MJP

6.Slobode otvorenog mora?

Otvoreno more prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, obuhvaća sve dijelove

mora koji nisu uključeni u isključivi gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje
vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države.
Otvoreno more je otvoreno za sve države, obalne i neobalne. Sloboda otvorenog mora
ostvaruje se pod uvjetima koje određuju Konvencija i druga pravila međunarodnog prava. Za
obalne i za neobalne države ona sadrži, između ostalog:

 slobodu plovidbe;
 slobodu prelijetanja;
 slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda,
 slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunarodno pravo,
 slobodu ribolova,
 slobodu znanstvenog istraživanja.
Sve države ostvaruju te slobode dolično poštujući interese drugih država u ostvarivanju
slobode otvorenog mora. Otvoreno more smije se koristiti isključivo u miroljubive
svrhe.Nijedna država nema pravo zahtijevati da podvrgne bilo koji dio otvorenog mora svojoj
suverenosti. Sve države, obalne i neobalne, imaju pravo da na otvorenom moru
plove brodovi koji vijore njezinu zastavu.

7. Porijeklo i suština rata?

Rat kao društveni proces nerazdvojivo je povezan sa razvitkom društva. On je historijska

pojava i nastao je u vrijeme učvršćenja privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju,
razdvajanja društva na antagonističke klase i pojave države kao organa i oruđa vladajuće
klase. Rat je proizvod klasne borbe. Zbog toga se ratovi u historiji klasnog društva nisu mogli
izbjeći i predstavljali su oblik najstarije političke borbe država, nacija, naroda, klasa i sl. Rat
je rješavanje historijskih suprotnosti, koje su se u tolikoj mjeri zaoštrile da nema drugog
sredstva za njihovo izravnavanje (Mering). Kao sredstvo politike, on označava njegovu
zavisnost od političkih ciljeva, jer ne može biti sam sebi svrha, već djelatnost koja služi
interesima politike. Misao da rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima,
prvi je formulisao pruski general i vojni teoretičar Klauzevic. Sve do njega korijen rata
objašnjavan je biološkim, rasnim, etničkim i drugim razlozima. Marksisti su produbili
Klauzevicevu definiciju i utvrdili da rat izražava i sukob unutar političkih interesa. Na taj
način su svi ratovi, pa i unutrašnji (građanski), dobili isto političko, kalsno i društveno
obilježje. Rat nije nastavak slučajnih pogrešaka državnika ili partija i slučajnog spleta
okolnosti. Pojedini politički događaji mogu biti njegov povod (npr. Sarajevski atentat), ali ne i
uzrok. Krupni vojni poraz prisiljavaju politiku da djelomično ili potpuno, odustane od ranije
postavljenih ciljeva. Politika priprema i vodi rat, postavlja ciljeve, određuje protivnike, traži
saveznike, ubire rezultate pobjede i snosi posljedice poraza. Politici pripada odlučujući utjecaj
na planiranje rata i na usmjeravanje strategije. Ona preduzima mjere za mobilizaciju ljudstva i
materijalnih rezervi. U starom i srednjem vijeku politika je pripremala i preduzimala mjere za
otpočinjanje rata. Međutim, kada bi rat otpočeo politika bi imala mali udio u njegovom
vođenju. Čim bi rat otpočeo, politika je ishod rata prepuštala oružju. Lenjin je na rat gledao
kao na prosti napad koji narušava mir i zatim kao na obnavljanje tog narušenog mira. „Potukli
se, pa se, zatim, pomirili“. U novije vrijeme politika se potpunije nastavlja u toku vođenja rata
i sve više utječe na oružanu borbu. Kao prateća pojava totalizacije rata, pojavljuje se
militarizam koji označava pojačan ili dominantan utjecaj vojne organizacije na politiku.
Engels je, razmatrajući smisao rata, pisao da „sila nije puki akt volje. Za njeno ostvarenje
potrebni su vrlo realni preduslovi, naime, oruđa. Sila, to je danas, vojska i mornarica, a i jedna
i druga staju vraški mnogo novca. Ništa nije zavisnije od ekonomskih preduslova, nego što su,
upravo, vojska i flota“. U prvobitnoj zajednici rata nije bilo. Sukobi između plemena imali su
neka spoljna obilježja rata, ali suština im je bila različita. Ti sukobi su vođeni zbog krvne
