PISMA IZ ŠVICARSKE

TRI MAJMUNA

______________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 05.05.2020
TRI MAJMUNA

Piše: Hamdo Čamo

Hodamo po tlu na kojem je vrag odnio svaki smisao za humor i šalu. Mudar čovjek ne kaže
sve što misli, ali misli sve što kaže. Veliki problem velikih oratora je da im njihov poziv ne
dozvoljava da više slušaju nego što pričaju ali tu iznimku izjednačavaju sposobnošću – kada
slušaju, za razliku od mnogih, pomnije gledaju i slušaju šta drugi rade i govore. Ako je već
riječ o pomnosti, o onima o kojima je ovdje riječ, nema traga. Nema traga bićima stvorenim
na “božiju sliku i priliku”, naprotiv.

Primjer „TRI MAJMUNA“, koji neko naivno naziva „mudrima“ dodatno ima posebnu
vrijednost jer prikazuje tri primjera – ne životinjskih već ljudskih, može se reći i društvenih
vrijednosti, u kojim su mimikrijom mimike izražena tri tipa ljudskog ponašanja: ne čujem, ne
govorim i ne vidim. (Kraj:Zašto majmuna: majmunska posla!)

Miljarde majmuna

Gledajući sliku, crtež ili skulpturu koja prikazuju ponašanja koja se sa preciznom sigurnošću
ne mogu nazvati „vrijednostima“, većina onih koji u sebi imaju i gaje osjećaje koje pripadaju
zdravoj ljudskoj prirodi na njih gleda s gnušanjem. Ne sumnjam da većina onih onih čije je
ponašanje u skladu sa prikazanim vrijednostima, onih koji gledaju s neizmejrnim
oduševljenjem na iste jer one odgovaraju standardima njihovog ponašanja i zadovoljavaju
njihove potrebe. Ovo je priča većine, zasnovane na sili većine, među kojima manjina odskače
iz utrtih staza općeg i općeprihvaćenog koju većina poput zemljine teže vuče i povlači sa
sobom na dno močvare ili je posve odbacuje ne prihvaćajući je pri čemu se pojedincima, čak i
cijelim porodicama daje na znanje da u njihovoj sredini nisu poželjni. Pod pojmom „njihove
sredine“ misli se i podrazumijeva sredina većine u kojoj vladaju vrijednosti ponašanja te
većine, bilo to ponašanje dobro, loše ili naopako. Da svi zakoni i ponašanja nisu dobri još
manje korisni društvima u kojima se pojavljuju, historija naprosto obiluje primjerima. Tri
majmuna je priča o milionskoj publici, dapače, publici milijardi ljudi devijantnih ponašanja
kojih se isti, promjenom zakona i zakonitosti, s njima i promjenom standarda – danas-sutra,
priznali-ne priznali – počinju da stide. Taj „stid“, upravo taj proces u kojem se stid rađa,
kakvih god boja, nijansi ili intenziteta, izvor je nade u bolje sutra i činjenične zbilje stanja i
mogućnosti procesa promjene ustanovljenih ponašanja. Promjena stavova i stanja,
općeprihvaćenih uzusa mišljenja, ponašanja i djelovanja upućuje na sposobnosti
prepoznavanja potom i primjene korektiva, promjene ponašanja na liniji između izbora
“dobro ili loše”, uprkos primjedbi da ovakvo ponašanje kojeg je društvo uveliko svjesno,
djeluje zbog koristi, dobitka ili gubitka privilegija u društvu koje ponašanje (mamac
podobnim a odbojnost sposobnim ) sobom nosi. Ako je riječ o humanoidima s hodom
savijene kičme dostojnih slike majmunolikih predaka, k tome bez obraza i osjećaja za
humanost, zajednicu na principima etičnosti i moralnosti, za njih ne predstavlja nikakav
unutrašnji karakterni sukob i problem da svako odijelo ili dres (jučer, danas, sutra) promijene
i zamijene drugim. Međutim, svi ljudi nisu isti, kao što nisu ista sva društva svijeta. Ratovi,
krize ali i epidemije su idealne podloge na kojima rastu i na kojima se razvijaju “kulture svih
vrsta i oblika” uz postavljanje temelja standardizacije i razvoja ponašanja pojedinca i društva,
uključujući iznimke, anomalije, devijacije, deformacija i transformacije istih.

