Prvi svjetski rat

 bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile)
Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi
teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije
bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države.
Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo 
 Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog
prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 
28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu
Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana
veći se dio Europe zaratio.
 Područje današnje Hrvatske je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekalo kao dio
Austro-Ugarske
 Hrvatska je bila jedno od gospodarski najzaostalijih područja Austro-Ugarske Monarhije.
Zbog ratne opasnosti i nestašice hrane, pogotovo u siromašnim krajevima Istre,
Hercegovine i Slovenskog primorja, započela je prilično razvijena humanitarna akcija
zbrinjavanja djece i osiguravanja prehrane (dadoh zlato za željezo)
 Poginulo je više od 100 000 vojnika i više od 100 000 civila zbog gladi i španjolske gripe

Kraljevina Jugoslavija

 Raspadom Austro-Ugarske 1918. Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca, koja 1929. mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija
 Hrvati u toj državi nisu bili u ravnopravnom položaju i često su bili zatvarani, mučeni i
ubijani.
 Pokušaj stvaranja nove etničke skupine Jugoslaveni
 Atentat na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928.

Drugi svjetski rat

 Raspad Kraljevine Jugoslavije 1941.

 U ratu su sudjelovale gotovo sve države, ukupno 61 od 67
 Rat je trajao od 1939. do 1945.
 U ratu je sudjelovalo oko 110 milijuna ljudi, a poginulo je približno 50 milijuna, a 32
milijuna je bilo ranjeno.

Druga Jugoslavija


Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje
sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.[1] Posljedice
rata bile su, između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih
vojnika i civila[3] (zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj
povijesti), pandemija španjolske gripe koje je uzrokovalo oko 50-100 milijuna žrtava i značajna
razaranja država i gospodarstava, kao što se većina zemalja našlo u velikim gospodarskim
krizama, a SAD je postala vodeća svjeska gospodarska sila. Smatra se prvim ratom globalnih,
svjetskih razmjera, stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko
60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918. [4][5]
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno
Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države
pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u
travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile
činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u
listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od
europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale
službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju
Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske
na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za
mjesec dana veći se dio Europe zaratio.
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, dio povijesti Hrvatske obuhvaćen razdobljem Prvog
svjetskog rata (1914. – 1918.). Područje današnje Hrvatske je izbijanje Prvog svjetskog rata
1914. dočekalo kao dio Austro-Ugarske, upravno podijeljeno između austrijske i ugarske polovice
države; Međimurje i Baranja bili su dio Kraljevine Ugarske, Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je
zaseban dio ugarskog dijela monarhije, Dalmacija i Istra bile su u austrijskom dijelu, dok
je Rijeka bila izravno podređena Kraljevini Ugarskoj.
Pitanje hrvatskog ujedinjenja bilo je temeljni problem koji se u Dvojnoj Monarhiji nije rješavao.
Mnogi politički problemi zajedno s Balkanskim ratovima doveli su do stanja nemira, štrajkova i
atentata uoči rata. Hrvatska politika svodila se na rješenje u sklopu Austro-Ugarske ili ujedinjenje
sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu južnoslavensku državu. Tijekom rata nastupile su
posebne okolnosti u kojima je političko djelovanje bilo izrazito ograničeno te je dosta vlasti
završilo u rukama vojnih krugova, a južnoslavenske su simpatije izjednačene s veleizdajom.
Hrvati su se uglavnom borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv
Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata
sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-
a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. [1] Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne
ljudske i gospodarske gubitke, koje je još više povećala španjolska gripa krajem rata. Iako su
predstavljali manje od 10 % stanovništva Austrougarske monarhije, u cjelokupnoj su vojsci 13-
14 % vojnika činili Hrvati. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko
190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava. [2]
U okolnostima urušavanja Dvojne Monarhije te bezvlašća i nesigurnosti na samom kraju
rata, Hrvatski sabor proglasio je 29. listopada 1918. odcjepljenje i pristupanje Državi SHS, koja se
uskoro ujedinila sa Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav razvoj događaja doveo
je do zapostavljanja rata u historiografiji i kolektivnoj svijesti u Hrvatskoj sve donedavno.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (srp. Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца),

