Indira Bekrić

I-2190/16

AUTORSKO PRAVO I SRODNA PRAVA

Pitanja:
1. Navedite i obrazložite pojam, načela i karakteristike autorskog prava?
2. Navedite što više vrsta autorskih djela znate te objasnite bazu podataka kao autorsko
djelo?
3. Objasnite ko je autor autorskog djela i šta se dogodi ako je autorsko djelo „siroče“?
4. Obrazložite pravo saopćavanja javnosti autorskog djela u što više detalja?
5. Obrazložite što potpunije autorsko ugovorno pravo?
6. Objasnite sadržaj autorskih moralnih prava u što više detalja?
7. Objasnite pravni osnov kolektivnog ostvarivanja autorskog prava te odnos kolektivne
organizacije sa autorom i odnos kolektivne organizacije sa korisnicima?
8. . Objasnite šta čini povredu autorskog prava i na koji način se vrši građanskopravna
zaštita povrijeđenog subjektivnog autorskog prava?
9. Objasnite šta se podrazumjeva pod apstraktnosti sadržaja subjektivnih autorskih
imovinskih i moralnih prava?
1: Navedite i obrazložite pojam, načela i karakteristike autorskog prava?
Autorsko pravo je nastalo iz potrebe za zaštitom autorskih djela. Prije zakona situacija nije
bila povoljna za autore: Izdavanje i štampanje knjiga vrlo brzo je postalo privredna vrijednost,
a knjiga dobija prometnu vrijednost. Na početku, izdavači otkupljujurukopise od autora uz
plaćanje određene naknade, štampaju ih i izdaju. Smatralo se da autor, pošto jedobio naknadu
od izdavača za ustupljeno djelo, nema više nikakvih prava na tom djelu. Čim je knjigaizdata
od prvog izdavača, ostali izdavači su mogli slobodno da je preštampavaju, bez saglasnosti
prvogizdavača ili autora. Stoga, izdavači su počeli sredinom XV st. da se obraćaju vladarima
tražećiprivilegije- pravo na isključivo štampanje i izdavanje jednog djela i zabranu
preštampavanja tog djelaod strane drugih izdavača za vrijeme trajanja odobrenog prava.
Tokom XVI i XVII st. u evropskimdržavama se masovno odobravaju ovakve privilegije.
Privilegija je štitila interes određenog izdavača ilištampara, dok su prava autora bila
ograničenana primanje honorara od izdavača za ustupljeno djelo.Međutim, ovakvim
privilegijama autorska prava su zavisila od volje vladara,te su autori zahtjevali moralna i
imovinska prava na zakoniti način. Pod uticajem prvog engl. zakona oautorskom pravu iz
1710. ostale zemlje donose zakone o autorskom pravu.
Prema zakonskoj definiciji, autorskim djelom smatra se individualna duhovna tvorevina iz
oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način
i oblik izražavanja. Pravni teoretičari serazilaze u tumačenju definicije autorskog djela, u
zavisnosti stava da li autorsko djelo čini samo jedan element – izražajna forma ili su za
postojanje djela potrebna 2 elementa – ideja (animus) i oblik njenog izražavanja (corpus).
Kod nas je prihvaćeno monističko shvatanje jer naše pravo vodi računa samo odjelima koja su
dobila svoju vanjsku formu, dok se ideja ostavlja nezaštićenom. Međutim, nekiteroretičari
smatraju da je prihvatljivije dualističko stanovište jer izražajnu formu nije moguće odvojiti od
unutrašnje sadržine (ideje) djela.
Uslovi zaštite autorskog djela su spoljna (izražajna) forma i originalnost djela. Da bi autorsko
djelo uživalo zaštitu, uslov je da se radi o produktu duha i daima svoju materijaliziranu formu.
Ta forma ne mora kod svih djela biti izraţena u trajnom i fizičkomobliku. Takav slučaj je sa
govornim djelima (predavanja, govori i sl) ili sa muzičkim djelima bez nota.Osim toga, djelo
ne mora dovršeno: i nedovršena djela uživaju zaštitu. Bitno je da je materijalizirana
idejapredstavljena u mjeri koja očigledno karakteriše autorsko djelo.Originalnost djela je
općeprihvaćen uslov autorsko-pravne zaštite. Originalno je ono djelo koje je njegov tvorac
ostvario sam, ne podražavajući djela drugih autora. Umjetnička originalnost dozvoljava
imitaciju tuđih djela, s tim što nova kreacija koja je stvorena na osnovu takve inspiracije,
mora sadržavati znatneizmjene koje nose pečat ličnosti njegovog autora. Pitanje originalnosti
je faktičko pitanje koje se cijeni usvakom konkretnom slučaju.
Pod autorskim pravom može se podrazumjevati objektivno autorsko pravo i subjektivno
autorsko pravo. Objektivno autorsko pravo predstavlja skup pravnih normi kojima se regulišu
društveni odnosi i pojave u vezi sa stvaranjem i korištenjem autorskih djela iz oblasti
književnosti, nauke i umjetnosti. Osnovni zadatak objektivnog autorskog prava je pružanje
pravne zaštite autoru, kao intelektualnom tvorcu i njegovom djelu.
