„Sve veli , da u vjerne ljubavi još nikada nije glatkog tijeka bilo.

“ Poznat je , često citiran stih u svim

razdobljima i kulturama. Odakle dolazi taj stih? Taj stih izgovara lik po imenu Lisandar u
Shakespearovoj drami „San Ivanjske noći“ i predstavlja najvažniju temu komedije.

Djelo je maštovita priča, puna poezije i prelijepih pjesničkih slika. Za razliku od drugih Shakespearovih
drama, ova komedija ima svoju vlastitu originalnu radnju , iako su određeni likovi preuzeti iz grčke
mitologije. Na primjer , vojvoda Tezej za kojeg na početku saznajemo da se vjenčaje s amazonskom
kraljicom Hipolitom, temeljen je na grčkom junaku istog imena.

Drama sadrži i brojne likove vila kao Puka koji je bio vrlo poznat u Engleskoj u 16.st. Vilenjaci su tada
bili poštovani i izazivali kod jednih divljenje a kod drugih strah. Uz vile mnogi elementi iz prirode
smatrali su se nadnaravnim. Mjesec je bio izvor misterija, vrijedan divljenja i strahopoštovanja.
Oberonovo: „Na mjesečini, gorda Titanija. „ i Pukovo „Jer zmajevi već noćni bježe s neba I glasnik zore
primiče se amo, Te dusi svi, što blude amo tamo,Na groblja hrle - dusi odbačeni.“ nam ukazuju na
praznovjerje tog razdoblja. Ono što danas nazivamo „poganskim“ tada je bilo norma. Iako su mnoge
ljude vilenjaci i „mali ljudi“ fascinirali također su ih se bojali. Pukov komentar: „Što su ludi,Gospode,
ti smrtni ljudi!“ mogla je izraziti bilo koja vila spremna na nestašluk. Šuma u noći bi bila očaravajuća i
uzbudljiva za elizabetansku publiku – kao nepredvidivo mjesto opasnosti i magije. Fantastična
atmosfera i čarolija vilinskog svijeta koju Shakespeare stvara su važni i jedinstveni elementi ove
drame.

Veliku važnost treba pridodati i Shakespearovom prikazu svakodnevnog života, trgovine i obrta za to
vrijeme u Londonu. Scene u kojima su prikazani budalasti i apsurdni likovi trgovaca koji igraju žene ili
predmete, pružaju veći dio humora. Često od sebe čine predmetom ismijavanja i ruganja,za našu
zabavu. To je sasvim drukčije od ostalih drama koje je Shakespeare napisao do tog trenutka, premda
se neke od tema ponovo pojavljuju u "Romeo i Julija" ali s potpuno drugačijim naglaskom i
namjerom. Jedna od takvih tema je muškarčevo vlasništvo nad ženom. Djelo započinje s Egejom koji
traži podršku od Tezeja, inzistirajući da njegova kćer Herimija se treba oženiti s onim mladićem kojeg
on odabere.“Da mogu nju - jer moja je - il ovom Gospodinu izručiti il smrti,Jer to su riječi našeg
zakona Za takve zgode.“ Druga opcija za Hermiju je bila da živi čestitim životom kao redovnica. Takvo
razmišljanje je bilo normalno za to razdoblje i nije bilo sumnje da je kćer pripadala ocu i bila njegova
imovina. Osim toga, opravdanje za odabir budućeg muža za svoju kćer mogli su sažeti u ideji da je
"ljubav slijepa". Egej ne samo da inzistira na njegovim pravima kao oca, već želi najbolju za svoju kćer
i prema elizabetanskom pogledu misli da je dogovoreni brak najbolji način da je zaštiti od ikakvih
iracionalnih romantičnih gluposti. Sama Hermija se odbija pokoriti ocu jer je zaljubljena u Lisandra. Ta
tema, pobune mlade djevojke protiv svog oca je bila potpuno suprotna normi tog razdoblja, i ima
katastrofalne posljedice u „ Romeo i Julija“.

