Aktualni Izazovi U Zaštiti Ljudskoga Života

Ivan Kešina, AKTUALNI IZAZOVI U ZAŠTITI LJUDSKOG ŽIVOTA
AKTUALNI IZAZOVI U ZAŠTITI LJUDSKOG ŽIVOTA

Ivan Kešina
Sažetak
Autor analizira aktualne izazove u zaštiti ljudskog života: početak
individualnog života i status embrija, prenatalnu dijagnostiku i terapiju,
pobačaj, genetičko inženjerstvo i kloniranje, eutanaziju i potpomognuto
samoubojstvo.
Dar života koji je Bog Stvoritelj povjerio čovjeku izložen je velikim
prijetnjama. Nasuprot moćnoj kulturi smrti koja ne može osigurati trajni
mir i pravdu, stoji kultura života koju najvjerodostojnije i najangažiranije
brani Ivan Pavao. Tako Papa naglašava: "Ako želiš mir, radi za pravdu.
Ako želiš pravednost, štiti život. Ako želiš život, prigrli istinu." Ovo je
program koji se odnosi na sve ljude dobre volje.
Stoga je neophodno potrebno kroz naše dodatne napore raditi u prilog
kulturi života, te se na taj način obraniti od, po život uništavajućih
tendencija kako bismo probudili strahopoštovanje prema životu.
Ključne riječi: život, prenatalna dijagnostika, pobačaj, genetičko
inženjerstvo, eutanazija, odgovornost
Uvod
Na svijetu nema savršenijeg, ljepšeg, ali i čudesnijeg oblika postojanja od
života. To je jedan fantastičan proces, blagoslov i dar kojim je blagoslovljena i
obdarena priroda i čovjek u njoj.
Želimo li objasniti značenje pojma život naići ćemo na mnoge zapreke. Još
nikome nije uspjelo do kraja razjasniti tu tajnu, te precizno i jasno definirati
93
ODGOVORNOST ZA ŽIVOT, Zbornik, Baška Voda, 1999.
pojam života. U nedostatku toga, pokušavaju se pružiti opisne definicije

života. 1 O životu općenito, o tome što je on i zašto postoji, kako je nastao
(biogeneza) i kako se razvio u prekrasnu lepezu tolikih životnih oblika
(filogeneza), govore nam prirodne znanosti (osobito biologija s njezinim
mnogobrojnim granama).
Ljudski život koji se odvija u kontinuitetu od trenutka čovjekova začeća,
preko njegovog rođenja, djetinjstva, mladenačkog doba, njegove zrelosti,
starosti i na kraju, smrti, predmetom je istraživanja različitih znanosti.2 Etika
kao kategorički normativna znanost proučava ljudsko djelovanje u dimenziji
njegove ispravnosti, tj. u odnosu prema dobru.
Znanstveno-tehnološki napredak na području biologije i medicine s
mnogim iznenađujućim otkrićima, doveo je čovjeka do pomisli kako gotovo
sve zna i sve može. Međutim, usporedo s porastom čovjekovog znanja i moći te
silnim promjenama na području znanosti koje zahvaćaju u život i zahtijevaju
nova promišljanja i nova etička vrednovanja, trebala bi rasti i njegova etička i
moralna odgovornost. Prije otprilike tri desetljeća, pojavila se na području etike
nova disciplina bioetika 3 , koja posreduje međusobne utjecaje biologije,
medicine i etike. Ona "proučava i vrednuje ljudsko djelovanje na području
1
Život, taj najveći eksperiment prirode, nastao na Zemlji u razdoblju prije 3,8 do 3,5
milijardi godina, neki definiraju kao "stanje bića od rođenja do smrti, ukupnost funkcija
individualizirane i organizirane tvari." V. ANIĆ, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb
1994, str. 1255. Drugi život objašnjavaju nabrajajući ono što ga karakterizira:
stanična građa (svako živo biće je građeno od jedne ili više stanica), individualnost
(svako živo biće je u većoj ili manjoj mjeri nedjeljiva cjelina i postoji kao jedinka ili
individuum), aktivni rast (povećavanje mase i volumena svoga tijela), metabolizam
(sposobnost izmjene tvari i energije), razmnožavanje (kojim se održava neprekidan
slijed jedinki kroz generacije), nasljeđivanje (posebnim zakonitostima preci predaju
potomcima dio svojih svojstava), varijabilnost (koja je posljedica mutacija),
podražljivost (sposobnost reagiranja na podražaje), pokretljivost (sposobnost promjene
položaja u prostoru), evolucija, itd. Kolikogod ga je teško definirati, život nije
apstraktan pojam, već stvarno postoji u jednom živom, konkretnom nosiocu u točno
određenom obliku što ga nazivamo živo biće.
2
Ljudski život nakon rođenja prolazi kroz četiri razdoblja: djetinjstvo - mladost -
zrelost - starost, čime se slikovito odražava i "život" astronomskih dana: zora - jutro -
podne - večer ili godina: proljeće - ljeto - jesen - zima.
3
Pojam bioetika potječe od grčke riječi bios = život i ethos = ćudoređe. Dakle etika
života predstavlja ćudoredno promišljanje i vrednovanje života i svega onoga što je
vezano uz život. U najširem smislu riječi bioetika se može smatrati: 1. moralnim
istraživanjem o fenomenu života uopće; 2. proučavanjem etičkih problema svih živih
bića; 3. medicinskom brigom o životu i zdravlju ljudi, tzv. humana bioetika. Opširnije
usp. Ž. BEZIĆ, Etika života, Đakovo 1995, str. 163-172.
94
znanosti o životu i brizi za zdravlje, u svjetlu moralnih vrednota i načela;

obuhvaća područje nastajanja života, rađanja, zdravlja, bolesti, umiranja, smrti,
kvalitete života, istraživanja i pokusa, kao i njihovog pravnog i društvenog
normiranja."4 Bioetika nije više samo jedna disciplina. Ona je stvorila svoje
institucije. Postoji već cijela piramida etičkih komiteta: profesionalnih,
bolničkih, poduzetničkih, nacionalnih, nadnacionalnih, itd. Pitanja bioetike
prodrla su u gotovo sve pore društvene zajednice, čemu su doprinos dali
medicinari, biolozi, filozofi, teolozi, pravnici, sociolozi, političari, a osobito
sredstva društvenog priopćavanja. Svjedoci smo nastajanja bioprava i
biozakona kao problema nastalih u okviru zakona. Danas je očito kako se ne
može govoriti o zaštiti ljudskog života, a da se ne postavi problem okoliša,
čime se dodiruje jedan dalji ekspanzivni pravac bioetike, naime onaj ekologije.5
Broj znanstvenih članaka, knjiga i sličnih publikacija o ovoj problematici
već je odavno postao nepregledan, a s vremenom se još više proširilo područje
istraživanja. Znanstvenici u vodećim bioetičkim istraživalačkim centrima i
sveučilištima u svijetu imaju savjetodavnu ulogu u kontekstu rasprava o
početku ljudskog života, oplodnje in vitro, prenatalne dijagnostike, zaštite
života majke i nerođenog djeteta, liječenja djeteta u majčinoj utrobi, pobačaja,
pokusa i eksperimentiranja 6 s nerođenim i rođenim čovjekom, genetičkog
inženjerstva i terapije gena, kloniranja biljnih i životinjskih vrsta pa i samoga
čovjeka, presađivanja organa, skrbi o starima, bolesnima i nemoćnima,
hospicijima, eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu, smrti mozga, itd.
U ovom radu želimo, u kontekstu sukoba između kulture smrti i kulture
života, ukazati na područja ljudskog života u kojima je on osobito ugrožen. Pri
tome nam nije stalo do toga da budemo u pravu, već nam je više stalo do samih
pitanja, do čovjeka, svetosti, dostojanstva i nepovredivosti njegova života i do
njegova odnosa prema Bogu. Ovaj odnos je odnos ljubavi pa bi se i sve
zapovijedi i sve zabrane trebale shvatiti kao izraz ljubavi. Svjesni smo da ovo
izlaganje može biti nepotpuno, ali i da može pružiti povoda za diskusiju i
produbljivanje naših razmišljanja o životu uopće.
4
V. POZAIĆ, Čuvari života, Radosti i tjeskobe djelatnika u zdravstvu, Zagreb 1988,
str. 11. Da bi mogla kvalitetno obavljati svoj posao bioetika treba biti neprestano u
dijalogu s drugim znanostima kao što su biologija, medicina, psihologija, ekologija,
antropologija, sociologija, pravo, filozofija, teologija, ...
5
Opširnije usp. E. SGRECCIA, Bioetika danas - nade i problemi, Obnovljeni život
54 (1999), 1, str. 7-21.
6
U znanstvenim krugovima se danas radije govori o istraživanjima na čovjeku.
Međutim, bez obzira koji izraz izabrali, dolazimo do istoga: ne radi se više o pokusima
na čovjeku, već sa samim čovjekom, što znači da je sam čovjek postao predmet
eksperimentiranja.
95
1. Kultura smrti ili kultura života?

Ljudski život, kao i život općenito, u svojoj kontingeciji je ograničen,
konačan, krhak i ranjiv. On je na zemlji u trajnoj opasnosti. Nitko nije zaštićen
od bolesti i nesreća, nitko ne može izbjeći smrti. Ove opasnosti koje su životu
kao takvom svojstvene, treba razlikovati od ugrožavanja života kojega je
uzročnik sam čovjek. 7 Opasnosti po život dobile su na intenzitetu osobito
znanstveno-tehnološkim napretkom za kojeg se očekivalo da bi mogao
omogućiti život u blagostanju, zdravlju, miru i sreći. Porast
znanstveno-tehničkih mogućnosti doveo je do uništavanja prirodnih uvjeta i
zdravih temelja života, zagađenosti tla, vode i zraka; globalnih promjena
klimatskih uvjeta - Zemlja tako postaje toplija, klimatske zone se premještaju,
glečeri se tope, a morske površine rastu; fenomen staklenika i oštećenja
ozonskog omotača sve je izrazitiji; nekontrolirano se iskorištavaju fosilna
goriva, sijeku se šume i uništavaju prašume; jačaju, množeći se, potencijali za
masovna uništavanja: bojeve glave, topovi, tenkovi, helikopteri, borbeni
zrakoplovi itd.8 Uz to, razvoj prometnih sredstava izaziva negativne izravne i
popratne pojave; preziran odnos prema biljnom i životinjskom svijetu (osobito
na području eksperimentiranja sa životinjama, transporta životinja, držanja
kućnih ljubimaca što postaje maltretiranje i mrcvarenje).
Ovom nizu negativnih pojava trebali bismo pridodati i djelovanja protiv
života koja nisu, ili barem nisu neposredno, usko povezana sa znanstveno -
tehničkim napretkom čovječanstva, već ovise u unutarnjem stavu čovjeka, kao i
o duhu vremena u kojem on živi. To su različite vrste ovisnosti, zlostavljanja
djece i nasilja nad ženama, te pobačaji, zloupotreba perinatalne dijagnostike
protiv nerođenog bolesnog života, pa samoubojstvo, eutanazija i potpomognuto
samoubojstvo, itd.9
7
Opširnije usp. Kirchenamt der Evangelischen Kirche in Deutschland und
Sekretariat der Deutschen Bischofskonferenz (hrsg.), Gott ist ein Freund des Lebens:
Herausforderung und Aufgaben beim Schutz des Lebens, Trier 1989, str. 18-19.
8
Kako bismo donekle stekli uvid u količine novca koje se izdaju za sredstva
uništavanja spomenimo kako američki "nevidljivi" bombarder F-117 košta oko
devedeset milijuna DEM-a, a visokosofticirani B-2 preko tri milijarde DEM-a.
9
IVAN PAVAO II., pozivajući se na pastoralnu konstituciju Drugog vatikanskog
koncila o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, navodi kako postoje čini koji
po sebi samima i u sebi samima, neovisno o okolnostima, nisu nikad dopustivi, zbog
samog njihovog predmeta koji se protive poštivanju ljudske osobe: "Sve što se protivi
samom životu, kao što je ubojstvo bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazija pa i
svojevoljno samoubojstvo; sve što povređuje integritet ljudske osobe, kao što su
sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko
96
Iza svih navedenih oblika ugrožavanja života kriju se po život negirajući

stavovi i djelovanja, kojima je stalo samo do ostvarivanja vlastitih interesa i
profita, dok istovremeno ti stavovi i djelovanja ostaju ravnodušni i
beskrupulozni prema životu kao svetom daru kojega su i sami dio. S druge
strane, često su kod suvremenog čovjeka izrazito prisutni osjećaji besmisla i
straha pred budućnošću, napuštenosti i osamljenosti. Nije slučajno što su
duševna, psihička oboljenja danas u velikom porastu. Naime, događa se da
ljudi ponekad ne znaju zbog čega ili za koga žive. Prijetnje životu, s kojima se
čovjek svakodnevno susreće, znaju dovesti i do psihičkih opterećenja i
oštećenja.
U ovo vrijeme opće desakralizacije, tajne života i smrti su na poseban
način desakralizirane. I sami hipokratovski etos, koji je vrijedio preko 2 400
godina te bio program i nadahnuće liječničkoj službi, došao je kod jednog
dijela liječnika u krizu. I njihovo shvaćanje života je desakralizirano.
Kolikogod se činilo da svijet, uslijed procesa globalizacije, postaje sve
jedinstveniji na društveno-političkom, gospodarskom i
znanstveno-tehnološkom planu, ne može se ne uočiti kako je taj isti svijet
prepun suprotnosti kao npr.: sjever - jug, bogati - siromašni, razvijeni -
nerazvijeni... Svijet se polarizira i na kulturnom planu. Tako se u naše vrijeme
sve više govori o kulturi smrti koja se nadvila nad kulturom života i
civilizacijom ljubavi. Kulturi smrti, između ostalih nedaća, pripadaju pobačaj,
smrtna kazna i eutanazija. Može li Europa, u kojoj se godišnje izvrši pet
milijuna pobačaja, za sebe tvrditi kako je prijateljski raspoložena prema životu?
dostojanstvo, kao što su neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije,

ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i mladeži; zatim, nedostojni uvjeti rada,
...: svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku
civilizaciju više kaljaju one koji tako postupaju nego oni koji nepravdu trpe, i u
proturječju su sa Stvoriteljevom čašću." IVAN PAVAO II., Veritatis splendor (Sjaj
istine), Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve, (objavljena
u Rimu 6. kolovoza 1993.), hrvatski prijevod u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb
1998, 80. Začuđujuće je, u vrijeme kada temeljnim istinama katoličkog nauka prijeti
opasnost da se izobliče ili zaniječu i kad "nije više riječ o djelomičnim ili prigodnim
osporavanjima, nego o stavljanju moralne baštine na globalni i sustavni ispit, utemeljen
na određenim antropološkim i etičkim poimanjima ... a tradicionalni se nauk odbacuje
kad se govori o prirodnom zakonu, o univerzalnosti i trajnoj valjanosti njezinih propisa;
jednostavno se smatraju neprihvatljivima neka moralna učenja crkve;... dok bi se na
području morala mogao podnositi pluralizam mišljenja i ponašanja, prepuštenih
subjektivnoj individualnoj savjesti ili različitosti društvenih i kulturnih okolnosti"
(Veritatis splendor, 4.), da se tako važna enicklika prevodi na hrvatski gotovo šest
godina nakon njezina objavljivanja.
97
U prilog ovom razmišljanju idu drastični pokazatelji kulture smrti za istočnu

Europu. U Rusiji se npr. izvrši duplo više pobačaja nego što se rodi djece.
Smrtna kazna po kojoj se SAD svrstala u isti red s Iranom, Irakom, Jemenom
ili Pakistanom, isto je tako osobitost civilizacije smrti. Za oko 3400 osuđenih
na smrt u SAD-u moglo bi se reći kako su oni "morituru" u političkoj areni, a
sasvim je svejedno kako će biti pogubljeni. Važno je da će pravda biti
zadovoljena.10 Međutim, takva je pravednost uvijek u opasnosti pretvoriti se u
osvetu. Naime, već su klasici govorili kako se pravda bez milosrđa pretvara u
okrutnost i užas.
U zemljama socijalnog i konzumističkog blagostanja, rado se poziva na
slobodu pojedinca i slobodu savjesti, čime se ne želi priznati činjenica kako je
sloboda podređena istini. Papa Ivan Pavao II. piše u svojoj enciklici Veritatis
splendor da "samo sloboda koja se podvrgava Istini vodi ljudsku osobu do
njezina pravog dobra. Dobro osobe jest biti u Istini i činiti Istinu."11 Međutim,
ostaje pitanje: Što je istina? Na taj način se ponavlja pitanje onoga Pilata koji je
Istinu imao pred sobom, ali je nije želio vidjeti i prepoznati jer je galama
svjetine bivala sve jača (Usp. Mt 27, 24). Buka, galama i teror javnosti su ga
zastrašili. Čini se da bismo i u današnje vrijeme mogli govoriti o pilatistima, pa
i u krilu Crkve, koji se u svojim promišljanjima, odlukama i djelovanjima
ponašaju oportunistički podliježući tako galami i pritiscima mase.
Potpuna sloboda mišljenja pluralističkog društva u kojemu je, uz
pluralizam političkih opcija, pluralizam religija, prisutan i pluralizam istina na
moralnom planu, protivna je zahtjevu za objektivnom istinom i oprečna
temeljnom prirodnom pravu. Nikakvo pravo ne može biti naravnije ili
temeljnije od prava na život.
Dok Ivan Pavao II. propovijeda kako je istina svjetlo ljudskoga razuma, a
glad za istinom njegova temeljna značajka, današnja glad se gasi i zadovoljava
s fast-foodom sjetilnog i hedonističkog morala, u kojemu je sve dopušteno.
Konzumističko društvo zahtijeva mentalitet tipa: sve-odmah, i sve-je-moguće.
Takav mentalitet kao da pothranjuje ojađenu bespomoćnost čovjeka koji često
više ne zna tko je, odakle dolazi i kamo ide. Ili, kako to Ivan Pavao II. kaže:
10
U svjetskim razmjerima je poznat slučaj 38-godišnje Carle Faye Tucker, koja je
kao djevojka, u drogiranom stanju, zajedno s drugima počinila dvostruko ubojstvo.
Osuđena je na smrtnu kaznu, u zatvoru se obratila i postala ponizna kršćanka. Dojmljiv
je bio broj onih koji su se zauzimali za njezino pomilovanje, od pape do najbliže
rodbine ubijenih. Međutim milosti nije bilo i ona je u proljeće 1998. godine
pogubljena. Nevjerojatna je nemilosrdnost s kojom se sudstvo i politika SAD-a
ponašalo u ovom slučaju po načelu: "Pravednost po svaku cijenu."
11
IVAN PAVAO II., Veritatis splendor, 84.
98
"Čovjek više nije uvjeren da samo u istini može naći spas." 12 Zahtjevi za
tolerancijom, što je često pseudotolerancija, a čija značajka je ugnjetavanje
slabijega od strane jačega, potiskivanje istine većinom, pluralizmom, itd.,
izazvali su krizu oko istine, o čemu Ivan Pavao II. piše: "Čim se izgubila ideja
univerzalnosti istine o dobru, spoznatljive ljudskom razumu, neizbježno se
promijenio i pojam savjesti: ona se više ne razmatra u svojoj izvornoj
stvarnosti, odnosno kao čin inteligencije osobe, kojoj valja primijeniti
univerzalno poznavanje dobra u određenoj situaciji i tako izraziti prosudbu o
pravednom postupanju pri izboru ovdje i sada; orijentiramo se na to da savjesti
pojedinca dopustimo povlasticu da na autonoman način određuje kriterije dobra
i zla te da prema njima postupa. Takvo viđenje tvori cjelinu s
individualističkom etikom, prema kojoj se svatko nalazi suočen sa svojom
istinom, različitom od istine drugih. Dovedeno do krajnjih konzekvencija,
individualizam se pretače u negaciju same ideje ljudske naravi."13 Slično se
može reći i za slobodu koja se toliko uzdiže "te se od nje tvori apsolut koji bi
bio izvor vrijednosti"14, ali dok je uzdiže, "moderna kultura radikalno dovodi u
pitanje tu istu slobodu"15 Kad se sloboda odijeli od istine, pojedinci gube svoje
moralno usmjerenje, negiraju se univerzalne i nepromjenjive moralne norme,
koje su u službi osobe i društva, a na scenu stupa relativističko poimanje
morala.16
Sve do sada izrečeno, na neki način može razjasniti klimu raširene moralne
nesigurnosti i slabljenje subjektivne odgovornosti kod pojedinaca. Međutim,
kako naglašava Ivan Pavao II., očito je isto tako da "danas postoji sukob
između kulture koja potvrđuje, štiti i slavi dar života i kulture koja iz zakonske
zaštite nastoji isključiti cijele skupine ljudskih bića, onih koji se trebaju roditi,
najtežih bolesnika, nepokretnih i onih koji se smatraju ’nekorisnima’."17 Riječ
je o sukobu između kulture života i kulture smrti.18
12
Isto, 84.
13
Isto, 32.
14
Isto, 32.
15
Isto, 33.
16
Naglašavajući kako Crkva nije ni stvarateljica ni prosuditeljica univerzalnih i
nepromjenljivih moralnih normi, te dok ih odlučno brani ona služi pravoj slobodi
čovjeka i u toj se službi okreće svakom čovjeku, jer je svatko pozvan na poštivanje tih
normi Papa ističe: "Pred moralnim normama koje zabranjuju unutarnje zlo ni za koga
nema povlastica ni iznimaka. Biti gospodar svijeta ili zadnji ’bijednik’ na licu zemlje
ne nosi nikakvu razliku: pred moralnim smo zahtjevima svi apsolutno jednaki." Isto,
98.
17
Iz govora Ivana Pavla II., održanog 26. siječnja 1999. u Saint Luisu, prigodom
pastoralnog pohoda SAD-u, u: Informativna katolička agencija - Zagreb (IKA), Prilog
99
Nasuprot moćnoj kulturi smrti, čiji reprezentanti ne nastupaju otvoreno,

već djeluju iz pozadine ili mraka, kulturu života najangažiranije i
najvjerodostojnije zastupa i brani upravo papa Ivan Pavao II. On koristi svaku
prigodu kako bi progovorio o svetosti, vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga
života. Svjestan je kako kultura smrti ne može jamčiti trajni mir i pravednost.
Tajna pravoga mira je za njega u poštivanju ljudskih prava, a prvo među njima
je temeljno pravo na život. U tom duhu on piše u svojoj poruci za Svjetski dan
mira, 1. siječnja 1999.: "Pravo na život je nepovredivo. ... Prava kultura života,
kako jamči pravo doći na svijet onome koji još nije rođen, tako štiti
novorođenčad, osobito djevojčice, od zločina čedomorstva. Isto tako, ona jamči
onima koji imaju poteškoća u razvoju njihovih mogućnosti, te bolesnima i
starima odgovarajuće njege."19 Na drugom mjestu on kaže: "Ako želiš mir radi
za pravdu. Ako želiš pravednost, štiti život. Ako želiš život, prigrli istinu."20
Ovo je više od poruke, ovo je program koji se ne odnosi samo na one koji su ga
slušali, već na sve ljude dobre volje, vjernike i nevjernike. Zbog toga Papa
upućuje snažan apel svima i svakome, a ne samo kršćanima, da poštuju život,
da ga brane i ljube, te da služe životu, svakom ljudskom životu: "Pitanje života,
njegove obrane i promicanja nije povlastica samih kršćana. Ono pripada svakoj
ljudskoj savjesti koja teži za istinom i pažljiva je i brižna prema sudbini
čovječanstva. Radi se, uistinu, o vrijednosti koju svako ljudsko biće može u
biltenu IKA - vijesti, 28.01. 1999. - V.