Jedno govoriti, a drugo raditi

Pisati o fenomenu ponašanja „jedno govoriti a drugo raditi“ a da iza toga ne stoji neki interes,
doista nije jednostavno. Jedna od “božijih zapovijedi” glasi – ne laži! Ako pak čovjekoliko
“biće koje misli” laže, laže svjesno i savjesno, zaklinjući se pri tom često (otvoreno i javno)
“u Boga jedinoga” da je izgovorena laž njegova istina. Riječ je o onima koji se smatraju
izabranim i prvima među jednakim, ali nalaze da će ih za male laži Bog razumjeti i po običaju
oprostiti. Kao što vidite, hodamo tlom popločanih sumnji: nije li svaka laž, bila mala ili velika
– opet i ipak samo laž? Kakva je razlika između velike i male laži? Može li se mala laž
nazvati istinom samo jer je sitna, mala, time moguće neugledna i beznačajna? Toliko
izgovorenih laži jezicima svijeta njihove vlasnike naziva lažovima. Nažalost, nijedan od tih
jezika svijeta, izuzevši tek par cijenjenih složenica, za vlasnike i nosioce istine nema prigodnu
riječ. Slučajnost? Možda i zbog toga što čovjek koj govori istinu nema mnogo prijatelja. Od
straha da ne stradaju ili da ne bi bili izopćeni, u ljudskoj psihi je upregnut strah od
kažnjavanja, po cijenu da skrivanja i prikrivanja istine. Nemali broj je primjera da su najveće
vjerske institucije svijeta koje sebe nazivaju božijim, progonile i spaljivale one koji ni po
cijenu života nisu htjeli prikriti istinu. Spaljivane su žene jer nisu htjele lagati da su vještice,
spaljivani su naučnici jer nisu htjeli lagati da je Zemlja ravna ploča, pa čak i onda kada su
spaljivani u visokim pećima od sistema nacističkih režima ili strijeljani – nisu mogli ubiti
smiješak na njihovom licu. Koliko vrijedi danas nečije izvinjenje kada zločini koje je svijet
mogao spriječiti nije spriječio, kada bolesti koje je svijet mogao liječiti nije liječio? Koliko je
ratova počinjalo lažima u kojima je protivnik označen kao krivac da bi na kraju „napadač bio
odraz u ogledalu onoga što je govorio o svom protivniku”.

Individualnost povezana mrežom odnosa osnov je svakog društva

Individualnost povezana mrežom odnosa osnov je svakog društva . Razlike su ono što daje
ukus i miris ne samo jelima već i društvima. Po teoriji jednoobraznosti mišljenja i ponašanja
ni u jednom društvu svijeta ne bi smjelo biti razlika, time i problema. Teorija je jedno, a
praksa drugo. Sukobi interesa, u društvima i među državama, sukobi su koji dolaze iz izvora
ljudskih, kulturnih i religijskih (vjerskih i religioznih) ubjeđenja i identiteta. Ovi posljednji, uz
jake enkonomske argumente imaju odlučujući religijski pečat, umotan u omot umišljene
posebnosti, bezmalo vjerske civilizacije kao takve. Razlozi tome su prisutni ali razasuti radi
umanjenja primjetljivosti i oni moguće ljudskom oku i na tren bili ili jesu neprimjetni ali
nauci i naučnom proučavanju ponašanja i prikrivanja interesa naukama poput društvenih nisu
nepoznanica. Dapače, naučnici koji se bave istraživanjem fenomena prikrivanja istine pišu o
tome i okrečući perspektivu svaki puta dolaze do drugačijeg zapažanja i rješenja koje se
uveliko razlikuje od zapažanja i rezultata do kojih dolaze prirodne nauke. Kako je to moguće?
Zašto je to tako, dobrim dijelom treba zahvaliti promjenjivosti prirode i veličina, često
umišljenih, ljudskog ponašanja. U djelokrugu ljudskog ponašanja mogući su i pojavljuju se
simptomi sklonosti i naklonosti, među njima i one koje su vezane za prikrivanje istine i
stvarnog stanja. Proučavanje primata i djece daju velikim dijelom odgovore na pitanja koja
interesuje ali i zabrinjava odrasle populacije.

