PISMA IZ ŠVICARSKE

GRADAŠČEVIĆ JE
KLJUČ PROBLEMA DANAŠNJE BIH

__________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 14.05.2020
Gradaščević je ključ problema današnje BiH
Susret trojice Nijemaca bilo gdje na svijetu završava uspješnim stvaranjem udruženja u
bilo kom smislu. Za razliku od trojice Bosanaca. Genetski ugrađen individualizam
produkt je vjekovne tradicije o samozadovoljnosti i samodostatnosti koja može da se
pronađe u antičkim vremenima kulture i tradicije Ilira koji su, kao i Etrušćani, živjeli na
širini prostora u kojima, živeći u plemenaskim savezima, bez obzira na visok stupanj
civilizacije, filigranske obrade i upotrebe plemenitih materijala, nisu nikada tvorili
države. Do danas nije poznat naučni odgovor zašto je nisu tvorili. To je jedan od uzroka
koji će biti temelj njihovog nestanka.

Čovjekova priroda je takva da čovjek prolazi kroz mnoge faze života, od nemoćnog
djeteta koje puže do odraslog čovjeka koji po tlu hoda čvrsto i odlučno, da bi u starosti
postao opet nesiguran poput djeteta. Naravno da svaki čovjek voli i uživa mladost a da u
starosti upada u depresije izazvane prestravljenošću i strahom od fiziloških promjena do
straha od smrti. Da svaka jedinka ne izlazi na kraj sa tim promjenama jednako ali postoje
i oni koji starost doživljavaju kao novu mladost i to je najbolji način odbrane od svake
vrste bolesti.

Svako ljudsko biće prolazi fazu u kojoj se susreće sa realnom slikom stvarnosti , načinom
i stilom dijaloga i komunikacije, karaktera kao vlastoručnog potpisa, stila i načina kojim
izražava najvjerniju sliku sebe. Uranjajući u svijet literature nemoguće je da se čovjek u
sredini iste ne upozna sa različitim kulturama svijeta, stilovima umjetničkog izraza,
različitosti religija, političkih ideja, upoznavajući svijet i ljude oko sebe. Kao u prirodnoj
zamci čovjek sužava širine svijeta u lijevak zamki ističući najvažnije. Ono što ne ističe
kao da ne postoji, mada čini cjelinu bez koje ista posve ogoljena ne bi mogla stajati na
nogama. Kao to vrijeme stvara i čini ljude, zakonom spojenih posuda ljudi takođe
stvaraju i čine vrijeme. Bez te istine povratak u prošlost ne bi bio moguć, a meni je
upravo to ovdje namjera. Ko ne zna odakle dolazi, ne zna ni kuda će da ide.

Počinjem zaboravljati riječi na bosanskom i treba mi ponekad vremena da se sjetim

pojedinih riječi koji zbog dugog izbivanja iz sredine u kojoj sam rođen, uprkos stalnog
korišćenja bosasnkog jezika. Svjestan sam da bosanski jezik polako nestaje i uživam u
svakom danu da pišem na maternjem jeziku. U kući je dozvoljeno i govori se mješavina
svih svjetskih jezika kao i onih sa bivših prostora Jugoslavije, ali se zna koji jezik je na
prvom mjestu. U svojoj kući koji je čovjek sagradio ima pravo da uređuje stvari onako
kako njemu nabolje odgovaraju, bez da je nekome dužan pravdati se. Tako je svih ovih
godina mog života u inostranstvu. Čudim se uveliko očevima i porodicama koje nisu ni
par godina a djeca i oni između sebe već pričaju jezikom zemalja u koje su tek dospjeli.
Valjda to smatraju svojim dometom i uspjehom, da nisu svjesni da time upadaju, umjesto
u integrativni proces u zamku klasične asimilacije. Dok pišem, pomislim koliko mi je
samo trebalo da se sjetim riječi „lijevak“. Nemam problem sa tim da guska gače, galeb
klikće, ali kako se glasa patka već je drugi slučaj. Prva misao mi je bila da patka „pače“,
nakon bure smijeha u prodici smo došli da je kvakanje rješenje za kojim se traga. Dok ja
imam taj problem djeca nam imaju problema sa zančenjem riječi „zveknut“; naime, misle
da je riječ u značenju „i doslovno udaren“, da je neko po čelu dobio porciju onog ekspres-
lonca iz Audicije; odakle da znaju, ako im roditelji ne objasne, da je „zveknut, zveknuto“
sinonim riječi „blesav, blesavo“ i da se u prenesenom značenju pa i „umjetničkog izraza“
koristi u kontekstu „udarenosti“, po širini i dubini.