od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija (srp. Краљевина Југославија), naziv je za monarhiju
koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne
Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. godine,[3] a prestala postojati
uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću je zabranjen
povratak u zemlju 29. studenoga 1943. godine, te je na približno istom području proglašena
republika dana 29. studenoga 1945. godine.[4]
Prigodom nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 29. listopada 1918. godine, nije se niti
jedna od tih država proširila na teritorij druge, nego je nastala unija Države Slovenaca, Hrvata i
Srba i Kraljevine Srbije (koja je nekoliko dana ranije bila sebi pripojila Kraljevinu Crnu Goru),
povodom čijeg su formiranja u pravnom redu obje te ranije države prestale postojati; kod
sklapanja Ugovora u Saint Germainu iz 1919. godine[5] je iz praktičnih razloga bilo ugovoreno da
će nova Kraljevina SHS naslijediti ugovore "bivše Kraljevine Srbije". U Ugovoru iz Saint Germaina
se doduše govori o "područjima pripojenima Srbiji od 1913. godine - ali se to odnosi na područja
oduzeta Turskoj i Bugarskoj; u pogledu područja koje je nekad bila dijelom Austro-Ugarske (tj., u
pogledu Države SHS) i Kraljevine Srbije, govori se o slobodnom sklapanju unije, povodom koje
je nastalo ("konstituirano") Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je uspostavilo
suverenitet nad teritorijem i stanovništvom ranijih država.[6][7]
Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca prošao je u napetoj situaciji, gdje su postojali
nemali problemi na granicama s Austrijom (gdje su sporne bile granice u Koruškoj i Štajerskoj, te
su postrojbe pod zapovijedanjem Rudolfa Majstera oružanom silom zauzele Maribor), Italijom
(čije su snage zauzele znatan dio Dalmacije, a uspostavljena je i paradržava Talijanska uprava
za Kvarner), Mađarskom (kojoj su snage Države SHS pod zapovjedništvom Slavka
Kvaternika oduzele Međimurje, a srpske snage današnju Vojvodinu i hrvatsku Baranju),
Albanijom (gdje su još od ranije bila sporna područja napučena Albancima koja su danas u
sastavu Kosova, Crne Gore i Makedonije) i Bugarskom (koja je tijekom Prvoga svjetskog rata bila
proglasila priključenje čitave današnje Makedonije). Proces nastanka nove države je ipak prošao
bez većeg oružanog sukoba, izuzev krvavo ugušene Božićne pobune u Crnoj Gori.
Za nastavak Kraljevine SHS bile su od presudne važnosti odluke sila Antante nakon njihove
pobjede u I. svjetskom ratu. Od geopolitičkih interesa i prosudbi preostalih pobjedničkih sila bitno
je odskakala Kraljevina Italija, koja je već na sjednici vlade 3. prosinca 1918. godine donijela
odluku da se putem obavještajnih službi talijanske vojske promoviraju skupine unutar nove
države koje teže njenom razbijanju; takva će odluka potom voditi talijanskom
podupiranju Ustaša i razbijanju Jugoslavije nakon Travanjskog rata 1941. godine.[8]
Kasnijim preimenovanjem Kraljevstva SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, nije došlo do nikakve
državnopravne promjene: riječ je naprosto bila o promjeni imena, koja je doduše trebala naznačiti
(umjetni) nastanak nove etničke zajednice - Jugoslavena.

Ime države[uredi | uredi kôd]

 Odgovorom regenta Aleksandra Karađorđevića na Adresu "Narodnog vijeća" nastala
je 1. prosinca 1918. godine prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca.[9]
 Ustav od 28. lipnja 1921. (Vidovdanski ustav) zove novu državu Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca,[3] pa je taj naziv uobičajeniji nego prvi.
 3. listopada 1929. godine proglašen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna
područja, čiji prvi članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je
Kraljevina Jugoslavija.

Raspad Kraljevine Jugoslavije

Dodajte druge jezike

 Stranica
 Razgovor
 Čitaj
 Uredi
 Uredi kôd
 Vidi povijest

Podjela i okupacija Kraljevine Jugoslavije 1941. – 1943.

Kraljevina Jugoslavija je propala u travnju 1941. godine. Makar su unutarnje tenzije

razdirale tu državu od samog nastanka krajem 1918. godine, odlučni događaj je bio
kratkotrajni Travanjski rat 6. – 17. travnja 1941. u kojem su Sile Osovine porazile i
razbile Jugoslaviju.

Drugi svjetski rat

Konferencija u Jalti 1945. – Konferencija održana u Jalti u

kojoj su se glavni vođe
pobjedničkih Saveznika Churchill, Roosevelt i Staljin o podjeli
svijeta nakon rata.