Subjektivno autorsko pravo- predstavlja pravo autora na djelo koje je stvorio. Sastoji se od
dvije grupe ovlaštenja: moralnih i imovinskih. Moralna imaju za cilj da pruže pravnu zaštitu
autorovoj ličnosti, njegovom imenu i ugledu, te djelu. Imovinska ovlaštenja obezbjeđuju
autoru pravo iskorištavanja i raspolaganja djelom kao i pravo da ostvaruje naknadu od lica
kojima je ustupio iskorištavanje svog djela.
2:Navedite što više vrsta autorskih djela znate te objasnite bazu podataka kao autorsko
djelo?
Autorsko djelo ne treba imati umjetnički karakter da bi uživalo autorskopravnu zaštitu,
budući da je umjetnički karakter jednog stvaralačkog djela veoma subjektivna kategorija.
Stvaralačko djelo treba da ispunjava uvjet originalnosti i da predstavlja rezultat
stvaralačkog rada.Autorsko djelo je generalno individualna tvorevina iz oblasti
književnosti, muzike, filma, kompjuterskog softvera, arhitekture, nauke i umjetnosti bez
obzira na vrstu, način i oblik izražavanja.Zakonom su pobrojane pojedinačne tipične
kategorije autorskih djela, kao što su:
- pisana djela (književni tekstovi, studije, priručnici, članci i ostali napisi, kao i
računarski programi),
- govorna djela (govori, predavanja, propovijedi i druga djela iste prirode),
- dramska, dramsko-muzička i lutkarska djela, koreografska i pantomimska djela,
muzička djela sa riječima ili bez riječi, audiovizuelna djela (filmska djela i djela
stvorena na način sličan filmskom stvaranju),
- djela likovnih umjetnosti (crteži, slike, grafike, kipovi i druga djela iste prirode),
- djela arhitekture (skice, planovi, nacrti i izgrađeni objekti),
- djela svih grana primijenjenih umjetnosti, grafičkog i industrijskog oblikovanja,
fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom, kartografska
djela, prezentacije naučne, obrazovne ili tehničke prirode (tehničke skice, planovi,
grafikoni, formulari, ekspertize, nalazi vještaka, prezentacije u plastičnom obliku i
druga djela iste prirode).
To ne znači da je lista autorskih djela time iscrpljena. Osnovni koncept autorskopravne zaštite
jeste da svako djelo koje je duhovna tvorevina ima određenu formu i koje je originalno može
uživati zaštitu kao autorsko djelo.
Intelektualna svojina je komercijalna primjena maštovite misli usmjerene ka savladavanju
tehničkog ili umjetničkog izazova. Ona ne govori samoo proizvodu, već o posebnoj ideji koja
iza njega stoji, načinu na koji je onaizražena i osobenosti njenog imenovanja i
opisivanja.Zakon BiH štiti sljedeće kategorije srodnih prava: prava izvođača, prava
proizvođača fonograma, prava filmskih producenata, prava organizacija za radiodifuziju,
prava izdavača i prava proizvođača baza podataka.
Baze podataka su, također, nova kategorija srodnih prava. „Baza podataka" jeste zbirka
samostalnih djela, podataka ili druge građe u bilo kojem obliku koja je sistematski ili
metodički uređena i pojedinačno pristupačna putem elektronskih ili drugih sredstava i kod
koje su pribavljanje, verifikacija ili predstavljanje njenog sadržaja tražili kvalitativno ili
kvantitativno znatno ulaganje ljudskih, tehničkih ili finansijskih sredstava. Proizvođač baze
podataka je pravno ili fizičko lice koje preduzima inicijativu i preuzima rizik ulaganja
sredstava u njeno izrađivanje. Zakonom je definirana tzv. sui generis baza podataka, čiju je
zaštitu u evropski pravni poredak uvela Direktiva Evropske komisije o zaštiti baza podataka.
Ovdje se ne radi o bazama koje se mogu štititi kao autorska djela (zbirke djela), nego je
isključivi kriterij zaštite činjenica da je uređivanje (izrada) baze iziskivalo velika ulaganja
sredstava, vremena i truda njenog proizvođača.
3: Objasnite ko je autor autorskog djela i šta se dogodi ako je autorsko djelo „siroče“?
Općenito govoreći, autor je fizičko lice koje je stvorilo djelo bez obzira na to da li se radi o
malom djetetu u vrtiću koje crta sunce, kuću i roditelje, inženjeru arhitekture koji projektira
novu zgradu pozorišta ili samoukom slikaru koji radi na svom slikarskom djelu. Autor djela
ne mora uvijek biti jedno lice, to može biti i više lica koja zajednički stvaraju autorsko djelo.
Pravno lice (privredno društvo, ustanova, udruženje itd.) ne može biti autor. Pravno lice može
biti samo izvedeni nosilac autorskog prava, to jest kada se na njega prenese pravo na
iskorištavanje djela.
Dakle, zakonski nosilac autorskog prava je fizičko lice (autor) koje je stvorilo originalnu
intelektualnu tvorevinu koja je na neki način izražena. To je lice čije su ime i prezime,
pseudonim ili neki drugi znak označeni na djelu na uobičajeni način. Originalno autorsko
pravo može nastati samo kod fizičkog lica koje je stvorilo djelo. Zakonska pretpostavka
autorstva postoji sve dok se suprotno ne dokaže u sudskom ili drugom postupku.