Sama ideja snova je središnja točka komedije. Zapleti se događaju na slučajan način, a vrijeme gubi
svoje normalno kretanje. Nitko u šumi nema potpunu kontrolu nad okolišem - čak i Puk načini
pogrešku s ljubavnim napitcima. On veselo uživa u takvim pogreškama“Što su ludi,Gospode, ti smrtni
ljudi“ i „Dva će se za jednu klati, Zabavu nam sjajnu dati! Darmar, zbrka, smutnja mnoga To je radost
srca moga.“ Ipak, Tezej i Hipolita uvijek u potpunosti upravljaju svojim racionalnim svijetom. Publici
se ne daju nikakva objašnjenja za fantastičan šumski svijet, sa svojim iluzijama i krhkim doticajem sa
stvarnošću. Shakespeare jasno manipulira našim osjećajem razumijevanja, izazivajući snažan osjećaj
sanjanja.
Ljubavni napitci su čarobni ili nadnaravni simboli snage same ljubavi, izazivajući iste simptome koje
pravi ljubavnici prikazuju u svom prirodnom stanju, nerazumnog, i promjenjivog ponašanja. Nitko tko
je dobio ljubavni napitak u djelu je u mogućnosti da mu se odupre, kao što se zaljubljivanje čini
nelogično i nasumično.

Na kraju igre imamo uvid u pokušaj izvedbe „ Pirama I Tizbe“ obeshrabrenih obrtnika, koju je
Shakespeare preuzeo iz Ovidijeveg djela "Metamorfoze". On je također iskoristio tu priču za "Romeo
i Juliju", što izgleda prilično čudno, s obzirom na način na koji se ovdje koristi kao predmet
ismijavanja. Tezej i Hipolita su svjesni da bi izvedba mogla biti amaterska. Filostarat ih je upozorio da
je to proizvodnja "tvrdokornih ljudi" (ili kako ih Puk naziva "primitivnih mehaničarima") i da je njihova
produkcija, „Taj komad ima neko deset riječi I ne vidjeh još kraćeg, gospodaru, Al ipak je za deset
riječi predug I to ga čini dosadnim. U cijelom Komadu nema jedne zgodne riječi, Ni jedan glumac nije
na mjestu, A tragično je, dični gospodaru, Što sam se Piram u njem' ubija. Kad vidjeh pokus, moram
priznati, Da prolih suze, al od smijeha nikad Veselije ne tecijahu suze.“ Publika gleda ovu apsurdnu
malu igru kroz Tezejeve i Hipolitine oči. Svi se opuštaju i zabavljaju ismijavajući nesretne glumce, „To
je najveća budalaština, što sam je ikad slušala.“

Posljednji Pukov govor naglašava ideju snova. Ako publiku nije briga o drami ili ako ju je uvrijedila,
predlaže da ju treba smatrati samo snom. Zanimljivo je da su sve vile još uvijek prisutne za vrijeme
vjenčanja. Shakespeareova poruka ovdje nije posve jasna; kao da spaja vile i njihovu čaroliju s
Tezejom i racionalnim svijetom. Možda pokušava prenijeti da nikada nećemo biti slobodni od
iracionalnosti i nepredvidljivosti ljubavi.

Najdraži citati: "Ljubavnik, luđak i pjesnik su bića Od same uobrazilje sazdana. Jedan od njih vidi više
đavola Nego što ih u samom paklu ima -To ti je luđak. Zaljubljeni, mahnit isto,Ljepotu vidi Helene
Trojanske U liku neke Ciganšture ružne. A pjesnikove riječi, u zanosu divnom Zakolutane, gledaju čas
s neba Na zemlju, čas sa zemlje čas sa nebesa;I dok mu se u mašti roje slike Još neznanih stvari, njih
pjesnikovo pero U oblike pretvara, te vazdušnom ništa i mjesto u svijetu i ime stvara."

Ko sjenu brzom, kratkom kao san

Mirisni rubini to su, Što ih po njem' vila prosu

A zvijezde iz svog kruga skočile, Da čuju pjesmu morske djevice

Gdje strijela je Kupida mladog pala. Na neki cvijet je pala zapadni,. Što prije bješe kao mlijeko bijel, A
sada je od rane ljubavne Ko grimiz crven. Djevojke ga zovu "Hir ljubavi"

"Tuda- svuda:Preko brda i dolina, Kroz šipražje i kroz trnje, Preko šuma i planina I kroz vodu, vatru,
grmlje - Svuda skitam i tumaram, Brže nego Luna šaram"