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. – 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu
nakon Prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima, a u njemu
su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale.
Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939.
godine (dan kojega je 2008. godine Europski parlament odredio Europskim danom sjećanja na
žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima [2][3]) Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savez dogovorili
podjelu Istočne Europe, već 1. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; taj dan slovi kao
početak 2. svjetskog rata.
Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. – 17. rujna 1939. godine, okupiravši
oko pola teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te
cjelokupne teritorije Latvije i Estonije.
U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka munjevitim ratom (inovativni oblik rata omogućen
masovnim i koncentriranim korištenjem zračnih i oklopnih snaga, radio-komunikacija, te
masovnim korištenjem automobilskog/kamionskog transporta) vojno slama Nizozemsku, Belgiju
(preko 600.000 belgijskih vojnika, tj. približno petinu svih muškaraca u toj zemlji, bilo je zarobljeno
nakon 18 dana rata; oko 70.000 njih će preostali dio rata provesti u njemačkom zarobljeništvu) i –
na opće zaprepaštenje – velesilu Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i
Norvešku), te 14. lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš tog dana zahtijeva od
Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu; prema
prethodnom dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litvanskih graničnih pokrajina. Prije kraja ljeta
– opet u skladu s odredbama Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine – Hitler i Staljin dijele
državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez zauzima vojnom invazijom 28. srpnja
1940. od te zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a 1990.-ih, Moldavija je neovisna država s
rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u Ukrajini), a Njemačka
"sprječava" invaziju Mađarske na Rumunjsku na način da prisiljava Rumunjsku da ustupi
područje Sjeverne Transilvanije (približno veličine današnje Hrvatske, tada s oko 2,5 milijuna
stanovnika) Mađarskoj, te u preostalom dijelu Rumunjske instalira marionetski režim na čijem je
čelu general Ion Antonescu. Opskrba s Rumunjskih naftnih polja od ključnog je značaja za Sile
osovine, koje britanska pomorska blokada odsijeca od potrebnog dotoka nafte iz drugih područja,
izuzev od nafte koja još uvijek dolazi iz bogatih polja u Sovjetskom Savezu, te dijelom iz Irana, do
kojega se može doći kopnom preko neutralne Turske.
Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine
ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju; na moru, Britanska mornarica potvrđuje
svoju superiornost.
U Travanjskom ratu 1941. godine Njemačka uz pomoć Italije, Bugarske i Mađarske okupira
područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava i Grčku koja se uz britansku pomoć
već šest mjeseci odupirala napadima njemačkog saveznika Italije.
Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznenadno napada svog dotadašnjeg saveznika
Sovjetski Savez. Staljin je posve iznenađen ovim potezom (neki smatraju da je bio uvjeren da će
zapravo SSSR biti taj koji će uspjeti napadom s leđa iznenaditi Hitlerovu Njemačku – u tom
trenutku je Sovjetski savez pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila
podređena proizvodnji oružja i ratnog materijala), te njemački Wehrmacht – makar opremljen
znatno manjim brojem teške borbene tehnike i ne brojniji od Crvene armije[4] – u narednim
mjesecima uspijeva uništiti mnogobrojne sovjetske postrojbe i doći pred vrata Moskve. Međutim
SSSR staje zbog tog njemačkog napada na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.