U slučaju anonimnog ili pseudonimnog djela izdavač čije je ime naznačeno na djelu smatra se
predstavnikom autora, dok se suprotno ne dokaže, i kao takav ovlašten je da vrši moralna i
imovinska prava autora. Ako izdavač nije naznačen na djelu, na ostvarivanje autorskog prava
ovlašteno je lice koje je djelo objavilo. Postoje i drugi zanimljivi slučajevi autorskih prava,
npr:
Koautori su lica koja su stvorila autorsko djelo koje čini nedjeljivu cjelinu. U tom slučaju
svim koautorima pripada nedjeljivo autorsko pravo. Udio pojedinog koautora određuje se
srazmjerno stvarnom doprinosu koji je svaki od koautora dao u stvaranju djela ako njihovi
međusobni odnosi nisu drugačije uređeni ugovorom.
Autori spojenih djela: Kada dva ili više autora spoje svoja djela radi zajedničkog
iskorištavanja, svaki od njih ima autorsko pravo na svom dijelu. U slučaju spojenih djela
autori uređuju autorska prava međusobnim ugovorom.
Jako je važno ovu temu zaista učiniti jasnom građanstvu jer pojedinci dolaze u dilemu:
ukoliko kupimo knjigu, CD, umjetničku sliku, jesmo li stekli autorska prava? Naime, autorsko
djelo nije stvar. To je nematerijalno dobro na kojem autor ima autorsko pravo. Knjiga, slika ili
CD predstavljaju stvari na kojima njihovi vlasnici imaju pravo vlasništva na materijalnom
predmetu, ali ne i vlasništva na zakonskim pravima datim autoru koji zadržava autorska prava
na samom djelu. Kupovinom knjige u knjižari ili slike u umjetničkoj galeriji kupac, u pravilu,
stječe samo pravo vlasništva na stvarima (papiru, platnu, okviru...). Drugim riječima, vlasnik
slike ne bi, mogao dalje umnožavati djelo likovne umjetnosti, niti ga mijenjati dodavanjem
novih elemenata ili prizora. Slična situacija je s vlasnikom knjige, koja mu ne daje pravo da
djelo književnosti inkorporirano u njoj, npr., prevodi na neki strani jezik, ili da ga
audiovizuelno prilagođava bez dozvole autora.
Autorsko pravo je jedinstveno pravo i traje za života autora, uključujući i period od 70 godina
nakon njegove smrti. Jedini izuzetak čini pravo pokajanja, koje traje samo za života autora.
Ukoliko nije u pitanju djelo samo jednog autora onda govorimo o kolektivnim djelima za koja
rok od 70 godina počinje da teče od dana zakonitog objavljivanja djela. Ako se radi o djelu
anonimnog autora, navedeni rok se računa na isti način. Istekom rokova trajanja autorskog
prava autorsko djelo prestaje da bude autorskopravno zaštićeno, što znači da se sa stanovišta
autorskog prava može slobodno koristiti.
4: Obrazložite pravo saopćavanja javnosti autorskog djela u što više detalja?
Pravo saopćavanja javnosti znači isključivo pravo da se autorsko djelo učini dostupnim
javnosti u nematerijalnom obliku i obuhvata sljedeća prava:
- pravo javnog izvođenja – koje obuhvata isključivo pravo saopćavanja javnosti djela iz
oblasti književnosti ili nauke njegovim čitanjem ili recitiranjem uživo (pravo javnog
recitiranja), muzičkog djela njegovim izvođenjem uživo (pravo javnog muzičkog izvođenja) i
pravo saopćavanja javnosti dramskog, dramsko-muzičkog, koreografskog, lutkarskog ili
pantomimskog djela njegovim scenskim prikazivanjem uživo (pravo javnog scenskog
prikazivanja);
- pravo javnog prenošenja – koje obuhvata isključivo pravo da se recitacija, muzičko
izvođenje ili scensko prikazivanje djela saopće javnosti koja se nalazi van prostora u kojem se
djelo uživo recitira, izvodi ili scenski prikazuje putem zvučnika, ekrana ili drugog tehničkog
uređaja;
- pravo javnog prikazivanja – koje obuhvata isključivo pravo saopćavanja javnosti
audiovizuelnog djela ili djela iz oblasti fotografije, likovnih umjetnosti, arhitekture,
primijenjenih umjetnosti, industrijskog oblikovanja, kartografije ili prikaza naučne ili tehničke
prirode pomoću tehničkih uređaja;
- pravo javnog saopćavanja sa fonograma i videograma – koje obuhvata isključivo pravo da se
recitacije, izvođenja ili scenska prikazivanja djela koja su snimljena na fonograme ili
videograme saopćavaju javnosti;
- pravo radiodifuznog i kablovskog emitiranja – koje obuhvata isključivo pravo saopćavanja
djela javnosti pomoću radijskih ili televizijskih programskih signala namijenjenih za javni
prijem, bežičnim prijenosom koji uključuje satelit ili žičanim prijenosom koji uključuje
kablovski ili mikrovalni sistem. Emitiranje putem satelita postoji kad se pod kontrolom i
odgovornošću organizacije za radiodifuziju programski signali, koji su namijenjeni za javni
prijem, šalju u neprekinutom komunikacionom lancu prema satelitu i nazad na Zemlju. Ako
su programski signali kodirani, emitiranje putem satelita postoji pod uvjetom da su sredstva
za dekodiranje signala dostupna javnosti od organizacije za radiodifuziju koja vrši emitiranje
ili od ovlaštenog trećeg lica;
