Ako je Luko Paljetak u nekim kritičarskim ocjenama obilježen kao „ stilski trivijalist“, ta stilska

kvalifikacija može biti shvaćena u vrijednosnoj ljestvici kao drugorazrednost. Posrijedi je,
međutim, nešto posve drugo i ono ujedno načinje razgovor o poetici suvremene dječje
hrvatske književnosti, poglavito pjesništva. Umjesto, dakle, da je okvalificiramo površnom pa
nadalje omalovažavajućom, na Paljetkovu primjeru otkrivamo dječju ležernu, jednostavnu
igrivost, bolje : „ običnim“, banalnim Paljetak stvara začudno(st). A to može samo pravi
pjesnik i to je najkraći put do dječjeg srca. S time se uvelike slažem, jer je dječje srce svo
„zaigrano“; puno maštovitosti, neobičnih ideja i primjera. Zato i smatram da pravi dječji
pjesnik zapravo mora ući u dječje srce; odnosno svojim načinom i stilom pisanja i sam postati
dijete. I ne samo u poetičkom smislu, Luko Paljetak književničkim pa i osobnim životom
potvrđuje svoju iznimnost u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Rođen je 19. kolovoza u
Dubrovniku, gradu koji pjesniku nije samo puko mjesto rođenja, nego spram koga u čitavom
svom doasadašnjem opusu iskazuje poseban odnos- naprosto Paljetak i Dubrovnik se vole
javno. Znate kako, mislim da je kod svih nas zavičaj jedina naša prava postojbina u svemiru.
Da, to je stvarno prava istina; jer voljeći i cjeneći svoj zavičaj; osvojili smo cijeli svemir. I sam
pisac je izjavio u razgovoru sa Ljerkom Car Matutinović da se čovjek može u svom zavičaju
ugodno osjećati te se kupati u njegovoj stanovitoj sigurnosti i nepomičnosti njegova
vremena. To je ponekad dobro, jer je čovjeku teško se snaći u vječnosti. Jer kad se probudim
i čujem cvrkut ptičica, kišne kapljice koje na nebeskom svodu plešu valcer, te osjetim
prekrasan miris svojih zagorskih brega,tada se zapitam: „ Zagorje moje malo, ti svojom
veličanstvenom ljepotom toliko odišeš; pa zar nisi zauzeo najveći dio u svemirskom
krajoliku?“ Sve drugo osvajamo iz zavičaja- polako, krug po krug, prsten po prsten, grad po
grad, zvijezdu po zvijezdu, ali zapravo je naš zavičaj naša jedina prepoznatljiva postojbina,
velika naša placenta. Ne treba misliti samo na njegovu kamenu bazu, na ljepotu njegovih
pejzaža, na taloge povijesti koje čovjek osjeća i na vlastitoj koži, ili na koži unutarnjeg svog a
vlastitog bića, nego čovjek osjeća kao vlastiti zavičaj i zavičajnost toga jezika i sve što je na
njemu nastalo. Baš kao što govori o ljepoti zavičaja, tako je i Cvijeti Zuzorić napisao pjesmu.
Kao što nema niti njenih pjesama (tako kažu) niti njenih melodija, već njena ljepota na
nekoliko portreta koja se razasula negdje u prostorima iznad Dubrovnika. Kao što njene
pjesme treba ponovno otkrivati, u tuđim i svojim pjesmama, tako smatram da se odnosi i na
zavičaj. Naime, iako jezik ne prepoznajemo u zavičaju, smatram da pogledavšu dublje u
ljepotu i krasotu našeg zavičajnog podneblja itekako, možemo prepoznati „ duh jezika“ koji
duboko odzvanja u zavičajnim krasotama. Paljetak je aromu regionalnoga ( dubrovačkoga)
uzdigao na višu kulturološku, odnosno osuvremenjujuću razinu. Time je i obilježen sav
njegov književni i životni opus. Nakon završene kroatistike i anglistike 1968. U Zadru, Paljetak
je i doktorirao, tezom o književnom djelu Ante Cetinea, na zagrebačkom Filozofskom
fakultetu. Do 1978. za Zadar bijaše vezan i zanimanjem: redatelj je i dramaturg u kazalištu
lutaka, potom i sveučilišni asistent te urednik „ Zadarske revije.“ No vraća se u Dubrovnik,
svoju zavičajnu „svemirsku postojbinu“, te se laća uređivanja časopisa „ Dubrovnik“, ali se u
prvom redu bavi književnim radom i prevodilaštvom. Redoviti je član HAZU. Iznimno bogat
Pajjetkov dosadašnjii opus moguće je predstaviti ovako: a) napisao je dvadesetak zbirki za
odrasle čitatelje ( Nečastivi iz ruže- 1968.; Pjesni na dubrovačku- 1984.; Nekoliko stranica-
1998......);

b) autor je desetak dramskih tekstova ( Poslije Hamleta- 1994. i dr.) te radiodrama;

c) objavio je niz studija i eseja o književnim, kazališnim i likovnim temama ( Uviđaji iz starije i
novije hrvatske književnosti- 1991., i dr.);

d) priredio je niz predložaka za kazalište lutaka;

e) objavio nekoliko pjesničko- grafičkih mapa i knjiga feljtona:

f) osobito se afirmirao kao prevoditelj, osobito je prevodio englesku književnost

( Shakespeare, Byron...) a preveo je i cjelokupan Prešernov opus;

g) naposljetku, ono što nas najviše zanima je to da je Paljetak izuzetan i dječji književnik ,
auto je zbirki Miševi i mačke naglavačke (1973. ), Slastičar oraguntan (1982.), Ledomat tata
(1985.), Roda u drugom stanju (1988.), Priče iz male sobe (1990.), slikovnica Lavice na kavici
(1990.), zbirka igrokaza Duhovi sa Strahurna ( 1995.)

Luko Paljetak svoje autentične pjesničke igre i svoj osobni užitak u pisanju prenosi u svijet
životinja oblikujući ih prema ljudskim modelima. Naime, on klasični lafontenovsku basnu
pretvara u antibasnu, lišavajući nas dosadnog umovanja i moraliziranja, a oslobađanjem
mašte. Njegov žanr pisanja je oblikom i vrstom netipičan, bez sveprisutne moralne pouke
koja se očekuje na kraju basne.Ta je atipičnost izraz modernog pjesnikova senzibiliteta.
Poetski senzibilitet je prisutan u Lukinim pjesmama u svoj punini. Profesor Hranjec je
spomenuo kako pjesnik književnik da bih mogao pisati mora prvenstveno pronaći dijete u
sebi, mora govoriti, misliti, osjećati kao dijete. Paljetkovu poetiku obilježuje melodioznost,
stilska osobnost, lirski senzibilitet ali i aforističnost pa i ironičnost, sklonost erudiciji i
„ lukavoj aluzivnosti.“ U nadahnutoj knjizi pjesam za djecu Miševi i mačke naglavačke
( Mladost , Zagreb, 1973.) sve je razigrano, pustopašno i maštovito kao u nekom dobro
uigranom teatru iz razdoblja commedie dell- arte. Umjesto Harlekina i Colombina na
Paljetkovim se kazališnim daskama pojavljuju miševi i mačke u raskošnoj i ležernoj punini
životnih zbivanja. Ti bonvivani u liku životinja predodređeni su na doživotnu konfrontaciju; te
te u ovom zamišljenom i lucidnom kazalištu obilno jedu i piju, epikurejski uživaju u
slatkišima, ljudski se i slobodno prepuštaju glazbi i smijehu. Smijeh pripada samo ljudima, to
je možda najljudskiji oblik života. S time se uvelike slažem; jer je zapravo smijeh lijek; te
osobito opušta kod čitanja književnih djela. Znamo i sami kako se djeca, pa i odrasli ljidi u
kojima duboko „čuči“ dječja narav vole smijati i zabavljati; pa je zapravo Paljetak prilagodio
svoje pjesme djeci, iako govori da i to nisu pjesme za djecu.; već da mogu i odrasli čitatelji to
proučavati. U smijehu Paljetkovih junaka obilno odzvanja ironijski zahvat u događanjima koja
su posljedica životnih iskustava. Taj smijeh teži vedrini i ležernosti jer se u tim stihovima
basnama zapravo- ništa ružno, teško ni mučno ne događa, nikakvo se zlo ne nanosi nikome.
No, između stihova i u onima koji asociraju na komičnost ili satiričnost zbivanja osjeća se dah
gorčine ublažene smijehom. Jer u toj životnoj razigranosti ništa nije onako kako bi trebalo
biti, kao smo navikli očekivati. Od silnog smijeha mačka ne može pojesti miša koji posve
neočekivano jeca, šmrca i suze toči. Paljetkova fantazija čini poznati red stvari i događaja
neupotrebnim:

Kad je mačka to miša srela

I kad ga je pojesti htjela

Tako se smijat stala

Da skočit nije znala,

Da je na leđa pala, da je na pod ko kvaka tresla,

toliko se od smijeha stresla.

( Jedna se mačka samo smijala).

Taj smiješni i neočekivani slijed u zbivanjimau kojima mačka zbija masne šale, kesi se, vrišti i
njišti , a miš šmrca, grca i cijedi suze, vodi komičnom obratu situacije u kojoj se uloge
iznanadno izmjenjuju, baš kao i na kazališnim daskama: sada mačka šmrca i grca, a miš se
kesi, pišti i vrišti. I tako se opet poremećuje prirodni red stvari:

Miša je opet ta mačka srela

I opet ga je smazat htjela,

Ali ovako oljkava

Vidjela nije rep pred okom

A kamoli da jednim skokom

Smaže ga kako spada.

( Jedna se mačka samo smijala)

Ono što se trebalo dogoditi nije se zbilo; odnosno ono što prirodno očekujemo da bi se
moralo zbiti ne događa se. Pretjerana smiješnost pretvara očekivana zbivanja u gotovo
irealan, fatalan proces ( kao u commedi dell“ arte) koji će Paljetak osmisliti jednim jedinim
stihom: I TAKO NIJE BILO NIŠTA. Paradoks inteziviran tim sugestivnim stihom lišenim rime,
gotovo hladno stvaran i u suprotnosti s prethodno afektivno razigranim, rimovanim
stihovima, u svom ptotuslovlju nije nimalo besmislen ni konačan. Paljetkova fantazija ne
prestaje, ona dalje traje. To je ironija životnih procesa koji se ponavljaju tražeći red i
očekivani poredak stvari što im ironijom sudbine izmiču. Zapravo taj stih humanizira odnose i
prigušuje oštricu; te ironiju ne ostavlja otvorenom; nego se ona zaključuje vedrinom i
optimizmom, kako to i biva u bajci. Taj osebujni paradoks i tako nije bilo ništa mogao bi se
nazvati i simboličnim sinonimom za ironičnu situaciju prevarenog očekivanja u kojoj je
komična hendikepiranost likova dovedena do apsurda:

Od smijeha sve mu se ljuljalo

Od smijeha sve mu je kuljalo,

Sve ga je štreckalo
Sve ga je peckalo

Sve ga je štipkalo

Sve ga je pipkalo

Sve ga je rackalo

Sve ga je žackalo

Sve ga je lickalo

Sve ga je grickalo

Sve mu je nešto bilo vickasto

Sve mu je nešto bilo mickasto:

I tako nije bilo ništa.

