SEMINARSKI RAD

PROCESNO MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST

Student: Mentor:
Indira Bekrić Prof.dr.Muharem Selimović
I 2190-16

Maline2019

Sadržaj:

1
1.Uvod…………………………………………………………………………………………3

1.1.Pojam međunarodne nadležnosti………………………………………………………..4

1.2.Karakter pravila o međunarodnoj nadležnosti…………………………………………4

1.3. Osnovni principi reguliranja međunarodne nadležnosti…………………………...…5

1.4. Popunjavanje pravnih praznina u materiji međunarodne nadležnosti………………6

1.5.Imunitet……………………………………………………………………………………7

1.6.Međunarodna nadležnost nesudskih organa BiH…………………………………….8

1.7.Proširenje međunarodne nadležnosti po principu atrakcije………………………...…8

1.8. Pozitivni sukob meñunarodne nadležnosti ( dvostruka meñunarodna litis

pendencija)…………………………………………………………………………………….9

1.9.Vrste međunarodne nadležnosti………………………………………………………..9

1.9.1. Isključiva međunarodna nadležnost……………………………………………….9

1.9.2. Konkurentna međunarodna nadležnost (paralelna, fakultativna ili elektivna)....10

1.9.3. Ugovorena međunarodna nadležnost………………………………………………12

1.10. Međunarodne trgovinske arbitraže……………………………………………….…12

1.11. Osvrt na problem međunarodne nadležnosti u materiji elektronske trgovine…....13

2.Zaključak……………………………………..……………………………………………16

3.Literatura………………………………………………………………………………….17

2
1. Uvod

S razvojem nacionalnih ekonomija, privatizacijom, te pojavom novih oblika trgovine,

povećava se broj učesnika na tržištu i umnožava broj pravnih odnosa, te raste i broj
potencijalnih sporova. Države su dužne pružiti mehanizme za rješavanje sporova. Jedan takav
način je stvaranje povoljne klime za alternativno, vansudsko rješavanje sporova
npr.arbitražom ili na neki drugi sličan način. Takav mehanizam dolazi u obzir samo onda
kada stranke za to imaju volju i interes i mogu postići konsenzus. U svim drugim slučajevima
njima mora stajati na raspolaganju efikasan sudski mehanizam rješavanja sporova. Takav
sistem podrazumjeva : dobro obučene i nepristrane sudije, efikasan sistem dostavljanja
sudskih dokumenata, pribavljanja dokaza, brzu i fer proceduru, svrhovit izvršni postupak koji
uključuje i efiksan sistem privremenih mjera, ali ima i prihvatljiva pravila o meñ.nadležnosti.

Problem se, kad je u pitanju stranka koja namjerava da traži pravnu zaštitu, svodi na pitanje
kojem pravosusñu da podnese zahtjev-tužbu onda kada okolnosti slučaja ukazuju na više njih.
Npr.od toga koji će sud suditi zavisi koje će procesno pravo biti primjenjeno, a to pravo
ureñuje položaj stranaka u postupku. Od toga dalje zavisi koje će kolziono pravo biti
primjenjeno, a ono odreñuje po kojeć će materijalnom pravu suditi i kakvo će biti rješenje o
meritumu. Ukoliko tužilac odluči podnijeti tužbeni zahtjev sudu u 1 konkretnoj državi, pa taj
sud i odluči o predmetu, ostaje pitanje hoće li njegova odluka važiti u drugim zemljama, a
odgovor je povezan sa meñunarodnom (ne)nadležnošću. Opšte prihvaćeni uslov u postupku
priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka je svojevrsna verifikacija meñunarodne
nadležnosti suda koji je donio odluku i to od suda koji tu odluku treba da prizna

Npr.unifikacija meñunarodnog privatnog prava u EU započela je donošenjem tzv.Briselske

konvencije I iz 1968 o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju odluka u grañanskim i
trgovačkim stvarima, da bi 1998 bila donijeta i Konvencija o nadležnosti i priznavanju i
izvršavanju odluka u bračnim stvarima- tzv. Briselska konvencija II. Obje ove konvenije
danas su prerasle u komunitarno pravo i primjenjuju se kao regulative Vijeća, što ukazuje na
evropsku procjenu o važnosti ove problematike u okvirima MPP. I Haška konferencija za
MPP već odavno ulaže napore s ciljem da postigne unifikaciju u materiji meñ.nadležnosti, te
priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka.

3
1.1. Pojam međunarodne nadležnosti

Za predmete koji imaju inostrana obilježja, svaka država postavlja izvjesne granice
nadležnosti svojih organa, čime se jedan dio takvih predmeta prepušta nadležnosti organa
drugih zemalja. Ovo samoograničavanje može biti izraz različitih motiva: bilo da postoji
meñunarodni ugovor kojim su delimitirane nadležnosti država ugovornica, da se nastoji
respektirati nadležnost drugih država zbog reciprociteta, ili jednostavno zato što država
nastoji da rastereti svoje organe od rješavanja predmeta koji su sa njom samo neznatno
povezani.

Unutar ovako postavljenih granica ostaje područje privatnopravnih odnosa u kome država
svoje organe smatra meñunarodno nadležnim. Predmete iz tog djelokruga država dalje
rasporeñuje pojedinim organima na osnovu propisa o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Tako
pitanje meñunarodne nadležnosti uvijek prethodi pitanju mjesne nadležnosti.

U svakom slučaju, odgovor na pitanje da li će organi jedne države biti nadležni za

raspravljanje spora sa inostranim elementima ili ne, suvereno daje domaći zakonodavac ili
eventualno zaključeni meñunarodni ugovor. Države samostalno odreñuju nadležnost svojih
organa. Na meñunarodnom planu je primjetna tendencija ka približavanju i ujednačavanju
kriterija za meñunarodnu nadležnost. Ova tendencija je posebno izražena u okviru EU i dolazi
do izražaja u meñunarodnim ugovorima, ali to ipak ne znači da je na širem meñunarodnom
planu prisutna unifikacija pravila o meñunarodnoj nadležnosti.