Jučer sam čitao Mešu Selimovića, čitam ga već četrdeset godina i svaki puta se iznenadim
činjenici da ću, ako poživim, još isto toliko dugo čitati njegova djela, i ne samo njegova,
već i Makova, Sušićeva, Andrićeva, na ja. Ima njih više nego što čovjek želi da prizna.
Domaća i strana. Pored mene su u sivine naredani redovi knjiga, preda mnom je
otvorena knjiga Ilustrovana historija njemačke litearture. U potrazi sam za dijelovima
davno izgubljenih misli a mogle bi pomoći u sređivanju ovih koje razbacuje smišljeni
proces održavanja mise posvećene žrtvama rata iza koje je skriven kontinuitet slave i
veličanja ustaškog režima. Mnogima u Bosni i Hercegovini nije jasno zašto je prebačeno
održavanje mise iz dalekog Blajburga baš u Sarajevo, a ne u Beogard, Podgoricu ili
Skoplje. Da ni u kom slučaju nije završen proces denacifikacije ukazuje lanac događaja
koji potrkrijepljuje i potvrđuje tu činjenicu. Da se nešto događa ukazuje učestali broj
uručenih nota javnih i konzularnih protestovanja, negodovanja, poziva na mir, smirenije
i smislenije održavanje protesta podrške. Sve ovo je u par dana praćeno domino-efektom
nemira, hapšenja i prekida diplomatskih odnosa. U Crnoj Gori je na djelu, za razliku od
posljednjeg propalog čina državnog terorizma, nešto perfidnije miješanje Srbije u
crkveno-državne poslove „uz izvjesne varijacije“. Dizanju nacionalnih tenzija u Crnoj
Gori, a li ne samo njoj već i Kosovu, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbija u
kojoj je na djelu jedan od javećih revizionističkih zamaha poslije Drugog svjetsko rata,
potvrđuje da je izvor nasilja i nemira, a ne političkoih rješenja na Balkanu. Bez obzira što
su sve zemlje u regiji ocijenjene nosiocima „hibridnih sistema“, Srbija već nosi teret
države koja je uzrok početka Prvog svjetskog rata u kojem je stradalo 17 miliona ljudi,
Hrvatska koja je bila na strani sila Osovine u ratu u kojem je stradalo 60 miliona ljudi.
Održavanje litija u Crnoj Gori, “spontanih nemira” i sukoba aktivista Demokratskog
fronta sa policijom, a sve pod velom borbe protiv koronevirusa, organizovano je
izazivanje atmosfere vjerske, političke i bezbjednosne nestabilnosti koje dolaze sa
poznate beogradske adrese i adrese Srpske Pravoslavne Crkve, dok organzovanje mise u
Sarjevu nose hrvatski pečat sa adresom u Zagrebu.

Održavanje mise u Blajburgu u Austriji zabranjeno je zbog veličanja ustaškog režima

