Tehnološka izvedivost i etička dopustivost

Tehnološka izvedivost i etička dopustivost je problem o kojem se najčešće raspravlja u okviru

bioetike. Bioetika je disciplina koja se bavi proučavanjem ljudskog djelovanja na području cijelog
života, ali većinom na području biomedicinske znanosti s osobitim naglaskom na moralne vrijednosti i
načela. Problem nailazi kada neki tehnološki napredak, istraživanje ili otkriće nije etički primjereno tj.
dopustivo. Postoje brojna područja koja se proučavaju u bioetici, a to su: nastanak i rađanje
čovjeka( uključuje umjetnu oplodnju, sterilizaciju i kontracepciju), genetiku ( proučavanje i
modificiranje genoma, matičnih stanica i kloniranje), pitanje ljudskog embrija ( uključuje pitanje
pobačaja, prenatalne dijagnostike, eksperimenata nad embrijima),starosti (eutanazija, palijativna
medicina, bol), smrt (samoubojstvo, smrtna kazna, obrana u ratu, ubojstvo), odnos prema okolišu i
prava životinja.

Razvoj znanosti i tehnologije u 19. i 20.st. potaknuo je zainteresiranost javnosti za socijalne posljedice
primjene znanstvenih postignuća , a posebice za već postojeće (eutanazija) i nove (kloniranje)
bioetičke dileme. Danas, u 21.st. postoje mnogi znanstvenici koji se protive bioetičkim načelima i
vrijednostima. Oni smatraju da je tehnološki napredak neizbježan i da bi uloga bioetika trebala biti
osvješćivanje naroda o mogućim problemima koji se tu nalaze,a ne donošenje zaključke o onome što
je ispravno, a što nije. Oni koji zastupaju to mišljenje zalažu se za ideju da će tehnološki napredak,
pogotovo na području genetike i vezano uz pitanje ljudskog embrija dovesti do liječenja i otkrivanja
brojnih bolesti te time do spašavanja i poboljšanja mnogih života. Rana saznanja o problemima npr.
u fizičkom i mentalnom zdravlju mogu omogućiti da se oni riješe ili barem da se posljedice ublaže.
Oni smatraju da će napredak u tim područjima dovesti do napretka cijelog čovječanstva ne samo u
sadašnjosti već i u budućnosti. S druge strane mnogi smatraju da se s takvim stavom ugrožava ljudski
identitet. Modificiranjem, prepravljanjem ili kloniranjem ljudskih gena, stanica itd. gubi se ljudskost i
posebnost svakog čovjeka. Postavlja se pitanje: „Hoće li se prema klonu odnositi na isti način kao i
prema ostalim ljudskom bićima? Hoće li se oni smatrati manje vrijednim? Hoće li roditelji moći
doslovno „sagraditi“ svoje dijete tj. odrediti koje osobina hoće ili neće imati?“ Također oni koji se
tome protive naglašavaju kako se mnoge tehnike mogu koristi u iznimno zle svrhe koje bi mogle
izazvati na kraju više lošeg nego dobrog. Protivnici ne-etičkom tehnološkom razvoju naglašavaju kako
se takav pristup također protivi brojim moralnim vrijednostima različitih religija te da čovjek na taj
način ponovno pokušava se „igrati Boga“ i narušiti već ustaljene prirodne procese.

Moje mišljenje se većinom temelji na argumentima koje sam navela. Iako smatram da je tehnološki
napredak neizbježan snažno vjerujem da : „iako je sve moguće, nije sve korisno“. Brojne tehnike kao
npr. prenatalna dijagnostika ili umjetna oplodnja su u umjerenim količinama prihvatljive, ali smatram
da je kloniranje ljudi i modificiranje ljudskog genoma korak „pre daleko“. Mnoge od tih metoda bi
bile samo još jedan čovjekov pokušaj uništavanje već postavljenog reda tj. hijerarhije u prirodi.
Također mnoga područja i tehnike koje znanstvenici smatraju prihvatljivima još uvijek u ovoj fazi
pokušaja i pogreške poput abortusima i eksperimentiranjem na embrijima ja osobno smatram ne
samo neprihvatljivima već krajnje užasnima.