18
Kulturu smrti aktivno podržavaju snažne kulturne, ekonomske i političke struje,
nositeljice jednog shvaćanja učinkovitosti društva. Ovdje je riječ o ratu moćnih protiv
slabih i nemoćnih. Život koji se smatra beskorisnim ili nepodnošljivim teretom, sa
svojom bolešću, svojim hendikepom ili samom svojom prisutnošću dovodi u pitanje
blagostanje ili običaje života onih koji su napredni, moćni i bogati. Ova zavjera protiv
života ne odnosi se samo na pojedine osobe i njihove sudbine, već na svjetskoj razini
zahvaća odnose među narodima i državama. U ovoj zavjeri protiv života sukrivci su i
sredstva društvenog priopćivanja koja šire u javnom mnijenju onu kulturu koja
predstavlja pribjegavanje pobačaju, eutanaziji, smrtnoj kazni, itd., kao znaku napretka i
osvajanju slobode, dok bezuvjetne stavove u korist života prikazuje kao neprijatelje
slobode i napretka. Opširnije usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae (Evanđelje života),
Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, (objavljena u Rimu 25. ožujka
1999.), Zagreb 1995, 12-17.
19
IVAN PAVAO II., U poštivanju ljudskih prava tajna je pravoga mira, Poruka za
proslavu Svjetskog dana mira 1. siječnja 1999, br. 4, u: Dodatak biltenu IKA - vijesti od
23. 12. 1998. - I.
20
Ovim riječima je Ivan Pavao II. sažeo svoju poruku mladima kojih se koncem
siječnja u Saint Luisu okupilo preko 120 000. Citirano prema: IKA- Prilog biltenu IKA
- vijesti od 28. 01. 1999. - VI.
100
svjetlu razuma dokučiti, i zato se nužno odnosi na sve."21 Ono što je potrebno
jest zajednički napor svih na očuvanju života. Da bi se to moglo ostvariti nužno
je potrebno uočiti kako je život općenito, pa onda i ljudski život uistinu
ugrožen. Kako bismo se vjerodostojno i trajno mogli boriti za očuvanje života,
ne smijemo se dovesti u situaciju da se okrenemo samo jednom određenom
obliku ugrožavanja ljudskoga života, a da o drugim oblicima njegova
ugrožavanja šutimo.22
Smatrajući kako je ugrožavanje života na zemlji poprimilo globalne
razmjere, protiv čega bi se trebalo boriti, mnogi ljudi smatraju manje važnim
zauzimati se za svaki konkretni, pojedini ljudski život. Prema njihovom
mišljenju, polemike i svađe koje se vode oko pojedinih slučajeva pobačaja,
eutanazije ili nedovoljnog poštovanja prema životu koji se približava svome
kraju, ne mogu se uspoređivati niti dovoditi u bilo kakav odnos sa
ugrožavanjem cjelokupnog čovječanstva kroz mnoštvo atomskih, hidrogenskih
i drugih bombi. Međutim, ovakva stajališta su moralno nedopustiva jer je svaki
pojedini ljudski život vrednota u sebi. Kao što se ugrožavanjem svakoga
pojedinog ljudskog života prezire život općenito, tako se štiteći svaki pojedini
ljudski život, štiti život uopće.
2. Aktualni izazovi u zaštiti ljudskog života
21
Isto, 101. Razumljivo je da se Papa na poseban način obraća katolicima. Tako se
on 27. siječnja 1999. za vrijeme misnoga slavlja u "Trans World Dome", jednom od
najvećih pokrivenih stadiona SAD-a, pitao s američkim katolicima: "Kao vjernici, kako
to da ne možemo shvatiti da su pobačaj, eutanazija i potpomognuto samoubojstvo
užasno odbacivanje dara Božjega života i ljubavi? I, kao vjernici, kako to da ne
možemo osjetiti dužnost da bolesnicima i patnicima pružimo toplinu naših osjećaja i
potporu koja će im uvijek pomoći da prihvati život? Iz govora Ivana Pavla II. prigodom
pastoralnog pohoda SAD-u 27. siječnja 1999., u: IKA, Prilog biltenu IKA-vijesti od
28.01.1999. - V.
22
Onaj koji se zauzima za zabranu pobačaja ne može mirno promatrati kako se
arsenali naoružanja povećavaju - i obrnuto; onaj tko želi zaštiti ljudske embrije od
eksperimentiranja na njima u laboratorijima, trabao bi se zauzimati i za život
nerođenog djeteta u utrobi majke - i obrnuto; tko se zauzima za kvalitetniju zaštitu
životinjskih vrsta, kao i za veće poštovanje prema životinjskom životu općenito, taj bi
se trebao maksimalno angažirati za pravo na život svakoga ljudskog bića - a u principu
bi trebalo biti i obrnuto.
101
Činjenica koja se često naglašava kako je ljudski život dar Božji, ne

isključuje obvezu čovjeka da preuzme odgovornost za život.23 Ovo se može
ostvariti samo poštovanjem i nepovredivošću dostojanstva ljudskoga života
od njegova početka do kraja. Dostojanstvo je vrednota osobita životu i nitko
nema pravo čovjeku je oduzeti. Zaštita ljudskog života koja se izvodi iz
čovjekova dostojanstva trebala bi vrijediti na jednak način i od samoga početka
za sve ljude. Nju se ne smije učiniti ovisnom o razvojnim stadijima ili
čovjekovom zdravstvenom stanju, jer bi time ta stanja dobila značenje
selekcijskih kriterija. Ljudski život je u svom dostojanstvu samo onda zaštićen i
osiguran, kada je u načelu isključena svaka mogućnost manipuliranja s njim.
Ova temeljna etička odrednica je mjerodavna i za sljedeća problematična
područja u kojima je ljudski život osobito ugrožen i na koja se želimo osvrnuti,
a to su: početak individualnog života i status embrija, prenatalna dijagnostika i
terapija, problem pobačaja, genetičko inženjerstvo i kloniranje, eutanazija i
potpomognuto samoubojstvo.
2. 1. Početak individualnog života i status embrija

Pitanje o početku ljudskog života postalo je osobito aktualno u kontekstu
rasprava o pobačaju i eksperimentiranju na embrijima.24 Rasprava o početku
ljudskog života je kroz povijest rezultirala različitim teorijama.
Katolička tradicija držala je da se duša ulijeva (infusio animae) u embrij
prvog časa začeća.25 Ovo stajalište je i danas najraširenije među medicinarima,
prirodoznanstvenicima, teolozima i filozofima. Ono kaže da ljudski život
započinje u trenutku spajanja haploidne ženske - jajne stanice sa haploidnom
muškom spermalnom stanicom, odnosno oplodnjom koja se ne može
23
"Dar života što ga je Bog stvoritelj i Otac povjerio čovjeku, od njega zahtijeva da
bude svjestan njegove neprocjenjive vrijednosti i za nj preuzme odgovornost."
Kongregacija za nauk vjere, Dar života (Donum vitae), Naputak o poštivanju ljudskog
života u nastanku i o dostojanstvu rađanja, (22. veljače 1987.), Zagreb 1987, Uvod 1.
24
Znanstvenici koji zahtijevaju odobrenje vršenja pokusa i eksperimenta s
nerođenim čovjekom, radije govore o istraživanjima na čovjeku.
25
Ovo se odražavalo i na liturgijsku godinu: tako se blagdan začeća BD Marije
Isusove majke slavi 8. prosinca, a blagdan njezina rođenja 8. rujna; začeće Isusa
Krista slavi se 25. ožujka, a blagdan njegova rođenja 25. prosinca. Poslije su se kroz
povijest ipak razvila dva različita mišljenja. Albert Veliki govori o časovitom ili
simultanom oduhovljenju besmrtnom dušom u prvom času začeća. Toma Akvinski
govori o sukcesivnoj animaciji. Prema ovoj teoriji u embrij se najprije ulijeva
vegetativna, potom senzitivna i na kraju besmrtna duša.
102
promatrati kao trenutačni događaj, već više kao proces. 26 Dakle, ostvariti
oplodnju, tj. začeće, znači ostvariti novo ljudsko biće, bez obzira kako ga mi
nazivali: zigota, blastula, gastrula, neurula, embrij, fetus ili ljudski plod. Svi
navedeni nazivi označavaju pojedine stadije početnog razvoja, ali mu nikako ne
mijenjaju narav, jer u svakom od tih stadija riječ je o pravom ljudskom biću.27
Međutim, svi ne prihvaćaju gore navedeno mišljenje. 28 Osobito je
diskutabilna teorija prema kojoj se period od časa fertilizacije do četrnaestog
dana razvitka naziva stadij pre-embrija. Predstavnici ove teorije kažu kako se
tek dva tjedna nakon oplodnje zna konačno hoće li će biti rođeno jedno ili više
26
Ovaj proces počinje prodiranjem spremija u jajnu stanicu (impregnacija) te
završava fuzijom staničnih jezgri (konjugacija). Oplođena jajna stanica (zigota)
programirana je da se može dijeliti, diferencirati, producirati hormone i enzime,
implantirati, razvijati organe, kosti, mozak i eventualno postati odrastao čovjek. Ono
što u njoj još nije realno ostvareno, prisutno je po svojoj mogućnosti.
27
Neki istočnjački narodi, osobito Kinezi i Koreanci, vjeruju kako su devet mjeseci
stariji od ostalih naroda, jer smatraju da život ne počinje rođenjem već začećem. Prema
njihovom shvaćanju, nakon rođenja smo već devet mjeseci stari, i to zato što život u
maternici naše majke i život poslije rođenja čine jedinstvenu cjelinu.
28
Neki autori misle da život počinje u momentu kad počinje trudnoća, tj. u momentu
ugniježdenja (implantacija, nidacija) oplođene jajne stanice u maternici majke (a to se
događa između 6. i 7. dana nakon oplodnje) i tada se može govoriti o plodu. Oni
usmjeravaju pozornost na činjenicu da se između polovine i dvije trećine oplođenih
jajašaca neće nikada uspjeti ugnijezditi u maternici majke te će neopaženo propasti.
Predstavnici ovog mišljenja ne žele prihvatiti da se sve te oplođene jajne stanice mogu
smatrati čovjekom u pravom smislu te riječi.
Drugi, opet, kažu kako je moždana kora odlučujuća za proces individualizacije.
Ova je teorija nastala u svezi s teorijom moždane smrti kao koncu čovjekove osobe.
Ako se kao jedan od kriterija smrti uzima prestanak moždane aktivnosti, onda bismo
možda mogli za početak ljudskog života uzeti moment kada se prvi pokazatelji prisutne
moždane aktivnosti mogu objektivno dokazati, tj. sa pojavom kore velikog mozga
(između 40. i 70. dana razvoja embrija). Međutim, zašto bi ljudski život započeo ondje
gdje se kora velikoga mozga može anatomski i funkcionalno prepoznati a ne već tamo
gdje je biološki programirana?
U pravnoj literaturi se život prije rođenja označava kao "plod", a tek nakon rođenja
se upotrebljava pojam osoba ili čovjek. Trenutak rođenja je za pravne izričaje od
posebnog značenja, jer tada započinju novi odnosi čovjeka prema društvu, koji su u
ovoj formi, prije rođenja bili nemogući. Istina je da trenutak rađanja ima u čovjekovu
razvoju osobito značenje. Iz toga ne slijedi da se tek od trenutka rođenja treba govoriti
o oduhovljenju i o pravu na zaštitu ljudskog života.
Rosmini je želio moment animacije identificirati s prvim intelektualnim činom
djeteta nakon rođenja. Međutim, duhovni život djeteta ne započinje naglo, već se
svijest javlja postupno i kroz dugi razvojni put.
103
djece (jednojajčani blizanci). U ovom vremenskom razdoblju moguće je i da se