1.2.Karakter pravila o međunarodnoj nadležnosti

Za razliku od kolizionih pravila koja su dvostrana i odgovaraju na pitanje koje je pravo

mjerodavno a neko pravno pitanje, pravila o meñunarodnoj nadležnosti su jednostrana i
odgovaraju na pitanje postoji li meñunarodna nadležnost domaćih organa.

Primjer : u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost sudova BIH postoji ako se

na teritoriji BiH nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži. Jedino konvencijska
pravila o meñunarodnoj nadležnosti mogu biti i najčešće jesu dvostrana i odreñuju organe
država ugovornica koji imaju meñunarodnu nadležnost u inostrano obilježenim predmetima.

Primjer : tužilac može podići tužbu za naknadu štete iz grañanskopravnog delikta pred
sudovima zemlje a) u kojoj je došlo do činjenja ili propuštanja koje je uzrokovako štetu b) u
kojoj je nastupila šteta. Svrha pravila o meñunarodnoj nadležnosti je razgraničenje
nadležnosti domaćih organa i organa drugih država u predmetima sa inostranim obilježjima

Takvu svrhu je nemoguće u potpunosti postići jer ova pravila obavezuju samo i isključivo
domaće organe. Pojam meñunarodne nadležnosti zasniva se na 3 određujuća elementa:

1. radi se o nadležnosti u stvarima sa inostranim obilježjima;

2. to je apstraktna nadležnost države i njenih organa posmatranih kao cjelina

3. pravila o tome kad su njeni organi meñunarodno nadležni, a kada nisu suvereno propisuje
svaka država sama za sebe (u odsustvu meñunarodnog ugovora).

4
 Međunarodna nadležnost treba da bude utemeljena na značajnoj povezanosti slučaja, stranaka
i foruma. Postoji opšta saglasnost o tome da li se neki kriteriji za meñ.nadležnost
internacionalno neprihvatljivi ( npr,državljanstvo tužioca, nalaženje na domaćoj teritoriji
tuženikove pokretne imovine neznatne vrijednosti, uručenje tuženom poziva pred sud za
vrijeme njegovog kratkotrajnog fizičkog prisustva na domaćoj teritoriji i puko komercijalno
prisustvo tuženog na domaćoj teritoriji). Države koje primjenjuju ove kriterije riskiraju da
druge države primjene retorziju, kao i da im odluke ne budu priznate u inostranstvu
.
1.3.Osnovni principi reguliranja međunarodne nadležnosti

Delikatan zadatak reguliranja meñunarodne nadležnosti oragan vlastitog pravosuña

pretpostavlja, za domaćeg zakonodavca, prihvatanje odreñenih principa, njihovo
uvažavanje i dovoñenje u međuzavisnost prema njihovom značaju. Načela reguliranja
međ. nadležnosti u konkretnoj državi će zavisiti od rangiranja ovih interesa, te davanja
prednosti jednim na račun drugih. Najpotpuniji prikaz načela za reguliranje meñunarodne
nadležnosti prisutan je kod Szaszyja, koji daje 10 principa sa njegovim antitezama:
1. princip skladnosti pravila o meñunarodnoj nadležnosti nalaže da država utvrdi svoju
meñunarodnu nadležnost samo ako postoji odlučna veza slučaja sa njenim suverenitetom,
a da u suprotnom prepusti predmet nadležnosti strane zemlje koju indiciraju okolnosti
slučaja.
2. princip nezavisnosti države, ide nasuprot principa skladnosti pravila o meñ.nadležnosti,
prema kome država samostalno donosi propise o meñunarodnoj nadležnosti svojih organa
i nije obavezna da se obazire na pravne poretke drugih zemalja;
3. princip jedinstva pravila o meñunarodnoj nadležnosti i pravila o meñunarodnom pravu
i njemu suprotan princip njihove meñusobne neovisnosti odnose se na pitanje eventualne
determiniranosti meñunarodne nadležnosti kolizionim pravilima, odnosno njihove
samostalnosti;
4. princip teritorijaliteta i princip personaliteta – prvi favorizira povezanost slučaja sa
državnom teritorijom, a drugi državljanstvo stranaka;
5. princip mjesta uručenja – prema ovom principu, koji je dominantan u angloameričkom
pravu, za meñunarodnu nadležnost sudova odlučna je činjenica da se na njenoj teritoriji može
tuženom uručiti poziv pred sud;
6. princip uzajamnosti nalaže da se prilikom utvrñivanja nadležnosti za strance mora
uvažavati stav strane zemlje prema domaćim državljanima u istoj prilici;
7. princip autonomije volje stranaka dopušta strankama da postignu sporazum o tome čiji će
sud za njihov spor biti meñunarodno nadležan. Ovo načelo je prisutno u svim pravnim
sistemima;
8. princip efektivnosti zahtijeva da države utvrñujući vlastitu meñunarodnu nadležnost uzmu
u obzir mogućnost priznanja i izvršenja odluke njihovih sudova u zemlji čiji su državljani
stranke, ili zemlji u kojoj stranke to budu zahtijevale. Ovo načelo je vrlo važno sa aspekta
pravne sigurnosti i praktičnih interesa stranaka;
9. princip nemiješanja ide za tim da se izbjegnu sukobi nadležnosti tako što države neće
stavljati u svoju nadležnost predmete koji sa njima nemaju teritorijalne niti personalne veze
većeg značaja;
10. princip zabrane zloupotrebe prava – države su dužne onemogućiti zloupotrebu pravila o
meñunarodnoj nadležnost na štetu državnih interesa i interesa stranaka.