osvete ili iz potrebe za predjelima u kojima se mogla naći hrana. U tim sukobima nije bilo
izdvojene organizacije za vođenje rata. Svaki član plemena bio je ratnik. Pobjeda nije
dovodila do proboljavanja i iskorištavanja. Zarobljenici su ubijani ili primani za ravnopravne
članove pobjedničkog plemena. Raspadanjem prvobitne zajednice, u periodu koji prethodi
stvaranju državne organizacije, karakter tih sukoba se mijenja. Stari rat plemena prerasta u
„sistematsko razbojništvo na kopnu i na moru radi osvajanja stoke i blaga i pretvara se u
redovan izvor prihoda“. (Engels) 12 Sa državom pojavljuje se vojska, posebna organizacija za
vođenje rata sa spoljnim neprijateljem i za gušenje otpora ugnjetanih klasa unutar države.
Država ili klasa teži da ratom ostvarfi određene ekonomske, političke i vojne ciljeve.
Pribjegava mu samo kada te ciljeve ne može ostvariti drugim – mirnim sredstvima. U
robovlasničkom društvu dolazi do velikog broja ratova. U periodu ranih robovlasničkih
država vojske nisu stalne i u njima služe slobodni građani na kratko vrijeme. U kasnijoj fazi
robovlasničke države nabavljaju robove, pokoravanjem okolnih plemena ili ratom sa drugim
robovlasničkim državama (Egipat, Irak, Rimsko Carstvo, Aleksandrovi pohodi). Ovu epohu
karakterišu i ustanci robova: na Siciliji, u Maloj Aziji, Spartakov ustanak i dr.). Ustanci i
ratovi robova i ugnjetenih naroda, zajedno sa pritiskom varvarskih plemena s istoka, ubrzali
su raspadanje i slom robovlasničkog poretka na zapadu. Veliki broj ratova dovodi do
stvaranja stalnih vojski. Prvi oblik vojske bila je robovlasnička milicija. U njoj su služili svi
slobodni građani. Teškoće oko nabavke oružja slobodnih građana i pojava masovnog
otkupljivanja vojne službe od strane bogataša, doveli su do stvaranja najamničkih vojski. U
oblasti vojne strategije cilj rata je, obično, bio uništenje žive sile protivnika. Ratne pripreme
bile su kratkotrajne, a obuhvatale su pripremu državnih materijalnih rezervi i organizaciju
stočnog transporta. Osnovni oblik dejstava je kratkotrajna bitka, u početku samo jedna.
Kasnije je više bitaka sačinjavalo ratne pohode. U oblasti taktike bilo je jednostavno
postrojavanje borbenih poredaka s tendencijom djelomičnog raščlanjivanja i izbora težišta
(falange i legije). U feudalizmu države vode rat radi teritorijalnog proširenja i pljačke, sticanja
novih feudalnih posjeda i eksploatacije kmetova. Vojske su se sastojale od družina kraljeva i
krupnih zemljoposjednika (r. bojara-oligarha), bile su malobrojne i sastavljene pretežno od
konjice. Zbog jačanja moći pojedinih feudalaca i gradova i težnji za bogaćenjem i
proširivanjem posjeda, nastaje period najbrojnijih ratova u dotadašnjoj historiji. Javljaju se i
vjerski ratovi, u kojima se klasni ciljevi ostvaruju vjerskim obilježjem (krstaški-križarski
ratovi-pohodi). U feudalizmu su bili i seljački ratovi, bune i ustanci koji su potresali
feudalizam, feudalna eksploatacija činila ježivot seljaka teškim i tjerala ga na oružanu borbu.
U oslobodilačke ratove u feudalizmu spadaju i ustanci gradova, vođeni radi osamostaljivanja
gradskih uprava i neometane trgovine. Riterske vojske u poznom feudalizmu (kraje 16. i
početak 17. st.) nisu bile pouzdan oslonac centralne vlasti i umjesto njih organizuju se
najamničke vojske koje se u početku okupljaju povremeno, a kasnije se pretvaraju u stajaće
najamničke vojske. Ljudstvo za popunu regrutovano je od siromašnih zanatlija i sitnih
plemića. Dolazi do primjene vatrenog oružja i omasovljavanja vojski. Ratovi postaju
masovni, opsjedaju se gradovi, vojske su usmjerene na osvajanje tvrđava, malo su pokretne, a
ratna vještina napreduje. U kapitalizmu se korjenito mijenjaju uvjeti i ciljevi rata. Vode se
mnogi ratovi između kapitalističkih država, a pojavljuju se prvi revolucionarni ratovi
proleterijata i nacionaloslobodilački ratovi proboljenih naroda. U ranom kapitalizmu,
buržoazija vodi buržoaske revolucije, a feudalna crkvena reakcija pokušava da kontra-
revolucionarnim ratovima povrati izgubljene pozicije. Zatim se vode kolonijalni ratovi koji su