dvije ili više oplođenih jajnih stanica stope u jednu i tako sazrijevaju u obliku
jednog čovjeka.29 Zato se, prema ovom mišljenju embrij u prva dva tjedna ne
naziva embrij, nego pre-embrij, čime mu se osporavaju prava i položaj embrija,
tj. čovjeka - osobe. Čini se kako se uvođenjem tako zvučnog i "znanstvenog"
termina, kojim se, budući da se ne radi o embriju, može postupati prema
"potrebama" ili nahođenju.30
Važna promjena u shvaćanju i prihvaćanju embrija dogodila se prije
nekoliko desetljeća. Naime, do sedamdesetih godina ovoga stoljeća pod
pojmom embrija se podrazumijevao isključivo život koji je nastajao i razvijao
se u majčinom krilu. Uvođenjem metode izvantjelesne oplodnje (In - vitro -
fertilizacija ili FIVET) pored embrija in vivo (u majčinom krilu) posla se ima sa
embrijima in vitro (u epruveti). Oplodnjom in vitro obično se oplodi više
jajašaca, a u maternicu se prenosi samo ono najbolje uspjelo. Što se događa s
"prekobrojnim" oplođenim jajnim stanicama? One mogu poslužiti u različite
svrhe: mogu se zalediti 31 i čuvati za eventualnu ponovljenu trudnoću ili
trudnoću neke druge žene, za proizvodnju kozmetičkih preparata; mogu se
pustiti da propadnu pa se onda začeti život baci u otpad ili dok su još živi s
njima se može eksperimentirati. Zvuči neshvatljivo da Internacionalno
udruženje ginekologa, u kojem je svaki ginekolog pojedinačno trebao položiti
Ženevsku formulaciju Hipokratove zakletve iz godine 1948., i izjaviti:
"Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka", 32 doduše priznaje
postojanje raznolikog spektra etičkih, kulturnih i religioznih vrijednosti s
obzirom na status pre-embrija, ali zaključuje kako su istraživanja na
29
Dakle, tek nakon ovog razdoblja, kada se konačno zna da li se jedan ili više
embrija dalje razvija, može biti govora o oduhovljenom ljudskom životu, jer je
poznato, da se, s jedne strane ljudska duša ne može dijeliti, a s druge strane, teško je
zamisliti da bi kod diobe stanica bila stvarana dodatna duša.
30
Tako se, prema preporukama u svezi etičkih pitanja glede porodiljstva i
ginekologije FIGO komiteta za studije etičkih aspekata humane reprodukcije kaže,
kako se istraživanja na pre-embrijima vrše "u svrhu proširivanja naših spoznaja o
razvojnom procesu, s ciljem poboljšanja terapije neplodnosti i kontrole reprodukcije,
kako bi se omogućilo genetsko istraživanje u smislu prevencije i liječenja urođenih
defekata." Internacionalna udruga ginekologa, Recommendations on ethical issues in
obstetrics and gynecology by The FIGO committee for the study of ethical aspects of
human reproduction, (u daljnjem tekstu FIGO komitet), srpanj 1997, str. 15. Za
predstavnike ovakvog mišljenja čovječji zametak je običan biološki materijal, nakupina
stanica ili amorfna masa pa za manipuliranje njime nema nikakvih etičkih zapreka.
31
Tako se danas govori o bankama ljudskih zametaka, iz čega nije teško zaključiti
kako su postupci umjetne oplodnje postali industrijom i trgovinom.
32
JLZ, Medicinska enciklopedija, Zagreb 1967, sv. 2, str. 38.
104
pre-embrijima etički prihvatljiva "kada imaju za cilj poboljšanje ljudskog

zdravlja".33 Ovdje se ljudsko zdravlje shvaća u globalnom, općeljudskom, a ne
u smislu zaštite zdravlja svakog pojedinog čovjeka.
U šestoj točki preporuka FIGO komiteta kaže se da "udruga nije uspjela
postići suglasje o tome moraju li se istraživanja ograničiti samo na višak
pre-embrija ili trebaju u taj proces biti uključeni i pre-embriji specijalno
proizvedeni za istraživanje"34 Činjenica je kako su tehnike oplodnje in vitro
toliko napredovale da je sve manje potrebno dobivati "prekobrojne" embrije
koji bi poslije poslužili kao potrošni materijal pri raznim pokusima. Ostaje
pitanje smije li se oplodnjom in vitro proizvoditi embrije kako bi se s njima, u
znanstvene svrhe, vršila eksperimentalna istraživanja?
Naputak o poštivanju ljudskog života Donum vitae sažima razna
filozofsko-teološka mišljenja kao i izjave crkvenog Učiteljstva i kaže: "Od
prvog časa svoga postojanja, tj. otkad se uobliči kao zigota, plod ljudskog
rađanja zahtijeva bezuvjetno poštovanje koje dugujemo ljudskome biću u
njegovoj tjelesnoj i duhovnoj cjelokupnosti. Ljudsko biće mora se poštivati i s
njime valja postupati kao s osobom od samoga njegova začeća, pa mu se stoga
od toga časa moraju priznati prava osobe, među kojima je prije svega
nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na život."35 Ovo naučavanje,
33
FIGO komitet, str. 15. Preporuke FIGO komiteta priopćava da se istraživanja
"na ljudskom pre-embriju ne bi trebala vršiti ako se željena informacija može dobiti
istraživanjima na životinjama", te da se za "istraživanja na pre-embrijima treba
dobiti dozvola odgovarajućih tijela ili etičkih komiteta". Isto, str. 15. Nije jasno zašto
se ne bi moglo vršiti pokuse na pre-embrijima ako ih se već ne smatra ljudskim bićima,
te zašto bi se moralo tražiti odobrenje etičkih komiteta? Čini se kako se navedenim
izjavama želi prekriti prave namjere ili planovi onih koji žele vršiti eksperimentalna
istraživanja s embrijima.
34
FIGO komitet, str. 15. Sljedeći eksperimenti smatraju se neetičnima te su kao
takvi zabranjeni: a) stvaranje identičnih ljudskih bića kloniranjem ili drugim načinima;
b) implantacija čovječjeg embrija u maternicu druge vrste; c) spajanje čovječjih gameta
s gametama druge vrste; d) držanje čovječjih zametaka in vitro dulje od 14 dana od
oplodnje; e) manipulacija genomom pre-embrija u svrhu liječenja bolesti. Usp., isto,
str. 15-16.
35
Donum vitae, I, 1. Na navedene riječi poziva se Ivan Pavao II. u svom govoru
sudionicima generalnog zasjedanja Papinske akademije za život, koje je 1997. godine
bilo posvećeno temi "Identitet i status ljudskog embrija". Ova tema je izabrana
prigodom desete obljetnice naputka Donum vitae (objavljenom 22. veljače 1997.). Papa
naglašava: "Potrebno je, naime, osloboditi istine koje se tiču ljudskog bića od svih
mogućih instrumnetalizacija, redukcionizma ili ideologije, u svrhu osiguranja potpunog
i savjesnog poštovanja dostojanstva svakog ljudskog bića, od samih početaka njegova
života." Prilog biltenu IKA - vijesti - 20. 02. 1997. - II.
105
koje je potvrđeno suvremenim dostignućima humane biologije, koja kaže da je

u zigoti koja nastaje oplodnjom, već uspostavljen identitet nove ljudske
jedinke, nastavlja se i u enciklici Ivana Pavla II. Evangelium vitae: "Ljudsko
biće se mora poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samog njegova
začeća pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, među
kojima je prije svega nepovredivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na
život." 36 Odgovarajući na gore spomenuto mišljenje kako se embrij u prvih
nekoliko dana ne može smatrati osobom Ivan Pavao II. ističe: "Od časa
oplodnje jajašca, započinje život koji nije očev ni majčin, nego novog ljudskog
bića koje se razvija samo od sebe. Neće nikad postati ljudsko ako nije bilo već
od tada."37
O moralnom vrednovanju istraživanja i eksperimentiranja s embrijima ili
fetusima Donum vitae naglašava "da bi bilo nedopušteno svako istraživanje, pa
i ono koje se ograničava na puko promatranje zametka, ako bi zbog
upotrijebljenih metoda ili zbog popratnih učinaka došla u opasnost tjelesna
cjelovitost ili život zametka."38
Naputak navodi potrebu razlikovanja eksperimentiranja s mrtvim
zamecima od eksperimentiranja na živim zamecima. Govoreći o pokusima s
mrtvim zamecima Naputak kaže: "Leševi zametka ili ljudskih plodova, bilo da
su namjerno ili nenamjerno pobačeni, treba poštivati jednako kao i smrtne
ostatke drugih ljudskih bića."39 O pokusima na živim zamecima se kaže: "Ako
su zameci živi, bilo da su za život sposobni ili nisu, moraju se poštivati kao i
sve druge ljudske osobe; ako nije izravno terapeutsko, eksperimentiranje sa
zamecima je zabranjeno."40 Ivan Pavao II. potvrđuje "da uporaba embrija ili
ljudskih zametaka kao predmeta za pokuse predstavlja zločin u odnosu na
njihovo dostojanstvo ljudskih bića, koja imaju pravo na isto dužno poštovanje
kao i rođeno dijete i kao svaka druga osoba."41 Iz navedenog je uočljivo kako
su moralno nedupustivi postupci koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse
- sve češće namjerno "proizvedene" pomoću oplodnje in vitro - bilo kao
"biološki materijal" za istraživanje i eksperimentiranje, bilo kao davaoce
organa ili tkiva za presađivanje zbog liječenja nekih bolesti. Dostojanstvo
ljudskog života zabranjuje da se s ljudskim embrijima služi kao materijalom ili
36
Evangelium vitae, 60.
37
38
Donum vitae, I, 4.
39
Donum vitae, I, 4.
40
Donum vitae, I, 4.
41
106
sredstvom za ostvarenje nekih drugih ciljeva. Dakle, istraživanja na embrijima

koja ne bi služila njegovom ozdravljenju, etički su nedopustiva.
2.2. Prenatalna dijagnostika i terapija

Prenatalna dijagnostika obuhvaća antenatalne preglede i praćenje
trudnoće.42 Postoje različite metode kojima se može pregledati dijete u utrobi
majke. Među njima se u pravilu razlikuju ne-invazivne od invazivnih. Između
ostalog, u ne-invazivne metode se ubraja i ultrazvučni pregled43 koji je po
sebi neškodljiv, te etički nije upitan.
U invazivne metode prenatalne dijagnostike ubraja se npr. amniocenteza,
tj. pregled plodne vode pomoću koje se može vrlo rano ustvrditi je li neki
embrij oštećen, tj. bolestan. Problem ove metode je u tome što ona nije
bezopasna za embrij ili fetus, što se objašnjava činjenicom da u otprilike jedan
posto slučajeva amniocenteza može dovesti do komplikacija, povrede fetusa, pa
i do njegove smrti. Zbog toga bi za ovu vrstu pregleda morali postojati vrlo
ozbiljni razlozi.
Zanemarimo li rizik komplikacija koje sa sobom nosi, glavni prigovor
prenatalnoj dijagnostici odnosio bi se na slučajeve kada bi dijagnosticiranje
teškog oboljenja ili malformacije djeteta postalo povod da trudnica izvrši
pobačaj. U takvim slučajevima liječnički pregled nerođenog djeteta postaje
poziv na potragu i uništenje zdravstveno prikraćenih, malformiranih fetusa. Tu
se radi o selektivnom pobačaju, tj. o odabiranju koje će se dijete roditi a koje
ne, a što je u suprotnosti s temeljnim načelima medicinske i kršćanske etike.
"To je eugenički pobačaj, čije se opravdanje u javnom mnijenju rađa iz jednog
mentaliteta krivo smatranog sukladnim sa zahtjevima ’terapeutike’ koji
prihvaća život samo u određenim uvjetima i koji odbacuje ograničenje,
hendikep, bolest."44 Namjera da se pod određenim uvjetima izvrši pobačaj, ni u
kojem slučaju ne može biti etička legitimacija za prenatalnu dijagnostiku. Na
temelju amniocenteze se može sigurno utvrditi spol djeteta, a spoznaja o tome
42
Prenatalna dijagnostika ima primarno za cilj informirati, a onda i savjetovati
trudnicu o zdravstvenom stanju njezina djeteta. Ovakve informacije mogu usrećiti
majku te je na taj način osloboditi straha i strepnji, ali mogu za nju biti i veliko
opterećenje.
43
Ultrazvučno ispitivanje danas je rutinski dijagnostički postupak koji omogućuje
da se brzo i jednostavno prikaže embrij ili fetus u čitavoj svojoj veličini i da trudnica
zajedno s liječnikom prati ne samo srčane akcije već i grube pokrete cijelog tijela ili
ekstremiteta.
44
IVAN PAVAO II., Evangelium vitae, 14.
107
nosi li majka muško ili žensko dijete može biti bitan činilac pri odluci o životu
ili smrti djeteta. Ovakva trudnoća naziva se "trudnoća na probu". 45 Ovakvi
postupci daju nam naslutiti kamo bi nas doveli postupci ako svijest i
odgovornost više ne bi mogle držati korak s tehničkim mogućnostima.
Posebno važnu ulogu u pitanjima prenatalne dijagnostike ima liječnik koji
trudnici mora priopćiti informaciju o zdravstvenom stanju njezina djeteta. 46
Liječnik je obvezatan, u kontekstu razgovora s trudnicom, priopćiti joj svoj stav
- pri čemu je potrebno pripomenuti kako je njegova misija biti na strani života,
tj. djeteta. 47 Posebna je uloga liječnika u nastojanju da na svoj način izloži
dostojanstvo i poštovanje koje pripada hendikepiranom djetetu kao i zdravom.
Iz svega navedenoga vidljivo je da prenatalna dijagnostika ima svoje
pozitivne i negativne strane. Njen problem nije u tome što bi ona, sama po sebi,
bila nešto loše, već u tome što vrlo lako može biti zloupotrebljena, zbog čega je
neki proglašavaju sasvim neprihvatljivom. Ipak, Kongregacija za nauk vjere
naglašava: "Ako prenatalna dijagnostika poštuje život, nepovredivost zametka i
ljudskog ploda te ako smjera njegovoj individualnoj zaštiti i liječenju" 48 ne
samo da je prihvatljiva, već je i poželjna.
Medicinska znanost trebala bi uvijek biti u službi čovjekova zdravlja i
života. To znači da i za liječenje nerođenih vrijede opća načela liječničke etike,
što u sebi uključuje poštovanje, čuvanje, liječenje i unapređenje ljudskog
života. Međutim, prije dok još prenatalna dijagnostika nije bila utemeljena,
rađala su se malformirana djeca koju se nastojalo ukloniti - ubiti na različite
načine, jer je to značilo osloboditi čovječanstvo od društveno beskorisnih i
štetnih elemenata.
45
Može se npr. dogoditi da neki bračni par koji želi dijete, ali je opterećen teškim
nasljednim oboljenjem, koje se najčešće očituje samo kod djeteta muškog spola, želi
samo dijete koje je prenatalno dijagnosticirano kao žensko, u protivnom slijedi pobačaj.
Još izraženiji primjer "trudnoće na probu" imamo kad se "ide za tim", da roditelji,
budući da već imaju dvije ili tri kćeri, žele dobiti sina. Prenatalna dijagnostika pomaže
im saznati hoće li dobiti žensko ili muško dijete, pa ako je dijagnoza "neprihvatljiva"
slijedi pobačaj, i tako nizom sve dok se ne ostvari želja.
46
I za samu moralnu dopustivost prenatalne dijagnostike potrebno je da roditelji
budu obaviješteni o čemu je riječ, koji su rizici, te koje su pozitivnosti takvih pregleda.
Oni se tu služe pravom na informaciju, a kako će se tom informacijom poslužiti ovisi o
njihovoj savjesti i odgovornosti.
47
To znači da ne savjetuje ili sugerira ubijanje života u nastajanju, ako je u pitanju
malformirano dijete, da poznaje najnovije mogućnosti liječenja bolesti, te da pruži
potporu i ohrabrenje roditeljima da se trudnoća nastavi.
48
Donum vitae, I, 2.
108
Međutim, kad se prenatalna dijagnostika toliko razvila da se sa sigurnošću