( Jedna se mačka samo smijala)

Animalne suparnike Paljetak antripomorfizira ( mačka i miš ponašaju se kao ljudi: smiju se,
pudraju, odlaze zubaru; švercaju traperice iz Trsta ).; te je antropomorfizam u knjizi Luke
Paljetka nezaobilazan i ključni dio pjesnikove fantazije. Ta čovjekolikost i preuzimanje
ljudskih osobina prisutno je u svim ciklusima petodijelne zbirke Miševi i mačke naglavačke,
Zaljubljeni krokodil, Novosti s Posljednje stranice, Što se sve zbiva ispod lista, Na dvoru kralja
Pumpulina. U njoj se pojavljuju i drugi animalistički likovi ( ne samo oni najavljeni naslovom);
te u toj neobveznosti, u nesuglasju naslova i onoga što on „pokriva“ jedna je od modernosti
zbirke.

MOJ OSOBNI DOŽIVLJAJ KNJIGE „ MIŠEVI I MAČKE NAGLAVAČKE“

Knjigu je objavilo izdavačko knjižarsko poduzeće „Mladost“ u Zagrebu 1973. godine.

Pogledavši prvu stranicu knjige odmah sam uočila poetičku naviku suvremenog dječjeg
pjesništva. Kao što smo već spomenuli ona leži u tome da naslov nije samo informacijska
nego i ritamsko značenjska činjenica; odnosno već naslovni sklop – „ ačke“ upućuje na
jezičnu igru. Igranje riječima osobito se sjećam kod hrvatske kajkavske dječje književnosti
autora Stjepana Hranjeca. Iako to spada u usmeni oblik književnosti i ovdje uočavamo
različita ponavljanja i etimološke pučke izvadenice koje su temeljene na igri riječima. Ovdje
bih spomenula neke stihove koji me podsjećaju izrazom i načinom pisanja na stihove iz knjige
„ Miševi i mačke naglavačke. Oni glase:

Šibom šibovala,

Kamen kamovala,

Trnom trnovala,

Bičom bičovala,

Hižom hižovala,

Klopom klopovala,

Stenom stenovala,

Knjigom knjigovala,

grehom grehovala,

božom božovala,

sinom sinovala,

bratom bratovala,

decom decovala,

ocom ocovala,

mater matovala,

vujcem vujcovala,..........

Također je na naslovnom koricama uočeno kako je sam naslov „ izokrenut.“ Naime, riječ
naglavačke je napisana naopačke i zapravo samim time autor želi naglasiti svoj stil i način
pisanja; kao i zadobiti našu pozornost. Naglavačke zapravo znači da su njegove mačke i
miševi izražene na nov, neuobičajen, smiješno apsurdan, ali i vrlo suvremen način. Znamo i
sami da od Ezopa do naših dana životinja u književnosti funkcionira kao znak; tj. kao način da
se ponešto kaže o ljudima. Pritom je često, već i poradi jasnoće poruka, naglašena
polarizacija: jaki – slabi, progonitelji-žrtve. Animirani film je ulogu životinja još više
popularizirao, a to nam je barem poznato po Waltu Disneyu i njegovim animiranom filmu
Tom i Jerry. Disney ezopovsku matricu . miš Jerry jest slabiji ali snalažljiviji što ga uvijek
spašava mačjih šapa ta tako lov počinje iznova. No u Disneya je karakterisitčno ( čime je
obilježeni o ovo naše doba) nasilje. Koliko god bio hitar i snalažljiv, siroti se miš ipak naužije
batina od nasilnika, mačka Toma, pa taj slavni crtić problematizira temeljno pitanjesvoga
postojanja, naime pitanje njegove odgojne dimenzije. Paljetak se predstavlja suvremenim
pedagogom jer tomjerryevsku poziciju posve mijenja, postavlja „naglavačke!“. Naslov zbirke
je, dakle, poetički Paljetkov znak, morfostilemski i semantički. Mislim da će će djeca , kao i
odrasli ljudi pročitavši ovu knjigu u njoj ponajviše otkriti smijeh kao oličenje ljudskosti.
Profesor Hranjec baš mi je pogodio temu za diplomski; jer ju je odabirom prilagodio zapravo
mojem lucidnom, nasmijanom karakteru u kojo prevladava bistrin a duha, baš kao i u knjizi.
Zato mi je i osobita čast što imam ovu temu za diplomski; te se nadam te se nadam da ću i u
budućnosti znati u odgojno- obrazovnom radu s djecom interpretirati „ dubrovačkog
trubadura.“

Smatram da je korisno da napomenem točno naslove od koji se sastoji ova petodijelna

zbirka. Najpoznatiji ciklus „Miševi i mačke naglavačke“ sastoji se od slijedećih naslova:

1. Jedna je mačka mnogo jela

2. Jedna je mačka mnogo pila
3. Jednu su mačku zvali Ica
4. Jedna je mačka glasovir svirala
5. Jedna je mačka jela slatkiše
6. Jedna se mačka samo smijala

Vidite zapravo kao pjesnik svojim hitrim i jasnim stihom, osobito svojom jednostavnošću
može dovesti do nenametljivih spoznaja da se svi susreti, ma kako bili antagonistični ne
moraju rješavati sukobom koji donosi zlo, makar i jednome od aktera. Osobito mi se sviđa
što ( osim nedoumica i nepovjerenja koje visi u zraku) nema eksploazije tradicionalnog
neprijateljstva.
U dijelovima „ Jedna je mačka mnogo jela, Jedna je mačka mnogo pila, Jedna se mačka samo
smijala“, otkrivamo onaj fascinantan refren: I TAKO NIJE BILO NIŠTA. Smatram da taj
nevezani stih samo daje „ aromu pjesničke slobode“ koja nas vraća u prozu svakidašnjeg
života. Baš kao što su se i ideali u današnjem svijetu izokrenuli, tako se i u disonantnosti na
kraju tih dijelova suočavamo sa životnom stvarnošću. Osobito mi sviđa što pjesnik ne
ponavlja stihove ponavlja stihove, već je majstor u izmišljanju novih stihova, te od običnih
„ trivijalnosti“ radi neobične, nove, posebne i originalne pjesničke čarolije. Baš kao da priča
neku humornu pjesničku priču u stihovima. Koristi parne rime; te nagomilane koje doprinose
humorističkom efektu. Također smatram da to smanjuje monotoniju ili dosadu te postiže
humoristični učinak, a zapravo je postizanje tog vedrog ritma jako poželjno za djecu, pošto
njima koncentracija brzo pada, pa tako inovativne, originalne i neobične Lukine pjesme
zaokupljuju svijet svih čitatelja različitih generacija. Isto tako mislim da nagomilane rime
doprinose i boljoj zvukovnosti, a također i boljem ritmu u pjesmi. Iako se radi o pjesničkoj
igri, ipak nam pjesnik donosi oplemenjene poruke koje leže negdje u najdubljoj duši njegovih
stihova. U pjesničkom ciklusu „ Miševi i mačke naglavačke“ izdvojila bih jednu pjesmu u
cjelosti. I druge su posebne na svoj način, ali mislim da ćete u ovoj prepoznati i vrednote
drugih stihova, te zapravo odgonetnuti pjesnikov način pisanja. Izdvojiti ću pjesmu : „JEDNA
JE MAČKA MNOGO PILA!“ Nisam stručnjakinja niti znanstvenica, ali ću vam na svoj učiteljski
način probati dočarati kako sam ja doživjela ovu pjesmu; te ju na svoj način i svojim leksikom
objasniti. Svatko je individua za sebe i svatko ima drugačiju recepciju; odnosno drugačije
shvaćanje književnog dijela, a ja ću se podtruditi da dočaram svoju osobnu percepciju.

Pjesmica ovako glasi:

JEDNA JE MAČKA MNOGO PILA

Jedna je mačka mnogo pila

i nikad nije trijezna bila,

samo je cugala

samo je šljokala

samo je bumbila
samo je lokala,

i jednog dana s krova se skljokala

baš kad je padala kiša

na glavu jednog miša.

Taj miš je pravi trezvenjak bio

I nikad ništa nije pio

ni rakiju ni džin ni rum

pio je samo tonikum,

pio je samo neke kokte

i grickao je male nokte.

Kad je mačka s krova pala

Uopće nije za sebe znala

Onako cvrknuta

Onako zvrknuta

Gdje joj je glava

Gdje joj je rep,

Onako pijana ko čep.

Ni miš za sebe nije znao

Samo je kao klada pao

Onako šiznut

Onak zviznut;
I TAKO NIJE BILO NIŠTA.

Mačka je vidjela da to ne valja,

Da joj to ugled u društvu kalja

A to joj milo bilo nije,

Pa je odlučila da manje pije

Da bude vrijedna

Da bude čedna.

Otad je samo pila vodu,

Otad je samo pila sodu,

I nije više pila rum

Pila je samo tonikum

Pila je samo neke kokte

I grickala je male nokte.

Mišu se odmah ideja javi

Da mu to netko radi o glavi,

Pa je od straha jedva hodao

Pa se polako piću odao.

Otad je samo drijemao,

Otad je samo šljemao,

Otad je padao s nogu,

Taj miš je bio grogu.

Mačka je opet tog miša srela

I opet ga je pojesti htjela;

Kad ga je vidjela kako je cvrcnut,

Kad ga je vidjela kako je zvrcnut,

Smjesta je u nesvijet pala

Jer ona za to nije znala,

Onako tapirana

Onako frapirana.

I miš je vidio da treba klisnuti

I vidio je da treba zbrisnuti,

Ali onako pokisao

Ni pomaći se nije znao.

Sve mu je bilo nešto na tačkice

Sve mu je bilo nešto na mačkice

Sve mu je bilo nešto na prugice

Sve mu je bilo nešto na dugice

Sve mu je bilo nešto na pužiće

Sve mu je bilo nešto na kružiće

I TAKO NIJE BILO NIŠTA.