- pravo radiodifuznog i kablovskog reemitiranja – koje obuhvata isključivo pravo da se
istovremeno, u neizmijenjenom obliku i cjelini, saopćava javnosti radiodifuzno emitirano
djelo kada takvo saopćavanje vrši druga organizacija za radiodifuziju od one koja djelo
originalno emitira, ili kada drugi subjekt vrši saopćavanje kablovskim ili mikrovalnim
sistemom, koji obuhvata više od 100 priključaka, ili kada se djelo originalno emitira iz druge
države (kablovsko reemitiranje). Broj kablovskih priključaka (100) odnosi se na kablovsko
reemitiranje domaćih programa, onih koji originalno potječu iz BiH, što je prihvaćeno kao
standard koji bi odgovarao broju stanova u nekoj većoj stambenoj zgradi;
- pravo sekundarnog korištenja djela koje se radiodifuzno emitira – koje obuhvata isključivo
pravo da se djelo koje je radiodifuzno emitirano, odnosno radiodifuzno ili kablovski
reemitirano, istovremeno saopćava javnosti putem zvučnika, ekrana ili sličnog tehničkog
uređaja;
- pravo činjenja dostupnim javnosti – koje obuhvata isključivo pravo da se djelo saopći
javnosti žičanim ili bežičnim prijenosom na način koji pojedincu omogućava pristup djelu sa
mjesta i u vrijeme koje sâm odabere (Internet, video-on-demand, music-on-demand i slično);
5: Obrazložite što potpunije autorsko ugovorno pravo?
Zakonom su uređene opće odredbe o obimu prijenosa prava i definicije isključivog i
neisključivog prijenosa, koje su u skladu sa autorskopravnom teorijom. Da bi se postigla veća
pravna sigurnost u autorskopravnim poslovima, zakonom su određene pretpostavke u pogledu
obima prava u korist autora, što je u skladu sa uobičajenom situacijom u praksi gdje se autor
pojavljuje, u pravilu, kao slabija strana u pravnom poslu sa korisnikom njegovog djela,
naročito kada se radi o pravnom licu kao što su velike izdavačke kuće i sl.
Pretpostavke u pogledu obima prijenosa prava. U slučaju prijenosa prava zakonska
pretpostavka je da je dogovoren neisključivi prijenos, da prijenos važi samo za područje BiH i
da važi samo za vrijeme koje je uobičajeno za prijenos prava iskorištavanja autorskih djela
određene vrste pod uvjetom da zakonom ili ugovorom nije drugačije uređeno. Isto tako, ako
ugovorom nisu utvrđeni vrsta i obim pojedinačnih autorskih imovinskih prava koja se prenose
na nosioca, smatra se da su prenesena samo ona prava i samo u onom obimu koji je potreban
za postizanje cilja ugovora.
Pravilo odvojenosti prijenosa je jedno od osnovnih pravila autorskog ugovornog prava, koje
proizlazi iz generalne odredbe da autor može ugovorom ili drugim pravnim poslom prenijeti
na drugo lice pojedinačna imovinska ovlaštenja (autorska imovinska prava) i druga prava
autora ako zakon to pitanje drugačije ne uređuje. Ako ta pojedinačna prava nisu izričito
nabrojana, ona nisu ni prenesena osim ako iz prirode posla očigledno proizlazi da su ugovorne
strane imale u vidu još neko pravo koje nisu spomenule. Odvojenost prijenosa predviđena je
čak i u okviru nekih od pojedinačnih prava (prava reproduciranja, prava distribuiranja i prava
davanja u zakup fonograma i videograma), koja su, zbog novih mogućnosti eksploatacije,
postala toliko komercijalno važna da njihov ugovorni prijenos treba biti sasvim jasno i
transparentno određen u ugovorima. Tako se pri prijenosu prava reproduciranja djela ne
prenosi i pravo njegovog pohranjivanja u elektronskom obliku i pravo njegovog zvučnog ili
vizuelnog snimanja ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno. Pri prijenosu prava
distribuiranja primjeraka djela ne prenosi se i pravo njihovog uvoza ako zakonom ili
ugovorom nije drugačije određeno, odnosno pri prijenosu prava davanja u zakup fonograma
ili videograma na kojima je snimljeno autorsko djelo autor zadržava pravo na primjerenu
naknadu za svako davanje u zakup i ne može se odreći ovog prava.
Pretpostavke o zajedničkom prijenosu. U odnosu na opće pravilo postoje dva izuzetka. Prvi,
da se pri prijenosu prava reproduciranja djela smatra da je ugovoren i prijenos prava
distribuiranja primjeraka tog djela, izuzev njihovog uvoza ako zakonom ili ugovorom nije
drugačije određeno, i drugi, da se pri prijenosu prava radiodifuznog emitiranja djela smatra da
je na organizaciju za radiodifuziju preneseno i pravo:
- izrade snimaka djela ako su ti snimci urađeni vlastitim sredstvima i za potrebe vlastite
emisije ako se radi samo o jednokratnom emitiranju i ako se ti snimci najkasnije u roku od
mjesec dana od dana emitiranja unište (efemerni snimci),
- predaje i pohranjivanja efemernih snimaka vlastitom ili javnom arhivu ako ti snimci imaju
izuzetnu dokumentarnu vrijednost. O takvoj predaji i pohranjivanju snimaka organizacija za
radiodifuziju dužna je obavijestiti autora bez odgađanja.