moglo dijagnosticirati zdravstveno stanje nerođenog djeteta, ostajala je samo
jedna dilema: malformirano dijete roditi ili ga pobaciti. Ipak, nakon što su
uslijed velikog napretka medicinskih znanosti općenito, omogućeni i prenatalni
medicinski zahvati, pojavila se i treća mogućnost, naime, liječiti embrij ili fetus
i nastojati mu spasiti život još u utrobi majke. Kao što je nad već rođenim
čovjekom moguće i, ovisno o zdravstvenim problemima, poželjno izvršiti
medicinski zahvat, Donum vitae kaže da se "dopuštenima moraju smatrati svi
zahvati nad ljudskim zametkom pod uvjetom da poštuju život i nepovredivost
zametka, da sami po sebi ne uključuju nerazmjerne opasnosti, već da su
usmjereni njegovu ozdravljenju, poboljšanju njegova zdravstvenog stanja ili
njegovu individualnom opstanku."49
Ivan Pavao II. pozitivno se izrazio o opravdanosti terapijskih zahvata na
ljudskom zametku: "U načelu, dobrodošlicom će se dočekati neki strogo
terapijski zahvat kojemu je svrha ozdravljenje od raznih bolesti, ..., uz
pretpostavku da se hoće istinski promaknuti osobna dobrobit pojedinca bez
nanošenja štete njegovoj cjelovitosti i bez pogoršanja uvjeta života." 50 Ivan
Pavao II. je svjestan da su mogućnosti liječenja prije rođenja još uvijek vrlo
male, pa u enciklici Evangelium vitae upozorava da se ti terapeutski postupci
često "stavljaju u službu eugenetskog mentaliteta koji prihvaća selektivni
pobačaj, da bi zabranio rođenje djece pogođene različitim vrstama
anomalija"51, te takav sramotan mentalitet treba osuditi.
Kako prenatalna dijagnostika, tako i prenatalna terapija nosi sa sobom
izvjesne rizike za dijete i za majku te se zbog toga traži osobit razlog za takvu
terapiju. Nameće se pitanje, što učiniti ukoliko dođe do sukoba interesa majke i
djeteta? U takvim slučajevima treba imati na umu da su majka i dijete dva
zasebna i jednakopravna subjekta i da je pogrešna tvrdnja da se u takvim
situacijama daje prednost životu majke nad životom ljudskog zametka.
Postavlja se pitanje smije li se liječiti majku i u situaciji kad u opasnost može
doći život djeteta koje nosi u svom krilu? Katolički moralisti odgovaraju da su
majka i liječnici dužni učiniti sve kako bi spasili život majke, te da ne smiju
učiniti ništa s namjerom da bi doveli u pitanje život začetog djeteta. Namjera
djelovanja mora biti isključivo dobra, tj. pozitivna.52 Naime, nitko nema pravo
49
Donum vitae, I, 3. Bez obzira na vrstu liječenja ljudskog zametka, i ovdje se
zahtijeva da, u skladu s deontološkim pravilima koja se tiču djece, roditelji trebaju biti
dobro informirani i da dadu za to svoj slobodan pristanak.
50
Citirano prema Donum vitae, I, 3.
51
IVAN PAVAO II, Evangelium vitae, 63.
52
Pri tome, npr. zbog uzimanja ili davanja majci određenih jakih lijekova, može se
dogoditi da strada začeti plod. Međutim, namjerno uklanjanje začetoga ploda ni jednog
109
žrtvovati nečiji život da bi spasio život drugoga. No, ako se liječeći majku,
doista primjerenim sredstvima s obzirom na njezino zdravstveno stanje dogodi,
kao neželjena posljedica, da umre začeto dijete, onda pri takvom slučaju ne
govorimo o grijehu.
2. 3. Problem pobačaja
Pobačaj koji se kao fenomen može pratiti kroz cijelu povijest čovječanstva
mogli bismo definirati kao namjerno ubijanje jednog još nerođenog čovjeka.53
Osobito su se nekoliko zadnjih desetljeća našega stoljeća razvili veliki pokreti
za i protiv pobačaja. Tri su glavna cilja za koje se zalažu predstavnici pokreta
za pobačaj: 1. Treba poštivati samoodređenje žene, jer ona odlučuje o sebi i
svojim interesima. Međutim u slučajevima pobačaja žena ne odlučuje samo o
samoj sebi već daleko više o drugome; 2. Treba suzbiti potajno izvođenje
pobačaja. Međutim, hoće li ozakonjeni pobačaj suzbiti tajnost i može li se
jednim zlom opravdavati drugo? 3. Spriječiti namjerni pobačaj u budućnosti. O
čemu se radi? Ustanove kojima se žena obraća za pobačaj pružale bi ženi
informacije o mogućnosti kontracepcije. Što bi bilo s trenutnom trudnoćom?
Znači li to: Ovaj put pobaciti, ali biti oprezniji u budućnosti? Zar bi se time u
budućnosti zbilja smanjio broj pobačaja? Zar mentalitet iz kojega izlazi
kontracepcija nije onaj isti mentalitet koji promiče pobačaj?
Zagovornici pobačaja navode različite indikacije u kojima bi pobačaj
mogao biti dopušten.
časa ne smije biti sredstvo očuvanja majčina života. Naime, dopuštanje jednog zla da bi
se postiglo dobro značilo bi nepoštivanje nepromjenljivoga moralnog načela da cilj, bez
obzira na to kako bio dobar i pozitivan, nikada ne može opravdati moralno zla ili loša
sredstva. Ako bi pobačaj bio sredstvo da se spasi majčin život, ni majka ni liječnici ne
smiju izvršiti pobačaj, jer bi učinili zločin odnosno grijeh.
53
Postoje i druga shvaćanja. Tako se abortus definira kao ubijanje "neke ’vrste
maline, ili bujajuće supstancije’, ili neke ’vrste morske meduze ili punoglavca’, ili
nekog embrionalnog ’tkiva’, ili - ili - ili ... što. Vrlo uzbudljivo zvuči ubijanje
’maline’, samo što se ona na sebi svojstven način ne razvija u šumi, nego u utrobi
žene." A. LAUN, Pitanja moralne teologije danas, Đakovo 1999, str. 22. Zbog toga
predstavnici navedenih "definicija" izbjegavaju nazvati pobačaj pravim imenom,
namjerno stvarajući individualnu i kolektivnu obmanu. Za njih pobačaj nije ubojstvo,
nego prekid trudnoće, čišćenje nakupina stanica, a umjesto da se govori o djetetu
govori se o pre-embriju, embriju, fetusu, plodu začeća, grumenu staničja, itd.
U hrvatskom jeziku se za tu vrstu hotimičnog ubijanja razvila riječ pobačaj, za razliku
od ubijanja rođenog djeteta, kada se govori o čedomorstvu. Svake godine se u svijetu
obavi 40 - 50 milijuna namjernih pobačaja, što odgovara broju žrtava Drugoga
svjetskog rata.
110
O socijalnim indikacijama govori se, kada se za opravdanje pobačaja

navodi teško socijalno stanje (siromaštvo, mali stan, ... itd.).
Etičke indikacije se spominju kad se radi o trudnoćama do kojih je došlo
na temelju silovanja ili drugih nečasnih načina. Međutim, iako je sam čin
silovanja strašan zločin, ubijanjem djeteta u utrobi majke užas silovanja se ne
uklanja iz svijeta u kome živimo, već se pobačajem čini zločin na zločin.
O eugeničkim indikacijama govori se kad se na temelju genetske analize
kod ljudskog zametka pretpostavljaju teška oštećenja. Takvo dijete bi se moglo
roditi bolesno i nesretno, predstavljalo bi veliki teret kako obitelji tako i
društvenoj zajednici, a moglo bi biti i prenositelj nasljednih bolesti. Zato je
bolje, misle zagovornici pobačaja, takvo dijete "ukloniti". Ovdje je riječ o
genetskom rasizmu i shvaćanju kako su zdravi dobri, a bolesni zli, pa je bolje
da ih nema. Ipak se čini kako suvremeni svijet daleko više trpi od moralno i
duševno defektnih negoli od genetski defektnih.
Medicinske indikacije nastupaju kad su ugroženi zdravlje i život majke.
Očito je kako se već u samom nazivu nalazi protuslovlje. Naime, medicinska
indikacija može biti samo u prilog zdravlja i života, a ne razlog za ubojstvo.
Budući da pobačaj nije moguće racionalno opravdati, zagovornici pobačaja
su izmislili gore spomenute "indikacije", a uz njih i mnoge druge razloge koji
bi ga mogli opravdavati. Ipak su to samo izmišljeni razlozi, dok je na djelu
sukob kulture smrti kojoj nije stalo ni do istine, kao ni do dostojanstva ljudske
osobe, a osobito joj nije stalo do života jer ne prihvaća Začetnika života - Boga
i kulture života i istine.
Da bi se olakšalo širenje pobačaja ulažu se goleme svote novca određene
za proizvodnju farmaceutskih preparata koji omogućavaju pobačaj bez
potrebe da se zatraži pomoć liječnika. Takav je slučaj pilula RU-486 54 ,
54
Ova se pilula pojavila na tržištu 1988. godine, najprije u Francuskoj, a potom i u
ostalim zemljama zapadne Europe, dok su Sjedinjene Američke Države odobrile
njezinu uporabu 1997. godine. Sadašnja verzija pilule upotrebljava se za izbacivanje
ugniježdenog zametka u stijenku maternice do četrdeset devetog dana trudnoće.
Međutim, već se radi na savršenijoj verziji ove pilule, koja će sprječavati ugniježdenje
zametka u stijenku maternice, te bi se nju moglo, tako se nadaju proizvođači, tretirati
kao kontraceptivno sredstvo. Ova pilula nije nipošto bezazlena i ne djeluje baš tako
bezbolno kako to neki žele prikazati. Već postoje čitave dokumentacije koje pokazuju
kako je ta metoda pobačaja podmukla i brutalna, a već na samom početku njezine
primjene bilo je više smrtnih slučajeva. Opširnije o ovoj problematici usp. A. S.
BURNSIDE, Zamagljena istina o RU-486, Obnovljeni život 54 (1999), 2, str. 223-238.
Unatoč žestokom protivljenju katoličke Crkve u SR Njemačkoj vlasti te zemlje su
1999. odobrile slobodnu prodaju pilule RU - 486. Tako je uz Francusku, Veliku
Britaniju i Švedsku postala četvrta zemlja u Europi u kojoj se ova abortivna pilula
111
znanstveno poznata kao mifepriston, koja se uvelike primjenjuje dijelom zbog