Odmah nakon što sam pročitala pjesmicu, uočila sam kako pjesnik nizanjem riječi bez
semantičke logike izrazito želi korespondirati s djetetom. Sviđa mi se što su na kraju knjige
objašnjeni nepoznati riječi i izrazi; pa tako grog znači doslovno: rum s vrućom vodom, a
grogu je iskrivljeni engleski izraz groggy, što znači „ mrtav pijan.“

Rekla bih da je pjesnik izrazito kreativna i otkačena ličnost, a njegovo izmišljanje novih izraza
bez ponavljanja stihova je fascinantno. Različitim žargonizmima, kolokvijalizmima,
novotvorenicama postiže opuštajući humor koji je prigodan svakoj životnoj dobi,
jednostavno njegove pjesme su zapravo: pjesme i nisu „ pastorak“ u svijetu jer su mu
itekako uspjele. Neki od nanizanih participa su: cugala, šljokala, bumbila, lokala, skljokala.
Iako bih se moglo smatrati da je to podsmijehivanje svemu, pa i rimarskom zanatu; smatram
da ti rimovani stihovi, kao i svaki drugi zapravo samo u pućuju na Paljetkovu originalnost.

Primjetila sam kako u pretposljednjem stihu imamo naglašene i deminutive, a to su npr.:

tačkice, mačkice, prugice, dugice, pužiće i kružiće. Slažem se Ljerkom- Car Matutinović kad
kaže da živopisnost i sugestivnost deminutiva u hitrom ritmu stihova pridonosi afektivnosti i
komici pjesničkog jezika. Na taj način samo se pojačava doživljaji i komika pjesničkih stihova.
Znamo i sami kako se uvijek smijemo običnim, svakidašnjim pričama; pa je i tako velika
pjesnikova prednost i vrlina pisanja u njegovoj jednostavnosti. Vidite kako je moguće od
jednostavnih stvari postići originalne riječi i stihove. Znamo i sami da su djeca naša ogledala,
pa i mi moramo u njihove duše gledati njihovim očima kako bi prepoznali ljepotu pjesništva,
hrvatskog jezika i općenito da im usadim duhovne vrijednosti koje trebaju njegovati i
zalijevati svojim osebujnim i nadasve dobrim karakterom. Na Internetu sam pročitala kako
su drugi komentirali doživljaj te pjesmice i da li smatraju da li su Paljetkove pjesme
primjerene dječjoj razini recepcije. Iznenađena sam kako su na forumu mnogu rekli da su
pjesmice zanimljive, ali nisu primjerene dječjoj dobi. No u jednoj kroničarskoj novinarskoj
recenziji- pozitivnoj kao i sve temeljitije književne kritike o Paljetkovoj poeziji- rečeno je da se
šarm banalne rime i igre riječima ponavljanjem često približi stanovitoj dosadi, no okrenutost
komici jezika i gegu uspijeva stvoriti učinak lepršavosti, koja je u toj vrsti pjesništva novost.
Mislim da zapravo „kvaka“ leži u tome da moramo znati kao buduće odgojno- obrazovne
ličnosti i interpretirati poeziju i prozu. Iako je ovaj ciklus pjesama sastavljen od malo više
stihova, smatram da oni djeci ne mogu biti prenaporni ako ih pročitamo u vedroj, nasmijanoj
i dobro raspoloženoj atmosferi. Moramo imati dobru intonaciju u govoru i ponajviše voljeti
hrvatski jezik; te također ovakav tip stihova. Mi moramo voljeti određenu poeziju ili prozu;
kao bi znali djeci čim bolje usaditi naše znanje i ljubav prema svemu dobrom, a u ovom
slučaju stihovima Luke Paljetka. Osobno mi dužina stihova uopće ne predstavlja problem da
prekinem sa čitanjem. Zapravo,jedva čekam što će se dogoditi dalje jer pjesnik zapravo
svojom originalnošću tvori pravu pjesničku priču.

Iz tog ciklusa spomenula bih još jednu pjesmicu koja mi se osobito dojmila. To je pjesmica:
„Jednu su mačku zvali Ica.“

Posebno mi je simapatična i sva je u slikovitim tonovim. Taj miš je držao salon za dame, a
mačka je uvijek željela biti a la mode, odnosno moderna, po francuskom izrazu. Miš je bio
jedini frizer u gradu, prepun mašte i znao je na glavi praviti prave bašte. Naglasila bih neke
stihove koji su jako novi i dinamični.

Oni glase:

Tako je vješto strickao

Tako je vješto lickao

Tako je vješto packao

Tako je vješto mackao.

Kad je ta mačka stigla

Rekao je da bi se strigla

I da bi kosu prala.

Miš se na posao stavio

I kad je sve to spravio

Mačka je rekla:- Hvala!

- I poljubac mu dala.
- Oh, gospon Riš,
Premda ste miš,
 Pojest ću vas drugi put!
( Jednu su mačku zvali Ica)

Smijeh jenešto najneanemalnije u animalnom svijetu, te je sam po sebi suprotnost koja

izhnenađuje i zbunjuje. Iako je burleskan, kao zamjena za smrt i nasilje, zapravo ima ulogu
humaniziranja odnosa u životu i svijetu. Možda se didaktičnost pjesme ne prepoznaje u
njegovim stihovima, duboka odgojna uloga Paljetkovih pjesama jest u zračenju humanosti iz
humorističko- grotesknih animalističkih scena. Govori se o scenama, pošto Paljetak piše
odulje pjesme u animalističkoj strukturi. Retardacija ( iako bih ja to drugačije nazvala, više
kreativnim nizanjem stihova u blažem smislu) pridonosi živopisnosti i sugestivnosti lika ili
situacije. Da netko tako u svakodnevnom govori niže pojmove bez reda i računa možda bi se
to smatralo neobičnijm ili poremećenim slijedom govora, ali u ovoj knjizi smatram da je to
stilogena vrijednost; upravo zbog humorističke- afektivne obojenosti. Zapravo autor
opisujući buran smijeh neznatnih, ali kraljevskih životinja ( papa Grgur Veliki je svoju mačku
proglasio kardinalom) autor se služi desecima riječi bliskih značenja te tim nijansiranjima
raspoloženja intezivira komičnost lika. Napomenula bih neke stihove koji su bliski po
značenju, a potekli su iz pjesmice: „Jedna se mačka samo smijala.“

Miševo „ pucanje od smijeha“ autor izražava stihovima:

Od smijeha sve mu se ljuljalo

Od smijeha sve mu je kuljalo

Sve ga je štrecalo

Sve ga je peckalo

Sve ga je štipkalo

Sve ga je pipkalo

Sve ga je rackalo

Sve ga je žackalo

sve ga je lickalo
sve ga je grickalo

( Jedna se mačka samo smijala)

Smatram da modernosti izraza doprinosi i to što mačka nije samo korisna i umiljata životinja
koja „prede pređu“ ako već ne lovi miševe, niti miš samo kuhinjski uljez ( poznato je da
mnoge od nas i prestraši ta bespomoćna životinjica). U ovoj slučaju se u njima zrcale ljudske
crte i to zapravo donosi novu poetsku formu koja je sinteza narativnosti te pokazuje kako ne
mora biti nužno crta preživjelog tradicionalizma nego je svojstvena cjelokupnoj dječjoj
književnosti. Također mislim da svjesno gomilanje riječi nije puki formalizam, nego u sebi
nosi neobično bogatstvo djeci bliske imaginativnosti.

Mislim da bi on trebao biti jedinstven primjer i uzor mnogim autorima.

Ivo Zalar ga u svojoj knjizi : „Pregled hrvatske dječje poezije“ uspoređuje s engleskim
pjesnikom T.S. Eliotom, autorom nekoliko nezaboravnih pjesama o mačkama. Svakoga poetu
treba cijeniti i možda je Paljetak u strukturi jako sličan tom pjesniku pošto je i on sav u
parataktičkom nabrajanju, ali smatram da je naš „ dubrovački trubadur“ previše izvoran da
bismo ga mogli optužiti za imitaciju. Npr. Eliotovi stihovi iz „Mucaste pjesme“ glase ovako:

Mucaste mace su crne i bijele

Mucaste mace su male

Mucaste mace su vedre i vesele

Ugodno mijaču- ugodno se šale.

Mucaste mace imaju veseli nos

Mucaste mace imaju crne oči

Vole izigravati otmjenost

I čekaju kada će mucasti mjesec doći

 ( T. S. Eliot, Old Possums Book of Practical Cats: Knjiga starog mačka o
mačkama svakodnevnim- „Mucasta pjesma“ ).

Znamo da u životu je u svemu poželjno biti umjeren, ali Paljetkova neumjerenost u ovom
slučaju ima pjesničku vrlinu. Naime, uočavamo da kod Eliota nema onog neumjerenog
nizanja izraza. Primjetila sam da je njihova najveća srodnost u majstorskom služenju riječima,
pleonastičkouj slobodi i bijegu u specifičan apsurd.

Mišljenja sam da njegov nonsens, odosno potpuna izokrenutost smisla ne iscrpljuje svoje
mogućnosti niti ne zasićuje brzo čitatelja. Naš Paljetak zapravo ostaje u svojim racionalnim i
logičkim okvirima, a nonsensnost zapravo reflektira u bogatoj, fantastičnoj
antropomorfnosti.

Primjetila sam da u pjesmici : „ Jedna je mačka jela slatkiše“Paljetak stavlja glagole u perfekt;
te je u podudaranju formanata participa otkrio bogat potencijal neusiljenih rima. U
deskripciji miša kao mačkina zubara stvara izvrstan splet srokova.

To npr. uočavamo u ovim stihovima:

Sve joj je zube redom dirao

Ko po klaviru da je svirao

Neke je vukao

Neke je vadio

Neke je žbukao

Neke je sadio

Neke je bušio

Neke je lupao

Neke je rušio

Neke je čupao
Neke je blanjao

Neke je brusio

Neke je sklanjao-

Svaki drmusio.

( Jedna je mačka jela slatkiše)

Ovdje upotrebljava ukrštene rime: ab-ab, te zapravo njima postiže živopisnost, dinamičnost i
eksplozivnost.

Meni se djelo „ Miševi i mačke naglavačke doista sviđa“, te samtram da knjiga nije jeftini
komercijalni trik i žurnalistička senzacija. On se toliko s lako, nonašalantno , neobvezno i bez
poteškoće izražava . Mišljenja sam da bi njegove stihove mogli prepoznati i kad ne bi bili
potpisani. Vidjeli smo da upotrebljava neke nepoznate izraze poput: „Bonjour tristess, mini
top humor, grogu, i dr. Iako Zalar uvelike podržava Luku Paljetka, smatra mu to sitnom
zamjerkom ( no mišljenja je da su to sitne zamjerke koje se gube među brojnijm odlikama i
kvalitetama njegove poezije). Iako ti izrazi nisu iz sfere dječjih preokupacija, autor ih na kraju
knjige objašnjava. Ja mu te „supač“ izraze koje je uvrstio u pjesništvo upće ne bih zamjerila.
Kao prvo smatram da se lako pamte, pjesnik ih je objasnio na kraju knjige; te su oni zapravo „
melem koji dočaravaju „duh“ njegovih riječi. Kao buduća učiteljica znam da i u knjigama koji
djeca proučavajuz u razrednoj nastavi ispod svakem obrađene cjeline ima i tekst za učenike
koji žele znati i naučiti više o određenoj nastavnoj jedinici ili temi. Dakle, djeca su naprednija
mnogo nego prije; te vidimo i sami dim nepoznate riječi i izrazi nisu na odmet. Još kad ih
pjesnik tako pretoči u stihove, sasvim lako se upamte. Također djeca mogu i nešto novo
naučiti; te uočavam dqa bi ti izrazi samo pozitivno mogli djelovati na dječju percepciju; ta
daju didaktičku vrijednost.