kojim se nanosi šteta ugledu Austriji i Katoličkoj Crkvi. Održavanje mise u Zagrebu ne
odgovara jer je Hrvatska trenutno predsjedavajuća zemlja Evropske unije i to bi moglo
imati negativne političke konotacije. Organizatori mise, „Počasni blajburški vod“, pod
pokroviteljstvom Sabora Hrvatske, koji je donio Zakon o spomendanima, blagdanima i
neradnim danima u Republici Hrvatskoj (Članak 2.) te je od svih slobodnih datuma u
godini odabrao onaj koji obilježava događaje vezane uz Bleiburg, biće zadovoljstvo
održavanje misa sa što manje medijske pompe po gradovima širom Hrvatske, koje će
podržati „dova svim žrtvama“ u organizaciji Islamske Zajednice . Svako vrijeme
predizbornih kampanja danas se provodi kroz tunel u kojem je neraskidiva veza
„političkog i vjerskog“, da bi se jednim potezom uhvatile dvije muhe, dogovorena je
podrška jačanja snagama HDZa u Bosni i Hercegovini, te mogućeg kalkulantskog šićara
na temu Treećeg entiteta, ciljano je organizovana misa u sarajevskoj katedrali koju će
voditi 16.05 kardinal Vinko Puljić. Problem nije misa već fašizam koji se, mudro upleten
u duhu poruka i manifestacije, krije i kao takav predstavlja veličanje ustaškog režima,
režima kojem je nekoć, upravo u ove dane godišnjice Pobjede nad fašizmom, svijet
osudio i presudio kao nečovječnim, nehumanim i nadasve anticivilizacijskim. Izjave
kardinala Vinka Puljića su mudre, duboke, tako da na proteste antifašista, humanista ali i
djece žrtvi od ustaškog terora (10.000 ubijenih) samo grada Sarajeva, odgovara da je
iznenađen, uvrijeđen, neshvaćen. U odbranu održavanja mise staje reis Husein ef.
Kavazović. Kada sve to nije djelovalo kardinal Vinko Puljić dolijeva ulje na vatru izjavom
„da se Katolička Crkva nikada nije stavljala na stranu niti jedne vlasti!“ Moguće je da
starosti pojedincima donosi demenciju, ali samo pojedincima. Historiografija zemalja
prostora Balkana, pa i šire zasuta je fotografijama sprege klera Katoličke Crkve sa
nacističkim režimom. Na prvim stranicama ustaške i katoličke štampe objavljena je slika
ceremonije u čast proglašenja ustaške države na kojoj sučeljeni licem u lice stoje
poglavnik Ante Pavelić i Alojz Stepinac, osobni kardinal ustaškog režima i poglavnika
Ante Pavelića, upravo isti onaj kojeg je papa Ivan Pavao II blagoslovio 1998., proglasio
mučenikom i svecem. Voilà! Može li biti veće uvrede za žrtve počinjene od strane onih
koji se danas slave pitanje je srca i oprosta povrijeđenih, liberalnih snaga svijeta,
problema procesa denacifikacije, a ne jednostarnih odluka onih koji još danas nisu u
stanju da podnesu da su gubitnici na svim poljima, pogotovo moralnim od kraja Drugog
svjetskog rata, pa naovamo.

Pokušavam pronaći način da uputim riječi koje objedinjuju a ne riječi koja cijepaju
bosansko nacionalno biće i tijelo. Ono što je poznato jednima, drugima nije i sami ne vide
da idu istim putem kojim su išli njihovi djedovi i očevi. Kroz borbu do konačnog
oslobođenja naroda na prostoru Balkana tekla je jedna rijeka na čijim obalama su
preživjele strane pobjednika i pobijeđenih. U konačnici, sami moraju izabrati da li će
opet za vratove jedni drugima ostavljajući iza sebe pustoš dok im se ne zgadi ili će se
dogovoriti o denacifikaciji koja će narodima u nestajanju donijeti konačno mir.

Za sve one koji ne vjeruju da je mir nemoguć veliki je broj primjera koje historija nudi na
pladnju. Većina stanovnika se na današnjim prostorima Balkana i bivše Jugoslavije sjeća
prošlosti. Ono što jedni shvaćaju žalom za Jugoslavijom kao sistemom, kao i mnogi drugi
i ja shvatam da nije riječ o žalu za sistemom već žalom za vremenom kada su većinom
„ljudi bili ljudi“. Uporedi li se današnje vrijeme, mnogi primjećuju da nešto nije u redu,
ali ne umiju da izraze šta nije u redu. Jedni će reći ništa nije u redu, što također nije
istina, ali da najveći dio nije u redu, tu su u pravu. Najveći dio nije sve, ali nije i ništa. U
otkrivanju šta nije u redu trebaju krenuti od sebe. Bijeli bosanski kam sigurno nije
uredio da im bude ovako kako jeste. Ono što njima treba treba uređena država, uređeni
zakoni koji omogućavaju prosperitet i napredak. U državi Butan, tradiconalno i ustavno
na prvom mjestu osnov postojanja i uređenja države i državnog sistema stoji Sreća
naroda. Kako ko dolazi do svoje sreće pitanje je samog naroda i svakog pojedinca u
njemu. Svih godina koje je udruštvo ulagalo u procesu obrazovanja dolazi na površinu od
osnovnih uvjerenja, temelja i znakova prošlosti, ulaganj u znanje i neznanje. Kroz
povijest su društva pratila potrebu stvaranja umjetnika, kad je trebalo i ratnika. Sva
društva svijeta bila su ili još uvijek jesu u potrazi za spoznajama, onima kojima je bilo
dovoljnjo njihovo prosto bivstvovanje nestajala su ili su u procesu svog nestanka.