doveli do stvaranja evropskih kolonijalnih imperija. Kolonijalni ratovi imali su izrazito
pljačkaški karakter. Kolonijalna eksploatacija izaziva oslobodilačke ratove kolonija
(Indonezija, Indija, Alžir, Maroko, Meksiko, Kuba, Filipini itd.). U tom periodu javljaju se i
prvi građanski ratovi i ustanci proleterijata protiv buržoazije, među kojima se ističe Pariška
komuna. U ratovima učestvuje mnogobrojno ljudstvo. „Od tada ratove vode narodi“. (Lenjin).
„Poziv cijele nacije mogla je da iznađe samo revolucija, kao što je bila francuska, koje je
ekonomski oslobodila građanina, a naročito seljaka“. (Engels) U revolucijama se prvi put
formira vojska po tipu naoružanog naroda, koja je ukidana čim se revolucija završi.
Zamijenjena je popunom oružanih snaga opštom vojnom obavezom, 13 što je omogućilo
stvaranje masovnih burožoaskih armija. Oružana borba postaje masovna, rušilačka i
uništavajuća. Vojska nije mogla sama da izvršava mnogobrojne nove funkcije i one
djelomično prelaze na državu koja se uključuje u pripremanje i vođenje rata. Masovna
primjena vatrenog oružja i uvođenje motora (SUS) u ratna dejstva izazvalo je revoluciju u
ratovanju i još više proširilo oblast ratovanja na privredu, naučno-istraživčaki rad, društveno
planiranje i sl. Cilj rata u ovom periodu je lišavanje drugih kapitalističkih država sposobnosti
za konkurenciju na svjetskom tržištu i političkog utjecaja u vladavini na prostornim djelovima
svijeta. Iznuravajuća strategija zamijenjena je strategijom odlučnih napada koja se izvodi
koncentracijom velikih grupacija oružanih snaga na težištu napada, primjenom manevra,
okruženjem i tučenjem protivnika po dijelovima. U imeprijalizmu rat za kolonije i interesne
sfere prerasta nacionalne okvire i pretvara se u borbu glavnih imperijalističkih sila za svjetsku
hegemoniju. Borba za svjetsku prevlast od strane imperije dovodi do Prvog svjetskog rata. On
je izbio u uslovima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama. U epohi
imperijalizma pojavljuju se i građanski ratovi i revolucije proleterijata za socijalno
oslobođenje i pobjedu socijalizma (npr. Oktobarska revolucija). Pobjedom Oktobarske
socijalističke revolucije otpočela je epoha prelaska određenih država iz kapitalizma u
socijalizam. Stabilnost kapitalističkih sistema se urušava, nastaju velike svjetske ekonomske
krize. U takvim uslovima, revanšizam kapitalističkih država, pobijeđenih u Prvom svjetskom
ratu, dobio je zaoštrene, reakcionarne i agresivne oblike. U mnogim državama rađaju se
nacizam ili fašizam sa ratnohuškačkom, rasnom i mračnom praksom. Ratovi epohe
imperijalizma i prelaza u socijalizam vodili su se u uslovima veoma naraslih privrednih
kapaciteta, visokog razvoja tehnike i ekonomskih mogućnosti, što je omogućilo masovnu
proizvodnju i pojavu novih oružja (tenkovi, avioni, biološko, hemijsko i raketno oružje, a
krajem Drugog svjetskog rata i nuklearno oružje) i povećalo ulogu materijalnog faktora u
vođejnju rata. Ratovi postaju razorni i uništavajući, angažuju na desetine miliona ljudi,
izazivaju masovne vojne i civilne gubitke. Povećan je obim mobilizacije ljudstva u oružanim
snagama i namjenskoj industriji. Rat postaje sveobuhvatan i po ljudstvu i po prostoru, po
vremenu trajanja i intenzitetu, nestaju granice između fronta i pozadine. Za osiguranje
borbenih dejstava organizuje se ratna privreda. Strategija iznuravanja ustupa mjesta strategiji
munjevitog rata i velikih ofanzivnih operacija na kopunu, moru i u vazduhu. Pojavom
proleterskih revolucija, rađa se i nova gerilska strategija karakteristična po krajnjoj odlučnosti
i manevarskom načinu ratovanja. Ona se oslanja na inicijativu širokih narodnih masa i radnika
ostvarujući mogućnost borbe protiv višestruko nadmočnijeg protivnika. Drugi svjetski rat
izbija kao proizvod nove stvarnosti u svijetu izražavajući opću krizu kapitalizma i suprotnost
između kapitalizma i socijalizma. Priroda nacističko-fašističkog rata i okupacije je: teror,
pokušaji istrebljanja cijelih naroda, gušenje nacionalnih i političkih sloboda, izazvali su širok
pokret otpora u mnogim državama.

