Različiti prostorni
planovi međusobno smješteni u prostoru, kao i odnosi dimenzija.
Pr. Gerhard Richter, Akt na stubištu – referenca na Duchampa.
, Sučeljavanje 2 – umjetnost kao proizvodnja značenja. Ne može se
prepoznati autorov rukopis (terorizam u Njemačkoj, on iz Istočne Njemačke). Pitanje
teksta, obratno tradiciji – fotografiji je priznata originalnost. Pozicija naslijeđa
prepoznatljivosti lijepih umjetnosti, ovdje se parodira.