Pretpostavke o zajedničkom prijenosu zasnivaju se na činjenici da su navedena prava
(reproduciranje, radiodifuzno emitiranje) prema svojoj pravnoj prirodi u tijesnoj vezi sa
drugim pravima tako da u normalnim situacijama treba da funkcioniraju zajedno.
Daljnje prenošenje prava je institut koji predstavlja zabranu licu na koje je preneseno autorsko
imovinsko pravo ili drugo pravo autora da ne može to pravo prenijeti dalje na treća lica bez
dozvole autora osim ako ugovorom nije drugačije određeno. Dozvola za prijenos nije
potrebna ako je daljnji prijenos prava posljedica statusnih promjena kod nosioca prava,
njegovog stečaja ili redovne likvidacije.
Ništavost pojedinih odredaba o prijenosu. Zakonom je predviđena apsolutna zabrana
pojedinih odredaba o prijenosu čiji je cilj da autor prenese na drugo lice: autorsko pravo kao
cjelinu, moralna autorska prava, autorska imovinska prava na svim svojim budućim djelima,
autorska imovinska prava za još nepoznate načine iskorištavanja svog djela. Sve ovakve
odredbe u ugovoru su ništave.
Forma ugovora. Zakon određuje princip pisane forme ugovora za sve pravne poslove kojima
se prenose autorska imovinska prava ili druga prava autora, ili kojima se daju dozvole za
iskorištavanje autorskih djela. Izuzetak od pravila su izdavački ugovori o izdavanju članaka,
crteža i drugih autorskih djela u dnevnoj i periodičnoj štampi, koji su valjani i ako nisu
sačinjeni u pisanom obliku. Prvenstveni cilj insistiranja na pisanoj formi je da se motiviraju
ugovorne strane da jasnije i preciznije formuliraju sve bitne elemente jednog pravnog posla,
što je, svakako, u interesu njihove veće pravne sigurnosti. Iako se radi o važnom principu,
sankcija za njegovo nepoštivanje nije apsolutna ništavost ili mogućnost raskidanja pravnog
posla. Takav pravni posao bit će valjan ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretežnom dijelu
ispunile obaveze koje iz njega proizlaze. U tom slučaju sve sporne i nejasne odredbe pravnog
posla u pogledu vrste i obima prenesenih prava tumače se u korist autora.
Autorska naknada. Prijenos autorskih imovinskih prava ili drugih prava autora uvijek se vrši
uz naknadu osim ako se suprotno dokaže. Zakon izričito određuje princip teretnosti (naknade)
pri prijenosu autorskih imovinskih prava i postavlja osnovna pravila u pogledu određivanja
naknade kada ona u ugovoru nije izričito određena. U slučaju kada naknada nije bila
određena, ona se određuje prema uobičajenim visinama naknada za pojedinu vrstu djela,
prema obimu i trajanju iskorištavanja djela i prema drugim okolnostima slučaja. Zakon
uređuje i situaciju kada se iskorištavanjem autorskog djela ostvari prihod koji je očito
nesrazmjeran sa ugovorenom ili određenom naknadom. U tom slučaju autor ima pravo tražiti
izmjenu ugovora radi određivanja njegovog pravičnijeg udjela u tom prihodu, ili ponovno
određivanje visine naknade i ne može se odreći ovog prava.
Evidencija prihoda i dobiti. Zakon sadrži odredbu u korist autora koja obavezuje korisnika
djela da vodi odgovarajuće knjige ili drugu pouzdanu evidenciju prihoda od komercijalnog
iskorištavanja autorskog djela iz koje se može pouzdano ustanoviti visina naknade koja
pripada autoru. Korisnik djela je obavezan redovno i u potrebnom obimu izvještavati autora o
visini ostvarenog prihoda ili dobiti, kao i omogućiti autoru, na njegov zahtjev, da najmanje
jednom godišnje ima uvid u knjige ili evidenciju prihoda.
Raskid ugovora zbog neizvršavanja. Zakon predviđa jedan specifičan autorskopravni način
raskida ugovornog odnosa koji daje mogućnost autoru da jednostranom izjavom volje ugovor
raskine. Da bi autor mogao koristiti ovo pravo, moraju se steći određeni uvjeti a to su: da
druga strana to pravo vrši u nedovoljnom obimu, ili da ga uopće ne vrši, pa su zbog toga
opravdani interesi autora ozbiljno ugroženi. Ako zakonski uvjeti nisu ispunjeni, izjava autora
o raskidu nema nikakav pravni učinak. S druge strane, autor ne može jednostrano raskinuti
ugovor ako su uzroci za neizvršenje ili nedovoljno vršenje prava pretežno na njegovoj strani.