8. Teorije o ratu?

Sveidealistička teorija - karakteriše je nerazumijevanje ili odricanje društvene suštine rata,

neshvatanje ili zanemarivanje porijekla i uzroka rata. U starom vijeku, grčki filozofi tvrdili su
da je rat prirodno stanje naroda (Platon), prirodan način sticanja imovine (Aristotel), da je
priroda rata vječna, da su ratovi plod više sile i da ih zbog nadprirodne moći čovjek ne može
spriječiti. U srednjem vijeku crkva je bila nosioc shvatanja da je rat nadprirodna pojava i izraz
božije volje. Katolička crkva je 300 godina organizovala krstaške ratove. Makijaveli
apsolutizuje utililitarističku filozofiju rata, ne samo kao neograničeno pravo, već i kao
dužnosti apsolutnog vladara, da svim sredstvima, pa i ratom, ostvaruje cilj i korist. Mnogi 14
buržoaski mislioci bili su protivnici rata: Kant, Monteskije, Volter, Ruso, Fihte, Herder i dr.
Zanosili su se iluzijama da zdrav ljudski razum može spriječiti rat. Međutim, već kod Hegela
rat nije apstraktan, već zavisi od interesa svjetske historije. „U svjetskoj historiji ne može se o
slavi odlučivati formalna hrabrost, ni tzv. zasluga, nego vrijednost stvari (Hegel).“ Građanska
misao o ratu, poslije Hegela, sve više se okreće drugom opravdanju rata, što je odgovaralo
razdoblju priblilžavanja imperijalizma. Tako npr. Fridrih Niče odbacuje humanističke teorije i
ideje krasične građanske filozofije i proglašava da je „dobar svaki rat koji opravdava svaku
stvar“, otvoreno se zalažući za novu militarističku kastu gospodara, koja će poštovati što je
moguće „kraći mir samo kao sredstvo za nove ratove, jer društvo koje odbacuje rat i osvajanje
nalazi se u opadanju“. Etička teorija – shvata rat kao moralnu kategoriju. Zaobilazi
ekonomske, političke i vojne uzroke rata. Amoralni podstrek za rat (da pozitivno utiče na
moral; čuva narod od truhljenja; najbolje je sredstvo za liječenje društva i sl.) imao je utjecaj
na ratne ideologije, militarizaciju društva i razvijanje najnižih strasti. Moralni oblik negacije
rata naziva se pacifizam. Biološka teorija – zastupa zajedničko gledište po kojem u životu
društva djeluje onaj isti zakon borbe za opstanak koji je, prema teoriji Čarlsa Darvina,
neizbježan u životinjskom svijetu. Nosioci ove teorije tvrde da se pobude za rat nalaze
skrivene u samoj prirodi ljudi, u njihovoj nagonskoj sklonosti ka ratu. Ovu teoriju zagovarali
su engleski filozof Tomas Hobs i njemački idealista Golfrid Laibnic. Rasna teorija – je
najgrublji izraz biološke teorije, jer uzroke rata objašnjava rasnim nejednakostima među
ljudima. Njemački nacizam izgrađen je na biološkoj tezi nejednakosti rasa i pravu više
arijevske rase na svjetsko gospodarstvo. Vrsta biološke teorije je i Maltusova demografska