Otprilike u isto vrijeme Fašistička Italija doživljava neuspjeh u invaziji Egipta pod britanskim
protektoratom.
Na drugoj strani, Sovjetski Savez i Velika Britanija uspješno napadaju Njemačkoj skloni Iran, te
osvajaju u kratkom ratu 25. kolovoza – 17. rujna 1941. godine znatan dio njegova teritorija. Ta će
područja na zapadu Irana ostati pod okupacijom te dvije sile do kraja rata, uključujući i strateški
važna iranska naftna polja, koja su pala u britanske ruke, onemogućivši da se ta značajna
proizvodnja iskoristi za njemačke potrebe.
Krajem 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbor Sjedinjene Američke Države se uključuju
u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet.
Tijekom 1942. godine Japan bilježi znatne uspjehe oduzimajući Saveznicima golema područja u
Aziji, od Indonezije i Filipina, do Burme i Singapura; u velikim pomorskim bitkama je međutim
znatno oštećena snaga njegove flote čija obnova ne može pratiti tempo kojim američka industrija
pridonosi izgradnji vojne sile SAD. Nijemci uspješno izlaze na kraj s ofenzivama Crvene Armije
prema Ukrajini i Britanskih snaga iz Egipta prema Libiji. Sovjetski Savez, na drugoj strani,
uspijeva obnoviti svoje ratne sposobnosti, u velikoj mjeri zahvaljujući kolosalnom poduhvatu
preseljenja svoje ratne industrije u azijske predjele SSSR-a i usmjeravanju praktično svih
proizvodnih i ljudskih kapaciteta SSSR-a u ratni napor: unatoč znatno manjoj ukupnoj industrijskoj
proizvodnji i unatoč ozbiljnoj oskudici kojoj je bilo izloženo sovjetsko stanovništvo, naposljetku je
Sovjetski Savez proizvodio daleko veće količine naoružanja i ratne opreme, nego što je
proizvodila industrija koja je u Njemačkoj i drugdje u okupiranoj Europi stajala na raspolaganju
njemačkim snagama. Kroz program zajma i najma, u Sovjetski savez dolaze i značajne količine
hrane, prijevoznih sredstava i naoružanja od zapadnih saveznika – oko 15 posto zrakoplova i
tenkova koje je koristila Crvena armija, te još veći dio kamiona i terenskih vozila stiglo je tim
putem.[5]
Početkom 1943. Sile Osovine trpe velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine,
sovjetske snage su na istočnom bojištu krenule u protunapad, a napredovanje japanskih snaga
na Tihom oceanu je zaustavljeno. Američke i britanske zračne snage provode teška
bombardiranja Japana, Njemačke i drugih zemalja Europe pod njemačkom kontrolom.
Tijekom 1944. godine saveznička bombardiranja dramatično pogađaju zalih naftnih kapaciteta,
kapacitete za proizvodnju bioetanola i drugu naftnu industriju. Njemački Luftwaffe dobiva
mjesečno samo 30 tisuća tona avionskog goriva, umjesto potrebnih 160 tisuća tona – čime je taj
dio njemačkih oružanih snaga bio skoro izbačen iz borbe; i drugi dijelovi oružanih snaga trpe
oskudicu goriva koja utječe na njihov borbeni učinak. U lipnju 1944. godine glavne kopnene
snage Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država se iskrcavaju u Normandiji i narednih
mjeseci uspješno razbijaju otpor najjačih njemačkih snaga. U isto vrijeme, Sovjetski Savez
uspijeva potisnuti njemačke snage sa svojeg predratnog teritorija.
Od 16. studenog do 25. prosinca 1944. traje zadnja njemačka protuofenziva u Ardenima.
Američke i britanske snage izložene su teškom udaru, koji međutim ilustrira njemačke strateške
nedostatke: njemačke snage u napad kreću tek kada nevrijeme sprečava zračne napade
savezničkih zrakoplovstava, koje posve dominiraju zračnim prostorom. Tenkovske postrojbe
kreću u napad s gorivom dovoljnim tek za kretanje u jednom smjeru, te uz nadu da će u napadu
osvojiti savezničke rezerve goriva.
Rat je okončan 1945. bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke (7. svibnja 1945.) i Japana (15.
kolovoza 1945.).
Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga
čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