Teško je, skoro nemoguće donijeti generalni sud o političkoj kulturi jednog naroda, još
manje onoj vjerskog. Skoro niko i ne primjećuje da se svijet prestao šokirati mnogim
pojeva i vijestima, jer mu je sve - pa i nenormalno postalo nornalno, a da ga zapravo
najviše šokiraju dojučerašnje normalnosti. Nikoga ne šokira širenje desničarskih
ideologija, javnog i otvorenog nacizma, ali ih šokira antifašizam i pojava otpora istom.
Sjedeći se ne postiže skoro pa ništa. Sjedenje je prisila čovjekove prirode da umoru
iskaže svoje nezadovoljstvo, kao slijed i sijed niza buna, pobuna i zabuna.

Zaronimo li dublje u povijest Bosne i Hercegovine iz nje izranjaju svijetli likovi i među
njima svijetli lik Huseina kapetana Gradaščevića. Samo ova dva, Josip Broz Tito i Husein
Gradaščević, nadasve stvarna historijska lika dokaz su da su integrativni procesi
„nepomirljivih naroda“ na prostoru Bosne i Hercegovine, pa i šire, mogući. Narod ne
pominje samo prošlost zato što danas bolje živi, naprotiv. To je i usotalom vječna
potraga za boljim nego što jeste. Oni koji ne pronalaze ili nisu zadovoljni rezultatima
svojih potraga napuštaju „bojno polje“ i odlaze u sredine u kojima će pronaći ono za šim
žude i što traže. Nije poznato da li su narodi ovih prostora politiku promovirali kao svoju
sudbinu, ali je činjenica da nikada nisu stvorili sistem vrijednosti u toj politici. Balkanom
krstare koronski svjedoci jedne tragedije. Utrkujući se u međusobnoim podjelama ko je
veći, više, bolji, naoružaniji, pametniji, strasniji ili zaraženiji, guše se u smeću bolesne
egomanije, njih i njihovih torovskih vođa.

Ideologija fašizma se zasniva na prirodi selekcije opstanka jačeg te nesposobni i

nedostojni čistoće rase, stariji i slabiji nemaju pravo života te se ubijaju ili uprežu da kao
topovsko meso ili silom prilika služe samom režimu. Poštovacima ideologija fašizma
odgovara samo dok predstavljaju većinu. Onda kada oni predstavljaju manjinu fašistička
ideologija ima druge „prikrivenije oblike i varijante“ svog djelovanja, često prikrivene iza
fasade vjere i religije, kućnog odgoja i tradicije ili pak fasade programa djelovanja kakve
političke stranke. Tada se takvi, kojima je odvratan i sam pojam demokratije pozivaju na
demokratska načela i prava manjina koji su dok su oni bili na vlasti završavali u
masovnim grobnicama širom zemalja u kojima su njihovi zakoni bili na snazi.