U svakom tom ciklusu ne završava znamenitim stihom: I TAKO NIJE BILO NIŠTA, ali isto tako
drugačijim oblikom rioječi zamjenjuje te stihove. U pjesmici: „Jedna je mačka jela slatkiše“
završava riječima:

- Oprostite mi, gđice,

Danas me nema doma!
 U pjesmici : „ Jednu su mačku zvali Ica“ ( kao što sam već spomenula)
završava stihovima:
- Oh, gospon Riš,
Premda ste miš,
Pojest ću vas drugi put!

Primjetila sam jedino možda drugačiju poruku u pjesmici: „Jedna je mačka glasovir svirala.“

No to ne bih shvatila kao nasilje, nego više kao dobivanje veće humorističnosti.

Ovdje se radi o mački koja je znala jako lijepo svirati ( i valcere i sonatine), a zbog zbog starog
glasovira joj je puknula žica. Miš je kod nje živio kao podstanar, te za nju nije ništa mari
iposao joj je uvije kvario. Mačka ga je sedam dana lovila; te kad ga je ulovilarep mu je zategla
umjesto žice.

Pjesmica završava ovako:

Otad je kao luda svirala

I svaku tipku redom dirala,

Al najljepši je zvon

I najljepši je glas

Imao mišev rep!

Možda je ovo mala iznimka od ostalih njegovih pjesama, ali opet mačka nije pojela miša, a
smatram da niti nije stalno svirala. Dakle, iako ovo nije završetak kakvi smo očekivali ( gdje se
ne dogodi baš ništa) ; smataram da nije niti tragičan. Zapravo je pjesnik ovdje kako bih rekla
samo malo bolje konkretizirao kraj. Ironičnost životnih procesa i je u tome što ne znamo
kako će se odvijati i završiti, ali se uvije u prijelomnim razdobljima života negdje
„ poskliznemo:“ No svaki životno slom ili problem se može riješiti; pa se tako i ja nadam da je
ovaj mišić negdje drugdje našao svoje podstanarstvo, te upotrijebio svoj rep u druge svrhe.
Vjerujem da pjesnik tim završetkom nije mislio ništa loše, nego je samo želio upozoriti sve
čitatelje kako trebamo u životu biti oprezni. Iako ne znamo što nam, donosi sudbina, itekako
možemo utjecati da nam se čim manje lošijih stvari dogodi.

Smatram da je s pravom knjiga „Miševi i mačke naglavačke“ dobila 1973. godine nagradu
„Ivana Brlić Mažuranić“. Iako je prošlo 19 godina od priznanja ona i dalje odiše svojim
svježim, razigranim tonovima, i njena modernost vječno živi.

ZALJUBLJENI KROKODIL

Ciklus pjesama pod naslovom : „Zaljubljeni krokodil“ sastoji se od četiri pjesmice. ( iz zbirke
„ Miševi i mačke naglavačke“)

To su: 1. Stonoga u trgovini

2. Krokodil s kravatom

3. Zaljubljeni krokodil

4. Krokodil harmonikaš

Isto kao i uprethodnom ciklusu, ovdje ću spomenuti jednu pjesmicu koja mi se osobito
svidjela.Nju ću napisati u cijelosti, ali to ne znači da i ostale nemaju pjesničku vrijednost.
Također ću se potruditi reći najbitnije o svakoj pjesmici.

Pjesmica se zove: „ZALJUBLJENI KROKODIL“

ZALJUBLJENI KROKODIL

Jedan se krokodil strašno zaljubio,

Toliko da jem pamet izgubio,

Malo je pjevao, malo je plakao

Malo je plesao, malo je skakao

Malo se mrštio, malo se smijao.

Otad se svakog dana brijao,

Tri noći nije oka sklopio,

Toliko se od sreće topio

Da se jedanput čak i opio.

I počeo je brže disati

I počeo je pjesme pisati

I ružičasta pisma duga

Koliko ga muči prava tuga

I prava radost u isto vrijeme

I kako će mu procvasti tjeme,

I kako mu je tiujesan globus

A srce kao autobus.

Jednog je dana smogao snage

I kupio je pet kamelija

I krenuo do svoje drage,

Koja se zvala Amelija,

I nosila je čarape kratke

I imala je uvojke slatke

I imala na licu pjege,

Tri od rođenja, tri od žege,

Ali to nije bilo vidljivo:

Ponašala se vrlo stidljivo:

Crvenjela bi poput maka

I cipele od crnog laka

Nosila poput svoje tete

Na visoke i tanke pete.

Krokodil krenuo je pješke

I mislio je misli teške

Kako da počne i što da kaže,

I bilo bi mu puno draže

Da ne mora to biti tako.

Sve bi to bilo vrlo lako

Da može samo skoknuti

I dragu svoju cmoknuti

I gotovo!¨ Ovako:

Pozvonit treba na vrata

Pa će tad doći tata

Pa će tad doći mama

Pa će tad doći tetka

Pa stric, pa dva-tri brata,

Pa onda iz početka-

Da propadneš od srama,

A dragoj nigdje traga nema.

Krokodila je spopala trema,

I počelo je kišit k tome,

I on sav snuždio se, bome,

I objesio nos i bradu

I tako išao po grtadu

I vukao rep kao vreću

I mislio sve: hoću- neću.

Tako je putem gazio

I kad je buffet spazio

Odmah je tamo šmugnuo

I jedan jogurt cugnuo.

Tako je stalno strepio

Takio se stalno krijepio

I kad je sumrak pao

On više nije znao

Kamo je zapravo krenuo,

Pa je na uglu skrenuo

U kafanu „ Kod Amelije“;

Naručio je dvojni A,

Najprije jedan, zatim dva,

A svoje lijepe kamelije,

Poklonio je gazderici.

Odmag uočavamo nakon pročitane pjesmice kako pjesnik ne pjeva samo o znamenitim
mačkama i miševima, već je ljudske osobine nadjenuo i krokodilima.

Paljetak je proširio tematiku svojih pjesama- priča; te i na primjeru ove pjesmice proširio
slijed svojih događaja. Stvarno bih mogla reći da njegova kreativnost nema kraja.

U ovoj komičnoj nepovoljnoj situaciji opet sam uočila pjesnikov stil pisanja, a koji se odnosi
na situaciju prevarenog očekivanja, koja je začinjena dubokom ironijom.

Njegova draga je bila sramežljivog karaktera, a on veliki „tremaš“; pa i na kraju vidimo kako
zapravo ništa od njegovih kamelija namijenjeno njegovoj ljubavi nije bilo. Imao je veliku
tremu. Sviđa mi se što pjesnik piše o svemu; što ne posustaje niti pred jednom tematikom;
pa čak niti pred ljubavnom. Prije se toliko nije pisalo o ljubavnim stihovima za djecu, kao da
su oni bili tabu tema. No, znamo i sami kako se prve ljubavi, zaljubljivanja i simpatije
dešavaju u nižim razredima. Malena dječica su baš kao i ovaj krokodil sramežljivi, puni
strepnje i ne znaju kako prići svojoj simpatiji. Ta zaljubljivanja su toliko nestašna, spontana,
nevina i platonska. Zato i mislim kako je ta pjesmica zapravo prikladna za dječji svijet. Neću u
detalje objašnjavati pjesmicu na formalan način; već ću ( kako sam već napomenula) iznijeti
svoje osobne doživljaje pjesmica i način kako ja njih promatram s obzirom na prikladnost
dječjoj dobi.

Slične pjesmice koje se ovdje spominju su: „Krokodil s kravatom i „ Krokodil harmonikaš.“

U pjesmici : „ Krokodil s kravatom“ pjesnik priča o krokodilu koji si nije znao svezati kravatu i
u pomoć je dozvao tatu. Osobito su mi zanimljivi stihovi na kraju pjesmice koji glase ovako:
Što se vi čudite!

Ako vi znate

Kako se odvezuju i zavezuju kravate

Pa mu odvežite.

Hej, ne potežite!

Bolje da bježite!

Imam osjećaj pošto su mala djeca naivna ( kao naravno i neki odrasli ljudi); te su ti stihovi
napisani kako ne bi slučajno djeca pomislila da se mogu i sa svojim kućnim ljubimcima ili
nekim drugim životinjicama previše zaigrati. Znamo da je u ljudi , a osobito u djece
imaginativna maštovitost vrlo razgranata; pa pjesnik zapravo cijelu pjesmicu vraća u
realnost. Vidite zapravo koliko je Luko originalan. Iako njegove pjesmice vode u čisti apsurd,
ipak se u ponekim stihovima ( poput ovoga) vraćamo u realnost.

Pjesmica mi se jako sviđa ( kao i sve njegove druge pjesmice); te smo opet uočili kako
zapravo pjesnik može na lijep način i realnost uvrstiti u svoj pjesnički talent. Lijepo je kad
čovjek mašta i živi u nekom svom apsurdnom, ali opt normalnom svijetu, ali se mora kad se
uzdigne previše u svijet irealnosti spustiti u granicu realnosti. Kakva god bila realnost, ona je
tu da je se odživi najbolje što se može.

U pjesmici „ Krokodil harmonikaš“ opet se spominje znameniti miš koji je kao naduhitrio
krokodila. Naime, krokodil ( koji je većinu vremena provodio u kadi) pjevao je na svojoj
harmonici stihove: Krokodil ja sam jedan lijep,

To lako može biti svak,

Dao bih sebi sašit frak,

Ali ne znam gdje ću staviti rep!

A na kraju miš koji je svirao rog i pio grog izjavljuje:

Ja miš sam jedan lijep,

Kad ja obučem frak

Posao to je lak,

Ja stavim rep u džep!

Na kraju se nikome nije javio

na vrata table je stavio:

DA NISI OVAMO HODIL,

TU STANUJE KROKODIL!

Pjesnik se stalno kreće granicom šalje i zbilje. Smatram da mu ni upotreba dijalektalnog

oblika ne narušava ugođaj pjesme.

Hodil bi u druačijem obliku pjesme možda zvučalo disonantno, ali ovdje se sasvim dobro
uklapa. Prisutna je velika afektivno- komična razigranost i razbarušenost kontrastnih detalja.

Smatram da zapravo ovaj paradoks pojačava pqaradoks, apsurd i komičnost zbilje.