Razdoblje između 1945. i 1980. godine

Razorena hrvatska kuća

Ovaj članak dio je niza o

povijesti Hrvatske
Hrvatska prije HrvataOtkrij

Rana povijest HrvataOtkrij

Srednji vijekOtkrij

Habsburška MonarhijaOtkrij

Prvi svjetski ratOtkrij

Versajska JugoslavijaOtkrij

Drugi svjetski ratOtkrij

Socijalističko
razdobljeOtkrij

Neovisna HrvatskaOtkrij
Kraj Drugoga svjetskog rata označio je i početak nove države, FNR Jugoslavije, koja je
bila federativna država pod vodstvom jedne stranke - Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja
kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ).
Nakon 1948. godine FNR Jugoslavija politički se i gospodarski odvaja od zemalja Varšavskog
ugovora, te je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.
Glavni teoretičar socijalističke Jugoslavije, po mnogima i osoba utjecajnija od samog Josipa
Broza Tita, bio je Edvard Kardelj. Kardelj je, uz Titovu potporu, odlučio iskoristiti situaciju u kojoj
se nalazi Jugoslavija (između dva međunarodna bloka), te političkim i strateškim potezima
osigurati dovoljno materijalnih resursa kako bi uspostavio socijalističko samoupravljanje. Kako je
u teoretskoj premisi komunizma bilo postepeno slabljenje države i prepuštanje uprave društvenoj
zajednici, zamišljen je grandiozni projekt najdemokratskije zemlje na svijetu u kojoj su sami
proizvođači vlasnici sredstava za proizvodnju. U predodžbama komunističke
nomenklature stranka na vlasti ionako je predstavljala vizionara, a ne upravljača državom (što
nesumnjivo nije odgovaralo stvarnoj situaciji jednog totalitarnog političkog sustava, u kojem je
"Partija" bila pokretač svega i arbitar apsolutno svega). Nacionalizam je predstavljao najvećeg
protivnika te države, te su Kardelj (Slovenac) i politička elita okupljena oko njega smatrali da se je
najveća opasnost za Jugoslaviju centralizam (koji je u Jugoslaviji uvijek imao jak srpski pečat), te
da pojedinim republikama treba pružiti što širu samostalnost.
U tada još centraliziranoj zemlji, s državno upravljanom ekonomijom, takvom konceptu usprotivili
su se pobornici postojećeg sustava, u prvom redu politička elita SR Srbije pod
vodstvom Aleksandra Rankovića, tada jednako utjecajnog kao i Kardelj. Ranković je u toj borbi i
politički i fizički eliminiran te je pobijedila Kardeljeva koncepcija.
Unatoč događajima Hrvatskog proljeća 1971., kad se zahtijevalo veću samostalnost SR
Hrvatske u odnosu za federaciju, Kardeljev koncept kulminirao je donošenjem Ustava iz 1974.
godine.
Ironično je da je ponudio puno više samostalnosti republikama nego što su hrvatski proljećari
tražili, iako je sam pokret prethodno bio brutalno ugušen. Ustav iz 1974. omogućio je pojedinim
republikama samoodređenje svojim formulacijama o pravu naroda na samoodređenje i o
nepromjenjivosti republičkih granica, što će se kasnije pokazati ključnim. Osim toga, tim Ustavom
uspostavljene su Organizacije udruženog rada (OUR), kao temeljne društvene zajednice u opreci
s državnim aparatom, kroz koje su radnici trebali ostvariti svoja demokratska i proizvođačka
prava.
Međutim, taj sustav doveo je i do posvemašnje birokratizacije. Decentralizacija je dovela do
gotovo potpuno samostalnog djelovanja republika, a jedan od problema bio je i dvoznačan
položaj Socijalističkih autonomnih pokrajina (SAP), Vojvodine i Kosova, koje su istovremeno bile
dio SR Srbije ali su imale i poseban položaj unutar federacije. Nezadovoljstvo Srba takvim
političkim odnosima u kojima oni nisu vidjeli ostvarenje svojeg nacionalnog projekta dovelo je s
vremenom do napetosti unutar Srbije, a kasnijim razvojem i u cijeloj federaciji.
Ustav iz 1974. oslabio je državni aparat Jugoslavije do krajnjih granica, pogotovo nakon smrti
Kardelja (1979.) i Tita (1980.), tako da su na kraju Jugoslavije postojali samo odvojeni i
suprotstavljeni republički državni aparati (od kojih se osobitom agresivnošću izdvajao onaj u
Socijalističkoj Republici Srbiji, na čijem se čelu našao Slobodan Milošević), bez dovoljno jakog
centralnog državnog aparata koji bi proveo mirnu dezintegraciju Jugoslavije (što se na primjer
dogodilo u Čehoslovačkoj).
Domovinski rat je, kako se pokazalo, bio i otpor staljinističkom licu titoizma. Zbog problema
nedostatka vladavine prava u Jugoslaviji, državljani općenito nisu vjerovali u pravnu državu - što
je Jugoslavija bila samo donekle - nego su bili skloni raznim vrstama "snalaženja", koja se mogu
prepoznati kao korupcija. Početkom 1970-ih titoizam je do kraja ogolio svoje lice. Tito je nakon
obračuna s hrvatskim proljećem, priželjkivao stabilnost, odnosno nastavak "zlatnog doba"
titoizma, premda je to "zlatno doba" financirano odljevom radne snage u inozemstvo (kako bi
onda mogla slati "čvrsti" konvertibilni novac natrag svojim obiteljima i tako potpomagati
ekonomiju) i rastom inozemnog duga. Konzervativni komunisti htjeli su da se sustav vrati na kruti
staljinistički titoizam iz poraća drugog svjetskog rata. Liberalniji komunisti mlađe generacije
naginjali su socijal-demokraciji i proeuropskim reformama. Netolerantni totalitaristi kakvi su bili,
komunistički konzervativci svoja su htijenja htjeli nametnuti oružjem. Početkom 1990-ih udružili su
se sa Slobodanom Miloševićem, zbog čega snose krivicu za krvavi raspad Jugoslavije. [29]