teorija (Tomas Maltus), koja neizbježnost rata objašnjava pretjeranim porastom stavnovništva
na planeti Zemlji, „samo ratom se može uništiti prekobrojno stanovnišvo i uspostaviti sklad
između stanovnika i resursa neophodnih za život“. Demografska eksplozija nastaje
pretjeranim porastom stanovništva uzrokovanim materijalnim siromaštvom. Geopolitička
teorija – vidi uzroke rata u borbi za proširenje životnog prostora, za povećanje državnih
teritorija, za ispravljanje i proširenje granica. Geopolitika je uvijek bila ugrađena u ideologiju
osvajačkih ratova. Njemački geopolitičari su utirali puteve nacističkim ratovima (Haushofer,
Šumaher, Himler...). Pod maskom pangermanizma i sl., geopolitika je opravdavala težnje za
regionalnim i svjetskim gospodarstvom. Tu spada i teorija vakuma, prema kojoj se povećava
opasnost od rata ako se poremeti ravnoteža velikih sila na geografskom prostoru.
Geostrategijski razlozi mogu biti povod za rat, ali oni ne objašnjavaju prave uzroke rata. U
teorijama geopolitičara, geografski činilac uvijek je povezan sa velikodržavnim pretenzijama.
Zbog toga je danas geopolitika jedan od osnovnih elemenata ideologije svjetske dominacije.
Postoje i mnoga druga shvatanja o suštini rata, kao npr.; Subjektivizam – tumači uzroke rata
ulogom historijskih ličnosti („rat je tragedija pogrešaka“) ili razlikama u ideologijama
(„ideološki ratovi“), Kosmopolitizam – dolazi do apsurdnog stava da je rat nemoguće izbjeći
sve dok, upotpunosti, ne nestanu države i nacije, a u suverenitetu naroda vidi izvor
antagonizma među njima, pa, samim tim, i uzrok rata.

9. Vrste oružanih sukoba: pojam i primjenjiva pravila?

Dopunskim protokolima iz 1977., razlikuje tri vrste sukoba: - međunarodne oružane sukobe
koji se vode između dviju ili više država; - nemeđunarodne (unutarnje, građanske) oružane
sukobe koji izbiju na području jedne države (s izuzetkom sukoba u kojima narod koristi svoje
pravo na samoodređenje ) i - unutarnje nemire, pobune, izolirane i sporadične čine nasilja koji
nisu oružani sukobi i spadaju pod isključivu unutarnju stvar jedne države.

Nemeđunarodni se sukobi mogu definirati kao oružana sučeljavanja koja se odvijaju na

području jedne države između vlade, s jedne strane, i ustaničkih oružanih skupina, s druge (s
već spomenutim izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samoodređenje). Takvi se
sukobi nazivaju još i unutarnji ili građanski.11 Pripadnici takvih skupina, neovisno o njihovu
nazivu, bore se za preuzimanje vlasti, stjecanje veće autonomije unutar države ili odcjepljenje
i stvaranje vlastite države.

10. Ograničenja ratovanja obavezna u svim oružanim sukobima?