IZ ovog ciklusa spominje se još jedna pjesmica, a zove se : „Stonoga u trgovini“

Ovdje se rado o stonozi kojoj se nisu svidjele niti jedne cipele u trgovini. Ovdje ponovo
susrećemo kako se na kraju pjesmice ništa nije dogodilo ( kao i u sličnim drugim stihovima); i
to se vidi u stihovima:

Kad su sve kutije skinuli s polica

I iz svih izloga i sa stolica,

Odmah je bilo jasno, odmah se vidjelo

Da stonogi se nije baš ništa svidjelo;

Rekla je samo:- Hvala, drugi put!

A trgovac je bio kao limun žut,

I bio bi joj razbio zube,

Da se ne boji milicije.

Iako je zadnji stih napisan u malo „ nasilnom tonu“, opet vidimo da je ta „ nasilnost“
pobijena riječima: da se ne boji milicije. Pjesnik kao da upozorava dječicu da ne smiju biti
nasilni niti grubi. Kao što odrasle ljude za to kažnjava policija, tako i njih može opomenuti
učiteljica ili roditelji. Pjesma je zapravo jako didaktična.

Znamop i sami kako Paljetak korsti u svim svoji pjesmama vezane stihove, odnosno stihove u
rimi. To jako doprinosi zvukovitosti i ritmičnosti, ali smatram da su i nevezani, odnosno
slobodni stihovi jako popularni. Mišljenja sam da to još više doprinosi njegovom pjesničkom
stilu pisanja. Tako npr. ( kao i u ovoj pjesmici) njegovi nevezani stihovi odjeknu na kraju
pjesmica. Vidite kako se jednostavnim riječima, dobrom kombinacijom stihova i kreativnošću
može postići veliki učinak. Neki pjesnici pišu vezanim stihovim, neki nevezanima, a Luko je
zapravo unikat. On toliko vješto kombinira svoje stihove; tako da može biti i uzor drugim
pjesnicima i onima koji to misle postati. Kako sam polagala izborni kolegij :Suvremena
poiezija mladih“, naučila sam svašta o pisanju pjesama. Većinom sam pisala pjesme u
vezanim stihovima, a profesor Ivan Pranjić ( koji nam je svim usadio želju za pisanjem
poezije) mi je savjetovao da napišem nešto u nevezanom, osnosno slobodnom stihu.

Rekao je kako je danas takva vrsta stohova vrlo popularna; i doprinosi velikoj pjesničkoj
umjetnosti. Iako nisam Luko Paljetak i pjesma je namijenjena odrasloj populaciji, čast mi je
da ju iznesem. Slična je jedino možda s Lukinim pjesama u tome što i ja pokrivam
apsurdnost u riječima, ali se opet zadnjim stihom vraćam u realnost.

Zove se : „Zaigrana fantazija“, a glasi ovako:

Boli me glava.

Šumovi prstenova odzvanjaju zlatnim tonovima u ušnim kanalima.

Pokisla sam usred kišnih mjehurića, u vodi smočenih balerinki,

Trncima ispunjenim hladnim vjetrom sa sjevera.

Žuri se vlak sa stanice moje,

U dom moj plačljivih grijeha,

Mističnih vrlina,

Užarenog smijeha ptičjeg glasa ljudskog prezira.

Srne se skrivaju u šumi i šire pozitivne vibracije.

Oh, slatki dodire fantazije moje!

Smatram da su slobodni stihovi udarniji, snažniji i da imaju veću udarnu moć.

Ciklus pjesama „ Novosti s posljednje strane“ sastoji se od slijedećih pjesmica:

1. Novosti
2. Puž na putovanju
3. Krava sa zelenim očima
4. Tri mesara
5. Dva hipotamusa
6. Dva dinosaurusa
7. Morski jež

Kao i u prijašnjim ciklusima, i ovdje ću spomenuti jednu pjesmicu koja mi se dosta

svidjela, a mislim da ju mnogi znate.

Podsjeća me na asemantičan književno- umjetnički oblik-brojalica; jer nabraja stanovite

zvukovne elemente i na taj način ostvaruje ritamsko- akustički muzički ugođaj.

Pjesmica se zove: „Tri mesara“; i mislim da ju mnogi od vas poznajete.

Ona glasi ovako: TRI MESARA

Tri mesara buhu klala,

Al se buha nije dala!

Prvome je na nos stala,

Drugome je u oko pala,

A trećemu- nije šala......

Buha sim,

Što je s njim?

Buha tam,

Što ja znam!

Prvom raste nos do stropa,

Veći mu je i od topa,

Po tanjuru nosom kopa,

Nosom dugim tavan buši

I na nosu rublje suši.

Buha sim,

Što će s njim?

Buha tam,

Što ja znam!

Drugom ispadaju zubi,

Glas mu sličan staroj trubi,

Nos mu se na dvoje račva,

Glava mu je kao bačva.

Buha sim,

Što ću s njim?

Buha tam,

Što ja znam!

Trećemu je ne znam što je

Bube mu se glavom roje,

Uši su mu pune cvijeća

Trbuh mu je kao vreća,

Ruke su mu kao konci,

Oči su mu kao lonci.

Buha sim,

Što je s njim?

Buha tam,

Što ja znam!

Tri mesara buhu klala,

Al se buha nije dala!

Buha sim,

Buha tam,

Pobjegla im buha van!

Drž buhu!

hOp

hOp
 p

hOp O

h O

p!

hOp

Pjesmica mi se jako sviđa , a osobito zbog toga jer pjesnik upotrebljava novi stil u pisanju.

Vidimo zapravo koliki je njegov užitak u pisanju, a osobiti se to vidi u zadnjem stihu. Kao da je
Luko Peljetaki Balog i Kanižaj u jednom ( ne podcjenjujem niti jednog pjesnika).

Primjetila dam kako nam zadnji stih dočarava u vizualnom tonu ( kako bi naglasio let buhe);

baš kao i Grigor Vitez u „Gitari jesenjeg VJETRA!“

Iako je na neki način asemantična; ona ipak ima jedinstvo slike i zvuka, a poantu, odnosno
poslovicu moramo sami otkriti. Smatram da i asemantični tekstovi duboku u sebi kriju neku
tajnu poruke, ali pjesnik je toliko kreativan da je i nama i našoj kreativnoj mašti stavio na
znanje da se dobro zamislimo. Baš kao što bi tvorili originalne mape za rad u školi s djecom.

U pjesmicama „Novosti“ i „ Puž na putovanju“, primjetila sam da pjesnik koristi anafore,

odnosno ponavlja riječi na početku pjesmica. Tako u pjesmici „ Novosti“ koristi učestalo riječ
„odlučila“. Npr., neki stihovi iz pjesmice su:

Odlučio jedan kaput

da sam danas krene na put.

Odlučio jedan zec da nauči eci- pec.

Odlučio jedan puž

Da postane dobar muž.

 U posljednjem stihu ponovno nam nudi jedan vizualni efekt u pjesmici; te stavlja znak
točke, umjesto da je objasni riječima. Vidimo, koliko se zapravo pjesnik voli poigravati sa
stihovima.

Stih glasi: Odlučila crna kvočka

Da na kraju bude .
Znamo i sami kako pjesnik jako voli svoj rodni kraj, odnosno koliko mu zavičaj jako znači.

Tako bih mogla reći da iz ovog ciklusa i ima dvije : morske pjesmice.

To su pjesmice: „Dva dinosaurusa“ i „Morski jež.“

U pjesmici „Dva dinosaurusa“ spominje svoj rodni grad Dubrovnik. Govori se ovdje o dva
dinosaura koja su stigla u Dubrovnik, govorila trački jezik i imali puno znački. Pjesnik je toliko
uvjerljiv kako i ja na trenutak pomislim da dinosauri nisu davno izumrle životinje.

Da postigne što veću snagu pjesmice i njenu pjesničku moć, pjesnik spominje iste stihove na
početku i na kraju pjesme. Sviđa mi se što on u svakoj pjesmici smisli nešto novo i originalno.

Tako su na početku i na kraju pjesmice stihovi: Dva dinosaurusa

Iz Epidaurusa.

Također me se jako dojmila pjesmica: „Krava sa zelenim očima!“

Govori se o kravici koja se po cijele dane šetala po Mjesecu i bila jedina krava tamo. Bilo joj
je sasvim ugodno, osim što je bila sama. Specifičnost pjesmice prepoznajemo odmah u
naslovu.

Znamo i sami o mit ( a možda i nije) o „ malim zelenim „ iz Svemira. Neki ljudi vjeruju u
izvanzemaljce, a neki ne; to je stvara osobne prirode. Kad bih prezentirala ovu pjesmicu
djeci, pustila bi im animirani film: „ Dušana Vukotića: „Krava na mjesecu!“ Naime, mislim da
bih to bila dobra korelacija hrvatskog jezika i medijske kulture; a i pjesmica me odmah
asocirala na taj animirani film. Također je pjesnik uvidio da je prešao skroz u irelan svijet; pa
kao da nas zadnjim stihom želi vratiti u realnost, ko da takve krave stvarno postoje.
Ti stihovi glase ovako: „Kako je krava stigla tamo

O tome mogu reći samo

Da je to bila obična krava

Kao i svaka druga prava,

Samo je imala oči zelene:

Pitajte osim toga nju!

Ciklus pjesama pod naslovom „ Što se sve zbiva ispod lista“ sastoji se od slijedećih pjesmica:

1. Što se zbiva ispod lista?

2. Sunčev zračak
3. Na divljem zapadu
4. Sličica
5. Ježić Ubodežić
6. Puž i pužica
7. Zvončić i pčela
8. Leptir
9. Kiša
10. Šetnja

Ovaj ciklus pjesama ima jaku ljupke, nježne i sugestivne tonove u naslovu.

Kao što upotreba žargona, dijalektizama i stranih riječi doprinosi razigranosti i

autentičnosti pjesama- priča; tako smatram da i ti nježni deminutivi i karikirani
augmentativi žive u njegovim pjesmama punim plućima.

Ima jedna pjesmica koja je osobito lirska i slojevita, a nadasve domišljata. U njoj pjesnik
vješto ukomponira priču koja je ljupka i nježna.

Jako mi se sviđa upravo zbog svog lepršavog karaktera.

Pjesmica se zove: „Sunčev zračak“

Ona glasi ovako:

Odvezao se sunčev zračak

Sakrio se za oblačak.

To gledao jedan mračak

Pa ukrao sunčev zračak,

Pa legao pod maslačak.

Nasino je zatim tajac;

To gledao policajac

Uhvatio crnog mračka

Zgrabio ga kod maslačka,

Oteo mu pola zračka.

A mračak je drugo pola

Sakrio pod crna kola

Sakrio u crnu kesu,

Da mu zračak ne odnesu.

Odsad ono pola zračka

Svu noć svijetli iz tog mračka.