Razdoblje poslije 1980. godine

Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih
republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974.
zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te općenito zbog činjenice da se u
Jugoslaviji kakva je bila ne realiziraju u dovoljnoj mjeri srpske nacionalne težnje. Postupno se
oblikovalo stajalište o (tobože) neravnopravnom položaju i zakinutosti Srba i Srbije. Ono je
prvotno iznešeno u akademskim krugovima (za širu javnosti tada neobjavljeni Memorandum
SANU, koji je u suštini predstavljao pokušaj da se velikosrpski koncept iskaže na jedan naizgled
prihvatljiv način) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te
postavljeni službeni zahtjevi za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni (u komunizmu se
"neslužbeno" može zahtijevati jedino ono što Partija dozvoljava zahtijevati, ako se ne želi riskirati
zatvor) zahtjevi iz Srbije za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz
traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati su
opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu te za diskriminaciju
nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Jedna
od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što
ju je 1985. potaklo Predsjedništo SRH, tražeći da se dotadašnja formulacija po kojoj je „u javnoj
upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji
se naziva hrvatski ili srpski jezik“, promjeni u formulaciju da je „u službenoj upotrebi hrvatski ili
srpski jezik.“ Rasprava se o tome posebno rasplamsala 1988. kad je to pitanje došlo na dnevni
red Sabora.
Nakon Drugog svjetskog rata se postupno preobražavala JNA iz "ideološki jednake" vojske u
srpsku imperijalnu silu. Proces je bio dugotrajan i sustavan. Odvijao se na jezičnom polju, u
promjenama nacionalnog sastava upravnog i zapovjednog časničkog zbora koji je bivao u sve
većoj mjeri popunjen Srbima i Crnogorcima.[30] Intenzivirao se 1980-ih, a vrhunac povećavanja
udjela Srba u ukupnom časničkom zboru će biti 1986. – 1990. [30] (Memorandum SANU, preustroj
oružanih snaga u 2. polovici 1980-ih), kada je udjel dosegao 70%, osobito na razini višeg
časničkog zbora.[30]

Slobodan Milošević dolazi na vlast i ruši klimavu ravnotežu snaga u

Jugoslaviji
Godine 1987. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević, koji je ubrzo prepoznat u Srbiji kao
osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja same Srbije u federaciji. Njemu u podršku, od
ljeta 1988., organiziraju se masovni mitinzi po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se
zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. antibirokratska revolucija). Pošto je pritiscima ishodila
smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu vratila i naziv Kosovo i Metohija), te promijenila političko
vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putem i vodstvo SR Crne Gore, te na taj način osigurala
četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i
ostalim republikama. Na udaru te promidžbe najprije su se našle SR Slovenija i SR Hrvatska,
koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu. Već prije demokratskih
izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što
se očitovalo prilikom organizacije mitinga posebice u Kninu.
Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i
njihova otvorena pobuna (tzv. balvan-revolucija), koja je imala podršku vodstva Srbije i Crne
Gore, te logističku potporu srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala
na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna
preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je
krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja
hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka.
Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je
provela i vlastiti preustroj.
Prikaz maksimalističke težnje ostvarenja plаn Velike Srbije, do crte Kаrlobаg-Ogulin-Kаrlovаc-Viroviticа.

najveći postignuti opseg velikosrpskog osvajanja 1990.-ih godina

Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je

novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena
su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh
toga, JNA je 1990. nakon održavanja višestranačkih izbora u Hrvatskoj oduzela oružje
namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u
isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla
naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s
nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom
tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i
časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla
računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od
dviju mogućih varijanata prikloniti:

 vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
 ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti
sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.
Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu
dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala
je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj,
pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i "nepodobnih" dijelova Hrvatske i
njihovu premještanju u "sigurna" područja Hrvatske i BiH. 17. travnja 1991. Sabor Republike
Hrvatske donio je Deklaraciju o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u
unutarnje stvari Republike Hrvatske kojom poziva Narodnu skupštinu Republike Srbije na
prestanak velikosrpskoga projekta. 19. svibnja 1991. održan je referendum u Hrvatskoj u kojem
se, unatoč srpskom bojkotu, 93% glasača izjasnilo za istupanje iz Jugoslavije. [31] 25.
lipnja hrvatski je sabor potom donio odluku o samostalnosti države i razdruživanje iz Jugoslavije.
Na nagovor EEZ, odluka je zamrznuta na 3 mjeseca.
Krajnji izraz samovolje i očiti iskaz nastojanja da se saveznu državu u cijelosti podredi
partikularnim srpskim interesima iskazan je u srbijanskom upadu u monetarni sustav SFRJ u
prosincu 1990. godine: na prijedlog Vlade ("Izvršnog veća") Srbije, Skupština te republike je 28.
prosinca 1990. godine donijela set tajnih (!!) zakona kojima je odobren upad u monetarni sustav
Jugoslavije, gdje se u optjecaj pustilo - bez znanja saveznih vlasti (uključivo Narodnu banku
Jugoslavije, koja je bila jedina ovlaštena za puštanje novaca u optjecaj) - 18.243 milijuna
tadašnjih dinara, tj. protuvrijednost tadašnjih 1,8 milijardi dolara, a radi rješavanja teških problema
u poslovanju najvećih srbijanskih poduzeća. Taj je potez teško narušio ionako nestabilno
gospodarsko stanje u Jugoslaviji.[32][33]