Većinu ovih principa moguće je primijetiti u pravilima o meñunarodnoj nadležnosti sudova

različitih zemalja. Pritom se može uočiti da su neki od njih negdje dominantni, negdje više, a

5
negdje manje uvaženi. Upravo na tome zasniva se tradicionalna klasifikacija sistema
međunarodne sudske nadležnosti na romanski, kontinentalnoevropski i angloamerički.

Romanski sistem izgrađen je u Napoleonovom kodeksu iz 1804.godine i manje-više je

prihvaćeno u zakonodavstvima nastalim pod njegovom uticajem. U ovim zemljama se kod
utvrñivanja meñunarodne nadležnosti polazi od državljanstva stranaka kao presudne veze.
Prema francuskom Grañanskom zakoniku je za nadležnost francuskih sudova dovoljan razlog
domaće državljanstvo jedne od stranaka, bez obzira na to što slučaj nema nikakve druge veze
sa Francuskom.

Kontinentalno-evropski sistem izgrađen je u njemačkom Zakonu o grañanskom postupku iz

1877. U ovim zemljama se pitanje meñunarodne nadležnosti sudova rješava prema kriterijma
utvrñenim za unutrašnju teritorijalnu nadležnost. Domaći sudovi su međunarodno nadležni
ukoliko tuženi na domaćoj teritoriji ima prebivalište odnosno sjedište. Ovo stanovište je
prihvaćeno i u našem MPP. Angloamerički sistem se suštinski razlikuje od kontinentalno-
evropskog sistema. Naročito kad se radi o tzv. tužbama in personam, kad se radi o odlukama
koje djeluju inter partes (kao što su ugovorni i deliktni zahtjevi) .

Evropski sistem kao vrhunski cilj nastoji postići pravnu sigurnosti predvidivost nadležnosti,
te se bazira na čvrstim pravilima i kriterijima koji sudu ne ostavljaju prostor za manevriranje
vlastitom nadležnošću. S druge strane, u angloameričkom pravu polazi se od jedne čisto
procesualne koncepcije o nadležnosti koja osnovnim kriterijem smatra činjenicu da je
tuženom na domaćoj teritoriji uručen «writ of summons» (poziv na sud), bez obzira na druge
vezne okolnosti.

Takvo uručenje je u engleskom pravu dozvoljeno na 3 načina:

1. ako je tuženi fizički prisutan na teritoriji V.Britanije bez obzira na okolnosti i dužinu tog
prisustva
2. ako se dobrovoljno podvrgao nadležnosti engleskog suda
3. ili ako sud takvo izručenje dozvoli na stranoj teritoriji.

Pravo SAD pored fizičke prisutnosti tuženog u stvarima in personam prihvata i druge oblike
povezanosti izmeñu lica i predmeta sa domaćim sudom. Američki Restatement poznaje više
kriterija za takvu dovoljnu povezanost : prebivalište (domicil), boravište, državljanstvo,
pristanak, upuštanje u raspravu, vršenje djelatnosti na domaćoj teritoriji, preduzimanje akata,
nastanak posljedice na domaćoj teritoriji, posjedovanje imovine u domaćoj zemlji

. 1.4. Popunjavanje pravnih praznina u materiji međunarodne nadležnosti

U doktrini i judikaturi većine zemalja prihvaćeno je stanovište po kojem u nedostatku pravila

o meñunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuña, ona moraju izvesti analognim tumačenjem
propisa o unutrašnjoj mjesnoj nadležnosti.
Osnovni argument jeste da postoji suštinska sličnost u pogledu prirode i svrhe pravila o
mjesnoj i pravila o meñunarodnoj nadležnosti, pošto i jedna i druga služe za lokalizaciju
pravnih odnosa u pogledu nadležne jurisdikcije.
Drugi argument je : ako je (mjesno) nadležan jedan sud u okviru jednog nacionalnog
pravosuña, onda je nadležno i to pravosuñe kao cjelina.

6
Treći argument mogao bi biti to što za razgraničenje mjesne i meñunarodne nadležnosti
države doista koriste iste kriterije ili osnove za nadležnost.

Ako je domaći zakonodavac donio propise kojima ureñuje mjesnu nadležnost unutar svog
pravosuđa, pa potom nalaže da ista pravila vrijede i za nadležnost u meñunarodnom smislu,
pokazuje time da pitanje sukoba nadležnosti različitih pravosuña smatra drugorazrednim u
odnosu na sukob nadležnosti unutar vlastitog pravosuđa. Ono što je kao rješenje dobro u
lokalnim okvirima domaćeg pravosuña, prema tom stanovištu je dobro i na meñunarodnom
planu. Regulisanje međunarodne nadležnosti domaćih sudova posebnim pravilima, pokazuje
da domaći zakonodavac pridaje posebnu važnost sukobu jurisdikcija na internacionalnoj
razini. To svakako neće umanjiti naklonost stranih država ni generalno, a ni u pogledu
priznavanja konkretne sudske odluke. Izvoñenje pravila o meñunarodnoj nadležnosti iz onih o
mjesnoj nadležnosti sudova treba biti izuzetan način popunjavanja pravnih praznina, a ne
pravilo. Nedoumice i kolebanja u vezi sa korištenjem propisa o mjesnoj nadležnosti kod
popunjavanja pravnih praznina se mogu umanjiti ako se u zakonu da izričito interpretativno
pravilo kakvo je ono što ga sadrži npr.naše zakonodavstvo i u kojem expressis verbis stoji da
je za suñenje u sporovima s meñunarodnim elementom domaći sud nadležan i kad njegova
nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti. Ta odredba je postojala
i u saveznom Zakonu o parničnom postupku bivše SFRJ, a danas je prisutna u zakonima o
parničnom postupku oba entiteta u BIH.

1.5.Imunitet

Pravne i fizičke osobe koje imaju potrebna svojstva imaju pravo da budu izuzete od
jurisdikcije državnih organa domaće države, i to: - u grañanskom - u krivičnom - u
upravnom postupku.