Stajao sam pred kućom Bertolda Brehta (1898-1956) u Augsburgu i ne sjećam se tolike
tuge, osim koju deceniju još pred kućom Maka Dizdara u Sarajevu, dok sam stajao na
temeljima ruševine porodične kuće u Rogatici. Osjećaji su čudna stvar. Ostaci porodične
kuće u Rogatici bila je tek neugledna siva gomila materijala i kamnja. Nju su izdali oni
koji su je trebali štititi. Izdaja „naših na našim prostorima“ nije nikakva novost. Braća su
branila kućni prag koliko su mogli, ne samo oni, kad je vrag odnio šalu od prvih komšija,
sve je otišlo ukoso. Zgarište kuće je nevažno napsram zgarišta domovine. Ostalo je u
mraku Rogatice a u meni su ostala sjećanja i osjećaji. Šta je bilo bilo je. To se ne oprašta i
ne zaboravlja. Dok se genocid događao ja sam već decenijama živo u inostranstvu. Život
teče dalje. Onima koji su počinili genocid, ne samo njima već svim njihovim generacijama
dok je svijeta i vijeka, ostaje mrlja koja smrdi nečovještvom. Upravo onim čime su se
toliko ponosile geneeracije njihovih očeva sve buduće generacije njih i njihove djece
ostaće žigosane žigom genocida za sva vremena. Zamislite kuću poslije svih
bombardovanja i bijesa tona trotila avio-bombi na kojoj uredno piše "Brechthaus", a sa
strane bijela posvetna ploča književniku Brehtu, njemu i mjestu gdje je rođen. Nadam se
da znate Bertodla Brehta, a ako to ne znate, obavezno poradite na sebi. Oni koji Brehta
pokušavaju svesti pod pjesnika, kao i našega Mešu, Andrića, Maka ili Sidrana više su
nego naivni. Riječ je o generacijama onih koji su intenzivno bilježili Život i ono oko njega.
Njihove lektire su drame, svaka svog vremena. To više nije samo lektira i poezije već
filozofija tragedije jednog naroda, bosanskog naroda. Sve ono što oni i mnogi drugi, bez
zamjere što se ne pominju jer bi lista bila poveća, odiše historijom i povijesnim
događajima bosanskog ne samo geografskog prostora. Andrić nije slučajno rekao da je
sve njegovo u Bosni, a da Meša svoju knjigu kao testament počinje priznajom identiteta i
riječima pripadnosti. U nečijim životima za slučajnostnema mjesta. Slično se dogodilo
mnogima na nekoć našim prostorima, ne samo Držiću ili Tesli. Ali je lijepo ako drugi
narodi u njima svima prepoznaju dio sebe. Krasti tuđe identitete teško je kažnjivo djelo i
na njega se bez obzira na nacionalno perje, munduru, jezik, mjesto rođenja, muziku i
instrument koji u muzici preovladava, podliježe ne samo autorskim pravima već daleko
više prihvatanja i priznanja krugu kulturnog i tradicionalnog. Svrstavanje univerzalnog
uma i pioimanja u jednu vreću i u jedan tor, jednostavno nije moguće. Ilirski narodi su
bili ilirski, mada su govorili različitim jezicima ilirskog narječja. O tome kako je ilirski
jezik preko noći postao slavenski, ptom srpskohrvatski, može se također razgovarati i
biti predmet daljih istraživanja. Kako pojedinci gubitnici i pobjednici u narodu izazivaju
nevjericu i sažaljenje nije preporučljivo još manje pametno uzimati primjere pojedinaca
izolovanih u vremenu i prostoru. Samo po sebi riječ je o zločinu. Obuhvatniji
komparativni naučni metod i pristup predstavljanja istih uvedenih i uvrštenih u
obaveznu literaturu svih prostora jednako, čini se kao daleko bolje rješenje. Ima li šta
bolje od Brehtovih riječi upućenih u djelu Mojim zemljacima:

Vama - ko u mrtvom gradu svom živ ostah -

velim: Smilujte se najzad sebi sami,

nek vas rat nikad više ne namami -

ko da dosadašnjih nije bilo dosta:

preklinjem vas, sebi smilujte se sami!

Muškarci, mistriju u ruke, ne nože!

Jer sjedili biste sada ispod krova

da noževa niste mašili se snova,

a pod krovom ljepše sjediti se može.

Mistriju u ruke, molim vas, ne nože!

Djeco, uviđavnost da vas rat poštedi

tražite od svojih roditelja. Glasno

recite - nećete taj život u bijedi,

ni patnje ko njine, nek to bude jasno:

djeco, nek vas rata roditelj poštedi!

Majke, vi u čijim rukama počiva

moć da rat trpite il' da ga odbijete,

o, dajte da vaša djeca budu živa!

Da vam život, a ne smrt duguje dijete:

majke, dajte da vam djeca budu živa!