toga što se izbjegava kirurški pobačaj, a dijelom i zbog predstavljanja te pilule
kao kontraceptivnog sredstva, čime se čin pobačaja banalizira i tumači kao
regulacija menstruacije ili ga se definira pojmom kontragestija. Mnoge žene,
zavarane nazivljem ili pokušavajući zavarati same sebe neće biti sigurne da su
počinile pobačaj, a sve se događa u sferi privatnosti, u najranijoj fazi trudnoće i
diskretno. Ova pilula je abortivno sredstvo koje, kao teško moralno zlo, treba
osuditi.
Razmišljanju o izvršenju pobačaja uvelike se pripravlja teren, između
ostaloga, i na način dovođenja u sumnju trenutka spajanja ženske i muške
spolne stanice kao početka ljudskog života. Naime, u tom slučaju, pobačaj u
prvim tjednima više ne bi bio ubijanje čovjeka, već nekoga predoblika ljudskog
života. Nasuprot tome, suvremena znanost nam pokazuje kontinuitet razvoja
ljudskog života od samog njegova začeća. Dakle, ljudski je zametak jedno
razdoblje čovjekova života kao što su djetinjstvo, mladenaštvo, zrelost ili
starost. U svakom navedenom razvojnom stadiju radi se o čovjeku bez obzira
na broj stanica koje ga čine i oblike koje poprima tijekom njegova života, od
začeća do smrti. Bez obzira u kojem se životnom razdoblju nalazili, ljudi su u
mnogo čemu ovisni o drugima, čime im se ne odriču ljudska prava i ljudsko
dostojanstvo. Ovakav odnos i razmišljanje morali bi biti i prema djetetu u
utrobi majke. Takva humanistička vizija susreće se u medicinskoj tradiciji
europske civilizacije, počevši od najstarijih vremena.55
može legalno koristiti. Tu je odluku vlasti kölnski nadbiskup, kardinal Joachim

Meisner nazvao "crnim danom za Njemačku", istaknuvši kako je njemačka politika
pokleknula pred pritiscima kemijskog koncerna. Karl Lehmann, predsjednik biskupske
konferencije Njemačke, izrazio je žaljenje što je odlukom Saveznog instituta trudnoća
proglašena bolešću, a nerođeno dijete štetnom tvari koju treba odstraniti. Još izravniji je
bio münchenski nadbiskup, kardinal Friederich Wetter koji je rekao da se RU-486 ne
može nazvati lijekom, jer lijek liječi, dok pilula služi ubojstvu nerođenih. Opširnije usp.
Večernji list, 21. 07. 1999, str. 17.
55
Na početku te tradicije stoji glasovita "Hipokratova zakletva" u kojoj se mladi
liječnik, nastupajući u svoju službu, zaklinje "da neće dati ženi sredstvo za podmetnuće
ploda."
"Ženevska liječnička prisega" iz 1948. godine, koja predstavlja moderniziranu
Hipokratovu zakletvu, zadržava bitno isti stav prema pobačaju: "Ljudski ću život
poštovati od samoga začetka."
""Etički kodeks Hrvatskog liječničkog društva" koji je usvojen u Zagrebu 1993. godine
navodi kako će liječnik "poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati
zdravlje, sprečavati i liječiti bolest."
"Ustav Republike Hrvatske" usvojen i proglašen 1991. godine, u članku 21. kaže:
"Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne."
112
Papa Ivan Pavao II. se više puta izjasnio o zločinu pobačaja, što je osobito
došlo do izražaja u njegovoj enciklici Evangelium vitae. Vlašću koju je Krist
povjerio Petru i njegovim nasljednicima, te sažimajući naučavanje i predaju
Crkve on izjavljuje da "izravni pobačaj, tj. hotimični kao cilj ili sredstvo,
sačinjava uvijek teški moralni nered."56 Pobačaj se može nazivati bilo kojim
imenom, ali ni jedna riječ ne može promijeniti stanje stvari: "Hotimični
pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u
početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja."57
Zagovornici pobačaja, koji raspiruju neku vrstu zavjere protiv života tvrde
da u suvremenom pluralnom društvu svakoj osobi treba priznati pravo
raspolaganja vlastitim životom kao i životom nerođenog djeteta, dok bi država
trebala građanima jamčiti "pravo na izbor", tj. "pravo na pobačaj". Ono što je
zlo ne može se nazivati dobrim, a ni dobro zlim. Sa gledišta naravne i
kršćanske etike, pobačaj je napadaj na začeto ljudsko biće i kršenje njegova
osnovnog prava - prava na život. Ne može se uspoređivati naravno pravo na
život što ga ima nerođeno ljudsko biće s tzv. "pravom na pobačaj" što ga
prisvaja čovjek iz osobnih, društvenih ili drugih razloga.
Govoriti o "pravu na pobačaj" kao civilizacijskom dostignuću jest apsurd i
licemjerje, jer prava na njega nije bilo nikad, a niti ga može biti. Nitko ne može
prisvojiti pravo na zločin.58 Sv. Toma Akvinski naučava da je ljudski zakon
utoliko takav, ukoliko je suglasan ispravnom razumu i proizlazi iz vječnoga
zakona, a kad je zakon u suprotnosti s razumom onda je nepravedan, zao i
predstavlja nasilje. Zato Ivan Pavao II. kaže: "Zakoni te vrste ne samo što ne
stvaraju nikakvu obvezu u savjesti, nego pokreću tešku i preciznu obvezu da im
se suprotstavi prigovor savjesti."59
Postavlja se pitanje, što učiniti ako postoji medicinska indikacija da je
život majke teško ugrožen ako se ne izvrši pobačaj, tj. dilema da li liječiti
majku i kad postoji opasnost za život djeteta, a to je tzv. "indirektno ubijanje
djeteta?60 U ovakvim slučajevima treba biti svjestan kako namjera djelovanja
56
57
58
Zlo pak nije moguće ni u kojem slučaju ozakoniti kao dobro ili zakonito, te zbog
toga nikakva komisija ne može odobriti pobačaj niti narediti liječniku da ga izvrši.
59
Kršćanska savjest ne dopušta da građanin - vjernik dade svoj glas u prilog zakona
koji bi priznavao pravo na pobačaj, već je, dapače, dužan opirati se nepravednim
ljudskim zakonima.
60
Ovo susrećemo u slučaju ako stradanje ploda nije neposredni cilj medicinskog
zahvata, već se zahvatom intendira jedno važno djelovanje (npr. operacija tumora na
uterusu), pri čemu se kao neželjena posljedica može dogoditi i stradanje ploda. Radnja i
subjekt radnje ne služe pritom neprijateljstvu prema djetetu, već isključivo spašavanju
života majke.
113
mora biti dobra, tj. pozitivna. Moralnost se prepoznaje u namjeri nekog

djelovanja. Uvijek je potrebno imati na umu, što smo gore već spomenuli, da
nitko nema pravo žrtvovati nečiji život da bi spasio život drugoga. Međutim,
ako se liječeći majku primjerenim sredstvima, s obzirom na njezino
zdravstveno stanje, dogodi kao neželjena posljedica smrt začetog djeteta, onda
se tu ne radi o pobačaju već je riječ o stradanju ploda zbog bolesti i majčinog
liječenja.
Imajući u vidu problematiku pobačaja zaključno možemo reći istinu kako
nitko nema pravo na dijete, ali jednom začeto dijete ima neotuđivo pravo na
život.
2. 4. Genetičko inženjerstvo i kloniranje

Otkrićem radova češkog redovnika Gregora Mendela 61 početkom
dvadesetog stoljeća, započela je unutar biološke znanosti era nove znanstvene
discipline genetike62. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća otkrića na području
genetike doživjela su svoj boom čime je rođeno genetičko inženjerstvo ili
točnije metodologija rekombinantne DNK.63
Genetičko inženjerstvo obično se dijeli na zeleno i crveno.64
Zeleno genetičko inženjerstvo primjenjuje se na mikroorganizmima i u
uzgajanju biljaka. Primjenom ove metode već su ostvarene velike blagodati, a u
61
GREGOR MENDEL (1822. - 1884.) objavio je 1865. godine u Brnu rezultate
svojih dugogodišnjih istraživanja i pokusa s graškom u djelu Versuche über
Pflanzenhybriden čime su dobiveni osnovni principi nasljeđivanja pojedinih osobina
kod živih bića. Rezultati Mendelovih istraživanja i pokusa pali su u zaborav sve do
početka dvadesetog stoljeća, kada su oni ponovno otkriveni i tada je razvoj genetike
dobio novi zamah.
62
Genetiku ili nauku o nasljeđivanju koja je grana biološke znanosti definira se kao
znanost "koja proučava pojave i uzroke međusobne sličnosti te nasljeđivanja svojstava
u živih bića." B. VRTAR, Genetika i evolucija, Zagreb 1984, str. 9.
63
Odgonetnuta je cjelokupna genetička šifra, otkriveni su enzimi koji specifično i
precizno cijepaju velike molekule DNK na manje fragmente, a pronađene su i metode
kojima se takve molekule DNK mogu ugraditi u specifične genetske elemente bakterija
i preko noći umnožiti u milijardama primjeraka. Genetički inženjering (kao metoda
manipuliranja genima) predstavlja skup postupaka kojima se odcjepljuju dijelovi gena,
cijeli geni ili skupina gena i DNK jednog organizma i umeću na unaprijed određeno
mjesto u DNK drugog organizma, koji je najčešće genske građe, a može se, kao što
smo gore rekli, uzgojiti u velikom broju.
64
Ova podjela nastala je na osnovi razlikovanja između biljnog i životinjskog
svijeta, tj. zelene boje klorofilnih zrnaca kod biljaka te boje krvi kod životinja.
114
budućnosti se očekuju još i veće na području zdravstva, prehrane i kvalitete

življenja općenito. Međutim, opasnosti povezane s ovom metodologijom nisu
zanemarive. 65 Tako npr. ostaje otvoreno pitanje kako će se genetički
manipulirani organizmi ponašati u slobodnoj prirodi. Oni bi se mogli pokazati
kao visoko virulentni uzročnici bolesti protiv kojih ne postoji ciljani prirodni
mehanizam obrane. Ovakvi mikroorganizmi bi se mogli upotrijebiti i u vojne
svrhe čime bi se, prema nekima, nadmašio užas posljedica atomskih bombi.
Opasnosti koje su povezane uz genetičko inženjerstvo u uzgajanju biljaka
proizlaze prije svega iz intenzivnijeg iscrpljivanja tla na kojemu se organizmi s
većim prinosom sade, te sve izraženijem uzgajanju monokultura, što može
dovesti do štetnih posljedica za cjelokupni okoliš. Intenzivna produkcija novih
sorti mogla bi dovesti do toga da druge vrste budu potisnute, čime bi bila
ograničena genetička raznolikost.
Crveno genetičko inženjerstvo odnosi se na istraživanje i primjenu
rezultata tih istraživanja na životinjske i ljudske stanice i organizme. Na ovom
području postignuti su mnogi pozitivni rezultati. Vrhunac i senzacija bio je
uspjeh I. Wilmuta i njegovih suradnika koji su prvi u svijetu uspjeli iz
diferencirane stanice, odnosno iz njezine jezgre, dobiti u sisavaca potomstvo
kloniranjem, čime su znanosti ponudili više važnih spoznaja.
Genetičko inženjerstvo na području humanoga može se analizirati kroz
nekoliko vidova. To su:
- analiza gena pomoću koje bi se mogle izrađivati genske karte svakog
pojedinog čovjeka još prije njegova rođenja. Pristajanje na ovakvu analizu gena
vezano je uz tri uvjeta: slobodni pristanak dotične osobe, povjerenje liječnika i
apsolutna zaštita podataka.
- terapija gena nalazi se još u početnoj fazi, a budući da je zadaća
medicine liječiti i ozdravljati, opravdanost i poželjnost zahvata takve naravi
nije upitna. Ipak, dok se pred somatsku gensku terapiju ne postavljaju moralne
dileme, nije tako s terapijskim zahvatima na reprodukcijskim, tj. spolnim
stanicama, jer oni ostavljaju posljedice na potomstvo i okoliš. Na ovo se
nadovezuju zahvati na spolnim gametama ili već oplođenim jajnim stanicama
(zigotama), kod kojih se ne radi o liječenju postojeće individue već o
manipulaciji njenog identiteta. Vrijednost već postojeće osobe se podređuje
65
Jedna od najvećih zamjerki genetskoj manipulaciji jest tvrdnja da nemamo
dovoljno saznanja što će se dogoditi s genetski izmijenjenim organizmima nakon više
generacija i hoće li doći do neočekivanih i neplaniranih promjena genskih struktura u
tim organizmima. Za takvo što nužno su potrebni iskustvo, vrijeme i dugotrajno
praćenje.
115
proizvodnji neke eugenetski "kvalitetnije" osobe kojoj se željena svojstva mogu

