Mussolini, fašizam

Talijan. Isprva socijalist, onda od pacifista (protivnika rata) postaje zagovaratelj rata
smatrajući da će taj veliki sukob srušiti tadašnje društvo i da će on isplivati na vrh. Talijani su
iz Prvog svjetskog rata izašli na strani pobjednika, ali u krizi zbog ratnih gubitaka. Jug Italije
uvijek je bio nerazvijen, ali sada je i nekadašnji sjeverni industrijaliziran dio bio oslabljen.
Tada Mussolini traži da vlast ima odlučan pojedinac, dovoljno snažan da vlada čvrstom
rukom i makne sve protivnike. Osniva Fašističke borbene odrede te s bivšim vojnicima ide po
Italiji i prikuplja pristaše. Još su se nazivali i crnokošuljašima, a s neistomišljenicima su se
obračunavali batinama.1922. fašistički pokret je već toliko ojačao da su prijetili preuzimanjem
vlasti što provode u djelo Maršem na Rim s 40 000 vojnika. Kralj mu daje mandat za
sastavljanje vlade. Mussolini uvodi diktaturu, zabranjuje sve druge stranke i brutalno se
obračunava s komunistima. Italija i nadalje ostaje kraljevina, ali kralj je bio samo marioneta u
Mussolinijevim rukama. Svojeg najvećeg protivnika Matteottija je dao ubiti. Mussolini je
djelovao totalitarno i htio istrijebiti komunizam iz cijelog svijeta. Izbijanjem Drugog
svjetskog rata počinje slabiti, maknuli su ga s vlasti i zatvorili u kućni pritvor, a kada je
preobučen u njemačkog vojnika htio pobjeći u Švicarsku, uhvatili su ga talijanski partizani i
odmah sljedeći dan strijeljali i objesili naopačke.
Liga naroda
Međunarodna organizacija za osiguranje mira i jačanje međunarodne suradnje osnovana
nakon Prvog svjetskog rata. Njezin osnutak je inicirao SAD iako joj nije pristupio. Na
vrhuncu je imala 63 države članice, od kojih je bilo 27 europskih. Njime su države članice
bile obvezne poštovati neovisnost i teritorijalnu cjelovitost svake članice te, prije
pribjegavanja ratu, pokušati diplomatskim sredstvima mirno riješiti sporove. Bili su
predviđeni slučajevi zajedničke akcije prema remetitelju mira, koje su trebale imati oblik
gospodarskih sankcija ili, kada one ne bi bile dovoljne, vojne intervencije. U početku je imala
neke uspjehe u stišavanju manjih sukoba i sprječavanju lokalnih ratova te u međunarodnoj
suradnji, ali je ubrzo oslabila. Uoči II. svjetskog rata neke su članice svoje članstvo otkazale, a
neke se proglasile neutralnima.
HPSS – HRSS – HSS
Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) (1904.) na čelu sa Stjepanom Radićem isprva je
okupljala hrvatsko seljaštvo i građanstvo, a kasnije gotovo sve slojeve hrvatskoga društva.
Programski usmjerena na prosvjećivanje i gospodarski razvoj. Zagovarala je federalizam i
republikanizam, odnosno autonomiju pojedinih krajeva koji su sačinjavali Državu SHS,
njihovu ravnopravnost sa Srbijom i demokratski oblik vlasti.
1920. Radić mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i time pokušava
pokazati da se zalaže za uspostavu republike. Nakon izostanka međunarodne potpore, iste
godine priznaje Vidovdanski ustav i ulazi pod imenom Hrvatska seljačka stranka (HSS) u
vladu koju vode radikali. Prekidom suradnje s radikalima dolazi do sporazuma Stjepana
Radića i Svetozara Pribićevića i stvaranja Seljačko-demokratske koalicije (SDK) (1927).
Nakon atentata u beogradskoj skupštini i smrti S. Radića 1928., vodstvo stranke preuzima
Vladko Maček. Djelovanje stranke zabranjeno je 1929.