Domovinski rat bio je obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost Republike

Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista iz
Hrvatske, BiH (posebice Republike Srpske), te Srbije i Crne Gore. U početnim dijelovima rata
važnu ulogu u napadima na Republiku Hrvatsku imala je Jugoslavenska narodna armija (JNA), u
to vrijeme još uvijek barem nominalno zajednička vojna sila svih članica SFRJ; koja je međutim u
tijeku nekoliko mjeseci reorganizirana u tri zajedničkim zapovijedanjem i opskrbom bitno
povezane vojske - Srpsku vojsku Krajine u Hrvatskoj, Vojsku Republike Srpske u BiH, te Vojsku
Jugoslavije na području Srbije i Crne Gore.
Domovinskom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan
revolucija – koja je izbila 17. kolovoza 1990. i zbog koje su se na više strana dogodili manji
oružani incidenti.
Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992.,
izvršena je "puzajuća" vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Makar se
nadao razriješiti sukob političkim i diplomatskim sredstvima, hrvatski državni vrh je poduzeo
neophodne korake da osigura opstanak hrvatske države, isprva jačanjem postrojbi policije. Vrh
JNA, suočen s međunarodnom situacijom u kojoj se raspada komunistički blok, te gdje unutar
same Jugoslavije sukobljeni interesi naroda koji su je sačinjavali vode prema njenoj potpunoj
dezintegraciji, odlučio je već 1990. godine pristupiti reorganizaciji, u sklopu aktivnosti
nazvanih Jedinstvo-3: tu se sustavno ojačavalo mirnodopske snage JNA raspoređene u
dijelovima SFRJ na kojima je očekivala angažman, a smanjila ih na područjima gdje JNA nije
očekivala probleme i onima koja su podržavala njezinu političku opciju. [11] Potom JNA odlučuje - u
posve ilegalnoj akciji masovnog dijeljenja vojnog naoružanja i opreme civilima provedenoj
početkom 1991. godine - naoružati etničke Srbe u Hrvatskoj (te u BiH),[12] te onemogućiti legalnim
hrvatskim vlastima da kontroliraju područja na kojima bi srpski ekstremisti podizali barikade i
organizirali paralelni sustav vlasti.
Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim
pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj
ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu
agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene
od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg
intenziteta.[13][14] Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su
uspostavljene čvrste linije bojišta. Na okupiranim područjima, djelovat će od toga vremena pa do
kraja rata paradržava imenom Republika Srpska Krajina, koja neće dobiti nikakvo međunarodno
priznanje, a čija sva tri uzastopna predsjednika - Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić - su
na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni na
dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i
civilnog stanovništva.[15][16][17][18]
U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja
mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i
pregovora te strpljivog jačanja snaga, uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su
oslobođeni manji dijelovi teritorija; tu je vjerojatno najznatniji angažman u oslobođenju
Dubrovačkog primorja. U ovoj je fazi započeo i Rat u Bosni i Hercegovini, koja vjerojatno ne bi
opstala bez značajne potpore Hrvatske; tijekom tog rata je međutim nastao i Bošnjačko-hrvatski
sukob.
U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je
naposljetku u Operaciji Oluja oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i
zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. U mjesecima nakon
Operacije Oluja uslijedile su vojne operacije na teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje su uz
suradnju Armije RBiH i snaga HVO postrojbe Hrvatske vojske u Operaciji Maestral došle
nadomak Banja Luke i omogućile mirovne pregovore u Daytonu, koji su rezultirali trajnijim mirom.
Naposljetku je - kao svojevrsna četvrta etapa - preostalo okupirano područje u
hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne
uprave (1996. – 1998.). Sklapanje Erdutskog sporazuma u studenom 1995. godine učinilo je
nepotrebnim provedbu planirane hrvatske Operacije Grom, te omogućilo okončanje
neprijateljstava bez daljnjih žrtava i razaranja.
Najveće ratne žrtva i razaranja pretrpjela je Hrvatska u prvoj etapi. Intenzitet sukoba je u prvoj
etapi rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću da
oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju neredi u kojima se
blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim stanovništvom ("balvan revolucija"); u ožujku
1991. godine počinju prvi oružani sukobi srpskih pobunjenika - kojima je do tada JNA ilegalno