genetski usaditi. Taj zahvat nosi u sebi promjenu identiteta osobe, što se čini
povezanim sa željom jednih da proizvode druge po svojim potrebama i
prohtjevima.
Nadalje, ako su I. Wilmut i suradnici uspjeli kloniranjem dobiti potomstvo
u ovaca, zašto se to ne bi moglo i kod ljudi? 66 Futurističke spekulacije su
beskrajne, a ovdje spominjemo samo neke: kloniranje samog sebe iz čisto
egoističnih pobuda za očuvanje u budućnosti, bogati bi mogli prenijeti svoja
svojstva na mlađe verzije samih sebe, a oni bi im služili kao skladišta
"rezervnih dijelova", kad organizam i organi ostare, kloniranje genijalnih
znanstvenika, umjetnika, filozofa, športaša, političara, itd.
Potrebno je naglasiti kako veliki problemi genetike i genetičkog
inženjerstva počinju mnogo prije primjene njihovih rezultata na području
humanoga, naime počinju već na području uzgajanja biljaka i životinja.
Etičko vrednovanje genetičkog inženjerstva na području humanoga u
sebi uključuje i princip odgovornosti. Hans Jonas koji je uvidio kako je uz
prirodu i sam čovjek u sve većoj mjeri postao objektom tehničkog djelovanja,
pa i genske tehnologije, formulirao je princip odgovornosti kao etički imperativ
na sljedeći način: "Djeluj tako, da učinci tvoga djelovanja budu sukladni s
postojanošću istinskoga ljudskog života na zemlji." 67 Ovaj princip
preformulirao je Urlich Eibach rekavši: "Djeluj tako, da posljedice tvoga
djelovanja ne mogu uništiti ili dovesti u opasnost, ili umanjiti mogućnost
ljudskog života i njegova okoliša u sadašnjosti i budućnosti."68
Etička valorizacija primjene genetike i genske tehnologije na čovjeku
može se promatrati kroz nekoliko vidova:
- analiza gena omogućava odraslim osobama planiranje životnog puta i
zvanja. Opasnost je u tome što "genska karta" jedne osobe može biti svima
66
Što je klon, a što kloniranje? Klon je skup genetički jednakih individua koji su
nastali nespolno (aseksualno), vegetativno ili na temelju diploidne partenogeneze (tj.
razvojem zametka iz jajne stanice bez oplodnje). Klonom se smatraju i jednojajni
blizanci jer su nastali cijepanjem iz jedne embrionalne osnove. Budući da im je
genetička osnova ista, tj. jedno jedino oplođeno jaje, oni su genotipski, a često i
fenotipski (vanjska obilježja) jednaki.
Pojmom kloniranje nazivamo prirodne ili umjetne postupke za dobivanje klonova
pojedinih organizama.
67
H. JONAS, Das Prinzip Verantwortung, Versuch einer Ethik für die
technologische Zivilisation, Frankfurt 1982, str. 36.
68
U. EIBACH, Grenzen und Ziele der Gen-Technologie aus theologisch-ethischer
Sicht, u: W. Klingmüller (Hrsg.), Genforschung im Widerstreit, Stuttgart 1980, str. 123.
116
dostupna i time dovesti do mnogih nepravednosti npr. kod zapošljavanja. Zbog

toga je potrebno provoditi strogu zaštitu podataka.
Genetska dijagnostika kod novorođenčadi je samo onda etički opravdana
ako služi preventivnom liječenju.
- terapija gena se može promatrati s dva aspekta: Somatska genska terapija
koja se odvija na razini tjelesnih stanica i koja isključivo smjera na liječenje
konkretnih uvjetovanih oštećenja, a u svojim posljedicama je ograničena na
bolesnu osobu, principijelno podliježe istim etičkim kriterijima kao i svaka
druga terapija.
Kod genske terapije na reproduktivnim stanicama ne mijenja se samo
genetski materijal svih stanica u dotičnom organizmu, već se taj promijenjeni
genetski sadržaj nasljeđivanjem prenosi na potomstvo. Indikacije za takvu
terapiju imali bismo u slučaju nasljednih bolesti koje su još uvijek neizlječive.
Ovakvi zahvati pretpostavljali bi eksperimente na ljudskim embrijima koji bi
služili kao "potrošni materijal" za eksperimentiranje, što se etički ne može
opravdati.
- genski transfer u spolnim stanicama, a najčešće se radi o podređivanju
vrednote već postojeće osobe stvaranju neke eugenetski kvalitetnije osobe, koja
bi bila genetski konstruirana prema subjektivnim željama roditelja, liječnika ili
genetičara69, jest etički nedopustiv.
- kloniranje čovjeka kao i eksperimenti koji bi za cilj imali njegovo
kloniranje etički je nemoralno i nedopustivo.70
U pozadini težnje za kloniranjem čovjeka zasigurno se nalazi i interes da
klonirani čovjek može služiti kao živo "skladište dijelova" za transplantaciju
potrebnih organa, kao i transplantaciju mozga. Ovakve monstruozne težnje ne
zaslužuju, s moralnog gledišta, nikakav odgovor, već najoštriju osudu i
zakonsku prijetnju kaznom koja bi bila primjerena takvom zločinu.
Naučavanje crkvenog učiteljstva o genetici i genetičkom inženjerstvu
sažeo je Ivan Pavao II. u govoru sudionicima 35. generalne skupštine Svjetskog
liječničkog udruženja 29. listopada 1983. godine, osvrćući se na neke pokušaje
69
Npr. osobe vrlo visokog kvocijenta enteligencije, boljih radnih sposobnosti, osoba
koja se bolje prilagođava uvjetima življenja, itd.
70
Kloniranje je nedopustivo jer bi klon izgubio pravo na nepoznavanje svog
životopisa u budućnosti, čime bi bio izložen nepodnošljivim strepnjama i očekivanjima.
Kloniranje čovjeka je nemoralno i zbog prava svakog čovjeka na iskonsku prirodnost
njegova podrijetla što mu omogućava da kao biće može jednakopravno stajati uz druga
bića slična njemu, a ne kao biće koje živi milošću darovatelja spolnog sjemena ili
genetičkog inženjera.
117
zahvaćanja u kromosomsku ili genetičku baštinu koji nisu terapeutske naravi

nego idu za tim "da proizvedu ljudska bića selekcionirana prema spolu ili
prema nekim drugim unaprijed određenim svojstvima. Takve manipulacije
suprotne su osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj nepovredivosti i
njegovu identitetu. Zato se ne mogu nikako opravdati eventualno dobrim
posljedicama za čovječansvo budućnosti."71
Zaključno o ovoj problematici recimo, kako je moralno-kategorički
zabranjen genski transfer u spolnim stanicama čovjeka, manipulacija genima na
oplođenim jajnim stanicama čovjeka i na, iz njih nastalim, omnipotentnim
stanicama. Isto tako moralno-kategorički je zabranjeno eksperimentiranje na
embrijima, pozitivna eugenika, kloniranje čovjeka i proizvodnja himera, tj.
mješanaca nastalih spajanjem ljudskih i životinjskih spolnih stanica.
2. 5. Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo

Izraz eutanazija je grčkog podrijetla (eu - dobro i thánatos - smrt) i
etimologijski označava slatku, lijepu, sretnu, mirnu i razumno prihvaćenu smrt
koja znači pristanak ljudske volje na neizbježne zakone prirode.72 U modernom
71
IVAN PAVAO II., Govor sudionicima 35. generalne skupštine Svjetskog
liječničkog udruženja, 29. listopada 1983., u: AAS 76 (1984.), 392. U istom govoru
papa upozorava kako se moraju izbjeći manipulacije "koje imaju za cilj promjenu
genetskog nasljeđa i stvaranje drugačijih ljudskih skupina, čime bi se došlo u opasnost
fabricirati nove skupine ljudi koje bi živjele na rubu društvene zajednice."
72
Čini se kako se riječ eutanazija, slatka smrt, pojavljuje prvi put na Sokratovim
ustima, kada, popivši otrov, očekuje sretnu i smirenu smrt mudraca. Praktična primjena
eutanazije susreće se gotovo u svim vremenima i narodima. Kod mnogih primitivnih
naroda bio je običaj stare, nemoćne i bolesne ljude ubijati, da bi ih se oslobodilo bola i
patnje te kako zajednica ne bi bila opterećena njihovim stanjem. Ponekad se to činilo i
iz religioznih pobuda. Kod starih Grka i Rimljana eutanazija je imala dosta pristaša
osobito među filozofima (Platon, Diogen, Epikur, Egesije iz Cirene,Seneka, Ciceron...).
U novom vijeku susreće se više pobornika prave i sustavne eutanazije među kojima se
ističu mnogi filozofi i pisci (F. Bacon, M. de Montaigne, W. Shakespeare, Ch.
Montesquieu, F. Voltaire, G. Maupassant, A. Carrel, itd.) U dvadesetom stoljeću
eutanazija dobiva sve više pristalica, osobito u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim
Državama, gdje su osnovana mnoga društva prijatelja eutanazije s ciljem da se izbori
njezina legalizacija, ali bezuspješno. U Njemačkoj su Karl Binding i Alfred E. Hoche
1920. godine objavili knjigu pod naslovom Die Freigabe der Vernichtung
lebensunwerten Lebens, Ihr Maß und ihre Form. Na ovo djelo će se kasnije pozivati
nacionalsocijalisti i svi koji su sudjelovali u ubijanju preko 100 000 bolesnih,
retardiranih i "asocijalnih" koje su smatrali "socijalnim balastom" čiji život je smatran
bezvrijednim te ga je trebalo uništiti. Opširnije usp., A. Kuhlmann, Sterbehilfe,
118
poimanju eutanazija označava umjetno izazivanje smrti kod neizlječivih

bolesnika, namjerno skraćivanje ljudskog života da bi se bolesniku skratile
patnje, npr. davanjem injekcije sa smrtonosnim sadržajem (pozitivna
eutanazija). Negativna eutanazija predstavlja namjerni prekid s upotrebom
redovitih i dužnih sredstava za održavanje života. Time se želi osobu osloboditi
patnje i mučnog života bilo da je to mučno samoj osobi, drugima ili zajednici.73
Zbog višeznačnosti pojma te kako bi se mogao dati pravilan sud o
eutanaziji, potrebno ju je jasno definirati. Ivan Pavao II., koji u eutanaziji vidi
jedan od "najalarmantnijih simptoma ’kulture smrti’" 74 kaže: "U pravom i
vlastitom smislu pod eutanazijom valja razumjeti neko djelo ili propust koji po
svojoj naravi i namjeri izaziva smrt, u cilju otklona svake boli. ’Eutanazija se
dakle smješta na razinu nakana i uporabljenih metoda’."75
Zagovornici eutanazije obično polaze od osjećaja samilosti prema onome
koji trpi nepodnosive boli te mu na taj način žele prekinuti daljnje patnje. Ivan
Pavao II. naziva takvu eutanaziju "lažnim sažaljenjem, štoviše zabrinjavajućom
Reinbek bei Hamburg 1995., osobito str. 9-22. Nakon Drugoga svjetskog rata
eutanazija je bila tabu tema. Svi su još uvijek bili šokirani zločinima nacista. S
vremenom je šok prevladan, a eutanazija se ponovo počela pozitivno vrednovati. Kod
ispitivanja javnog mišljenja, koje je objavljeno 1974. godine 53 % građana SR
Njemačke izjasnilo se za pozitivnu (aktivnu) eutanaziju. Kod sličnog ispitivanja 1984.
godine u SRNJ broj zagovornika eutanazije popeo se na 72%. O ovim podacima
opširnije usp. H. ROTTER, Die Würde des Lebens, Fragen medizinischer Ethik,
Innsbruck-Wien 1987., str. 112. U naše vrijeme je Nizozemska bila prva zemlja koja je
neizravno dekriminalizirala eutanaziju. Iako nezakonita, ona se u Nizozemskoj tolerira
već preko 20 godina. Sudovi uglavnom ne progone liječnike koji bi mogli dokazati da
su slijedili bolesnikovu volju. Međutim, kroz povijest je bilo daleko više onih koji su se
svim silama opirali praktičnoj primjeni i legalizaciji eutanazije ostajući tako vjerni
Hipokratovoj zakletvi u kojoj stoji zapisano: "Nikome neću, makar me za to i zamolio,
dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet." Medicinska enciklopedija, Zagreb
1967., str. 481.
73
Pozitivna i negativna eutanazija naziva se i "aktivna - pasivna", direktna i
indirektna", "eutanazija u užem i širem smislu", a još se govori o prikrivenoj
eutanaziji i ortotanaziji. Ovisno o motivima eutanazije govori se o: solidarnoj,
eugeničkoj, ekonomskoj, kriminalnoj i eksperimentalnoj eutanaziji.
74
75
Evangelium vitae, 65. Ivan Pvao II. u stvari preuzima definiciju iz dokumenta
Kongregacije za nauk vjere Deklaracija o eutanaziji, objavljenoj 5. svibnja 1980. Papa
navodi kako od eutanazije "treba razlikovati odluku odricanja od tzv. ’terapeutske
upornosti’, tj. do nekih medicinskih intervencija koje više ne odgovaraju realnom
stanju bolesnika, jer su već nerazmjerne rezultatima koji bi se mogli očekivati ili su
nepodnošljive za njega i za njegovu obitelj." Evangelium vitae, 65.
119
njegovom ’perverzijom’: pravo ’sažaljenje’, doista, čini čovjeka solidarnim s