Univerzale poruke, skrivene i javne mnogih poeta, pisaca i književnika stilom pera
upućuju na moralna načela ponašanja i vladanja. Načela ponosa a ne onoga što je
okrenuto ili protivno njemu. Gebels je narod kao i i svoju djecu učio da se ponose
Hitlerom, da se ponose time što jesu i onim što su njihovi roditelji da bi im potom bez
grižnje savijesti prije vječnog sna podijelio kapsule cijankalija. Svi koji su došli da odaju
počast smrti Hitleru zanemarili su činjenicu da je Hitler življi nego ikad prije. Hegelova
„Filozofija istorije“ obiluje primjerima poput ovog: „Ako su želje ono što narode NAGONI
na djelovanje, takva djela iščezavaju bez traga ili su njihovi tragovi samo propast i
razaranje.“ Svijetom je vladao Kron, Vrijeme; bila je to era bez previše moralisanja i sve
što je činilo i bilo sažeto u djeci Krona, pojeo ga je on sam. Danas mnogi od nas pitaju
koliko je vrijeme raspada ideologije fašizma jednog Hitlera, Ante Pavelića, Tuđmana ili
Miloševića, da bi shvatilii da je riječ o poluvremenu. Da treba hraniti prirodu vlastite
radoznalosti, ulaganja u sebe, poštovanja i samopoštovanja, pisaće Enes Kišević u
Oporuci: „Kćeri i sinovi moji, ne dijelite se u kući koju vam ostavljam, ona će i poslije vas
ostati. Hranite radoznalost. Hranite ljepotu. Hranite ljubav. Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim. Poruka jaka kao i Brehtova. Smilujte se sami sebi i
primite se posla.I ja sam jedan od onih koji kad čuje riječ fašizam, ja zgrabim kulturu.

Upravo ovdje u ovom dijelu teksta svoj smisao potvrđuju riječi a.r. Nedžada Ibrišimovića
koji svijetu u kojem živi a i dalje postavlja esencionalno pitanje nad pitanjima, pitanje
svih pitanja: "Zašto se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji djelom, činom i riječju
potvrđuju ljudske vrline kao što su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i sažaljenje
za svoj stradali narod, i fizički i književno izopćavaju iz društva?" Kada otkriju tajne
svog ponašanja vlasti i narodne mase tek onda imaju šansi da dođu do spoznaja u kojima
je skriveno svo njihovo kulturno naslijeđe.
Najteže pitanje je jednostavno pitanje: šta neko misli o nečemu? Na jedno pitanje
moguće je na stotine odgovora i milion kombinacija. Pokušamo li odgovor potražiti u
prošlosti ona nam nudi moguće odgovore. U kontekstu kojim se tema bavi, nacistički
režimi, njihovi sateliti, kolaborateri i sljedbenici su se uvjerili da selektivnost čišćenja
rase na načelima rasnih zakona, ubijanja, pljačke, progona, koncentracionih logora, nisu i
ne mogu biti trajno rješenje. Tek da su ljubav, međusobna uviđavnost i poštivanje na
bazi raznolikosti jedina fomula trajnosti mira. Đavolje sjene se bude i ponovo ustaju da
slave režime mraka i odobravaju njihove postupke, bez da budu svjesni da i sami mogu
biti žrtve vlastitih zabluda. I sam papa je, za divno čudo, svijetu odaslao poruku vjere da
je i ateizam bolji od lošeg ponašanja i krivovjerstva. Naravno, pristalice totalitarnih
sistema ne prihvataju sebe kao žrtvu.

U ne tako davnoj prošlost historija poznaje i prepoznaje plemenitost likova tako i