Odobito mi se sviža što pisac tako vješto odabire motive, odnosno sličice; te to osobito
doprinosi zvukovnoj poetičnosti.

Pjesnik kao da je nadahnut odabirom deminutiva. Znamo i sami kad neku riječ umanjimo,
odmah ublažimo njeno značenje; odnosno doprinosimo da ta riuječ ili riječi zvuče u
nježnijem i posebnijem tonu. To osobito vidimo i po tome kad nekome nešto kažemi iz
milja, ili mu tepamo neku lijepu riječ.

Tako je osobito nadahnuta Lukina pjesma „Sličica.“

Neki stihovi iz te pjesmice glase:

Iz jedne male sličice

Izašle dvije ptičice,

Pa letjele po svijetu,

Šaptale svakom cvijetu

Čudesne male tajne:

Kako su zvijezde sjajne......

Pošto je ovaj ciklus pjesama zove „Što se sve zbiva ispod lista“, tako ću i ja navesti u
cjelosti pjesmicu: „Što se zbiva ispod lista.“

Pjesmica glasi: Gitaru svira jedna glista,

Mali zec dugih sivih uši

Sjedi i u slast lulu puši

A mačak puše u maslačak

A jedna osa ide bosa.

A jedna muha juhu kuha,

Da bude topla jušica

Za devet gladnih mušica.

Pčela u svježem hladu

Priprema marmeladu,
Zrikavac u vlažnoj travi

Od jagoda puding pravi,

Jedan mrav

Pravi splav

Da prepliva kap rose

Jer su mu noge bose.

Po notama cvrčak cvrči,

Gusjenica jedna trči,

Igraju dva puža šah;

Jednu bubamaru strah

Da bi joj od silne žege

Izblijediti mogle pjege,

Žabici misao banu

Da otvori kavanu.

Mačka se bavi ribarstvom

Komarac novinarstvom

A krtica kiparstvom.

Zatim se puna mira

Spušta noć, šumi trava

I zec i leptir spava,

Zrikavac sanjiv svira.

 Primjetila sam odmah u prvom stihu kako pjesnik preuzima dijelove iz nekih drugih
pjsmica. Tako je u pjesmici „Novosti“ u prvom stihu odlučila jedna osa da ne ide više
bosa. U ovoj pjesmici je osa odlučila da ide bosa. Osobito mi se sviđa što pjesnik slične
motive uključuje u više pjesmica, a osobito na nov i drugačiji, s opet lijep i poseban
način.

U pjesmici „ Ježić ubodežić“ pjesnik je opet na kraju pjesmice na vizualan, odnosno

slikovit način predočio rečene stihove. Tako je počeo padati snježić; pa je ježić morao
otići kući. Na kraju pjesmice je vizualizirano padanje snijega. Pjesnik je to dočarao ovako:

Pa

da,

pa

da,

snje

žić

...

...

...

Izdvojila bih jednu pjesmicu iz ovog ciklusa pjesama za koju smatram da je možda napisana
na nešto nov, a osobito djeci poznati način. Naime, na kraju ima stih P.S, koji djeca ili odrasli
često upotrerbljavaju u pisanju poruka ili kad nešto naknadno žele nekome reći u povjerenju.
No, reći ću vam pjesmu u cjelosti; pa će vam odmah biti jasno o čemu se radi, odnosno što
sam pod tim mislila.
Pjesmica se zove: Puž i pužica, a stihovi glase ovako:

Puž i pužica

Sklopili danas brak.

Kum im bio sunčev zrak

A matičar mak.

Vjenčali se blizu grada

Usred jednog vinograda

Jutros rano, pa su sada

Puž i pužica

Muž i mužica!

P.S.

Žive tu blizu

U našem kvartu,

A priča se da dijete

Očekuju u martu.

Naime, pjesnik je tim stihom htio biti samozatajan, a čini mi se kao da je te stihove mislio
reći naknadno upravo zbog toga što je to prvenstveno knjiga za djecu.

No, opet stihove svi vide; tako da pkesnik ništa ne smatra tabu tebom. I djeca kad odrastu će
biti mame i tate njihovoj djeci. Ali, opet pjesnik zna granicu između odrasle i dječje dobi i ne
bi želio tu granicu narušiti.

Također je Paljetak i u ovoj pjesmici nevjerojatno unikatan. Osobito sam se nasmijala kad je
izjavio stihove puž i pužica, muž i mužica. Znamo i sami kako je ženska osoba koja je udana
žena; ali naravno ovo je životinjski svijet, pa se mora ponešto reći i na drugačiji način.
Smataram da je stavio riječ žena da bi to zvučalo odviše nepjesnički i ne bi davalo poseban
efekt pjesmici; zapravo uopće ne bi davalo. Ovako je odmah napravio dobru rimu od stiha,
nasmijao nas i poigrao se riječima i njihovim značenjima.

U ovom ciklusu pjesam izdvojila sam malo više pjesmica u cjelosti; zato jer u svakoj pjesmici
uočavam ponešto novo i originalano. Ne kažem da to ne vrijedi za ostali njegov ciklus, ali u
ovom ciklusu se promijene i noviteti najbolje vide.

Tako bih u cjelosti i izdvojila njegovu pjesmicu: „Šetnja“

Glasi ovako: Kad hobotnica, sa svojim mužem

U šetnju ide, oni se drže:

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

Rukom pod ruku

( da ih svi vide)

Odmah kad sam pročitala njegovu pjesmicu, pred oči mi je „ pala“ slika kako se njihovi
krakovi stihom: rukom pod ruku isprepliću. Pjesnik je opet svojim načinom pisanja
vizualizirao sam tekst. Kao da je želio predočiti takvim načinom njihovu šetnju. Znamo i sami
kako hobotnica previja svoje krakove; te kako se kreće. Luko je to tim načinom želio i
prikazati. Vidite zapravo koliko se od jednostavnih riječi i neprikidnim ponavljanjem može
napraviti prava pjesma. Smatram da zapravo ni ne treba puno riječi da se napravi dobra
pjesma. Mislim da bi tako trebalo vrijediti za svaku umjetnost. Glavno je da čovjek ima
smisao i volju.

Pjesnik je istaknuo i neke riječi u zagradi ; kao da je htio reći da nisu potrebne, ali opet na
takav način kako ih je istaknuo postižu veliku učinkovitost u pjesmi. Izgledaju mi kao
skrivena poruka kojom se želi nešto odgonetnuti; baš kao što je i rečeno.

Iako još ima pjesmica u ovom ciklusu, za kraj ovog ciklusa pjesama bih spomenula pjesmicu
koje se mnogi od nas sjećaju; te se nadam da je svima dosta poznata.

Pjesmica se zove: „ Na divljem zapadu“

Glasi ovako: Jaše staru kobilu, Oklahoma Kid,

A ta stara kobila ima slabi vid.

Jaše staru kobilu, Oklahoma Kid

I u prvoj ulici udari u zid.

Reče staroj kobili, Oklahoma Kid:

-Čuj ti, stara kobilo, zar te nije stid!

Jaše mladu kobilu, Oklahoma Džim,

Nacilja i opali tri metka: - pim- pim!

Svu ulicu prekrije gusti crni dim.

Šerif zatim dojaše na konju: - klim-klim.

- Uh, ništa se ne vidi!- reće šerif njima.

- Uh, ništa se ne vidi, od tog strašnog dima!

Šerif vikne:- Pušite! Što stojite tu!-

Svi stadoše puhati u taj dim:- pu-pu......

Kad je dima nestalo, u toj cijeloj stiski,

Oklahom Kid i Džim sjede, piju viski.

Naočale kupi tad Oklahoma Kid

Pa sad stara kobila ima dobar vid.

Jaše mladu kobilu, Oklahoma Džim,

Oklahoma Kid, haj- lo! Jaše skupa s njim.

 Ova pjesmica mi se osobito sviđa zbog jer demitologizira kultne pojmove iz dječjeg
svijeta. Nazvala bih ju „ smiješnom western pjesmicom, zbog samog odabira motiva, ali i
naslova. Iako je pjesma napisana u dvostisima i u formi čiste lirike, pjesnik i na taj način
postiže vedar i poseban ugođaj. Znamo i sami kako djeca, a osobito dječaci maštaju o
kaubojima, poznatim ličnostima i slično. Oni su im često u mašti u mlađim danima; pa je
pjesnik taj mit o nasilnim revolverašim i Divljem zapadu htio prikazati u pozitivnom tonu.

Pokazuje ( kao sam već napomenula) kao je spreman pisati raznovrsnom tematikom.

Posljednji ciklus pjesama iz zbirke „ Miševi i mačke naglavačke“ u ovoj knjizi ima naslov
„ Na dvoru kralja Pumpulina.

Ciklus se sastoji od slijedećih pjesmica:

1. Na dvoru kralja Pumpulina

2. Kralj Pumpulin vodi rat
3. Daj mi- Dam Ti
4. U vrtu kralja Pumpulina
5. Gospođica Majoneza
6. Cipela

Mogla bih reći kako je Paljetkov humor stvarno invetivan; stvarno može zvukovno dočarati
bogatstvo likova i događanja, obasjava malog čitatelja poput sunca, grije ga, zabavlja, a opet
nadahnjuje. Smatram da on isto tako na poetizirani trivijalni način vješto uklapa
tradicionalne i moderne rime. Primjetila sam da je ovdje napisao više sličnih pjesmica o
kralju Pumpulinu. To njegovo tematsko šarenilo kao da je prepuno živopisnog meteža: te
maštovite sugestivne atmosfere. Znamo i sami kako je danas animirani film jako popularan;
te da se mnoga pročitana djela prikaziju kroz tak medij; da djeci bolje dočaraju pročitano
djelo ( slično je i sa filmom; makar smatram da je original original).

Rekla bih kao da je pjesnik nadahnut osebujnošću popularnih crtića.

Iz tog ciklusa u cjelosti ću spomenuti pjesmicu: „ Na dvoru kralja Pumpulina“

Stihovi glase ovako:

Na dvoru kralja Pumpulina

Živjela jedna čaša vina.

Stanovala je kraj salvete

Između noža i paštete.

Na visokoj je stala nozi

U otmjenoj i sjajnoj pozi.

Odijevala se prema modi

U skladu s jelom, prema zgodi.

Nekad je bila zlatno- bijela

a ponekad rumeno cijela.

Svakoga se dana, ( kako valja),

Šetala sve do usta kralja.

Na drugom kraju krčag žut

Bio je uvijek nešto ljut.

I vrebao je samo zgodu

Da nalije u čašu vodu.

To mu je bio davni san,

A imao je sjajan plan.

Jednom dok kralja bilo nije

U čašu litru vode slije,

Pa kralj Pumpulin sada pije

Bevandu kao nikad prije:

Ni na kraj pameti mu nije!

Odmah kad sam pročitala pjesmicu osjećaka sam se kao da je čaša vina stvrno živa. Pjesnik
tako vješto oživljuje nežive stvari i pridaje im ljudske osobine.