patnjom drugoga, ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti."76
Za eutanazijsku antropologiju, ljudski život ne zaslužuje poštovanje po
nekoj svojoj unutrašnjoj svetosti ili nepovredivosti, već po svojoj kvaliteti. Na
cijeni su mladost, zdravlje, vitalnost, sposobnost privređivanja, ali i užitak i biti
sretan, moć komuniciranja s drugim osobama, itd. Ukoliko ne zadovoljava
navedene kriterije, ljudski život se procjenjuje kao život bez vrijednosti,
nedostojan življenja. Zato pobornici eutanazije kao razlog za njezino
ozakonjenje ističu i pravo čovjeka na dostojanstvenu smrt.
Nema sumnje kako čovjekova osoba ima već po naravnom zakonu svoje
dostojanstvo i pravo da joj se ono i poštuje. Dostojanstvo je utemeljeno u
osnovnoj čovjekovoj vrijednosti koja je izvor svih ostalih njegovih vrijednosti,
a to je ljudski život. Zahtjev za eutanaziju je negacija te vrijednosti. Zato Ivan
Pavao II. kaže: "Potvrđujem da je eutanazija teška povreda Božjega zakona,
ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo."77
Isto se odnosi i na potpomognuto ili asistirano samoubojstvo: "Nikad nije
dopušteno ... ubiti drugoga: i kad bi on to želio, čak i kad bi to tražio jer razapet
između života i smrti, zaklinje da mu se pomogne osloboditi dušu koja se bori
protiv ropstva tijela i želi se od njega odvojiti; nije dozvoljeno ni kad bolesnik
ne bi bio u stanju živjeti."78
Jedna od vlastitih značajki aktualnih napada na ljudski život, tj. kulture
smrti "sastoji se u težnji da se traži njihovo pravno ozakonjenje." 79 Ovo se
osobito odnosi na dva glavna područja zločina protiv života i prijetnji ljudskom
životu, naime na početak i svršetak ljudskog života, a to su pobačaj i
eutanazija. Ivan Pavao II. neumorno ponavlja: "Pobačaj i eutanazija su zločini
za koje nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje."80 Zato Papa u svom
govoru na Generalnoj skupštini Papinske akademije za život 27. veljače 1999.
76
77
78
Evangelium vitae, 66. Papa naglašava kako "izbor eutanazije postaje još teži kad
se preokreće u ubojstvo koje drugi izvršavaju nad nekom osobom koja eutanazije nije
ni na koji način tražila i koja nikad nije na nju dala pristanak." Isto, 66.
79
80
Evangelium vitae, 73. Pa kad bi zakonodavac i proglasio neki nepravedni zakon
"kao što je taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikad mu se nije dozvoljeno
pokoriti ’niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega
glasovati’." Isto, 73.
120
ponovo upozorava: "Treba se doista oprijeti novom izazovu ozakonjenja

eutanazije i potpomognutog samoubojstva."81
Nasuprot eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu kao lažnom
sažaljenju, Ivan Pavao II. upućuje na "put ljubavi i istinske samilosti"82 koji bi
se trebao očitovati u strpljivom druženju, solidarnosti i potpori u kušnjama,
kako niti jedan teško bolesni i umirući ne bi bio napušten ili ostavljen sam bez
pomoći pred smrću.83
Zaključak
Kroz povijest čovječanstva ljudski život nije nikada bio tako ugrožen kao u
naše vrijeme. Glavni čimbenik pri ugrožavanju ljudskog života jest sam čovjek
koji se zatvara prema nadnaravnosti, a sve se više priklanja težnji da se život
cijeni samo u mjeri u kojoj donosi profit, užitak i blagostanje, usvajajući
etički relativizam i utilitarizam kao glavna obilježja suvremene kulture. U
vrijeme opće desakralizacije, desakralizirano je i shvaćanje života, čime je on
izložen trajnoj opasnosti i uništenju. Na djelu je kultura smrti, koja se javlja ne
samo u oblicima u kojima je ona prikazana u ovom radu, već i u drugim
pojavama koje se mogu svesti na jedan ili drugi način nedovoljnog vrednovanja
čovjekova dostojanstva kao što su npr. smrt zbog gladi, nasilja i rata, zbog
pomanjkanja prometnog nadzora i nedovoljne pozornosti na sigurnosne propise
na radu, itd.
Kulturi smrti se suprotstavlja kultura života čiji je najvjerodostojniji
predstavnik Ivan Pavao II. koji nastoji alarmirati sve, vjernike i nevjernike u
81
Govor Ivana Pavla II. na Generalnoj skupštini Papinske akademije za život 27.
veljače 1999., u: Prilog biltenu IKA - vijesti od 11. 3. 1999., - III. Ivan Pavao II. ne
prestaje apelirati na odgovorne u svijetu, a osobito je to činio za vrijeme svoga posjeta
SAD-u koncem siječnja 1999. godine, da se ukine smrtna kazna koja je dio kulture
smrti, a koja je po sebi užasna i beskorisna. Govoreći o pravu donošenja takvih kazni
on kaže kako "mjera i kakvoća kazni moraju biti pažljivo odvagnute i donesene i ne
smiju dostići krajnju mjeru ubijanja krivca osim u slučaju apsolutne nužnosti, tj. kada
zaštita društva drugačije ne bi bila moguća. Danas ipak, uslijed sve prilagodljivije
organizacije kaznenih ustanova, takvi su slučajevi jako rijetki, ako ne naprosto
praktički nepostojeći." Evangelium vitae, 56.
82
83
Primjer za ovakvo djelovanje ostavili su nam mnogi sveci i svetice kroz stoljeća, a
u naše vrijeme nam je pred očima divan primjer Majke Terezije iz Calcutte. Pozitivan
primjer je i sve raširenija primjena palijativne skrbi kod teških bolesnika i umirućih, pri
čemu im se blaži bol, dok im se istovremeno donosi duhovna utjeha ustrajnom i
brižnom njegom.
121
zaštiti svetosti i nepovredivosti kako ljudskoga života, tako i života na zemlji

uopće.
Ivan Pavao II. prepoznaje i neke pozitivne znakove, znakove nade, koji se
pojavljuju unutar Crkve i društva u obrani života. U tom kontekstu on spominje
mnoge supružnike i obitelji, veliki broj centara i pokreta za obranu života, kao i
osjetljivost za poštovanje života među mladima. Znakovima nade on smatra i
osjetljivost za bioetiku i ekologiju.84
Čovjek ne može samovoljno izabrati živjeti ili umrijeti, niti učiniti da živi
ili da umre. Život je izvanredni Božji dar, a Bog u kojemu "živimo, mičemo se
i jesmo" (Dj 17,28; usp Pnz 32, 39) ostaje njegov gospodar. Čovjeku je
povjereno da se za nj brine i on će na kraju vremena trebati Njemu položiti
račun o tome kako je vodio brigu u tom svetom daru.
SUMMARY
Ivan Kešina, Current challenges in protection of human life
The author analyses current challenges in protection of human life, the
beginning of an individual life and the status of an embryo, prenatal diagnostics
and therapy, miscarriage, genetic engineering and clone, euthanasia and
stimulated suicide. The gift of life the Creator entrusted man with is exposed to
a great danger. As an opposition to the powerful culture of death which can not
provide lasting peace and justice there is a culture of life advocated in the most
credible and engaged way by John Paul. Therefore, the Pope points out: “If you
want peace, you have to work for justice. If you want justice, protect life. If you
want life, embrace the truth.” This programme is related to all people of good
will. However it’s necessary to make additional efforts in contribution to
culture of life and in that way protect us from life destroying tendencies in
order to awake our awe to life.
Key words: life, prenatal diagnostics, abortion, genetic engineering, euthanasia,
responsibility.
84
Usp., Evangelium vitae, 25-28. Papa upozorava kako nas gore prikazano "obzorje
svjetla i tame mora učiniti svjesnima da se nalazimo pred golemim i dramatičnim
sukobom između zla i dobra, između smrti i života, između ’kulture smrti’ i ’kulture
života’. Nalazimo se ne samo ’ispred’, nego nužno ’usred’ tog sukoba; svi smo
uključeni i svi smo sudionici s neizbježnom odgovornošću da se bezuvjetno odlučimo u
korist života." Evangelium vitae, 28.
122

Aktualni Izazovi U Zaštiti Ljudskoga Života

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Aktualni Izazovi U Zaštiti Ljudskoga Života

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Kešina, AKTUALNI IZAZOVI U ZAŠTITI LJUDSKOG ŽIVOTA

AKTUALNI IZAZOVI U ZAŠTITI LJUDSKOG ŽIVOTA

pojam života. U nedostatku toga, pokušavaju se pružiti opisne definicije

znanosti o životu i brizi za zdravlje, u svjetlu moralnih vrednota i načela;

1. Kultura smrti ili kultura života?

Iza svih navedenih oblika ugrožavanja života kriju se po život negirajući

dostojanstvo, kao što su neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije,

U prilog ovom razmišljanju idu drastični pokazatelji kulture smrti za istočnu

Nasuprot moćnoj kulturi smrti, čiji reprezentanti ne nastupaju otvoreno,

biltenu IKA - vijesti, 28.01. 1999. - V.

2. Aktualni izazovi u zaštiti ljudskog života

Činjenica koja se često naglašava kako je ljudski život dar Božji, ne

2. 1. Početak individualnog života i status embrija

djece (jednojajčani blizanci). U ovom vremenskom razdoblju moguće je i da se

pre-embrijima etički prihvatljiva "kada imaju za cilj poboljšanje ljudskog

koje je potvrđeno suvremenim dostignućima humane biologije, koja kaže da je

sredstvom za ostvarenje nekih drugih ciljeva. Dakle, istraživanja na embrijima

2.2. Prenatalna dijagnostika i terapija

Međutim, kad se prenatalna dijagnostika toliko razvila da se sa sigurnošću

O socijalnim indikacijama govori se, kada se za opravdanje pobačaja

znanstveno poznata kao mifepriston, koja se uvelike primjenjuje dijelom zbog

može legalno koristiti. Tu je odluku vlasti kölnski nadbiskup, kardinal Joachim

mora biti dobra, tj. pozitivna. Moralnost se prepoznaje u namjeri nekog

2. 4. Genetičko inženjerstvo i kloniranje

budućnosti se očekuju još i veće na području zdravstva, prehrane i kvalitete

proizvodnji neke eugenetski "kvalitetnije" osobe kojoj se željena svojstva mogu

dostupna i time dovesti do mnogih nepravednosti npr. kod zapošljavanja. Zbog

zahvaćanja u kromosomsku ili genetičku baštinu koji nisu terapeutske naravi

2. 5. Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo

poimanju eutanazija označava umjetno izazivanje smrti kod neizlječivih

njegovom ’perverzijom’: pravo ’sažaljenje’, doista, čini čovjeka solidarnim s

ponovo upozorava: "Treba se doista oprijeti novom izazovu ozakonjenja

zaštiti svetosti i nepovredivosti kako ljudskoga života, tako i života na zemlji

You might also like