Foto/Video: Draševo – spoj ljepote neba i zemlje

U ovim čudnim vremenima kada smo sve više odsutni jedni od drugih, kada čovjek
jedan drugome postaje stranac, kada ne želimo da nam itko narušava našu
zatvorenost i samoću, Rama i njene planine nude nam upravo suprotno. Nude nam
priliku da se vratimo iskonu čovjeka, njegovoj nutrini, biću, postanku. Jednostavnosti i
tišini prirode. Nude nam ljepotu i drugačiji smisao životu. Te planine i njihova ljepota
pozivaju nas na druženje s drugim čovjekom, na zajedništvo čovjeka i prirode,
simbiozu života. Kao da nam govore: „Čovječe stani, ne žuri, pogledaj i podjeli
ljepotu života s drugim čovjekom, ne zatvaraj se u zidove samoće.“

I zaista, kao da nam planina želi otvoriti oči za nešto uzvišenije, nešto božanstveno u
nama samima. Ulijeva nam strahopoštovanje, divljenje. A svaka od tih planina opet
na svoj način privlači nas svojom jedinstvenom ljepotom, svojim izazovima.

Jedna od vrlo lijepih Ramskih planina svakako je i Draševo – pitoma planinska

zaravan podno planine Raduše. Nekada lijepo naseljeni planinski kraj danas je pust,
pomalo zaboravljen, prepušten zaboravu. Tek pokoja stara kuća uređena za
kratkotrajne boravke, izlete, odmor. Poneka i nova kućica, brvnara, napravljena kao
dom za bijeg od stvarnosti. Stare ramske kuće „trišćare“ ili su već propale ili lagano
propadaju i nestaju u vremenu. Malo ih je spašeno i oteto zubu uništenja. Rijetka
stada ovaca prolaze ovom planinom radi ispaše. Na ovoj pitomoj planini ljudi još
uzgajaju razne usjeve povrća i žitarica. Žele i na ovaj način oteti zaboravu ovu
planinu.

Provesti vrijeme na ovoj prekrasnoj planini nešto je što možete samo poželjeti.
Idealan je to kraj za seoski turizam, za bicikliranje, za planinarenje, šetnju, odmor.
Prekrasan pogled puca na cijelu gornju Ramu, na jezero, na okolne planine. Čarolija
izlazećeg sunca nad usnulom Ramom, ljepota jutarnje izmaglice na hladnom
jesenskom danu, živopisne jesenske boje lišća samo su dio ljepote koja vas trenutno
odvlači od stvarnosti i htjeli ili ne zaboravljate na sve prolazno. Ostajete samo vi i
planina, njena ljepota, neprolaznost, veličina, njena čarolija da te odvoji od tebe
samoga i zauvijek sjedini sa sobom.

I dok promatram ovaj živopisni krajolik i divim se njegovoj ljepoti na um mi pada

prolaznost ljudskog života i jedna pjesma od Ivana Gorana Kovačića pod nazivom
„Moj grob“, a koja kaže:

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Mûku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenikā, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe do prijatelj drag

I kada se vrati, nek poravna trag.