Uočila sam u jednoj pjesmici stihove za koje smatram da najbolj predočuju, odnosno
preuzimaju motive iz crtića.

Pjesmica se zove: „ U vrtu kralja Pumpulina“, a neki stihovi iz pjesmice su:

- „ Kraljica majka broji pare,

- po krovu skače bijelo jare,
a za njim trči crna koza,
princeza se u kadi voza.“

Luko u dosta pjesam daje nama završetak za razmišljanje; ali u mnogim pjesmama pisac nam
nudi jako efektan završetak. Tako na primjer u pjesmici : „ Gospođica majoneza“, priča o
majonezi koja je srela bifteka koji se u nju zaljubio, ali prepreka je bio majonezin ljubomorni
krastavac. Na kraju se našla jedna viljuška i najavila svima sudbonosan kraj. To se osobito vidi
u stihovima: „ Tada je stigla viljuška jedna

dugačka, tanka i vrlo čedna

i ljutito im rekla:- Dosta,

vi družina ste vrlo prosta,

i zato čujte što vam kažem-

zaslužujete da vas smažem!

RODA U DRUGOM STANJU

Predsjednik Republike Josip Broz Tito na osnovu člana 337. Ustava SFRJ i člana 4. Zakona o
odlikovanjima SFRJ, odlikovao je:

- za naročiti doprinos u razvijanju književnosti za djecu i postignute uspjehe u kulturno-

prosvjetnom uzdizanju maldih u duhu ideja bratstva i jedinstva
Ordenom bratstva i jedinstva
 SA SREBRNIM VIJENCEM

Biblioteku „Lastavica“ Izdavačke radne organizacije

„Veselin Masleša“, Sarajevo

U zbirci „Roda u drugom stanju“ Paljetak nastavlja svoj poetski diskurs o mačkama s još

ponekom pjesmom, ali to je ipak samo širenje motiva i sižea. Nema neke značajnije razlike ni

u stilu ni u metru od danas već klasičnih i poslovičnih pjesama o miševima i mačkama, koje

su značile prodor u nešto novo ili barem veliko osvježenje animalističke tematitike. Motivi sa

mačkakama i miševima su opet prisutni sa svim atributima poetske fantazije; sada mačke i

miševi nisu u prvom planu. Vidimo da se već u samom parodičnom naslovu ironično

nagovještava, odnosno afirmira jedan tabu motiv; koji će zapravo biti detabuiziran samim

naslovom. Znamo i sami da je banalna ( pogotovo danas) ona krilatica o rodi koja nosi djecu.

Djecu često znaju roditelji ili najbliži prevariti da ih je roda donijela na svijet.

Zanmo i sami da je taj motiv još uvijek samozatajan u dječjoj književnoj riznici; te ova zbirka

( pored zbirke „Miševi i mačke naglavačke“) unosi novu dimenziju u dječjoj književnoj riznici.

Sviđa mi se što pjesnik i o delikatnijim temama progovori bez krinke, istinito , iskreno,

smjelo, ali opet decentno. Rekla bih dasamim naslovom ruši mit o rodi koja nosi djecu, a

opet na indirektan način želi progovoriti o toj temi iz perspektive životinjskog svijeta. Čini mi

se da kod njega nema stidljivosti, suzdržljivosti, naivnog romantiziranja, zbunjenosti i nevinog

sanjarenja. Sviđa mi se što je naslov zbirke upravo tako nazvan ( kao i ova znamenita

pjesma); jer zapravo većina zbirke je ljubavna. Rekal bih da je sva zbirka napisana u

romantičnom tonu, ali ovdje nisu ljudi projicirani samo u životinjsko svijetu,; nego također

piše direktne ljubavne pjesme. Također mi se sviđa što pjesnik znanja iz drugih predmeta
( kao na primjer u pjesmici „ LOGIKA BUBA MARE“) direktno uklapa, odnosno osmišljava u

svouje pjesmice. Tada imam osjećaj kao da se znanja iz svih predmeta mogu uglazbiti u

kreativnim stihovim; te smatram kako je pjesnik jako obrazovan.

Sviđa mi se što na kraju knjige opet imamo tumač manje poznatih riječi, dijalektalnih i

stranih izraza.

Primjetila sam također ( misleći na sveukupno njegovo pjesništvo) Paljetak i ma svoj

jedinstveni stil pisanja u kojem ne njeguje jezičnu igru balogovskog tipa. U njega nema

poigravanja morfemima, etimologijom, metatezama, anagramima, ni stvaranja iz leksičkih

dijelova novih riječi, što je postalo modom u jednom dijelu suvremene hrvatske poezije.

Pjesnik se poigrava sintagmama, nijansama rečeničnih značenja, bližim i daljijm

asocijacijama. Također i untegritet riječi ne dira; nego se zabavlja sintaktičkim i rečenično-

stilskim odnosima, koji poprimaju često i groteskni oblik. Tu se osobito ističe i pjesnikova

elokventnost. Riječi jatomice naviru, svrstavaju se u kraće i dulje stihove, s lakoćom

pronaleze srokovne poveze, te je čitalac nužno impresioniran i zadivljen nepresušnim

verbalnim slapom. Neke su od tih riječi otrcane od svakodnevne uporabe, pravi

kolokvijalizmi, neke svježe, nove i lijepe, neke narodske, neke knjiške, ali u Paljetkovom

poetskom postrojenju kao da mjenjaju svoj izvorni karakter, podatne su i poslušne, vjerno

služe autorovoj namjeni, žtrvuju se za ostvarenje njegova poetskog čina.

Njegov „ stilistički trivijalizam“ ne odražava se samo u riječima, nego i u rimama,

ponavljanjima, pa i motivima. Kod drugih je slabost i nedostatatak, a u Paljetka postaje

stilogenom odlikom. Gomilajući ga i hipertrofirajući pjesnik postiže suprotan efekt.

Forsiranjem ga negira i ironizira. Blago mu se podsmjehuje, očišćuje ga i posvećuje.

Trivijalizam postaje omiljenim sredstvom njegove pjesničke igre.

Kao i u prijašnjoj zbirci pjesama „Miševi i mačke naglavačke“, i ovdje ću navesti cikluse od

kojih je zbirka sastavljena, te sve naslove pjesma; a neke koje smatram bitnijima i

dojmljivijima i opširnije doraditi.

LOV U DŽEPU

To je naslov njegove prve zbirke pjesama, a sastoji se od slijedećih pjesama:

1. LOV U DŽEPU

2. PUDLICA

3. ZEČEVI I LUPUS IZ FABULE

4. SOM

5. RODA U DRUGOM STANJU

6. GLISTA I NOGA

7. SIR I MIŠ

8. KRTICE

9. GUSJENICA

10. LOGIKA BUBA MARE

11. BUBA MARO!

12. ŽELJETI

13. SUNCOKRET

14. CIKLAMA

15. BUDILICA

16. OLOVKA
*Pjesma „Jedna je mačka bila vitka“, iako sa svim karakterističnim oznakama ciklusa „Miševi

i mačke naglavačke, nije uvrštena u istoimenu ( ponovljenu) zbirku ( 1984. i 1986). Jedino se

1988. pojavila u zbirci „Roda u drugom stanju“, ali pod naslovom „Uobražena mačka i

zamišljeni miš.“

Uočila sam da su pjesme o mačkama i miševima koje se spominju u ovoj zbirci slijedeće:

1. MAČKA VODIČ

2. MAČKA NA CARINARNICI

3. UOBRAŽENA MAČKA I ZAMIŠLJENI MIŠ

Na samom početku, spomenuti ću pjesmicu koja je najavljena samim naslovom, a glasi:

„ RODA U DRUGOM STANJU“

Već sam spomenula kako se ovdje uočava nova dimenzija dječjeg hrvatskog pjesništva.

Ona se sastoji u stapanju animalističkog i tabuističkog ( ljubavnog), životinje ( ptice) koje se

javljaju u novoj obgrljenoj duhovitošću i dosjetci koja je počesto temeljena na humornoj

zamjeni uloga.

Pjesma glasi ovako: „ Nosila roda djecu,

nosila noći i danju

u gradove i sela,

lako to bješe za nju.

Nosila roda djecu,

veću i malo manju,

i ostala i ona

tako u drugom stanju.

Razmišlja sada roda

i zastaje u hodu:

- Koja mi je to mama donijela malu rodu?

Pjesmica je jako jednostavno napisana, a toliko simpatična. Sviđa mi se što pjesnik piše

stihove koji se vrlo lako mogu upamtiti i ostaju dugo vremena u sjećanju. Iako je u razgovoru

sa Ljerkom Car Matutinović rekao da mnogih svojih pjesama ne sjeća; smatram da ih se zato

mi jako dobro sjećamo i da ćemo ih dugo pamtiti.

Pjesmica je pisana vezanim stihom i jako jednostavnim rječnikom. Zadnji stih mi je osobito

simpatičan; kao da hoće osvjestiti zapravo djeci da njih ne donose rode, nego da su potekli

od svoje mame i tate. ( NE MOŽE RODI MAMA DONIJETI DJECU, KAO NITI DJECA NE MOGU

BITI DONEŠENA OD RODE!). Sviđa mi se što je ispod pjesme i slikovna ilustracija rode. U ovoj

zbirci ima više slikovnih ilustracija, te iako nije postigla popularnost kao zbirka „ Miševi i

mačke naglavačke“, smatram da joj slikovne ilusstracije daju dodatni plus. Mišljenja sam da

je osim tekstovnog prikaza važan i slikovni kako bi si djeca lakše zamislila pročitane stihove, a

i zbog suzbijanja monotonije.

Pošto je ovaj ciklus naveden pod naslovom: „LOV U DŽEPU“; tako ću i ja spomenuti ovu

pjesmicu u cjelosti.
Stihovi glase ovako: Stavim ruku u svoj džep:

riba ribi grize rep!

Stavim ruku i u glavu,

napipam u glavi bravu:

ključ je bocne,

brava škljocne,

otvore se neke dveri,

netko mi se tamo ceri,

ja mu kažem: Dobar dan!

On mi kaže: Hajde van!

Zatvorim ja brzo dveri,

mogu dobit beri- beri.

Stavim ruku u svoj džep:

riba ribi grize rep!

Dosta, dosta! kažem ribi.

Da rep imaš, grizo ti bi!

Kaže riba u mom džepu:

shvatih da je stvar u repu.

U džep tada bacih mamac,

izvukoh iz džepa čamac,

Napravih na čelu bore,

tako stvorih cijelo more

i sad lijepo plovim, plovim

i sve ribe za rep lovim.

Odmah u prvoj strofi uočavamo stih: riba ribi grize rep! To je vrlo poznati stih; te se sjećam

da se često šalimo s njim. Jedni druge znamo pitati da li možemo što brže izgovoriti te riječi.