podijelila goleme količine naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe - s hrvatskom policijom; u
kolovozu 1991. god. počinju napadi na Vukovar u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s
masivnom topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi
JNA raketiraju banske dvore u Zagrebu, u pokušaju da se pobije vrh hrvatske vlasti, a širom
Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek
nakon toga je Hrvatska posve prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom: jugoslavenski dinar
se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u Hrvatskoj, dok nije 23.
prosinca 1991. godine zamijenjen hrvatskim dinarom (ISO 4217: HRD; jugoslavenski dinar je
razmijenjen u hrvatski dinar prema tečaju 1:1).[19]
U počecima rata iz mjeseca u mjesec postepeno raste spremnost profesionalnog sastava JNA i
hrvatskih Srba da sudjeluju u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u
vrijeme bitke za Vukovar od kolovoza do studenog 1991. god. i bitke za Dubrovnik u isto doba.
Oružane snage srpske pobune su organizirane izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA,
uključujući tu čak i zrakoplovne postrojbe, da služe kao Srpska vojska Krajine, ne prekidajući ni u
jednom razdoblju rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije - ali i organiziranost Hrvatske
da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995. godine nastupa u vrijeme kada
se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku stranu.
U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) [9] prema Ivi
Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti
"Ivo Pilar",[7] te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih
Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima.[10] Ratom i ratnim
razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog
stanovništva. Pod okupacijom[20][21][22] se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija.[9] Nijedan
hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko
550.000 prognanika i izbjeglica,[23] a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.
U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1.113
ostalo trajnim invalidima.[24]
Prema podatcima Državne revizije, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999.
godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.[25] Uništeno je 180.000 domova
te 25% hrvatskog gospodarstva.[26]
Kako su se osiguravali uvjeti za život u gradovima i selima blizu bojišnice, broj prognanika i
izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. godini
Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine
počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica na područja koja su ponovo stavljena pod
kontrolu hrvatskih vlasti.
Bitna osobina hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest, da napadač nije pokazivao tek
namjeru samo fizički osvojiti ozemlje, nego i volju za potpunim uništenjem identiteta Hrvatske i
Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti. O tome svjedoče primjerica granatiranja šibenske katedrale i
zadarske prvostolnice, dakle objekata goleme kulturalne važnosti, koji se nalaze daleko od bilo
kakvih legitimnih vojnih ciljeva ili infrastrukture.[27] Kratki video pregled zbivanja u ratu preko
zemljovida.
Međunarodna zajednica je nastojala posredovati radi postizanja mira: prijedlozi su redom
uključivali odricanje od dijelova hrvatskog teritorija, ili barem bitnog umanjenja hrvatskog
suvereniteta na dijelovima svojeg teritorija; dogovor će biti postignut tek 1995. godine, nakon što
je Hrvatska vojska odnijela prevagu na vojnom polju. te će uključivati tek amnestiju za one koji su
sudjelovali u oružanoj pobuni i jamstvo građanskih i manjinskih prava za hrvatske građane srpske
etničke pripadnosti
Vremenski i u praktičnom smislu, domovinski rat se zapravo ne može sagledati posve odvojeno
od rata u Bosni i Hercegovini koji se odvijao u isto vrijeme na obližnjem prostoru, s istim
agresorom koji je imao jedinstveni cilj - stvaranje Velike Srbije; ta se dva susjedna prostora mora
promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.[28]
Srbija je organizirala, naoružavala i zapovijedala srpskim snagama u RH i u susjednoj BiH, zbog
čega je bila izvrgnuta međunarodnim gospodarskim sankcijama. Kako Hrvatska, kao a ni
susjedna BiH, nije odustajala od obrane svojeg teritorijalnog integriteta, Srbija je s vremenom
imala sve manje snage financirati ratovanje, a osobito Hrvatska vojska će biti sve organiziranija i
bolje opremljena - te će se do 1995. godine odnos snaga dovoljno promijeniti, da se srpskoj
strani nanese potpuni poraz, bez izrazito velikih ljudskih žrtava.