Sve je laž osim smrti

Istina koja je tako vidljiva je u slučaju da podanicima bude iz bilo kojeg razloga uskraćena ili
skrivena, „milošću božije volje“ biva osvijetljena. Dok je ljudi i takvoga svijeta sa njihove
strane, teško da će doći. Svjetlost je iz tame i dubina pećine iznenadno došla i od njenog
spoznajnog bljeska, da osim tame postoji i svjetlost, čovjek je ustuknuo. Bog je uz nju ugodio
sebi i ljudima stvarajući svijet uz pravila kojih su dužni da se pridržavaju. Ljudi i pravila! Je li
zbilja božija volja ili je volja hrabrijih, sposobnijih po svim pitanjima, od hrabrosti do
kukavnosti, od sušte istine do suhoparne laži, da u svoje ruke uzmu poslove koje bog nije
imao volje niti htijenja da spriječi ili ih je namjerno ustrojio i ostavio da vidi i upozna granice
i dubine do kojih dobacuje ljudska glupost i njegov sladunjav oporni a ipak otrovni interes;
dokle dopire njegov usplahireni ego, oštrina zavisti i licemjerja koje mu je u naslijeđe kao
oružje protiv njega samoga božija veličina ugradila u njega i njegovo genetsko naslijeđe.
Zemlja je preživejla mnoge promjene, potrese, potonuća, gibanja i pomjeranja, vulkane i
životinjske vrste, da li će čovjeka, veliko je pitanje.

Sve što je čovjek-pobjednik navodno uništavao, sve zbog čega se, navodno silom prilika
moralo ubijati i umirati, i dalje živi. Svijet podijeljen na civilizacije, kakve god, prijeti da se
uruši pod teretom erupcija nezasitnih želja, prohtijeva izvan svake racionalnosti i života iznad
mogućnosti, u trci ko će bolje, ko će ljepše, ko će brže i ko će više. Samo je jedna konstanta u
natjecateljskom duhu vremena i vrhuncu paralela moći između boga i čovjeka je konstanta
„ko“. Bog ili čovjek? Čovjek koji se igra i tumači boga. Ako je bog bog, isti koji je stvorio
čovjeka kojeg je ostavio na životu da ispašta, uči na greškama i ne ponavlja što je zabranjeno
– ko je biće koje stoji iznad i nasuprot njemu? Ko god da daje toliku snagu tom i takvom
čovjeku, moguće proizašlu iz deformiranih ili nasljedno transformiranih gena, ta snaga ga
vodi njegovom samouništenju. Samo njegovom? U ravni pitanja šta je bolje, a šta razumnije,
pored moći govora i maternjeg jezika ćutati, pored zdravog sluha biti nijem, a kod zdravih
očiju biti slijep, govori o onima o kojima se ovdje piše. Šta god da se čovjeku događalo,
nikada ne bi smio ni trebao prihvatiti da bude jedan od pristalica ružnih i nadasve za društvo i
čovjeka tragičnih ponašanja. Konačno, riječ je o principima po kojima se čovjek razlikuje od
drugih živih bića, osim ako on uporno iz generacije u generaciju svih stoljeća svog postojanja
ne prestaje da prkosi i inati svom stvoritelju zbog toga što ga je istjerao iz raja. Istjerivanje iz
raja otvara druga pitanja,kao i ona o životu i mjestu njegova života i ponašanja. Na fonu iste
te ravni, potrage za odgovorima u kojoj ne raste svo bilje logičnih odgovora, nije više pitanje
gdje ko živi i kako se ponaša već zašto skoro u pravilu to biće staje na pogrešnu stranu. Oni
koji nisu ljubitelji božije riječi protive se toj i sličnim konstatacijam samo zato, jer je jedino
kriva strana za njih „prava strana“.