U MPP značaj takvog imuniteta ograničen je na mogućnost izuzeća od meñunarodne

nadležnosti naših organa u grañanskim i trgovačkim stvarima kada su u pitanju strane
države i meñunarodne organizacije, te njihovi funkcioneri i organi.
Takve povlaštene osobe mogu se pozvati na svoj imunitet, tražeći da budu izuzete od
meñunarodne nadležnosti domaćih organa. Na temelju meñunarodnih ugovora ili na
temelju domaćeg zakonodavstva sud ili drugi organ će odlučiti o osnovanosti takvog
zahtjeva, pa ukoliko je osnovan, odbaciće tužbu, odnosno zahtjev, proglasiti se
meñunarodno nenadležnim i poništiti sve radnje u postupku.
U nekim zemljama se odluka o postojanju imuniteta ne prepušta sudu, već je donose
organi izvršne vlasti, imajući u vidu i razloge političkog oportuniteta.
U literaturi se navodi nekoliko situacija u kojima prema meñunarodnim običajima i
uporednom pravu ili stavovima judikatura nekih zemalja, imunitet stranoj državi ne bi
trebalo priznavati: - deliktne situacije u kojima su osobe koje su djelovale u ime i za račun
strane države (saobraćajni udesi) domaćim subjektima prouzrokovale štetu na domaćoj
teritoriji - kada su predmet postupka domaće nekretnine, povreda prava intelektualne
svojine koje je registrovano u domaćoj državi - u postupcima priznanja stranih arbitražnih
odluka kada je strana država sklopila arbitražni sporazum - u sporovima o statusnim
pitanjima trgovačkih društava koja su osnovana na domaćoj teritoriji, pri čemu je strana
država suvlasnik ili akcionar.
I naše procesno pravo referira na konvencijska pravila međunarodnog javnog prava.
Postoje jedino specijalna pravila o dostavljanju pismena osobama koje uživaju imunitet,

7
 kada se predviña diplomatski put dostavljanja, odnosno pravila o zabrani izvršenja na
imovini strane države

1.6.Međunarodna nadležnost nesudskih organa BiH

Skoro sve odredbe ZMPP izričito govore o nadležnosti ''sudova BiH'', pa bi se moglo
postaviti pitanje reguliranja meñunarodne nadležnosti naših nesudskih organa o privatnim
predmetima s inostranim elementima, prvenstveno starateljskih organa (Centra za
socijalni rad) u materiji roditeljske odgovornosti, usvojenja i starateljstva.

U ZMPP postoje 2 relevantne odredbe s tim u vezi: - jedna od njih govori o situacijama
kad je meñunarodna nadležnost našeg suda utemeljena pod pretpostavkom da parnična
stranka ima državljanstvo BiH, a ona je osoba bez državljanstva. Kod takvog stanja stvari
nadležnost će postojati ako ta stranka ima u BiH prebivalište.

- odredbe o meñunarodnoj nadležnosti u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece primjenjuju

se i na druge organe koji odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim
staranjem. Što se tiče postupka zasnivanja i raskidanja usvojenja naši su organi isključivo
nadležni u svim slučajevima kada usvojenik ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH.
Pored toga meñunarodna nadležnost (konkurentna i posebna) postoji uvijek kada usvojitelj
ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH, ili takav sticaj veznih okolnosti postoji barem
kod jednog od bračnih drugova koji zajednički usvajaju.

Što se tiče meñunarodne nadležnosti naših organa u materiji starateljstva postoji isključiva
meñunarodna nadležnost već na temelju samog domaćeg državljanstva štićenika. Ako je
štićenikovo prebivalište u inostranstvu i ako je mjerama dotične strane države osigurana
zaštita ličnosti, prava i interesa tog štićenika, naš organ neće preduzimati mjere niti donositi
odluke.

1.7.Proširenje međunarodne nadležnosti po principu atrakcije

U svim procesnim sistemima poznata je tzv. nadležnost po principu privlačenja. Riječ je o

proširivanju nadležnosti koja postoji u jednom predmetu i na drugi predmet koji je s njim
povezan, a za koji inače ne postoje pretpostavke za nadležnost. Kada je u pitanju
meñunarodna nadležnost, do takvog bi proširenja moglo doći kada su u pitanju:
1. materijalni suparničari
2. u slučaju podnošenja protutužbe
3. kod rješavanja o tzv. prethodnom pitanju
4. kod rješavanja o koneksnim zahtjevima
5. kada je u pitanju nadležnost za privremene mjere.

1.8.Pozitivni sukob međunarodne nadležnosti ( dvostruka međunarodna

litis pendencija)

8
 Meñđunarodna nadležnost se u pravilu utvrñuje kao konkurentna - to znači da u svim
slučajevima postoji mogućnost pokretanja postupka i pred našim i pred stranim sudovima.
To važi onda kada su činjenice konkretnog slučaja tako ''rasporeñene'' da postoji osnov za
međunarodnu nadležnost našeg suda (npr. prema tuženikovom prebivalištu u BiH), ali i
za meñunarodnu nadležnost nekog stranog suda (npr. prema mjestu nastanka štete). U
tom slučaju se govori o dvostrukoj meñunarodnoj litispendenciji.
Moguće su 3 solucije:
1. da domaći sud nastavi postupak ne obazirući se na postupak pred stranim sudom, što
bi značilo potpunu ignoranciju u odnosu na dotično strano pravosuñe;

2. da domaći sud obustavi postupak i sačeka ishod parnice u inostranstvu;

3. da domaći sud odbaci tužbu.

Prva i treća solucija su praktično radikalne. Naš zakonodavac se opredijelio za drugu soluciju,
tj. prekid (suspenziju) postupka.
Mogućnost da do toga doñe višestruko je uvjetovana: - neophodno je da stranka podnese
zahtjev u tom smislu, u kojem istovremeno obavještava sud o ranije započetoj parnici u
inostranstvu; - mora biti potpuno izvjesno da je pred stranim sudom zaista ranije započeta
parnica (prioritet u vremenu); - prekid postupka dolazi u obzir samo ukoliko naš sud nema
isključivu meñunarodnu nadležnost u dotičnoj stvari; mora postojati uzajamnost sa dotičnom
državom.