plemeniti lik Tita. Niko ne može poreći da je on duhovni ali ne i jedini pokretač stvaranja
nezavisnosti i teritorijalnog integriteta nove države i da su narodi i njihove vođe u ime
njega bile, predstavljale i činile mnoga djela i nedejla. Među njima je bilo više dobrih
nego loših djela, ali, kako to biva, svijet za primjer ne uzima dobra već ona loša. Ako je
naklonost veća, veća je mogućnost veličanja svega pa i onoga što mu ne pripada. Pa, ipak,
lik Josipa Broza Tita koji je i mrtav danas je još uvijek jači od diktatura na pročelju
zemalja u kojima su i činjenično zabilježena značajna gibanja demokratskih procesa. Tita
su prihvatali Istok i Zapad, kao što je Tito prihvatao njih. O važnosti njegovih teorija,
strategija i prakse mnogi i danas nisu u stanju da pojme. Ono što je Tito stvorio u
povijesti svijeta prava je rijetkost, naime, izvršio je spajanje nespojivog. Slična spajanja
naroda i kultura postigao je Abraham Linkoln u Americi. Veliki je broj primjera ali sam
pomenuo prve kojih sam se sjetio. Narodi su što milom što silom prilika i čudnih saveza
postali jedno. Danas se to poriče. Ako su oni diskutabilni što reći o današnjim
diktaturama u svijetu okićenim slavom borbe za slobodu, prva i demokratiju. Vrijeme
dubljeg naučnog istraživanja dakle tek predstoji. Ono što je Pokret nesvrstanih bio, u što
se razvio i što su se mogle razviti i egzistirati još danas, posve je naučno neistraženo
područje. Koliko je svijet gajio časti i poštovanja prema liku Josipa Broza Tita, kojega se
iz poznatih razloga miče pa i briše iz sjećanja, fokusa i konteksta historija, neizbrisiva je
činjenica koju je svijet pokazao i odao tokom počasti na ceremoniji njegovog posljednjeg
ispraćaja.

Na kraju, bez okolišanja, pristalica sam vlastitog, davno istančanog i uokvirenog

mišljenja - misaono i duboko umotanog izrazom Josipa Pejakovića, velikog čovjeka,
kulturologa i umjetnika koji je vjerni pratilac i sastavni dio enterijera kulture mog života,
prije svega principa i načina življenja. Ideja je sazdana rječima: „Gradaščević je ključ
problema današnje Bosne i Hercegovine! Sa 23 godine, on je prepoznao budućnost
Bosne i Hercegovine u njenim razlikama. Kršćani su ga obožavali. Kako to lijepo zvuči,
katolici i pravoslavci obožavaju muslimana, a to je bilo 1823. godine“, rekao je doajen bh.
glume Josip Pejaković za TV kanal N1 govoreći o historijskoj ulozi Huseina-kapetana
Gradaščevića. Ako je pametnom išaret dosta, to je to. Nema dalje.

Za kraj, čine mi se zgodne riječi Potonulih duša koje sam napisao 2014.
Svijeta našeg i kada se pita

Po svemiru uši zvona zvone

Nebom luta sva oblaka svita

Potonule duše

Beskrajem što rone

Sad zagrabi, sad zahvati

Srca nemoćnima stala

To um ne može da shvati

Prašnom zemljom

Tijela svite na tlo tu su pala

Da se svijeta našeg' pita išta

Slova oni objavili ne bi

Plam iz oka bi uzeli ko ništa

Sve bi, sve bi

Da je sreće, ni sreli se ne bi!

Ali, kada su se već sreli, imaju par scenarija zajedničkog bitka i opstanka. Prije nego što
svi oni i sve njihovo ode u helać.

Uopće ne sumnjam da neko u Evropskoj uniji nema drugog posla i sjedi smišljajući male
pakosti jer ne može da se pomiri sa sudbinom gubitnika naglavačke izvaljenog iz vrata
pakla Velikog rata. Fašizmi svih boja jednako su opasni. Pa i oni skriveni iza oltara vjere.
Zna se ko je bio Hitler, ko su bile zemlje koje su sklapale pakt sa vragom, prije svih
drugih sklapanja sporazuma u nizu. Danas, u okviru požara revizije historije ne tako
davne prošlosti pokušavaju da promijene kartu svijesti i mišljenja o sebi kao nosiocima
klice fašizma. Raduju me naslovi poput jučeranjeg "I Sarajevo ima svoje bolesnike koji na
mala vrata šire muslimanski ustašluk" prije svega jer je to najzdraviji način da se prvo
pomete pred svojim vratima, a kada se to jednom učini, sve ostalo je daleko lakše ne
njima već i budućim generacijama koje dolaze. Gradaščević je ključ problema današnje
Bosne i Hercegovine, njega nema, a novi se kažu još nije rodio. Moje nije da naređujem
svijetu šta da radi. Misao ću završiti zgodnim riječima urednika Nomada, Edina
Zupčevića, Smrt fašizmu, a narod šta izabere!