Vidovdanski ustav
Službeni je naziv države: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ustav je definirao državu kao ustavnu, parlamentarnu i nasljednu monarhiju. Propisao je
izgled grba, zastave i naziv službenog jezika koji je bio srpsko-hrvatsko-slovenski. U imenu
države, njenim obilježjima (grb, zastava), nazivu službenog jezika došlo je do izražaja
shvaćanje o "troimenom" narodu. Ustav nije priznao plemstvo, titule, "niti ikakve
predispozicije po rođenju". Zajamčio je osobnu i slobodu vjere, svijesti i štampe, pravo
udruživanja, zbora i dogovora. Ukinuo je feudalne odnose i danom oslobođenja od tuđe vlasti
kmetovi su postali, bez odštete, vlasnici državne zemlje.
Iako je Ustav počivao na podijeli vlasti, kralj je sudjelovao u sva tri oblika vlasti.
Zakonodavnu vlast vršili su parlament i kralj koji je sazivao Narodnu skupštinu na redovna ili
vanredna zasjedanja, imao prava da je raspusti, potvrđivao zakone koje je ona donosila. Kralj
je vršio upravnu vlast preko ministara. Imenovao je predsjednika i članove vlade koja je bila
odgovorna njemu i Narodnoj skupštini. Sudsku vlast vršili su sudovi, a njihove presude
izricane su i izvršavane u ime kralja. Ustav je propisao centralističko uređenje.
SDK, atentat u Narodnoj skupštini
Stjepan Radić: „Ne srljajte kroz maglu.“
SDK (Seljačko-demokratska koalicija, 1927.) je politički savez Hrvatske seljačke stranke
(HSS, Radić) i Samostalne demokratske stranke (SDS, Pribičević), dviju parlamentarnih
stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon osnivanja koalicije između Pribičevića
i Radića, dvojice političara različita karaktera, ali istih ciljeva, atmosfera u zemlji postaje
napeta. Seljačko-demokratska koalicija brojala je 85 zastupnika te je predstavljala prejaku
opoziciju za vladu jer je mogla utjecati na rad parlamenta. Atmosfera u Skupštini bivala je sve
lošija, a Radić tijekom travnja i svibnja 1928. održava govore koji kritiziraju tadašnju vlast te
sudjeluje u zasjedanjima Skupštine tijekom kojih ulazi u žustre svađe s neistomišljenicima.
Dolazi do verbalnoga vrijeđanja pa čak i prijetnji smrću. Atmosfera u Narodnoj skupštini
izmiče kontroli i Puniša Račić vadi pištolj i puca. Ubio je Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a
ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Šestosiječanjska diktatura
Dana 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar I. Karađorđević izdaje proglas kojim je narodu
objavio kako ne postoji parlamentarno rješenje za krizu u državi. Diktatura je bila ilegalna i
nametnuta! U njemu parlamentarizam naziva zastarjelim te smetnjom za budućnost. Kralj se
poziva na svoju dužnost čuvanja narodnog i državnoga jedinstva. Opravdavajući svoje odluke
donesene ovim proglasom Kralj ukida Vidovdanski ustav iz 1921., ustav Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca. Uvodi diktaturu koja je po datumu uspostave nazvana Šestosiječanjska
diktatura i raspušta Narodnu skupštinu koja je izabrana u studenom 1927. Zabranio je i rad
svih političkih stranaka u državi. Zabranio je političke skupove, djelovanje sindikata te je
uveo strogu cenzuru. Time je završio proces uvođenja kraljeva apsolutizma. Imenovao je
novu neparlamentarnu vladu na čijem je čelu bio general Petar Živković, a koja je odgovarala
samo njemu. U toj vladi bili su tzv. kraljevi ljudi iz vodstva Demokratske i Radikalne strane, a
jako malo ljudi s hrvatske političke scene. Bilo je zabranjeno izražavanje nacionalnih
osobnosti jer su smatrane napadom na ideju jugoslavenstva, a time i na državu.
Oktroirani ustav
Nakon uvođenja diktature pogoršala se i gospodarska situacija u zemlji, a 1930. i Jugoslaviju
zahvaća svjetska ekonomska kriza. Međunarodni položaj Jugoslavije počeo je sve više slabiti
jer zapadne zemlje nisu podržavale diktaturu koju je provodio Kralj. Kralj Aleksandar
proglašava oktroirani (nametnuti) ustav 3.9.1931.. Njime je kralj postavljen iznad zakona, a
vlada je odgovorna direktno njemu i on je imenovao ministre. Postavljena su velika
ograničenja na politički život, a stranke od prije 6.1.1929. nisu dopuštene. Kralju je čak
dopušteno i djelovanje mimo ustava.