Raskid ugovora zbog navedenih razloga nije moguć prije nego što isteknu dvije godine od
prijenosa tog prava, a ako se isključivo pravo odnosi na novinske članke, taj rok iznosi šest
mjeseci.
Pravo pokajanja. Jedno od prava autora je i mogućnost da jednostranom izjavom volje raskine
ugovor kojim je prenio autorska imovinska prava i da uskrati daljnje iskorištavanje svog djela
ako za to ima „ozbiljne moralne razloge" i ako prethodno nadoknadi običnu štetu nosiocu tih
prava. Samo su „ozbiljni moralni razlozi" ona pravna činjenica koja omogućava jedan
specifičan način raskida ugovora i kao takav ima pravni učinak od dana kad autor položi
osiguranje za naknadu štete.
6:Objasnite sadržaj autorskih moralnih prava u što više detalja?
Moralno pravo se smatra trajnim (neograničenog trajanja), neodvojivim od ličnosti autora,
nezastarivimi pravom koje ne može biti predmet prinudnog izvršenja. Objekat moralnih prava
jeste ličnost autora injegovo djelo. To ujedno predstavlja i predmet zaštite moralnog prava i
po tome se razlikuje od ličnihprava kod kojeg je predmet zaštite lično dobro čovjeka. Moralno
pravo autora po svojoj prirodi jeisključivo apsolutno pravo koje djeluje erga omnes. Samo je
autor ovlašten da se stara o svom djelu ida zabrani trećim licima iskorištavanje ili
raspolaganje njegovim djelom. Međutim, apsolutni karaktermoralnog prava je donekle
ograničen zakonskim propisima. U odnosima sa trećim licima, autor imadiskreciono pravo da
povuče svoje djelo, da odustane od zaključenog ugovora, uništi djelo, itd.Međutim, u tim
slučajevima on mora da nadoknadi štetu koja je nastala vršenjem diskrecionog prava.Moralna
prava su neotuđiva. Poslije autorove smrti neka lično-pravna ovlaštenja, koja su tjesno
vezanaza ličnost autora, gase se, dok se druga ovlaštenja mogu prenijeti na nasljednike.
Ovlaštenja koja semogu prenositi na nasljednike nazivaju se negativna ovlaštenja.
Vrste moralnih prava autora su:
•Pravo paterniteta i pravo na naznačenje imena-dio su osnovnog moralnog prava koje ima
svakiautor-da djelo koje je on stvorio naznači svojim imenom na način koji on odabere. Autor
imapravo, ali ne i obavezu da svoje djelo obilježi svojim imenom. Pravo na priznanje
autorstvasastoji se iz tri komponente: iz prava autora da obilježi svoje djelo i da zahtijeva od
lica kojaiskorištavaju njegovo djelo da isto obilježe njegovim imenom; pravo da zabrani
zloupotrebusvog imena u bilo koje svrhe; iz prava da se suprotstavi uzurpiranju ili
nedopuštenomprisvajanju svog djela.
• Pravo na objavljivanje djela-sastoji se u odluci autora da li će i u kom obliku i na koji način
djeloobjaviti, prikazati ili na drugi način izložiti javnosti. Pravom na objavljivanje djela, ne
štite sesamo moralni interesi autora već i imovinski, jer je pravo objavljivanja djela u tjesnoj
vezi sanjegovim iskorištavanjem.
• Pravo na zaštitu integriteta djela-se sastoji u isključivom pravu da štiti svoje djelo, a to znači
dase suprotstavlja neovlaštenim izmjenama svog djela. Povezano je sa imovinskim
pravimaautora-za svako iskorištavanje autorskog djela, autoru pripada naknada. Samo je autor
ovlaštenda vrši izmjene na svom djelu, te se može ugovoriti o njegovom pravu na
modifikaciju djela.Međutim, ako je djelo već u toku objavljivanja pa bi mjenjanje
prouzrokovalo velike troškove zaizdavača, onda autor ne može da vrši izmjene bez
saglasnosti izdavača, a ovo je ovlaštenje kojesadrži pravo pokajanja.
• Pravo na suprotstavljanje nedostojnom iskorištavanju djela-sastoji se u isključivom pravu
autorada se suprotstavlja iskorištavanju svog djela na način koji ugrožava ili može ugroziti
njegovučast ili ogled.
7:Objasnite pravni osnov kolektivnog ostvarivanja autorskog prava te odnos kolektivne
organizacije sa autorom i odnos kolektivne organizacije sa korisnicima?