1.9. Vrste međunarodne nadležnosti

1. isključiva međunarodna nadležnost

2. 2. konkurentna međunarodna nadležnost (posebna mn i opća mn)
3. 3. ugovorena međunarodna nadležnost

1.9.1. Isključiva međunarodna nadležnost

Isključiva međunarodna nadležnost organa jedne države postoji u predmetima čije

razmatranje ona želi rezervirati samo za sebe, odnosno svoje organe, unaprijed isključujući
mogućnost da se na njenoj teritoriji prizna i eventualno izvrši strana odluka u istom predmetu.
Ova nadležnost se propisuje izuzetno, tamo gdje državni autoritet ima prevagu nad privatnim
interesima stranaka.
Najčešće su to pravni odnosi koji su u kolizionom pogledu podvrgnuti domaćem
materijalnom pravu, pa se isključiva mn pojavljuje kao ''krajnja i najmoćnija garancija zaštite
domaćeg materijalnog prava''. Radi se o težnji domaće države da isključi uticaj strane
jurisdikcije u predmetima koji su za nju od posebnog interesa.

9
 I naš ZMPP potvrđuje izuzetni i restriktivni karakter isključive međunarodne nadležnosti
odredbom koja utvrñuje da takva nadležnost postoji samo u slučajevima koji su propisani
zakonom
.
Isklljučiva međunarodna nadležnost naših organa postoji:
1. u bračnim sporovima (ukoliko je tuženi bračni drug naš državljanin s prebivalištem u BiH)
2. u sporovima o utvrñivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva (ukoliko je tuženi i dijete
koje je naš državljanin s prebivalištem ili boravištem u BiH)
3. u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece (ukoliko su tuženi i dijete naši državljani s
prebivalištem u BiH)
4. kod davanja dozvole za stupanje u brak u inostranstvu (ukoliko su oba podnosioca zahtjeva
naši državljani ili ako je podnosilac zahtjeva maloljetni državljanin BiH)
5. kod odlučivanja o zasnivanju i prestanku usvojenja (ukoliko je usvojenik naš državljanin s
prebivalištem u BiH)
6. kod uspostavljanja starateljstva (ukoliko je štićenik naš državljanin)
7. kod proglašenja nestalih lica umrlim (ukoliko je nestali naš državljanin)
8. kod raspravljanja nepokretne zaostavštvine (ukoliko se ista nalazi na teritoriji BiH)
9. za sve sporove povodom nekretnina koje se nalaze na teritoriji BiH.

Kada su u pitanju stvarnopravni sporovi povodom vazduhoplova i brodova upisanih u naše

registre u doktrini nema jedinstvenog mišljenja.
Činjenica je da za takvu nadležnost nema uporišta u pozitivnom pravu. Slična je situacija i
kad su u pitanju sporovi povodom prava industrijskog vlasništva.
To su suvereni interesi dovoljno osigurani činjenicom da se prava industrijskog vlasništva ne
mogu upisivati ili brisati iz registra našeg Instituta ta intelektualnu svojinu, mimo postupka
koji se može povesti pred tim Institutom. Učinak, odnosno domašaj isključive međunarodne
nadležnosti naših vlasti izražava ZMPP eksplicitno odredbom koja kaže da se strana odluka
neće u BiH priznati ako u stvari povodom koje je donijeta postoji isključiva međunarodna
nadležnost suda ili drugog organa BiH

. ZMPP predviđa i jedan izuzetak od ovog pravila, a on se odnosi na strane odluke u bračnim
sporovima. Takve odluke, uprkos činjenici da je povrijeñena naša apsolutna nadležnost mogu
biti priznate u BiH ukoliko to zahtijeva sam tuženi, pa čak i onda kad on na to pristaje, kada je
zahtjev za priznanje podnio tužilac.

1.9.2. Konkurentna međunarodna nadležnost (paralelna, fakultativna ili

elektivna)

Vaćina sporova s inostranim elementom je podvrgnuta tzv. konkurentnoj ili fakultativnoj

međunarodnoj nadležnosti.
Takva međunarodna nadležnost je pravilo i postoji uvijek, kada domaća država proglašava
svoje organe nadležnim, ali dopušta i mogućnost priznanja odluka stranih organa, koji bi
odlučivali na osnovu propisa o nadležnosti koji važe u njihovoj zemlji.
Može biti:
1. OPŠTA međunarodna nadležnost
2. POSEBNA međunarodna nadležnost

10
Dakle, konkurentna meñunarodna nadležnost jedne države ureñuje se na 2 načina:
- načelno, bez obzira na vrste pravnog odnosa - posebno, za pojedine kategorije pravnih
odnosa.
OPŠTA MEĐUNARODNA NADLEŽNOST Ako npr. norma o međunarodnoj nadležnosti
glasi:
''Nadležnost sudova države X postoji uvijek kada tuženi u državi X ima prebivalište, odnosno
sjedište'', tada je jasno da tako utemeljena nadležnost postoji bez obzira na to o kakvom se
sporu ili o kakvom se pravnom pitanju u konkretnom slučaju radi.

Tada kažemo da se radi o opštoj meñunarodnoj nadležnosti ili meñunarodnoj nadležnosti

opštog foruma. U našem ZMPP opšta nadležnost se bazira na prebivalištu, odnosno sjedištu
tuženog na teritoriji BiH (za nadležnost je dovoljno i boravište tuženog).