Ustaški pokret, ubojstvo kralja Aleksandra
Organizacija UHRO; Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret, 1930. se počela razvijati u
hrvatskim emigrantskim krugovima (Italija, Austrija, Mađarska). Članovi ustaške organizacije
uglavnom su bili pristaše politike Hrvatske stranke prava, čiji je vođa Ante Pavelić u siječnju
1929. emigrirao u Italiju. Narednih godina organizacija je sve više jačala. Osnovani su prvi
logori za vojnu obuku i organizirano niz terorističkih akcija. Cilj ustaškog pokreta je bio
nasilnim sredstvima svrgnuti vlast Aleksandra Karađorđevića. Pokret je počivao na
pretpostavci da bi se time stvorila mogućnost dizanja ustanka i stvaranja nezavisne Hrvatske.
Ideologija se temeljila na nacionalnome šovinizmu usmjerenom protiv Srba, veličanju nasilja
i kultu vođe.
U francuskom gradu Marseilleu 9.10. 1934. godine ubijen je jugoslavenski kralj Aleksandar
Karađorđević. Atentat su zajedno organizirali ustaše i makedonska revolucionarna
organizacija VMRO, koje su težile stvaranju neovisne Hrvatske i Makedonije. Jugoslavenska
tajna služba saznala je za pripremu atentata, ali je Aleksandar odbio odgoditi putovanje. Sjeli
su u automobil i provezli se ulicama ispunjenima gomilom koja je izražavala dobrodošlicu. U
jednom trenutku iz gomile je istupio atentator Veličko Georgijev Kerin i pucao na kralja,
francuskog ministra i vozača automobila.
Velika gospodarska kriza - uzroci i posljedice
Velika gospodarska kriza ili Velika depresija u Sjedinjenim Američkim Državama počela je
na “crni petak” 29.10.1929. slomom u burzi na Wall Streetu u New Yorku. Cijenu dionica
određuje ZAKON PONUDE I POTRAŽNJE. Što je veća potražnja, cijena će biti veća, a ako
se proizvodi previše, cijena će biti manja. Zatvorene su banke i burze, a kriza se brzo proširila
diljem svijeta. Slom tržišta označio je početak desetljeća visoke nezaposlenosti, siromaštva,
niske zarade, deflacija (rast vrijednosti novca; prevelika vrijednost novca) i izgubljene
mogućnosti za gospodarski rast i osobni napredak. Obilježili su je bankroti, uništene štednje,
gubitci imovine, propasti banaka, pad vrijednosti tvrtki, otpuštanje radnika, nekontroliran rast
nezaposlenosti. Kako je do tada ekonomija SAD-a bila vodeća i u neku ruku pokretač razvoja
svjetske privrede, tako se i kriza prelila iz Amerike u cijeli svijet. Posljedice su se osjetile u
svim zemljama svijeta, a najteže je bilo industrijski razvijenijim državama. Fašiste u Italiji,
komuniste u Rusiji i naciste u Njemačkoj kriza zaobilazi.
UZROCI KRIZE: hiperprodukcija (pretjerano velika proizvodnja), kreditiranje, povezivanje u
poslovne sustave
Za vrijeme krize predsjednik SAD-a je Herbert Hoover koji nije uspio riješiti ništa u vezi
krize.
Hiperprodukcija – konzumerizam
Hiperprodukcija je prevelika, suvišna proizvodnja koja se ne može prodati po cijenama koje
donose profit. Velik dio proizvodnje ne nalazi kupca, pa dolazi do masovnih bankrota i
propadanja poduzeća. Hiperprodukcija ne znači apsolutni višak proizvoda, nego nesklad
između PONUDE i POTRAŽNJE, pri čemu, zbog nekih razloga (nedovoljnih investicija,
nedovoljne potrošnje, financijskih kriza i sl.), ponuda bitno nadilazi potražnju.