Stvaratelji autorskih djela i drugih intelektualnih tvorevina svakako zaslužuju naknadu za svoj
autorski i drugi stvaralački rad. Osim na individualnom, ta se naknada može realizirati u
kolektivnom sistemu ostvarivanja autorskog i srodnih prava. Tada organizacija za kolektivno
ostvarivanje ostvaruje prava za račun većeg broja nositelja prava. Kolektivna organizacija
mora obavljati poslove na način koji osigurava najveći mogući stepen efikasnosti, pridržavati
se pravila dobrog poslovanja i štedljivosti i posao obavljati na transparentan način. Dalje,
kolektivna organizacija je dužna da se pridržava međunarodnih i općeprihvaćenih pravila,
standarda i principa koji se primjenjuju u praksi kolektivnog ostvarivanja prava, a naročito
onih koji se odnose na stručne službe, utvrđivanje visine naknada za korištenje djela,
dokumentaciju i njenu međunarodnu razmjenu, te obračun i raspodjelu naknada domaćim i
stranim autorima. Opravdanje za uvođenje standarda poslovanja je činjenica da kolektivna
organizacija nema svoja vlastita sredstva. U tome slučaju naknada se utvrđuje kolektivnim
pregovaranjem između organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i nekog kolektivnog
tijela koje predstavlja korisnike. Do sada se nacionalnim propisima uređivala procedura
donošenja cjenovnika za korištenje autorskih djela, kao i kriteriji za određivanje predmetnih
naknada. Ta procedura trebala bi biti garancija da će naknada koja se odredi biti primjerena i
pravedna kako s stajališta nositelja prava tako i sa stajališta korisnika. Također, ona je do sada
služila za kontrolu teritorijalnih monopola koje su uživale organizacije za kolektivno
ostvarivanje prava.
Zakonom se uređuju sadržaj i način kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava, oblik
organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, uvjeti i postupak za davanje
dozvole za kolektivno ostvarivanje prava, tarife i tarifni ugovori o visinama naknada za
korištenje autorskog djela i predmeta srodnih prava, nadzor nadležnog državnog organa nad
kolektivnim organizacijama i imenovanje, sastav, nadležnosti i rad Vijeća za autorsko pravo.
Najvažnija karakteristika Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava jeste
da se može primjenjivati samo i zajedno sa Zakonom o autorskom i srodnim pravima.
Kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava znači ostvarivanje ovih prava za više
autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijaliziranih samo za
tu djelatnost, koja ispunjavaju sve uvjete propisane zakonom i koja imaju dozvolu Instituta za
intelektualno vlasništvo BiH. Prema zakonskim odredbama organizacija zastupa: svoje
članove, domaće državlјane, na osnovu zaklјučenog, individualnog ugovora; autore i nosioce
prava, domaće državlјane, koji nisu njeni članovi, a koje organizacija zastupa na osnovu
zakona; te strane autore i nosioce srodnih prava, na osnovu bilateralnih ugovora sa srodnim
inostranim organizacijama. Poslovi organizacije prilikom zastupanja njenih članova uključuju
to da kolektivna organizacija ne može odbiti zahtjev za sklapanje ugovora za kolektivno
ostvarivanje prava iz oblasti svoje djelatnosti. Iz toga proizlazi da svako ko ima status autora
u datoj oblasti, ima i pravo da postane član organizacije. Svako ko je član udruženja je i član
skupštine organizacije.
Pored najvećih posljedica ratnih događanja u regionu, Bosna i Hercegovina ima niz drugih
pogoršanja okolnosti za uspostavu efikasnog sistema kolektivnog ostvarivanja autorskih prava
i srodnih prava. BiH je jedina zemlja iz bivše Jugoslavije, u kojoj se nije nastavilo praksa
autorskih i srodnih prava koje su postojale do 1992. Odlaskom osoblja i zatvaranjem
kancelarija sva arhiva i dokumentacija su nestale. Doksu u drugim zemljama procesi
nastavljali prirodnim tokom u Bosni i Hercegovini je trebalo početi ispočetka.
Donošenjem Zakona o autorskom i srodnim pravima i Pravilnika o stručnim kriterijima za
obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava 2002.godine stvoren je
zakonski okvir da Institut za mjeriteljstvo, standarde i intelektualno vlasništvo Bosne i
Hercegovine, kao nadležna institucija, dodjeli dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog
ostvarivanja autorskog prava i izvođačkih prava. Tako je Dozvolu za obavljanje poslova
kolektivnog ostvarivanja autorskog i izvođačkih prava dodjelio Sine Qua Non d.o.o. Agenciji
za zastupanje i zaštitu autorskih prava.
8: Objasnite šta čini povredu autorskog prava i na koji način se vrši građanskopravna
zaštita povrijeđenog subjektivnog autorskog prava?
U slučaju povrede autorskog ili srodnog subjektivnog prava, nosilac prava može da podnese
tužbunadležnom sudu za ostvarivanje svojih prava. Povredom prava se smatra radnja
protupravnog vršenja jednog ili više isključivih ovlaštenja. Pri tome, radnja kojom je
povrijeđeno autorsko ili srodno pravo,usljed čega je nosilac prava pretrpio štetu, mora da bude
nedopuštena-protivna obavezama izzaključenih ugovora ( ugovorna odgovornost za
neizvršenje ili za netačno izvršenje ugovorne obaveze )ili radnja kojom se vrijeđa subjektivno
pravo nosioca ( deliktna odgovornost ). Da bi nosilac pravamogao da ostvari sudsku zaštitu,
potrebno je da postoje sljedeći uslovi: povreda autorskog ili srodnogprava, odgovornost
(krivica) lica koje je povrijedilo to pravo; da su radnje kojima je učinjena
povredaprotupravne, da je nosilac prava pretrpio štetu i da postoji uzročna veza između
protupravne radnje inastale štete. Nosilac autorskog ili srodnog prava, čije je imovinsko ili
moralno pravo povrijeđeno, imapravo da zahtjeva zaštitu svog prava i naknadu štete
podnošenjem tužbe za naknadu štete. Novčanunaknadu štete nosilac autorskog ili srodnog
prava može bezuslovno da traži ako je pretrpio imovinskuštetu, a lice koje je prouzrokovalo
štetu, dužno je da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je štetanastala bez njegove krivice.
Povreda imovinskih prava se sastoji od nedozvoljenog iskorištavanjazaštićenih djela a
povreda moralnih prava od nepoštivanja moralnih prava autora i interpretatora.Zakon prihvata
kao opšte načelo obavezu naknade (imovinske) štete licu čije je imovinsko ili moralnopravo
povrijeđeno. Zbog povrede moralnih prava može se podnijeti i tužba za naknadu
neimovinskeštete. Tužba zbog povrede autorskog ili srodnog prava može se podnijeti u roku
od tri godine od danakada je tužilac saznao za učinjenu povredu (subjektivni rok) a u roku od
pet godina od učinjenepovrede (objektivni rok)
9:Objasnite šta se podrazumjeva pod apstraktnosti sadržaja subjektivnih autorskih
imovinskih i moralnih prava?
Autorsko subjektivno pravo predstavlja jedinstveno ptavo koje sadrži dvije vrste ovlaštenja,
moralna iimovinska, koja zajednički služe za zaštitu ličnih i materijalnih interesa autora.
Prihvatajući polazneosnove teorije o autorskom subjektivnom pravu kao jedinstvenom pravu
smatra se da ono može dasadrži više ovlaštenja, lično-pravna i imovinsko-pravna, te podjela
na moralna i imovinsko-subjektivnaprava nema samo pragmatični značaj već odgovara
prirodi ovih prava, i ne narušava jedinstvoautorskog subjektivnog prava
Autor i njegovi nasljednici uživaju isključiva lično-pravna ovlaštenja (autorska moralna
prava), isključiva imovinskopravna ovlaštenja (autorska imovinska prava) i druga prava koja
su određena zakonom. Autorska moralna prava sadržana su u isključivom ovlaštenju autora da
bude priznat i označen kao stvaralac svoga djela i da odredi da se njegovo djelo objavi pod
njegovim imenom, pod pseudonimom, nekom drugom oznakom ili anonimno (pravo
priznanja autorstva). Autor ima i isključivo pravo da odluči da li će, kada, na koji način i u
kojoj formi njegovo djelo biti objavljeno (pravo objavljivanja) i isključivo pravo da se
suprotstavi svakom mijenjanju ili upotrebi djela ako bi takvo mijenjanje ili upotreba vrijeđali
njegovu čast i ugled (pravo poštivanja djela).
Autorska imovinska prava daju isključiva ovlaštenja autoru da zabrani ili dopusti
iskorištavanje svoga djela i primjeraka tog djela. To znači da drugo lice može iskorištavati
autorsko djelo samo sa dozvolom autora. Imovinska prava uključuju i pravo na naknadu
autoru za svaki oblik iskorištavanja autorskog djela od drugog lica.
Zaštita originala autorskog djela predstavlja specijalni slučaj odstupanja od apsolutnosti prava
vlasništva. Ovo odstupanje je minimalno i odnosi se na dužnost vlasnika originala djela koji
bi, s obzirom na okolnosti, mogao pretpostaviti da autor ima opravdani interes sačuvati taj
original od uništenja, te da prije uništenja takvog originala obavijesti autora o toj namjeri i
ponudi mu otkup prema cijeni vrijednosti materijala. Ako predaja originala nije moguća,
vlasnik je dužan omogućiti autoru da se izradi primjerak djela na odgovarajući način.
U slučaju vlasništva nad arhitektonskim objektom vlasnik objekta je dužan samo da obavijesti
autora o namjeri da uništi objekt i dopusti autoru, na njegov zahtjev, pristup objektu koji
omogućava da se taj objekt fotografira. U ovome slučaju autor ima pravo tražiti i predaju
primjerka nacrta arhitektonskog djela na njegov trošak.
Međutim, pri preradi izrađenog arhitektonskog objekta usvojeno je novo rješenje. U ovome
slučaju raniji zakon je obavezivao vlasnika da prvo ponudi autoru preradu djela arhitekture
pod uvjetom da je autor živ i dostupan. Tek kada bi autor neosnovano odbio saradnju, vlasnik
bi mogao djelo slobodno preraditi. Ovakvo rješenje u praksi se pokazalo kao teško ostvarljivo,
a ponekad čak i kao suviše veliko opterećenje za vlasnika takvog objekta, pa su često nastajali
problemi u provođenju. Prema sadašnjem rješenju, autor izgrađenog djela arhitekture ne može
se protiviti kasnijim izmjenama na tom objektu ako je od završetka izgradnje, odnosno
izdavanja upravne dozvole za upotrebu objekta proteklo više od pet godina. Ako je na objektu
označeno njegovo ime, autor ima pravo tražiti da vlasnik objekta stavi odgovarajuću
napomenu o izmjenama arhitektonskog djela i vremenu kada je to učinjeno. U slučaju kada je
arhitektonsko djelo potrebno obnoviti, izmijeniti ili na drugi način preraditi zbog nedostataka
ugrađenih materijala ili ozbiljnih oštećenja objekta nastalih usljed bilo kojih razloga, vlasnik
objekta može ga slobodno preraditi bez dozvole autora.