Riječ je o međunarodnoj nadležnosti na osnovu veze sa tuženim, koja se stoga naziva i forum
tuženog.
POSEBNA MEĐUNARODNA NADLEŽNOST

Nacionalna zakonodavstva propisuju stanovite korekcije s ciljem da se za odreñene vrste

predmeta ustanovi nadležnost domaćih organa i onda kada ne postoji kriterij za opštu
meñunarodnu nadležnost (kad npr. prebivalište tuženog nije na domaćoj teritoriji).
U takvim slučajevima riječ je o tzv. posebnoj meñunarodnoj nadležnosti, kakva je npr.
propisana slijedećom normom:
''U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima, nadležnost sudova države X postoji ako se na
njenoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži.'' Dakle, ovdje je za
imovinskopravne predmete predviñena nadležnost domaćih organa i onda kada tuženi nema
prebivališta na domaćoj teritoriji, ako je na domaćoj teritoriji njegova imovina ili stvar koja je
predmet tužbe (tzv. forum imovine).
Isto tako, ako je riječ o grañanskopravnim deliktima (prouzrokovanju štete drugom), tužba za
naknadu štete može se podići ne samo pred sudom zemlje u kojoj je prebivalište štetnika,
nego i pred sudom zemlje u kojoj je delikt izvršen ili u kojoj je nastupila šteta (kao posebno
meñunarodno nadležnim forumom).
Ovakva međunarodna nadležnost osnovana je na povezanosti s predmetom, a ne s tuženom
osobom. ZMPP propisuje posebnu meñunarodnu nadležnost za slijedeće predmete:
1. sporove o vanugovornoj odgovornosti za štetu (kriterij nadležnosti je nastank štete na
domaćoj teritoriji)
2. imovinskopravne sporove (kriterij za nadležnost je činjenica da se na domaćoj teritoriji
nalazi imovina tuženog ili stvar koja se tužbom traži)
3. sporove zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima (kriterij – smetanje nastalo na
domaćoj teritoriji)
4. sporove povodom brodova i vazduhoplova (kriterij je da se na domaćoj teritoriji nalazi
registar u koji je sredstvo upisano)
5. sporove o imovinskim odnosima bračnih drugova (ako u vrijeme podnošenja tužbe barem
tužilac ima prebivalište ili poravište u BiH)
6. bračne sporove (ukoliko su oba bračna druga domaći državljani, ili ukoliko je tužilac
domaći državljanin i ima prebivalište u BiH)
7. sporovi o utvrñivanju i osporavanju očinstva i materinstva (ukoliko su obje stranke naši
državljani ili ako je tužilac naš državljanin sa prebivalištem u BiH).

1.9.3. Ugovorena međunarodna nadležnost

11
 Međunarodna nadležnost može proisticati iz sporazuma stranaka, uz prisustvo izvjesnih
pretpostavki, koje se prvenstveno tiču vrste spora. U takvom slučaju govorimo o ugovorenoj
meñunarodnoj nadležnosti, kada se postupak vodi pred organima koje su odredile stranke
(sudom ili arbitražom), a ne pred onim koji bi bio meñunarodno nadležan da sporazuma
nema.

Ovaj institut prorgacije, odnosno derogacije nadležnosti danas je široko prihvaćen na terenu
ugovornih odnosa sa inostranim elementom.
ZMPP postavlja 2 vrste ograničenja kod ugovaranja meñunarodne nadležnosti: - u odnosu na
materiju - u odnosu na osobe.
Tako, kada je materija u pitanju, ZMPP ne dozvoljava ugovaranje nadležnosti u bračnim i
paternitetskim sporovima, u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece, u sporovima o
zakonskom izdržavanju, itd... S druge strane, mogućnost ugovaranja nadležnosti stranog suda
postoji samo ukoliko je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravno lice sa sjedištem
u inozemstvu.

Nadležnost se ne može ugovoriti u predmetima za koje postoji isključiva međunarodna

nadležnost. Ugovaranje nadležnosti može biti:
1. izričito
2. prešutno.
Izričito ugovaranje nadležnosti vrši se ili unošenjem prorogacione klauzule u sam osnovni
ugovor (prije izbijanja spora) ili zaključivanjem prorogacionog sporazuma nakon nastanka
spora.
Prešutni sporazum postiže se upuštanjem tuženog u meritum spora bez isticanja prigovora
nenadležnosti, pred forumom koji je odabrao tužilac. 3 načina:
- odgovor na tužbu bez osporavanja nadležnosti
- protivtužba - upuštanje u raspravu.

1.10. Međunarodne trgovinske arbitraže

Sa ustanovom ugovorene nadležnosti u MPP tijesno je vezan pojam meñunarodne trgovinske

arbitrae kao nedržavne pravosudne institucije, koja rješava sporove koje joj same stranke
povjeravaju.
Stranke same odlučuju da svojim sporazumom (arbitražni sporazum) povjere rješavanje svog
spornog odnosa vansudskoj instituciji koju čine također sporazumom izabrani arbitri. Isto
tako, stranke u pravilu mogu uticati na to koje će materijalno pravo biti primijenjeno u
arbitražnom postupku, kao i na samu proceduru.
Arbitraža koju su stranke formirale za rješavanje jednog konkretnog spora, i koja nakon što taj
spor bude riješen više ni pravno ni organizaciono ne postoji, naziva se povremenom ili ad hoc
arbitražom.
Najčešće se radi o tome da stranke imenuju jednog ili 3 arbitra, koji su najčešće pravni
eksperti za spoljnu trgovinu, ali mogu imati i drugačije kvalifikacije, ovisno o prirodi spora.
Stranke same odreñuju i materijalno i proceduralno pravo, a ukoliko one to ne učine, učinit će
arbitri
. Postoje i tzv. stalne ili institucionalne arbitraže – imaju svoja pravila postupka, ali sama
njihova nadležnost, kao i materijalno pravo koje će biti primijenjeno, zavise od sporazuma

