Ako doba dana odgovara godišnjim dobima, onda je nesumnjivo proljeće jutro, ljeto je podne, jesen

poslijepodne ,a zima je noć. Ako se glazbeni instrumenti usporede s godišnjim dobima,

pretpostavljam da bi proljeće bilo truba; ljeto bubanj; jesen violončelo ; a zima rog ili flauta. Što ako
su zvukovi u parku povezani s godišnjim dobima? Onda bi proljeće bilo gugutanje goluba iznad
žrtvenog oltara, ljeto bi bilo uporno veselo cvrčanje cvrčka; jesen bi bila zvonjava zvončića koji vise
pod strehama drevnog hrama; a zima bi bila odjek povremenog kljucanja djetlića nošen vjetrom. Ako
su prizori i zvukovi u ovom parku usporedivi s četiri godišnja doba, onda je proljeće staza koja je
svjetla, tamo tamna i vlažna ili resice jablana koje u gomilama plešu na nebu koje u jednom trenutku
blista,a u drugom je oblačno; ljeto mi u misli donosi brojne kamene klupe koje blistaju i prže se na
toplini sunca ili sjenovito i mahovinom prekriveno stubište s ljuskama voća u svom podnožju i
polovicu novinske stranice, izgužvane od sjedenja na njoj; jesen je veliko brončano zvono koje je
napušteno u sjeverozapadnom kutu parka, staro kao i park, s natpisima koji se gube ispod debelih
slojeva patine; a zima u misli priziva vrapce koji lete iznad čistine u šumi. Kakve emocionalne
odgovore čovjek ima na četiri godišnja doba? Proljeće je vrijeme da čovjek zbog bolesti bude
prikovan za krevet, pa tako vjerojatno neće otkriti okrutnost i požudu proljeća. Ljeto je vrijeme
ljubavnika, inače će iznevjeriti ljubav. S jeseni dolazi vrijeme kupovine cvijeća u teglama i njegovog
donošenja u izolirani dom, otvaranja prozora kako bi u stan ušlo sunce, šetnja uspomenama i smireno
sortiranje pljesnivih krajeva i završetaka. Zima vidi čovjeka kako čita pokraj tople peći i neprestano se
odlučuje napisati pisma koja nikada ne završe u poštanskom sandučiću. I umjetnost se može povezati
s godišnjim dobima, pa je tako proljeće slikanje pejzaža, ljeto roman, jesen pjesma, a zima skupina
skulptura. A što je s povezivanjem snova i godišnjih doba? Proljeće je vrisak s vrha stabla. Ljeto je
kišica koja pada uz taj vrisak. Jesen je kišicom navlažena zemljom. Zima je samotna lula koja leži na
toj čistoj zemlji.