Konzumerizam je praksa kojom osoba kupuje izvan onoga što je bitno. Uz to, čak i ako to
potrošačka razina dohotka ne dopušta, potražit će neku vrstu financiranja. Uzroci
konzumerizma: kupnja na kredit, oglasi, dizajn proizvoda, društveni pritisak.
Lude dvadesete, prohibicija i mafija
Prvi svjetski rat je završio te je u svijetu zavladala euforija. Moda predstavlja odraz svega što
se događa oko nas pa je tako i na novu slobodu moda odgovorila promjenama. „V“ izrezi
majica, zvonolik oblik rukava, nizak struk hlača, struk haljina na razini kukova, žene počele
pušiti, natjecanja za miss, žene nose hlače. Cvjetanje jazz-a, hedonizma…
Prohibicija je zabrana kojom se ograničava ili proglašava nezakonitom proizvodnja, trgovina i
konzumacija alkoholnih pića. Uvedena je u nizu zemalja, najprije u Kanadi i SAD-u potkraj
19. i početkom 20. st., s uvjerenjem da će smanjiti ili čak ukloniti socijalne probleme vezane
uz alkoholizam, kriminal, duševne bolesti i siromaštvo. Dovela je, međutim, do masovne
ilegalne proizvodnje alkoholnih pića (viski, rum) pod kontrolom organiziranoga kriminala.
Danas je u SAD-u prohibicija na snazi u nekoliko stotina okruga, što je relativno povećalo
prodaju alkoholnih pića u susjednim okruzima koji nemaju prohibiciju.
Mafija (zvana i „Cosa Nostra“), način na koji su mafijaši preuzeli kontrolu nad sindikatima
bio je jednostavan - nasilje i prijetnje. Koristili su se i lažiranjem izbora, varanjem,
zastrašivanjem te su postavljali sebe ili svoje marionete na ključne pozicije u sindikatu.
Mafijašima je svakako pomogla ravnodušnost radnika prema vodstvu i administraciji
sindikata. Reketarenje (pružanje određenih ilegalnih usluga (kockanje, prostitucija,
kamatarenje i sl.)) je bio vrlo unosan posao za organizirani kriminal.
F.D. Roosevelt i New deal
Godine 1933. predsjednik Roosvelt je unio dašak povjerenja i optimizam koji je ubrzo naveo
narod da se prikloni njegovom senzacionalnom programu „New Deal“ (novo poslovanje).
Donio je nešto novo, a to je bila brzina kojom je ostvareno sve za što je do tada trebalo
nekoliko generacija. U okviru New Deala prvi korak u rješavanju problema nezaposlenosti
bio je u sklopu Korpusa za zaštitu javnih dobara. Bio je to program koji je donio Kongres
kako bi olakšao situaciju mladića između 18 i 25 godina starosti. Provodio se na poluvojnički
način i upošljavao mladiće u radnim kampovima diljem zemlje. Tijekom desetljeća u tim je
radovima sudjelovalo dva milijuna mladića. Oni su sudjelovali u čitavom nizu projekata
zaštite okoliša. Mnogi su te radove kritizirali kao izmišljen posao no Roosvelt i njegovi
suradnici i dalje su bili naklonjeni programima za smanjenje nezaposlenosti koji su se
zasnivali na javnim radovima umjesto na socijalnoj pomoći. U okviru New Deala je donesen i
zakon o prilagodbi poljoprivrede kako bi olakšao gospodarsku situaciju u kojoj su se našli
farmeri. Tako su se između 1932. i 1935. godine dohodci farmera povećali za više od 50
posto. Uskoro su porasle cijene gospodarske robe, a gospodarska stabilnost farmera postala je
sve realnijom. U vrijeme „New Deala“ i radnički pokreti su počeli postizati više uspjeha nego
ikad prije u povijesti Amerike. Jedan od bitnih dijelova „New Deala“ bio je i zakon o
socijalnom osiguranju iz 1935. Tim je zakonom stvoren sustav osiguranja za starije osobe,
nezaposlene i nesposobne, a sredstva su dobivana doprinosima poslodavaca i zaposlenih.
“New Deal” je donio kraj nevoljama, ali promjene i napredak su i dalje bili potrebni.