12
stranaka. Ako su u pitanju tzv. zatvorene arbitraže, pred njih se moe iznijeti samo spor u
kojem je jedna od stranaka članica organizacije ili udruženja pri kojem je arbitraža osnovana
(berze, banke, komore i sl.).
Nadležnost arbitraže počiva na sporazumu stranaka.
One se o tome mogu sporazumjeti prije nastanka spora, tako što će u svoj ugovor uključiti
tzv. arbitražnu ili kompromisnu klauzulu kojom sve eventualne sporove iz tog ugovora
podvrgavaju arbitraži (institucionalna arbitraža), ili pak nakon što je spor nastao – tada
stranke zaključuju poseban arbitražni sporazum, tzv. kompromis, kojim konkretni spor
podvrgavaju bilo stalnoj, bilo ad hoc arbitraži.
Arbitraže u principu primjenjuju materijalno pravo koje su stranke sporazumno odabrale, a u
odsustvu takvog sporazuma stranaka moguća su različita rješenja: - arbitraža može primijeniti
pravo na koje upućuju kolizione norme države u kojoj ona zasijeda, ili kolizione norme neke
druge države čiju primjenu arbitri smatraju prikladnom; - arbitraža može uz pristanak stranaka
riješiti spor bez oslonca na materijalno pravo neke države, tako što će spor riješiti na osnovu
opštih principa šravičnosti ili primjene autonomnog meñunarodnog trgovačkog prava (tzv. lex
mercatoria).
Da bi arbitražni sporazum bio valjan potrebno je da su ispunjeni odreñeni uvjeti:
1. mora postojati strani element u subjektu (jedna od stranaka mora biti stranac ili strana
pravna osoba);
2. spor mora biti ''arbitralan'', tj podoban za arbitražno rješavanje (mogućnost zaključenja
poravnanja)
3. mora biti zaključen u pismenoj formi.

1.11. Osvrt na problem međunarodne nadležnosti u materiji elektronske

trgovine

Neminovna je interakcija prava i informatičkog uvezivanja svijeta. Informatičko uvezivanje

svijeta u pitanje dovodi mnoge pravnoteorijske konvencije (legis loci delicti, legis loci
contractus, itd...)
Važno je područje tzv. Elektronske trgovine (e-commerce), preciznije elektronskog
ugovaranja (e-contracting).
Pojavila se i potreba inovacije Prednacrta konvencije o meñunarodnoj nadležnosti i priznanju
presuda u grañanskoj i trgovačkoj materiji (Haška akademija za MPP). Postoje 2 direktive
Evropskog parlamenta s odnosom na elektronsko ugovaranje,
Model zakona o elektronskoj trgovini sa Vodičem – UNICITRAL 1996. Kada je u pitanju
korištenje računarskih mreža u svrhu ugovaranja, bitna karakteristika je nepostojanje
centralne kontrole korištenja mreže.

Kvalitativno razlikovanje Interneta od drugih sredstava komunikacije čine MASOVNOST,

korištenja, planetarna razgranatost – GLOBALNOST, korisnički KOMFOR i
INTERAKTIVNOST.

Pravila u nacionalnim zakonodavstvima i konvencijskom pravu se baziraju primarno na

sporazumnom određivanju nadležnosti i mjerodavnog prava, a supsidijarno na metodu
lokalizacije ugovora u geografskom prostoru, posredstvom mjesta nastanka, izvršenja ugovora
ili putem lokalizacije subjekata, posredstvom prebivališta, boravišta, sjedišta, mjesta
obavljanja poslovne djelatnosti. Lokalizacija bi se mogla izvršiti prema mjestu gdje se nalazi
tuženikova imovina na kojoj je moguće provesti izvršni postupak (tzv. forum imovine).

13
 Najpodesniji način lokalizacije je prema mjestu preduzimanja pravnih radnji (primjena lex
loci solutionis), tj. prema mjestu izvršavanja ugovornih činidbi (ako se barem dio izvršava
offline). Dakle, problem postoji samo kod onih ugovora koji su nastali i u cijelosti se
izvršavaju online (elektronski) - slanjem informacija mrežom, ''potpuno elektronski'',
''elektronski u užem smislu'' ili ''point and click'' ugovori.

Ovdje se smatra da kompanija koja postavi web stranicu postaje komercijalno prisutna na
odreñenom tržištu i kao takva može biti podvrgnuta nadležnosti pravosuđa u bilo kojoj zemlji.
Međutim, pravi se razlika između AKTIVNIH web stranica i PASIVNIH web stranica (samo
prenose informacije i nisu usmjerene ka osobama na odreñenoj teritoriji).
U pravnoj teoriji se radi na drugim mogućim rješenjima sa ciljem postizanja svrhe voñenja
spora iz ugovornih odnosa, a to je izvršenje na tuženikovoj imovini.
Ovdje se polazi od odredbi UNICITRAL-ovog Modela zakona o elektronskoj trgovini u
kojem se precizira razlika mjesta otpreme i prijema informacije, i razlikovanja pasivnih i
aktivnih web stranica.
Pravila u nacionalnim zakonodavstvima i konvencijskom pravu se baziraju primarno na
sporazumnom odreñivanju nadležnosti i mjerodavnog prava, a supsidijarno na metodu
lokalizacije ugovora u geografskom prostoru, posredstvom mjesta nastanka, izvršenja ugovora
ili putem lokalizacije subjekata, posredstvom prebivališta, boravišta, sjedišta, mjesta
obavljanja poslovne djelatnosti.
Lokalizacija bi se mogla izvršiti prema mjestu gdje se nalazi tuženikova imovina na kojoj je
moguće provesti izvršni postupak (tzv. forum imovine). Najpodesniji način lokalizacije je
prema mjestu preduzimanja pravnih radnji (primjena lex loci solutionis), tj. prema mjestu
izvršavanja ugovornih činidbi (ako se barem dio izvršava offline).
Dakle, problem postoji samo kod onih ugovora koji su nastali i u cijelosti se izvršavaju online
(elektronski) - slanjem informacija mrežom, ''potpuno elektronski'', ''elektronski u užem
smislu'' ili ''point and click'' ugovori. Ovdje se smatra da kompanija koja postavi web stranicu
postaje komercijalno prisutna na odreñenom tržištu i kao takva može biti podvrgnuta
nadležnosti pravosuña u bilo kojoj zemlji.
Međutim, pravi se razlika izmeñu AKTIVNIH web stranica i PASIVNIH web stranica (samo
prenose informacije i nisu usmjerene ka osobama na odreñenoj teritoriji). U pravnoj teoriji se
radi na drugim mogućim rješenjima sa ciljem postizanja svrhe voñenja spora iz ugovornih
odnosa, a to je izvršenje na tuženikovoj imovini.

Ovdje se polazi od odredbi UNICITRAL-ovog Modela zakona o elektronskoj trgovini u

kojem se precizira razlika mjesta otpreme i prijema informacije, i razlikovanja pasivnih i
aktivnih web stranica.
Pravila u nacionalnim zakonodavstvima i konvencijskom pravu se baziraju primarno na
sporazumnom odreñivanju nadležnosti i mjerodavnog prava, a supsidijarno na metodu
lokalizacije ugovora u geografskom prostoru, posredstvom mjesta nastanka, izvršenja ugovora
ili putem lokalizacije subjekata, posredstvom prebivališta, boravišta, sjedišta, mjesta
obavljanja poslovne djelatnosti.
Lokalizacija bi se mogla izvršiti prema mjestu gdje se nalazi tuženikova imovina na kojoj je
moguće provesti izvršni postupak (tzv. forum imovine).
Najpodesniji način lokalizacije je prema mjestu preduzimanja pravnih radnji (primjena lex
loci solutionis), tj. prema mjestu izvršavanja ugovornih činidbi (ako se barem dio izvršava
offline).
Dakle, problem postoji samo kod onih ugovora koji su nastali i u cijelosti se izvršavaju online
(elektronski) - slanjem informacija mrežom, ''potpuno elektronski'', ''elektronski u užem

14
smislu'' ili ''point and click'' ugovori. Ovdje se smatra da kompanija koja postavi web stranicu
postaje komercijalno prisutna na odreñenom tržištu i kao takva može biti podvrgnuta
nadležnosti pravosuña u bilo kojoj zemlji.
Međutim, pravi se razlika izmeñu AKTIVNIH web stranica i PASIVNIH web stranica (samo
prenose informacije i nisu usmjerene ka osobama na odreñenoj teritoriji). U pravnoj teoriji se
radi na drugim mogućim rješenjima sa ciljem postizanja svrhe voñenja spora iz ugovornih
odnosa, a to je izvršenje na tuženikovoj imovini.
Ovdje se polazi od odredbi UNICITRAL-ovog Modela zakona o elektronskoj trgovini u
kojem se precizira razlika mjesta otpreme i prijema informacije, i razlikovanja pasivnih i
aktivnih web stranica. Pravila u nacionalnim zakonodavstvima i konvencijskom pravu se
baziraju primarno na sporazumnom odreñivanju nadležnosti i mjerodavnog prava, a
supsidijarno na metodu lokalizacije ugovora u geografskom prostoru, posredstvom mjesta
nastanka, izvršenja ugovora ili putem lokalizacije subjekata, posredstvom prebivališta,
boravišta, sjedišta, mjesta obavljanja poslovne djelatnosti.

Lokalizacija bi se mogla izvršiti prema mjestu gdje se nalazi tuženikova imovina na kojoj je
moguće provesti izvršni postupak (tzv. forum imovine).

Najpodesniji način lokalizacije je prema mjestu preduzimanja pravnih radnji (primjena lex
loci solutionis), tj. prema mjestu izvršavanja ugovornih činidbi (ako se barem dio izvršava
offline). Dakle, problem postoji samo kod onih ugovora koji su nastali i u cijelosti se
izvršavaju online (elektronski) - slanjem informacija mrežom, ''potpuno elektronski'',
''elektronski u užem smislu'' ili ''point and click'' ugovori.

Ovdje se smatra da kompanija koja postavi web stranicu postaje komercijalno prisutna na
određenom tržištu i kao takva može biti podvrgnuta nadležnosti pravosuđa u bilo kojoj zemlji.
Međutim, pravi se razlika izmeñu AKTIVNIH web stranica i PASIVNIH web stranica (samo
prenose informacije i nisu usmjerene ka osobama na odreñenoj teritoriji). U pravnoj teoriji se
radi na drugim mogućim rješenjima sa ciljem postizanja svrhe voñenja spora iz ugovornih
odnosa, a to je izvršenje na tuženikovoj imovini.
Ovdje se polazi od odredbi UNICITRAL-ovog Modela zakona o elektronskoj trgovini u
kojem se precizira razlika mjesta otpreme i prijema informacije, i razlikovanja pasivnih i
aktivnih web stranica.

2.Zaključak

15
Međunarodna nadležnost predstavlja pravo i obavezu pravosuña jedne države kao cjeline da
postupa u predmetu koji je internacionalno obilježen.
Odrednica međunarodna navodi na pomisao da se radi o nadležnosti nekih međ.foruma, koja
se temelji na međunarodnim pravilima koja se odnose na sporove iz meñunarodnih,
međudržavnih sporova.

Nije međutim tako. Radi se o nadležnosti državnih pravosuđa u oblasti privatnopravnih

odnosa sa internacionalnim elementom. Jedino su izvori normi o međunarodnoj nadležnosti
danas djelimično internacionalni.

Pravila o međunarodnoj nadležnosti se razlikuju od unutrašnjih pravila o mjesnoj nadležnosti

po tome što nemaju u vidu konkretan sud, već državno pravosuñe kao cjelinu.
To znači da je međunarodna nadležnost po svojoj prirodi apstraktna.

Literatura:

16
Procesno međunarodno privatno pravo ------Edin Muminović
Internet stranice

17