Ve je nadaleko poznato da je Ramsko jezero zbog svoje prirodne ljepote i poloaja

uistinu pravi biser i dragulj vrijedan divljenja. Tu ljepotu potrebno je uistinu uvati i
maksimalno zatititi od bilo kakvog tetnog utjecaja ljudi. Sa bilo koje strane svijeta
da bacite pogled na ovo jezero ono vas uvijek i iznova oarava. Nije bitno da li se
nalazite u bilo kojem naselju oko jezera, ili moda na nekoj od planina sa kojih je
pogled moda ak i upeatljiviji uvijek i nanovo e Vas ostati bez daha.
Na razini Opine esto se spominju ideje o razvoju turizma, u fazi zavretka je i
staraki dom u blizini jezera, tu je i Franjevaki samostan na itu, veslaki centar i
pokoji privatni ugostiteljski i smjetajni objekt. Mjesta za rekreaciju, to se tie
prostora je u izobilju, ali to se tie stvarnosti vrlo je malo, no to je opet druga tema.
Kako kae izreka ljepota je prolazna stvar, polako, ali u zadnje vrijeme i
agresivno bezobrazno, postaje istina, i ta ljepota je uistinu naruena. Nije naruena
svojim prirodnim tijekom, nego nebrigom pa ak i bezobrazlukom neodgovornih
pojedinaca koji se u zadnje vrijeme sve vie ponaaju potpuno neodgovorno prema
ovoj ljepoti.
Kada kaemo neodgovornih pojedinaca tu prvenstveno mislimo na one tzv.
ribolovce i turiste koji dolaze na ovo jezero iz drugih krajeva BiH. Njihovo
ponaanje i odnos prema naoj prirodnoj ljepoti je krajnje neodgovorno. To se moda
moe shvatiti i s razlogom, jer uistinu osim par pojedinaca, o prirodi oko jezera nitko
ne vodi ama ba nikakvu brigu. Polako ova ljepota, iako se to s udaljenosti ne vidi ali
kada priete blie slika je potpuno drugaija, poprima oblike skupljalita
komunalnoga otpada.
U jezeru pliva PVC ambalaa raznih oblika i veliina, a oko samoga jezera, tonije po
njegovu obodu, u velikim koliinama je ta ista ambalaa, ali i veliki broj limenki,
staklenih (prvenstveno pivskih) boca, staklenki, PVC vreica, kantica, svakojakog
drugog otpada pa ak i onog ivotinjskog podrijetla. Ti nai pojedini tako poeljni
turisti zbog nae nebrige i nemara ostavljaju nam prekrasnu turistiku razglednicu u
obliku smea.
Nama ostave smee a iz jezera nam odnesu po nekoliko desetaka kilograma razne
ribe i to po glavi pojedinca. Neka, to je lijepo i to je znak da je nae jezero jo uvijek
isto i puno ribe.
Ponavljamo, rije je o neodgovornim pojedincima, kojima bi u najmanju ruku trebalo
poslati, ako nita drugo onda barem kaznu za nesavjesno ponaanje i naruavanje
prirodne ljepote i vrijednosti ovoga kraja.
Moramo takoer priznati da ni nai pojedini sugraani nisu nevini u ovome svemu, jer
im je prostor oko jezera postao mjesto za brzinsko odlaganje otpada. No u zadnje
vrijeme svijest se ipak budi i sve je manje ovakvih sluajeva, ali iznimke ipak postoje i
za njih vrijedi ona narodna ega se pametan stidi, time se lud ponosi.

S pravom se moramo zapitati to to rade nadlene slube. Prvenstveno opinske

komunalne i sanitarne inspekcijske slube, ribouvarska sluba, sportsko-ribolovno
drutvo, ali i svi ostali koji su prije svega plaeni a samim time i duni da tite i uvaju
ovaj prostor.
Zato je toliko teko, kada ve primaju plau, da svaki dan izvre preglede i nadzor
oko jezera, pa se uvjere ta se sve radi i baca? Zar je toliko teko postaviti kante za
otpatke na najposjeenijim mjestima, postaviti nekoliko kontejnera oko jezera, i slino
u svrhu spreavanja ovih radnji koje nam tete svima?
No zato pojedini savjesni domai prvenstveno, ribii, rade njihov posao i kupe i
zbrinjavaju taj otpad. No i njima je ve puna kapa svega ovoga, jer pojava poprima
oblik bezobrazluka, to vie iste vie se baca.
No nisu svi jednaki. Svijetli primjeri ljudi koji iz drugih mjesta dolaze na nae jezero
bilo kao ribii bilo kao kupai, ipak u velikoj veini postoje i tu su dobar dio godine sa
nama i meu nama. Oni, kao i velika veina nas, znaju to je ljepota i kako se ona
cijeni i uva. Tu su meu nama po 5, 10 ili vie godina ali iza njih neete nai
apsolutno nita, nikakav otpad, nikakvo smee, jer ti ljudi svoj otpad skupljaju i
odvoze sa sobom.
Pozivamo i prozivamo sve odgovorne da to hitnije poduzmu neto po ovome
pitanju, jer ovo nije neto to kao lijepo trebamo ostaviti kao zalog budunosti svojoj
djeci.
Hoemo li da nas nai budui narataji pamte po unitenju ove ljepote, hoemo li im
je predati u naslijee ovakvu ili jo goru kao smetlite, hoemo li se konano nauiti
pameti i ispravljati svoje pogreke? - na nama je da odgovorimo.