Naravno kad se čim brže govori, čestio se zna „ spetljati jezik“; pa ga niti pravilno ne možemo

izgovoriti. Vidimo kako pjesnik može od opće poznatih „ zezalica“ napraviti pravu pjesmu.

Smatram da je također jako didaktična za učenike oji imaju problema s izgovorom glasa „r“;

ovdje ga stvarno mogu jako dobro uvježbati.

Naučili smi i da beri- beri označuje živčanu bolest tropskih krajeva koja nastaje zbog

nedostatka vitamina B.

U pjesmici „ ZEČEVI I LUPUS IZ FABULE“ primjetila sam kako spominje poznati lik

Crvenkapice. Također kasnije u pjesmici „Vesela karavana“ iz ciklusa „Zaljubljeni kompjuter“

spoinje poznati lik Crvenkapice; ali je ovdje vješto ukomponirao i neke druge likove, poput

Ljepotice i Zvijeri, Snjeguljice, Trnoružice, Malog princa, Alise u zemlji čudesa i Palčice.

Tako je i meni došla na pamet ideja kako bi baš lijepo bilo ukomponirati Baloga, Kanižaja i

Paljetka u jednu pjesmu. Dakle, iako su oni u nekin stvarima slični u pisanju; ipak su jako
različiti, a opet smatram da se nespojivo može itekako spojiti. ( kao što je potvrdio sam Luko

Paljetak).

Primjetila sam ovdje jednu, možda njegovu najkraću pjesmicu, a zove se: „Krtice“. Mogla bih

ju nazvati pravom haiku pjesmicom. Zove se „Krtice“, a stihovi glase ovako:

Poljem ruju crne krtice,

vide im se samo trtice,

ostaju za njima hrpice:

vratite mi moje krpice!

Postoji također jedna pjesmica koja me se jako dojmila, a zove se:“ Ciklama“

Vrlo je didaktična, a kompletna pjesma govori o tome kako treba paziti i njegovati cvijeće; te

da ga ne smijemo uništavati i gaziti. Poruka nije direktno izrečena, ali ju djeca mogu sama

prepoznati u zadnjem stihu. Sviđa mi se što su zadnji stihovi izrečeni na indirektan način;

upravo zbog toga da se djeca migu zamisliti i prepoznati pravu vrijednost biljaka.

Stihovi glase ovako: Preko polja, preko staze

Ljudi idu, ljudi gaze,

ali noga skrene sama

kad se pojavi ciklama.

Pitaš zašto? Ja ne mogu

odgovor ti pravi dati,

zato, bolje- pitaj nogu,

il' još bolje: sam to shvati!

Za kraj ovog ciklusa pjesama, spomenula bih pjesmicu koju sam već napomenula, a stvarno

je lijepo i logički napisana. Naravno, radi se o pjesmici: „LOGIKA BUBA MARE“, a glasi ovako:

Na listu sjedi Buba Mara,

u sebi razne misli broji

i zaključke ovakve stvara:

-Pa to je jasno, mili moji,

sunce je, zna se, puno pjega,

ako me pamćenje ne vara;

ja pjegava sam poput njega:

sunce je, dakle- Buba mara!

Slijedeći ciklus pjesama zbirke „Roda u drugom stanju“ zove se: „Zaljubljeni kompjuter.“

Spomenuti ću naslovnu pjesmicu kao i u prijašnjim ciklusima pjesama u cjelosti.

Na kraju pjesmice pjesnik je ponovno samozatajan; i govori na indirektan način o kraju u

kojem se ništa nije dogodilo. Mogla bih reći da je to njegova pjesmica dosta modernijeg tipa;

( iako je po mom mišljenju on u svim pjesmicama modernist trubadurist) zbog samog

naslova, ali i samog stila pisanja.

Stihovi glase ovako:

Zagledao se jedan kompjuter

u jednu kompjutericu mladu,

razmekšao se kao puter

i odmah se posvetio radu,

otkucao je program sav

u jedan dah, u jedan hip,

stao je sav u jedan čip;

napisao je: YOU I LOVE!

Kompjuterica se istog časa

zacrvenjela u ekranu

i rekla sasvim hladnog glasa:

- Emocije na jednu stranu,

točnost na drugu! Jedna greška

potkrala vam se, vrlo teška,

primjetila sam, odmah nju;

treba napisati: I LOVE YOU!

Kompjuter tad je sav zanijemio,

redoslijed odmah je promijenio

i otkucao još jedan pojam

da popravi taj loši dojam,

napisao je krijuć' plač:

I LOVE YOU, HONEY, VERY MUCH!

Dodao je u istom trenu:

-Ja bih vas htio uzet za ženu!

Kompjuterica udahnu zrak

i reče:- Da li vi to brak

nudite mkeni, dragi LX,

ili je možda to opet kiks.

Kompjuter reče:- Nudim, nudim,

danima zbog vas ludim.

Kompjuterica reče:- Honey,

pristajem, al' od sada mami

pića se, društva, cigareta,

zapravo svega što mi smeta,

je li ti jasno ili ne?

Kod mene mile- lale nema!

Pogotovo, iz svog sistema

kompjuterice druge sve

izbriši-njih je velik broj-

samo ja ću biti program tvoj!

Kompjuter šapnu:- Što je, tu je,

i odmah brzo brisat poče

sumnjive neke tanke ploče,

i u tom trenu nesta struje.

Pjesnik je također napisao pjesmicu slične tematike koja se zove: „ Zaljubljeni list.“

Nesretnog je kraja, i podsjetila me na pjesmicu: „Ole i Trufa.“

Napomenula sam već kako u pjesmici „Vesela karavana“ spominje poznate likove iz

bajke. Tu pjesmicu stavio je u ovaj ciklus pjesama.

Meni najsmiješnija pjesmica iz ovog ciklusa pjesama i najzanimljivija je: „Prsti na

ruci.“

Znamo i sami kako djeca često znaju igre vezane za brojanje prstiju. Ta pjesmica

podsjetila me na pravu pjesničku brojalicu.

Njeni stihovi glase ovako:

Prsti na vrhu rukice male

jedan se drugom na sav glas hvale.

Najjače od njih dere se palac:

-Ja sam od svih vas najveći znalac,

u muzici sam vrlo na glasu,

najdeblje žice trzam na basu

i osim toga, ja se sam

među vama potpisat znam.

Kažiprst reče njemu u lice:

-Sve su to samo obične trice.

Možeš ti biti najveća zvijer,

al' samo ja pokazujem smjer

kad netko s pravog puta sklizne,

a osim toga jezik me lizne

svaki put kada knjigu listam

i ja od sreće sav zablistam.

Srednjak im reče: -Šutite oba,

ne vrijedi to vam pišljiva boba;

može on biti najprednjiji,

ali ja sam najsredniji!

Na sebi imam i krupne kvrge,

odlične kad se daju čvrge.

Prstenjak reče:- Fućkam na to,

na sebi nosim čisto zlato,

to možda može od vas svak,

ali samo ja značim brak.

Na to im reče prstić mali:

-Nek se čim hoće svatko hvali,

ja ipak imam najbolji štos,

najljepše od svih znam kopat nos!

Šaka se tada naglo stisnu

i prsti više ni da pisnu.

Pjesmica „Jedna je mačka bila vitka“ pojavljuje su u ovm ciklusu pjesama pod

nazivom: „Uobražena mačka i zamišljeni miš.“

Smatram da je pjesma napisana u jako lucidnom tonu, kao da se svijet živahnih,

pokretljivih, često raspojasanih i razuzdanih crtića, osobito onih modernih, sa svojim

grotesknim pretvorbama te izuzetnom dinamikom i maštovitošću, sunovratio u

stihove Paljetkovih pjesama- priča. Smatram da je i njegova poetika plošno, likovno

određena, ali i neomeđena zbog bogatstva zvukova i već spomenute jedinstvene

lucidne igre.

Upravo zbog svojih karaktera koji su izrečeni u samom naslovu pjesmice se ponovo

ništa nije dogodilo između mačke i miša.

Pjesmica „Mačka- vodič“ specifična mi je upravo zbog toga jer je ovdje prikazan

završetak između mačke i miša; nažalot loš za miševe.

Navela bih pjesmu u cjelosti, upravo zbog njenog novog specifičnog karaktera.

Ona glasi ovako:

Jedna je mačka, lijepa kao sličica,

bila turistička vodičica.

Ljubičaste je imala sandale,

zeleni šešir i crne očale,

i nosila je veliku bursu;

radila je u „MIJAU-TURSU.“

I kad je sunce i kad su kiše

vodila je po gradu miše,

i fureste i naše, turiste,

miše bankare, miše juriste,

sirevlasnike i proste lere,

play-miševe i penzionere.

Dubrovačke znamenitosti,

slikovitosti, kamenitosti,

tumačila im ona je, šprehala,

od toga bi se sva uspijehala,

i rep i brk joj bijaše mokar;

i na Lovrijenac i na Bokar

vodila ih je, sve im spjegavala,

s golubima ih fotografavala;

i kad bi lijepo sve im pokazala,

jednog barem tad bi smazala.

U pjesmici „Mačka na carinarnici“, pjesnik govori o tome kako je mačka „ švercala

traperice iz Trsta.“ ( U sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, taj „biznis“ bio je

svakodnevnica“, bilo je malograđansko pitanje prestiža skoknuti u Trst po „ krpice.“)

 Smatram da će pjesme o mačkama i miševima živjeti svoj život, otvoreni svim

oblicima percipiranja. Treba im ostaviti tu slobodu, taj zanos nezauzdanog

stvaralaštva iz kojega je potekla.

Slijedeći ciklus pjesama iz spomenute zbirke zove se „Barbaradora.“

Inače smo u prethodnim zbirkama vidjeli kako pjesnik daje naslove ciklusima zbirko

po njihovim napoznatijim pjesmama. Naime, ovo nije naslov pjesme, nego

ukomponirana imena Barbare i Dore kojima je većina pjesmica u ovom ciklusu

posvećena.

Barbari je dosta pjesmica posvetio, a meni osobno najljepša je: „ Pahuljice.“

Glasi ovako: Pahuljice snježne

vrlo su nježne.

Čim s neba na zemlju spuze,

pretvore se u suze.

Dok se u zraku viju,

vedro se, vedro smiju.

Pjesmica mi se jako sviđa upravo zbog zbog svog nježnog i melankoličnog tona; a i čini mi se

kao da je pjesnik usporedio Barbaru s pahuljicom.

Nije spomenuo njeno ime u pjesmici, ali je ispod naslova pjesmice naveo da je posvećeno

njoj. Također je u pjesmici „Kesteni“ napisao ispod pjesmice da je pjesmica posvećena

Barbari.

Što se tiče pjesmica o Dori, spomenuti ću pjesmicu „Konkurencija“.

Stihovi glase: